Connect with us

Društvo

Slovenski partizan na samrti: „DJEVOJKU SMO SILOVALI, UBILI, SKUHALI ‘GULAŠ’ I POJELI JE!“

Objavljeno

- datum

Monstruozna priča iz okoline Bleiburga, svibanj 1945.

Ovih dana opet su aktualni bolni i nikad zaboravljivi događaji na Bleiburgu i pokolju koji se tamo dogodio u svibnju 1945. i nekoliko slijedećih mjeseci. I dok se većina s pijetetom i dostojanstvom prisjeća žrtava iz vlastite obitelji, ali i ostalih nepoznatih sunarodnjaka,  postoje  mnogi, koji i pored činjenica i zdrave pameti imaju „razumijevanja“ i čak opravdanja za sve one masovne zločine koji su se dogodili nakon kapitulacije Hrvatskih oružanih snaga 15. svibnja 1945. godine, potpisane u dvorcu u blizini donjokoruškog gradića Pliberka – Bleiburga.

Zahvaljujući ponajprije slovensko-hrvatskom publicistu Romanu Leljaku, jedan po jedan  grozni zločin izlazi na vidjelo, jedan šokantniji od drugog. Hrvatske vlasti su eklatantno nezainteresirane za rasvjetljavanje ovoga neviđenog sustavnog zločina, očito do u najsitnije detalje pomno isplaniranog i „savršeno“ sprovedenog u djelo. „Huda jama“ je postao sinonim za monstruoznost partizanskog zločinstva, a vlast se očito grozi otkrivanja cjelovite istine o počiniteljima, imajući valjda u vidu reperkusije koje bi istina imala na sljednike i nasljednike nositelja boljševičke ideologije koji su bili u stanju počiniti takve grozote! Za svaku pohvalu je činjenica što je i hrvatska državna televizija HRT, konačno, i to u dva navrata, donijela vrlo dobre i objektivne dokumentarne priloge o bleiburškim događajima.

Baveći se ovom tematikom intenzivno već godinama, čovjek bi pomislio da je vrhunac zla što je ljudski zloum u stanju uraditi već vidio, da goreg nema i ne može biti! Nažalost, tome nije tako! Na stolu je dokument, koji ledi krv u žilama. Dugo sam se dvoumio, objaviti ovu priču ili ne, posebice nakon što sam se posavjetovao s jednim prijateljem iz redovničkih krugova, koji me upozorio da to ipak ne činim. Ovdje se naime radi o odavanju ispovjedne tajne! Zbog istine i opomene svima koji opravdavaju gnjusne zločine Titova režima, ali i zločina svih drugih totalitarnih ideologija, odlučio sam ipak objaviti ovaj tekst. 

Pismo bez pošiljatelja

   Železna Kapla / Eisenkappel, 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na kuverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati. I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom *), ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

  1. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

   Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

 

Djevojka
Friede Paulitsch

Četrdeset godina nakon nestanka tada 17-godišnje kćeri Friede, netko nepoznat joj javlja što se sa njom dogodilo! Velečasni P. K. uopće nije znao da je pismo poslao upravo majci mučene djevojke, koja je okončala na takav bestijalan način. Gospođu Mariju Paulitsch odabrao je samo zbog istog prezimena (vjerojatno listajući telefonske imenike), u nadi da će se tajna nestanka nesretne djevojke tako rasvijetliti. Nemoguće je i samo približno shvatiti kako se osjećala majka Marija, koja je možda još gajila tračak nade da će se kći Frieda odnekud javiti, doći, kada je doznala koju groznu sudbinu je doživjela njena nedužna, maloljetna kći.

*) Velečasni P. K. je bio slovenski izbjeglica iz 1945.g.

I u Koruškoj – Titovi partizani

Slučaj nesretne djevojke Friede Paulitsch je samo jedan od stotina drugih partizanskih zločina, počinjenih na austrijskom tlu tijekom svibnja 1945. godine. Zauzimanje dijelova Južne Koruške sve do Klagenfurta / Celovca, za (jugo)slovenske partizane značilo je ostvarenje sna o pripajanju ovoga teritorija Jugoslaviji, tj. Sloveniji. Po gradu su odmah polijepili Proglas na njemačkom jeziku u kojemu pučanstvo obavještavaju da je tu sada „Jugoslavija“, i kako će sada napokon biti slobodni i sretni. Edvard Kardelj je hitno odletio k Staljinu, tražeći da „blagoslovi“ aneksiju dijela Koruške, što je generalisimus na Kardeljevo zaprepaštenje odbio. Staljin je naime bio liga iznad Tita i ostalih lokalnih partijskih vođa, i sve je već ranije dogovorio na Jalti sa Roosweltom i Churchillom. Umjesto aneksije, britanske snage su partizanima naredile napuštanje austrijskog teritorija, u slučaju odbijanja prijetio je i oružani sukob između partizana i savezničke vojske. Titova vojska se ipak povukla, ali nije otišla praznih ruku, Britanci su im kao „otpremninu“ dali stotine tisuća, ponajviše hrvatskih ratnih izbjeglica, vojske i civila, čiju sudbinu upravo komemoriramo. Tijekom nekoliko tjedana okupacije Koruške, partizani su uhitili stotine austrijskih civila, odveli ih u Sloveniju i tamo, zajedno sa Hrvatima, Slovencima i ostalima masakrirali u napuštenim rudarskim oknima!

U prilično kompliciranoj etničkoj situaciji u Koruškoj, posebice u pograničnom području, bilo je sukoba i zločina na svim stranama. Hitlerovi fašisti su počinili brojne zločine nad etničkim Slovencima, a vrhunac je bilo masovno protjerivanje. S druge strane, koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama. Toj etničkoj skupini pripadala je i nesretna djevojka Frieda Paulitsch, a njeni ubojice su bili pripadnici koruške Osvodibilne Fronte (OF), koja ni danas ne može prežaliti neuspjeh pokušaja anektiranja dijela teritorija „Velikoj Sloveniji“! Nakon rata razne udruge potpomognute Udbom i Partijom iz Slovenije, neprekidno su „rovarile“ po Koruškoj, a vrhunac je bio 70-ih godina prošlog stoljeća kada su počinili desetine terorističkih napada na državne institucije. Najpoznatiji takav čin je onaj od rujna 1979. godine kada je dvoje udbaša prilikom atentata na Zavičajni muzej u Völkermarktu teško nastradalo, jer su eksplozivne naprave koje su tamo htjeli deponirati prerano eksplodirale! Udba je upravo u Koruškoj, sigurno ne slučajno!, imala najjaču infrastrukturu i najbrojniju mrežu agenata izvan Jugoslavije. Međutim, zbog specifične situacije u kojoj se u to hladnoratovsko vrijeme nalazila politički i vojno neutralna Republika Austrija, ovi ekscesi i teror su uglavnom gurani „pod tepih“, tako da je Udba u Koruškoj  imala skoro odriješene ruke, a bila je infiltrirana u sve pore austrijskog društva, od carine do vojske, preko suda i policije, pa sve do sveučilišta…

Potomci i sljednici upravo tih frustriranih partizana i udbaša, danas su u Koruškoj i Sloveniji najgrlatiji „antife“ i protivnici održavanja komemoracija hrvatskim žrtvama na Bleiburškom polju!

Autor: Ladislav Tomkin ekskluzivno za portal komunistickizlocini.net

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

(VIDEO) Andrija Artuković – nepoznati zapis sa suđenja objavljen na slovenskoj televiziji

Objavljeno

- datum

Prije nekoliko dana bila je godišnjica kada je izručen (12. veljače 1986.) SFR Jugoslaviji Andrija Artuković, čovjek koji obnašao funkcije ministra vanjskih poslova, unutarnjih poslova i pravosuđa Nezavisne Države Hrvatske.

Sudjelovao je u talijansko-hrvatskim pregovorima o razgraničenju u Ljubljani i pri potpisivanju Rimskih ugovora, a pratio je Pavelića i pri posjetu Hitleru. Potpisnik je rasnih zakona. Od 1943. do kraja Drugog svjetskog rata obavljao je dužnost čuvara državnog pečata. U bivšoj Jugoslaviji osuđen je na smrt zbog ratnog zločina.

Snimke nepoznate javnosti

U videu sa suđenja Andriji Artukoviću vide se detalji koje su umnogome nepoznati javnosti, a objavljen je na slovenskoj televiziji.

Na snimkama se čuju i pitanja mladog državnog tužitelja Ante Nobila, koji je sa svega 36 godina starosti dobio jednu od najvažnijih funkcija u tom procesu.

Andrija Artuković 1945. napušta Hrvatsku i Zagreb nakon ulaska partizanskih jedinica u glavni grad Hrvatske. Prvo odlazi u Austriju, zatim u britanski logor u Austriji, a onda sa švicarskim dokumentima u Irsku, te 1948. u SAD.

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 1951. postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu.

Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima 12. veljače 1986. godine, te doveden u Zagreb.

U doba deportacije bolovao je od Alzheimerove bolesti. Iz samog zrakoplova izašao je u bolesničkom krevetu.

Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu, a grob mu je nepoznat.

Za trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan.

Štoviše, donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.

„Od svoje prve godine živim u Los Angelesu i američki sam državljanin. Mnogo sam puta ponovio da mi je žao svake žrtve u Drugom svjetskom ratu i da djeca ne smiju biti opterećena prošlošću svojih roditelja, ali želio bih podsjetiti gospodina Nobila da moja obitelj još ne zna gdje su posmrtni ostaci Andrije Artukovića, a čak je i predsjednik Ivo Josipović tijekom posjeta Bleiburgu rekao da ‘svatko ima pravo na grob’. Uvjeren sam da Nobilo zna što se dogodilo nakon Artukovićeve smrti 1988. u zatvorskoj bolnici u Šimunskoj ulici u Zagrebu. Postoje indicije da je kremiran jer su mi neki ljudi u Zagrebu govorili da je jugoslavenska tajna policija Udba u plastičnoj vrećici odnijela ostatke kremiranog čovjeka čiji identitet nisu smjeli otkriti. Dok sam živ, tražit ću istinu o tome i pokušati pokopati oca uz majku u hercegovačkom selu Klobuku” – kaže njegov sin, Radoslav Artuković (Večernji list, 13.11.2011.)

U srpnju 2010. objavljeno je u nekim medijima kako je UDBA Artukovića tajno pokopala u Lepoglavi, no grob Andrije Artukovića ipak je još uvijek nepoznanica za njegovu djecu i unuke.

Podsjetimo, Nezavisna Država Hrvatska (NDH), bila je država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i istočnog Srijema; u njoj je uspostavljen ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. (izvor:  Enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, enciklopedija.hr) Petar Horvatić/Narod.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Hrvatska je uvučena u hibridni rat na Balkanu koji traje već godinama i polako eskalira. Konačni cilj – Velika Srbija u najširoj formi

Objavljeno

- datum

Milorad Dodik poveo je hibridni rat protiv Bosne i Hercegovine – zaključio je Srđan Šušnica, kulturolog iz Banje Luke u razgovoru za jednu TV postaju:

“Dodikov režim obavio je sve pripreme za hibridni rat. Stvorio je paralelne strukture, paradiplomatsku mrežu, paraobavještajnu mrežu, parapolicijsku mrežu i samo nedostaje vojska koja bi trebala biti jedinstvena, ali uskoro bi se moglo očekivati stvaranje nekakvog zaštitnog vojnog korpusa u Republici Srpskoj.” (više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SMRTONOSNA VLADAVINA OLIGARHIJE

Objavljeno

- datum

Oligarhijska vladavina je prema Aristotelu označena kao izopačeni oblik vladavine. Pripadnike oligarhije nije briga za sposobnost, inteligencije, poštenje, racionalnost, sposobnost samožrtvovanja ili za opće dobro. Oni su perverzni, deformirani i uništavaju vladajući sustav radi svojih trenutačnih interesa, stavljajući svoju kratkoročnu dobit ispred budućnosti.

„Pravi oblici vladanja su oni u kojima jedan, malobrojni ili mnogi vladaju tako da im je cilj opći interes, ali oblici vladavina u kojoj se vlada prema privatnom interesu bilo jednoga, malobrojnih ili mnogih je izopačenost,“ tako piše Aristotel.

Klasičar,  Peter L.P. Simpson naziva ove izopačenosti „oligarhskom sofisterijom ili izvrtanjem“ što znači da kad oligarhija jednom dođe i zauzme vlast racionalni, smisleni odgovori na društvene, gospodarske i političke probleme se zanemaruju da bi se podhranjivalo nazasitnu pohlepu. Zadnji stupanj svake civilizacije obilježava oligarhijska perverzija koja izjeda strukturu države.

Ovi zli oblici vladanja imaju zajednička obilježja kojih je najveći broj već Aristotel dobro shvatio.

Oligarsi, kako o njima govore oni koji ih opisuju, urušavaju državnu administraciu, povećavaju deficit i opseg i snagu zakonske prisile, vojske, da bi zaštitili svoje globalne poslovne interese i osigurali unutarnju društvenu kontrolu. Puste da atrofiraju oni dijelovi države koji služe općem dobru u ime deregulacije (ukidanjem zakona) i štednje. Oni dijelovi kojima oligarhija uvećava svoju moć su nacionalna sigurnost, ekonomski rast i red i zakon.

Na primjer: oligarhija odgaja svoju djecu u privatnim školama i kupuje im pristup na elitna sveučilišta /To  je način na koji je osrednji student kao Jared Kushner otišao na Harvard, a Donald Trump na Universitiy of Pennsylvania). Tako oni ne vide potrebe za dobro javno obrazovanje najšireg sloja stanovništva.

Oligarsi si mogu platiti najskuplje odvjetnike da za njih i njihove obitelji riješe sukobe sa zakonom. U njihovim očima nema potrebe da zakonsko predstavljanje siromašnih. Ako oligarh ne putuje privatnim mlaznjakom, autobusom ili vlakom dopuštaju si privilegij da oštete putnike u „ekonomskoj“ klasi. Oni ne koriste podzemne željeznice, autobuse, vlakove i oni režu fondove za njihovo održavanje i poboljšanje njihovih usluga. Oligarsi imaju privatne klinike i privatne liječnike tako da ne moraju plaćati za javno zdravstvo i Medicare (Osiguranje).

Oligarsi mrze tisak ako osvijetli njihovu korupciju i laži. Zato oni pokupuju kontrolne sustave informacija i guraju svoje kritičare na margine društva. To će ubrzati ukidanjem neutralnosti mreže.

Oligarsi ne ljetuju na javnim plažama ni u javnim parkovima. Oni posjeduju svoju vlastitu zemlju i nekretnine  u kojima je nama pristup zabranjen. Oni ne vide razloga za održavanje javnih parkova i zaštitu zemlje koja nije u njihovom vlasništvu. Oni tu zemlju daju drugim oligarsima da iz nje izvlače profit. Oligarsi cinično gledaju na zakone kao na mehanizme ozakonjenja svojih prevara i pljačke. Oni se koriste svojim lobistima u državnom zakonodavstvu da ishode zakone kojima povećavaju svoju zaštitu i bogatstvo izbjegavanjem poreza i drugih obveza. Oligarsi ne dopuštaju slobodne i pravedne izbore. Oni koriste prekrajanje izbornih okruga i financijske doprinose u kampanji da osiguraju da drugi oligarsi budu izabrani na određene položaje uvijek iznova. Mnogi vladaju bez oporbe.

Oligarsi protiv radnika, zaštite okoliša, kulture …

Oligarsi gledaju na zaštitu okoliša  ili na zaštitu radnika kao na zapreku za postizanje profita i ukidaju ih. Oligarsi prenose industriju u Meksiko ili Kinu radi uvećanja svog bogatstva dok osiromašuju američkog radnika i ostavljaju američke gradove u ruševinama. Oligarsi su malograđani. Oni su gluhi, glupi i slijepi za velika umjetnička djela. Uživaju u spektaklima, patriotskom kiču i zabavi za razbibrigu. Oni preziru umjetnike i intelektualce koji promiču vrline i samokritičnost jer je to u opreci spram volje za moć, želje za slavom i bogatstvom. Oligarsi uvijek zameću rat protiv kulture napadajući je kao elitističku, nevažnu i nemoralnu i  režu joj financijsku potporu. Na sve socijalne službe i institucije kao i programe za rješavanje stambenih problema, javnih parkova, hrane za starije, za projekte infrastrukture, soijalne sigurnosti i blagostanja, oligarsi gledaju kao na bacanje novca ili isti bivaju predani oligarsima na upravljanje da mogu od njih ubirati profit dok ih ne unište.

Oligarski i njihova djeca ne služe vojsku

Oligarsi koji ne služe vojsku i osiguravaju svoju djecu od služenja u vojsci predstavljaju se kao veliki domoljubi. Oni napadaju one koji su protiv njih kao antiamerikance, izdajice i agente stranih sila. Oni koriste patriotski riječnik da usmjere mržnju prema onima koji ih kritiziraju i na taj način opravdavaju vlastite zločine. Oni svijet gledaju u crno – bijelom i  dijele ga na one koji su im lojalni i na one koji su im neprijatelji. Ovo svoje uvjerenje i sustav vjere prenose i na vanjske poslove. Diplomacija se napušta i nju zamjenjuju okrutne prijetnje i korištenje sile bez kriterija kao najprihvatljiviji oblik odnosa svojstvenih despotima.

Najbogatiji 1% američkih obitelji kontrolira 40% nacionalnog bogatstva

Ovo je mala rasprava koja pokazuje da živimo u oligarhijskoj državi. Najbogatiji 1% američkih obitelji kontrolira 40% nacionalnog bogatstva, a ista je statistika gledana globalno. Najbogatiji 1% svijetskog stanovništva posjeduje gotovo polovicu ukupnog svjetskog bogatstva. Ovo se  bogatstvo prevodi u političku moć. Politolozi Martin Gilens s Princetona i Benjamin Page sa Sjeverozapadnog /sveučilišta/ su nakon ispitivanja razlika u javnom mnijenju grupa svrstanih prema dohotku zaključili: U Sjedinjenim Državama rezultati pokazuju da većina ne upravlja, bar ne u mjeri da bi određivala ishod aktualne politike. Kada se većina građana ne slaže s ekonomskom elitom i / ili s organiziranim interesima građani su uglavnom  gubitnici. Čak što više, kad znatna većina Amerikanaca želi političke promjene uglavnom ih ne postiže.

Oligarhijska nobuzdana pljačka vodi u raspad sustava

Oligarsi ubrzavaju socijalni, politički i gospodarski kolaps. Njihova nekontrolirana pljačka vodi do raspada sustava. Odbijanje zaštite prirodnih izvora ili gospodarskog mehanizma koji izdržava državu znači da je siromaštvo postalo mjera a svijet prirode je postao otrovna pustinja. Temeljne institucije više ne rade. Infrastruktura postaje nepouzdana. Voda, zrak i tlo su zagađeni. Stanovništvo je ostavljeno neobrazovano, bez vještina, osiromašeno, potlaćeno od organa unutrašnje sigurnosti i ostavljeno je da očajava. Moguće je da država bankrotira. Oligarsi na to odgovaraju stalnim pogoršanjem sileći radnike da rade sve više za manju plaću i gurajući ih u razarajuće ratove u uzaludnom pokušaju da uspostave zlatno doba. Oni također ustrajavaju, bez obzira kako je to loše, na obilatom hedonističkom životnom stilu. Oni i dalje uzimaju iz državnih izvora, iz ekosustava  i od stanovništva za svoje samoubojstvene zahtijeve. Od nastalog kaosa oni bježe u svoje utvrde, moderne verzije Versaillesa ili Zabranjenog grada. Oni potpuno gube vezu sa stvarnošću. Na kraju su ili oboreni s vlasti ili uništavaju samu državu. Nema nijedne institucije u Sjedinjenim Državama Amerike koja se može demokratizirati kao što nema ni unutarnjih mehanizama koji bi spriječili silazak u barbarizam.

„Politička uloga korporativne moći, korupcija predstavničkih i političkih procesa putem industrije lobiranja, širenje izvršne vlasti na štetu ustavnih ograničenja i degradacija političkog dijaloga koja se provodi u medijima usađene su u sustav i nisu u stanju utjecati na njega,“ napisao je politički filozof Sheldon Wolin u „Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianisme“ – (Inkorporirana demokracija: Upravljana demokracija i spektar obrnutog totalitarizma).“

„Sustav će ostati na mjestu čak ako demokratska stranka  dobije većinu, i ako se to dogodi, sustav će postaviti stroža ogranićenja za nedobrodošle promjene. U konačnoj analizi toliko hvaljena stabilnost i konzervativizam američkog sustava nema nikakvih ideala i do neporecivih činjenica je potpuno zahvaćen korupcijam i doprinosima koji daju moćni korporativni donatori. Ako se od kandidata za biranog sudca traži bar milion dolara i  ako je domoljublje  ono što ispovjedaju oni koji  ne podliježu regrutaciji, onda je običnom  građaninu ostalo jedino pravo na služenje. U takvim prilikama je zapravo čin loše vjere  zahtijevati od politike ovakve kakva je da na čudotvoran način može izliječiti zla koja su bitna /usađena/ u njenom postojanju.“

Što duže nama vladaju oligarsi predviđanja postaju smrtonosnija posebno ako oligarsi odbiju voditi računa o klimatskim promjenama i najvećim egzistencijalnim krizama čovječanstva. Oligarsi imaju mnogo mehanizama, uključujući kompletan nadzor, da nas održe na čekanju. Oni se neće prezati od ničega da održe svoju perverznu vlast. Povijest se ne mora ponavljati ali će odjekivati. I ako ne prepoznamo jeku, a onda ni pobunu, tirani će nas satjerati u klaonicu i okončati i svoju egzistenciju.

Autor: Chris Hedge/Informationclearinghouse   Izabrala i s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović

Chris Hedges je proveo gotovo dvije decenije kao inozemni dopisnik u Središnjoj Americi, na Srednjem istoku, na Balkanu. Izvještavao je iz više od 50 zemalja za The Christian Science Monitor, National Public Radio, The Dallas Morning News i za New York Times za koji je bio inozemni dopisnik 15 godina.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno