Connect with us

Društvo

Šeksa ne smeta što je on sam udbaš, samo da to Tuđman nije

Objavljeno

- datum

 JOSIP MANOLIĆ I STIPE MESIĆ RASKOPAVALI SU BOSNU   Ovih dana imamo kvalitetnu ponudu teorija zavjere. Josip Manolić u svojim memoarima razrađuje moju tezu da je Franjo Tuđman bio projekt Udbe, a Vladimir Šeks uzvraća s Tuđmanovim transkriptima, koji otvaraju mogućnost da je Manolić projekt Sarajeva.

Nekako mi Stipe Mesić više vuče na projekt Sarajeva nego sam Josip Manolić. Upravo je Mesić kao predsjednik RH zaprijetio presijecanjem posavskog koridora u BiH za slučaj da Republika Srpska proglasi samostalnost. Mesić se osobno predstavlja kao agent Hrvata u hrvatskim redovima. Kada čitate memoare Josipa Manolića, koji su zaista zanimljivo štivo, nemojte zaboraviti činjenicu da između redaka proviruje velikan represije, bešćutni jugoslavenski tamničar, koji je hladno odvezao blaženog Alojzija Stepinca u Lepoglavu, koji je Stepinca uredno nadzirao u kasnijem kućnom pritvoru, koji je najvjerojatnije Stepinca otrovao ili je dopustio da ga ostali Titovi psi otruju. Između Manolićevih redaka lektoriranih u duhu važećeg hrvatskog pravopisa proviruje famozna Manolićeva komisija, koja je grubo istraživala branitelje Vukovara. Mnogi su branitelji Vukovara ubijeni tijekom obrane Vukovara, oni zarobljeni u vukovarskoj bolnici ubijeni su na Ovčari, a ostali zarobljeni vukovarski branitelji maltretirani su i zlostavljani u srbijanskim logorima, da bi preostale branitelje Vukovara maltretirali Josip Manolić i Josip Perković, odnosno njihovi operativci, a netko bi morao istražiti koliko je u sve to sebe unio jugoslavenski policajac Mate Laušić, koji je tada bio na čelu hrvatske Vojne policije. Ništa ne mora biti baš onako kako to doživljavamo, pa ću ovdje napomenuti da Josip Manolić u svojim memoarima objektivno proziva i Stipu Mesića i Josipa Perkovića. 

 

Bosna je samo jedna rijeka

 

Nekako mi to ne paše. Jednostavno me Bosna stegne oko srca, kao da je hrvatska zemlja. Zašto su sudbinu Bosne krojili likovi koji nikada nisu niti turistički posjetili tu čarobnu Međuzemlju. Nadnevka 11. svibnja 1993. održana je sjednica VONS-a koja je okupila tadašnji vrh države i paradržave: Tuđman, Mesić, Manolić, Šušak, Šeks, Jarnjak, Valentić, Radić, Škrabalo, Bobetko, Tus, Sanader, Šutalo i Jakšić. Jedini prisutan Bosanac bio je Gojko Šušak, a i on se prodavao pod južnu varijantu de luxe. Lako je dijeliti tuđu zemlju, posebno ako je ta zemlja hrvatska. Glavna točka dnevnog reda bila je “Problemi u svezi hrvatsko-muslimanskih sukoba u BiH”. Stipe Mesić, povremeno ustaša, antifašist, Jugoslaven, Hrvat, Židov, katolik i musliman, plameno je govorio o islamskoj opasnosti u srcu Europe. Otvaranje Tuđmanovih transkripta polako se obija o ludu glavu samog Stipe Mesića. Sve više dokumenata ukazuje na to da je Stipe Mesić godinu dana ranije svojevoljno smijenio Stipu Kljujuća, nezadovoljan Kljujićevom korektnom suradnjom s muslimanima BiH. Svi najbliži suradnici Franje Tuđmana znali su za Tuđmanov stav u korist podjele BiH, pa su mu se u tom smislu uvlačili. Tuđman je računao na veličanstvenu pomirbu sa ustašama, a našao se okružen prikrivenim Bosancima. I još je Ernest Bauer potvrdio da su svi poznati hrvatski emigranti bili agenti Udbe, pa nikakvo čudo da su “državotvorni” pokret popunili i udbaši sa ove strane granice. Današnji slavni “protivnik podjele BiH Josip Manolić” tada je izjavio “Ako smo za podjelu mislim da je momenat da to kažemo. Gospodo, Bosna se ne može održati kakva je sada – jedino rješenje je podijeliti, pa neka ostane mala Bosna sa Muslimanima.”

 

Da ovdje ipak za svaki slučaj sa čitateljem ovog teksta uskladim kognitivne mape, napominjem da nisam od onih koji zamjeraju Manoliću i Mesiću što su zagovarali i/ili provodili podjelu BiH. Zar kreiranjem BiH nije podijeljenja Hrvatska? Nije toliko bitno niti to što su Manolić i Mesić bili udbaši, ako su bilo kada prešli na našu hrvatsku stranu. Mene osobno smeta kreiranje skoro samostalne Republike Srpske u BiH, koja je poklopila polovicu te sovjetske i avnojske tvorevine, sve uz nazočnost svjetske politike i svjetske Javnosti , nakon što su Srbi zvjerski poklali muslimane Srebrenice. Zagreb se 90-tih nije oslobodio komunističkog i udbaškog naslijeđa, nego se dogodilo suprotno – osnažio je kao obavještajno leglo, obavještajni buvljak. Navodno je Mesić špijunirao Francuze i tako s vremenom postao odgovarajući dvostruki agent, koji je kroz Inu odrađivao određene zadaće glede Sirije i Libije, dvije države koje je Francuska već tradicionalno obavještajno opsluživala. Može se reći da je Francuska na imperijalističkoj razini bila zadužena za Siriju i Libiju, da bi Pariz sa svojim idiotskim obavještajnim uplitanjem u Iranu proizveo novi pakao. Mesićeva teta u Francuskoj zapravo je sama Francuska. Slično možemo reći za Hrvoja Šarinića, koji se 90-tih vratio u zemlju kao predstavnik francuskog nukleranog lobija, da bi na terenu dominirali francuski legionari. Tko je krio Antu Gotovinu? Tko je bio posrednik za Nacionalov intervju sa bjeguncem Antom Gotovinom? Od hrvatske Javnosti strogo se krije da su se francuske postrojbe uoči Oluje iskrcale u našem priobalju i rasporedile u BiH, blokirajući prometnice prema Banja Luci.

 

Tržnica veleizdajnika

 

Gojko Šušak u prisutnosti Franje Tuđmana optužio je Josipa Manolića da radi za Ruse, a Manolić je uzvratio Šušku da je on bio 20. čovjek Bugojanske grupe, onaj koji je te hrvatske domoljube izdao, i kasnije postao operativac u obavještajnoj suradnji SAD-a, Kanade i Jugoslavije. Kako se Šušak kao dostavljač brze prehrane “slizao” sa američkim ministrom obrane Williamom Perryjem? Valjda na studiju matematike na sveučilištu u Pennsylvaniji? A od koga bi Šušak saznao da je Josip Manolić radio za sovjete i da nastavlja svoju “slavensku” misiju radeći za Ruse? Zapravo je sve kompliciranije nego što se čini. Šuška je tada još uvijek žilava Crkva u Hrvata ubacila u udbaške redove i kao takvoga ponudila Franji Tuđmanu za potrebe tranzicije. Da je Manolić nešto mlađi, moglo bi se reći da je pred njim blistava karijera. Naime, Slovenija se priklonila Rusiji, Srbija je to tradicionalno, i još je u SAD-u na vlast došao simpatizer Vladimira Putina. Manolić nikada nije mijenjao bilo što, nego se uklapao u ono što vrijeme nameće. Da se NDH održala, Manolić bi proganjao Franju Tuđmana i ostale Titove bandite. Za Josipa Perkovića znamo da je bio više nego usađen u republičkoj i saveznoj Udbi. Josip Boljkovac hvalio se sa svojim njemačkim kontaktima, ali to Bauer nije potvrdio.

 

Za koga je radio sam Franjo Tuđman? Naime, nitko u tako kompleksnoj situaciji nije mogao doći na vlast i držati vlast dulje vrijeme bez nečije snažne obavještajne potpore. Ne znam pouzdano jeli Tuđman radio za Beograd, ali iz Beograda izvire. Zagreb je za njega tada bio otvoreno lovište iz kojeg je kidnapirao hrvatske nogometaše. Njegovi zavičajni vršnjaci tvrde da nije bio radićevac, nego rigidni orjunaš. Pustite gluposti o tome kako je Franjo Tuđman osamostalio SRH/RH. Jugoslavija se nužno raspala kao i sve druge komunističke federacije, pa možemo govoriti samo o tome zašto je provedena ovakva tranzicija SRH/RH? Naprotiv, ireverzibilnom metodom dolazimo do istine da je Franjo Tuđman bio najvažaniji čimbenik ovakve velikosrpske podjele BiH. Prije “mirne” reintegracije našeg Podunavlja dogodio se smrtonosni Daytonski sporazum, a prije njega Oluja i Bljesak, a prije Bljeska i Oluje Tuđman je veleizdajnički potpisao ruski plan Z4, prije toga i Washingtonski sporazum, uz ukidanje Herceg-Bosne, a godinu prije dogodila se spomenuta sjednica VONS-a. Godine 1994. Tuđman se razišao s Manolićem i Mesićem, i danas je bjelodano da se to nije dogodilo zbog Tuđmanove politike prema BiH, za koju možemo konstatirati da je bila blijeda, nikakva, i da je zapravo trebala biti provedena na razini onoga za što Tuđmana lažno optužuju. Potpisujući plan Z4, odnosno autonomiju za srpske paradržave u Hrvatskoj, Tuđman je ispunio svoju zadaću, ali su se najedanput iz nekog razloga Srbi i Srbijanci odlučili za pojačanu prisutnost u BiH i nekakvu Republiku Srpsku do Une, što se pokazalo kao realniji cilj, koji je ostvaren 90 posto. Bilo kako bilo, Dobrica Ćosić javno je obznanio da su Srbi i Srbijanci sa Republikom Srpskom ostvarili sve svoje strateške ciljeve. Nakon što je ispunio svoju beogradsku misiju, Tuđman je postao posve marginalna osoba. Jednostavno je splasnuo, svjestan toga da je bio samo mali kotačić u velikosrpskom projektu. Imunitet mu se raspao, razbolio se i ubrzo umro, a nama je ostalo da se kajemo što smo pod kišobranom lažnog osamostaljenja dopustili divlji kapitalizam i privatizacijsku pljačku.  

 

Pokajnici bez kajanja

 

Svaki udbaš na kraju svog izdajničkog života želi iskupljenje, obmanu za vlastitu savjest i sve nas ostale da je bio ili postao dio nečega pozitivnog, recimo da se stavio u službu hrvatskog državotvornog pokreta. Stoga svaki udbaš osporava priznanje oznaša Josipa Manolića da je oznaš Franjo Tuđman kao nacionalist zapravo bio projekt Udbe. Ignorirajući sve moje  tekstove na tu temu, Josip Manolić želi prikriti jednu činjenicu neugodnu i za njega osobno. Naime, tvrdio sam i za trojicu Josipa: Manolića, Boljkovca i Perkovića, da su bili proizvod Beograda, nakon što su ušli u takvu konkurenciju kao sovjetska sirovina orjunaškog usmjerenja – jedino je Perković bio strogo jugoslavenski proizvod. 

 

Jedno je neosporno: Franjo Tuđman bio je partizan, oznaš i kadrovik beogradskog Generalšatba, neko vrijeme i najmlađi general JNA, a kao takav nužno visoko pozicioniran u strukturama KOS-a. Uz sve to i kao uvjet svega toga, Tuđman je bio provjereni titoist jugoslavenske orijentacije, koji je svoju komunističku i drugu rigidnost morao potvrditi s konkretnom krvarinom za Tita, Staljina, Partiju i Jugoslaviju. U najmanju ruku, negdje su Tuđman i Manolić pretukli nekog ustašu ili domobrana, tako uvjerljivo da prisutne svjedoke prestraši njihov “antifašistički” bijes. Navodno je Manolić na Križnom putu poput Mad Maxa prašio okolo na motociklu, a Tuđmana pamte kao opakog konjanika opasanog sa sabljom. Prestižna športska disciplina sastojala se u tome tko će više nesretnika vratiti u kolonu. Slavodobitnici zlatne medalje i srebrene medalje dobili su šansu da kreiraju Hrvatsku za srpske i velikosrpske potrebe.

 

Ako Vladimir Šeks zaista nije bio udbaš, kako može tvrditi da to Tuđman nije bio? Šeks može reći da on i Tuđman nikada nisu bili u istoj operativnoj zadaći, sve do tranzicije SRH/RH. I to bi bilo to. Isto tako, ako je Šeks bio običan doušnik, onda ipak nije imao pojma tko je sve u višim strukturama jugoslavenske bezbednosti, niti je sitni doušnik Šeks poznavao dugoročne planove Udbe i KOS-a, pa i cijelog tog velikosrpskog podzemlja, koje se za raspad Jugoslavije spremalo još od tog lažnog “Titovog ne Staljinu”. U ovome tekstu neću postavljati nikakve ograde glede Šeksove pripadnosti Udbi, jer ne vjerujem da bi Manolić samo tako optužio Šeksa da je radio za Udbu, da se tako Manolić preko Šeksa osveti Tuđmanu (!) i baš zato što je Tuđman odbacio Manolića, kako to tvrdi Šeks. Doušnici Udbe izašli su u prvi udbaški plan tek unutar kreiranog “državotvornog” pokreta, kada regularni djelatnici Udbe i KOS-a nisu mogli nastupati nacionalistički. Doušnici Udbe odglumili su hrvatske nacionaliste, kao nekakvu hrvatsku stranu u lažnom “pomirenju ustaša i partizana”. Manolić spominje i famozni popis Ernesta Bauera, listu doušnika Udbe unutar hrvatske emigracije, njih 98 samo za Njemačku – prema priznanju Manolića, svi su oni uključeni u “državotvorni” pokret, pa ću vas tako podsjetiti na lažno okupljanje partizana i “ustaša” u zagrebačkoj dvorani Lisinski. Bože, koliko je to glumatanje bilo besramno od strane samog Tuđmana? Koji je nastupio euforično, bez straha da bi ga udbaši mogli uhititi, a kada je nešto ranije razgovarao s Dobroslavom Paragom, odvodio je istoga u kupaonicu, uključivao radio i puštao vodu. Da bi konačno odbio i HSLS-ovce uz objašnjenje: neću, uhapsit će me. A vjerojatno je osobno odlučivao tko će biti uhićen.

 

Tvrtko Dolić

Komentari

Komentari

Društvo

PONOS KATOLIČKE CRKVE U HRVATA Kako je nadbiskup pomogao u spašavanju 9633 djece Karitativna djelatnost bl. Alojzija Stepinca 

Objavljeno

- datum

Jedna od baraka u prihvatilištu za kozaračku djecu u ciglani u Donjoj Reki g. 1942., koje je zbog loših životnih uvjeta intervencijom nadbiskupa Stepinca bilo raspušteno

Preuzimamo nastavak iz feljtona Glasa Koncila, koji donosi tek manji dio, široj javnosti nepoznatih, povijesnih dokumenata o promicanju i djelatnom organiziranju karitativne djelatnosti zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca, iz kojih je razvidna njegova skrb za sve potrebite i ugrožene u različitim razdobljima, bez obzira na nacionalnu, vjersku, dobnu, svjetonazorsku ili političku različitost.

Poslijeratno izvješće poznatoga hrvatskoga arhitekta i publicista dr. Marka Vidakovića, nije zgorega spomenuti – Srbina po nacionalnosti, napisano nepoznatoga datuma, te voditelja zagrebačke humanitarne udruge »Dječja akcija«, koji je bio u tijesnoj vezi s glasovitom dobrotvorkom dr. Dijanom Budisavljević, jako je i jasno svjedočanstvo o karitativnoj djelatnosti zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca. Stoga ne čudi što je desetljećima bilo skrivano od očiju javnosti:

»Pa ipak, i u takovoj beznadnoj situaciji po djecu, upozoren na to od strane dr. Bogdana Stopara, a našavši oko 400 gole djece u Jeronimskoj dvorani u Zagrebu, Tomislavov trg br. 4, otišao sam gđi Dijani Budisavljević, ženi profesora dr. Julija Budisavljevića, sa prijedlogom o osnivanju jedne ‘Dječje akcije’ pod svakim uvjetom, što je i učinjeno. Akcija je osnovana, ali bez ikakovih sredstava, tek uz pomoć gradskog stanovništva koje je donašalo sitne pomoći, ili je preuzimalo po neko dijete k sebi, na svoju brigu i odgoj. Brzo smo uvidjeli da ovako nećemo moći naprijed pa sam predložio gđi Budisavljević da pođemo samom nadbiskupu dr. Stepincu, da mu stvar razložimo i zamolimo za pomoć. Nadbiskup nas je odmah primio i prihvatio naš prijedlog, uvrstivši tu akciju u ‘Caritas nadbiskupije Zagrebačke’ s time, da je ‘Dječja akcija’ slobodna u svom djelovanju, no u provedbi svoje pomoći surađivat će s ‘Caritasom’, zato, jer ova ‘Dječja akcija’ nije imala dozvolu rada od same vlasti« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 316.).

Nadbiskupovom intervencijom pušteno 538 logoraša

»Dakle, kako se vidi, ‘Dječja akcija’ bila je brojem vrlo mala, jer su se kasnije odijelila još dva člana u drugu, iste vrste akciju, ali u času kad je nadbiskup dr. Stepinac pružio svoju pomoć, i kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupa, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu i pokazala je velike rezultate, što inače ne bi mogla. Od 7000 registrirane djece u ‘Caritasu’, 2500 u ‘Dječjoj akciji’ i 133 djeteta sa 73 matere justificiranih očeva (vidi popis 4) sve samo s 4 promila smrtnih slučajeva, uz povratak zdrave djece roditeljima nakon rata, može se smatrati akcija ‘Caritasa’ i ‘Dječja akcija’ potpuno uspjelom.

»Kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupa, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu i pokazala je velike rezultate, što inače ne bi mogla.«

Akcija spašavanja djece je krenula snažnim korakom. Ja sam kao rukovodioc ‘Dječje akcije’ bio vrlo blizu nadbiskupu dr. Stepincu, dolazeći k njemu po 2-3 puta na tjedan, tražeći od njega pomoć. On me je ovlastio, da svugda gdjegod dolazim za pomoć našoj djeci, mogu reći da sam došao u njegovo ime. Iskoristivši to, uspjelo mi je da pribavim velike količine odjevne robe i obuće iz Ministarstva Narodnog gospodarstva NDH (vidi priležeći dokument 6), koja je inače bila blokirana. Pribavio sam na ime dr. Stepinca, a putem Higijenskog zavoda u dva maha po 7000 litara prvorazrednog mlijeka iz Švicarske, dakle 14.000 litara mlijeka, i dijelio ga pomoću 32 sestre Hrv. Crvenog križa maloj djeci iz naše akcije. Pomoću direktora dr. Borčić i dr. Malojčića otvorila nam se mogućnost da dobijemo veće količine brašna, šećera, mlijeka, visokovaljanog keksa, i sve se to dijelilo majkama iz naše akcije, u mom stanu.

Međutim, broj ubačene djece sa terena u Zagreb neprestano je rastao, a sa njima i slučajevi bolesti. Intervencijom našom kod dr. Stepinca, kada je broj dostigao 1200 preseljena su sva djeca u Gluhonijemi zavod u Ilici br. 83. Sve to omogućilo mi je da se upoznam i s važnim faktorima sa protivne strane i da ih iskoristim u našu svrhu. Tako komandant njemačke pozadinske armije major Knehe, koji nije bio hitlerovac, i kapetan Kocijan pomogli su, da na naš prijedlog rasformiraju logor u Lobor-gradu i da sve logoraše (preko stotinu žena i djece), prebace vlakom u Srbiju. Zatim rasformiran je na naš prijedlog, a intervencijom dr. Stepinca i logor djece na Rijeci kod Križevaca, gdje su bila srpska djeca odgajana kao ustaše. Nadalje nam je uspjelo da intervencijom dr. Stepinca, a pristankom upravitelja njemačke radne službe dr. Pollmanna, prebacimo iz Jasenovca dana 28. II. 1945. posredstvom Hrv. Crvenog križa 538 logoraša, sa vlastitim putovnicama u Austriju. Da su ovi logoraši ostali u Jasenovcu, ne bi preživjeli konac rata« (str. 316.-317.).

Nadbiskup spašava ženu partizanskoga kapetana

»Pošto priliv djece sa terena nije prestajao, ukazala se potreba da se djeca privremeno koloniziraju. U dogovoru s nama dr. Stepinac je odredio da se to provede putem ovdašnjih sela, dakle kod seljaka, pošto je to bilo najzdravije za seljačku djecu. Tu zadaću je dobio ‘Caritas’, i za kratko vrijeme sva naša djeca su bila kolonizirana na selu, predhodno obučena i predana na brigu seljacima. Seljaci su ih rado primali, jer i malo dijete je na selu radna snaga, a ostaje u ovom slučaju i nadalje u urođenom ambijentu, što je pokazalo da je najbolje već s obzirom na 4 promila smrtnosti. Sva ta djeca, pošto su bila kod nas i u ‘Caritasu’ registrirana, vraćena su svojim roditeljima nakon povrataka iz Njemačke ili logora.

Kako smo stajali u vezi s predstavništvom Švicarskog Crvenog Križa u Zagrebu dir. Schmidlinom, dobijali smo za našu djecu velike količine hrane i vitamina. A što je najinteresantnije , ustanovila se između nas i ovoga predstavništva tzv. ‘Kumovska akcija’, koja se sastojala u tome, da je neki Švicarac uzeo pod svoje nekoje naše dijete.

Naravno, da su mnogi ljudi pitali, otkuda da baš mi imamo tako veliku mogućnost u zbrinjavanju ove djece. Ta mogućnost je nastala samo suradnjom nadbiskupa dr. Stepinca, čiji stav prema okupatoru se očitovao u njegovim propovijedima u katedrali, radi čega ga je javno napadao ministar Makanec i prijetio mu. Te propovijedi bile su pomnožavane u Odjelu kaptola ‘Naša draga svetišta’, gdje je bio upravitelj monsign. Jesih, koji je bio dva puta zatvaran od ustaša i toliko premlaćen u zatvoru, da nije mogao stajati na svojim nogama. Prilikom mog posjeta k njemu u cilju preuzimanja govora dr. Stepinca uvjerio sam se o tome.

Ovaj negativan stav prema okupatoru od strane dr. Stepinca jasno je ukazao i kod pripremanja okupatora na odlazak. U prvi čas okupator je htio Zagreb braniti, i u tu svrhu su podignuta dva bunkera s obje strane glavne pošte u Jurišićevoj ulici. Ja sam na to upozorio dr. Stepinca, i on je intervenirao protiv toga. A kada sam ga upozorio da su postavljene dvije avionske bombe u podrumu Tehničkog fakulteta od strane okupatora, i u tom smjeru je dr. Stepinac proveo svoju intervenciju i bombe su bile odstranjene.

Kad god sam došao dr. Stepincu, njegov sluga, Pero, odmah me je pripustio k njemu, bez čekanja. Jer bilo je vrlo mnogo kratkih, ali vrlo važnih intervencija, pošto se radilo o mnogim životima i egzistenciji pojedinaca. Na pr. ljudi su bježali u šumu i ostavljali žene same s djecom. Ti koji su ostali pali su pod udar vlasti i njih je trebalo spašavati. Ja sam doznavao njihove adrese i odmah, bez pitanja, uključio ih u našu akciju, bezimeno donašao im pomoć u hrani i u novcu (vidi dokument 19). Tako na pr. kapetan J. A. Miho Dorčić otišao je u šumu, i ostavio kod kuće ženu. Ja sam intervenirao kod dr. Stepinca da odmah riješi njenu molbu za rastavu braka, jer će ju inače staviti u logor ili baciti iz stana. Dr. Stepinac, uzevši tu stvar odmah u ruke, riješio je pozitivno njezinu molbu i žena je bila spašena« (str. 317.-319.) – izvor: Glas Koncila.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Plenković: Samo naivni misle da Hrvatska nije izložena hibridnom medijskom djelovanju

Objavljeno

- datum

Samo naivni mogu misliti da Hrvatska nije izložena hibridnom medijskom djelovanju, izjavio je u petak u Bruxellesu hrvatski premijer Andrej Plenković uoči početka summita EU-a i šest zemalja Istočnog partnerstva.

– Pogledajte temu današnjeg sastanka, glavna tema sastanka Istočnog partnerstva je hibridno medijsko djelovanje. Pogledate reference na brojne izbore, referendume koji su održani u Europi. Samo naivni ljudi mogu misliti da Hrvatska nije dio toga procesa – rekao je Plenković.

Rekao je da nije detaljno upoznat s medijskim prepucavanjem u vezi s izvješćem SOA-e o mogućoj ugroženosti nacionalne sigurnosti zbog stanja u Agrokoru.

– SOA podnosi izvješća o svim pitanjima koja se releventna za Hrvatsku, bilo da je riječ o sigurnosnom aspektu u doslovnom smislu, bilo s aspekata gospodarske i financijskeu ugroze. Stanje u Agrokoru početkom godine bilo je takvo da je zahtijevalo posebni zakon i posebni angažman. Prema tome, sve što se radi u ovom trenutku jest dugoročno restrukturiranje i održivost radnih mjesta, funkcioniranje kompanija, generiranje novih prihoda i naravno nagodba s vjerovnicima, to je ono što je najbitnije – ocijenio je.

Jučerašnju raspravu na saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost ocijenio je pokušajem oporbe da temu Agrokora i dalje drži u fokusu.

– Ovo je bio sastanak Odbora sazvan na inicijativu oporbenih zastupnika, gdje su htjeli malo držati temu u fokusu, kao što to i inače rade u posljednje vrijeme. Vlada, za razliku od njih, ima vrlo kontinuiran, konzistentan stav. Imali smo problem, našli smo način kako da ga rješavamo, držimo se te linije, postoje rokovi u zakonu i do tih rokova, bilo da je to u travnju ili srpnju nastajat ćemo postići nagodbu, imati održivost kompanija u budućnosti, održati radna mjesta i stabilnost hrvatske ekonomije. To je jedino zbog čega smo mi angažirani – zaključio je Plenković.

HINA | Hrsvijet | Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Na ruskim zemljovidima svijeta prije velike seobe naroda u sedmom stoljeću Srba nema nigdje, dok Rusi bilježe kako su Hrvati nastanjeni diljem Europe

Objavljeno

- datum

U sažetom kartografskom prikazu devet klasificiranih zemljovida Europe ruski su znanstvenici ustvrdili kako uopće nema nikakvog traga i zapisa o postojanju naroda pod imenom Srba i sve to u vremenu što prethodi velikoj seobi naroda potkraj šestog i početkom sedmog stoljeća.

Za Srbe je ubitačna istina da te povijesne dokaze mogu čuti i vidjeti iz pera njihovih danas tako vjernih političkih saveznika Rusa. I da bi sve po Srbe bilo još šokantnije i bolnije, ruski povjesničari na, vjerojatno i najzanimljivijem zemljovidu pod brojem 6, daju prikaz ogromne rasprostranjenosti Hrvata diljem europskog kontinenta.

>> HOP.hr: Ruski institut za molekularnu genealogiju znanstvenim dokazima srušio srbske povijesne krivotvorine

Tako skupina iskusnih ruskih povjesničara kao što su E.N. Timofeev, O.N. Trubačev, V.I. Abaev i V.V. Sedov u svojim opsježnim povijesnim djelima razmatraju potanko ovu temu. Timofeev se bavi pretežito proučavanjem skupina zapadnih i istočnih Slavena i prikupljanju materijalnih ostataka iz prošlosti naroda, što je kao cjelokupni znanstveni rad objavio 1961. godine. Trubačev je u svojoj najznačajnijoj knjizi obradio najviše podrijetlo otkrivenih toponima, te je to pretočio u knjigu tiskanu 1974. godine. Abaev je 1965. godine na temelju sveobuhvatne povijesne analize pisao o granicama istočne i zapadne civilizacije u Europi, dok je u centru pozornosti znanstvenog istraživanja V.V. Sedova bila etnološka i antropološka građa uz obilje dokaza na temelju arheoloških iskopina. I sve to Sedov je detaljno opisao u dvije svoje knjige iz 1979. i 2005. godine.

Na karti broj 6 ruski povjesničari daju glavne zemljopisne odrednice prostornog naseljavanja Hrvata prije velike seobe naroda. Tako Rusi argumentirano tvrde da prije seobe na Jadran Hrvati žive podijeljeni u nekoliko velikih skupina u dijelovima Europe koji nemaju dodirnih točaka. Bijeli Hrvati bili su u istočnoj Galiciji, zapadnoj Ukrajini i na sjeveroistoku Karpata. Crveni Hrvati obitavali su u oblastima Moravske prema češkom gradu Olomoucu, te u krajevima Slovačke, posebice oko Nitre, ali i u Šleziji.

Velika je teritorijalna raširenost hrvatskog imena u Europi prije seoba naroda i to je najuočljivije na spomenutom zemljovidu. Tu vidimo da su na krajnjem zapadu Hrvati sve do rijeke Labe ili Elbe na njemačkom, onda preko Dnjestra na sjeveru, sve do blizine gornjeg sliva Odre i Visle i do graničnih crta ka istoku sve preko Dnjepra u današnjoj Ukrajini i još istočnije prema rijeci Desna i Sjevernom Dnjepru. Na jugu su Hrvati do najjužnije točke Jadrana kod ulaza u Otrant u blizini grada Valone na jugu današnje Albanije. Na ovome zemljovidu od naroda ranog srednjeg vijeka Rusi su zamijetili pored Hrvata još jedino Dulebe, koje Srbi često zovu i Duljebi. Taj je narod, gotovo izvjesno slavenskog korijena, živio u susjedstvu Hrvata u prvotnim nastambama i Rusi smještaju zonu Duleba na dva posve odvojena kraja. Jedna skupina je između Drave i Dunava, dok je druga prostorno jako udaljena i nalazi se između Visle i Dnjepra. Od Srba ni traga ni glasa da uopće postoje. To Srbima konkretno dokazuju i njihovi sada najbolji prijatelji Rusi.

Na karti broj 7 Rusi su prikazali seobu Slavena, ali je na tom zemljovidu i trostruki prikaz tri odvojene epohe različitih moćnih državnih zajednica toga doba. Najprije, tu je teritorij zapadnih Slavena od VII – IX stoljeća, onda Samovo carstvo, velika, ali kratkotrajna država vođe karantanskih Slovenaca od 623. do 658. godine, te Velikomoravsko gospodstvo stvoreno koncem devetoga stoljeća. Na kronološki prvom nastalom zemljovidu teritorij zapadnih Slavena na sjeveru prema Baltiku su Obodriti, zatim Piotiči oko današnjeg Šćećina na sjeveru Poljske, Pomorani oko Gdanjska, zapadni Mazovšani, još jedno poljsko pleme oko rijeke Bug, Polani oko grada Poznanja, Lenčani i Serazdani u središnjem dijelu Poljske, Šlezani oko Odre, a Vislani oko Krakova. I tu su prvi puta registrirani kao malena, jedva vidljiva skupina Lužički Sorabi na području oko Labe iliti Elbe. Ostaci Lužičkih Srba, nazvanih po mjestu Lužnica i danas žive tamo, ali sami i danas govore da nikakve veze sa današnjim Srbima nemaju.

Srbima niti priznanja Lužičkih Soraba nisu dostatna, te uporno šire lažne glasine da su to zapravo odnarođeni najsjeverniji Srbi u Evropi, ali ni to nije malo srpskom apetitu, te vele da su i Prusi, vrlo daleko od Labe i Lužičkih Soraba, također, listom Srbi, samo oni to ne znaju ili ne žele znati. Ali, srpski prijatelji Rusi na ozbiljan način se bave poviješću i Srbe nigdje nisu primjetili osim malu skupinu Lužičkih Soraba oko rijeke Labe.

Tu još ruski znanstvenici bilježe na jugu slavenskog prostora ponovno Dulebe, oko Vltave i Praga su Česi, dok su Crveni Hrvati u dvije velike grupe koncentrirani u Šleziji i južnije od tog poteza ima Crvenih Hrvata i u neposrednom okružju Moravaca kod Ostrave i Brna i kod Slovaka oko Bratislave. Na drugoj slici u sklopu iste karte je Samovo carstvo od 623. do 658. godine. Slovenski knez, na kojega se i Slovenci danas opravdano pozivaju na prvog vladara Velike Karantanije okrunjen je kao vrhovni knez u blizini današnjeg Klagenfurta ili na slovenskom Celoveca. Ali, nije kao što srpski povjesničari vole umanjivati i granice njegovoga carstva, bio samo vladarem prostora današnje Slovenije, točnije Koruške, Štajerske i Kranjske, pola sadašnje Austrije i rubnih dijelova Italije, nego je njegova država obuhvaćala sva područja koje su nastavali u to vrijeme i zapadnoslavenski narodi Česi, Slovaci i Moravci, ali i Lužički Sorabi ili Srbi oko Labe. Sad, ako Srbi tvrdoglavo govore da su Sorabi iz Lužnice uistinu Srbi, onda po toj logici moraju priznati da je barem dio Srba i to Lužičkih bio od 623. do 658. godine pod vlašću Samovog carstva, a Samo je bio etnički predak današnjih Slovenaca. Nije lako Srbima prihvatiti da su u sedmom stoljeću 35 godina bili pod vlašću Slovenaca. Napokon, Velikomoravsko gospodstvo na izmaku devetog stoljeća u svome sastavu je približnog omjera Samovog carstva, ali još prošireno, poglavito na jugoistoku  za Šleziju i Galiciju, prateći kretanje riječnih tokova Odre i Visle na istoku.

Na zemljovidu pod rednim brojem 8, vidimo da osim oko gore prikazane dvije velike skupine Hrvata u Moravskoj i Slovačkoj, odnosno oko Šlezije, postoji i treća velika grupa Hrvata, što s dugo etnički održala i nakon velike seobe Hrvata u pravcu Jadrana i svih kontinentalnih dijelova na jugoistoku Europe što su Hrvati poklapali poslije 626. godine. I tako su ruski povjesničari precizno locirali naseobine Hrvata i oko Visle, što znači u neposrednoj blizini Krakova, no ima Hrvata i još istočnije od te linije sve do rijeke Dnjestra, a i na ovom zemljovidu susrećemo ista poljska plemena kao i na zemljovidu broj 7, dakle Seradzane, Lenčane, Vislane, Mazovšane. No, ucrtavaju se ovdje još i narodi na širem slavenskom području, izvan poljskog etničkog prostora, tako da se mogu zamijetiti i Volnjani, Drevlani, Polani kod Kijeva, Uliči na rijeci Bug, te Tiverci između Pruta i Dnjestra u predijelu današnje Moldavije. Od rijeka Pruta i Dnjestra na istoku, odnosno do Dunava na zapadu je Bugarsko carstvo, koje je svojim obujmom toga vremena zbilja bilo veliko, moćno i opasno po susjede kao ratnički raspoloženo i željno pokoravanja drugih naroda. Na ovom zemljovidu što datira već iz devetog stoljeća, znači u doba kneza Trpimira, Hrvati su na sjeveru do Drave, na zapadu do Sutle, na istoku do Drine, a na jugu cijelim prostorom Jadranskog mora, sve od Istre na sjeveru i do juga današnje Albanije na krajnjem jugu. Tako je bilo do 822. kad je Hrvatska poslije petnaest godina dugog rata s Bizantom izgubila Ilirik, kako se tad nazivala današnja Albanija, premda Albanci dolaze puno kasnije na to područje, tek potkraj jedanaestog stoljeća. I prije Albanaca u današnjoj Albaniji živjeli su kronološkim redom najprije Hrvati, onda Grci, Bugari i napose u jednom trenutku i Srbi. I kad je Hrvatska izgubila od Bizanta 822. Ilirik, ili drukčije rečeno današnju Albaniju, malobrojni Rašani utopljeni kao sastavni dio države Hrvatske, otcijepili su svoju malenu oblast oko rijeka Tare, Lima, Ibra i Morave i priklonili se trenutačnom pobjedniku Bizantu. Ali, taj isti Bizant, duhovne preteče današnjih Grka, zajedno s Bugarima je sve od početka devetog stoljeća, pa do kraja dvanaestog vijeka i pojave Nemanjića 1189. godine, nemilice tukao daleko malobrojnije Rašane, koje je pred totalnim vojničkim rasulom i sveopćom pogibelji od naleta Bugara početkom desetog stoljeća spasio hrvatski kralj Tomislav. Za ovaj zemljovid pod oznakom 8 je bitno istaknuti činjenicu da tu po prvi puta ruski povjesničari uvrštavaju Srbe na jednoj svojoj karti kao etničku skupinu koja ima vlastiti omeđeni prostor. Doduše, on je veličinom vrlo mali, ali Rusi su Srbe točno locirali između Drine kao krajnje granice na zapadu i Morave na istoku u jednom malom međurječju. Sve između Morave i Timoka Rusi pripisuju Bugarima, jer osim Bugara i Vlaha tu nitko drugi nije ni živio. I onda su se Srbi grdno naljutili na Ruse 1877. kad su upravo Rusi na temelju povijesti kao znanosti, tražili na San – Stefanskom mirovnom sporazumu da Srbi jug Srbije predaju Bugarima, a istok Rumunjima. Uostalom, sama Pećka patrijaršija u svom maksimalnom dosegu u glavama srpskih crkvenih velikodostojnika iz 1669. sve te krajeve današnje južne i istočne Srbije pripisiuje Bugarima. Ali, samo nešto više od dva vijeka kasnije to im nije smetalo da se u bijesu okome na svoje tradicionalne saveznike Ruse. U Srbiji su zato 1878. izbili veliki proturuski prosvjedi, a kralj Milan Obrenović, kockar, prevrtljivac i vjerolomni vladar iz opakog srpskog zanata, zvanog inata, okrenuo se tad i gospodarski i politički Austriji. Milan Obrenović nastavio je tradiciju svoga pradjeda Miloša, te je postao glavnim svinjarskim trgovcem svoga doba. Zato su u Beču Srbi i danas kod obrazovanijih Bečlija poznati kao potomci svinjarskih trgovaca iz devetnaestog stoljeća. I to su Austrijanci uobličili i u formi karikatura u svojim tiskovinama kad su navijestili 1914. rat Srbiji. Srbin je na tim bečkim karikaturama predstavljen kao nerazdvojan od svoga pratitelja pajceka i u dobru i u zlu.

Konačno, na zemljovidu broj 9 vidimo Veliku Moravsku na srednjem Dunavu. U njezin sastav prema opipljivim nalazima ruskih povjesničara i dalje ulaze Crveni Hrvati, što su živjeli u oblastima današnje Mađarske, Slovačke, Češke, djelomično Poljske oko predjela Šlezije i Ukrajine. Zajednički toponimi i antroponimi kao sjećanje na nekad davnu prvotnu zajednicu slavenskih naroda, danas razasutih u pregršt država, govore o sličnosti podrijetla naroda kroz jezične sličnosti. I tako nalazimo pojmove kao što su Trnava, Trenčin, Targ, Ostrava, Tarnuv, Nitra, Tatar, Tatra, Tatur, Trpimir… Ovdje je značajno izdvojiti i pojedinost vezanu za vrijeme prije velike seobe Hrvata 626. godine u smjeru Jadrana i svih današnjih hrvatskih prostora. Ne samo ruski povjesničari, nego i pedantni češki povjesničari u svojim brižno čuvanim analima Praške nadbiskupije iz 1086. godine imaju do danas očuvane zapise da su Hrvati svojedobno vijekovima pribivali u Češkoj, Moravskoj i Slovačkoj kao skupina Crvenih Hrvata, dok su Bijeli Hrvati bili u Poljskoj i Ukrajini. Tragove o nazočnosti Hrvata u ranom srednjem vijeku čuvaju i Nijemci. U zborniku Henrika Drugog iz 1108. spominje se ime Hrvata u gradu Merezburgu. No, nije samo oblast današnjih država Češke, Slovačke, Poljske i Ukrajine bilo mjesto trajnih ognjišta Hrvata prije velike seobe.

Prema ruskim ljetopiscima, suvremenicima doba ranog srednjeg vijeka, imamo vjerodostojne podatke da Hrvati žive i u drevnom ruskom Prikarpatju. O prisustvu Hrvata tog doba na ruskom tlu, govore i brojni ruski ljetopisi i kazuju da u susjedstvu Hrvata u tom području još ima i plemena Duleba i Volnjana u gornjem Podnjestrovlju. Vrlo iscrpno o prvotnim nastambama Hrvata, kao i o potonjim seobama ka Jadranu, govori i još jedan češki povjesničar, znameniti Niederle. On veli, na temelju svoga istraživanja, kako je skupina Hrvata na Prikarpatju na tadašnjem ruskom tlu, pobjegla otuda pred naletom Avara. To se zbilo 560. godine i  Čeh Niederle tvrdi da je to prva grupa Hrvata doseljenih na Jadran, još prije velike seobe 626. godine. Osim na Jadran, ta je skupina Hrvata pošla pred pohodom Avara i na srednje Podunavlje i oko Labe. Tamo oko rijeke Labe, već je rečeno da je bila ona mala skupina Lužičkih Srba. Naravno, samo taj mali trenutak slučajnog povijesnog susreta Lužičkih Srba i samo manjeg dijela Hrvata doseljenih iz ruskog Prikarpatja, poslužio je srpskim povijesnim manipulatorima da ustvrde kako su otuda skupa Hrvati i Srbi došli na današnje prostore jugoistoka Europe. I opet su uhvaćeni u laži, jer i sami Rusi dokazuju da Lužički Srbi nikad i nigdje nisu maknuli u seobi naroda, a osim tog lokaliteta oko Labe, gdje nepomično žive Lužički Srbi od šestog stoljeća do danas, sami Rusi ne vide nigdje više spomena srpskog imena.

Otuda je logična odgonetka samo umjetne zagonetke da su preci Srba mogli doseliti na prostore današnje balkanske Srbije samo pod narodnim imenom Hrvata. Rusi su svojim istraživanjem sami nametnuli takav zaključak, jer decidirano tvrde kako Lužički Srbi nisu nikud makli tijekom Velike seobe naroda. Srbi će se sad opasno naljutiti na Ruse. Srušiše im braća po Putinu i Vučiću srbicentričnu teoriju postanka svijeta u samo jednom trenu. O svemu ovome postoji i čitava riznica arheoloških iskopina kao dodatnih dokaza. No, možda itekako bitan obol rasvjetljavanju ove teme pružaju djela hrvatskog znanstvenika Vinskog. On se u svojim djelima tiskanim od strane zagrebačkih nakladnika iz 1958. godine bavi ovom tematikom.

Najprije, Z. Vinski to objašnjava u “Nalazima šestog i sedmog stoljeća u Jugoslaviji s posebnim obzirom na arheološku ostavštinu iz vremena prvog Avarskog kaganata”, kao i u drugoj knjizi pod nazivom “Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. godine do 800. godine u nakladi Vjesnika Arheološkog muzeja u Zagrebu. To su upravo oni vjekovi koje srpski povjesničari namjerno preskaču i lakonski vele da tad i “nije bilo država i naroda nigdje u Europi u današnjem smislu!?” Kad njih nitko nije ni vidio, ni čuo da uopće postoje u to vrijeme, najlakše im je izmisliti da je cijeli ljudski rod prespavao stoljeća snom medvjeda u dubokoj špilji. Od osobitog je značaja za shvaćanje ove tematike i tumačenje hrvatskog znanstvenika Vinskog da su bizantski povjesničari površno miješali pojmove Slavena u doba sučeljavanja s Avarima, te su Bizantinci kao Konstantin Porfirogenit u djelu DAI, sve Slavene zvali jednim imenom. Upravo Vinski pojašnjava kako su Hrvati u jeku vojnih sukoba s Avarima tim imenom sebe nazvali, kako bi se i rasno sasvim razlikovali od vječitih rivala na bojištu Avara. Srbi su do današnjih dana neobaviještenost Konstantina Porfirogenita uveliko zlouporabili da bi pokušali dokazati kako su se svi slavenski narodi zvali zajedničkim imenom Slaveni. I u tu glupu i prozirnu priču ubacuju i Ruse, Poljake, Čehe, Slovake, a ne samo Hrvate, negirajući svim slavenskim narodima osjećaj nacionalne pripadnosti i pojma državnosti. 

Nemaju nikakvih dokaza da su sami postojali i najlakše im je reći da nitko drugi onda isto tako nije imao nacionalne svijesti i vlastite države. Zato se i danas Srbi kao pijan plota drže onog napisanog u Porfirogenitovu DAI, jer ničim drugim ne mogu barem djelomično potkrijepiti svoje laži. Rezime bi bio nepotpun kad ne bismo spomenuli da Bijelu Hrvatsku ili Veliku Hrvatsku osim ruskih povjesničara i Čeha poput Niederlea u sjevernom Prikarpatju, još ne napominje i glasoviti poljski povjesničar Gaczynski. On se svestrano bavi hrvatskim naseobinama od petog do osmog stoljeća u oblasti Karpatskih gora do gornje Odre i do Gornjana na istoku.

I tako je zaokružena jedna velika cjelina o prvotnim naseobinama Hrvata prije velike seobe na Jadran iz kuta znanstvenika iz Rusije, Češke i Poljske. Zanimljivo, Rusi su konzultirali i srpsku literaturu posvećenu ovoj temi u “Istoriji naroda Jugoslavije” iz 1953. godine i nisu uspjeli pronaći proturječno gore iznesenom obilju znanstvenih dokaza o sveprisutnim Hrvatima diljem Europe, pa sve do Kavkaza i Azije u kontaktu s Iranom, o čemu je već ranije bilo riječi. Istodobno, Rusi niti u “Istoriji naroda Jugoslavije” tiskanoj u Beogradu 1953. ne vide nikakve dokaze o postojanju Srba u najranijem razdoblju europske civilizacije drugoga tisućljeća. Kao što smo vidjeli narodi poput Čeha i Poljaka oformili su vlastite države po imenu najbrojnijeg od više plemena. Tako su Česi i nazvani današnjim nacionalnim, ali i imenom države Češke po plemenu Čehi oko Praga, te su tu još privukli u isti etnos Moravce oko Ostrave i Brna, koji su bili zasebna etnička skupina u ono davno doba. I Poljaci od brojnih plemena nacionalno ime današnjih Poljaka vuku iz dva plemena Polana oko Poznanja, ali i oko Kijeva u današnjoj Ukrajini, gdje su u srednjem vijeku Rusi stvorili svoju prvu moćnu kneževinu s Kijevom kao glavnim gradom. Slično Česima i Poljacima i danas mnogobrojni narodi kao Nijemci ili Francuzi i brojni drugi u Evropi, narod i državu nazivaju po najbrojnijem plemenu iz davnina, što je bilo stožer okupljanja malobrojnijih.

Razvidno je iz ovih prikaza ruskih zemljovida ranog srednjeg vijeka da su Hrvati bili iznimka od toga pravila. Jer, kao što smo mogli razabrati, Hrvata je bilo toliko puno razmještenih diljem Europe, da se nitko drugi nije ni morao od manjih plemena priključivati mnogobrojnim Hrvatima u stvaranju hrvatske države na jugoistoku Europe u današnjem hrvatskom podneblju. Povrh toga, još je i nakon seoba ostalo mnogo Hrvata u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Ukrajini, Rusiji…i sve do Kavkaza i do Irana. Sudeći po konkretnim ruskim povijesnim nalazima, niti jedan drugi euopski narod nije prije velike seobe naroda bio toliko rasprostranjen u središnjem dijelu Europe kao hrvatski narod. O tome zorno svjedoče ruski, poljski, češki i bezbroj drugih povjesničara. Do zbrke i pometnje u europskim krugovima u Engleskoj i Francuskoj je došlo od 1918. godine kad su su Srbi zlonamjerno i sračunato i na Sorbonu, ali i na Oxford i Cambridge slali krivotvorenu verziju povijesti kako bi sebe nepostojeće proglasili tvorcima svijeta, a Hrvate koji pola Europe naseliše, sebe u velikoj seobi u sedmom stoljeću raseliše put Jadrana i opet opstaše i u srcu europskih zemalja, predstaviti u posve krivom svjetlu. No, prije ili kasnije, djelo je moralo izaći na vidjelo i srpske laži poslati u ropotarnicu povijesti. Za Srbe je najteže što tu spoznaju dobivaju upravo od Rusa, a istina iz pera ruskih povjesničara baš im je dobro legla kao šamar budali.

Kad se ovome svemu dodaju jos starije predkršćanske karte s hrvatskim predcima kao što su Sarmati i Alani, nečija tjeskoba stvarno može biti potpuna…

Dragan Ilić/HOP.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.