Connect with us

Društvo

Slovenski partizan na samrti: „DJEVOJKU SMO SILOVALI, UBILI, SKUHALI ‘GULAŠ’ I POJELI JE!“

Objavljeno

- datum

Monstruozna priča iz okoline Bleiburga, svibanj 1945.

Ovih dana opet su aktualni bolni i nikad zaboravljivi događaji na Bleiburgu i pokolju koji se tamo dogodio u svibnju 1945. i nekoliko slijedećih mjeseci. I dok se većina s pijetetom i dostojanstvom prisjeća žrtava iz vlastite obitelji, ali i ostalih nepoznatih sunarodnjaka,  postoje  mnogi, koji i pored činjenica i zdrave pameti imaju „razumijevanja“ i čak opravdanja za sve one masovne zločine koji su se dogodili nakon kapitulacije Hrvatskih oružanih snaga 15. svibnja 1945. godine, potpisane u dvorcu u blizini donjokoruškog gradića Pliberka – Bleiburga.

Zahvaljujući ponajprije slovensko-hrvatskom publicistu Romanu Leljaku, jedan po jedan  grozni zločin izlazi na vidjelo, jedan šokantniji od drugog. Hrvatske vlasti su eklatantno nezainteresirane za rasvjetljavanje ovoga neviđenog sustavnog zločina, očito do u najsitnije detalje pomno isplaniranog i „savršeno“ sprovedenog u djelo. „Huda jama“ je postao sinonim za monstruoznost partizanskog zločinstva, a vlast se očito grozi otkrivanja cjelovite istine o počiniteljima, imajući valjda u vidu reperkusije koje bi istina imala na sljednike i nasljednike nositelja boljševičke ideologije koji su bili u stanju počiniti takve grozote! Za svaku pohvalu je činjenica što je i hrvatska državna televizija HRT, konačno, i to u dva navrata, donijela vrlo dobre i objektivne dokumentarne priloge o bleiburškim događajima.

Baveći se ovom tematikom intenzivno već godinama, čovjek bi pomislio da je vrhunac zla što je ljudski zloum u stanju uraditi već vidio, da goreg nema i ne može biti! Nažalost, tome nije tako! Na stolu je dokument, koji ledi krv u žilama. Dugo sam se dvoumio, objaviti ovu priču ili ne, posebice nakon što sam se posavjetovao s jednim prijateljem iz redovničkih krugova, koji me upozorio da to ipak ne činim. Ovdje se naime radi o odavanju ispovjedne tajne! Zbog istine i opomene svima koji opravdavaju gnjusne zločine Titova režima, ali i zločina svih drugih totalitarnih ideologija, odlučio sam ipak objaviti ovaj tekst. 

Pismo bez pošiljatelja

   Železna Kapla / Eisenkappel, 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na kuverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati. I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom *), ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

  1. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

   Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

 

Djevojka
Friede Paulitsch

Četrdeset godina nakon nestanka tada 17-godišnje kćeri Friede, netko nepoznat joj javlja što se sa njom dogodilo! Velečasni P. K. uopće nije znao da je pismo poslao upravo majci mučene djevojke, koja je okončala na takav bestijalan način. Gospođu Mariju Paulitsch odabrao je samo zbog istog prezimena (vjerojatno listajući telefonske imenike), u nadi da će se tajna nestanka nesretne djevojke tako rasvijetliti. Nemoguće je i samo približno shvatiti kako se osjećala majka Marija, koja je možda još gajila tračak nade da će se kći Frieda odnekud javiti, doći, kada je doznala koju groznu sudbinu je doživjela njena nedužna, maloljetna kći.

*) Velečasni P. K. je bio slovenski izbjeglica iz 1945.g.

I u Koruškoj – Titovi partizani

Slučaj nesretne djevojke Friede Paulitsch je samo jedan od stotina drugih partizanskih zločina, počinjenih na austrijskom tlu tijekom svibnja 1945. godine. Zauzimanje dijelova Južne Koruške sve do Klagenfurta / Celovca, za (jugo)slovenske partizane značilo je ostvarenje sna o pripajanju ovoga teritorija Jugoslaviji, tj. Sloveniji. Po gradu su odmah polijepili Proglas na njemačkom jeziku u kojemu pučanstvo obavještavaju da je tu sada „Jugoslavija“, i kako će sada napokon biti slobodni i sretni. Edvard Kardelj je hitno odletio k Staljinu, tražeći da „blagoslovi“ aneksiju dijela Koruške, što je generalisimus na Kardeljevo zaprepaštenje odbio. Staljin je naime bio liga iznad Tita i ostalih lokalnih partijskih vođa, i sve je već ranije dogovorio na Jalti sa Roosweltom i Churchillom. Umjesto aneksije, britanske snage su partizanima naredile napuštanje austrijskog teritorija, u slučaju odbijanja prijetio je i oružani sukob između partizana i savezničke vojske. Titova vojska se ipak povukla, ali nije otišla praznih ruku, Britanci su im kao „otpremninu“ dali stotine tisuća, ponajviše hrvatskih ratnih izbjeglica, vojske i civila, čiju sudbinu upravo komemoriramo. Tijekom nekoliko tjedana okupacije Koruške, partizani su uhitili stotine austrijskih civila, odveli ih u Sloveniju i tamo, zajedno sa Hrvatima, Slovencima i ostalima masakrirali u napuštenim rudarskim oknima!

U prilično kompliciranoj etničkoj situaciji u Koruškoj, posebice u pograničnom području, bilo je sukoba i zločina na svim stranama. Hitlerovi fašisti su počinili brojne zločine nad etničkim Slovencima, a vrhunac je bilo masovno protjerivanje. S druge strane, koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama. Toj etničkoj skupini pripadala je i nesretna djevojka Frieda Paulitsch, a njeni ubojice su bili pripadnici koruške Osvodibilne Fronte (OF), koja ni danas ne može prežaliti neuspjeh pokušaja anektiranja dijela teritorija „Velikoj Sloveniji“! Nakon rata razne udruge potpomognute Udbom i Partijom iz Slovenije, neprekidno su „rovarile“ po Koruškoj, a vrhunac je bio 70-ih godina prošlog stoljeća kada su počinili desetine terorističkih napada na državne institucije. Najpoznatiji takav čin je onaj od rujna 1979. godine kada je dvoje udbaša prilikom atentata na Zavičajni muzej u Völkermarktu teško nastradalo, jer su eksplozivne naprave koje su tamo htjeli deponirati prerano eksplodirale! Udba je upravo u Koruškoj, sigurno ne slučajno!, imala najjaču infrastrukturu i najbrojniju mrežu agenata izvan Jugoslavije. Međutim, zbog specifične situacije u kojoj se u to hladnoratovsko vrijeme nalazila politički i vojno neutralna Republika Austrija, ovi ekscesi i teror su uglavnom gurani „pod tepih“, tako da je Udba u Koruškoj  imala skoro odriješene ruke, a bila je infiltrirana u sve pore austrijskog društva, od carine do vojske, preko suda i policije, pa sve do sveučilišta…

Potomci i sljednici upravo tih frustriranih partizana i udbaša, danas su u Koruškoj i Sloveniji najgrlatiji „antife“ i protivnici održavanja komemoracija hrvatskim žrtvama na Bleiburškom polju!

Autor: Ladislav Tomkin ekskluzivno za portal komunistickizlocini.net

Komentari

Komentari

Društvo

Rakitić napisao svoju životnu priču koja će mnoge raznježiti, a emotivniji bi mogli i zaplakati

Objavljeno

- datum

”Trenutak kad ih je moj otac izvadio iz paketa, moj brat i ja smo znali… Nikad ih više nećemo skinuti.”  Tako je Ivan Rakitić za The Players’ Tribune započeo svoju životnu priču.

Pekrasna priču o odrastanju u Švicarskoj, odluci da nastupa pod hrvatskom zastavom, što je to značilo njegovom ocu i jednom posebnom dresu, najvažnijem u njegovu životu, mnoge će raznježiti, a one emotivnije čak i rasplakati.

“Paket je to koji je bio stigao na našu adresu u Švicarskoj, nismo znali što je točno unutra, no na njemu je stajala povratna adresa u Hrvatskoj. Bilo je to mjesto koje smo smatrali domom, no isto tako bilo je to mjesto u kojem ni moj brat, a ni ja nismo nikad prije bili.

U našem domu pričao se hrvatski, a u našem gradu u Švicarskoj bilo je jako puno Hrvata. No Hrvatska je za nas i dalje bila nešto daleko. Moja obitelj Hrvatsku je napustila početkom rata 1991. godine i nikada se nije vratila. Moj brat Dejan i ja rođeni smo u Švicarskoj, a Hrvatsku smo poznavali samo s TV-a i fotografija koje su nam naši roditelji pokazivali.

Bilo nam je teško shvatiti što se točno događa na Balkanu, bili smo djeca. Roditelji nam nikad nisu pričali o ratu, razumljivo, nisu htjeli pričati o tome. Sjećam se trenutaka kako su plakali razgovarajući na telefon s ljudima iz Hrvatske.

Ne znam kako bih napisao kako sam se u tim trenucima osjećao. Možda kao da je to grozan san? Imali smo sreće. Bili smo daleko od svega toga pa nismo ni vidjeli što se zapravo događalo. Ali to je nekako uvijek bilo u mislima mojih roditelja, ipak im je puno prijatelja i obitelji ostalo u Hrvatskoj, a moji roditelji su za vrijeme rata izgubili puno dragih ljudi.

Sjećam se kad sam imao četiri ili pet godina, gledao sam na TV-u vijesti, vidio sam snimke i fotografije rata i pomislio: “Ovo je nemoguće, kako se ovo može događati?”

Prije nego što je Hrvatska službeno proglasila neovisnost, naša reprezentacija je već odigrala utakmicu. To vam može opisati koliko nam nogomet znači, našoj državi i ljudima, bez obzira na to gdje žive. Kad je tata uzeo nož i otvorio taj paket i izvukao dva hrvatska dresa, bilo je jako emotivno, brat i ja smo dobili dresove, pomislili smo nešto kao, o, da, mi smo također dio toga.

Čak smo spavali u tim dresovima, nosili smo ih sljedeći dan u školu i dan poslije. Jednostavno ih nismo htjeli skinuti. Vau, mi imamo hrvatske dresove bez imena na leđima. Htjeli smo ih imati deset jer nismo htjeli odjenuti ništa drugo osim njih, bili su posebni.

Da budem iskren, kad sam tek počeo igrati, nisam nosio hrvatski dres. Nosio sam dres moje druge domovine Švicarske. Ljudima sam govorio da sam Švicarac, to je izgledalo pomalo čudno, no ja sam rođen i odrastao u Švicarskoj, išao sam tamo u školu, a moji prijatelji su Švicarci…

Bio sam ponosan što sam nosio dres Švicarske u mlađim kategorijama. No najveći dio mog srca pripada Hrvatskoj, uvijek je to bilo tako.

Nekoliko godina poslije rata, moja obitelj je napokon mogla posjetiti Hrvatsku. Kad smo došli, nitko još nije mogao pričati o ratu, kao da su svi razmišljali: “Moramo to što prije zaboraviti.”

Prvi posjet Hrvatskoj podsjetio me na moj Möhlin u Švicarskoj. Puno se Hrvata preselilo u taj grad pa je tamo bilo jako puno hrvatskih restorana. Kad je Hrvatska igrala na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. bilo je jako puno zastava na kućama i prozorima stanova. To Svjetsko prvenstvo brat i ja smo gledali kod kuće s tatom, u svojim dresovima, i nismo smjeli pričati. Jedino važno je bilo to što je na TV-u. Tata bi nam rekao: “Možemo pričati poslije. Sada samo gledajte utakmicu.”

Pitajte bilo kojeg Hrvata i sjetit će se četvrtfinala protiv Njemačke, to je nemoguće zaboraviti. Priznati smo tek 1992., a šest godina kasnije igrali smo četvrtfinale SP-a protiv Njemačke.

Mislim da nitko nije bio toliko zaluđen nogometom kao moj otac Luka. A to vam kaže čovjek koji igra u Barceloni. Moj otac se počeo baviti građevinom kad se preselio u Švicarsku, a kad je bio mlad igrao je nogomet, bio je defenzivni vezni i nosio je broj 4.

Nakon što smo pobijedili Njemačku, letio je…

Često se osjećam kao da živim njegov i svoj san. Igrao je na velikom nivou u BiH prije preseljenja u Švicarsku. Kad je prestao igrati, napravio je sve što je mogao da bi gledao moje utakmice. Nogomet i Hrvatska mu doista znače jako puno.

Kad je došao trenutak da odlučim za koga ću igrati, Hrvatsku ili Švicarsku, znao sam da on pokraj vrata prisluškuje moj razgovor sa švicarskim trenerom. Iskreno, bilo je trenutaka kad sam mislio da neću igrati ni za koga drugog osim Švicarske. Igrao sam za Švicarsku, bila je to moja momčad. No prije deset godina Slaven Bilić i predsjednik HNS-a došli su me gledati u Basel, a nakon toga smo popričali.

Biti u istoj sobi sa Slavenom… Mogao je reći što je htio, ja bih mu odgovorio: “U redu, idem s tobom.” Bio je moj heroj, nije postavljao pred mene pritisak, samo mi je rekao svoje planove i kako želi da ja budem dio reprezentacije Hrvatske koju je on vodio.

”Dođi sa mnom”, rekao je. ”Dođi igrati za svoju domovinu.”

Croatian national soccer team head coach Slaven Bilic (C) hugs his player Ivan Rakitic (R) after the EURO 2008 preliminary round group B soccer match between Croatia and Germany at the Woerthersee stadium in Klagenfurt, Austria, 12 June 2008. Croatia won 2-1. EPA/KERIM OKTEN

Mislio sam si: Tu sam, idem s tobom. Napunio me samopouzdanjem.

Što mogu reći o Slavenu? On je jedan od najvažnijih ljudi u mojoj karijeri. Ne samo kao trener nego i kao osoba. On je čovjek za kojeg odmah želite zaigrati, sutra, i opet, i opet, i opet… I uvijek će iz vas izvući ono najbolje. Pomislit ćete: Je*ote, ovaj čovjek će dati sve za mene.

Čak i sjedeći preko puta Slavena i slušajući što ima za reći, znao sam da ne mogu odlučiti odmah tada. Švicarska mi je puno dala, stoga sam uzeo vremena da razmislim. Sezona u Baselu mi je završila i došao sam nakratko kući, prije odlaska u Njemačku da igram za Schalke. A odluka za koju ću reprezentaciju nastupati dugo me opterećivala. Morao sam to riješiti prije odlaska u Njemačku, da u novom klubu počnem čiste glave.

Sjedio sam sam u sobi i nisam znao što da napravim. Šetao sam i razmišljao o svemu. A onda sam pomislio samo na ono što mi je u srcu. Uzeo sam telefon i počeo nazivati.

Prvo sam nazvao švicarskog izbornika. Cijelu sam karijeru igrao za Švicarsku, zato mi je bilo važno da prvo njega nazovem i objasnim mu da ću igrati za Hrvatsku. Rekao sam mu da to nije odluka protiv Švicarske, nego za Hrvatsku.

Nazvao sam Slavena.

“S vama sam, želim biti dio toga.”

A Slaven mi je rekao:

“Svi će ljudi u Hrvatskoj biti ponosni što si s nama, nemoj razmišljati ni o čemu drugom, samo uživaj u nogometu.”

Razgovori nisu dugo trajali, a ja sam čuo oca kako stoji ispred vrata moje sobe. Kad sam napokon otvorio vrata, samo je stao i gledao me.

Nisam mu rekao što sam odlučio, a on mi je rekao da će me podržati što god ja odlučim. Bio je to golem trenutak za nas. Pa sam se odlučio našaliti s njim.

“Igrat ću i dalje za Švicarsku”, rekao sam mu, a njegova reakcija je bila:

“Oh… U redu…”

Počeo sam se smijati.

”Ne, ne, igrat ću za Hrvatsku!”

Počeo je plakati… Kad god dođem igrati za Hrvatsku, sjetim se oca i razmišljam o tom trenutku. Znam da bi on volio biti na mom mjestu, znam i da bi toliki Hrvati to htjeli, da mogu igrati za domovinu… Nema riječi da se to opiše.

Ljudi iz Hrvatske su posebni, kad sam s momčadi pred navijačima… Poželim da utakmica nikad ne završi! Kao da… ne znam… jednostavno želim zagrliti sve njih. Ne želiš otići, želiš svaki dan igrati pred njima.

Zanimljivo, puno sam stariji nego kad mi je taj paket stigao kući, ali i dalje ne želim svući taj dres.

Uvijek postoji pritisak kad ga nosite ali to je pozitivan pritisak. želiš pokazati svijetu što Hrvatska može, želiš nastaviti putem Slavena i Davora Šukera.

Mislim da i dalje pokazujemo svijetu što možemo. Kvalifikacijska utakmica protiv Grčke bila nam je najbolja utakmica u zadnjih pet-šest godina. Rekao sam dečkima u svlačionici:

“Idemo nastaviti ovako!”

Luka Modrić i ja smo se pogledali “Zašto to nismo i dosad radili?”

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SVJEDOČENJE OČEVIDCA: Ponavljanje partizanskih laži o Brezovici, nikad ne će postati istina!

Objavljeno

- datum

 DATUM KOJI NEMA VEZE S HRVATSKOM    Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih članaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja lažni Dan antifašističke borbe.

Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da mi taj datum još i danas obilježavamo i proslavljamo.

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina „Hrvatska 1918.-2008.“ na str. 79. glasi: „22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“. Od kuda Goldsteinu ova očita laž? Pa prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

Osjećam se pozvanim prije smrti pozvati hrvatsku javnost da konačno odbaci komunističke laži o tobožnjem sisačkom partizanskom odredu i da o događajma oko Siska, u mjesecima lipanj-rujan 1941. godine, usvoji istinu. Nakon što preko 20 godina živimo u neovisnoj Hrvatskoj državi, imamo pravo odbaciti laži i živjeti u istini. Dužni smo to učiniti i prema današnjim i budućim naraštajima. Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti. Pa otuda što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda.

Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić. tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

Sljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali kolićevac“. U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimić. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Međutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali kolićevac, kojom su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali se povukli i Gornju Posavinu. Janić nam reče i da im je u Žabensku šumu na četiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, međutim tada nije za tako nešto još bilo uvjeta.

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. A Nadu Dimić je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeći i to na karlovačko područje i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih. Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, čime su i tu bili otkriveni. Predusreli su hrvatsku vojsku, koja je oko 20 rujna krenula na Brezovicu, oni su dan ranije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo.To mi je u grubo ispričao Vlado Janić – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

Navodim ovdje i literaturu, svakomu dostupnu, koja djelomično ili potpuno potvrđuje istinu, koju mi je ispričao Janić. Iako je literatura iz komunističkog vremena, pa se pokušava spominjeti neki odred, ona je ipak u svojoj osnovi istinita. U njoj nema Brezovice ni odreda, koji da je tamo osnovan.

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita.U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981. U letku ima istine ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

3. Dragan Božić, „Žabenska šuma“ članak u časopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božićevoj knizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.

4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19 godišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrebštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu. Iako je bila veoma aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.

Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistička vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zločine komunističkog poretka. Zločine komunističkog poretka je osudila i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.. Konačno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN,76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistički režim bio, bez iznimke, označen masovnim povredama ljudskih prava.

Na kraju, pozivam sve mjerodavna i konačno Hrvatski sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjećanja briše lažni Dan antifašističke borbe 22. lipnja i usvoji istiniti Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. Točan naziv praznika i njegov datum neka se odrede prema našim prilikama.

Lojzo Buturac, Sisak

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

(VIDEO) Tito je Hitleru 1943. nudio zajedničku borbu protiv zapadnih antifašista

Objavljeno

- datum

Istraživač povijesnih arhiva u Moskvi i Beogradu, Pero Simić, iznosi povijesne činjenice koje pokazuju kako je Tito 1943. godine, po svojim pregovaračima, Hitlerovim nacistima iskazao spremnost da se partizani bore protiv zapadnih antifašističkih saveznika u slučaju njihovog iskrcavanja na jadranskoj obali, te nacistima ponudio sporazum o međusobnom nenapadanju koji je bio po Titovoj zapovijedi i proveden na par mjeseci. Ove informacije pokazuju da je Tito bio beskrupulozan čovjek spreman na sve samo da bi se domogao vlasti.

Dio u kojemu Simić govori o Titovim ponudama Hitlerovim nacistima pogledajte od 28. minute do 31:20 minute njegovog intervjua.

Nacija.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno