Connect with us

Društvo

Skandalozno: Šef SOA-e Lozančić pao na sigurnosnoj provjeri

Objavljeno

- datum

U vezi Lozančića je ostao otvoren jedan ključni problem, pred kojim su se na isti način zatvarale oči tada (2012.) i još više sada. Radi se o tome da su Kotromanović i Milanović predložili Lozančića na visoku državnu dužnost iako se znalo da je on pao na sigurnosnoj provjeri.

Opće je poznato pravilo svih sigurnosnih službi u svijetu, da je za zapošljavanje u sigurnosnoj službi obvezno provođenje sigurnosne provjere te da se ni na najniže mjesto ne može zaposliti osoba koja je pala na sigurnosnoj provjeri.

Kriza upravljanja Hrvatskom dramatično se povećava iz dana u dan. Iako je od parlamentarnih izbora proteklo više od tri mjeseca, izborni pobjednici ne samo što ne uspjevaju preuzeti i formirati vlast, nego izgleda da im protokom vremena sve više izmiču poluge moći. U svakom slučaju, sve što se događa savršeno se uklapa u objavu Zorana Milanovića i oporbe da su izbornim pobjednicima priredili pravi pakao, kojem je cilj što prije isposlovati nove izbore na kojima Milanović i kompanija očekuju povratak na vlast.


lozanc
U tom smislu se može promatrati i problem koji je prije dva tjedna javno provirio iz sigurnosnog sustava, te se u nekoliko proteklih dana pretvorio u lavinu, u kojoj se događa kaotično koprcanje i međusobno sudaranja svih čelnih državnih institucija, izbornih pobjednika, oporbe i niza drugih zainteresiranih organizacija i pojedinaca. Na prvi pogled se čini kako svatko u tom metežu ima neki svoj interes i plan te mišljenje kojeg sve glasnije javno zastupa.

Rutinsko pitanje smjene ravnatelja Sigurnosno obavještajne agencije (SOA-e) Dragana Dade Lozančića, u hrvatskom političkom i medijskom kazalištu apsurda začas se pretvorilo u sudbinsko pitanje hrvatske budućnosti. Hrvatski Sabor, Vlada RH, Predsjednica Republike i sve vrste pojedinačnih i grupnih odnosa u tom ključnom trokutu vlasti lome sva koplja oko pitanja smjene šefa SOA-e, a dramaturgiju napinju mediji i ostali koji sebe smatraju zainteresiranima.

Nacionalni heroj izgubio povjerenje Predsjednice

Zoran Milanović je Lozančića čak proglasio hrvatskim nacionalnim herojem. Nenad Stazić smatra da je problematiziranjem i smjenjivanjem Lozančića ugrožena nacionalna sigurnost, te da su osim Lozančića izvrgnute ruglu i druge osobe koje obnašaju najviše državne dužnosti. Na sličan je način žalopojnu zabrinutost izrazio

Šef SOA-e navodno je, ne slučajno, propustio upozoriti i zaštititi Predsjednicu od kompromitacije, iako je to jedna od temeljnih zadaća SOA-e. Vjerojatno pod pritiskom ove medijske priče, Predsjednica je naknadno samo javno ponovila kako ostaje pri svojoj odluci o smjeni Lozančića, i dodala kako o detaljima ne može govoriti jer se radi o povjerljivosti koja se tiče nacionalne sigurnosti.

i Anto Nobilo, odvjetnik Josipa Perkovića. U jednom dnevnom listu je objavljen opsežan romansirani životopis Dragana Lozančića, u kojem je objavljen niz točnih podataka u dopadljivom obliku, ali je prešućeno još više problematičnih podataka koji se odnose na profesionalnu karijeru Dragana Lozančića i njene kontekste. Neki podupiratelji su Lozančića javno nazvali glavnim ili prvim hrvatskim špijunom, vjerojatno se nadajući kako mu to godi te da ga tako zbližuju s pukom.

S druge strane, nadležne državne institucije uporno ne iznose nijedan konkretan podatak o razlozima smjene. Ostalo se na spomenutoj formulaciji Predsjednice da je izgubila povjerenje u ravnatelja SOA-e, pa su mediji plasirali svoju interpretaciju i o njoj naširoko razglabali; kako se navodno radi o nazočnosti Predsjednice na proslavi rođendana kod Zdravka Mamića koji je tada bio pod mjerama tajnog nadzora. Šef SOA-e navodno je, ne slučajno, propustio upozoriti i zaštititi Predsjednicu od kompromitacije, iako je to jedna od temeljnih zadaća SOA-e. Vjerojatno pod pritiskom ove medijske priče, Predsjednica je naknadno samo javno ponovila kako ostaje pri svojoj odluci o smjeni Lozančića, i dodala kako o detaljima ne može govoriti jer se radi o povjerljivosti koja se tiče nacionalne sigurnosti.

Pakleno oružje Zorana Milanovića

U toj tajnovitosti i (pre)brzo objavljenoj odluci Predsjednice, bez dogovorene suglasnosti predsjednika Vlade, otvorio se prostor dodatnog kompliciranja odnosa u vrhu Vlade i još više u odnosima između Predsjednice i Vlade. Rasplet slučaja Lozančić završit će, prije ili kasnije njegovim smjenjivanjem, pa čak i u slučaju da

Slučaj Lozančić već je toliko politički i medijski usijan da može biti jedan od čimbenika čak i lomova u tek formiranoj Vladi i Saboru, koji mogu voditi prema povlačenju Mosta (ili njegova dijela) iz vlasti te suradnji Domoljubne koalicije s novim partnerima (npr. HNS) ili prema novim izborima.

se s time ne suglasi Predsjednik sadašnje Vlade, jer je jasno da Predsjednica nemože odustati od svoje odluke, ako želi sačuvati bilo kakvu vjerodostojnost. No, bit’ će zanimljivo pratiti odnose u Vladi, ako predsjednik Vlade donese bilo kakvu odluku o šefu SOA-e bez suglasnosti Bože Petrova, iako ta suglasnost (Petrova kao potpredsjednika Vlade) nije formalno propisana.

Slučaj Lozančić već je toliko politički i medijski usijan da može biti jedan od čimbenika čak i lomova u tek formiranoj Vladi i Saboru, koji mogu voditi prema povlačenju Mosta (ili njegova dijela) iz vlasti te suradnji Domoljubne koalicije s novim partnerima (npr. HNS) ili prema novim izborima.

Čak i ako se Petrovu podastru povjerljivi podaci o nužnosti smjenjivanja Lozančića te sve u Vladi i s Predsjednicom protekne rutinskom smjenom ravnatelja SOA-e, ovaj slučaj će sigurno ostati jedno od paklenih oružja s kojima će Zoran Milanović i oporba jurišati na sadašnju vlast. Stoga je veoma zanimljivo, makar i na ograničenom medijskom prostoru malo detaljnije zaviriti u pozadinu slučaj Dragana Lozančića i SOA-e.

„Tvrdi desničar i Šuškov čovjek“

Lozančić je rođen 1963. u Zadru, a kada je imao devet godina s obitelji je iselio u New York. U Hrvatsku se vratio 1991. ili 1992. s valom mladih iseljenih Hrvata, koji su na različite načine došli pomoći napadnutoj Hrvatskoj. Zbog znanja engleskog jedan je njihov dio, u kojem je bio i Lozančić, na terenima Hrvatske i BiH, služio kao ispomoć stranim novinarima, a cijeli posao je organizirao Ante Beljo, tada veoma utjecajni povratnik iz Kanade. U drugoj polovici 1990-ih, Lozančić je radio na različitim poslovima u Ministarstvu obrane, a jedno vrijeme je u upravi za međunarodnu suradnju bio podređen generalu Ivanu Kapularu, koji se ranih 1990-ih vratio iz Kanade i bio je blizak ministru Gojku Šušku.

Zbog svega toga, u pojednostavljenoj hrvatskoj percepciji Lozančić je smatran „tvrdim desničarom i Šuškovim čovjekom“. Lozančićeva uzlazna karijera u Hrvatskoj prekinuta je za vrijeme ministrice Željke Antunović, koja je micanje Lozančića formalno obrazložila činjenicom da strani državljanin ne može obnašati visoke državne dužnosti.

Zbog svega naznačenog, za javnost je predstavljalo veliko iznenađenje kada je Lozančić početkom 2012. postao pomoćnik ministra obrane Ante Kotromanovića. To se obrazlagalo kratkom rečenicom kako se radi o vrhunskom profesionalcu. Javnost je bila još više iznenađena kad je Lozančić, u listopadu 2012.,postavljen na iznimno važno mjesto ravnatelja SOA-e. Za to se najviše zalagao tadašnji Predsjednik Vlade, Zoran Milanović, koji je – kažu upućeni izvori – za Lozančića dosta teško dobio suglasnost Josipovića, kojem je ovu uslugu vratio instaliranjem Gorana Radmana na čelo HRT-a.

Tko je SOA-i ukrao bicikl?

Milanović je bojazni i prigovore svojih partijskih drugova i koalicijskih partnera o Lozančiću kao „tvrdom desničaru i Šuškovom čovjeku“ otklanjao pričom o vrhunskom profesionalcu Lozančiću, koji će u devastirane hrvatske sigurnosne službe uvesti profesionalne standarde. Osim toga, Milanović se pozivao i na svoje osobno iskustvo, jer je s Lozančića „profesionalca“ upoznao početkom 2000-ih kad su surađivali na nekim državnim projektima.

Radi pogleda u sve hrvatske osobne pretvorbe, nije nekorisno podsjetiti da se u to doba, 1999., Milanović vratio iz hrvatske diplomatske službe pri NATO-u u Bruxellesa, gdje je stigao 1996. kao mladi kadar HDZ-ove vlasti, u kojoj je veoma dobar status i veze od početka 90-tih imao njegov otac Stipe Milanović. U

Usred dana je ispred nove zgrade SOA-e u Savskoj ulici u Zagrebu ukraden bicikl, a lopov nije primijećen, ni zabilježen na brojnim sigurnosnim kamerama niti je ikada otkriven. Bio je to neviđen sigurnosni skandal, jer u zgradu SOA-e i njeno okruženje su ulupani golemi novci, posebice u zaštitu od bilo kakvih iznenađenja. Bicikl je navodno bio vlasništvo ravnatelja SOA-e.

Bruxellesu je šef Zoranu Milanoviću bio Janko Vranyczani-Dobrinović, stari hrvatski plemenitaš i vojnik Hrvatskog Domobranstva u Drugom svjetskom ratu, koji je od 1991. u Bruxellesu bio dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog ureda za veze s tadašnjom Europskom zajednicom i NATO-om.

Prije 2012. Lozančić nije bio u sigurnosnom sustavu, pa se tada među analitičarima raspravljalo je li mu to bila prednost ili nedostatak za vođenje SOA-e. Točan odgovor na to pitanje možda će isplivati na površinu uskoro nakon raspleta njegove špijunske sudbine. No, kao ilustracija Lozančićeve (ne)spremnosti za ulazak u dugi mračni tunel hrvatskih sigurnosnih službi može poslužiti jedan pomalo šaljiv događaj iz 2013. godine. Usred dana je ispred nove zgrade SOA-e u Savskoj ulici u Zagrebu ukraden bicikl, a lopov nije primijećen, ni zabilježen na brojnim sigurnosnim kamerama niti je ikada otkriven. Bio je to neviđen sigurnosni skandal, jer u zgradu SOA-e i njeno okruženje su ulupani golemi novci, posebice u zaštitu od bilo kakvih iznenađenja. Bicikl je navodno bio vlasništvo ravnatelja SOA-e.

Šef SOA-e pao na sigurnosnoj provjeri

Godine 2012. nitko nije ozbiljnije postavljao pitanje, kako je moguće da Lozančić, kao strani (američki) državljan, u Hrvatskoj kao samostalnoj i suverenoj državi, postaje šef Sigurnosno obavještajne agencije, što je svjetski presedan. Prenaivno bi bilo zadovoljiti se pojašnjenjem kako to i nije važno, jer je Hrvatska ionako članica NATO-a. Ako se čak i želi biti naivan, kako onda protumačiti činjenicu da šef SOA-e, koji je državljan najjače članice NATO-a, teško krši osnovna opća pravila sigurnosnih službi te ne štiti predsjednicu koja je na čelo države – valjda ne slučajno – došla s visoke funkcije u NATO-u.

No, ako se i to zanemari, u vezi Lozančića je ostao otvoren jedan nezaobilazni i ključni problem, pred kojim su se na isti način zatvarale oči tada (2012.) i još više sada. Radi se o tome da su Kotromanović i Milanović na visoke državne dužnosti predložili Dragana Lozančića te da se to bez otpora prihvaćalo, iako se znalo da je Lozančić pao na sigurnosnoj provjeri. Općepoznato je osnovno pravilo svih sigurnosnih službi u svijetu, da je za zapošljavanje u službi obvezno provođenje sigurnosne provjere te da se ni na najniže mjesto ne može zaposliti osoba koja je pala na sigurnosnoj provjeri.

Prema tome, to što je već tri i pol godine na čelu sigurnosne službe u Hrvatskoj osoba koja je pala na sigurnosnoj provjeri predstavlja glavni sigurnosni problem ne samo Hrvatske nego i NATO-a i EU-a. Izvori koji su bliski sigurnosnom sustavu RH tvrde da ovaj prvorazredni skandal s Lozančićem nije usamljena pojava te da se brojne slabosti hrvatskog sigurnosnog sustava jasno očituju u kadrovskoj politici koju je Lozančić vodio u SOA-i pod pritiskom osoba koje su znale detalje iz njegove provjere.

Zaboravljeni skandali SOA-e

Salve spomenutih hvalospjeva s kojima Lozančića proteklih tjedana obasipaju Zoran Milanović i cijela oporba, te Anto Nobilo i kontrolirani masmediji, ukazuju da je SOA vjerno služila njihovim političkim i drugačijim interesima. Ovaj zaključak nije samo puka analogija, jer o tome zorno svjedoče i neke javno poznate sigurnosne stvari koje je SOA odradila ili nije odradila pod ravnanjem Dragana Lozančića.

Najveći politički i sigurnosni skandal Vlade koju je predvodio Zoran Milanović svakako je bio slučaj Perković, koji je teško uzdrmao strateški cilj kojeg su desetak godina zajednički izgrađivale sve vlasti i oporbe te sve državne institucije RH. Radilo se o procesu pristupanja Hrvatske u EU. No, kada je sredinom 2013. došao najsvečaniji trenutak, vladajuća SDP-ova koalicija upregla je sve državne institucije u iznimno sramotni i štetni skandal kakav nije viđen u povijesti Europske unije. SOA je po službenoj dužnosti nedvojbeno najviše znala o kakvoj i kolikoj se sigurnosnoj destabilizaciji radi, ali ni ravnatelj niti drugi dijelovi SOA-e nisu doslovno ništa napravili iz svojih brojnih zaštitnih obveza. To znači da su – kao i druga državna tijela – vjerno slijedili destruktivna djelovanja koja su predvodili Milanović kao predsjednik Vlade i Josipović kao predsjednik države.

Godine 2014. Vlada Zorana Milanovića je uz asistenciju SOA-e pokrenula veliku kampanju političkog i medijskog obračuna s Tomislavom Karamarkom, a to znači i s HDZ-om. Karamarka se teretilo da je, u razdoblju dok je bio na čelu sigurnosne službe, navodno protuzakonito zapošljavao niz osoba u sigurnosnom sustavu te da je tako nanio nesagledive štete državnoj sigurnosti. U toj kampanji, uz očitu suradnju SOA-e a radi stvaranja privida o uvjerljivosti napada Milanovićeve vlasti, protuzakonito su otkriveni identiteti nekih djelatnika SOA-e. Sličan skandal se ponovio i nakon nedavnih parlamentarnih izbora kada je protuzakonito otkriveno da je jedan novoizabrani sabornik, etnički Srbin, tijekom Domovinskog rata radio za hrvatske sigurnosne službe.

SOA je 2014. bila intenzivno uključena i u unutarstranački obračun u SDP-u, u kojem je na koncu Milanović za dlaku pobijedio Linića, koji je u nizu medijskih nastupa otvoreno dokazivao da su sigurnosne službe odigrale ključnu i protuzakonitu ulogu u tom političkom obračunu.

Korjeni zla

Mjesecima prije predsjedničkih izbora započeo je niz sustavnih medijskih, političkih i pravosudnih operacija koje – uz skandalozno sudjelovanje SOA-e i drugih državnih represivnih tijela – neprekidno traju i do sada. Osnovni cilj je bio svim sredstvima na izborima osigurati druge mandate Josipoviću kao predsjedniku države i Milanoviću kao predsjedniku Vlade. Posebno surova uloga SOA-e i drugih represivnih tijela bila je u predkampanji i izbornoj kampanji za parlamentarne izbore, kada su objavljivane serije članaka i drugačijih medijskih i nakladničkih uradaka, koji su rađeni s očiglednom obavještajnom metodologijom i sadržajem koji je bio usmjeren na diskreditaciju Domoljubne koalicije i njenih potencijalnih postizbornih saveznika.

Nakon parlamentarnih izbora započeo je najavljeni pakao, tj. svojevrsni državni udar kojem je prvi cilj onemogućiti ustrojavanje i djelovanje nove vlasti koja ima legalni izborni mandat. Drugi i glavni cilj je isprovocirati izvanredne izbore na kojima će sadašnja oporba učiniti sve institucionalno i vaninstitucionalno kako bi se ponovno dočepala vlasti. U svemu tome presudna uloga namijenjena je SOA-i i drugim represivnim tijelima te javnim medijima, koji su još pod čvrstim nadzorom za sada formalne oporbe.

U tom nemilosrdnom ratu za vlast Dragan Dado Lozančić je zapravo tek (š)pijun kojeg će struktura kojoj služi žrtvovati puno lakše i jednostavnije nego što su to učinili s Perkovićem i Mustačem prije dvije godine. Slučaj Lozančić je stoga ipak koristan jer pokazuje da su sadašnji problemi koje imaju Predsjednica, Domoljubna koalicija i Most, puno dublji, opsežniji i stariji, te sežu barem do prijelomnih 1990-ih, kada su kukavičja jaja ugrađena u temelje hrvatske države. Bez sagledavanja i zahvaćanja u te korijene zla neće se moći izbjeći uobičajenom i tragičnom hrvatskom ponavljanju povijesti.

Autor: Prof. dr. Josip Jurčević / 7Dnevno 

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

(VIDEO) Andrija Artuković – nepoznati zapis sa suđenja objavljen na slovenskoj televiziji

Objavljeno

- datum

Prije nekoliko dana bila je godišnjica kada je izručen (12. veljače 1986.) SFR Jugoslaviji Andrija Artuković, čovjek koji obnašao funkcije ministra vanjskih poslova, unutarnjih poslova i pravosuđa Nezavisne Države Hrvatske.

Sudjelovao je u talijansko-hrvatskim pregovorima o razgraničenju u Ljubljani i pri potpisivanju Rimskih ugovora, a pratio je Pavelića i pri posjetu Hitleru. Potpisnik je rasnih zakona. Od 1943. do kraja Drugog svjetskog rata obavljao je dužnost čuvara državnog pečata. U bivšoj Jugoslaviji osuđen je na smrt zbog ratnog zločina.

Snimke nepoznate javnosti

U videu sa suđenja Andriji Artukoviću vide se detalji koje su umnogome nepoznati javnosti, a objavljen je na slovenskoj televiziji.

Na snimkama se čuju i pitanja mladog državnog tužitelja Ante Nobila, koji je sa svega 36 godina starosti dobio jednu od najvažnijih funkcija u tom procesu.

Andrija Artuković 1945. napušta Hrvatsku i Zagreb nakon ulaska partizanskih jedinica u glavni grad Hrvatske. Prvo odlazi u Austriju, zatim u britanski logor u Austriji, a onda sa švicarskim dokumentima u Irsku, te 1948. u SAD.

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 1951. postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu.

Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima 12. veljače 1986. godine, te doveden u Zagreb.

U doba deportacije bolovao je od Alzheimerove bolesti. Iz samog zrakoplova izašao je u bolesničkom krevetu.

Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu, a grob mu je nepoznat.

Za trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan.

Štoviše, donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.

„Od svoje prve godine živim u Los Angelesu i američki sam državljanin. Mnogo sam puta ponovio da mi je žao svake žrtve u Drugom svjetskom ratu i da djeca ne smiju biti opterećena prošlošću svojih roditelja, ali želio bih podsjetiti gospodina Nobila da moja obitelj još ne zna gdje su posmrtni ostaci Andrije Artukovića, a čak je i predsjednik Ivo Josipović tijekom posjeta Bleiburgu rekao da ‘svatko ima pravo na grob’. Uvjeren sam da Nobilo zna što se dogodilo nakon Artukovićeve smrti 1988. u zatvorskoj bolnici u Šimunskoj ulici u Zagrebu. Postoje indicije da je kremiran jer su mi neki ljudi u Zagrebu govorili da je jugoslavenska tajna policija Udba u plastičnoj vrećici odnijela ostatke kremiranog čovjeka čiji identitet nisu smjeli otkriti. Dok sam živ, tražit ću istinu o tome i pokušati pokopati oca uz majku u hercegovačkom selu Klobuku” – kaže njegov sin, Radoslav Artuković (Večernji list, 13.11.2011.)

U srpnju 2010. objavljeno je u nekim medijima kako je UDBA Artukovića tajno pokopala u Lepoglavi, no grob Andrije Artukovića ipak je još uvijek nepoznanica za njegovu djecu i unuke.

Podsjetimo, Nezavisna Država Hrvatska (NDH), bila je država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i istočnog Srijema; u njoj je uspostavljen ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. (izvor:  Enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, enciklopedija.hr) Petar Horvatić/Narod.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SMRTONOSNA VLADAVINA OLIGARHIJE

Objavljeno

- datum

Oligarhijska vladavina je prema Aristotelu označena kao izopačeni oblik vladavine. Pripadnike oligarhije nije briga za sposobnost, inteligencije, poštenje, racionalnost, sposobnost samožrtvovanja ili za opće dobro. Oni su perverzni, deformirani i uništavaju vladajući sustav radi svojih trenutačnih interesa, stavljajući svoju kratkoročnu dobit ispred budućnosti.

„Pravi oblici vladanja su oni u kojima jedan, malobrojni ili mnogi vladaju tako da im je cilj opći interes, ali oblici vladavina u kojoj se vlada prema privatnom interesu bilo jednoga, malobrojnih ili mnogih je izopačenost,“ tako piše Aristotel.

Klasičar,  Peter L.P. Simpson naziva ove izopačenosti „oligarhskom sofisterijom ili izvrtanjem“ što znači da kad oligarhija jednom dođe i zauzme vlast racionalni, smisleni odgovori na društvene, gospodarske i političke probleme se zanemaruju da bi se podhranjivalo nazasitnu pohlepu. Zadnji stupanj svake civilizacije obilježava oligarhijska perverzija koja izjeda strukturu države.

Ovi zli oblici vladanja imaju zajednička obilježja kojih je najveći broj već Aristotel dobro shvatio.

Oligarsi, kako o njima govore oni koji ih opisuju, urušavaju državnu administraciu, povećavaju deficit i opseg i snagu zakonske prisile, vojske, da bi zaštitili svoje globalne poslovne interese i osigurali unutarnju društvenu kontrolu. Puste da atrofiraju oni dijelovi države koji služe općem dobru u ime deregulacije (ukidanjem zakona) i štednje. Oni dijelovi kojima oligarhija uvećava svoju moć su nacionalna sigurnost, ekonomski rast i red i zakon.

Na primjer: oligarhija odgaja svoju djecu u privatnim školama i kupuje im pristup na elitna sveučilišta /To  je način na koji je osrednji student kao Jared Kushner otišao na Harvard, a Donald Trump na Universitiy of Pennsylvania). Tako oni ne vide potrebe za dobro javno obrazovanje najšireg sloja stanovništva.

Oligarsi si mogu platiti najskuplje odvjetnike da za njih i njihove obitelji riješe sukobe sa zakonom. U njihovim očima nema potrebe da zakonsko predstavljanje siromašnih. Ako oligarh ne putuje privatnim mlaznjakom, autobusom ili vlakom dopuštaju si privilegij da oštete putnike u „ekonomskoj“ klasi. Oni ne koriste podzemne željeznice, autobuse, vlakove i oni režu fondove za njihovo održavanje i poboljšanje njihovih usluga. Oligarsi imaju privatne klinike i privatne liječnike tako da ne moraju plaćati za javno zdravstvo i Medicare (Osiguranje).

Oligarsi mrze tisak ako osvijetli njihovu korupciju i laži. Zato oni pokupuju kontrolne sustave informacija i guraju svoje kritičare na margine društva. To će ubrzati ukidanjem neutralnosti mreže.

Oligarsi ne ljetuju na javnim plažama ni u javnim parkovima. Oni posjeduju svoju vlastitu zemlju i nekretnine  u kojima je nama pristup zabranjen. Oni ne vide razloga za održavanje javnih parkova i zaštitu zemlje koja nije u njihovom vlasništvu. Oni tu zemlju daju drugim oligarsima da iz nje izvlače profit. Oligarsi cinično gledaju na zakone kao na mehanizme ozakonjenja svojih prevara i pljačke. Oni se koriste svojim lobistima u državnom zakonodavstvu da ishode zakone kojima povećavaju svoju zaštitu i bogatstvo izbjegavanjem poreza i drugih obveza. Oligarsi ne dopuštaju slobodne i pravedne izbore. Oni koriste prekrajanje izbornih okruga i financijske doprinose u kampanji da osiguraju da drugi oligarsi budu izabrani na određene položaje uvijek iznova. Mnogi vladaju bez oporbe.

Oligarsi protiv radnika, zaštite okoliša, kulture …

Oligarsi gledaju na zaštitu okoliša  ili na zaštitu radnika kao na zapreku za postizanje profita i ukidaju ih. Oligarsi prenose industriju u Meksiko ili Kinu radi uvećanja svog bogatstva dok osiromašuju američkog radnika i ostavljaju američke gradove u ruševinama. Oligarsi su malograđani. Oni su gluhi, glupi i slijepi za velika umjetnička djela. Uživaju u spektaklima, patriotskom kiču i zabavi za razbibrigu. Oni preziru umjetnike i intelektualce koji promiču vrline i samokritičnost jer je to u opreci spram volje za moć, želje za slavom i bogatstvom. Oligarsi uvijek zameću rat protiv kulture napadajući je kao elitističku, nevažnu i nemoralnu i  režu joj financijsku potporu. Na sve socijalne službe i institucije kao i programe za rješavanje stambenih problema, javnih parkova, hrane za starije, za projekte infrastrukture, soijalne sigurnosti i blagostanja, oligarsi gledaju kao na bacanje novca ili isti bivaju predani oligarsima na upravljanje da mogu od njih ubirati profit dok ih ne unište.

Oligarski i njihova djeca ne služe vojsku

Oligarsi koji ne služe vojsku i osiguravaju svoju djecu od služenja u vojsci predstavljaju se kao veliki domoljubi. Oni napadaju one koji su protiv njih kao antiamerikance, izdajice i agente stranih sila. Oni koriste patriotski riječnik da usmjere mržnju prema onima koji ih kritiziraju i na taj način opravdavaju vlastite zločine. Oni svijet gledaju u crno – bijelom i  dijele ga na one koji su im lojalni i na one koji su im neprijatelji. Ovo svoje uvjerenje i sustav vjere prenose i na vanjske poslove. Diplomacija se napušta i nju zamjenjuju okrutne prijetnje i korištenje sile bez kriterija kao najprihvatljiviji oblik odnosa svojstvenih despotima.

Najbogatiji 1% američkih obitelji kontrolira 40% nacionalnog bogatstva

Ovo je mala rasprava koja pokazuje da živimo u oligarhijskoj državi. Najbogatiji 1% američkih obitelji kontrolira 40% nacionalnog bogatstva, a ista je statistika gledana globalno. Najbogatiji 1% svijetskog stanovništva posjeduje gotovo polovicu ukupnog svjetskog bogatstva. Ovo se  bogatstvo prevodi u političku moć. Politolozi Martin Gilens s Princetona i Benjamin Page sa Sjeverozapadnog /sveučilišta/ su nakon ispitivanja razlika u javnom mnijenju grupa svrstanih prema dohotku zaključili: U Sjedinjenim Državama rezultati pokazuju da većina ne upravlja, bar ne u mjeri da bi određivala ishod aktualne politike. Kada se većina građana ne slaže s ekonomskom elitom i / ili s organiziranim interesima građani su uglavnom  gubitnici. Čak što više, kad znatna većina Amerikanaca želi političke promjene uglavnom ih ne postiže.

Oligarhijska nobuzdana pljačka vodi u raspad sustava

Oligarsi ubrzavaju socijalni, politički i gospodarski kolaps. Njihova nekontrolirana pljačka vodi do raspada sustava. Odbijanje zaštite prirodnih izvora ili gospodarskog mehanizma koji izdržava državu znači da je siromaštvo postalo mjera a svijet prirode je postao otrovna pustinja. Temeljne institucije više ne rade. Infrastruktura postaje nepouzdana. Voda, zrak i tlo su zagađeni. Stanovništvo je ostavljeno neobrazovano, bez vještina, osiromašeno, potlaćeno od organa unutrašnje sigurnosti i ostavljeno je da očajava. Moguće je da država bankrotira. Oligarsi na to odgovaraju stalnim pogoršanjem sileći radnike da rade sve više za manju plaću i gurajući ih u razarajuće ratove u uzaludnom pokušaju da uspostave zlatno doba. Oni također ustrajavaju, bez obzira kako je to loše, na obilatom hedonističkom životnom stilu. Oni i dalje uzimaju iz državnih izvora, iz ekosustava  i od stanovništva za svoje samoubojstvene zahtijeve. Od nastalog kaosa oni bježe u svoje utvrde, moderne verzije Versaillesa ili Zabranjenog grada. Oni potpuno gube vezu sa stvarnošću. Na kraju su ili oboreni s vlasti ili uništavaju samu državu. Nema nijedne institucije u Sjedinjenim Državama Amerike koja se može demokratizirati kao što nema ni unutarnjih mehanizama koji bi spriječili silazak u barbarizam.

„Politička uloga korporativne moći, korupcija predstavničkih i političkih procesa putem industrije lobiranja, širenje izvršne vlasti na štetu ustavnih ograničenja i degradacija političkog dijaloga koja se provodi u medijima usađene su u sustav i nisu u stanju utjecati na njega,“ napisao je politički filozof Sheldon Wolin u „Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianisme“ – (Inkorporirana demokracija: Upravljana demokracija i spektar obrnutog totalitarizma).“

„Sustav će ostati na mjestu čak ako demokratska stranka  dobije većinu, i ako se to dogodi, sustav će postaviti stroža ogranićenja za nedobrodošle promjene. U konačnoj analizi toliko hvaljena stabilnost i konzervativizam američkog sustava nema nikakvih ideala i do neporecivih činjenica je potpuno zahvaćen korupcijam i doprinosima koji daju moćni korporativni donatori. Ako se od kandidata za biranog sudca traži bar milion dolara i  ako je domoljublje  ono što ispovjedaju oni koji  ne podliježu regrutaciji, onda je običnom  građaninu ostalo jedino pravo na služenje. U takvim prilikama je zapravo čin loše vjere  zahtijevati od politike ovakve kakva je da na čudotvoran način može izliječiti zla koja su bitna /usađena/ u njenom postojanju.“

Što duže nama vladaju oligarsi predviđanja postaju smrtonosnija posebno ako oligarsi odbiju voditi računa o klimatskim promjenama i najvećim egzistencijalnim krizama čovječanstva. Oligarsi imaju mnogo mehanizama, uključujući kompletan nadzor, da nas održe na čekanju. Oni se neće prezati od ničega da održe svoju perverznu vlast. Povijest se ne mora ponavljati ali će odjekivati. I ako ne prepoznamo jeku, a onda ni pobunu, tirani će nas satjerati u klaonicu i okončati i svoju egzistenciju.

Autor: Chris Hedge/Informationclearinghouse   Izabrala i s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović

Chris Hedges je proveo gotovo dvije decenije kao inozemni dopisnik u Središnjoj Americi, na Srednjem istoku, na Balkanu. Izvještavao je iz više od 50 zemalja za The Christian Science Monitor, National Public Radio, The Dallas Morning News i za New York Times za koji je bio inozemni dopisnik 15 godina.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ŠOKANTNE TVRDNJE: Imamo dokaze da je Clinton predložio, a Izetbegović dopustio pokolj u Srebrenici!

Objavljeno

- datum

Da je rat u Bosni i Hercegovini unaprijed planiran i dogovoren, još jedan video koji smo odlučili podijeliti s vama to najbolje dokazuje. Alija Izetbegović se pravio naivan i nikada ništa nije znao … Ovi ljudi su založeni da bi Alijin sin bio najbogatiji čovjek u državi, da bi podijelili Bosnu i Hercegovinu i trgovali teritorijama.

Hakija Meholjić, ratni zapovjednik policije Srebrenice, otvoreno govori tko je i što je bio Alija Izetbegović. Koliko je vrijedio život Bosanca i Hercegovca za Aliju i kako je nagovarao Srebreničane da pristanu da budu zaklani.

Očito je Alija našao drugog partnera u Oriću pošto nijedan častan čovjek ne može sa ovakvim zlikovcima poput Alije i Clintona imati posla.

Poslušajte iskreni govor Hakije koji je bio uveden u sve dok ga nisu iz SDA proglasili izdajnikom. Ibran Mustafić, jedan od osnivača SDA stranke, koji je uvidio na vrijeme što smjera Alija Izetbegović i progovorio glasno o tome.

Ibran Mustafić tvrdi: Srebrenica je dogovoreni genocid, Alija je sve znao! “Srebrenica je apsolutno dogovoreni genocid. Za kompletan razvoj događaja u Srebrenici Alija Izetbegović je znao prije nego što se dogodio”, rekao je član Organizacijskoga odbora za obilježavanje 11. srpnja u Srebrenici Ibran Mustafić.

Donosimo ovaj intervju u kojem Mustafić izražava vrlo kontroverzne tvrdnje.

* Vi ste nedavno ukazali na komercijalizaciju srebreničke tragedije i manipuliranje bošnjačkim žrtvama i njihovim obiteljima. Tko se bavi ovim nemoralnim poslovima?

MUSTAFIC: To nije samo slučaj s žrtvama Srebrenice. Svaka politička stranka ima svoju vlastitu udrugu. Ovo je mreža politike, kriminala i pranja novca, ali nitko ne vidi pravu žrtvu i žrtve. U pitanju je samo osobni interes grupe ljudi koji se motaju oko udruženja žrtava i žive od toga, i to nikad bolje u životu.

* Koju skupinu ljudi mislite?

MUSTAFIC: Znate, sve ide od središta. Imate one koji su pod nadzorom nekih drugih ljudi. Između ostalih, Haris Silajdžić upravlja na daljinski svojim udrugama i takav je princip na cijelom prostoru BiH, samo što je ovdje najizraženiji, jer je u Srebrenici najkrupniji zalogaj.

* Je li istina da političke stranke pokušavaju preuzeti kontrolu Organizacijskog odbora za obilježavanje 11. srpnja u Potočarima?

MUSTAFIĆ: Sastanak u četvrtak se, nažalost, pretvorio u predizbornu kampanju i ne zna se kakav će biti konačni ishod. Poslije svega što sam čuo i vidio zaključio sam da je mnogim ljudima stalo da dođe do incidenata i mislim da ova izborna godina neće proći bez teških incidenata. Imamo vampire koji hrane ljudsku krv i, nažalost, proteže se do tzv. udruženja.

* Zašto tako zovu?

MUSTAFIĆ: Ima dosta žena koje nisu prije rata vidjele ni Zvornik, a sada se bave politikom po svijetu.

* Koje udruge mislite?

MUSTAFIĆ: Mislim na četiri, pet osoba iz Srebrenice i znat ćete koje su, jer su na svim televizijama. Poznato je koje žene predstavljaju majke Srebrenice.

* Vi ste Srebrenica, ali ne živite u Srebrenici. Bili ste među osnivačima SDA, koji ovdje sada drži krajeve u svojim rukama. Što je SDA dao Srebrenici?

MUSTAFIĆ: Kad je u pitanju SDA, moram odgovoriti protupitanjem: A što možete očekivati ​​od političke stranke koja je izravno umiješana u genocid nad narodom Srebrenice?

* Možeš li argumentirati takve optužbe?

MUSTAFIC: Srebrenica je apsolutno dogovoreni genocid. Za potpuni razvoj događaja u Srebrenici, Alija Izetbegović je znao prije nego što se to dogodilo. I iz tog razloga, najveća glupost bi bila tražiti spas od onih koji su vas odvukli u odvajanje. Ali ne samo SDA da je na vlasti u Srebrenici. Nedavna smjena predsjednika Skupštine općine potvrđuje da su ovdje u stvari SDA i SDS u koaliciji, koju nisu prekinuli od vremena kada su jedni bili na Palama, a drugi u Sarajevu.

* U knjizi “Planirani kaos”, otkrili ste neke činjenice koje su šokirale javnost. Koji je bio vaš cilj?

MUSTAFIĆ: Znam da je borba za istinu najopasniji posao na svijetu, ali od istine ne odustajem. Znam da svaki rat ima “ratne pse”. No, tragedija je da ratni psi postaju poslijeratni psi koji se drže na dugotrajnoj matrici.

* Hoćete li se vratiti u politiku?

MUSTAFIĆ: Iako sam skoro 15 godina na burzi rada, još nisam prodao dušu i obraz. No, politika se može riješiti samo onima koji su izišli iz rata s ogromnim bogatstvom. Uvijek sam u politici, ali nisam u kartelima “cosa nostra”, jer su njihova vrata zatvorena za poštene ljude.

* U ratu se niste slagali sa zapovjednikom Armije BiH u Srebrenici Naserom Orićem. Kontaktirate li se s njim i što mislite o poslijeratnim angažmanima?

MUSTAFIĆ: Naser Orić je genetski orijentiran kriminalu i njegova najveća želja je da bude glavni “bos” kad su u pitanju kriminalne radnje i to mu je pošlo za rukom.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno