Connect with us

Društvo

Skandalozno: Šef SOA-e Lozančić pao na sigurnosnoj provjeri

Objavljeno

- datum

U vezi Lozančića je ostao otvoren jedan ključni problem, pred kojim su se na isti način zatvarale oči tada (2012.) i još više sada. Radi se o tome da su Kotromanović i Milanović predložili Lozančića na visoku državnu dužnost iako se znalo da je on pao na sigurnosnoj provjeri.

Opće je poznato pravilo svih sigurnosnih službi u svijetu, da je za zapošljavanje u sigurnosnoj službi obvezno provođenje sigurnosne provjere te da se ni na najniže mjesto ne može zaposliti osoba koja je pala na sigurnosnoj provjeri.

Kriza upravljanja Hrvatskom dramatično se povećava iz dana u dan. Iako je od parlamentarnih izbora proteklo više od tri mjeseca, izborni pobjednici ne samo što ne uspjevaju preuzeti i formirati vlast, nego izgleda da im protokom vremena sve više izmiču poluge moći. U svakom slučaju, sve što se događa savršeno se uklapa u objavu Zorana Milanovića i oporbe da su izbornim pobjednicima priredili pravi pakao, kojem je cilj što prije isposlovati nove izbore na kojima Milanović i kompanija očekuju povratak na vlast.


lozanc
U tom smislu se može promatrati i problem koji je prije dva tjedna javno provirio iz sigurnosnog sustava, te se u nekoliko proteklih dana pretvorio u lavinu, u kojoj se događa kaotično koprcanje i međusobno sudaranja svih čelnih državnih institucija, izbornih pobjednika, oporbe i niza drugih zainteresiranih organizacija i pojedinaca. Na prvi pogled se čini kako svatko u tom metežu ima neki svoj interes i plan te mišljenje kojeg sve glasnije javno zastupa.

Rutinsko pitanje smjene ravnatelja Sigurnosno obavještajne agencije (SOA-e) Dragana Dade Lozančića, u hrvatskom političkom i medijskom kazalištu apsurda začas se pretvorilo u sudbinsko pitanje hrvatske budućnosti. Hrvatski Sabor, Vlada RH, Predsjednica Republike i sve vrste pojedinačnih i grupnih odnosa u tom ključnom trokutu vlasti lome sva koplja oko pitanja smjene šefa SOA-e, a dramaturgiju napinju mediji i ostali koji sebe smatraju zainteresiranima.

Nacionalni heroj izgubio povjerenje Predsjednice

Zoran Milanović je Lozančića čak proglasio hrvatskim nacionalnim herojem. Nenad Stazić smatra da je problematiziranjem i smjenjivanjem Lozančića ugrožena nacionalna sigurnost, te da su osim Lozančića izvrgnute ruglu i druge osobe koje obnašaju najviše državne dužnosti. Na sličan je način žalopojnu zabrinutost izrazio

Šef SOA-e navodno je, ne slučajno, propustio upozoriti i zaštititi Predsjednicu od kompromitacije, iako je to jedna od temeljnih zadaća SOA-e. Vjerojatno pod pritiskom ove medijske priče, Predsjednica je naknadno samo javno ponovila kako ostaje pri svojoj odluci o smjeni Lozančića, i dodala kako o detaljima ne može govoriti jer se radi o povjerljivosti koja se tiče nacionalne sigurnosti.

i Anto Nobilo, odvjetnik Josipa Perkovića. U jednom dnevnom listu je objavljen opsežan romansirani životopis Dragana Lozančića, u kojem je objavljen niz točnih podataka u dopadljivom obliku, ali je prešućeno još više problematičnih podataka koji se odnose na profesionalnu karijeru Dragana Lozančića i njene kontekste. Neki podupiratelji su Lozančića javno nazvali glavnim ili prvim hrvatskim špijunom, vjerojatno se nadajući kako mu to godi te da ga tako zbližuju s pukom.

S druge strane, nadležne državne institucije uporno ne iznose nijedan konkretan podatak o razlozima smjene. Ostalo se na spomenutoj formulaciji Predsjednice da je izgubila povjerenje u ravnatelja SOA-e, pa su mediji plasirali svoju interpretaciju i o njoj naširoko razglabali; kako se navodno radi o nazočnosti Predsjednice na proslavi rođendana kod Zdravka Mamića koji je tada bio pod mjerama tajnog nadzora. Šef SOA-e navodno je, ne slučajno, propustio upozoriti i zaštititi Predsjednicu od kompromitacije, iako je to jedna od temeljnih zadaća SOA-e. Vjerojatno pod pritiskom ove medijske priče, Predsjednica je naknadno samo javno ponovila kako ostaje pri svojoj odluci o smjeni Lozančića, i dodala kako o detaljima ne može govoriti jer se radi o povjerljivosti koja se tiče nacionalne sigurnosti.

Pakleno oružje Zorana Milanovića

U toj tajnovitosti i (pre)brzo objavljenoj odluci Predsjednice, bez dogovorene suglasnosti predsjednika Vlade, otvorio se prostor dodatnog kompliciranja odnosa u vrhu Vlade i još više u odnosima između Predsjednice i Vlade. Rasplet slučaja Lozančić završit će, prije ili kasnije njegovim smjenjivanjem, pa čak i u slučaju da

Slučaj Lozančić već je toliko politički i medijski usijan da može biti jedan od čimbenika čak i lomova u tek formiranoj Vladi i Saboru, koji mogu voditi prema povlačenju Mosta (ili njegova dijela) iz vlasti te suradnji Domoljubne koalicije s novim partnerima (npr. HNS) ili prema novim izborima.

se s time ne suglasi Predsjednik sadašnje Vlade, jer je jasno da Predsjednica nemože odustati od svoje odluke, ako želi sačuvati bilo kakvu vjerodostojnost. No, bit’ će zanimljivo pratiti odnose u Vladi, ako predsjednik Vlade donese bilo kakvu odluku o šefu SOA-e bez suglasnosti Bože Petrova, iako ta suglasnost (Petrova kao potpredsjednika Vlade) nije formalno propisana.

Slučaj Lozančić već je toliko politički i medijski usijan da može biti jedan od čimbenika čak i lomova u tek formiranoj Vladi i Saboru, koji mogu voditi prema povlačenju Mosta (ili njegova dijela) iz vlasti te suradnji Domoljubne koalicije s novim partnerima (npr. HNS) ili prema novim izborima.

Čak i ako se Petrovu podastru povjerljivi podaci o nužnosti smjenjivanja Lozančića te sve u Vladi i s Predsjednicom protekne rutinskom smjenom ravnatelja SOA-e, ovaj slučaj će sigurno ostati jedno od paklenih oružja s kojima će Zoran Milanović i oporba jurišati na sadašnju vlast. Stoga je veoma zanimljivo, makar i na ograničenom medijskom prostoru malo detaljnije zaviriti u pozadinu slučaj Dragana Lozančića i SOA-e.

„Tvrdi desničar i Šuškov čovjek“

Lozančić je rođen 1963. u Zadru, a kada je imao devet godina s obitelji je iselio u New York. U Hrvatsku se vratio 1991. ili 1992. s valom mladih iseljenih Hrvata, koji su na različite načine došli pomoći napadnutoj Hrvatskoj. Zbog znanja engleskog jedan je njihov dio, u kojem je bio i Lozančić, na terenima Hrvatske i BiH, služio kao ispomoć stranim novinarima, a cijeli posao je organizirao Ante Beljo, tada veoma utjecajni povratnik iz Kanade. U drugoj polovici 1990-ih, Lozančić je radio na različitim poslovima u Ministarstvu obrane, a jedno vrijeme je u upravi za međunarodnu suradnju bio podređen generalu Ivanu Kapularu, koji se ranih 1990-ih vratio iz Kanade i bio je blizak ministru Gojku Šušku.

Zbog svega toga, u pojednostavljenoj hrvatskoj percepciji Lozančić je smatran „tvrdim desničarom i Šuškovim čovjekom“. Lozančićeva uzlazna karijera u Hrvatskoj prekinuta je za vrijeme ministrice Željke Antunović, koja je micanje Lozančića formalno obrazložila činjenicom da strani državljanin ne može obnašati visoke državne dužnosti.

Zbog svega naznačenog, za javnost je predstavljalo veliko iznenađenje kada je Lozančić početkom 2012. postao pomoćnik ministra obrane Ante Kotromanovića. To se obrazlagalo kratkom rečenicom kako se radi o vrhunskom profesionalcu. Javnost je bila još više iznenađena kad je Lozančić, u listopadu 2012.,postavljen na iznimno važno mjesto ravnatelja SOA-e. Za to se najviše zalagao tadašnji Predsjednik Vlade, Zoran Milanović, koji je – kažu upućeni izvori – za Lozančića dosta teško dobio suglasnost Josipovića, kojem je ovu uslugu vratio instaliranjem Gorana Radmana na čelo HRT-a.

Tko je SOA-i ukrao bicikl?

Milanović je bojazni i prigovore svojih partijskih drugova i koalicijskih partnera o Lozančiću kao „tvrdom desničaru i Šuškovom čovjeku“ otklanjao pričom o vrhunskom profesionalcu Lozančiću, koji će u devastirane hrvatske sigurnosne službe uvesti profesionalne standarde. Osim toga, Milanović se pozivao i na svoje osobno iskustvo, jer je s Lozančića „profesionalca“ upoznao početkom 2000-ih kad su surađivali na nekim državnim projektima.

Radi pogleda u sve hrvatske osobne pretvorbe, nije nekorisno podsjetiti da se u to doba, 1999., Milanović vratio iz hrvatske diplomatske službe pri NATO-u u Bruxellesa, gdje je stigao 1996. kao mladi kadar HDZ-ove vlasti, u kojoj je veoma dobar status i veze od početka 90-tih imao njegov otac Stipe Milanović. U

Usred dana je ispred nove zgrade SOA-e u Savskoj ulici u Zagrebu ukraden bicikl, a lopov nije primijećen, ni zabilježen na brojnim sigurnosnim kamerama niti je ikada otkriven. Bio je to neviđen sigurnosni skandal, jer u zgradu SOA-e i njeno okruženje su ulupani golemi novci, posebice u zaštitu od bilo kakvih iznenađenja. Bicikl je navodno bio vlasništvo ravnatelja SOA-e.

Bruxellesu je šef Zoranu Milanoviću bio Janko Vranyczani-Dobrinović, stari hrvatski plemenitaš i vojnik Hrvatskog Domobranstva u Drugom svjetskom ratu, koji je od 1991. u Bruxellesu bio dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog ureda za veze s tadašnjom Europskom zajednicom i NATO-om.

Prije 2012. Lozančić nije bio u sigurnosnom sustavu, pa se tada među analitičarima raspravljalo je li mu to bila prednost ili nedostatak za vođenje SOA-e. Točan odgovor na to pitanje možda će isplivati na površinu uskoro nakon raspleta njegove špijunske sudbine. No, kao ilustracija Lozančićeve (ne)spremnosti za ulazak u dugi mračni tunel hrvatskih sigurnosnih službi može poslužiti jedan pomalo šaljiv događaj iz 2013. godine. Usred dana je ispred nove zgrade SOA-e u Savskoj ulici u Zagrebu ukraden bicikl, a lopov nije primijećen, ni zabilježen na brojnim sigurnosnim kamerama niti je ikada otkriven. Bio je to neviđen sigurnosni skandal, jer u zgradu SOA-e i njeno okruženje su ulupani golemi novci, posebice u zaštitu od bilo kakvih iznenađenja. Bicikl je navodno bio vlasništvo ravnatelja SOA-e.

Šef SOA-e pao na sigurnosnoj provjeri

Godine 2012. nitko nije ozbiljnije postavljao pitanje, kako je moguće da Lozančić, kao strani (američki) državljan, u Hrvatskoj kao samostalnoj i suverenoj državi, postaje šef Sigurnosno obavještajne agencije, što je svjetski presedan. Prenaivno bi bilo zadovoljiti se pojašnjenjem kako to i nije važno, jer je Hrvatska ionako članica NATO-a. Ako se čak i želi biti naivan, kako onda protumačiti činjenicu da šef SOA-e, koji je državljan najjače članice NATO-a, teško krši osnovna opća pravila sigurnosnih službi te ne štiti predsjednicu koja je na čelo države – valjda ne slučajno – došla s visoke funkcije u NATO-u.

No, ako se i to zanemari, u vezi Lozančića je ostao otvoren jedan nezaobilazni i ključni problem, pred kojim su se na isti način zatvarale oči tada (2012.) i još više sada. Radi se o tome da su Kotromanović i Milanović na visoke državne dužnosti predložili Dragana Lozančića te da se to bez otpora prihvaćalo, iako se znalo da je Lozančić pao na sigurnosnoj provjeri. Općepoznato je osnovno pravilo svih sigurnosnih službi u svijetu, da je za zapošljavanje u službi obvezno provođenje sigurnosne provjere te da se ni na najniže mjesto ne može zaposliti osoba koja je pala na sigurnosnoj provjeri.

Prema tome, to što je već tri i pol godine na čelu sigurnosne službe u Hrvatskoj osoba koja je pala na sigurnosnoj provjeri predstavlja glavni sigurnosni problem ne samo Hrvatske nego i NATO-a i EU-a. Izvori koji su bliski sigurnosnom sustavu RH tvrde da ovaj prvorazredni skandal s Lozančićem nije usamljena pojava te da se brojne slabosti hrvatskog sigurnosnog sustava jasno očituju u kadrovskoj politici koju je Lozančić vodio u SOA-i pod pritiskom osoba koje su znale detalje iz njegove provjere.

Zaboravljeni skandali SOA-e

Salve spomenutih hvalospjeva s kojima Lozančića proteklih tjedana obasipaju Zoran Milanović i cijela oporba, te Anto Nobilo i kontrolirani masmediji, ukazuju da je SOA vjerno služila njihovim političkim i drugačijim interesima. Ovaj zaključak nije samo puka analogija, jer o tome zorno svjedoče i neke javno poznate sigurnosne stvari koje je SOA odradila ili nije odradila pod ravnanjem Dragana Lozančića.

Najveći politički i sigurnosni skandal Vlade koju je predvodio Zoran Milanović svakako je bio slučaj Perković, koji je teško uzdrmao strateški cilj kojeg su desetak godina zajednički izgrađivale sve vlasti i oporbe te sve državne institucije RH. Radilo se o procesu pristupanja Hrvatske u EU. No, kada je sredinom 2013. došao najsvečaniji trenutak, vladajuća SDP-ova koalicija upregla je sve državne institucije u iznimno sramotni i štetni skandal kakav nije viđen u povijesti Europske unije. SOA je po službenoj dužnosti nedvojbeno najviše znala o kakvoj i kolikoj se sigurnosnoj destabilizaciji radi, ali ni ravnatelj niti drugi dijelovi SOA-e nisu doslovno ništa napravili iz svojih brojnih zaštitnih obveza. To znači da su – kao i druga državna tijela – vjerno slijedili destruktivna djelovanja koja su predvodili Milanović kao predsjednik Vlade i Josipović kao predsjednik države.

Godine 2014. Vlada Zorana Milanovića je uz asistenciju SOA-e pokrenula veliku kampanju političkog i medijskog obračuna s Tomislavom Karamarkom, a to znači i s HDZ-om. Karamarka se teretilo da je, u razdoblju dok je bio na čelu sigurnosne službe, navodno protuzakonito zapošljavao niz osoba u sigurnosnom sustavu te da je tako nanio nesagledive štete državnoj sigurnosti. U toj kampanji, uz očitu suradnju SOA-e a radi stvaranja privida o uvjerljivosti napada Milanovićeve vlasti, protuzakonito su otkriveni identiteti nekih djelatnika SOA-e. Sličan skandal se ponovio i nakon nedavnih parlamentarnih izbora kada je protuzakonito otkriveno da je jedan novoizabrani sabornik, etnički Srbin, tijekom Domovinskog rata radio za hrvatske sigurnosne službe.

SOA je 2014. bila intenzivno uključena i u unutarstranački obračun u SDP-u, u kojem je na koncu Milanović za dlaku pobijedio Linića, koji je u nizu medijskih nastupa otvoreno dokazivao da su sigurnosne službe odigrale ključnu i protuzakonitu ulogu u tom političkom obračunu.

Korjeni zla

Mjesecima prije predsjedničkih izbora započeo je niz sustavnih medijskih, političkih i pravosudnih operacija koje – uz skandalozno sudjelovanje SOA-e i drugih državnih represivnih tijela – neprekidno traju i do sada. Osnovni cilj je bio svim sredstvima na izborima osigurati druge mandate Josipoviću kao predsjedniku države i Milanoviću kao predsjedniku Vlade. Posebno surova uloga SOA-e i drugih represivnih tijela bila je u predkampanji i izbornoj kampanji za parlamentarne izbore, kada su objavljivane serije članaka i drugačijih medijskih i nakladničkih uradaka, koji su rađeni s očiglednom obavještajnom metodologijom i sadržajem koji je bio usmjeren na diskreditaciju Domoljubne koalicije i njenih potencijalnih postizbornih saveznika.

Nakon parlamentarnih izbora započeo je najavljeni pakao, tj. svojevrsni državni udar kojem je prvi cilj onemogućiti ustrojavanje i djelovanje nove vlasti koja ima legalni izborni mandat. Drugi i glavni cilj je isprovocirati izvanredne izbore na kojima će sadašnja oporba učiniti sve institucionalno i vaninstitucionalno kako bi se ponovno dočepala vlasti. U svemu tome presudna uloga namijenjena je SOA-i i drugim represivnim tijelima te javnim medijima, koji su još pod čvrstim nadzorom za sada formalne oporbe.

U tom nemilosrdnom ratu za vlast Dragan Dado Lozančić je zapravo tek (š)pijun kojeg će struktura kojoj služi žrtvovati puno lakše i jednostavnije nego što su to učinili s Perkovićem i Mustačem prije dvije godine. Slučaj Lozančić je stoga ipak koristan jer pokazuje da su sadašnji problemi koje imaju Predsjednica, Domoljubna koalicija i Most, puno dublji, opsežniji i stariji, te sežu barem do prijelomnih 1990-ih, kada su kukavičja jaja ugrađena u temelje hrvatske države. Bez sagledavanja i zahvaćanja u te korijene zla neće se moći izbjeći uobičajenom i tragičnom hrvatskom ponavljanju povijesti.

Autor: Prof. dr. Josip Jurčević / 7Dnevno 

Komentari

Komentari

Društvo

Na ruskim zemljovidima svijeta prije velike seobe naroda u sedmom stoljeću Srba nema nigdje, dok Rusi bilježe kako su Hrvati nastanjeni diljem Europe

Objavljeno

- datum

U sažetom kartografskom prikazu devet klasificiranih zemljovida Europe ruski su znanstvenici ustvrdili kako uopće nema nikakvog traga i zapisa o postojanju naroda pod imenom Srba i sve to u vremenu što prethodi velikoj seobi naroda potkraj šestog i početkom sedmog stoljeća.

Za Srbe je ubitačna istina da te povijesne dokaze mogu čuti i vidjeti iz pera njihovih danas tako vjernih političkih saveznika Rusa. I da bi sve po Srbe bilo još šokantnije i bolnije, ruski povjesničari na, vjerojatno i najzanimljivijem zemljovidu pod brojem 6, daju prikaz ogromne rasprostranjenosti Hrvata diljem europskog kontinenta.

>> HOP.hr: Ruski institut za molekularnu genealogiju znanstvenim dokazima srušio srbske povijesne krivotvorine

Tako skupina iskusnih ruskih povjesničara kao što su E.N. Timofeev, O.N. Trubačev, V.I. Abaev i V.V. Sedov u svojim opsježnim povijesnim djelima razmatraju potanko ovu temu. Timofeev se bavi pretežito proučavanjem skupina zapadnih i istočnih Slavena i prikupljanju materijalnih ostataka iz prošlosti naroda, što je kao cjelokupni znanstveni rad objavio 1961. godine. Trubačev je u svojoj najznačajnijoj knjizi obradio najviše podrijetlo otkrivenih toponima, te je to pretočio u knjigu tiskanu 1974. godine. Abaev je 1965. godine na temelju sveobuhvatne povijesne analize pisao o granicama istočne i zapadne civilizacije u Europi, dok je u centru pozornosti znanstvenog istraživanja V.V. Sedova bila etnološka i antropološka građa uz obilje dokaza na temelju arheoloških iskopina. I sve to Sedov je detaljno opisao u dvije svoje knjige iz 1979. i 2005. godine.

Na karti broj 6 ruski povjesničari daju glavne zemljopisne odrednice prostornog naseljavanja Hrvata prije velike seobe naroda. Tako Rusi argumentirano tvrde da prije seobe na Jadran Hrvati žive podijeljeni u nekoliko velikih skupina u dijelovima Europe koji nemaju dodirnih točaka. Bijeli Hrvati bili su u istočnoj Galiciji, zapadnoj Ukrajini i na sjeveroistoku Karpata. Crveni Hrvati obitavali su u oblastima Moravske prema češkom gradu Olomoucu, te u krajevima Slovačke, posebice oko Nitre, ali i u Šleziji.

Velika je teritorijalna raširenost hrvatskog imena u Europi prije seoba naroda i to je najuočljivije na spomenutom zemljovidu. Tu vidimo da su na krajnjem zapadu Hrvati sve do rijeke Labe ili Elbe na njemačkom, onda preko Dnjestra na sjeveru, sve do blizine gornjeg sliva Odre i Visle i do graničnih crta ka istoku sve preko Dnjepra u današnjoj Ukrajini i još istočnije prema rijeci Desna i Sjevernom Dnjepru. Na jugu su Hrvati do najjužnije točke Jadrana kod ulaza u Otrant u blizini grada Valone na jugu današnje Albanije. Na ovome zemljovidu od naroda ranog srednjeg vijeka Rusi su zamijetili pored Hrvata još jedino Dulebe, koje Srbi često zovu i Duljebi. Taj je narod, gotovo izvjesno slavenskog korijena, živio u susjedstvu Hrvata u prvotnim nastambama i Rusi smještaju zonu Duleba na dva posve odvojena kraja. Jedna skupina je između Drave i Dunava, dok je druga prostorno jako udaljena i nalazi se između Visle i Dnjepra. Od Srba ni traga ni glasa da uopće postoje. To Srbima konkretno dokazuju i njihovi sada najbolji prijatelji Rusi.

Na karti broj 7 Rusi su prikazali seobu Slavena, ali je na tom zemljovidu i trostruki prikaz tri odvojene epohe različitih moćnih državnih zajednica toga doba. Najprije, tu je teritorij zapadnih Slavena od VII – IX stoljeća, onda Samovo carstvo, velika, ali kratkotrajna država vođe karantanskih Slovenaca od 623. do 658. godine, te Velikomoravsko gospodstvo stvoreno koncem devetoga stoljeća. Na kronološki prvom nastalom zemljovidu teritorij zapadnih Slavena na sjeveru prema Baltiku su Obodriti, zatim Piotiči oko današnjeg Šćećina na sjeveru Poljske, Pomorani oko Gdanjska, zapadni Mazovšani, još jedno poljsko pleme oko rijeke Bug, Polani oko grada Poznanja, Lenčani i Serazdani u središnjem dijelu Poljske, Šlezani oko Odre, a Vislani oko Krakova. I tu su prvi puta registrirani kao malena, jedva vidljiva skupina Lužički Sorabi na području oko Labe iliti Elbe. Ostaci Lužičkih Srba, nazvanih po mjestu Lužnica i danas žive tamo, ali sami i danas govore da nikakve veze sa današnjim Srbima nemaju.

Srbima niti priznanja Lužičkih Soraba nisu dostatna, te uporno šire lažne glasine da su to zapravo odnarođeni najsjeverniji Srbi u Evropi, ali ni to nije malo srpskom apetitu, te vele da su i Prusi, vrlo daleko od Labe i Lužičkih Soraba, također, listom Srbi, samo oni to ne znaju ili ne žele znati. Ali, srpski prijatelji Rusi na ozbiljan način se bave poviješću i Srbe nigdje nisu primjetili osim malu skupinu Lužičkih Soraba oko rijeke Labe.

Tu još ruski znanstvenici bilježe na jugu slavenskog prostora ponovno Dulebe, oko Vltave i Praga su Česi, dok su Crveni Hrvati u dvije velike grupe koncentrirani u Šleziji i južnije od tog poteza ima Crvenih Hrvata i u neposrednom okružju Moravaca kod Ostrave i Brna i kod Slovaka oko Bratislave. Na drugoj slici u sklopu iste karte je Samovo carstvo od 623. do 658. godine. Slovenski knez, na kojega se i Slovenci danas opravdano pozivaju na prvog vladara Velike Karantanije okrunjen je kao vrhovni knez u blizini današnjeg Klagenfurta ili na slovenskom Celoveca. Ali, nije kao što srpski povjesničari vole umanjivati i granice njegovoga carstva, bio samo vladarem prostora današnje Slovenije, točnije Koruške, Štajerske i Kranjske, pola sadašnje Austrije i rubnih dijelova Italije, nego je njegova država obuhvaćala sva područja koje su nastavali u to vrijeme i zapadnoslavenski narodi Česi, Slovaci i Moravci, ali i Lužički Sorabi ili Srbi oko Labe. Sad, ako Srbi tvrdoglavo govore da su Sorabi iz Lužnice uistinu Srbi, onda po toj logici moraju priznati da je barem dio Srba i to Lužičkih bio od 623. do 658. godine pod vlašću Samovog carstva, a Samo je bio etnički predak današnjih Slovenaca. Nije lako Srbima prihvatiti da su u sedmom stoljeću 35 godina bili pod vlašću Slovenaca. Napokon, Velikomoravsko gospodstvo na izmaku devetog stoljeća u svome sastavu je približnog omjera Samovog carstva, ali još prošireno, poglavito na jugoistoku  za Šleziju i Galiciju, prateći kretanje riječnih tokova Odre i Visle na istoku.

Na zemljovidu pod rednim brojem 8, vidimo da osim oko gore prikazane dvije velike skupine Hrvata u Moravskoj i Slovačkoj, odnosno oko Šlezije, postoji i treća velika grupa Hrvata, što s dugo etnički održala i nakon velike seobe Hrvata u pravcu Jadrana i svih kontinentalnih dijelova na jugoistoku Europe što su Hrvati poklapali poslije 626. godine. I tako su ruski povjesničari precizno locirali naseobine Hrvata i oko Visle, što znači u neposrednoj blizini Krakova, no ima Hrvata i još istočnije od te linije sve do rijeke Dnjestra, a i na ovom zemljovidu susrećemo ista poljska plemena kao i na zemljovidu broj 7, dakle Seradzane, Lenčane, Vislane, Mazovšane. No, ucrtavaju se ovdje još i narodi na širem slavenskom području, izvan poljskog etničkog prostora, tako da se mogu zamijetiti i Volnjani, Drevlani, Polani kod Kijeva, Uliči na rijeci Bug, te Tiverci između Pruta i Dnjestra u predijelu današnje Moldavije. Od rijeka Pruta i Dnjestra na istoku, odnosno do Dunava na zapadu je Bugarsko carstvo, koje je svojim obujmom toga vremena zbilja bilo veliko, moćno i opasno po susjede kao ratnički raspoloženo i željno pokoravanja drugih naroda. Na ovom zemljovidu što datira već iz devetog stoljeća, znači u doba kneza Trpimira, Hrvati su na sjeveru do Drave, na zapadu do Sutle, na istoku do Drine, a na jugu cijelim prostorom Jadranskog mora, sve od Istre na sjeveru i do juga današnje Albanije na krajnjem jugu. Tako je bilo do 822. kad je Hrvatska poslije petnaest godina dugog rata s Bizantom izgubila Ilirik, kako se tad nazivala današnja Albanija, premda Albanci dolaze puno kasnije na to područje, tek potkraj jedanaestog stoljeća. I prije Albanaca u današnjoj Albaniji živjeli su kronološkim redom najprije Hrvati, onda Grci, Bugari i napose u jednom trenutku i Srbi. I kad je Hrvatska izgubila od Bizanta 822. Ilirik, ili drukčije rečeno današnju Albaniju, malobrojni Rašani utopljeni kao sastavni dio države Hrvatske, otcijepili su svoju malenu oblast oko rijeka Tare, Lima, Ibra i Morave i priklonili se trenutačnom pobjedniku Bizantu. Ali, taj isti Bizant, duhovne preteče današnjih Grka, zajedno s Bugarima je sve od početka devetog stoljeća, pa do kraja dvanaestog vijeka i pojave Nemanjića 1189. godine, nemilice tukao daleko malobrojnije Rašane, koje je pred totalnim vojničkim rasulom i sveopćom pogibelji od naleta Bugara početkom desetog stoljeća spasio hrvatski kralj Tomislav. Za ovaj zemljovid pod oznakom 8 je bitno istaknuti činjenicu da tu po prvi puta ruski povjesničari uvrštavaju Srbe na jednoj svojoj karti kao etničku skupinu koja ima vlastiti omeđeni prostor. Doduše, on je veličinom vrlo mali, ali Rusi su Srbe točno locirali između Drine kao krajnje granice na zapadu i Morave na istoku u jednom malom međurječju. Sve između Morave i Timoka Rusi pripisuju Bugarima, jer osim Bugara i Vlaha tu nitko drugi nije ni živio. I onda su se Srbi grdno naljutili na Ruse 1877. kad su upravo Rusi na temelju povijesti kao znanosti, tražili na San – Stefanskom mirovnom sporazumu da Srbi jug Srbije predaju Bugarima, a istok Rumunjima. Uostalom, sama Pećka patrijaršija u svom maksimalnom dosegu u glavama srpskih crkvenih velikodostojnika iz 1669. sve te krajeve današnje južne i istočne Srbije pripisiuje Bugarima. Ali, samo nešto više od dva vijeka kasnije to im nije smetalo da se u bijesu okome na svoje tradicionalne saveznike Ruse. U Srbiji su zato 1878. izbili veliki proturuski prosvjedi, a kralj Milan Obrenović, kockar, prevrtljivac i vjerolomni vladar iz opakog srpskog zanata, zvanog inata, okrenuo se tad i gospodarski i politički Austriji. Milan Obrenović nastavio je tradiciju svoga pradjeda Miloša, te je postao glavnim svinjarskim trgovcem svoga doba. Zato su u Beču Srbi i danas kod obrazovanijih Bečlija poznati kao potomci svinjarskih trgovaca iz devetnaestog stoljeća. I to su Austrijanci uobličili i u formi karikatura u svojim tiskovinama kad su navijestili 1914. rat Srbiji. Srbin je na tim bečkim karikaturama predstavljen kao nerazdvojan od svoga pratitelja pajceka i u dobru i u zlu.

Konačno, na zemljovidu broj 9 vidimo Veliku Moravsku na srednjem Dunavu. U njezin sastav prema opipljivim nalazima ruskih povjesničara i dalje ulaze Crveni Hrvati, što su živjeli u oblastima današnje Mađarske, Slovačke, Češke, djelomično Poljske oko predjela Šlezije i Ukrajine. Zajednički toponimi i antroponimi kao sjećanje na nekad davnu prvotnu zajednicu slavenskih naroda, danas razasutih u pregršt država, govore o sličnosti podrijetla naroda kroz jezične sličnosti. I tako nalazimo pojmove kao što su Trnava, Trenčin, Targ, Ostrava, Tarnuv, Nitra, Tatar, Tatra, Tatur, Trpimir… Ovdje je značajno izdvojiti i pojedinost vezanu za vrijeme prije velike seobe Hrvata 626. godine u smjeru Jadrana i svih današnjih hrvatskih prostora. Ne samo ruski povjesničari, nego i pedantni češki povjesničari u svojim brižno čuvanim analima Praške nadbiskupije iz 1086. godine imaju do danas očuvane zapise da su Hrvati svojedobno vijekovima pribivali u Češkoj, Moravskoj i Slovačkoj kao skupina Crvenih Hrvata, dok su Bijeli Hrvati bili u Poljskoj i Ukrajini. Tragove o nazočnosti Hrvata u ranom srednjem vijeku čuvaju i Nijemci. U zborniku Henrika Drugog iz 1108. spominje se ime Hrvata u gradu Merezburgu. No, nije samo oblast današnjih država Češke, Slovačke, Poljske i Ukrajine bilo mjesto trajnih ognjišta Hrvata prije velike seobe.

Prema ruskim ljetopiscima, suvremenicima doba ranog srednjeg vijeka, imamo vjerodostojne podatke da Hrvati žive i u drevnom ruskom Prikarpatju. O prisustvu Hrvata tog doba na ruskom tlu, govore i brojni ruski ljetopisi i kazuju da u susjedstvu Hrvata u tom području još ima i plemena Duleba i Volnjana u gornjem Podnjestrovlju. Vrlo iscrpno o prvotnim nastambama Hrvata, kao i o potonjim seobama ka Jadranu, govori i još jedan češki povjesničar, znameniti Niederle. On veli, na temelju svoga istraživanja, kako je skupina Hrvata na Prikarpatju na tadašnjem ruskom tlu, pobjegla otuda pred naletom Avara. To se zbilo 560. godine i  Čeh Niederle tvrdi da je to prva grupa Hrvata doseljenih na Jadran, još prije velike seobe 626. godine. Osim na Jadran, ta je skupina Hrvata pošla pred pohodom Avara i na srednje Podunavlje i oko Labe. Tamo oko rijeke Labe, već je rečeno da je bila ona mala skupina Lužičkih Srba. Naravno, samo taj mali trenutak slučajnog povijesnog susreta Lužičkih Srba i samo manjeg dijela Hrvata doseljenih iz ruskog Prikarpatja, poslužio je srpskim povijesnim manipulatorima da ustvrde kako su otuda skupa Hrvati i Srbi došli na današnje prostore jugoistoka Europe. I opet su uhvaćeni u laži, jer i sami Rusi dokazuju da Lužički Srbi nikad i nigdje nisu maknuli u seobi naroda, a osim tog lokaliteta oko Labe, gdje nepomično žive Lužički Srbi od šestog stoljeća do danas, sami Rusi ne vide nigdje više spomena srpskog imena.

Otuda je logična odgonetka samo umjetne zagonetke da su preci Srba mogli doseliti na prostore današnje balkanske Srbije samo pod narodnim imenom Hrvata. Rusi su svojim istraživanjem sami nametnuli takav zaključak, jer decidirano tvrde kako Lužički Srbi nisu nikud makli tijekom Velike seobe naroda. Srbi će se sad opasno naljutiti na Ruse. Srušiše im braća po Putinu i Vučiću srbicentričnu teoriju postanka svijeta u samo jednom trenu. O svemu ovome postoji i čitava riznica arheoloških iskopina kao dodatnih dokaza. No, možda itekako bitan obol rasvjetljavanju ove teme pružaju djela hrvatskog znanstvenika Vinskog. On se u svojim djelima tiskanim od strane zagrebačkih nakladnika iz 1958. godine bavi ovom tematikom.

Najprije, Z. Vinski to objašnjava u “Nalazima šestog i sedmog stoljeća u Jugoslaviji s posebnim obzirom na arheološku ostavštinu iz vremena prvog Avarskog kaganata”, kao i u drugoj knjizi pod nazivom “Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. godine do 800. godine u nakladi Vjesnika Arheološkog muzeja u Zagrebu. To su upravo oni vjekovi koje srpski povjesničari namjerno preskaču i lakonski vele da tad i “nije bilo država i naroda nigdje u Europi u današnjem smislu!?” Kad njih nitko nije ni vidio, ni čuo da uopće postoje u to vrijeme, najlakše im je izmisliti da je cijeli ljudski rod prespavao stoljeća snom medvjeda u dubokoj špilji. Od osobitog je značaja za shvaćanje ove tematike i tumačenje hrvatskog znanstvenika Vinskog da su bizantski povjesničari površno miješali pojmove Slavena u doba sučeljavanja s Avarima, te su Bizantinci kao Konstantin Porfirogenit u djelu DAI, sve Slavene zvali jednim imenom. Upravo Vinski pojašnjava kako su Hrvati u jeku vojnih sukoba s Avarima tim imenom sebe nazvali, kako bi se i rasno sasvim razlikovali od vječitih rivala na bojištu Avara. Srbi su do današnjih dana neobaviještenost Konstantina Porfirogenita uveliko zlouporabili da bi pokušali dokazati kako su se svi slavenski narodi zvali zajedničkim imenom Slaveni. I u tu glupu i prozirnu priču ubacuju i Ruse, Poljake, Čehe, Slovake, a ne samo Hrvate, negirajući svim slavenskim narodima osjećaj nacionalne pripadnosti i pojma državnosti. 

Nemaju nikakvih dokaza da su sami postojali i najlakše im je reći da nitko drugi onda isto tako nije imao nacionalne svijesti i vlastite države. Zato se i danas Srbi kao pijan plota drže onog napisanog u Porfirogenitovu DAI, jer ničim drugim ne mogu barem djelomično potkrijepiti svoje laži. Rezime bi bio nepotpun kad ne bismo spomenuli da Bijelu Hrvatsku ili Veliku Hrvatsku osim ruskih povjesničara i Čeha poput Niederlea u sjevernom Prikarpatju, još ne napominje i glasoviti poljski povjesničar Gaczynski. On se svestrano bavi hrvatskim naseobinama od petog do osmog stoljeća u oblasti Karpatskih gora do gornje Odre i do Gornjana na istoku.

I tako je zaokružena jedna velika cjelina o prvotnim naseobinama Hrvata prije velike seobe na Jadran iz kuta znanstvenika iz Rusije, Češke i Poljske. Zanimljivo, Rusi su konzultirali i srpsku literaturu posvećenu ovoj temi u “Istoriji naroda Jugoslavije” iz 1953. godine i nisu uspjeli pronaći proturječno gore iznesenom obilju znanstvenih dokaza o sveprisutnim Hrvatima diljem Europe, pa sve do Kavkaza i Azije u kontaktu s Iranom, o čemu je već ranije bilo riječi. Istodobno, Rusi niti u “Istoriji naroda Jugoslavije” tiskanoj u Beogradu 1953. ne vide nikakve dokaze o postojanju Srba u najranijem razdoblju europske civilizacije drugoga tisućljeća. Kao što smo vidjeli narodi poput Čeha i Poljaka oformili su vlastite države po imenu najbrojnijeg od više plemena. Tako su Česi i nazvani današnjim nacionalnim, ali i imenom države Češke po plemenu Čehi oko Praga, te su tu još privukli u isti etnos Moravce oko Ostrave i Brna, koji su bili zasebna etnička skupina u ono davno doba. I Poljaci od brojnih plemena nacionalno ime današnjih Poljaka vuku iz dva plemena Polana oko Poznanja, ali i oko Kijeva u današnjoj Ukrajini, gdje su u srednjem vijeku Rusi stvorili svoju prvu moćnu kneževinu s Kijevom kao glavnim gradom. Slično Česima i Poljacima i danas mnogobrojni narodi kao Nijemci ili Francuzi i brojni drugi u Evropi, narod i državu nazivaju po najbrojnijem plemenu iz davnina, što je bilo stožer okupljanja malobrojnijih.

Razvidno je iz ovih prikaza ruskih zemljovida ranog srednjeg vijeka da su Hrvati bili iznimka od toga pravila. Jer, kao što smo mogli razabrati, Hrvata je bilo toliko puno razmještenih diljem Europe, da se nitko drugi nije ni morao od manjih plemena priključivati mnogobrojnim Hrvatima u stvaranju hrvatske države na jugoistoku Europe u današnjem hrvatskom podneblju. Povrh toga, još je i nakon seoba ostalo mnogo Hrvata u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Ukrajini, Rusiji…i sve do Kavkaza i do Irana. Sudeći po konkretnim ruskim povijesnim nalazima, niti jedan drugi euopski narod nije prije velike seobe naroda bio toliko rasprostranjen u središnjem dijelu Europe kao hrvatski narod. O tome zorno svjedoče ruski, poljski, češki i bezbroj drugih povjesničara. Do zbrke i pometnje u europskim krugovima u Engleskoj i Francuskoj je došlo od 1918. godine kad su su Srbi zlonamjerno i sračunato i na Sorbonu, ali i na Oxford i Cambridge slali krivotvorenu verziju povijesti kako bi sebe nepostojeće proglasili tvorcima svijeta, a Hrvate koji pola Europe naseliše, sebe u velikoj seobi u sedmom stoljeću raseliše put Jadrana i opet opstaše i u srcu europskih zemalja, predstaviti u posve krivom svjetlu. No, prije ili kasnije, djelo je moralo izaći na vidjelo i srpske laži poslati u ropotarnicu povijesti. Za Srbe je najteže što tu spoznaju dobivaju upravo od Rusa, a istina iz pera ruskih povjesničara baš im je dobro legla kao šamar budali.

Kad se ovome svemu dodaju jos starije predkršćanske karte s hrvatskim predcima kao što su Sarmati i Alani, nečija tjeskoba stvarno može biti potpuna…

Dragan Ilić/HOP.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Pismo generala Praljka predsjedavajućem sucu Carmelu Agiusu

Objavljeno

- datum

S kakvim se problemima hrvatski generali-uznici suočavaju u odnosu s licemjernim, oholim, arogantnim ‘službenicima’ međunarodnih institucija, a u biti plaćenicima globalističkih polit-elita, najbolje ilustrira pismo generala Praljka sudcima Međunarodnog kaznenog suda za bivšu državu u Haagu.

Pročitajte preslike pisma…

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

THE ECONOMIST: HDZ HITA U NOVE IZBORE dok im Agrokor ne uništi rejting! ŠTO HDZ MISLI S OVOM ELITOM POSTIĆI NA IZBORIMA!?

Objavljeno

- datum

Isti dan kada su vladajući HDZ i HNS na, čini se, podmukao način prekinuli rad Saborskog povjerenstva za Agrokor (stručne službe dobile nalog da jave svjedocima da ne dolaze, iako Sabor nikakvu odluku o prekidu rada nije donio), HINA je prenijela vijest britanskog The Economista da se premijer Plenković sprema za izvanredne parlamentarne izbore!

”Koalicijska Vlada predvođena konzervativnim HDZ-om je slaba, a premijer Andrej Plenković mogao bi sazvati ranije izbore kako bi iskoristio snažan rejting stranke. Ako osigura čvršći mandat, Vlada će pokušati ograničiti veliki javni dug i potaknuti domaće investicije”, pišu analitičari uglednog poslovnog tjednika.

I premda se vijest da će HDZ raspisati izbore dok na njih traje rafalna paljba zbog propasti Agrokora, mnogima može učiniti kao najobičnija ‘novinarska patka’, bolji poznavatelji prilika tvrde da je The Economist na dobrome tragu. Osobe bliske vrhu vladajuće stranke kažu, naime, da stranački čelnici već neko vrijeme najozbiljnije razmišljaju o raspisivanu prijevremenih izbora, kako bi iskoristili začuđujuće dobar rejting HDZ-a i potpuno rasulo u oporbi.

Naši izvori ističu da su u HDZ-u svjesni da desnica u Hrvatskoj praktički i ne postoji (Hasanbegović i Esih istrošili su se na posve marginalnim temama, a nitko drugi s desna ne uspijeva dobiti prostora u javnosti), dok je ljevica i dalje obezglavljena, razjedinjena i kaotična.

Most je, pak, izgubio vjerodostojnost kroz stalno isprazno kritiziranje bez nuđenja rješenja, dok Živi zid nikako da oživotvori neku svoju inicijativu (najavili referendum o porezu na nekretnine pa zašutjeli, najavili izjašnjavanje o uvođenju eura, pa opet stali…).

Uz takvu oporbu, HDZ i dalje bilježi daleko najbolji rejting – unatoč svim propustima, aferama i skandalima.

Sada je pravi trenutak?

Svjesni pak činjenice da Ivica Todorić neće stati s objavama na blogu, zbog čega će odzvanjati sve jače ‘eksplozije’, odnosno skandali koji će se moći povezati s pojedincima iz HDZ-a – vrh stranke smatra da je sada najpovoljniji trenutak za raspisivanje izbora. U prilog im, kažu insajderi, ide i činjenica da bi na još jednim prijevremenim izborima izlaznost bila vrlo slaba, što znači da bi glasovala samo ‘stranačka vojska’, dok bi većina ostalih građana uglavnom ostala kod kuće. Poznato je da HDZ ima najveću i najposlušniju stranačku bazu, zlobnici bi rekli – vojsku uhljeba, što bi im najvjerojatnije donijelo još bolji rezultat nego na prethodnim izborima.

Potvrdu informacije koju je objavio ugledni britanski tjednik, a koju je novinar Dnevno.hr-a i ranije čuo od osoba bliskih vrhu HDZ-a, pokušali smo dobiti od članova vodstva stranke. No svi s kojima smo razgovarali, izbjegli su konkretan odgovor.

”Obratite se glasnogovorniku, gospodinu Jabuki”, kratko je poručio Milijan Brkić.

”Nisam čuo ništa o toj mogućnosti. Još ću se raspitati pa se možemo kasnije čuti”, kazao je bivši ministar vanjskih poslova, Miro Kovač.  Kasnije se nije javljao na pozive.

”Nisam ovlašten davati informacije o mogućim prijevremenim izborima. Obratite se glavnom tajniku, Jandrokoviću ili političkom tajniku Stieru”, poručio je pak Vladimir Šeks, glavni ideolog stranke.

Zvali smo i Jandrokovića i Jabuku, ali se ni glavni tajnik ni glasnogovornik HDZ-a nisu odazvali na pozive. Ni Davora Ivu Stiera nismo uspjeli dobiti.

Upit smo stoga poslali mailom.

”Ima li istine u informaciji koju je objavio The Economist, da premijer Plenković i vrh HDZ-a razmišljaju o prijevremenim izborima, kako bi učvrstili svoju poziciju i iskoristili rasulo oporbe? Kada će biti izbori i što bi premijer Plenković i HDZ na taj način ostvarili: kakvu korist za građane, a kakvu za HDZ?”, upitali smo glasnogovornika HDZ-a, no do objavljivanja ovog teksta odgovore nismo dobili.
 

Za analizu vijesti o izglednim prijevremenim izborima zamolili smo i politologa Anđelka Milardovića.

”The Economist je ozbiljan list, što znači da tu vijest ne bi objavili da nisu imali insajdersku informaciju. No, postavlja se pitanje učinkovitosti još jednih izbora. Pametnije bi bilo da ispune predizborna obećanja i promjene izborno zakonodavstvo, nego da idu na izbore po starim pravilima.

Nema svrhe uz ovakvo zakonodavstvo ići na izbore, kada ćemo opet imati ‘status quo’. To vodi daljnjem zaostajanju i iseljavanju mladih. Nužno je uvođenje anti-oligarhijskih pravila, kako nitko više ne bi mogao biti na funkciji duže od četiri godine. Od lokalnih političara, državnih dužnika, čelnika političkih stranaka pa do direktora javnih poduzeća. Tako bi omogućili provjetravanje i cirkulaciju ljudi i ideja”, ističe dr. Anđelko Milardović.

Dodaje potom da mladi nemaju vremena čekati da se nešto u Hrvatskoj promijeni.

”Netko bi napokon trebao imati hrabrosti za reforme, pa makar izgubio izbore.Poslije bi se vratili na vlast. No raspisivati izbore samo da bi se vladajući još više učvrstili čin je čistog egoizma! Ne ide se na birališta zbog građana, već da bi oni čvršće zasjeli u fotelje. To nema smisla. Dok se ne izmjene izborna pravila, dok se ne promijeni izborna geografija (izborne jedinice), dok se ne srede birački popisi, izbori nemaju smisla. Biračke bi spiskove trebalo dovesti u red zbog Srba koji dolaze ‘Lastom‘ uz novčanu pomoć ‘Pupovac d. o. o.‘, ali i zbog Hrvata iz BiH koji glasuju u Hrvatskoj. Nesređeni popisi najviše koriste SDSS-u i HDZ-u, dakle ovima koji obnašaju vlast. Kada bi se popisi sredili, ne ne bi bilo pobune kada organizatori ne plate ovima što autobusima stižu iz Beograda na birališta u Hrvatskoj. To je lakrdija, a ne demokracija”, primjećuje Milardović.

Kaže da bi trebalo jačati sustav preferencijalnog glasa te bi izborni prag trebalo povisiti na 6 posto.

”To bi natjeralo sve sa sličnim programima da se udruže. Trebalo bi zabraniti predizborne koalicije da bi se znalo koliko je tko dobio. Nužno je uvesti i unutarstranačku demokraciju, legalizirati frakcije. Jer ako postoji konkurencija u državi, zašto je ne bi bilo u strankama? Nedemokratske stranke ne mogu iznjedriti demokratsko društvo. No, bez tih promjena je besmisleno raspisivati izbore.  Što će građani imati od toga? Osobno, više ne izlazim na birališta. Ni neću, dok se ne promijene pravila”, naglašava jedan od rijetkih politologa koji se ne ustručava govoriti protiv establišmenta i koji nije vezan ni uz jednu političku opciju, poput većine svojih kolegica i kolega sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

Tumači potom da je velika apatija u društvu te sve veći val iseljavanja rezultat dugogodišnje statusa quo.

”Samo partijski kadrovi će glasovati. Na birališta će uhljebi. Drugi neće. Zato i nema reformi. Na duge staze, to je put u propadanje. Sve se radi zbog egoizma. Nema političke kulture koja bi ih natjerala da misle na dobrobit građana, a kmetski mentalitet Hrvata im dopušta da rade što god požele.

No, jednoga dana, nitko neće izaći na izbore, jer više neće biti ljudi! Treba upaliti alarm. Treba dramatizirati, dok ne bude prekasno. Kako netko može biti toliko egocentričan da se zaklinje u Republiku Hrvatsku, drži ruku na srcu i radi sve za sebe? Hrvatima nitko nije kriv. Mi nemamo ozbiljnog vanjskog neprijatelja, već su Hrvati najveći neprijatelji sami sebi. Kada shvate da je ovo put u propast, možda se osvijeste. Ako im je stalo do života. Ako ne, onda je to odustajanje od života. Kapitulantski pristup”, ne štedi nikoga Milardović.

Nastavlja riječima da mi samo stenjemo, dok nas oni ‘guze’.

”Guze prema unutra, a prema van se namještaju drugima. Da ih ‘guze’, slikovito je hrvatsku zbilju opisao osebujni politolog.

Zaključio je da je, zbog svega navedenog, on apsolutno protiv prijevremenih izbora.

Damir Kramarić/izvor

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.