Connect with us

Društvo

Šeksa ne smeta što je on sam udbaš, samo da to Tuđman nije

Objavljeno

- datum

 JOSIP MANOLIĆ I STIPE MESIĆ RASKOPAVALI SU BOSNU   Ovih dana imamo kvalitetnu ponudu teorija zavjere. Josip Manolić u svojim memoarima razrađuje moju tezu da je Franjo Tuđman bio projekt Udbe, a Vladimir Šeks uzvraća s Tuđmanovim transkriptima, koji otvaraju mogućnost da je Manolić projekt Sarajeva.

Nekako mi Stipe Mesić više vuče na projekt Sarajeva nego sam Josip Manolić. Upravo je Mesić kao predsjednik RH zaprijetio presijecanjem posavskog koridora u BiH za slučaj da Republika Srpska proglasi samostalnost. Mesić se osobno predstavlja kao agent Hrvata u hrvatskim redovima. Kada čitate memoare Josipa Manolića, koji su zaista zanimljivo štivo, nemojte zaboraviti činjenicu da između redaka proviruje velikan represije, bešćutni jugoslavenski tamničar, koji je hladno odvezao blaženog Alojzija Stepinca u Lepoglavu, koji je Stepinca uredno nadzirao u kasnijem kućnom pritvoru, koji je najvjerojatnije Stepinca otrovao ili je dopustio da ga ostali Titovi psi otruju. Između Manolićevih redaka lektoriranih u duhu važećeg hrvatskog pravopisa proviruje famozna Manolićeva komisija, koja je grubo istraživala branitelje Vukovara. Mnogi su branitelji Vukovara ubijeni tijekom obrane Vukovara, oni zarobljeni u vukovarskoj bolnici ubijeni su na Ovčari, a ostali zarobljeni vukovarski branitelji maltretirani su i zlostavljani u srbijanskim logorima, da bi preostale branitelje Vukovara maltretirali Josip Manolić i Josip Perković, odnosno njihovi operativci, a netko bi morao istražiti koliko je u sve to sebe unio jugoslavenski policajac Mate Laušić, koji je tada bio na čelu hrvatske Vojne policije. Ništa ne mora biti baš onako kako to doživljavamo, pa ću ovdje napomenuti da Josip Manolić u svojim memoarima objektivno proziva i Stipu Mesića i Josipa Perkovića. 

 

Bosna je samo jedna rijeka

 

Nekako mi to ne paše. Jednostavno me Bosna stegne oko srca, kao da je hrvatska zemlja. Zašto su sudbinu Bosne krojili likovi koji nikada nisu niti turistički posjetili tu čarobnu Međuzemlju. Nadnevka 11. svibnja 1993. održana je sjednica VONS-a koja je okupila tadašnji vrh države i paradržave: Tuđman, Mesić, Manolić, Šušak, Šeks, Jarnjak, Valentić, Radić, Škrabalo, Bobetko, Tus, Sanader, Šutalo i Jakšić. Jedini prisutan Bosanac bio je Gojko Šušak, a i on se prodavao pod južnu varijantu de luxe. Lako je dijeliti tuđu zemlju, posebno ako je ta zemlja hrvatska. Glavna točka dnevnog reda bila je “Problemi u svezi hrvatsko-muslimanskih sukoba u BiH”. Stipe Mesić, povremeno ustaša, antifašist, Jugoslaven, Hrvat, Židov, katolik i musliman, plameno je govorio o islamskoj opasnosti u srcu Europe. Otvaranje Tuđmanovih transkripta polako se obija o ludu glavu samog Stipe Mesića. Sve više dokumenata ukazuje na to da je Stipe Mesić godinu dana ranije svojevoljno smijenio Stipu Kljujuća, nezadovoljan Kljujićevom korektnom suradnjom s muslimanima BiH. Svi najbliži suradnici Franje Tuđmana znali su za Tuđmanov stav u korist podjele BiH, pa su mu se u tom smislu uvlačili. Tuđman je računao na veličanstvenu pomirbu sa ustašama, a našao se okružen prikrivenim Bosancima. I još je Ernest Bauer potvrdio da su svi poznati hrvatski emigranti bili agenti Udbe, pa nikakvo čudo da su “državotvorni” pokret popunili i udbaši sa ove strane granice. Današnji slavni “protivnik podjele BiH Josip Manolić” tada je izjavio “Ako smo za podjelu mislim da je momenat da to kažemo. Gospodo, Bosna se ne može održati kakva je sada – jedino rješenje je podijeliti, pa neka ostane mala Bosna sa Muslimanima.”

 

Da ovdje ipak za svaki slučaj sa čitateljem ovog teksta uskladim kognitivne mape, napominjem da nisam od onih koji zamjeraju Manoliću i Mesiću što su zagovarali i/ili provodili podjelu BiH. Zar kreiranjem BiH nije podijeljenja Hrvatska? Nije toliko bitno niti to što su Manolić i Mesić bili udbaši, ako su bilo kada prešli na našu hrvatsku stranu. Mene osobno smeta kreiranje skoro samostalne Republike Srpske u BiH, koja je poklopila polovicu te sovjetske i avnojske tvorevine, sve uz nazočnost svjetske politike i svjetske Javnosti , nakon što su Srbi zvjerski poklali muslimane Srebrenice. Zagreb se 90-tih nije oslobodio komunističkog i udbaškog naslijeđa, nego se dogodilo suprotno – osnažio je kao obavještajno leglo, obavještajni buvljak. Navodno je Mesić špijunirao Francuze i tako s vremenom postao odgovarajući dvostruki agent, koji je kroz Inu odrađivao određene zadaće glede Sirije i Libije, dvije države koje je Francuska već tradicionalno obavještajno opsluživala. Može se reći da je Francuska na imperijalističkoj razini bila zadužena za Siriju i Libiju, da bi Pariz sa svojim idiotskim obavještajnim uplitanjem u Iranu proizveo novi pakao. Mesićeva teta u Francuskoj zapravo je sama Francuska. Slično možemo reći za Hrvoja Šarinića, koji se 90-tih vratio u zemlju kao predstavnik francuskog nukleranog lobija, da bi na terenu dominirali francuski legionari. Tko je krio Antu Gotovinu? Tko je bio posrednik za Nacionalov intervju sa bjeguncem Antom Gotovinom? Od hrvatske Javnosti strogo se krije da su se francuske postrojbe uoči Oluje iskrcale u našem priobalju i rasporedile u BiH, blokirajući prometnice prema Banja Luci.

 

Tržnica veleizdajnika

 

Gojko Šušak u prisutnosti Franje Tuđmana optužio je Josipa Manolića da radi za Ruse, a Manolić je uzvratio Šušku da je on bio 20. čovjek Bugojanske grupe, onaj koji je te hrvatske domoljube izdao, i kasnije postao operativac u obavještajnoj suradnji SAD-a, Kanade i Jugoslavije. Kako se Šušak kao dostavljač brze prehrane “slizao” sa američkim ministrom obrane Williamom Perryjem? Valjda na studiju matematike na sveučilištu u Pennsylvaniji? A od koga bi Šušak saznao da je Josip Manolić radio za sovjete i da nastavlja svoju “slavensku” misiju radeći za Ruse? Zapravo je sve kompliciranije nego što se čini. Šuška je tada još uvijek žilava Crkva u Hrvata ubacila u udbaške redove i kao takvoga ponudila Franji Tuđmanu za potrebe tranzicije. Da je Manolić nešto mlađi, moglo bi se reći da je pred njim blistava karijera. Naime, Slovenija se priklonila Rusiji, Srbija je to tradicionalno, i još je u SAD-u na vlast došao simpatizer Vladimira Putina. Manolić nikada nije mijenjao bilo što, nego se uklapao u ono što vrijeme nameće. Da se NDH održala, Manolić bi proganjao Franju Tuđmana i ostale Titove bandite. Za Josipa Perkovića znamo da je bio više nego usađen u republičkoj i saveznoj Udbi. Josip Boljkovac hvalio se sa svojim njemačkim kontaktima, ali to Bauer nije potvrdio.

 

Za koga je radio sam Franjo Tuđman? Naime, nitko u tako kompleksnoj situaciji nije mogao doći na vlast i držati vlast dulje vrijeme bez nečije snažne obavještajne potpore. Ne znam pouzdano jeli Tuđman radio za Beograd, ali iz Beograda izvire. Zagreb je za njega tada bio otvoreno lovište iz kojeg je kidnapirao hrvatske nogometaše. Njegovi zavičajni vršnjaci tvrde da nije bio radićevac, nego rigidni orjunaš. Pustite gluposti o tome kako je Franjo Tuđman osamostalio SRH/RH. Jugoslavija se nužno raspala kao i sve druge komunističke federacije, pa možemo govoriti samo o tome zašto je provedena ovakva tranzicija SRH/RH? Naprotiv, ireverzibilnom metodom dolazimo do istine da je Franjo Tuđman bio najvažaniji čimbenik ovakve velikosrpske podjele BiH. Prije “mirne” reintegracije našeg Podunavlja dogodio se smrtonosni Daytonski sporazum, a prije njega Oluja i Bljesak, a prije Bljeska i Oluje Tuđman je veleizdajnički potpisao ruski plan Z4, prije toga i Washingtonski sporazum, uz ukidanje Herceg-Bosne, a godinu prije dogodila se spomenuta sjednica VONS-a. Godine 1994. Tuđman se razišao s Manolićem i Mesićem, i danas je bjelodano da se to nije dogodilo zbog Tuđmanove politike prema BiH, za koju možemo konstatirati da je bila blijeda, nikakva, i da je zapravo trebala biti provedena na razini onoga za što Tuđmana lažno optužuju. Potpisujući plan Z4, odnosno autonomiju za srpske paradržave u Hrvatskoj, Tuđman je ispunio svoju zadaću, ali su se najedanput iz nekog razloga Srbi i Srbijanci odlučili za pojačanu prisutnost u BiH i nekakvu Republiku Srpsku do Une, što se pokazalo kao realniji cilj, koji je ostvaren 90 posto. Bilo kako bilo, Dobrica Ćosić javno je obznanio da su Srbi i Srbijanci sa Republikom Srpskom ostvarili sve svoje strateške ciljeve. Nakon što je ispunio svoju beogradsku misiju, Tuđman je postao posve marginalna osoba. Jednostavno je splasnuo, svjestan toga da je bio samo mali kotačić u velikosrpskom projektu. Imunitet mu se raspao, razbolio se i ubrzo umro, a nama je ostalo da se kajemo što smo pod kišobranom lažnog osamostaljenja dopustili divlji kapitalizam i privatizacijsku pljačku.  

 

Pokajnici bez kajanja

 

Svaki udbaš na kraju svog izdajničkog života želi iskupljenje, obmanu za vlastitu savjest i sve nas ostale da je bio ili postao dio nečega pozitivnog, recimo da se stavio u službu hrvatskog državotvornog pokreta. Stoga svaki udbaš osporava priznanje oznaša Josipa Manolića da je oznaš Franjo Tuđman kao nacionalist zapravo bio projekt Udbe. Ignorirajući sve moje  tekstove na tu temu, Josip Manolić želi prikriti jednu činjenicu neugodnu i za njega osobno. Naime, tvrdio sam i za trojicu Josipa: Manolića, Boljkovca i Perkovića, da su bili proizvod Beograda, nakon što su ušli u takvu konkurenciju kao sovjetska sirovina orjunaškog usmjerenja – jedino je Perković bio strogo jugoslavenski proizvod. 

 

Jedno je neosporno: Franjo Tuđman bio je partizan, oznaš i kadrovik beogradskog Generalšatba, neko vrijeme i najmlađi general JNA, a kao takav nužno visoko pozicioniran u strukturama KOS-a. Uz sve to i kao uvjet svega toga, Tuđman je bio provjereni titoist jugoslavenske orijentacije, koji je svoju komunističku i drugu rigidnost morao potvrditi s konkretnom krvarinom za Tita, Staljina, Partiju i Jugoslaviju. U najmanju ruku, negdje su Tuđman i Manolić pretukli nekog ustašu ili domobrana, tako uvjerljivo da prisutne svjedoke prestraši njihov “antifašistički” bijes. Navodno je Manolić na Križnom putu poput Mad Maxa prašio okolo na motociklu, a Tuđmana pamte kao opakog konjanika opasanog sa sabljom. Prestižna športska disciplina sastojala se u tome tko će više nesretnika vratiti u kolonu. Slavodobitnici zlatne medalje i srebrene medalje dobili su šansu da kreiraju Hrvatsku za srpske i velikosrpske potrebe.

 

Ako Vladimir Šeks zaista nije bio udbaš, kako može tvrditi da to Tuđman nije bio? Šeks može reći da on i Tuđman nikada nisu bili u istoj operativnoj zadaći, sve do tranzicije SRH/RH. I to bi bilo to. Isto tako, ako je Šeks bio običan doušnik, onda ipak nije imao pojma tko je sve u višim strukturama jugoslavenske bezbednosti, niti je sitni doušnik Šeks poznavao dugoročne planove Udbe i KOS-a, pa i cijelog tog velikosrpskog podzemlja, koje se za raspad Jugoslavije spremalo još od tog lažnog “Titovog ne Staljinu”. U ovome tekstu neću postavljati nikakve ograde glede Šeksove pripadnosti Udbi, jer ne vjerujem da bi Manolić samo tako optužio Šeksa da je radio za Udbu, da se tako Manolić preko Šeksa osveti Tuđmanu (!) i baš zato što je Tuđman odbacio Manolića, kako to tvrdi Šeks. Doušnici Udbe izašli su u prvi udbaški plan tek unutar kreiranog “državotvornog” pokreta, kada regularni djelatnici Udbe i KOS-a nisu mogli nastupati nacionalistički. Doušnici Udbe odglumili su hrvatske nacionaliste, kao nekakvu hrvatsku stranu u lažnom “pomirenju ustaša i partizana”. Manolić spominje i famozni popis Ernesta Bauera, listu doušnika Udbe unutar hrvatske emigracije, njih 98 samo za Njemačku – prema priznanju Manolića, svi su oni uključeni u “državotvorni” pokret, pa ću vas tako podsjetiti na lažno okupljanje partizana i “ustaša” u zagrebačkoj dvorani Lisinski. Bože, koliko je to glumatanje bilo besramno od strane samog Tuđmana? Koji je nastupio euforično, bez straha da bi ga udbaši mogli uhititi, a kada je nešto ranije razgovarao s Dobroslavom Paragom, odvodio je istoga u kupaonicu, uključivao radio i puštao vodu. Da bi konačno odbio i HSLS-ovce uz objašnjenje: neću, uhapsit će me. A vjerojatno je osobno odlučivao tko će biti uhićen.

 

Tvrtko Dolić

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

(VIDEO) Andrija Artuković – nepoznati zapis sa suđenja objavljen na slovenskoj televiziji

Objavljeno

- datum

Prije nekoliko dana bila je godišnjica kada je izručen (12. veljače 1986.) SFR Jugoslaviji Andrija Artuković, čovjek koji obnašao funkcije ministra vanjskih poslova, unutarnjih poslova i pravosuđa Nezavisne Države Hrvatske.

Sudjelovao je u talijansko-hrvatskim pregovorima o razgraničenju u Ljubljani i pri potpisivanju Rimskih ugovora, a pratio je Pavelića i pri posjetu Hitleru. Potpisnik je rasnih zakona. Od 1943. do kraja Drugog svjetskog rata obavljao je dužnost čuvara državnog pečata. U bivšoj Jugoslaviji osuđen je na smrt zbog ratnog zločina.

Snimke nepoznate javnosti

U videu sa suđenja Andriji Artukoviću vide se detalji koje su umnogome nepoznati javnosti, a objavljen je na slovenskoj televiziji.

Na snimkama se čuju i pitanja mladog državnog tužitelja Ante Nobila, koji je sa svega 36 godina starosti dobio jednu od najvažnijih funkcija u tom procesu.

Andrija Artuković 1945. napušta Hrvatsku i Zagreb nakon ulaska partizanskih jedinica u glavni grad Hrvatske. Prvo odlazi u Austriju, zatim u britanski logor u Austriji, a onda sa švicarskim dokumentima u Irsku, te 1948. u SAD.

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 1951. postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu.

Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima 12. veljače 1986. godine, te doveden u Zagreb.

U doba deportacije bolovao je od Alzheimerove bolesti. Iz samog zrakoplova izašao je u bolesničkom krevetu.

Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu, a grob mu je nepoznat.

Za trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan.

Štoviše, donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.

„Od svoje prve godine živim u Los Angelesu i američki sam državljanin. Mnogo sam puta ponovio da mi je žao svake žrtve u Drugom svjetskom ratu i da djeca ne smiju biti opterećena prošlošću svojih roditelja, ali želio bih podsjetiti gospodina Nobila da moja obitelj još ne zna gdje su posmrtni ostaci Andrije Artukovića, a čak je i predsjednik Ivo Josipović tijekom posjeta Bleiburgu rekao da ‘svatko ima pravo na grob’. Uvjeren sam da Nobilo zna što se dogodilo nakon Artukovićeve smrti 1988. u zatvorskoj bolnici u Šimunskoj ulici u Zagrebu. Postoje indicije da je kremiran jer su mi neki ljudi u Zagrebu govorili da je jugoslavenska tajna policija Udba u plastičnoj vrećici odnijela ostatke kremiranog čovjeka čiji identitet nisu smjeli otkriti. Dok sam živ, tražit ću istinu o tome i pokušati pokopati oca uz majku u hercegovačkom selu Klobuku” – kaže njegov sin, Radoslav Artuković (Večernji list, 13.11.2011.)

U srpnju 2010. objavljeno je u nekim medijima kako je UDBA Artukovića tajno pokopala u Lepoglavi, no grob Andrije Artukovića ipak je još uvijek nepoznanica za njegovu djecu i unuke.

Podsjetimo, Nezavisna Država Hrvatska (NDH), bila je država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i istočnog Srijema; u njoj je uspostavljen ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. (izvor:  Enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, enciklopedija.hr) Petar Horvatić/Narod.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

HOP PORTAL: Ruski povjesničar Majorov znanstveno potvrđuje moćnu Veliku Hrvatsku

Objavljeno

- datum

  Pradomovina Hrvata, podrijetlo i nastanak imena Hrvat i povijest Hrvata prije dolaska na Jadran   

Najnovija otkrića i arheološki nalazi dokazuju da e pradomovina prvobitnih Arijaca bila južni Pakistan, južni Afganistan i zapadna Indija.

Ti prvobitni Arijci i Ranoarijci sebe najprije nazivaju Harahvaiti. Ta se imena u vedskim spisima rabe od godine 9000. do 1800. prije Krista.

Harahvati su u prapovijesti živjeli u zapadnoj Indiji, što zahvaća područje današnje pustinje Thar, te uglavnom uzduž nekadašnje velike rijeke Harahvaiti. Na temelju arheoloških nalaza i Rigvede   znanstvenici zaključuju da su Ranoarijci u svojoj sjeveroindijskoj Arijskoj domovini živjeli i ranije od VII – V tisućljeća prije Krista, pa se danas povijest Indoarijaca može unatrag pratiti punih devet tisuća godina. Kada je rijeka Harahvati presušila, narod Harahvati, a već tada se nazivaju i Harahvaiti ( Hrvati ), zbog suše i gladi sele na područje sjeverozapadne Mezopotamije.

Ime Hrvat u svomu temelju ima indoeuropsku sastavnicu ar, koja je i u korijenu riječi Arye (Arijac). U indoarijskomu sanskritu arya znači gospodin, plemeniti od Boga poslan, a u širem značenju: imućan, bogat, obilan. Prvobitni oblik imena Harvat(i) bio je ranoarijsko ime Sarasvat(i). To se ime u vedskim zapisima rabi od godine 3750. prije Krista. Za stanovnike Ariane Veyah ( Arijske domovine ) i kao naziv tadašnje glavne indijske rijeke, koja je protjecala kroz područje gdje su živjeli Harahvati. Najkasnije  do 2000. prije Krista ime Sarasvati preoblikovano je u ime Harahvaiti, koje je praoblik današnjega imena Hrvat (u čakavskomu Harvat, u kajkavskomu Horvat ).

>> Na ruskim zemljovidima svijeta prije velike seobe naroda u sedmom stoljeću Srba nema nigdje, dok Rusi bilježe kako su Hrvati nastanjeni diljem Europe

Zemlja Haravati u zapadnoj Indiji prva je poznata hrvatska državna tvorba u povijesti. Najstarije središte ove države bio je grad Dwarak na obali Indijskoga oceana, utemeljen oko 3000. godine prije Krista. Harahvatija ili na staroperzijskom Harauvatija, nalazila se na području današnjega Afganistana i sjevernoga Irana. Glavni grad Harahvaiti bio je izgrađen oko pet kilometara od današnjega afganistanskoga grada Kandahara.

Danas se na tom mjestu nalazi selo Harvacija, u kojemu ima pleternih uresa, sličnih onima u Istri i na otoku Krku. U doba perzijskoga kralja kraljeva Darajavauša poznatijega kao Darija I Velikoga ( 522  – 486. godine prije Krista ), ” Dobri kral Darjavuš,” kako ga i dan danas zovu starci u selima sjeverozapadne Hrvatske, Harahvaitija ulazi u perzijski savez suverenih država. U Darijevu proglasu uklesanu  stijeni brda Bagastana na 450 kilometara jugozapadno od Teherana, Harahvatija je zabilježena na tri jezika: staroperzijskomu, elamskomu i akadsko – babilonskomu. Zapisano je i ime njezina tadašnjega kralja Harauvat Vivana ( 530 – 490. prije Krista ). Za njega se u proglasu kaže da je “ban u Perziji, kralj u Harauvatiji,” Aleksandar Veliki Makedonski Harahvaitiju je zaposjeo godine 329. prije Krista. U sklopu kraljevine Parthije Harahvaitija je opstojala kao samostalna država od godine 110 – 1. prije Krista, a tada je osvaja kralj države Kušan Kaniška. Hrvatsko ime s područja Harahvaitije sačuvano je u imenu grada Kysyl – Arwat ( Crveni Hrvat ) i to u Turkmeniji ili drukčije u Turkmenistanu.

>> BRITANSKI JEZIKOSLOVAC: Hrvatski potječe od jednog od najstarijih jezika

U najstarijim azijskim pučkim predajama, legendama i mitovima Hrvatska se naziva Arvatistan, Hirvatistan i Horbatistan. Pravni sustav Harahvaitije ( Harauvatije ) i Harahvaita ( Harauvata ) utkan je u temelje Perzijskoga Carstva, koje je taj pravni sustav ostavilo u baštinu cijelomu čovječanstvu.

Kraljevstvo Huravat i njegov začetak: Predvođeni svojim vojničkim plemstvom, koje u onodobnim izvorima nazivaju marjanune i Mariani, Harahvaiti su u Mezopotamiji oko godine 1700. prije Krista utemeljili državu Huravat Ehilaku, a u prijevodu Hrvatsko kraljevstvo. Tu su državu Egipćani nazivali Naharina, Asirci i Babilonci Hanigalbat, a Hetiti i Medijci zemlja Mitani.

>> Ruski institut za molekularnu genealogiju znanstvenim dokazima srušio srbske povijesne krivotvorine

Od huravatskih kraljeva najpoznatiji je Tušrata oko godine 1400. prije Krista. Država Huravat opstojala je u sjevernoj Siriji i zapadnoj Mezopotamiji od XVI do XIV stoljeća prije Krista.  Nakon toga ušla je u sklop Hetitskoga Carstva kao savezna država. Dio Huravata je odselio u Armeniju i tamo osnovao novu državu, koja se u staroperzijskim izvorima također naziva Kraljevstvo Huravat, a u drugim izvorima Urvartu, Uruatru, Urartu, Biani i Vansko Carstvo,a u Bibliji Ararat. Armensko Kraljevstvo Huravat u VIII stoljeću prije Krista postaje vodeća sila u dijelu Azije na prostoru sjeverne Sirije, južnoga Zakavkazja i od jezera Urmija do Crnoga mora. U početku VI stoljeća prije Krista ovo kraljevtsvo ulazi u sklop iranske Harahvaitije.

Bosporsko kraljevtsvo nalazilo se na obje strane Kerckoga tjesnaca, koji se nalazi između Crnoga i Azovskoga mora. Poznata su dva vladara toga kraljevstva. To su Tiberije Julije Sauromat ( 175 – 211. po Kristu ) i njegov sin Reskuporid 220. godine po Kristu. Ovo je kraljevtsvo osnovano nakon ulaska Parta u Harahvaitiju prve godine prije Krista, kada su brojni Hrvati napustili Iransku visoravan i osnovali ovu državu. U Bosporskom su kraljevstvu, osim brojnih ranoarijanskih i iranosarmatskih Hrvata, živjeli i indoarijski Sindi, Maeoti, Roksolani, Alani i drugi indoarijci. Ime Sauromat ili Sarmat grčko – rimski je preoblik imena Hrvat. Na području Bosporskoga kraljevstva, na ušću rijeke Tanais, a to je današnji Don, u Azovsko more, pronađene su dvije mramorne spomen ploče iz II/II stoljeća nakon Krista s uklesanim imenima Horosst – os ( Horsat, Horvat ) i Horoath – os ( Horoat, Hrvat ). Na većoj ploči, koja se nalazila u jednoj državnoj zgradi u onodobnomu Tanaisu, uz ime kralja Tiberija Julija Sauromata, uklesan je i službeni naziv zgrade na kojoj se nalazila – Synodos Horouathon, što u prijevodu na današnji hrvatski jezik znači Hrvatski sabor.

>> Postoje dokazi da Hrvati nisu Slaveni, već jedini narod koji je svoje korijene sačuvao 6500 godina!

Na području Bosporskoga kraljevstva također je nađen i pehar s hrvatskim kockastim grbom i to iz II stoljeća, a nađen je uz ušće rijeke Kuban u Azoovsko more. To dokazuje da su Hrvati već tada imali svoj državni sabor i grb. Tekst na spomenutoj ploči počinje zazivom: ” Bože Svevišnji, udijeli blagoslov!” To dokazuje da su tanaiško – bosporski Hrvati bili jednobošci, vjerojatno zaratustrijanci, a možda čak i kršćani. tekst je napisan na starogrčkomu ( helenskomu ) jeziku, koji je tada bio svjetski jezik. On je bosporskim Hrvatima bio diplomatski jezik, kao što će im latinski biti nakon doselidbe u podunavsko – jadransku domovinu.

Korijeni Crvene Hrvatske – Postojala je od prvoga stoljeća na području današnje Ukrajine, pa je Ukrajinci drže ranim pravno – političkim temeljem svoje državnosti. Orosius Presbyter ukrajinske Crvene Hrvate naziva Horiti, a Zacharias Rhetor Hrwts. Vikinški putopisci nazivaju je kraljevstvo Krowataland. Ruski i poljski ljetopisci Crvene Hrvate nazivaju Russiae Carvati, Rothe Krobatthen, Horvaty. Od godine 374. kralj Crvene Hrvatske je Ukromir. Sastavnica mir u njegovu imenu u zapadnoiranskim i kurdskim govorima doslovce znači vladar, odnosno kralj.

>> Zarje Harwatye: prešućena hrvatska baština

To se može lako usporediti s imenima brojnih hrvatskih vladara: Trpimir, Branimir, Muncimir, Krešimir, Zvonimir i svi oni imaju svršetke imena uz sufiks “mir.” Nakon smrti kralja Mezamira ( 593 – 602 ) ukrajinska se Crvena Hrvatska konačno ujedinjuje sa zakarpatskom Bijelom Hrvatskom u Veliku Hrvatsku. Od Crvenih Hrvata potječu današnji ikavski Hrvati.

Korijeni Bijele Hrvatske – Prostirala se na području današnje Češke, Moravske, Poljske i Slovačke. Političko središte ove države bio je najprije grada Samobor, a od godine 190. grad Hrvat, a to je današnji Krakov.

Ime Krakov izvedeno je iz imena Hrvat, a smješten je na gornjem toku rijeke Visle. Od godine 869 – 894. Bijelom Hrvatskom zavladao je svehrvatski kralj kraljeva Sventopolk – Budimir, koji je tada pod svojom krunom ujedinio većinu hrvatskih zemalja od Karpata do Dunava. U X stoljeću Bijelom Hrvatskom vlada domaća hrvatska dinastija Slavnikovića. Na kraju X stoljeća zaposjedaju je Česi i Poljaci.

>> SANSKRIT IN CROATIA: FROM SARASVATI TO HRVATI

Nastanak Velike Hrvatske – Nastala je ujedinbom istočne ( ukrajinske ) Crvene Hrvatske i zapadne ( karpatske ) Bijele Hrvatske. Njezin prijestolni grad bio je Hrvat, odnosno današnji Krakov. Vrhunac moći dosegnula je pod carem Samom ( 623 – 658 ). Tada je obuhvaćala veći dio Karpata, Galiciju i Panoniju. Raspala se pod udarom Avara na tri hrvatske države Karantaniju, Moravsku i jadransku Bijelu Hrvatsku,a obuhvaćala je u cijelosti i današnju Bosnu i Hercegovinu. U Velikoj Hrvatskoj vladajući sloj bili su arijsko – indijski Hrvati, a radni sloj poljodjelci Vendi ili Veneti. Židovski trgovac Ibrahim – Ibn – Jaqub u svojim zapisima kaže da su pripadnici vladajućeg sloja u Velikoj Hrvatskoj bili kršćani Arijanci.

>> Harawat i Serbon

Hrvati iz Velike Hrvatske, prema znanstvenim otkrićima ruskoga znanstvenika Aleksandra Mayorova, u današnju su domovinu došli u dva zadnja velika selidbena vala od 378. – 395. i od 626 – 640 poslije hrvatsko – avarskoga rata u kojem su Avari pobjeđeni i potučeni do nogu.

Osim Bijele Hrvatske, u novoj su domovini utemeljuli i Crvenu Hrvatsku od Poljica do Makedonije. To je prostor današnje Albanije, Raške i Crne Gore. Ljetopisac iz XVI stoljeća Ivan Tomašić u svomu Kratkomu ljetopisu Hrvatskoga Kraljevstva iznosi da su kralja Zvonimira ubili ” nevirni Slovinci”, a branili ga ” virna braća Hrvati i Dalmatinci.” Ovaj Tomašićev navod dokazuje da je još u XVI stoljeću bila živa svijest o neslavenskome podrijeltu Hrvata.

Dragan Ilić/HOP portal

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Hrvatska je uvučena u hibridni rat na Balkanu koji traje već godinama i polako eskalira. Konačni cilj – Velika Srbija u najširoj formi

Objavljeno

- datum

Milorad Dodik poveo je hibridni rat protiv Bosne i Hercegovine – zaključio je Srđan Šušnica, kulturolog iz Banje Luke u razgovoru za jednu TV postaju:

“Dodikov režim obavio je sve pripreme za hibridni rat. Stvorio je paralelne strukture, paradiplomatsku mrežu, paraobavještajnu mrežu, parapolicijsku mrežu i samo nedostaje vojska koja bi trebala biti jedinstvena, ali uskoro bi se moglo očekivati stvaranje nekakvog zaštitnog vojnog korpusa u Republici Srpskoj.”

Šušnica je procijenio da je Dodik vojnom paradom za 9. siječnja, datum koji simbolizira odcjepljenje od BiH i stvaranje genocidne paradržave, uputio najotvoreniju provokaciji Sarajevu i NATO savezu. Procjenjuje da nastavak tek slijedi.

Cilj rata – velika Srbija

Tako je, eto, novovjeka složenica hibridni rat zaživjela i u neposrednom hrvatskom susjedstvu. Cilj tog rata je odcjepljenje Republike Srpske od BiH i spajanje sa Srbijom. Ali, to nije sve. Krajnji je cilj ujedinjenje svih srpskih krajeva u jednu državu.

Nije to još jasno izgovorio Milorad Dodik, nego jedno puno zvučnije ime, ruski filozof mistik, politolog i geostrateg, po mnogima idejni vođa Vladimira Putina, Aleksandar Dugin: “Vrijeme je za veliku Srbiju, početak srpskog carskog proljeća”, napisao je Dugin u svom posljednjem tekstu posvećenom Balkanu.

“Velika Srbija treba biti stvorena i bit će stvorena. Hrvati iz Hercegovine mogu se udružiti s Hrvatskom ako to žele. Ako ne žele, ne moraju”, dotaknuo se Dugin i Hrvatske i težnji za ujedinjenjem.

Scenarij ujedinjenja svih srpskih krajeva u najširoj formi, osim dakako Republike Srpske, Kosova, obuhvaća i dijelove Makedonije i Crne Gore, dakle ujedinjenje cjelokupnog pravoslavnog življa na Balkanu.

No, nisu ruski stratezi jedini koji zagovaraju raspadanje postojećih i stvaranje novih država velike Srbije i velike Hrvatske. Nedavno objavljeni tekst bivšeg britanskog konzula iz Banje Luke u uglednom Foreign Policy na temu stvaranja balkanskih velikih država svojom nepodnošljivom lakoćom prekrajanja granica već je podigao dosta prašine i dosta brojnoj zajednici ispravljača povijesnih nepravdi legao kao budali šamar.

Peace of cake – rekli bi Amerikanci. Podijeli Bosnu na tri, Makedoniju na dva i Crnu Goru na dva dijela i dobit će se tri velike države, Srbija, Hrvatska i Albanija, nakon čega će svi živjeti dugo i sretno u miru i sreći sve do svoje smrti.

>> Terra misiones: Razgraničenje Hrvatske i Bugarske na Moravi

Steven Meyer, bivši šef CIA-e, objavio je poduži savjetodavni članak za Srbiju na temu čega se odreći na Kosovu kako bi se dobilo na drugim stranama. Sve skupa miriše na visoku kuhinju, u kojoj tradicionalno Europska unija najmanje odlučuje, a lokalne cjeline po stoljetnoj tradiciji služe kako topovsko meso.

Što je hidridni rat i čemu služi? To su prikrivene operacije uz korištenje neoznačenih snaga na teritoriju ciljane države kako bi se ta država gurnula u nefunkcionalno stanje, čime bi se postigli željeni geostrateški efekti uz potporu jake medijske kampanje.

Proklamirani cilj je sloboda i demokracija, dakako. Primjer je Ukrajina koja se našla usred hibridnog rata Amerike i NATO-a s jedne strane i s druge strane Rusije. Rat je hibridni jer ni jedna od spomenutih strana ne priznaje da ima svoje specijalne postrojbe na crtama frontovskog razgraničenja.

Rusi tvrde da je riječ o pobuni proruskog stanovništva protiv profašističkih struktura u Ukrajini, dok Amerikanci priznaju jedino da u Ukrajini imaju vojne instruktore koji pomažu regularnoj vojsci zemlje.

Rusko odvajanje Krima smatra se najboljim primjerom hibridnog rata u novije vrijeme, s „ljubaznim, zelenim ljudima” u glavnoj ulozi. Na Krimu, ključnoj strateškoj točki za kontrolu nad Crnim morem, ruski stožer je rasporedio specijalne snage koje su zauzele lokalni parlament i ključne strateške točne. Te snage koje će poslije nazvati malim zelenim nisu imale nikakve oznake, ali se po vrhunskoj opremi i gardu odmah moglo zaključiti da nisu ni pobunjenici ni rezervisti.

Rat u Ukrajini

Putin je za vikend 22. – 23. veljače 2014. u hibridnoj operaciji odcijepio Krim, a potom na brzinu organizirao referendum stanovništva o pripajanju Rusiji. Zapad je odgovorio sankcijama. Bila je to reakcija na hibridne operacije NATO-a, SAD-a, uz aktivno sudjelovanje Njemačke i Poljske koje se završile pučem i istjerivanjem legalnog proruskog predsjednika Viktora Janukoviča iz zemlje.

Victoria Nuland, američka državna podtajnica za Europu, to je i potvrdila izjavom da je u prevrat uloženo oko pet milijardi dolara.

Glavni strateški cilj operacije poduzete dok je ruski vrh pratio Zimske olimpijske igre u Sočiju bio je istjerati ruske snage s Krima, gdje su po ugovoru imale pravo ostati još 30 godina. Taj cilj nije postignut.

Hibridne operacije ne moraju nužno barem u ranijoj fazi uključivati prikrivene vojne specijalne snage. Proteklih desetljeća od pada SSSR-a, američki stratezi su se specijalizirali u takozvanim obojenim revolucijama s ciljem obaranja nepoćudnih režima i postavljanja vazalnih u svim dijelovima svijeta. Primarni cilj su sve zemlje iz sastava bivšeg sovjetskog sastava, te zemlje na Bliskom i Srednjem istoku i Balkanu.

Kazahstan, Tadžikistan, Kirgistan, Armenija, Azerbajdžan na meti su kao bivši sateliti Rusije. Sirija, Libija, Irak, Iran, pa i Turska u posljednje vrijeme od pomirenja s Rusijom cilj su kombiniranih ratnih i hibridnih operacija na istoku, Makedonija, Srbija i Republika Srpska na Balkanu. Krunski cilj je dakako Moskva.

Izazivanje prevrata u metropoli Rusije i postavljanje vazalne, prozapadne vlasti bio bi kapitalni geostrateški uspjeh u vječitom hladnom ratovanju. Nakon Rusije ostao bi još jedan kapitalac, a to je Kina. No, ruski je režim izgleda dobro proučio lekciju i pod Putinom poduzeo kontramjere. Za sve nevladine udruge (NGO) donijeli su propis da se moraju registrirati kao strane agenture i točno prijaviti svoje izvore prihoda, ili napustiti Rusiju.

>> ‘Gde je SRBIJA: Kako bi Evropa izgledala 1973. godine da su NACISTI pobedili u Drugom svetskom ratu’

Kad je Washington prigovorio Moskvi da time krši demokratska prava, Putin je kratko odgovorio: Mi smo prepisali vaš zakon o stranim NGO organizacijama.

Iz ruskih medija poručuju ne pokušavajte s obojenim revolucijama, jer naši studenti izučavaju tu tehnologiju na fakultetima. Drugim riječima, znamo kako to ide. Rusija pod Putinom počela je primjenjivati tajne operacije u zemljama od strateškog interesa, Srbiji, Makedoniji, Republici Srpskoj, Crnoj Gori.

Aleksandar Dugin, novovjeki ruski Raspućin, zalažući se za novo veliko srpsko carstvo, ili veliku Srbiju, spomenuo je dva preduvjeta koji se već ostvaruju i omogućavaju novu veliku podjelu karata. Prvi je raspad Europske unije. Dugin procjenjuje da je priča o ujedinjenom europskom carstvu gotova i da je pravi trenutak za ujedinjenje srpskih zemalja na Balkanu.

Drugi uvjet je smjena na čelu Sjedinjenih Američkih Država, odlazak Baracka Obame i dolazak Donalda Trumpa. Je li u pravu?

Teško je povjerovati da će Moskva napraviti kardinalne strateške previde. U priči o hidridnom ratovanju aktualnoj danas, iako postoji otkad je civilizacije i ratovanja jedna od ključnih poluga je islamski terorizam. Je li Europa pod udarom terorizma gurnuta u hibridni rat?

Je li Europa u hibridnom ratu u kojem se uz terorizam koriste i migracije s istoka kao sredstvo mijenjanja starih, razvijenih, demokratskih društava? Ako ćemo pitati mađarskog premijera Viktora Orbana, ili češkog predsjednika Zemana – to je to.

Mađarski stav je već poznat, ali kad je riječ o mirnim Česima, novost je da se razmišlja o zakonu koji bi građanima omogućio nošenje oružja i pucanje na teroriste na način na koji to rade građani Izraela.

Dodik – ledolomac

Već sama inicijativa pokazuje da je dio struktura uvjeren da slijedi hibridni napad korištenjem islamskog terorizma.
U svakom slučaju, zemlje sa samostalnom i razvijenom diplomatskom obavještajnom strukturom terorizam ne uzimaju kao spontanu akciju odmetnutih vjerskih fanatika, nezadovoljnih društvenom raspodjelom.

Po jednoj od definicija terorizam se koristi kao sredstvo upravljanja globalnim procesima. Na udaru nije samo EU, nego i Rusija sa svojih 20 milijuna građana islamske vjeroispovijesti i Kina sa svojom ujgurskom manjinom. Obje zemlje s terorizmom se zasad puno uspješnije nose u odnosu na Njemačku, ili Francusku.

Dok se hrvatska javnost utopljena u svoje svakodnevne banalanosti poput prepisivanja doktorske disertacije jednog ministra, ili novogodišnjeg putovanja predsjednice Kolinde Grabar u Sjedinjene Države, tek sporadično bavi najbližim susjedstvom, hibridni rat na Balkanu traje već godinama i polako eskalira.

O novoj rundi sukoba progovorila je svojevremeno i Angela Merkel procjenom da bi migrantski val mogao dovesti do rata na Balkanu, dok je sad već odlazeći američki šef diplomacije John Kerry ustvrdio da postoji tanka crvena linija koja dijeli interese sila u području.

Dva su očita mehanizma koji se u najbližem susjedstvu mogu aktivirati i međusobno sukobiti. Prvi je islamski fundamentalizam s već postavljenom strukturom islamističkih enklava bez kontrole središnje vlasti. Drugi je srpski nacionalizam pod kapom zaštitnika Rusije.

U slučaju sukoba Hrvatska kao granična NATO članica neće se moći izvući. Bit će u najmanju ruku logistička baza, ali s nepopravljivim štetama za gospodarstvo. Samo pogled na kartu pokazuje da će turizam poginuti prvi. Kad je riječ o Republici Srpskoj svi se slažu da je Dodik pod izravnim utjecajem Moskve. Bit će onako kako odredi Vladimir Putin i njegovi generali. Pritom je Dodik je u ulozi ledolomca.

Sve ono što srbijanski državni vrh ne smije i neće otvoreno reći, izreći će prvi čovjek Republike Srpske. Među ostalim, i da želi još specijalnije odnose sa Srbijom od postojećih. Tako se korak po korak uz aktivno sudjelovanje ruskih medija na srpskom polako napuhuje balon.

Hoće li eksplodirati ili će nova američka administracija utjecati na smirivanje tenzija, tek treba vidjeti.

Antun Masle /Slobodna Dalmacija foto Reuters
 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno