Connect with us

Kultura i vjera

Šokantno otkriće znanstvenika: Tijelo je napustilo grob tajanstvenom eksplozijom!

Objavljeno

- datum

Premda nastanak otiska na platnu i dalje ostaje zagonetka, znanstvenici već desetljećima slažu kockice mozaika o uskrsnuću

Pokrov u koji je bilo omotano Kristovo tijelo nakon smrti, poznato kao Torinsko platno, omogućio je znanstvenicima uvid i u dio misterija kako je Isusovo tijelo napustilo zapečaćeni grob. Talijanski znanstvenik Gino Zaninotti tako je na temelju analize tog platna i evanđeoskih tekstova rekonstruirao način na koji su pokopali Isusa, a što je objavljeno u knjizi „Svjedoci otajstva – istraga o Kristovim relikvijama“, koja je izašla u nakladi splitskog Verbuma.

Zaninotti je posebnu pozornost posvetio načinu na koji je Kristovo tijelo bilo omotano pogrebnim platnom te načinu na koji je ono izašlo iz te „kukuljice“ od tkanine. Prema mišljenju fizičara, trodimenzionalni odraz ljudskog lika na platnu nastao je kao „rezultat tajanstvene eksplozije energije unutar ‘kukuljice’” i upravo je ta energetska erupcija prouzročila nešto nalik „spaljivanju“ površine vlakana tako da je te tragove nemoguće ukloniti ili na bilo koji način oprati s platna.

Nagužvane plahte

Na temelju analize mrlja krvi na platnu te poznavanja procesa zgrušavanja krvi hematolozi su zaključili da je tijelo mrtvog muškarca u platno bilo zavijeno dva sata nakon smrti, ali u njemu nije bilo dulje od 36 sati, jer iza sebe nije ostavilo nikakve tragove posmrtnog raspadanja. Znanstvenici su, pregledavajući platno, utvrdili da je u trenutku erupcije radijacije energije koja je stvorila lik na platnu tijelo prošlo kroz lanenu tkaninu pritom ne narušavajući njezinu strukturu. Kao posljedica toga, kada je tijelo izašlo iz nje, „kukuljica“ kao da se ispuhala i pala dolje.

Prizor da u grobu nema tijela navode Matej, Marko i Luka u svome evanđelju, dok Ivan upravo izvješćuje o spomenutom prizoru da je odjeća bila „složena“, tj. ostavljena kao da je tijelo iz nje iščeznulo. U prazan grob prvo je ušao Šimun Petar, koji je ugledao „povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu“. Upravo je taj prizor nezgužvanih pogrebnih plahti začudio Ivana, koji je došao s Petrom, koji „vidje i povjerova“. Dakako, znanost još uvijek nije u stanju reći kakva je to sila stvorila tu nevjerojatnu erupciju energije.

Mikroskopskim pretragama platna znanstvenici su otkrili da je lik na platnu nastao kao posljedica oksidacije i dehidracije vlakana u površinskim nitima platna, koje su prosječna promjera od 10 do 20 mikrona i maksimalne dubine od 125 mikrometara. Pritom nisu uspjeli otkriti sam razlog zbog kojega su vlakna požutjela i tako formirala lik. Najraširenija je teorija, kako donose „Svjedoci otajstva“, ona po kojoj je otisak nastao kao posljedica kontakta tijela s tkaninom, pri čemu je „došlo do emitiranja plinova ili nekog oblika energije iz tijela“.

Mrlje od krvi

Dr. John Jackson, koji istražuje Torinsko platno od 1977., posebnu je pozornost obratio neobičnim karakteristikama lika, među kojima se izdvaja izvrsna rezolucija slike, nemogućnost raspoznavanja površinskog obojenja tkanine, molekularne transformacije tragova celuloze u platnu zahvaljujući kojima se održao otisak lika, jasnoća prednje strane obrisa u odnosu na relativnu udaljenost tijela od platna kojim je bilo omotano, nepostojanje otiska bokova tijela te položaj prednjeg dijela tijela na način koji odgovara osobi koja je u vertikalnu položaju.

Amerikanka Janice Bennet sažela je Jacksonovu teoriju da su „kao prvo, otisak tijela i mrlje krvi nastale iz izravnog kontakta tkanine s ljudskim tijelom koje je bilo umotano u platno“.

Taj zaključak dolazi iz činjenice da je mrlje stvorila isključivo krv, dok otisnuti lik odgovara položaju ljudskog tijela polegnuta na leđa. Drugo, sila teže odigrala je važnu ulogu u nastajanju lika na platnu u smislu da je, što god to bilo što je proizvelo taj lik, to moglo učiniti samo držeći tijelo muškarca s platna u okomitu položaju. Na kraju treba dodati da je platno, dok su na njemu nastajale mrlje krvi i otisak lika, bilo u dva različita položaja. Naime, pojedini otisnuti dijelovi tijela pomaknuti su u odnosu na mrlje krvi. Tako zaključujemo da su mrlje morale nastati na početku, kada je tijelo bilo tek omotano u platno. Međutim, dok je nastajao otisak lika, platno je najvjerojatnije palo tako da je otisak bočnih dijelova lica pomaknut za nekoliko centimetara u odnosu na ranije nastale mrlje krvi – tvrdi Bennet, što potvrđuje Jacsonovo mišljenje da je platno neko vrijeme omatalo ljudsko tijelo, a potom je naglo, iz neutvrđenih razloga, tijelo prestalo držati platno i ono je palo dolje. I u tome trenutku nastao je otisak na platnu.

Velika količina radijacije

Takva bi hipoteza, objašnjava se u „Svjedocima otajstva“, protumačila sve karakteristike platna, ali da pritom treba prihvatiti dvije pretpostavke: prvo, tijelo je u jednom trenutku moralo postati „transparentno“, što znači da bi kroz njega mogli proći fizički predmeti oko njega. Tada bi platno, bez oslonca materijalnog tijela koje ga je omatalo, palo prema dolje. Drugo, u tome trenutku platno bi moralo na neki način proći kroz tijelo što bi bilo uzrokom nastanka otiska na njemu. Jackson drži da bi takav fenomen bilo moguće protumačiti velikom količinom radijacije, što bi objasnilo visoku rezoluciju slike i njezinu trodimenzionalnost.

Premda nastanak otiska na platnu i dalje ostaje zagonetka za znanost, znanstvenici koji su istraživali platno zaključili su da je jedno od mogućih objašnjenja, koje je ujedno i najuvjerljivije, da je otisak nastao emanacijom nekoga oblika energije. Neki od njih izračunali su da je otisak na tkanini mogla prouzročiti radijacija od 1016 elektrona na četvorni centimetar. „Takva radijacija trebala bi biti emitirana vertikalno u odnosu na tijelo, ravnomjerno se rasporediti i potom ostati apsorbirana u zraku. Premda je napravljeno mnogo takvih testova, nikome nije uspjelo napraviti kopiju platna sa svim njegovim karakteristikama. Suvremena znanost jednostavno ne poznaje tehnološka sredstva kojima bi mogla izraditi reprodukciju ovoga izvanrednog i jedinstvenog predmeta“, zaključuje se u „Svjedocima otajstva“.

Izvor: vecernji.hr

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

17. studenoga sveta Elizabeta Ugarska – slijedila je put svog Gospodina od princeze do siromaštva i prezrenosti

Objavljeno

- datum

Današnja slavljenica, sveta Elizabeta Ugarska, slijedila je put svog Gospodina od princeze i kraljeve kćeri do siromašne i prezrene žene koja služi Boga i ljude, sve do same smrti.

Sveta Elizabeta je bila kćerka ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II. Rodila se god. 1207. u Ugarskoj. Kad su joj bile tek 4 godine, već su je zaručili za turingijskog grofa Ludovika. Vjenčanje s njim obavljeno je kad joj je bilo 14 godina, a njemu 20. Unatoč tome što su bili tako mladi, pa bi čovjek mogao reći i nespremni za brak, njihov je brak bio ipak sretan – piše Petar Horvatić u narod.hr.

Sama je Elizabeta priznala svojoj vjernoj sluškinji Isentrudi: »Ako ja toliko ljubim jedno smrtno stvorenje, koliko više moram ljubiti Gospodina, koji je besmrtan i gospodar sviju!«

I vjerna Isentruda pripovijeda o međusobnoj bračnoj ljubavi Ludovika i Elizabete ovako: »Ljubili su se divnom ljubavlju te su jedno drugo blago poticali na hvalu i službu Bogu.«

Elizabeta je nježno ljubila svoga muža, a i on nju zbog njezine ljepote, plemenitosti i dražesnosti. Iako je bila veoma lijepa, nipošto nije bila zavodljiva. Među plemićkim damama Turingije grofica Elizabeta bijaše zbog svoje jednostavnosti u odijevanju te čednosti i skromnosti u životu gotovo prezirana. Ona se na dvorcu Wartburgu nije razlikovala mnogo od sluškinja jer je i sama neprestano radila, a malo ili ništa se zabavljala. Uostalom, ona je za zabave imala malo vremena jer je već s 15 godina postala majka, rodivši prvoga sina, u 17. godini rodila je kćerku, a u 20. godini još jednu kćerku.

Slatki i pun ljubavi Elizabetin bračni život trajao je kratko. U ljetu god. 1227 g. Ludovik je pošao u križarsku vojnu. Elizabeta je tada pod srcem nosila i očekivala porod svoga trećeg djeteta. Tri mjeseca kasnije jedan joj je glasnik donio vijest da je grof Ludovik u Italiji umro.

Elizabeta je tada rekla: »Umro! A s njim je umrlo i sve moje dobro na ovome svijetu.« Postavši udovica i nezaštićena, oboriše se na nju pohlepa i zavist. Bila je potjerana s dvorca Wartburga; oduzeli su joj i djecu, a ona se njima u prilog odrekla baštine. Kao franjevačka trećoredica prihvatila je u potpunosti evanđeosko siromaštvo.

 
U jednom pismu duhovni vođa svete Elizabete Konrad Marburški, koji ju je jako dobro poznavao, ovako opisuje njezin život: “Elizabeta je smjesta započela obilovati krepostima. Tijekom svega života tješila je siromahe. A onda je započela sasvim ishranjivati gladne jer je zapovjedila da se sagradi svratište u koje je prihvatila veći broj bolesnika i nemoćnih. Svima koji bi ondje potražili milostinju, darežljivo je dijelila dobročinstvo ljubavi. To nije činila samo tu, već po svim krajevima i dokle god dopiraše vlast njezina muža. Sve je svoje zalihe iz četiri kneževine svoga muža do te mjere potrošila da je naredila da se za potrebe siromaha proda svaki ukras i sva skupocjena odjeća. Imala je običaj da dva puta na dan, jutrom i navečer, osobno obiđe sve svoje bolesnike. Osobno se brinula za one koji bijahu među njima najodvratniji. Neke je hranila, drugima prostirala, neke na svojim ramenima prenosila i obavljala mnoge druge čovječne usluge. U svemu tome volja njenog muža blage uspomene nije zatečena nezahvalnom. Potom je, nakon smrti svoga muža, krenula k najvišem savršenstvu i od mene molila uz mnoge suze da joj dopustim da prosi od vrata do vrata. Na sam Sveti petak, kad su oltari bili razotkriveni, stavila je ruke na oltar u jednoj crkvici svoga grada kamo je dovela malu braću. U prisutnosti nekih odrekla se svoje volje, svih odličja svijeta i onog što je Spasitelj savjetovao u Evanđelju da treba ostaviti. Kad je to obavila i videći da je može progutati buka svijeta i svjetska slava one zemlje u kojoj je za muževog života slavno živjela, iako sam bio protivan, otišla je u Marburg. Tu je u gradu sagradila jedno ubožište. Okupljala je bolesne i slabe, a bijedne i najprezrenije postavljala za svoj stol. Osim tih djelotvornih djela, pred Bogom svjedočim, rijetko sam kad sreo ženu koja bi više razmatrala. Neke su žene i neki redovnici u nekoliko navrata vidjeli: kad je dolazila iz osame na molitvu kako njeno lice čudesno sjaji, dok joj iz očiju prosijavaju kao sunčane zrake. Ispovjedio sam je prije smrti. Pitah je što treba učiniti s njenim imanjem i pokućstvom. Rekla je da sve, za što se već odavno tek pričinjalo da posjeduje, pripadaše siromasima. Zamolila me da im sve porazdijelim, osim jeftine tunike koju je sama nosila i u kojoj želi biti ukopana. Kad je to bilo gotovo, primila je Gospodinovo tijelo. Poslije toga, sve do večernjeg časa često je govorila o najboljem što je čula u propovijedi.

Potom je, najpobožnije, preporučivši Bogu sve koji su sjedili uza nju, izdahnula kao da je blago usnula”.

Napustila je svoje tijelo, u prve pijetlove, 17. studenoga 1231. kao u veoma smirenu snu. Malo prije toga je u svojoj maloj sobi čula preblagi pjev i nakon toga je rekla: ‘Gledajte, to je čas u koji je Djevica rodila Isusa!’ Nakon što je živjela potpuno lišena svega, kao i Krist kad je umro na križu, umrla je u istom siromaštvu u kojem se On htio roditi.

Sahranjena je u Marburgu. Samo četiri godine kasnije, Grgur Ix. priznao je njezinu svetost, uzdigavši je na čast oltara. Na njezinu se grobu nastavljanju čudesa i ozdravljaju mnogi bolesnici. Zaštitnica je franjevaca.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Znate li kako je izgledalo lice Krista u trenutku Uskrsnuća? Znanost još nema odgovor, zašto upravo ovako…

Objavljeno

- datum

Istraživanja su dovela do zapanjujućeg otkrića da je lice mrtvog čovjeka sa Torinskog platna i ono živo lice sa rupca u Monoppellu – predstavljaju istu osobu

Fr. M. Piotrowski, u časopisu Ljubite jedni druge opisuje čudo slike Svetog lica u Manoppellu za koju kaže da je među najvećim trajnim Božanskim znakovima na zemlji.

Naime, i ova je slika baš kao i Torinsko platno, slika Gospe od Guadalupske, bacila znanost na koljena pred Božjim znakom.

Zaključak svih studija bio je: Ne znamo o čemu je riječ, ovo kao da nije naslikano na Zemlji, ljudskom rukom.

Iako je velik broj katolika koji nikad nisu čuli za ovu čudesnu sliku, Padre Pio, veliki mističar i svetac, za čudo Svetog Lica iz Manoppella rekao je da je riječ ‘o najvećem čudu koje imamo na svijetu’.

– Na komadu tkanine, veličine 17 x 24 centimetara, a koji stoji na glavnom oltaru crkve u Manoppellu, nalazi se slika lica Uskrsloga Krista. Istraživanja provedena na njemu ne mogu objasniti kako je slika nastala. Digitalno skeniranje najveće rezolucije potvrđuje odsutnost ikakve boje između tkivnih vlakana. Tkivo ne pokazuje ni najmanji trag boje ili pigmenta. Njegova najupečatljivija značajka je njegova transparentnost i činjenica da se slika može vidjeti savršeno dobro s obje strane-kao fotografski slajd. Ako netko mijenja svjetlo, događaju se promjene lica kao da je živo. Ako se gleda pod jakim svjetlom, ne može se vidjeti, jer postaje prozirno. Ona ima kvalitete slike, fotografije i holograma; a ipak nije ništa od toga. Osjenjenost je tako profinjena da nadilazi sposobnosti čak i najvećih majstora. Zaključak je vrlo jednostavan: radi se o djelu koje – nije nastalo ljudskom rukom – ‘‘acheiropoietos“.

Slika je utisnuta na vrijednom komadu drevne tkanine koje je satkano od svilenih niti predenih od jedne vrste morskih dagnji. Materijal je vatrostalan kao azbest i posve neprikladan za slikanje na; to fino tkivo ne podržava ulje niti akvarel.

Istraživanja su dovela do zapanjujućeg otkrića da je lice mrtvog čovjeka sa Torinskog platna i ono živo lice sa rupca u Monoppellu – predstavljaju istu osobu! Kada se jedno platno stavi na drugo, lica savršeno-grafički odgovaraju, što je dokaz da te dvije slike predstavljaju jednu te istu osobu. Nema sumnje da se struktura i dimenzije lica utisnutog na velu i na Torinskom platnu 100% podudaraju. Tu se s pravom može govoriti o matematičkom dokazu.

Torinsko platno i rubac iz Manoppella su najveća trajna čuda na svijetu. Sa znanstvenog stajališta, niti jedan niti drugi ne bi smjeli postojati. Neobjašnjivi su! Samo je slika Gospe Guadalupske je usporediva s ovim dvama platnima.

Sve ukazuje na činjenicu da je sa rupcem koje se nalazi u Manoppellu pokriveno Isusovo lice u grobu. Stoga je to poseban “svjedok” uskrsnuća, tim više što ono nosi “snimku” Isusova lica uhvaćenu u samom trenutku kad je prešao iz smrti u život.

Pravi Bog, koji je iz ljubavi prema nama postao pravi čovjek, tako da u svojoj muci, smrti i uskrsnuću mogao otvoriti za nas put prema nebu, ostavio nam dvije izvanredne slike: jednu otisnut na pokrovu u Torinu, a druga na rupcu iz Manoppella.

Oni predstavljaju zapis o najvažnijem trenutku u ljudskoj povijesti – o onom trenutku koji je vidio konačni poraz sotone, grijeha i smrti. Postavši pravi čovjek, Božji Sin je mogao uzeti na sebe grijehe i patnje svih ljudi koji su živjeli ili će ikada živjeti. (On to može jer u Bogu nema vremena, samo  vječno: “Sada”), “Naše je boli na se uzeo…” (Iz 53, 4). Budući da je bez grijeha, On je u svojoj muci i smrti na križu uzeo na se učinke grijeha i patnje svih ljudi. Dok doživljava najveću napuštenost i patnju u trenutku smrti, on prikazuje sve nas svom Ocu nebeskom. Na taj način On je pobijedio grijeh i smrt te je dobio od Oca dar uskrslog života.

Slika Svetog Lica na rupcu u Manoppellu i otisak tijela na platnu u Torinu nastaju kao rezultat Božje intervencije u trenutku uskrsnuća. U njima imamo čudesno svjedočanstvo onog trenutka kad je Isusovo čovještvo bilo proslavljeno.

Na Torinskom platnu imamo snimak njegova mrtvog tijela na samom početku njegove proslave. Tijelo je već počelo zračiti tu tajanstvenu energiju koja je uzrokovala da se projicira na platno u obliku fotografskog negativa, s tako preciznim detaljima.

Rubac Manoppella, s druge strane, je (pozitiv) otisak Kristovog živog lica. Proces proslavljenja nije potpun, jer je lice još uvijek obilježno modricama i oteklinama. Sjaj Uskrsloga beskrajno nadilazi naše poimanje. Tek u nebu ćemo biti u stanju gledati to lice u najvećem mogućem zadovoljstvu. Lice rupca Manoppella je lice Uskrsavajućeg Krista, u trenutku Njegove prijelaza iz smrti u život, u trenutku obilježavanja transformacije osakaćena tijela  “od kog svatko lice  otklanja… (Iz 53,3).Slika na rupcu u Manoppellu je snimak lica u trenutku prije nego se “ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost” (1 Kor 15,53).

Bog nam je ostavio vidljivu sliku o istinitosti njegova utjelovljenja, smrti i uskrsnuća. Po ovom znaku je jasno nam je da je uistinu postao pravi čovjek, koji je preuzeo na sebe sve naše patnje i grijeha, i da je On doista umrijeti i uskrsnuti od mrtvih kako bi nas oslobodio od grijeha i smrti i doveo nas do pune sreće u raju, piše fra M. Piotrowski, SChr.

Sv Faustina Kowalska, Dnevnik, 1784.:

Božansko lice Manoppella je bitan dokaz Isusova uskrsnuća. Ona poziva svakog od nas da se obratimo i da zauzmemo osobni odnos ljubavi s Uskrslim u svakodnevnoj molitvi, a posebno u sakramentima pokore i euharistije. Raspeti Isus doista je ustao od mrtvih i živi ​te u svom milosrđu grli svakog grešnika. On nas moli da redovito primamo sakramente ispovijedi i svete pričesti. “Kako želim spas duša! (…) Želim izliti božanski život u ljudske duše i posvetiti ih, samo ako bi bile spremne prihvatiti moje milosrđe. Najveći griješnici će postići veliku svetost, samo ako se se pouzdaju u moje milosrđe. Najveće dubine moga bića se prelijevaju od milosrđa na sve što sam stvorio. Moje je zadovoljstvo da djelujem u ljudskoj duši, da je ispunim svojom milosrđem i da je opravdam. ” (Sv Faustina, Dnevnik, 1784).

Izvor: dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(VIDEO) BRAVO! Poljaci sloganom ŽELIMO BOGA rasturili europsku oligarhiju!

Objavljeno

- datum

 EUROPSKA OLIGARHIJA NA SEDATIVIMA, DOK SIPA MRŽNJU NA ISUSA …   Poljaci su stali na trn vladarima Europe zbog jasne poruke: Isus Krist je naš jedini vladar!

Ljevičarski mediji Europe raspisali su se o desničarenju, ekstremizmu, radikalizmu, konzervatizmu i svim mogućim negativnim zvukovima bjesnila zato što je jedna slobodna zemlja na svoj Dan neovisnosti, na svoj dan slobode izašla na ulice pod sloganom: Želimo Boga!

Sama činjenica da oni žele Boga i da su u stanju okupiti se u broju 60 tisuća za Gospodina, zlatnu oligarhiju Europe dovela je do stanja bunila.

ODJEDNOM DEMOKRATI POSTAŠE OLIGARSI…

Odjednom demokrati postadoše oligarsi. Odjednom tolerantni postanu bijesni te riječima mržnje bacaju zgražanje nad slobodom. Odjednom, oni koji pričaju o slobodi zabranjuju onima koji izabiru. Boga.

Da je svaki izbor Europi poželjan osim izbora – Bog, razotkriva se upravo u ovakvim događajima, kad jedna europska zemlja jasno pokaže Europi da nije zaboravila na sebe, na svoje korijene, tradiciju, temelje društva, na svoje vjerovanje,  kako se to zahtjeva od zemalja članica.

Pravo lice totalitarne Europe koja drhti pred Gospodinom zbog svojih opačina, otkriva se upravo na primjeru Poljske, države koja koristi svaku priliku da oligarsima pokažu da ne žele novi svjetski poredak s globalnim upravljačima na čelu, već da je Isus Krist jedini kralj njihove Zemlje kojem oni odgovaraju.

Poljska je uistinu odana Isusu Kristu i nije riječ o nikakvim opasnim konzervativnim strankama koje Poljsku vode radikalizmu. Već je riječ o čistoj politici pravde po Isusu koja je milosrđe i ljubav prije svega.

Posvećenost malenima, a ne velikima, što Poljaci pokazuju kako kroz vlasti i politiku tako i kroz narod   koji jasno šalje poruku da je  protiv europske oligarhije, banaka i tlačitelja, protiv ideologije smrti i protiv lažne demokracije koja hrani i udiže laž  i ropstvo a zabranjuje slobodu – izbora.

Poljska je ove godine uspjela milijune Poljaka dovesti na granice Poljske te okružiti Poljsku molitvom Gospine krunice kako bi zaštitili zemlju od islamizacije i ostalih dijaboličnih EU projekata kojima je cilj razvodniti vjeru, stupove, i volju poljskog naroda. (U Hrvatskoj im je to uspjelo). Zato se Poljake zbog slavlja Dana Neovisnosti proziva ekstremistima, teroristima i radikalima, jer se namjerava manipulacijom dovesti ljude Europe u stanje da povjeruju da su svi oni koji vjeruju u Boga, zapravo – teroristi.

U stanje straha koje te priječi svjedočiti o svojoj vjeri, na jednak način kako se to priječilo u totalitarnim režimima. Zato je demokracija koju Europa danas plasira kao najveće političko dostignuće povijesti ništa drugo nego čisti sotonizam u kojem vukovi svijeta proždiru jaganjce. Nevine.

Zato se osuđuju i teroristima proglašavaju oni koji brane život. Oni koji provode politiku života, a ne agendu smrti. Oni koji su slobodni od svijeta i slobodni svjedočiti svoju vjeru u Isusa Krista, u milosrđe koje on predstavlja. Zato su ekstremistima prikazani oni koji ljube milosrđem, a uzdižu se vukovi koji same sebe postavljaju za idole čovječanstva.

Poljska je prošle godine pred nevjerojatnih 100 tisuća ljudi ustoličila Isusa Krista za kralja Poljske. Ove godine svijetu su poslali žestoku poruku: Mi želimo Boga, čime su se opet otvoreno suprotstavili sotonizmu Europe i pokazali se kao njezino svijetlo.

Od marša 60 tisuća ljudi pod zastavama Isusa Krista, europska oligarhija opat je zadrhtala, a to je vidljivo po izljevima bijesa u medijima njihovih struktura koji se tresu od njihova svjedočanstva pripadanja – samo Isusu Kristu.

Pogledajte i razmislite zašto Hrvati nisu ovako hrabri već dopuštamo da nas gaze i otimaju vjeru i narod, Boga i našu baštinu?!

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.