Connect with us

Kultura i vjera

SOTONIN DIM U RMK CRKVI: Protestantizam i sotonizam NWO-a odražen na fresci katedrale Terni-Narni-Amelia

Objavljeno

- datum

 Freska odobrena od ondašnjeg biskupa i danas Nadbiskupa Vincenzo Paglia, Predsjednika Pontificijske Akademije za Život   Prvo moramo predočiti kontekst. Trećeg ožujka ove godine LifeSiteNews dao je jednu informaciju, koja da nije sto puta provjerena i bez realne potpore snimki, videa i opetovano posvjedočenih informacija još od samog početka zbivanja događaja, čovjek ne bi vjerovao.

Doista, naučeni smo već na dosto toga, ali ovaj udes je tako gadan i odvratan, tako bezočan da je mjera besramnosti i drskosti koju vrše potpuno slobodno i bez ikakvih posljedica na svoje položaje izvjesne kljućne osobe na visokim položajima u Crkvi, prvenstveno u Zapadnoj Evropi. A doista, Italija, Njemačka, Austrija,… prednjače u tome.

Dakle, još 2007-me godine (za vrijeme Benedikta – iznenađenje?), ondašnji biskup Terni-Narni-Amelija (na sto km od Rima prema Perugia) dao je u unutrašnjosti katedrale oslikati fresku koja je sotonsko bljuvanje na Isusa Krista, Crkvu, katoličku vjeru i moral. Freska je ova:
Idemo po redu. Freska želi prikazati Isusa Krista koji nosi mreže pune homoseksualaca, bludnika i bludnica, transeksualaca, narkotrgovaca sve do jednog golih i polugorlih u značajnom erotičnom tonu. Pretpostavlja se da u takvom stanju idu u nebo, i da će tamo nastaviti sa svojim ljubakanjem – i ostalim.

Freska je bila naručena od samog biskupa Paglia kako rekosmo 2007. Deset slikara se prijavilo na natječaj, na kojem je od istog biskupa odlučeno dati autorstvo argentinskom slikaru Ricardo Cinalli, poznatom po slikanju ljudskih tijela. Spomenuti ćemo usput da je Ricardo neprikriveni homoseksualac. Svakako, biskupu to nije bio nikakav problem, kao ni Velečasnom Fabiju Leonardis, od biskupa zadužen za kulturnu baštinu biskupije.

Ovdje su surove činjenice za činjenicom, prvo prema slikarovim komentarima djela prikazani na dojnjem videu (na španjolskom i italijanskom); videu koji je dio programa objavljenog na televiziji, nakon toga preko same analize djela i na koncu prema karijeri koja je slijedila biskupu Paglia – trenutno je Predsjednik Pontificijske Akademije za Život. Prethodno Predsjednik Pontificijskog Vijeća za Obitelj (uzdignut istovremeno na čast nadbiskupa za vrijeme Benedikta) – pod njegovim nadzorom je bio Susret Mladih u Krakovu prošle godine. Odmah nakon toga – na Veliku Gospu 2016., imenovan je za Pontificijsku Akademiju za Život.

Jako su značajne pojedinosti dane od samog slikara (dolje video, na italijanskom i španjolskom):


«Raditi s njim bilo je fantastično, iz ljudske i profesionalne perspektive», istaknuo je Cinalli italijanskoj La Repubblica (ljevičarski i antiklerikalni list) u ožujku prošle godine. «Nikad, kroz četiri mjeseca u kojima smo se viđali skoro tri puta svakog tjedna, Paglia nije me pitao da la vjerujem u spasenje. Nikad nije bio doveo u neugodnu situaciju.»
«Tu nije bilo detalja koji bi se izveo slobodno ili slučajno. Sve je bilo analizirano. Sve je bilo diskutirano. Oni (Paglia i Leonardis) nikad mi nisu dopustili raditi na moju ruku.»

Podcrtajmo ovo: nije tu bilo detalja napravljenog bez volje i odobrenja Paglia i Leonardis. Sve, svaka sitnica je tu napravljena uz izričito traženje i volju, i potpunu suglasnost biskupa i velečasnog zaduženog za kulturnu baštinu. A sad pripazi na sljedeće:

Sam biskup prikazan je polugol u jednoj mreži. U sjetilnom – nazovi erotičnom – zagrljaju sa skoro golim bradonjom čija je samo stražnjica napola pokrivena lepršavom i dosta uskom plahtom.
Dok je velečasni s druge strane iste mreže, potpuno gol – vlastito mu bedro prikriva intimne organe -, u erotsko senzualmom izrazu lica, tugaljivog pogleda zapaljenom ognjicom poroka. Na ramenu mišićavog tijela ucrtano strijelom probodeno srce i na njemu riječ: «amore», «ljubav».
S obzirom na Oca Fabia Leonardis, ističe Cinalli da se radi (bolje reći radilo, jer je preminuo kratko vrijeme nakon završetka freske) o vrlo «otvorenom» čovjeku, ali nije htio reći da li je bio homoseksualac ili ne: «Otac Fabio je bio potpuno otvoren čovjek. Ne spada na mene reći da li je bio homoseksualac ili ne – to nije bitno, ali njegova otvorenost je bila apsolutna.»

Erotika i porok, usred katedrale. I to bljuvotinu dao je oslikati biskup Paglia. Kad ovo vidiš, čovjeka počne gušiti i mora sjesti. Suze bi potekle, a od zapanjenosti ne može još ni jedna da teče.

Ali nije samo bljuvotina. Tu je i bogohula. Tu je i psovka i pogrd Imena Božjeg usred katedrale. Jer, rekosmo, svaki je detalj bio razmotren od Paglia y Leonardis. Kao i oni vezani za navodni lik Spasitelja: motiv za lice uzet je od lokalnog frizera, «jer ljudi imaju tendenciju za vidjeti lice Kristovo previše muževno», citirajući slikara Cinalli. To jest: treba vidjeti Isusovo lice ženkasto, umiljeno poput ženskog… ili s prizvukom homoseksualnog izričaja. Da li je i frizer bio sodomskog nagnuća, to ne znamo, ali je deklarativno tražen zbog njemu svojstvene eksteriorizacije. Ali kako su doznali za njega? Biće da se u izvjensim krugovima upravo komentiraju izvjesni vanjski dojmovi, vrsta i ton perja, i slično. Jer nije baš lako naći «nekog frizera s takvim i takvim izričajem».

Pri tom, nadodana je i druga hula Bogu: kroz prozirnu tkaninu na tjelu navodno prikazanog Spasitelja naziru se spoljni organi. Usred crkve uz odobrenje biskupa i velečasnog.

Cinalli je htio prikazati i akt prodiranja spolnim organima – koristim ovaj žargon jer se ne radi u biti o seksualnom odnosu, seksualni odnos u skladu s naravi počiva na smislu svrhunaravnosti čovjeka, dok korištenje spolnih organa u ovoj ili onoj perverznoj aktivnosti je nešto sasvim drugo – među prikazanima u mrežama, ali tu je jedino naišao na crvenu crtu Paglia i Leonardis. «To mi – dakle slikar je imao nakanu – nisu dopustili, jer – komentira Cinalli razloge koje su mu dali Paglia i Leonardis – nije ni potrebno.». A zašto nije ni potrebno? Jer, srećo moja, to se pretpostavlja. To jest, pretpostavlja se da će i dalje – u nebu! – biti slobodni za «ljubav».

Ovdje vidimo dodatnih točaka i sa Islamom; naime, «vjerni muslimani» na nebu imati će na raspolaganju kojih 70 djevica s kojima će moći uživati svaki «dan». I nakon svakog odnosa ponovo će biti «djevice» i tako opet «sutradan» moći biti ponovno razdjevičene na slast i uživanje dobrom muslimanu. Samo ova slika i stavka koju zastupa Islam dovoljna je da se cijela ta religija – previše je zvati je tako – svrsta u bijedni apsurd, besmislenu sektu i zamaglenje razuma.

A evo, nešto slično zastupaju Paglia i Leonardis ovim djelom. Doslovce prenosi Cinalli njihov stav: «Biskup i O. Leonardis… rekli su mi da oni ne smatraju da bi bilo neophodno dći do tog ekstrema za manifestirati slobodu koju čovjek, u biti, ima u ovom svijetu i u sljedećem.» S druge strane logično je da je tako: jer isti je autor Muhamedove priče o nebeskom uživanju muslimana s djevicama, i biskupove i Leonardisove ideje o ovakvoj nekoj «slobodi» u budućem vijeku – taj autor obiju ideja je đavao.

No, makar ne bilo prikaza spolnog prodiranja, Cinnali priznaje u razgovoru s La Repubblica da su osobe u mreži prikazane u erotičnom značenju. «U ovom slučaju, prikazane osobe nemaju – u smislu eksplicitnosti – seksualnu nakanu, ali da erotičnu.» I još nadodaje, da ne bi bilo mjesto sumnji: “Mislim da je erotični aspekt najistaknutiji među osobama u mreži».

Napomenuti ćemo završavajući komentare ovog (ne)(zlo)djela da je stav Crkve o homoseksualnosti totalno jasan i kategoričan: radi se o jednom od četri tradicionalna grijeha (pored pobačaja, uskraćivanje plaće radniku i eksplotaciji siromaha) koji viču sa zemlje Bogu za osvetu. To jest: Bog kažnjava nacije i pojedince koji promiču ova zlodjela. Takav je nauk Crkve do pred naše vrijeme (posebno predkoncilski period); «Katekizam Katoličke Crkve» iz 1992 makar podjsetio na četiri tradicionalna grijeha koji vape Bogu za osvetu, ublažuje osvrt na homoseksualnost. Istina, ne krije se da je teški grijeh i navodi se da je homoseksualni čin «suštinski neuredan» i da «ne može biti opravdan pod bilo kojim okolnostima», ali se ne potcrtava njegova posebna težina i posljedični zaziv Božje kazne. To je «negativna» teologija za današnje standarde i ako treba prikriti istinu za ne biti manje popularan ili prihvaćen od svjestkih kriterija, neka bude tako.

Sveti Toma Akvinski je pojasnio svojom genijalnom preciznošću izuzetnu teškoću ovog grijeha: ne radi se tek o «bludu», koji je doista teški grijeh, ali nije protunaravan. Dok je homoseksualnost perverznost seksualne relacije – to u biti i nije, već perverzno korištenje spolnih organa – koja ide protiv naravi i Božje zamisli prema čovjeku. To je duboki razlog posebnog stupnja ovog grijeha: jer ide protiv Božjeg nacrta za ljudsku narav. Drugim riječima, ovim grijehom nanosi se posebna uvreda Bogu, osim čovjeku.

Ultra liberalni biskup Vincenzo Paglia, za ovaj sramotni čin, umjesto da bude prokazan kao ‘advocatus diaboli’ – unaprijeđen za nadbiskupa i za, kojeg li sarkazma, Predsjednika Pontificijske Akademije za Život

Dodatne iznimne posljedice ovog djela

Da je u određenim povijesnim trenucima bilo izuzetnih nereda u Crkvi i među klerom, to nećemo kriti. Ali postoji jedna ogromna razlika koju ćemo brzo pojasniti. Prvo, podsjetiti ćemo na jedan nevjerojatno težak period u Crkvi s obzirom na raširenje sodomizma među klerom: kraj XI stoljeća. No, Bog je tada dao podignuti Svetog Kardinala Pietro Damian koji se s potpunom odlučnošću i ogromnom energijom suočio s tim problemom, tražeći njegovo definitivno istrebljenje. Sv. Damian je autor poznate knjige Liber Gomorrhianus (Knjiga Gomore) u kojoj označuje a) posebnu težinu tog grijeha, b) zahvaćanjem istim djela klera i c) borbu i istrijebljenje ove užasno sramotne situacije. Navodimo par misli Sv. Damiana:

«Ovaj porok ne može se uopće usporediti s bilo kojim drugim, jer sve nadmašuje preko svake mjere. Ovaj porok je smrt tijela, gubljenje duše; zarazuje tijelo, gasi svjetlo razuma, izgoni Duha Svetoga iz hrama srca, čini da uđe đavao podstrekač razvratnosti; potiče na greške, ozlijeđuje sposobnost intelekta za istinu, varajući je; priprema zamke onom koji hoda, zatvara okno rupe onom koji padne u nju; otvara Pakao, zatvara vrata Raja, transformira građanina nebeskog Jeruzalema u stanovnika paklene Babilonije: siječe člana Crkve i baca ga požudnim plamenovima upaljene Gehene.»

Ali i:

«Ali ako se ti doista poniziš, klicao bih iz sveg srca u Gospodinu zbog tvog duhovnog preporođenja. Kad bi jedno istinsko i tjeskobno kajanje udarilo u dubinu tvoje duše, ja bih mogao s pravom radovati se beskrajnom radošću…»

Zamjera Sv. Damian starješinama olako gledanje spram kažnjavanju ovih grijeha. Ne dozvoljava ređenje onih koji prakticiraju sodomiju i zahtijeva da se izbace iz svećenićkog staleža ili redovnika već zaređene homoseksualce. Također osuđuje blud kleriga s djevojkama, časnim sestrama, bludnicama i sa životinjama. Posebno je strog i prezriv prema biskupima uvučenim u sodomiju sa svojim podređenim, prema svećenicima homoseksualcima koji koriste ispovijed za odriješiti jedne druge, te prema klericima koji bi održavali grešne odnose s adolescentima.

Vidimo dakle, da otkad je Crkve i čovjeka, grijeh se uvuče. Gdje je onda razlika između vremena Sv. Damiana i današnjeg, između onih biskupa koje on prezire i grdi, i Paglia koji daje da ga slikaju nagog na katedralnom zidu?

U tome što se u ono vrijeme grijeh krio, a u ovom i u ovakvim slučajevima koje danas razmatramo, grijeh se ističe kao da bi bio neka krepost! Ne stide se grijeha, i još se prkose svime time! I još blabunjaju o nekoj tobože «slobodi» na onom svijetu!? Doista, ovi neredovi izgubili su svaki stid.

Najgore je što još nismo završili sa svemu ovom. Jer ono što bi bilo za očekivati jest da vjernici uđu u ovu katedralu i isprskaju cijelu fresku tako da ne ostane ništa od ove grozote. Žalimo se – i s pravom – na tolike bogohule koje siju lijevo i desno ateisti i antikršćani na cijelom svijetu, ali najgora bogohula jest upravo ova: koja proizlazi iz «naših» redova. A s pravom nam leti misao na sud Sv. Ivana kad veli: «izašli su od nas, ali nisu naši». To je «sinagoga sotone».

Doista, freska je prouzročila gnjev među vjernicima i Cinalli je strepio da bude uništena nakon dovršenja… ali biskup Paglia to nije dozvolio!

NESHVATLJIVO: Umjesto da bude stavljen pod upitnik, biskup unaprijeđen!

I tada, red za redom, događaju se neshvatljive stvari za Katoličku Crkvu. Biskup Paglia je ne samo stavljen pod upitnik, već i doslovce i jednostavno unaprijeđen, baš tako: imenovan je nadbiskupom 26. lipnja 2012 od Benedikta XVI, te Predsjednikom Pontificijskog Vijeća za Obitelj (!?). Još prje toga – sjetimo se da je freska dovršena 2007-me – konkretno 2009-te imenovan je Predsjednikom Biskupske Konfrerencije Umbrije. 2011-te bio je među prvim članovima novoosnovanog Pontificijskog Vijeća za Novu Evangelizaciju (ha, ha, ha – smijem se; rugam se, ali boli me kako se prljaju crkveni pojmovi. Ovo je smijeh podsmjeha i prezira prema agresorima naše vjere.). Drugog veljače 2013-te bio je nasljeđen na biskupiji od apostolskog administratora Ernesta Vecchi, ali ni on nije htio izbrisati fresku.

Paglia ide dalje. Tek dva dana nakon toga dao je polemičnu izjavu prema kojoj bi Država trebala priznati neka prava ne oženjenih parova, također ukljujući i homoseksualce. Tko da se čudi ovoj izjavi nakon ove – potpuno realne makar s drugog ugla – slike njegove biografije? No, digla se buka u katoličkom tisku – tada je njegova freska bila zataškana praktično van biskupije Terni – na ove riječi, našto je Paglia rekao da mu je žao što je bio tako (a kako bi drugačije trebao biti?) shvaćen, ali nije opovrgao svojih riječi. Kako se onda čuditi što civilne vlaste donesu zakon o istospolnim parovima i njihovim «pravima»? Eto, to je bilo djelo našeg Predsjednika Papinskog Vijeća za Obitelj.

I sada prijatelju moj, dok je isto Vijeće bilo pod predsjedništvom nadbiskupa Paglia, organiziran je pod njegovom palicom Susret Mladih u Krakovu. I koji je materijal davao Paglia tvojoj djeci, koju si ti slao u Krakov da budu s Bogom i dadnu svjedočanstvo vjere? Evo, ovakav materijal im je dao, dovoljno plastičan da se jasno vidi koliko su ovaj čovjek i njemu slični opsjednuti seksom (pažnja, nepristojne slike):

*****

PROTESTANTI: ‘Griješi koliko hoćeš, ali vjeruj i biti ćeš spašen?’

Na koncu, posvetiti ćemo par riječi razlogu korištenja termina «protestantizam i satanizam NWO» prisutnim u naslovu članka. U biti, doktrinalni sklop protestantizma teško se može nazvati kršćanskim. Jer ako je, i jest «Crkva stup i potporanj istine» por riječima Sv. Pavla (1. Tim 3, 15) i kako tumači Sv. Ciprijan «Ne može imati Boga za Oca tko nema Crkvu za Majku», imajući u vidi tako značajna odstupanja protestantizma od iskonskog kršćanskog i nepromjenjenog nauka (o Djevici Mariji, Sakramentima – protestanti imaju jedva krštenje, ostalo ništa, ni Euharistije ni Svećenićkog reda, itd., o milosti i grijehu te o Papi garanciji i branitelja pravovjernosti koji prima autoritet direktno od Krista); onda zbilja protestantizam ima može se reći tek neku konceptualnu vezu s kršćanstvom. Neću kvalificirati svakog protestanta pojedinačno, do koje mjere doseže «neznanje bez krivnje» to samo Bog zna, ali o nauku se može govoriti. Njegovom skretanju i temeljnim greškama.

Bitan je stoga ovdje slijedeći elemenat, prema Luterovom postulatu: griješi koliko hoćeš, ali vjeruj i biti ćeš spašen. To jest: makar nastavio griješiti! Jer spasenje dolazi samo po vjeri. Dakle, djela nisu bitna. Osim «vjere». Zato nije mogao progutati poslanicu Sv. Jakova: «i đavli vjeruju, ali dršću». Jer «vjera bez dijela je mrtva». Obratimo pažnju da Sv. Jakov govori onima koji već vjeruju – i prema tome ne mogu ostati «samo na tome», već trebaju provesti tu vjeru u ljuvav; dok kad Sv. Pavao govori o spasenju po vjeri, govori onim kršćanima pod napasti ponovnog podvrgavanja zapovijedima Mojsijeva Zakona koji ne spašava.

Što se odražava na fresci, što se njome hoće reći? Grešnici – sodomci među najizraženijima – nošeni su od samog Isusa Krista u Nebo. Nije dakle bitno ono što čine, spasenje je za sve i nije potrebno nikakvo usklađenje čovjekove aktivnosti s Božjom voljom i zakonom.

Ali ovdje je nešto još i gore od protestantizma. Ovdje se ne prikazuje nege grešnike koji se muče i bore protiv mreža svojih poroka i koji bi molili Boga da ih spasi i oslobodi od njihovih grešnih poriva (nešto što je upravo tipično za kršćanski duh; sjetimo se prikazivanja pokore Sv. Jeronima ili anegdota iz života svetaca koji su se poput Sv. Franje bacali u snijeg usred noći u borbi protiv napasti; ili Sv. Benedikta koji se bacio u zaleđenu cisternu iz istog razloga, itd.); ne, ovdje sodomci i dalje se ljubakaju – i ostalo – pogledima i idu u nebo.

To je potpuno iskrivljenje Božje odredbe i misli. Jer Bog je naredio: „množite se i napučite zemlju“. Ono što Bog odredi, zato i dadne naravna sredstva. To jest, Bog stvara čovjeka sa sekslualnim karakteristikama muškarca i žene jer ih je namjenio za zajednički život u plodnoj ljubavi. Ono što Bog traži, to je zato jer je za to već dao sposobnost u samoj naravi. Odvojiti seksualnu sposobnost od svrhe reprodukcije jest ići protiv Božje odredbe. U tom smislu homoseksualni odnos je dijametralno opriječan Božjoj zamisli. Zbog toga to može biti samo od Sotone nadahnuto.

I zašto «sotonizam NWO»?

Dotaknuli smo tu temu u članku „Kad su fašisti bili dobri ljudi“. U klasičnoj Grčkoj postojao je dosta institucionizirani mehanizam pripremanja političke elite.
Mladi kandidati za državno vodstvo i političke krugove još od rane dobi – od predpubertetske dobi do stasanja – bili su odgajani u posebnim školama pedagoga koji su trebali formirati njihov intelekt i posebno volju. Kontrola načina razmišljanja vršila se preko seksualne homoseksualne inicijacije. Mladić je mogao imati odnose samo s svojim učiteljem. To je uništavalo njegovu osobnost i stavljalo sve njegove sposobnosti za političke potrebe elite koja je bila ta koja je doista vladala.

Ova metoda u nekim svojim oblicima primjenjuje se posebno u zapadnim demokracijama. Razlika je u tome što se preko komunikacijskih medija mjenja mentalitet ogromnih masa mladih. Senzualnost i lascivnost u tolikim tv programima ne samo da umanjuje osjećaj grijeha, već totalno obrće mentalitet. „Pa to je normalno“, reći će toliki na ono što prije samo par desetljeća nije bilo moguće zamisliti javno prikazivano. I prije dva desetljeća u odnosu na prethodna dva. Uvijek se rani jedna generacija, i onda se ide sa generacijom njihovih sinova.

No, takav program rada ne odnosi se samo na mase indoktriniranih televizijom. Postoje i uži krugovi gdje se pripremaju posebni članovi za sutrašnje služenje elite. Paradigmatičan je slučaj engleskog predatora Jimmy Savile.

Nakon njegove smrti, izašlo je sve na vidjelo. Ovaj humorista britanske BBC kroz skoro pedeset godina održavao je krugove seksualne eksplotacije – govorimo o pedofiliji i pederastiji – spojene sa sotonskim kultom. Mladi Tony Blair bio je u kontaktu sa J. Savile u svoje vrijeme.
I kakve ovo veze ima sa Crkvom? Bolje reći ima sa izvjesnim članovima hijerarhije. Na ovaj način oni – ti njeni oronuli članovi – na kodificiran način daju znak da su s njima u trendu.

Usred bijela dana, kao na zidu katedrale.

Ako jednog dana budemo vidjeli nekog katolika baciti limenku crne boje s nakanom da upropasti fresku, uraditi će to i našom rukom.
Značajno je da se cijeli proces s freskom – uključujući i ne pristajanje biskupa Paglia i njegovog nasljednika na brisanje ove nakaze – odigrao na sto km od Rima, za cijelo vrijeme Benedikta XVI, kroz šest godina.

Cijeli članak pročitajte na blogu O Dosta toga i što dublje

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

12. prosinca GOSPA OD GUADALUPE – SENZACIONALNA IKONA pred čijim fenomenom znanost pada na koljena!

Objavljeno

- datum

Danas je Blagdan Gospe Guadalupske. Došašće je vrijeme iščekivanja Mesije, njegovog rođenja na posrnuli pali svijet i ljude.

Blagdan Gospe od Guadalupe u katoličkom kalendaru slavi se 12. prosinca. Gospu od Guadalupe (Guadalupe – Cuatlaxupeh na jeziku nahuatl znači: «Ona koja satire glavu zmiji») od milja zovu i Virgen Morena (Tamnoputa Djevica). Poseban slučaj je Marijina ikona pred čijim brojnim fenomenima moderna znanost ostaje nijema.

Pobožnost potječe od ukazanja Djevice Marije domorodcu Juanu Diegu – Cuauhtlatoatzinu (‘Orao koji govori’) na brdu Tepeyacu sjeverno od Mexico Cityja od 9. do 12. prosinca 1531. godine. Obratila mu se četiri puta na njegovu asteškom jeziku nahuatlu i tražila da se na tom mjestu sagradi i posveti crkva u njezinu čast.

>> SPLIT: VEČERAS ZAPOČELO NEPREKIDNO SEDMO-DNEVNO/NOĆNO JERIHONSKO BDIJENJE ZA NEROĐENE

U izvoru Nican mopohua zapisano je da je Gospa Juanu Diegu rekla i sljedeće: “Znaj, najmanji moj sine, da sam ja vazda djevica, presveta Marija, majka najistinitijeg i jedinoga Boga, po kojemu sve opstoji, koji je stvoritelj života i ljudi, gospodar neba i zemlje. Žarko želim da se na ovom mjestu sagradi moj mali sveti dom, crkva u kojoj ću puku iz ljubavi na vidljiv način iskazati milosrđe, pomoć i zaštitu. Jer ja sam zbilja vaša milostiva mati: tvoja, svih onih koji zajedno nastavaju ovu zemlju i svih onih koji me ljube, zazivaju, obraćaju i potpuno se u mene pouzdaju. Ovdje ću slušati vaš plač i jadikovke. Bit ćete mi u srcu i brinut ću se da vam pomognem u svim vašim brojnim brigama, patnjama i bolestima.”

Nakon ukazanja, milijuni Meksikanaca postali su katolici. Svetište je jedno od najposjećenijih katoličkih svetišta na svijetu. Priznato je od Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Juana Diega svetim 2002. u bazilici Gospe od Guadalupe.

Čudesni fenomeni ikone Gospe od Guadalupe – znanost ne zna odgovore!

Kao sredstvo za ostvarenje ovog čudesnog pothvata Gospa je ostavila svoj lik otisnut na tilmi (ogrtaču) – izuzetnom fenomenu koji privlači veliku pozornost. U nastavku donosimo rezultate znanstvenih istraživanja materijala – ikone (slike) – koja neprekidno, do dana današnjeg upućuje na otajstva nadnaravnoga:

1. Opthalmaloške studije učinjene na Marijinim očima otkrile su da kad se oko izloži svjetlosti, retina se skupi, a kad se svjetlost povuče, ona se vrati u prvobitno stanje, baš onako kako se događa sa živim okom.

2. Temperatura Diegove tilme, napravljene od materijala koji potječe od vlakana kaktusa maguey, održava stalnu temperaturu od 36.6° C, isto kao u živom ljudskom tijelu.

3. Jedan od liječnika koji je analizirao tilmu stavio je stetoskop ispod crnih vrpci Marijina struka i čuo ritmičke udarce od 115 otkucaja u minuti, isto kao kod djeteta u majčinoj utrobi.

4. Nema najmanjih znakova da bi na tilmi mogla biti bilo kakva boja. S udaljenosti 8-10 cm od slike, mogu se vidjeti samo vlakna građe kaktusa maguey: boje iščezavaju. Znanstvene studije nisu mogle otkriti podrijetlo bojenja, niti način kako je oličena slika. Nisu mogli otkriti tragove poteza kista niti neku drugu poznatu slikarsku tehniku. NASA-ini znanstvenici potvrđuju da građa boje ne pripada niti jednom poznatom elementu na zemlji.

5. Kad je materijal bio ispitivan pod laserskim zrakama, pokazalo se da nije bilo nikakve boje na prednjem ili stražnjem dijelu tkanine, i da boje lebde na udaljenosti od 0.25 milimetara iznad tkanine, a da je ne dodiruju. Boje stvarno plutaju iznad površine tilme.

6. Grubi materijal tilme ima životni vijek ne dulji od 20 do 30 godina. Nekoliko stoljeća prije, bila je naslikana replika slike na identičnom komadu maguey tkanine, i raspala se poslije nekoliko desetljeća. Inače, za vrijeme 480 godina čuda, tkanina sa slikom Marije ostaje tako čvrsta kao što je bila prvog dana. Znanost ne može objasniti zašto se materijal ne raspada.

7. Godine 1791., solna kiselina slučajno se prolila po gornjoj desnoj strani tilme. Kroz razdoblje od 30 dana, bez ikakva posebnog tretmana, oštećena vlakna čudesno su se sama obnovila.

8. Zvijezde koje se pojavljuju na Marijinu ogrtaču odražavaju točnu konfiguraciju i pozicije koje su se mogle vidjeti na nebu Mexica na dan kad se dogodilo čudo.

9. Godine 1921., jedan čovjek sakrio je visoko razornu bombu u cvjetnom aranžmanu, i stavio je u podnožje tilme. Eksplozija je razorila sve osim tilme koja je ostala netaknuta.

10. Znanstvenici su otkrili da Marijine oči imaju tri refraktivne (lom) karakteristike ljudskog oka.

11. U Marijinim očima (veličine samo 0.85 centimetara), otkrivene su minijaturne ljudske figure koji nijedan umjetnik nije mogao nacrtati. Ista scena se ponavlja u svakom oku. Koristeći digitalnu tehnologiju, slike u očima su povećane nekoliko puta, otkrivajući da je svako oko reflektiralo figure indiosa Juana Diega koji otvara tilmu ispred biskupa Zumarrage. Veličina ove scene je jedna četvrtina milimetra.

Zviježđe sjevernog neba

Na lijevoj strani Djevičinog ogrtača može se vidjeti sjeverna zviježđa: Na njenim leđima, jedan fragment zvijezda Pastir;

ispod njega nalijevo jeVeliki Medvjed. Njemu zdesna je Berenikina Kosa;

ispod nje, Lovački psi, a do nje lijevo, Thuban, najsjajnija zvijezda Dracokonstelacije.

Pod dvjema usporednim zvijezdama (koje još formira dio Velikog medvjeda),nalaze se zvijezde drugog para zviježđa:

Auriga i na dnu, tri zvijezde Bik. Tako, u njihovoj ukupnosti i odgovarajućim mjestima, 46 najsjajnijih zvijezda mogu se vidjeti  na obzoru Doline Mexico.

 

Na desnoj strani ogrtača Djevice, indicirana su sazviježđa južnog neba:
Na vrhu su četiri zvijezde koje oblikuju dio sazviježđa Orfeja. Ispod njega lijevo nalazimo Vagu, a do nje desno, na nečemušto izgleda kao strijela, je početak Škorpiona.

U sredini su sazviježđa Lupus a do njega lijevo, krajnja  točka Hydra.

Nadalje dolje, može se jasno vidjeti Južni križ; iznad kojega se

pojavljuje lagano nagnuti kvadratić zviježđa Centaurus.

Na kraju, pogledajmo tri začuđujuće stvari:

1. U indijanskom jeziku, “Guadalupe” znači –  “zmiji glavu zgnječila.” 
To se upravo tiče Postanka 3:15: Marija, pobjednica nad zlom.

2. Slika također oslikava detalj iz Apokalipse 12: “I veliki znak će se pojaviti na Nebu: 
Žena obučena suncem, a mjesec joj ispod nogu.” 

3. Djevica nosi crnu traku o pojasu, koja simbolizira trudnoću, da pokaže da Bog želi da se Isus rodi u tri Amerike, u srcu svakog Amerikanca. 
“Dok živim hvalit ću Gospoda: pjevat ću hvale Gospodu dok budem živio”               (Ps 146:2).

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

MOĆNO: New Age svećenica iz Kalifornije u Međugorju shvatila da je opsjednuta!

Objavljeno

- datum

 NOVI ŽIVOT    Došla sam k ocu Filipu Paviću koji mi je poslije pomogao kroz ispovijed, molitvu, egzorcizam da postanem novo biće.

– Bila sam tek tradicionalna vjernica te sam do svoje 15. godine na misu išla tek da ugodim roditeljima. Kao mladoj uspješnoj žena jedino mi je bilo važno napredovanje u poslu te me duhovna dimenzija uopće nije zanimala. U 28. godini života već sam imala svoju novinsku kuću koju sam kupila radeći u izdavaštvu u San Franciscu i na Havajima gdje sam dobro zarađivala. Izdavala sam turističke časopise, posjedovala vlastitu kuću, vozila dobar automobil, upravljala investicijama, kupovala nekretnine… Bio je to američki san, sakupljanje i potrošnja. Novac, uspjeh i biti ono što su drugi od mene očekivali, bili su moji bogovi. – ispričala je poznata obraćenica, bivša New Age svećenica iz Kalifornije,  Moira Noonan i autorica knjige NE ezoteriji za Glas koncila

– Kad mi se dogodila prometna nesreća u kojoj sam bila ozbiljno ozlijeđena da dvije godine gotovo nisam funkcionirala, a nade za oporavak nije bilo, na poziv moje sestre započelo je liječenje u klinici u skladu sa sustavom takozvane »Nove misli«. Između ostalog sustav je odbacivao svaku pomisao da u patnji, tjelesnoj boli ili bolesti može biti kreposti ili neke vrijednosti. Sva moja prijašnja vjerovanja, stajališta prema tijelu i životu općenito prema Bogu i prema liječenju bila su izbrisana. Kako se moje zdravstveno stanje popravilo, prestala sam uzimati lijekove. Imala sam neka izvantjelesna iskustva te su me vjerovanja i filozofija klinike počeli duboko zanimati. Sve dublje sam ulazila u krivi smjer i došla dotle da sam se redovito morala hipnotizirati kako bih živjela bez boli. Zato sada upozoravam ljude da paze gdje će završiti njihovo tijelo, jer se na krivom mjestu i u krivim rukama otvaramo utjecajima koji su u osnovi demonski.

Po savjetu klinike počela sam tražiti duhovno, ali opet na krivim mjestima. Pristupila sam tzv. ‘crkvi ujedinjenja’ u kojoj sam postala svećenica. No, putujući jednoga dana u Pariz s majkom sam u bazilici Presvetog Srca Isusova otišla na misu. Kako sam bila trudna s kćerkom Malijom, osjetila sam potrebu pred Gospinim kipom zapaliti svijeću za svoje nerođeno dijete, i rekla sam tada spontano Gospi: ‘Blažena Majko, evo ti ovo moje dijete, tebi ga darujem.’ Ostalo mi je to od časnih sestra Srca Isusova koje su me odgajale. Sada znam da je to bio odlučujući trenutak za moju kćer koja je ostala vjerna katolikinja i koja se na poseban način molila i vjerujem izmolila moje obraćenje. Iako su mi moji slali knjige s duhovnim sadržajem o borbi protiv zavodljivosti okultizma, ja sam išla sve dublje i dublje u drugom smjeru. Kada mi je kći, koja je tada imala tek četiri i pol godina, rekla da ne želi ići u crkve New agea, poštivala sam njezinu želju, ali ja sam ostala i dalje ustrajna u svojoj odluci. Iako sam osjećala da trebam ići u Katolički Crkvu, jer tamo pripadam, nastavila sam i dalje živjeti u svijetu New agea, koji je doslovno ispirao moj mozak. Baveći se okultizmom, vidjela sam puno toga što nisam željela vidjeti, u glavi sam gledala filmove ljudskih života, njihovih prošlih iskustava… To me toliko uznemirivalo da sam imala noćne more, bila sam iscrpljena, nisam mogla spavati.

God. 1991. odlučila sam otići u Međugorje. Željela sam to jer sam u poznatom njuejdžovskom časopisu pročitala svjedočenje jedne osobe u pokretu koja je opisala svoj boravak u Međugorju i svjedočila o Gospinoj prisutnosti u tom kraju. Kada sam nakon nekoliko godina došla u Međugorje, čekajući dva sata na vrućini (jer je bio kolovoz) u redu za ispovijed na koju sam zadnji puta išla kada sam imala 15 godina, došla sam k o. Filipu Paviću koji mi je poslije pomogao kroz ispovijed, molitvu, egzorcizam da postanem novo biće. Ma, taj osjećaj, ta sloboda, ljubav koju sam doživjela, osjetila na svojoj koži u srcu, osjećaj da sam ljubljeno dijete Božje, da mi je sve oprošteno, da mi je Gospa majka koja je blizu, da mogu živjeti slobodno, radosno,… teško je opisati.

U meni je silna želja da to svjedočim drugima, da im pomognem da se vrate s krivih putova, da svjedočim kako mir može dati samo Isus, da su jedino vrijedni darovi Duha Svetoga… Pozvali su me u radijsku emisiju da svjedočim, a kako je jedan izdavač iz Kalifornije to slušao, ponudio mi je da napišem knjigu. Nikada prije o tome nisam razmišljala. No, spoznaja kako bih knjigom mogla pomoći mnogim ljudima koji su u sličnim situacijama, bila je dovoljan razlog da je napišem. Zovem je knjigom nade, a njezina je glavna poruka da je s Bogom sve moguće. Mnogim prijateljima koju su bili u pokretu New age pomogla sam da potraže pomoć u Crkvi, te vjerujem da će svi koji su se našli u raznim okultnim praksama upravo u mojoj knjizi, koju sam podijelila u pet poglavlja, uvidjeti u kojim su opasnostima, i pomoći da iziđu iz svijeta tame i zablude.

Mladima je područje okultnoga privlačno. Naizgled bezazleno, ono je vrlo opasno, i stoga im uvijek naglašavam da se drže podalje od svega toga, da se ne igraju, da paze kamo idu, da provjeravaju duhove, da se drže Katoličke Crkve, jer samo smo u zajednici svetih zaštićeni. Živeći sakramentalnim životom, ništa nam se ne može dogoditi, dok smo otvaranjem drugim duhovima u velikoj opasnosti. Poručujem mladima da mole, da traže od Boga znakove, jer on nam ih daje svakodnevno, samo ih mi trebamo iščitavati. Meni je toliko puta znakovima pomogao što da radim. Kada sam se obratila, u početku se nisam snalazila u Crkvi, nisam znala kako dalje, bila je to svakodnevna borba u meni. U početku sam se prisiljavala na molitvu, na odricanje. Bilo se teško odreći brojnih predmeta u kući kojima sam se služila u okultnim praksama, jer platila sam ih tisuće i tisuće dolara (zbirka NLO-a, najveća u državi, videofilmovi i dr.), ali Bog mi je davao milosti, stavljao na put ljude koji su mi pomogli, Gospa me vodila sve bliže svome Sinu, i njoj se na poseban način utječem. Zato vjeroučitelje, pogotovo one koji vode skupine krizmanika, potičem da svjedoče svojim učenicima o svecima, toliko se čuda dogodilo po zagovoru sv. Franje, sv. Terezije Avilske, Padra Pija, u Gospinim svetištima: Lurdu, Fatimi i drugima. Svijet danas više nego ikada treba žive svjedoke vjere. – ispričala je te priliko posjeta Hrvatskoj o našoj zemlji rekla sljedeće:

-Hrvatsku sam doživjela kao utvrdu nasljeđa vjere i mudrosti koju nam se nudi usred Europe. Snaga je vjere još uvijek vrlo jaka, a vrednote nije izjela kultura smrti. Ta snaga i te vrednote zadržat će ujedinjenu frontu vjere pred napadom kulture koja sve više i više postaje protukršćanskom. Vrlo sam zahvalna i počašćena što sam mogla doći u Hrvatsku i zaista cijenim to što su ljudi otvoreni za učenje o tom pokretu koji utječe na obitelj, Crkvu i kulturu. Nadam se da će moja misija ovdje pomoći da te poplave ne uđe u Crkvu i kulturu, i da će zaštititi mlade od lutanja.’

Autor: VjeraUtorak, 28. studeni 2017. u 11:26 
 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

ZAOKRET! Macronov ministar koji je izbacio rodnu ideologiju iz škola, izbacuje i mobilne telefone

Objavljeno

- datum

 MARINE LePEN JE NAZVALA TO IDEOLOŠKOM POBJEDOM U OBRAZOVANJU Ministar obrazovanja Francuske Jean-Michel Blanquer, najavio je zabranu korištenje mobilnih telefona u svim školama već od 2018. godine.

“Ubrzano radimo na ovom problemu, te načinu kako zabraniti korištenje telefona”, izjavio je Jean-Michel Blanquer. Ministar je također pokrenuo pitanje nošenje uniformi u školama, te najavio da će to biti moguće ali uz odobrenje svake škole.

Često se u narodu kaže: “daj osobi vlast, pa ćeš vidjeti njeno pravo lice”. U većini slučajeva stvari krenu naopako. Dobar postane loš, a oni koji su vjerovali u slatke riječi budu razočarani – donosi portal Logicno.com.

Ipak u slučaju ministara Jean-Michel Blanquera izuzetak je potvrdio pravilo. Radi se o ministru koji čini vrlo dobre poteze. Ministar je jasan u svojim stavovima koji se sve više dopadaju svim građanima Republike Francuske. Po njemu škola služi za naučiti čitati, pisati, računati i respektirati druge, a ne za širenje ideologija koje stvaraju sukobe u društvu.

Ovome je i Marine Le Pen da potporu nazivajući ovo “ideološkom pobjedom” na području nacionalnog obrazovanja. “Govor g. Blanquera […] za nas je ideološka pobjeda, ali sada i politička pobjeda”, rekla je Marine Le Pen tijekom konferencije za novinare u sjedištu svoje stranke.

“Dijete koje je naučilo respektirati druge, respektirat će svakoga”, izjavio je Jean-Michel Blanquer.

“U obrazovanje djece treba uključiti roditelje koji će zajedno sa školom, usaditi djeci prave vrijednosti koje su izgubljene”, nastavlja Blanquer.

Jean-Michel Blanquer ne želi dozvoliti pristup udrugama koje šire ideologije u školske klupe, jer iskustvo iz vremena Hollandove vlada pokazuje da je pokušaj odvajanja roditelje od obrazovanja djece bila velika greška, koju ministar želi ispraviti.

Redakcija portala croative.net mu želi puno sreće.

izvori: Logicno | france.rt.com | Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.