Connect with us

Kultura i vjera

SOTONIN DIM U RMK CRKVI: Protestantizam i sotonizam NWO-a odražen na fresci katedrale Terni-Narni-Amelia

Objavljeno

- datum

 Freska odobrena od ondašnjeg biskupa i danas Nadbiskupa Vincenzo Paglia, Predsjednika Pontificijske Akademije za Život   Prvo moramo predočiti kontekst. Trećeg ožujka ove godine LifeSiteNews dao je jednu informaciju, koja da nije sto puta provjerena i bez realne potpore snimki, videa i opetovano posvjedočenih informacija još od samog početka zbivanja događaja, čovjek ne bi vjerovao.

Doista, naučeni smo već na dosto toga, ali ovaj udes je tako gadan i odvratan, tako bezočan da je mjera besramnosti i drskosti koju vrše potpuno slobodno i bez ikakvih posljedica na svoje položaje izvjesne kljućne osobe na visokim položajima u Crkvi, prvenstveno u Zapadnoj Evropi. A doista, Italija, Njemačka, Austrija,… prednjače u tome.

Dakle, još 2007-me godine (za vrijeme Benedikta – iznenađenje?), ondašnji biskup Terni-Narni-Amelija (na sto km od Rima prema Perugia) dao je u unutrašnjosti katedrale oslikati fresku koja je sotonsko bljuvanje na Isusa Krista, Crkvu, katoličku vjeru i moral. Freska je ova:
Idemo po redu. Freska želi prikazati Isusa Krista koji nosi mreže pune homoseksualaca, bludnika i bludnica, transeksualaca, narkotrgovaca sve do jednog golih i polugorlih u značajnom erotičnom tonu. Pretpostavlja se da u takvom stanju idu u nebo, i da će tamo nastaviti sa svojim ljubakanjem – i ostalim.

Freska je bila naručena od samog biskupa Paglia kako rekosmo 2007. Deset slikara se prijavilo na natječaj, na kojem je od istog biskupa odlučeno dati autorstvo argentinskom slikaru Ricardo Cinalli, poznatom po slikanju ljudskih tijela. Spomenuti ćemo usput da je Ricardo neprikriveni homoseksualac. Svakako, biskupu to nije bio nikakav problem, kao ni Velečasnom Fabiju Leonardis, od biskupa zadužen za kulturnu baštinu biskupije.

Ovdje su surove činjenice za činjenicom, prvo prema slikarovim komentarima djela prikazani na dojnjem videu (na španjolskom i italijanskom); videu koji je dio programa objavljenog na televiziji, nakon toga preko same analize djela i na koncu prema karijeri koja je slijedila biskupu Paglia – trenutno je Predsjednik Pontificijske Akademije za Život. Prethodno Predsjednik Pontificijskog Vijeća za Obitelj (uzdignut istovremeno na čast nadbiskupa za vrijeme Benedikta) – pod njegovim nadzorom je bio Susret Mladih u Krakovu prošle godine. Odmah nakon toga – na Veliku Gospu 2016., imenovan je za Pontificijsku Akademiju za Život.

Jako su značajne pojedinosti dane od samog slikara (dolje video, na italijanskom i španjolskom):


«Raditi s njim bilo je fantastično, iz ljudske i profesionalne perspektive», istaknuo je Cinalli italijanskoj La Repubblica (ljevičarski i antiklerikalni list) u ožujku prošle godine. «Nikad, kroz četiri mjeseca u kojima smo se viđali skoro tri puta svakog tjedna, Paglia nije me pitao da la vjerujem u spasenje. Nikad nije bio doveo u neugodnu situaciju.»
«Tu nije bilo detalja koji bi se izveo slobodno ili slučajno. Sve je bilo analizirano. Sve je bilo diskutirano. Oni (Paglia i Leonardis) nikad mi nisu dopustili raditi na moju ruku.»

Podcrtajmo ovo: nije tu bilo detalja napravljenog bez volje i odobrenja Paglia i Leonardis. Sve, svaka sitnica je tu napravljena uz izričito traženje i volju, i potpunu suglasnost biskupa i velečasnog zaduženog za kulturnu baštinu. A sad pripazi na sljedeće:

Sam biskup prikazan je polugol u jednoj mreži. U sjetilnom – nazovi erotičnom – zagrljaju sa skoro golim bradonjom čija je samo stražnjica napola pokrivena lepršavom i dosta uskom plahtom.
Dok je velečasni s druge strane iste mreže, potpuno gol – vlastito mu bedro prikriva intimne organe -, u erotsko senzualmom izrazu lica, tugaljivog pogleda zapaljenom ognjicom poroka. Na ramenu mišićavog tijela ucrtano strijelom probodeno srce i na njemu riječ: «amore», «ljubav».
S obzirom na Oca Fabia Leonardis, ističe Cinalli da se radi (bolje reći radilo, jer je preminuo kratko vrijeme nakon završetka freske) o vrlo «otvorenom» čovjeku, ali nije htio reći da li je bio homoseksualac ili ne: «Otac Fabio je bio potpuno otvoren čovjek. Ne spada na mene reći da li je bio homoseksualac ili ne – to nije bitno, ali njegova otvorenost je bila apsolutna.»

Erotika i porok, usred katedrale. I to bljuvotinu dao je oslikati biskup Paglia. Kad ovo vidiš, čovjeka počne gušiti i mora sjesti. Suze bi potekle, a od zapanjenosti ne može još ni jedna da teče.

Ali nije samo bljuvotina. Tu je i bogohula. Tu je i psovka i pogrd Imena Božjeg usred katedrale. Jer, rekosmo, svaki je detalj bio razmotren od Paglia y Leonardis. Kao i oni vezani za navodni lik Spasitelja: motiv za lice uzet je od lokalnog frizera, «jer ljudi imaju tendenciju za vidjeti lice Kristovo previše muževno», citirajući slikara Cinalli. To jest: treba vidjeti Isusovo lice ženkasto, umiljeno poput ženskog… ili s prizvukom homoseksualnog izričaja. Da li je i frizer bio sodomskog nagnuća, to ne znamo, ali je deklarativno tražen zbog njemu svojstvene eksteriorizacije. Ali kako su doznali za njega? Biće da se u izvjensim krugovima upravo komentiraju izvjesni vanjski dojmovi, vrsta i ton perja, i slično. Jer nije baš lako naći «nekog frizera s takvim i takvim izričajem».

Pri tom, nadodana je i druga hula Bogu: kroz prozirnu tkaninu na tjelu navodno prikazanog Spasitelja naziru se spoljni organi. Usred crkve uz odobrenje biskupa i velečasnog.

Cinalli je htio prikazati i akt prodiranja spolnim organima – koristim ovaj žargon jer se ne radi u biti o seksualnom odnosu, seksualni odnos u skladu s naravi počiva na smislu svrhunaravnosti čovjeka, dok korištenje spolnih organa u ovoj ili onoj perverznoj aktivnosti je nešto sasvim drugo – među prikazanima u mrežama, ali tu je jedino naišao na crvenu crtu Paglia i Leonardis. «To mi – dakle slikar je imao nakanu – nisu dopustili, jer – komentira Cinalli razloge koje su mu dali Paglia i Leonardis – nije ni potrebno.». A zašto nije ni potrebno? Jer, srećo moja, to se pretpostavlja. To jest, pretpostavlja se da će i dalje – u nebu! – biti slobodni za «ljubav».

Ovdje vidimo dodatnih točaka i sa Islamom; naime, «vjerni muslimani» na nebu imati će na raspolaganju kojih 70 djevica s kojima će moći uživati svaki «dan». I nakon svakog odnosa ponovo će biti «djevice» i tako opet «sutradan» moći biti ponovno razdjevičene na slast i uživanje dobrom muslimanu. Samo ova slika i stavka koju zastupa Islam dovoljna je da se cijela ta religija – previše je zvati je tako – svrsta u bijedni apsurd, besmislenu sektu i zamaglenje razuma.

A evo, nešto slično zastupaju Paglia i Leonardis ovim djelom. Doslovce prenosi Cinalli njihov stav: «Biskup i O. Leonardis… rekli su mi da oni ne smatraju da bi bilo neophodno dći do tog ekstrema za manifestirati slobodu koju čovjek, u biti, ima u ovom svijetu i u sljedećem.» S druge strane logično je da je tako: jer isti je autor Muhamedove priče o nebeskom uživanju muslimana s djevicama, i biskupove i Leonardisove ideje o ovakvoj nekoj «slobodi» u budućem vijeku – taj autor obiju ideja je đavao.

No, makar ne bilo prikaza spolnog prodiranja, Cinnali priznaje u razgovoru s La Repubblica da su osobe u mreži prikazane u erotičnom značenju. «U ovom slučaju, prikazane osobe nemaju – u smislu eksplicitnosti – seksualnu nakanu, ali da erotičnu.» I još nadodaje, da ne bi bilo mjesto sumnji: “Mislim da je erotični aspekt najistaknutiji među osobama u mreži».

Napomenuti ćemo završavajući komentare ovog (ne)(zlo)djela da je stav Crkve o homoseksualnosti totalno jasan i kategoričan: radi se o jednom od četri tradicionalna grijeha (pored pobačaja, uskraćivanje plaće radniku i eksplotaciji siromaha) koji viču sa zemlje Bogu za osvetu. To jest: Bog kažnjava nacije i pojedince koji promiču ova zlodjela. Takav je nauk Crkve do pred naše vrijeme (posebno predkoncilski period); «Katekizam Katoličke Crkve» iz 1992 makar podjsetio na četiri tradicionalna grijeha koji vape Bogu za osvetu, ublažuje osvrt na homoseksualnost. Istina, ne krije se da je teški grijeh i navodi se da je homoseksualni čin «suštinski neuredan» i da «ne može biti opravdan pod bilo kojim okolnostima», ali se ne potcrtava njegova posebna težina i posljedični zaziv Božje kazne. To je «negativna» teologija za današnje standarde i ako treba prikriti istinu za ne biti manje popularan ili prihvaćen od svjestkih kriterija, neka bude tako.

Sveti Toma Akvinski je pojasnio svojom genijalnom preciznošću izuzetnu teškoću ovog grijeha: ne radi se tek o «bludu», koji je doista teški grijeh, ali nije protunaravan. Dok je homoseksualnost perverznost seksualne relacije – to u biti i nije, već perverzno korištenje spolnih organa – koja ide protiv naravi i Božje zamisli prema čovjeku. To je duboki razlog posebnog stupnja ovog grijeha: jer ide protiv Božjeg nacrta za ljudsku narav. Drugim riječima, ovim grijehom nanosi se posebna uvreda Bogu, osim čovjeku.

Ultra liberalni biskup Vincenzo Paglia, za ovaj sramotni čin, umjesto da bude prokazan kao ‘advocatus diaboli’ – unaprijeđen za nadbiskupa i za, kojeg li sarkazma, Predsjednika Pontificijske Akademije za Život

Dodatne iznimne posljedice ovog djela

Da je u određenim povijesnim trenucima bilo izuzetnih nereda u Crkvi i među klerom, to nećemo kriti. Ali postoji jedna ogromna razlika koju ćemo brzo pojasniti. Prvo, podsjetiti ćemo na jedan nevjerojatno težak period u Crkvi s obzirom na raširenje sodomizma među klerom: kraj XI stoljeća. No, Bog je tada dao podignuti Svetog Kardinala Pietro Damian koji se s potpunom odlučnošću i ogromnom energijom suočio s tim problemom, tražeći njegovo definitivno istrebljenje. Sv. Damian je autor poznate knjige Liber Gomorrhianus (Knjiga Gomore) u kojoj označuje a) posebnu težinu tog grijeha, b) zahvaćanjem istim djela klera i c) borbu i istrijebljenje ove užasno sramotne situacije. Navodimo par misli Sv. Damiana:

«Ovaj porok ne može se uopće usporediti s bilo kojim drugim, jer sve nadmašuje preko svake mjere. Ovaj porok je smrt tijela, gubljenje duše; zarazuje tijelo, gasi svjetlo razuma, izgoni Duha Svetoga iz hrama srca, čini da uđe đavao podstrekač razvratnosti; potiče na greške, ozlijeđuje sposobnost intelekta za istinu, varajući je; priprema zamke onom koji hoda, zatvara okno rupe onom koji padne u nju; otvara Pakao, zatvara vrata Raja, transformira građanina nebeskog Jeruzalema u stanovnika paklene Babilonije: siječe člana Crkve i baca ga požudnim plamenovima upaljene Gehene.»

Ali i:

«Ali ako se ti doista poniziš, klicao bih iz sveg srca u Gospodinu zbog tvog duhovnog preporođenja. Kad bi jedno istinsko i tjeskobno kajanje udarilo u dubinu tvoje duše, ja bih mogao s pravom radovati se beskrajnom radošću…»

Zamjera Sv. Damian starješinama olako gledanje spram kažnjavanju ovih grijeha. Ne dozvoljava ređenje onih koji prakticiraju sodomiju i zahtijeva da se izbace iz svećenićkog staleža ili redovnika već zaređene homoseksualce. Također osuđuje blud kleriga s djevojkama, časnim sestrama, bludnicama i sa životinjama. Posebno je strog i prezriv prema biskupima uvučenim u sodomiju sa svojim podređenim, prema svećenicima homoseksualcima koji koriste ispovijed za odriješiti jedne druge, te prema klericima koji bi održavali grešne odnose s adolescentima.

Vidimo dakle, da otkad je Crkve i čovjeka, grijeh se uvuče. Gdje je onda razlika između vremena Sv. Damiana i današnjeg, između onih biskupa koje on prezire i grdi, i Paglia koji daje da ga slikaju nagog na katedralnom zidu?

U tome što se u ono vrijeme grijeh krio, a u ovom i u ovakvim slučajevima koje danas razmatramo, grijeh se ističe kao da bi bio neka krepost! Ne stide se grijeha, i još se prkose svime time! I još blabunjaju o nekoj tobože «slobodi» na onom svijetu!? Doista, ovi neredovi izgubili su svaki stid.

Najgore je što još nismo završili sa svemu ovom. Jer ono što bi bilo za očekivati jest da vjernici uđu u ovu katedralu i isprskaju cijelu fresku tako da ne ostane ništa od ove grozote. Žalimo se – i s pravom – na tolike bogohule koje siju lijevo i desno ateisti i antikršćani na cijelom svijetu, ali najgora bogohula jest upravo ova: koja proizlazi iz «naših» redova. A s pravom nam leti misao na sud Sv. Ivana kad veli: «izašli su od nas, ali nisu naši». To je «sinagoga sotone».

Doista, freska je prouzročila gnjev među vjernicima i Cinalli je strepio da bude uništena nakon dovršenja… ali biskup Paglia to nije dozvolio!

NESHVATLJIVO: Umjesto da bude stavljen pod upitnik, biskup unaprijeđen!

I tada, red za redom, događaju se neshvatljive stvari za Katoličku Crkvu. Biskup Paglia je ne samo stavljen pod upitnik, već i doslovce i jednostavno unaprijeđen, baš tako: imenovan je nadbiskupom 26. lipnja 2012 od Benedikta XVI, te Predsjednikom Pontificijskog Vijeća za Obitelj (!?). Još prje toga – sjetimo se da je freska dovršena 2007-me – konkretno 2009-te imenovan je Predsjednikom Biskupske Konfrerencije Umbrije. 2011-te bio je među prvim članovima novoosnovanog Pontificijskog Vijeća za Novu Evangelizaciju (ha, ha, ha – smijem se; rugam se, ali boli me kako se prljaju crkveni pojmovi. Ovo je smijeh podsmjeha i prezira prema agresorima naše vjere.). Drugog veljače 2013-te bio je nasljeđen na biskupiji od apostolskog administratora Ernesta Vecchi, ali ni on nije htio izbrisati fresku.

Paglia ide dalje. Tek dva dana nakon toga dao je polemičnu izjavu prema kojoj bi Država trebala priznati neka prava ne oženjenih parova, također ukljujući i homoseksualce. Tko da se čudi ovoj izjavi nakon ove – potpuno realne makar s drugog ugla – slike njegove biografije? No, digla se buka u katoličkom tisku – tada je njegova freska bila zataškana praktično van biskupije Terni – na ove riječi, našto je Paglia rekao da mu je žao što je bio tako (a kako bi drugačije trebao biti?) shvaćen, ali nije opovrgao svojih riječi. Kako se onda čuditi što civilne vlaste donesu zakon o istospolnim parovima i njihovim «pravima»? Eto, to je bilo djelo našeg Predsjednika Papinskog Vijeća za Obitelj.

I sada prijatelju moj, dok je isto Vijeće bilo pod predsjedništvom nadbiskupa Paglia, organiziran je pod njegovom palicom Susret Mladih u Krakovu. I koji je materijal davao Paglia tvojoj djeci, koju si ti slao u Krakov da budu s Bogom i dadnu svjedočanstvo vjere? Evo, ovakav materijal im je dao, dovoljno plastičan da se jasno vidi koliko su ovaj čovjek i njemu slični opsjednuti seksom (pažnja, nepristojne slike):

*****

PROTESTANTI: ‘Griješi koliko hoćeš, ali vjeruj i biti ćeš spašen?’

Na koncu, posvetiti ćemo par riječi razlogu korištenja termina «protestantizam i satanizam NWO» prisutnim u naslovu članka. U biti, doktrinalni sklop protestantizma teško se može nazvati kršćanskim. Jer ako je, i jest «Crkva stup i potporanj istine» por riječima Sv. Pavla (1. Tim 3, 15) i kako tumači Sv. Ciprijan «Ne može imati Boga za Oca tko nema Crkvu za Majku», imajući u vidi tako značajna odstupanja protestantizma od iskonskog kršćanskog i nepromjenjenog nauka (o Djevici Mariji, Sakramentima – protestanti imaju jedva krštenje, ostalo ništa, ni Euharistije ni Svećenićkog reda, itd., o milosti i grijehu te o Papi garanciji i branitelja pravovjernosti koji prima autoritet direktno od Krista); onda zbilja protestantizam ima može se reći tek neku konceptualnu vezu s kršćanstvom. Neću kvalificirati svakog protestanta pojedinačno, do koje mjere doseže «neznanje bez krivnje» to samo Bog zna, ali o nauku se može govoriti. Njegovom skretanju i temeljnim greškama.

Bitan je stoga ovdje slijedeći elemenat, prema Luterovom postulatu: griješi koliko hoćeš, ali vjeruj i biti ćeš spašen. To jest: makar nastavio griješiti! Jer spasenje dolazi samo po vjeri. Dakle, djela nisu bitna. Osim «vjere». Zato nije mogao progutati poslanicu Sv. Jakova: «i đavli vjeruju, ali dršću». Jer «vjera bez dijela je mrtva». Obratimo pažnju da Sv. Jakov govori onima koji već vjeruju – i prema tome ne mogu ostati «samo na tome», već trebaju provesti tu vjeru u ljuvav; dok kad Sv. Pavao govori o spasenju po vjeri, govori onim kršćanima pod napasti ponovnog podvrgavanja zapovijedima Mojsijeva Zakona koji ne spašava.

Što se odražava na fresci, što se njome hoće reći? Grešnici – sodomci među najizraženijima – nošeni su od samog Isusa Krista u Nebo. Nije dakle bitno ono što čine, spasenje je za sve i nije potrebno nikakvo usklađenje čovjekove aktivnosti s Božjom voljom i zakonom.

Ali ovdje je nešto još i gore od protestantizma. Ovdje se ne prikazuje nege grešnike koji se muče i bore protiv mreža svojih poroka i koji bi molili Boga da ih spasi i oslobodi od njihovih grešnih poriva (nešto što je upravo tipično za kršćanski duh; sjetimo se prikazivanja pokore Sv. Jeronima ili anegdota iz života svetaca koji su se poput Sv. Franje bacali u snijeg usred noći u borbi protiv napasti; ili Sv. Benedikta koji se bacio u zaleđenu cisternu iz istog razloga, itd.); ne, ovdje sodomci i dalje se ljubakaju – i ostalo – pogledima i idu u nebo.

To je potpuno iskrivljenje Božje odredbe i misli. Jer Bog je naredio: „množite se i napučite zemlju“. Ono što Bog odredi, zato i dadne naravna sredstva. To jest, Bog stvara čovjeka sa sekslualnim karakteristikama muškarca i žene jer ih je namjenio za zajednički život u plodnoj ljubavi. Ono što Bog traži, to je zato jer je za to već dao sposobnost u samoj naravi. Odvojiti seksualnu sposobnost od svrhe reprodukcije jest ići protiv Božje odredbe. U tom smislu homoseksualni odnos je dijametralno opriječan Božjoj zamisli. Zbog toga to može biti samo od Sotone nadahnuto.

I zašto «sotonizam NWO»?

Dotaknuli smo tu temu u članku „Kad su fašisti bili dobri ljudi“. U klasičnoj Grčkoj postojao je dosta institucionizirani mehanizam pripremanja političke elite.
Mladi kandidati za državno vodstvo i političke krugove još od rane dobi – od predpubertetske dobi do stasanja – bili su odgajani u posebnim školama pedagoga koji su trebali formirati njihov intelekt i posebno volju. Kontrola načina razmišljanja vršila se preko seksualne homoseksualne inicijacije. Mladić je mogao imati odnose samo s svojim učiteljem. To je uništavalo njegovu osobnost i stavljalo sve njegove sposobnosti za političke potrebe elite koja je bila ta koja je doista vladala.

Ova metoda u nekim svojim oblicima primjenjuje se posebno u zapadnim demokracijama. Razlika je u tome što se preko komunikacijskih medija mjenja mentalitet ogromnih masa mladih. Senzualnost i lascivnost u tolikim tv programima ne samo da umanjuje osjećaj grijeha, već totalno obrće mentalitet. „Pa to je normalno“, reći će toliki na ono što prije samo par desetljeća nije bilo moguće zamisliti javno prikazivano. I prije dva desetljeća u odnosu na prethodna dva. Uvijek se rani jedna generacija, i onda se ide sa generacijom njihovih sinova.

No, takav program rada ne odnosi se samo na mase indoktriniranih televizijom. Postoje i uži krugovi gdje se pripremaju posebni članovi za sutrašnje služenje elite. Paradigmatičan je slučaj engleskog predatora Jimmy Savile.

Nakon njegove smrti, izašlo je sve na vidjelo. Ovaj humorista britanske BBC kroz skoro pedeset godina održavao je krugove seksualne eksplotacije – govorimo o pedofiliji i pederastiji – spojene sa sotonskim kultom. Mladi Tony Blair bio je u kontaktu sa J. Savile u svoje vrijeme.
I kakve ovo veze ima sa Crkvom? Bolje reći ima sa izvjesnim članovima hijerarhije. Na ovaj način oni – ti njeni oronuli članovi – na kodificiran način daju znak da su s njima u trendu.

Usred bijela dana, kao na zidu katedrale.

Ako jednog dana budemo vidjeli nekog katolika baciti limenku crne boje s nakanom da upropasti fresku, uraditi će to i našom rukom.
Značajno je da se cijeli proces s freskom – uključujući i ne pristajanje biskupa Paglia i njegovog nasljednika na brisanje ove nakaze – odigrao na sto km od Rima, za cijelo vrijeme Benedikta XVI, kroz šest godina.

Cijeli članak pročitajte na blogu O Dosta toga i što dublje

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

(FOTO) LIJEČNIK SVJEDOČI: Na dan Gospe Lurdske u našu bolnicu došla je Gospa, podijelio fotografije!

Objavljeno

- datum

Gospa Lurdska je uvijek blizu bolesnih tako da je ovaj događaj uistinu znakovit, onima koji poznaju snagu molitve!

Čuda koja se neprestano događaju nisu ovdje da bi u njih slijepo vjerovali i njima se klanjali, čuda su samo znak utjehe onima u tuzi, nada onima bez nade, slatkoća onima u patnji. Tako i ovaj čudesan događaj koji se dogodio 11. veljače na blagdan Gospe Lurdske u vojnoj bolnici u Cordobi u Španjolskoj nije ništa drugo nego malena utjeha onima koji tamo pate. O samom događaju posvjedočio je liječnik dr. Filippe Urca koji je podijelio fotografije.

O događaju je rekao: U ponedjeljak ujutro bio sam u vojnoj bolnici u Cordobi gdje sam kao liječnik radio gotovo četrdeset godina sve do mirovine u koju sam otišao prošlog listopada. U hodniku sobe broj 7 u zoru 11. veljače jedna je gospođa čiji je član obitelji teško bolestan satima molila u tom hodniku. Odjednom se iznad nje na zidu počeo formirati lik Gospe.

Treba naglasiti da je radijator ispod mjesecima isključen jer su ovdje temperature kao i ljeti vrlo visoke. Slika se pojavila i ne nestaje. Djelatnici bolnice pokušali su je očistiti svim sredstvima i alkoholom, ali slika ne odlazi. Gledajući je s jedne stane može se primijetiti lagani sjaj. Ne može se ne primijetiti da je ova slika slična Gospi Lurdskoj koja se ukazala baš ovako s rukama sklopljenim u molitvi – napisao je dr. Urce te podijelio fotografije:

Katolički portal nelcuoredigesu.it napisao je da ne treba mnogo razbijati glavu i raspravljati s onima koji ne razumiju jer Gospa je samo htjela pokazati da je blizu bolesnima, blizu onima koji su u patnji, blizu onima koji Njega zovu, kao majka koja pripada nama. Događaj je ovo koji je zagrijao srca mnogih u toj bolnici i to je ono što je važno. Jer Djevica Marija pokazala je onima koji je traže da je tamo, da sluša njihove molitve, da skuplja njihove suze.  U hodniku ove bolnice žena se molila za svoju obitelj i uz  veliku vjeru pozvala je Djevicu Mariju, koja je na njen poziv jasno došla.  Na fotografiji je dr. Felipe (desno)  s kapelanom bolnice Robertom Beldijem (lijevo).

Izvor: dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(VIDEO/FILM) Sunce Montecassina- film o sv. Benediktu

Objavljeno

- datum

Italija, veljača 1944. Civili bježe od bombaških napada na Monte Cassino (prikazane su orginalne snimke iz Drugog svjetskog rata). Dok bespomoćno gledaju kako se samostan urušava, kroz plač govore kako je Bog napustio čovječanstvo. Redovnik iz samostana, također izbjeglica, tvrdi kako to nije istina i nastavlja pripovijedati kako je, čak i u doba pada Zapadnog Rimskog Carstva, u pustoši sličnoj Drugom svjetskom ratu, Bog poslao čovjeka poput Benedikta iz Nursije čija je svetost pomogla obnoviti europsku civilizaciju.

U tom trenutku film nas vraća na 500. g. Benedikt, rimski plemić, ostavlja svoje povlašteno patricijsko naslijeđe i povlači se u pećinu, spreman živjeti po Evanđelju. Malo po malo okuplja zajednicu redovnika, a cijeli svoj život posvećuje podučavanju kršćanskih pravila, postajući svetac i čineći čudesa na Božju slavu.

Izvor – wikipedia (Fear No Evil 1945 film)

“Netko bi mogao očekivati prilično statički, dosta spor film s obzirom na temu, ali ovaj film se kreće bržim tempom uz puno akcijskih scena koje zadržavaju napetost kod gledatelje. Fosco Giachetti igra glavnu ulogu s revnošću, dostojanstvom i autoritetom, prikazujući poniznost i posvećenost svetca“.

Ovaj film o Svetom Benediktu snimljen je 1945. u talijanskoj produkciji, a prijevod nam donosi prof. Danko Grgić. Iznimno cijenimo rad ljudi koji u svoje slobodno vrijeme daju svoj doprinos u evangelizaciji, a prevođenje katoličkih filmova i video-materijala tu svakako spadaju, te ih rado promoviramo na ovom blogu. Zato dodajemo i poveznicu na ovaj YouTube kanal gdje možete pogledati i ostale filmove, npr. o papi sv. Piu X., sv. Maloj Margareti od Castella ili sv. Mariji Goretti: ovdje

izvor: QuoVadisCroatia

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Popularni vjeroučitelj Miletić ima zanimljiv post, evo što kaže o Valentinovu i početku korizme

Objavljeno

- datum

Vjeroučitelj Marin Miletić iz Rijeke koji je javnost osvojio svojim nastupom kod Aleksandra Stankovića, na društvenim mrežama progovorio je o početku korizme i danu zaljubljenih. Miletić smatra kako Čista srijeda Valentinovu vraća drevni sjaj. “Čovječe, ljubav za koju si spreman umrijeti, baš za nju se isplati živjeti”, poručuje.
  
Miletićevu objavu na Facebooku prenosimo u cijelosti:

“Poučak Čiste srijede

Počinje. Korizma. Danas pak strogi post i nemrs. Isus u čitanjima jasno poziva da nabacimo osmijeh na lice i blistamo u ljubavi koju primismo. Čista srijeda nam govori kako propada ljubav usmjerena na sebe sama, a živi ljubav koja izgara za onog drugog. Čista srijeda Valentinovu, danu zaljubljenih, vraća drevni sjaj. Čovječe, ljubav za koju si spreman umrijeti, baš za nju se isplati živjeti. Ljubavlju kojom ljubiš sebe trebaš ljubiti svakoga tko te okružuje. Odgovoran si za tog drugoga. Po uzoru na onoga koji je iz čiste ljubavi bio spreman podnijeti tešku muku, odbacivanje, patnju, križ i smrt – da bi nama zadobio spasenje.

Čista srijeda Valentinovo čini smislenijim. Ne u potrebi nužne patnje u vezi, braku, nipošto, nego u otvorenosti da križ životni stisnemo uz sebe i ponosno ga nosimo. Jer u onaj dan kada nas pozove Stvoritelj, baš ćemo preko tog križa prijeći naše provalije promašaja i ući kroz vrata nebeskog Jeruzalema. Hrabro zato! I s radošću! Blagoslovljen dan neka vam bude. Svima!”, poručio je Marin Miletić.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno