Connect with us

Silvana Dragun

Silvana Dragun: Humski Homer – Mak Dizdar

Objavljeno

- datum

Mak Mehmedalija Dizdar, hrvatski i bosansko-hercegovački pjesnik (Stolac, 17. listopada 1917 – Sarajevo, 14. srpnja 1971). U Stolcu je završio osnovnu školu, nakon čega u Sarajevu završava gimnaziju. Radio je  kao novinar, jedno vrijeme kao urednik TANJUG-a za BiH (1946 — 1948) i dnevnog lista Oslobođenje (1948 — 1951), kasnije kao glavni urednik izdavačke kuće Narodna prosvjeta (1951 — 1959) i  uglednog književnog časopisa Život (1964 — 1971), a bio je i predsjednik Društva književnika Bosne i Hercegovine i član Hrvatskog društva književnika (DHK).

”Bosna da prostiš jedna zemlja imade

I posna i bosa da prostiš

I hladna i gladna

I k tomu još

Da prostiš

Prkosna

Od

Sna”

(Slovo o zemlji)

       Tu pored rijeke Bregave, starih mostova i mlinica prilazeći Vidoškom polju Mak Dizdar nalazi nadahnuće za svoju prvu zbirku poezije Vidovopoljska noć (1936.) koju piše s nepunih  devetnaest godina. Stolac je gradić u kojemu je rođen i kojemu se stalno vraća u potrazi za tajnom iliriskog grada Daorsona na nekropolama stećaka. Ostaci su to nekad najjačeg grada heleniziranog ilirskog plemena Daorsa koji su živjeli od 300. do 50 g. pr. Kr. u širem području doline Neretve. Srednjovjekovni megalitski nadgrobni spomenici stećci i krajolici rodnog zavičaja stalna su pjesnikova preokupacija. Najljepši i najpoznatiji stećci nalaze se u mjestu Radimlja kraj Stoca. Ima ih i u Hrvatskoj, a najbogatiji je lokalitet kod Crkve sv. Spasa na izvoru rijeke Cetine.  Zbirka Vidovopoljska noć pisana je ekspresionističkim stilom pod utjecajem Antuna Branka Šimića i Tina Ujevića, a zbog svoje socrealističke tematike odmah se našla na meti kritike.  Sličnim temama pjesnik će se vratiti u poemi Plivačica (1954).  Zbirku Koljena za Madonu piše pod utjecajem istočnjačkoga panteističkog misticizma, dok u zbirkama Okrutnosti kruga (1960), Povratak (1958), Minijature (1965) i Ostrva (1966) prevladava dualistička slika svijeta. Dizdar je bio inspiracija mnogim drugim pjesnicima, glazbenicima (sarajevskoj grupi Indexi), slikarima (Mersad Berber) i drugim umjetnicima.

Kameni spavač

”Rastvorio sam se

I potekao

Potocima

Rijekama

Morima

Sad sam tu

Sad sam tu

Bez tebe

Gorak

Kako svom izvoru

Da se vratim?”

(Zapis o izvoru)

Dizdarova krunska zbirka i vrhunac njegova pjesničkog stvaralaštva svakako je zbirka Kameni spavač (1966), u kojoj se pjesnik poput epskog junaka vraća srednjovjekovnoj bosansko-humskoj baštini i narodnoj tradiciji. Iste godine kada je objavljena ova zbirka objavljen je i kultni roman Meše Selimovića Derviš i smrt.  Vrijeme je to kada su mnogi književnici, kako u Hrvatskoj tako i u BIH, bili sustavno progonjeni i praćeni od jugoslavenskog komunističkog režima, a njihova djela prolazila kroz sitnozore režimskih cenzora i kritičara. Tako je bilo i s Makom. Njegov je cijeli život obilježen znakom križa, nepravdama, klevetama i osporavanjima.  Majka i sestra su mu završile u Jasenovcu, njegovoj ženi su prijetili da će je poslati na Goli otok, a njega je do kraja života pratila UDBA. Njegov sin Majo u svojim memoarima svjedoči da je svaki korak njegovog oca pratila ogromna političko-obavještajna mašinerija, a svaka zbirka pjesama dočekana s kritikom i zahtjevom za cenzuru. To je bilo vrijeme kada je bilo opasno postaviti pitanje ”čiji je jezik?” Komunističke vlasti su u cijeloj državi nametnule Novosadski dogovor (1954.) prema kojemu je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik. U eseju Marginalije jezika i oko njega Mak se zalagao za priznavanje treće, tzv. bosanske varijante hrvatskosprskog jezika, a 1968. godine objavljuje knjigu Stari bosanski tekstovi u kojoj elaborira bosansku državnost, njenu bogatu tisućljetnu tradiciju, jezik i kulturu. Piše o postojanju Humačkih ploča pronađenih kraj Ljubuškog, zatim povelje, darovnice i pisama koja datiraju krajem X. i početka XI. stoljeća prevedenih sa glagoljice na “bosančicu” – pismo Bosne dokazujući da Povelja Kulina Bana nije jedini spomenik svjetovnog karaktera pisan na narodnom jeziku. Istim temama bavi se u književnom časopisu  Život u serijalu pod naslovom Pečatom zlatnim pečaćeno. Zbog svojih stajališta prima sve češće i otvorenije prijetnje u svaka doba dana i noći, uostalom kao i mnogi hrvatski intelektualci koji su se protivili novosadskom pravopisu. Osporavanje bosanskog (ili bošnjačkog) jezika od strane velikosrpskih lingvista Mak je nazvao ”diktaturom manjine nad većinom”. Njegov sin Majo u svojim memoarima svjedoči da se jedan ”drug” tako unio njegovom ocu u lice da mu je zaprijetio: “Šta je, mi ti Srbi ukrali slovo ”h’‘. Puškama ćemo mi ovo raspraviti.”

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Kao reakcija na Novosadski dogovor (i nametnuti novosadski pravopis iz 1953. godine) nastala je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja je objavljena 17. ožujka 1967. godine u tjedniku Telegram. Dokument je potpisalo 18 hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova, među kojima Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo i Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Deklaraciju je, između ostalih, potpisao i Miroslav Krleža koji je također inzistirao na tome da svaki narod ima pravo svoj jezik nazvati nacionalnim imenom. Potpisnici ove Deklaracije su bili kažnjavani, a Maka su snašle nove nevolje.

Tajanstvena smrt Maka Dizdara

Kad se najmanje nadao dodijeljen mu je veći stan u Sarajevu. Vrlo brzo obiteljsku radost Dizdarevih prekinut će službeni dopis s rješenjem o deložaciji.  Nakon što je pročitao sadržaj tog pisma u kojemu ga se optužuje zbog bespravnog zaposjedanja državne imovine, Mak je uspio samo reći da ga strašno boli u prsima. Nekoliko sekundi kasnije glava mu je klonula na pisaću mašinu. Njegov sin Majo kaže:

”Moj otac je ubijan i mrcvaren postepeno, vješto doziranim instrumentima i metodama “specijalnog rata” psihološkim i “književno-estetskim” presingom i torturom, a konačno umoren, dokrajčen užasno ponižavajućim falsifikovanim optužbama, surovim udarom na egzistenciju i mogućnost opstanka. Završni udarac mu je zadat pismom. Ono ga je dotuklo.”

Zanimljivo je da je desetak dana prije smrti Maka Dizdara poginula u prometnoj nesreći Gun Grut Bergman, bivša žena velikog redatelja Ingmara Bergmana. Gun Grut je bila novinarka, prevoditeljica i prijateljica Ive Andrića. Na švedski jezik je prevela nekoliko romana  Ive Andrića, Miroslava Krleže, a trebala je zajedno s Makom urediti i prevesti jugoslavensku antologiju pjesništva. Tim povodom, Mak i Gun su se trebali naći u Dubrovniku te prijelomne 1971. godine. Do tog susreta nije došlo jer je koji dan ranije Gun poginula u prometnoj nesreći nadomak Čilipa, a Mak je umro desetak dana kasnije.

Makova filozofija jezika

Njemački filozof Martin Heidegger definirao je jezik kao “kuću bivstvovanja” želeći time naglasiti transcendentalnu ulogu jezika kojom dohvaćamo ono što je nedohvatljivo, ontološko.  Pjesnik smisao egzistencije pronalazi u onom neizrecivom ”sutra”, neizrecivom ”danas” i neizrecivom ”jučer”. To se neizrecivo ”pokazuje kao Mistično.“ kaže austrijski filozof Ludwig Wittgenstein u svom djelu Tractatus logico-philosophicus.  Mak je pjesnik koji zna govoriti šutnjom. ”U tom moru raznoslovlja/bit će nešto pravoslovlja/ Sačuvaj me molim ti se/pričuvaj me mutne vode praznoslovlja”(Slovoslovlje). Njegova filozofija jezika bliska je  Wittgensteinu kad kaže da se ”o onome o čemu se ne može govoriti, o tome se treba šutjeti“ (TLP 7). U pjesmi Slovo o slovu Mak kaže: ”Ima slovo tajno o sebi što šuti”, a u pjesmi O jeziku: ”Jedina je riječ koja se još čeka/ Ona što valja da stigne iz iskoni iz daleka”.

Što se tiče jezika i stila Dizdareva pjesnička forma je lapidarna i epigrafski kratka. Jezik mu je metafizičan i gnomičan, arhaičan i moderan istodobno, bez interpunkcije uglavnom. On vodi rečenicu u kružnu naraciju. Kod njega ćemo naći tužbalice, bugaršćice, brojalice i pitalice, narodne legende i biblijske motive. Njegova riječ ječi nad ponorom sudbine rastvarajući tajnu koja živi ispod zemlje od iskona. Ona poput mostova spaja ljude i kulture prkoseći čuvarima granica i jezika. Mak se poput kamenog spavača stoički smirio pred ratovima i olujama u jednoj struji vremena bez vremena. Kod njega kamenje govori i pokazuje znakove na putu, a zemlja pjeva o prošlosti, suzama i muci. Ta humska zemlja čudesnih epitafa, biljega i putova koji vode u nedohode, njegova je stalna inspiracija. To je i razumljivo, jer je pjesnik za života uvijek isticao samobitnost bosanskog kulturno-povijesnog nasljeđa i državnosti, osobito u tekstovima o bosanskoj medijevali. Jedan od onih velikana koji je Makovu nostalgiju za prošlim vremenima i legendama, njegovo traganje za kulturnom baštinom i identitetom vrlo dobro razumio je Miroslav Krleža.

U Tekstovima o stećku Krleža kaže: “Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj”.

Riječ stećak dolazi od riječi stojećak, to je kamen koji stoji. Dizdarevi kameni spavači su svjedoci prošlosti koja se ne da spužvom izbrisati i poništiti. Jahači apokalipse dolaze i prolaze, a zemlja ostaje čuvajući tajnu. Za humskog Homera smrt nije kraj. ”Zemlja je smrtnim sjemenom posijana/ Al smrt nije kraj jer smrti zapravo i nema” (Smrt) On ostaje do kraja vjeran svojim idealima ne gubeći nadu i vjeru u konačnu pravdu.  

”Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni

Iz zatoka tvari iz te tvarne muke

U ona daleka sunčana počivališta

Pruža ruke”

(Sunčani Hristos)

Komentari

Komentari

Silvana Dragun

Predavanje o kulturnoj baštini herojskog grada Vukovara

Objavljeno

- datum

U utorak, 14. studenog, 2017. godine, u Dominikanskom samostanu u Splitu, na programu manifestacije Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju koju šestu godinu zaredom organizira Hrvatske udruge Benedikt gostovala je ravnateljica Gradskog muzeja Vukovar gđa Ružica Marić i tom prigodom održala predavanje o  povijesti muzeja i kulturnoj obnovi grada Vukovara.

Događaj su popratili brojni građani i ugledni kulturni djelatnici grada Splita poput ravnateljice Muzeja grada Splita gđe Narcise Bolšec-Ferri, akademskog slikara Josipa Botterija Dinija, ravnatelj Etnografskog muzeja Silvio Braica i drugi. Događajem je moderirala Silvana Dragun, potpredsjednica Hrvatske udruge Benedikt, a uz nju prigodnim riječima se publici obratila dr.sc. Vini Rakić, inicijatorica akcije ”I u mom gradu Vukovar svijetli”.

Ravnateljica Gradskog muzeja Vukovar se u svom iscrpnom izlaganju dotaknula i Muzeja vučedolske kulture kao dugogodišnjeg nastojanja da se Vučedol zbog svojega značaja ubroji u prvi red arheoloških parkova i upiše u arheološku kartu jugoistočne Europe. Govoreći o povijesti muzeja publika je mogla vidjeti kako je muzej izgledao neposredno nakon razaranja u Domovinskom ratu 1991. godine i danas kad je u potpunosti obnovljen. Sve do kraja Domovinskog rata sačuvana muzejska građa se preselila u Muzej Mimara u Zagrebu. Gradski muzej u progonstvu se vraća u Vukovar 1997. i nastavlja djelovanje u razrušenom dvorcu Eltz nizom kulturnih aktivnosti i manifestacija. Povratom umjetnina 2001., započinje s procesom restauracije muzejske građe i vrši sve pripreme za otvaranje stalnog postava, koji je uslijedio početkom 2014. Ravnateljica je zatim istaknula da je za svoj rad na kulturnoj obnovi Vukovara i vraćanju života u razrušeni grad te uključivanju lokalne zajednice u svoje djelovanje, Gradski muzej Vukovar dobio prestižnu europsku nagradu Silletto – EMYA 2016, koju mu je dodijelio Europski muzejski forum u San Sebastianu u Španjolskoj.

U prezentaciji je zatim istaknula veliki doprinos dr. Antuna Bauera u obogaćivanju muzejske građe vrijednim umjetninama. 1998. godine u srušenom muzeju se započelo s obnovom zahvaljujući velikom doprinosu Ministarstva kulture RH posebno za vrijeme ministra Bože Biškupića. Obnovljeni dvorac Eltz je u Noći muzeja 2013. otvorio vrata posjetiteljima. Nakon dvorca Eltz krenulo se s obnovom muzejske građe, umjetnina, oštećenih knjiga i skulptura.  Umjetničko stvaralaštvo i s umjetnošću se može pobjediti sve, zaključila je gđa Marić. Da je tome tako navela je primjer Zagrebačke filharmonije koja je svoj je prvi poslijeratni nastup u Vukovaru imala davne 1998. godine na ruševinama povijesnog dvorca Eltz te je na tom mjestu nastala tradicija koju Grad Vukovar i Zagrebačka filharmonija njeguju više od desetljeća. Svake godine Zagrebačka filharmonija gostuje u Vukovaru gdje održava koncert za građane Vukovara prije koncertne sezone u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Ravnateljica nije zaboravila spomenuti da je srušenom prostoru muzeja započeo Vukovarski festival komorne glazbe, na kojeg je posebno ponosna. Festivalske večeri danas se održavaju u prostorima Gradskog muzeja, Hrvatskog doma i crkve sv. Filipa i Jakova, a na njima nastupaju vrsni komorni umjetnici i ansambli iz Hrvatske i inozemstva. Na kraju ravnateljica se još podsjetila nekih zanimljivih i značajnih izložbi, poput izložbe ”Vučedolski Orion i najstariji europski kalendar”, polaganja ”kamena mira” gradonačelnika Hirošime Kazumi Matsuija i drugih događaja.  Ono što je najvažnije, zaključila je, vrata vukovarskog muzeja su cijelo vrijeme bila otvorena suvremenim umjetnicima koji su tu organizirali svoje izložbe i glazbene manifestacije tijekom cijele godine, a ta praksa će se i dalje nastaviti.

Silvana Dragun, HUB

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Silvana Dragun

Silvana Dragun: Egzodus mladih iz Hrvatske

Objavljeno

- datum

Nazaposlenost ne muči samo Hrvatsku. To je problem s kojim se cijela Europa suočava i koji prijeti izbijanju većih socijalnih nemira ukoliko se neke stvari radikalno ne promijene. Prema podacima iz Državnog zavoda za statistiku prošle godine se iz Hrvatske iselilo 36.436 osoba, najviše mladih. Hrvatsko je društvo što se tiče nezaposlenosti pri samom dnu europske ljestvice.

Egzodus mladih ne događa se slučajno.  Mladi su siti praznih obećanja. Oni žele jednake šanse, bolji standard, sigurnost. Oni sanjaju drukčiju Hrvatsku. Osim problema egzistencijalne nesigurnosti njih muči i negativna društvena klima koja pogoduje apatiji, klijentelizmu i konformizmu, nasilju i podjelama. Zato me osobno ljuti kad se više priča o ’’ustašama i partizanima’’, nego o temeljnim problemima našeg društva o kojima ovisi budućnost nacije.

Ponekad mi se čini da ljudi koji skreću u ekstremizam, bilo s lijeve bilo s desne strane, zapravo bježe od realnih problema s kojima se ne znaju nositi, a s druge strane se ne trude ponuditi zdrava rješenja ili svojim primjerom pokazati da stvari mogu biti drukčije. Osim što nas ekstremizam vodi u nasilje i primitivizam, podizanje tenzija u društvu lovom na ‘‘crvene i crne vještice’’ vodi nas u bespuće kolektivne gluposti i mračne tunele naše prošlosti. Možda je nekome upravo to cilj da se svađamo i dijelimo, a ne da gradimo i stvaramo. Istina je simfonična, a kulturni pluralizam bismo trebali shvatiti kao dar a ne kao kamen spoticanja. Zato su mladi naša nada. Oni nisu opterećeni prošlošću i zato mi je žao kad ih se iskorištava na različite načinje za podizanje društvenih tenzija, huliganizma i slično. Mladi nas znaju mnogo puta pozitivno iznenaditi. Svi se veselimo njihovim uspjesima do kojih je došlo zahvaljujući njihovom znanju, talentu, upornosti, entuzijazmu i hrabrosti, koja starijima toliko puta nedostaje.

      Kad je riječ o aktualnom egzodusu mladih iz Hrvatske, potrebno je istaknuti da su problemi našeg društva puno dublji od površnih i paušalnih ocjena kojima se krivce za duboku gospodarsku i ekonomsku krizu traži u ovoj ili onoj vladi, ovom ili onom uzroku. Naša zemlja se sustavno pljačkala dugi niz godina i to ekonomsko nasilje nije samo krenulo s pretvorbom i privatizacijom devedesetih nego se s tom praksom započelo i ranije, u bivšem socijalističkom sistemu. Posljedice destruktivne ekonomske politike odražavaju se u koruptivnom mentalitetu koji je osobito kulminirao u tranzicijskom razdoblju kada je došlo do sprege kriminala, politike i pravosuđa. Dobili smo svoju državu, ali su građani nažalost postali žrtve nesposobnih i pohlepnih elita kojima nije stalo do javnog dobra. Kod nas je postala praksa da se političke odluke donose stihijski bez vizije i dugoročne strategije. Zato smo tu gdje jesmo. S druge strane, stručnjaci svakodnevno upozoravaju da je naš sustav uz veliki javni dug, visoke poreze, kamate, tromu i glomaznu administraciju neodrživ i da nešto moramo hitno promijeniti. Moramo promijeniti ovršni zakon, pravni sustav, a obrazovanje prilagoditi zahtjevima tržišta rada  i to je kako čujemo prioritet ove vlade što je pozitivno. Živimo u postindustrijskoj civilizaciji i digitalnom dobu. Ne možemo više koristiti stare alate za proizvodnju. Nedopustivo je razmišljati o termoelektranama na ugljen kad je budućnost u obnovljivim izvorima energije i kružnoj ekonomiji.

   Kao generalni problem hrvatskog društva istaknula bih bijeg od odgovornosti i preuzimanja inicijative. Kod nas se ljudi na ključnim pozicijama se često ponašaju kao da su paralizirani kad trebaju donijeti ključne poteze i reforme. Nije se lako zamjeriti ‘‘velikim igračima’’ I tu se krije kukavičluk. Ogledni primjer neodgovornosti i nesposobnosti je HNB koja je dopustila da izgubimo monetarni suverenitet i još dublje potonemo u krizu. Nažalost, dopustili smo da grešne strukture mijenjaju nas umjesto da mi mijenjamo njih.

     Mladi ljudi su ogorčeni s razlogom. Ako ovako nastavimo ne samo da ćemo izgubiti najkvalitetnije kadrove nego ćemo izgubiti i identitet nacije.

     Našem društvu je potrebna duhovna katarza da se oslobodimo beznađa, straha, netolerancije i nasilja, koruptivnog mentaliteta i bipolarnih ideoloških obrazaca mišljenja koji nas čine neslobodnima i potpuno ovisnima o oligarhijskim centrima moći i odlučivanja.  To ne vrijedi samo za Hrvatsku. Cijela je Europa u krizi, a to se najviše primjećuje u sustavnoj  demontaži socijalne države. Zato je potrebno ponuditi nove koncepte, a jedan od njih je ”jedanka plaća za jednaki rad”. U tom smislu treba pozdraviti Europsku građansku inicijativu ”Unija plaća” u cilju promoviranja jednakih šansi, zaustavljanja pada cijene rada i povećanja životnog strandarda građana Europske unije. U konačnici, projekt ”Unija plaća” može nam poslužiti kao primjer kako se ljevica i desnica mogu ujediniti oko pravog cilja.      

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Silvana Dragun

Silvana Dragun: Potpuna neodgovornost za javnu riječ poziv je na linč i sveopći nered

Objavljeno

- datum

Mediji kao zrcalo društva  – što mislite kakva je po tom pitanju hrvatska stvarnost?

Kao društvo smo podijeljeni, traumatizirani, sami sebi najveći neprijatelji. Sve se prašta, ali se uspjeh ne prašta. Sitni interesi i nezasitni politički apetiti ugušili su mnoge projekte i zatvorili nebrojene prilike za gospodarski, kulturni i ekonomski razvoj.

– Podlegli smo utilitarizmu, konzumerizmu, kulturi spektakla i duhovnoj apostaziji. Što se tiče slobode izražavanja, u Hrvatskoj je stanje relativno zadovoljavajuće jer gotovo o svakoj temi možemo čuti različita mišljenja. No, s druge strane to još ne znači da imamo slobodne medije i slobodno novinarstvo. U javnim glasilima često prevladava površnost i senzacionalizam zasićen redom politike, redom zabave i redom nasilja. Umjesto da budu korektiv društva, mediji su se stavili u službu socijalnog inženjeringa i generiranja društvene i moralne krize. Deprimirajuće vijesti koje svaki dan plijene naslovnice u bitnom utječu na gubitak povjerenja u institucije i pozitivne društvene promjene koje su moguće sa stručnim, poštenim i sposobnim ljudima. Mladi odlaze iz zemlje ne samo zbog nezaposlenosti nego i zbog negativne društvene klime. Oni su svjesni da nismo društvo jednakih šansi i da na cijeni nisu ni znanje ni poštenje, nego često veze, mito, pristanak na nemoralne ponude i prljave političke igre. Takvu “kulturu” treba promijeniti i zato nam trebaju novinari koji će se na ozbiljan i stručan način baviti gorućim društvenim temama bez histerije i linča. Čitatelje zanima u prvom redu točna i pravovremena informacija.

IGRE GLADI

Što s etičkom odgovornosti medija? Sabornica se doima poput cirkusa, a ni medijska izvješča nisu baš krcata objektivnošću, ide se više na senzacionalizam…

– To je očigledno. Sabornica se nažalost pretvorila u teatar apsurda, a mediji su upali u ralje političke hobotnice šireći njeno otrovno crnilo oko sebe. Zbog toga je potrebno pokretati što više nezavisnih i neprofitnih medija koji će ljudima širiti vidike i pružati korisne informacije. Mnogi novinari su u Hrvatskoj u strahu, podliježu autocenzuri, a neki su doslovno postali žrtve mafijaških i političkih obračuna. Svi se sjećamo što se sve događalo na HRT-u za vrijeme ravnatelja Gorana Radmana. Postojali su podobni i nepodobni novinari. Podobni su oni koji zastupaju iste vrijednosti i načela koje zastupa urednik ili vlasnik medija. Uistinu nije lako čitati kolumne pojedinih komentatora koji uvijek stoje na strani određenih političkih struktura, dok s druge strane uvijek nađu neki razlog, makar bio i trivijalan, da iz petnih žila napadnu nekog s druge strane političkog spektra. Novinar na taj način ne samo da degradira svoju struku nego postaje dio onog bolesnog društva koje proizvodi krizu i podjele. Nije dobro kada je novinar do te mjere pristran u izvještavanju da više nije u stanju na jednak način prepoznati i osuditi svaki govor mržnje ili kršenje temeljnih ljudskih prava. On na taj način ne služi istini i pravičnosti nego socijalnoj fikciji i interesnim lobijima. Mi danas upravo imamo taj problem što se istina u medijima reducira i što se subjektivne projekcije bez činjeničnog okvira proglašavaju istinom. Na taj način se razvija medijska kultura trača, dezinformacija i, što je još opasnije, prešućivanja istine. Umjesto istraživačkog novinarstva razvija se isljedničko novinarstvo. Zato je etička odgovornost medija važan čimbenik u stvaranju zdravijeg društva kroz promicanje kulture dijaloga, te općih moralnih i ljudskih vrijednosti.

Može li se i u kojoj mjeri govoriti da su i u hrvatskom društvu suvremeni idoli spektakla povezani s nizom negativnosti, korupcijom…?

– Društvo spektakla briše granicu između iluzije i realnog, političkog i estradnog. Italija je imala svog Berlusconija, Amerika ima Donalda Trumpa, a Hrvatska ima Ivana Pernara. Nije to slučajno. Mi jednostavno živimo u društvu spektakla i taj globalistički “duh vremena” zahvatio je sve pore društva. U konačnici taj aktualni trend estradizacije politike može lako prerasti u estradizaciju nasilja kako to na krajnje ciničan način pokazuje serijal “Igre gladi” iz romana Suzanne Collins. Je li to društvo u kojemu čovjek može biti sretan? Nije. Postoji li opasnost da nam se takvo nešto u budućnosti dogodi? Ako se svi lišimo odgovornosti, onda uistinu postoji. Svim akterima u lancu društva spektakla u interesu je “ugasiti svjetlo kako bi sve mačke bile iste.” No, zadaća je medija “upaliti svjetlo” i pokazati razliku. Kad govorimo o idolima ili junacima spektakla, vidjet ćemo da su to u pravilu antijunaci i nemoralni likovi koje u životu vodi požuda, pohlepa i bolesna ambicija. Kriminal, seks i nasilje sastavni su dio celebrity kulture koja je preplavila gotovo sve medije. Vlasnici medija vole reći da reklame, politika, seks i nasilje prodaju novine. Što luđe, to bolje! Kad govorimo o utjecajima potrošačke ideologije kapitalizma na kulturu življenja neki autori govore o “depresivnoj hedoniji”. Radi se o nekoj vrsti simbioze hedonizma i depresije koja dolazi kao posljedica hiperpotrošačkog stila života. Pojedinac se osjeća duševno ispražnjen, ali on i dalje kupuje i troši, premda možda i nema otkud, samo da bi zadovoljio duhovnu glad za srećom. Društvo spektakla proizvodi infantilno društvo duhovnih slabića koji više nisu u stanju pružiti otpor kolektivnim manipulacijama. Oni su poput zombija, živućih mrtvaca koji samo kupuju i troše bezglavo jureći u ništavilo i očaj. U takvom društvu najopasniji je misleći pojedinac koji ne pristaje na jednoobraznost i kompromis sa zlom.

U medijima se forsira žutilo, crnilo, bez odgovornosti… Kako komentirate tu medijsku destruktivnost?

– Svi znamo da mediji imaju važnu ulogu u kreiranju javnog mnijenja. Problem je kada imamo neetično i neslobodno novinarstvo koje se očituje u jednostranom izvještavanju, filtriranju vijesti prema ideološkom ključu, difamaciji neistomišljenika, izjednačavanju dobrih i loših igrača, zamjeni teza, preusmjeravanju pozornosti s bitnog na nebitno i tome slično. Potpuna neodgovornost za javnu riječ poziv je na linč i nered. Kad je riječ o aktualnim društvenim zbivanjima nerijetko ćemo naići na uvredljive članke pune destruktivnih projekcija i laži. Čovjek se pita gdje su nestale vijesti iz svijeta znanosti, umjetnosti, zdravstva, obrazovanja ili gospodarstva? Zašto se u javnim glasilima može tako malo naći članaka o pozitivnim primjerima iskorištenosti fondova EU-a? Takvi prilozi su uvijek negdje na marginama društvenih zbivanja. Ono što je dobro i lijepo nije medijski zanimljivo. U tome je korijen medijske destruktivnosti. Televizija gledatelje 24 sata terorizira reklamama, glupim serijama, senzacijama i šundom. Nije potrebno posebno spominjati koliko nasilni sadržaji u medijima i filmovima utječu na ponašanje djece i mladih. Kasnije se čudimo porastu nasilja u društvu.

KRAĐA DJETINJSTVA

Postoji li još uopće sloboda tiska u klasičnom smislu ili je sve podređeno interesima, što onda dodatno naglašava sumornu sliku ovodobnog društva spektakla?

– O pogubnom utjecaju oglašivačke industrije i propagandnih poruka kojima se djecu bombardira svakodnevno preko medija u cilju stvaranja klase superpotrošača najbolje svjedoči dokumentarni film “Djeca potrošači: komercijalizacija djetinjstva”. Film pokazuje kako se u SAD-u sustavno djeci krade djetinjstvo u cilju odgoja prema mjerilima i potrebama tržišta. Zabrinjava da su Reporteri bez granica (RSF) u izvješću za 2017. upozorili da nikada sloboda tiska nije bila ugroženija i izloženija pritiscima moćnika kao ove godine. Hrvatska je prema izvješću Reportera bez granica po indeksu slobode pala za čak 11 mjesta, dok skandinavske zemlje tradicionalno tu stoje najbolje. U našoj zemlji novinar je nerijetko potplaćen, degradiran, izložen konstantnim pritiscima i stresu, pa nije ni čudno da mnogi odustanu od ozbiljnijeg angažmana. Žao mi je što Katolička Crkva u Hrvatskoj o tom pitanju nije agilnija i što tu nije prepoznala svoju bitnu društvenu ulogu i poslanje. Dugo se pričalo o pokretanju katoličke televizije i dnevnog lista, ali nažalost, sve su takve inicijative propale. Dobro je da se pokrenula televizija Laudato i da su se pojavili neki novi nezavisni portali. Sve je to pak nedovoljno s obzirom na ubrzani razvoj digitalnih tehnologija i potrebe sve zahtjevnijeg medijskog tržišta.

Silvana Dragun, prof. filozofije i religijskih znanosti iz Splita

izvor: Glas Slavonije | Croative.net

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.