Connect with us

Zlatko Pinter

SAD NA JEDNOJ, SAD NA DRUGOJ STRANI – ČAS ČETNICI, A ČAS PARTIZANI (2. Dio)

Objavljeno

- datum

Nastavljajući svoju „napetu“ štoriju koja po sadržaju sliči dnevniku – iako su ponekad (slučajno ili ne) događaji prikazani izvan kronološkog slijeda ili izmiješani, slavni komunistički „prvoborac“ i uglednik Rodoljub Čolakovič Roćko u svojim Zapisima o oslobodilačkom ratu (izdanim u Beogradu 1952. godine), stiže do proljeća 1943. godine.

Opet spominje četničkog poručnika Mirka Đukanovića s kojim se sreće drugi put. Da podsjetimo, riječ je o ađutantu četničkog vojvode Radivoja Kerovića koji se sa svojim komandantom bio u delegaciji koja je u ime svih četnika istočne Bosne 30. svibnja 1942. potpisala s porazum s vlastima NDH o bezuvjetnoj lojalnosti Pavelićevom režimu, ali je isto tako sudjelovao i na konferenciji četničkih odreda Bosne u Kulašima (kao predstavnik četničkog odreda „Trebava“) i to u jesen iste godine, po prilici u vrijeme kad se zbio već ranije opisani prvi susret između njega i Roćka (Čolakovića) i kad se nije vratio nakon što ga je ovaj pustio na prenoćište („u obližnji zaselak“), iako je obećao da će napustiti četnike i prići partizanima.

Evo što Roćko ovoga puta piše o svome starom/novom poznaniku, četničkom poručniku i ađutantu vojvode Kerovića (koji se u međuvremenu osim njemu i partizanima obvezao na vjernost i lojalnost ne samo Paveliću, nego i „bratu Draži“ (Mihailoviću – op. Z.P.) te u skladu s time, na spomenutom četničkom sastanku u Kulašima izrazio mišljenje kako „treba raditi u duhu naređenja brata Draže Mihailovića“. (Vidi: Nikola Milovanović, Draža Mihailović, odnosi između bosanskih četnika i Draže Mihailovića; http://www.znaci.net/00001/11_23.htm):

„Prije nekoliko dana prebjegao nam je iz četnika Mirko Đukanović (opet – op. Z.P.) student prava iz Bijeljine. On je bio zamjenik vojvode Kerovića za poslove pozadine, ustvari bio je nešto više od pisara u četničkom štabu (dakle vojvodin ađutant, „zamjenik za poslove pozadine“ i četnički oficir Đukanović – on koji je bio u delegaciji koja je potpisala sporazum s vlastima NDH i delegat-predstavnik Trebavskog četničkog odreda na četničkoj konferenciji za Bosnu u Kulašima, po Roćku je ustvari bio tek „nešto više od pisara“ – op. Z.P.) Još jesenas bio nam je došao (sjetio se Roćko, ipak – op. Z.P.) kad smo, idući da napadnemo Lopare, upali u vojvodin štab u Tobutu. Bio je s nama,razgovarao i otišao na spavanje u selo. Ujutro se nije javio u štab – predomislio se.

Prekorili smo ga zbog te kolebljivosti i primili u odred…(str. 151.)

U nastavku, Roćko malo dramatizira i „nateže“ priču, kako bi opravdao svoj postupak (više pred čitateljima nego pred samim sobom), pa piše kako je u međuvremenu jedan broj Đukanovićevih novih „drugova“ (partizana) sumnjao kako on i dalje održava vezu s drugom (četničkom) stranom, a oni su tu svoju sumnju „zasnivali na činjenici da se Đukanović ne pitajući nikoga, često odvajao do drugova i obilazio izvjesne ljude po selima kroz koja je Odred prolazio.“

„Nediferencirana“ četničko-partizanska vojska u jednoj od svojih akcija u Srbiji 1941.

I, konačno, Roćko „slučaj Đukanović“ stavlja ad acta na vrlo zanimljiv način.

Naime, najprije su ga on i njegovi suradnici pozvali na razgovor („u jedan udaljeni zaselak“ – da bude dramatičnije) i s njime pričali do dugo u noć. Budući da im je četnički poručnik i Kerovićev ađutant (kojemu su oni bili treća strana kojoj se obvezao na vjernost u samo godinu dana) „sve objasnio“ i pri tomu bio „vrlo uvjerljiv“, pa su oni „jednoglasno zaključili“ da nije sumnjiv i da su „optužbe protiv njega neopravdane“. Očito su Roćko i društvo imali skrivenoga dara za psihološku analizu i to im je itekako koristilo u procjenama  profila ličnosti četnika, kako u ovome, tako i u brojnim sličnim slučajevima.

Autor Zapisa iz oslobodilačkog rata bez okolišanja priznaje mnoge, najblaže rečeno, neobične detalje, koji nikako ne idu u prilog uobičajenim opisima događaja u NOB-u. Evo još nekih:

„Oko našeg štaba stalno se vrti omalen, sitan čovjek, duguljastog lica, lukavih žućkastih očiju… Zove se Trišo Lazić. Do neki dan nosio je bujnu bradu, a sad mu se obrijano lice presijava kao modri patlidžan. Trišo je bio u četničkom bataljonu Petra Rusića…Na naš poziv, on se odmah predao, obrijao bradu i stavio nam se na raspoloženje. Sad pokušava da postane komandant bataljona Dobrovoljačke vojske koji je sklopljen od bivših četnika…“ (str. 60)

Na stranu to što Roćko smatra sasvim normalnim da se oko njihovog štaba „stalno vrti“ taj bivši četnik „lukavih žućkastih očiju“, no, on potvrđuje kako su u okviru partizanske vojske postojale posebne postrojbe (čak razine bojne!) sastavljene od bivših četnika (zarobljenih ili onih koji su – kad više nisu imali kud – prešli u partizane). Ostaju, naravno, pitanja na koja odgovora nema: Kako su mogli imati povjerenja u one od kojih je ne mali broj više puta napuštao četnike i opet im se (prvom prilikom) vraćao (!?) i drugo, zašto su se morale formirati posebne postrojbe bivših četnika – zar ne bi bilo mnogo sigurnije, produktivnije, pa i svrsishodnije (sa stanovišta odnosa među borcima, njihovog morala i međusobnog povjerenja), da su se oni „razbacali“ po već postojećim ustrojbenim cjelinama i tako „utopili“ među već „prekaljenim“ i provjerenim ljudima? Njih je sigurno bio popriličan broj, jer Roćko ih naziva „Dobrovoljačkom vojskom“, pa je utoliko prije bilo (valjda) nužno poduzeti stanovite mjere sigurnosti – a metoda po kojoj se posebno izdvajaju naoružane grupacije bivših četnika sasvim sigurno nije doprinosila toj sigurnosti.

Slijedi još jedan, vrlo zanimljiv susret iz jeseni 1942. godine (dakle, nekoliko mjeseci poslije velikih pokolja što su ih četnici izvršili nad desecima tisuća muslimanskih civila u Foči, Čajniče, Goraždu, Više­gradu, Vlasenici, Srebrenici i Rogatici a istočnu Bosnu već dobrim dijelom etnički očistili – pogotovu pojas uz rijeku Drinu, gdje su se sve akcije odvijale koordinirano između srbijanskih i bosanskih četnika), prije kojega Roćko daje kratki opis ponašanja četnika u istočnoj Bosni:

„’Čelik’ Srbi su najprije klali Muslimane bez razlike. ‘Turke’, kako oni nazivaju Muslimane, treba uništiti – to je bila četnička parola. Sad su oni promijenili dlaku, ali ćud nisu. Oni i sad oštre kame na muslimanske glave, ali imto ne smeta da licemjerno pružaju ruku pomirenja ‘Srbima Muslimanima’ i izbacuju parolu: ‘Nema Srba bez Muslimana – nema Muslimana bez Srba’.

Prije tri mjeseca razgovarao sam s četničkim vojvodom Radivojem Kerovićem na Zlatovu. U tom razgovoru on mi je rekao:

–          Mi bi se s Vama sporazumjeli kad vi ne bi branili Turke. A mi ćemo dočekati da tri dana držimo vlast, pa pokoljemo sve što je tursko, a onda nek bude šta hoće.

Nisam ni pokušao da uvjerim vojvodu da je to i nečovječno i besmisleno.“

Što se opisa ponašanja četnika i njihove ćudi tiče, Roćko je bio potpuno u pravu…samo, postavlja se logično pitanje o mogućnosti bilo kakve suradnje s takvim prevrtljivcima koji, na koncu, nemilice kolju civile gdje god stignu. Na kraju, četnički vojvoda mu jasno i otvoreno kaže što će napraviti ako budu barem „tri dana držali vlast“. Kerović je svoje obećanje ispunio. Oni (četnici) su, nažalost, u većini područja istočne Bosne itekako držali vlast i mnogo dulje od ta potrebna „tri dana“, pa su tako u veljači 1943. godine uslijedili masovni pokolji na području mnogih gradova (Ljubinja, Avtovca, Bileće, Kulen-Vakufa, Koraja, Višegrada, Rogatice, Goražda, Čajniča, Vlasenice, Srebrenice, Neve­sinja, Foče, Prozora, Jablanice, Pljevalja, Ustikoline, itd.); dakle, Kerović je svoje obećanje ispunio – samo je potpuno nejasna reakcija Roćka i njegovih partizana; prvo: susret (između Čolakovića i vojvode Kerovića) opisan je kao neobvezno ćaskanje dvojice prijatelja (a ne susret žestokih i nepomirljivih suparnika – pa se postavlja pitanje kako je do tog susreta došlo, tko ga je potaknuo i tko je koga „priveo“, ili se sve odvijalo na prijateljskoj osnovi kao i mnogi drugi susreti između četnika i partizana opisani u istoj knjizi) i on je prošao čak bez bilo kakve reakcije Roćka na izričite prijetnje vojvode i najave novih klanja i istrebljenja „Turaka“. Prosto je nevjerojatno, da stari komunist i i jedan od najuglednijih partizanskih dužnosnika, ovako mlako i bez ikakve reakcije primi te prijetnje i najave genocida. Takvi masovni četnički pokolji provođeni su u više navrata (u istočnoj Bosni, zapadnoj Bosni, istočnoj Hercegovini, Sandžaku) i to je bila ustaljena praksa kojom se pripremao etnički čist, srpski teritorij za buduću „Veliku Srbiju“.

I kakva bi to štorija o „slavnoj narodno-oslobodilačkoj borbi“ bila, a da se u njoj ne pojavi Vrhovni komandant partizanske vojske, alfa i omega NOB-a  i „najveći sin naših naroda i narodnosti“, Josip Broz Tito.

Njega ostavljamo na kraju (kao šlag na tortu), jer, tko god što mislio o Rodoljubu Čolakoviću Roćku nije on bio (posve) glup i jako je dobro znao da ono što piše, prije ili kasnije mora dobito verifikaciju njegovoga pajdosa još iz vremena kad su skupa slali u smrt jugoslavenske komuniste (preko Dimitrova, Staljina i Kominterne) kako bi se dočepali vodećih pozicija u KPJ.

Pripremimo se, dakle, za ovu „emotivnu“ scenu koja „tjera suze na oči“; u glavnim ulogama Roćko i Tito (stari pajdaši iz predratnih vremena):

Pred sam polazak naišao je Relja Vasković, komandant Žeravičkog četničkog bataljona. Bio je obučen u englesku uniformu, u rukama nosio englesku mašinku – sve mu je to poklonio drug Tito od prve engleske pošiljke.

(…) Otišao sam sa Reljom kod Tita koji mu je zahvalio na učinjenoj usluzi.“ (budući da je ovaj, navodno, „pomogao partizanima u napadu na Kladanj“ – op. Z.P.) (str. 233.)

Roćko je imao i jedan sasvim poseban sustav „prevaspitavanja“ četnika, jer mnoge od njih „preobratio“ je tako što im je (vjerovali ili ne) držao politička predavanja o značaju borbe protiv okupatora, ciljevima partizana, sramotnoj izdaji četnika i drugih „okupatorskih slugu“ i sl., a ako ih je bilo više, onda su im on i njegovi drugovi držali govore, po pravilu ih puštajući na slobodu i ostavljajući im da sami odluče hoće li i kad (možda) napustiti svoje četničke postrojbe i prići njima (partizanima). Naravno, prešutio je obrnute slučajeve – sasvim je logično da je u takvoj situaciji bilo i onih koji su napuštali partizane i odlazili u četnike, ali sa stanovišta epskih prikaza NOB-a, takvo što je najbolje bilo prešutjeti. Preko višekratnih prelazaka četnika u partizane (čije su redove mnogi od njih napuštali prvom prilikom), Roćko prelazi bez ikakve osude takvih postupaka, hladnokrvno i ravnodušno, bez grižnje savjesti, očito smatrajući kako je to normalna pojava, a četnički koljači ostaju nekažnjeni i najčešće ih se pušta kućama čak i poslije najvećih pokolja. Roćko strpljivo čeka da se proces „diferencijacije“ okonča i priliv u partizane postane veći, što se s primicanjem kraja rata konačno i događa. Ipak, ne želi priznati jednu prostu istinu: četnici su bili brojčano nadmoćni na svim područjima Bosne i Hercegovine na kojima su živjeli Srbi i samo su prekretnice rata (poraz njemačke vojske na Staljingradu, kapitulacija Italije) mogle jednim dijelom dovesti do prevage u korist komunista. I zato su on i njegovi drugovi kalkulirali u nedogled, čekali, odugovlačili i izbjegavali s njima ozbiljne sukobe – u svim okolnostima osim kad nisu mogli drugačije, s obzirom da su se i jedni i drugi borili za preživljavanje i životni prostor.

Četnike su iz taktičkih razloga podržavali Amerikanci i Englezi

U taktiziranju partizana prema četnicima izvjesnu (mada ne i presudnu) ulogu imala je činjenica da su najveći dio rata uživali simpatije SAD-a i Engleza (pogotovu ovih potonjih),a partizani su (kao i četnici) očekivali sa Zapada pomoć i međunarodnu potporu za legitimiranje svojih aktivnosti, predstavljajući se njihovim mislijama i novinarima kao „beskompromisni borci protiv fašizma“.

Ovo je bi bio samo jedan kratki i površni presjek nekih između brojnih zanimljivih mjesta kojima obiluju Zapisi o oslobodilačkom ratu jednoga od najvećih autoriteta komunističkog i partizanskog pokreta Rodoljuba Čolakovića Roćka. Opus je gotovo impresivan i sastoji se od pet knjiga, od kojih samo ova (četvrta) ima 315 stranica (tiskano sitnim slovima). Te knjige bile su sastavnim dijelom svih knjižnica (od građanskih, preko školskih, do garnizonskih, raspačavane su preko škola, organizacija KPJ/SKJ, SUBNOR-a, SSRNJ, SSOJ, SSJ itd., itd.) i imale su kultni status prvorazrednog revolucionarnog štiva.

I nikomu ni jednog trenutka nije bilo ničega spornog u tomu što piše Roćko!?

Možda zato što su on i Tito bili stari „kamaradi“ iz  zlatnih vremena predratne ilegale (kad su isto kao Đilas, Ranković i mnogi drugi iz te garniture osposobljavani za „svjetsku revoluciju“ na KUNMZ – Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada  i u „Lenjinovoj školi“ u Moskvi, bili izdašno plaćani novcem Kominterne, putovali Europom s nekoliko identiteta, kao „autentični borci za radničku klasu“ nosili najbolja odijela, zlatno prstenje i najskuplje satove, pili šampanjac, uživali u slatkom životu s lakim curama i onako  usput, poslali u smrt oko 300 najuglednijih članova KPJ koji su im bili smetnja na putu do vrha…sve to uz pomoć jednoga od najvećih pokvarenjaka i smutljivaca predratne jugoslavenske KPJ, Slovenca Josipa Kopiniča Valdeza – zvanog „Vazduh“- koji je sjedio kraj radio-postaje u Zagrebu, održavao stalnu vezu s Moskvom i po njihovim nalozima cinkario kad i koga je trebalo).

Staljinu je bilo bitno samo jedno: osigurati slijepu poslušnost i lojalnost vodstva svih podređenih KP (pa tako i jugoslavenske) i to je na kraju uspio prihvaćajući četvorku: Tito, Kardelj, Đilas, Ranković u kojima je imao robovski odane sluge, jer su i sami bili u stalnoj neizvjesnosti i panično se plašili svakog poziva u Moskvu. Strah je bio glavni instrument kojim je Staljin osiguravao svoj utjecaj na one koji su bili svjesni da im samo bespogovorno izvršavanje naloga „Velikog Vođe“ jamči preživljavanje.

Dakle, svome Roćku Tito nije mogao odbiti ništa, pa ni izdavanje ovakvih Zapisa iz oslobodilačkog rata (jer Roćko je zasigurno i o njemu samome znao što-šta, pa i ono što nije smjelo izlaziti u javnost).

I tako su svjetlo dana ugledali Roćkovi Zapisi… koji jednim dobrim dijelom otkrivaju pravu dimenziju „slavnog partizanskog ratovanja“ upravo preko njihovog odnosa s četnicima.

Na ovom mjestu možda bi bilo zgodno vratiti se na trenutak ponovno Svetozaru Vukmanoviću Tempu koji je u svojim zapisima ostavio prilično zanimljive opise događaja vezano za istočnu Bosnu.

Nastojeći spriječiti nastavljanje zločina nad civilima što su ih provodile mješovite četničko-partizanske skupine, on je sazvao zajednički zbor s predstavnicima četničkih i partizanskih zapovjednika u mjestu Rogatici, s namjerom da ih upozori na posljedice koje ovakvo njihovo djelovanje može imati. Tom prilikom (Tempo) im je poručio (citat iz njegovih ‘Uspomena’):

„Ne zaboravite da se rat još nije završio. Ratna sreća je još veoma prevrtljiva… Vi ste sada jači, i možete pljačkati i ubijati muslimansko stanovništvo…, ali, da li ćete to biti u stanju sutra? Vodite o tome računa da se situacija može promijeniti i da vam muslimani mogu vratiti milo za drago.“

(Vidi: Bruno Bušić, Jedino Hrvatska, Sabrani spisi, izd. Ziral, 1983., str.545-546.; Preuzeto iz: Posebni otisak iz časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.11.; istaknuo: Z.P.).                        

Za Tempa se sasvim sigurno ne može tvrditi da nije poznavao situaciju na terenu, pošto je po zadatku (koji je dobio izravno od Tita i Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije u Beogradu već 05.07.1941. godine) bio zadužen za organiziranje partizanskih odreda na cijelom području Bosne i Hercegovine; k tomu, bio je Crnogorac, pa mu se teško može pripisati nekakva zla namjera prema srpskom narodu, utoliko prije što je iznošenje ovih činjenica vodilo u otvoreni sukob s Partijom.

Partizanski Vrhovni štab u Foči, 5. travnja 1942. godine; djeca žrtava traže zaštitu i pomoć

 

Prvih dana siječnja 1942. godine, u Foči i okolici izvršeni su veliki pokolji civila koje su organizirano proveli domaći četnici i njihova subraća iz Srbije. Tisuće muslimanskih žena, djece i staraca (a naročito muška djeca – jer, „sve što je bilo veće od vojničkog karabina“, po nepisanom pravilu koje je vrijedilo kod četnika obvezno je išlo pod nož) bili su pobijeni, a leževi ostavljeni u hrpama na mjestu zločina (po ulicama, pobacani u Drinu ili na obali, na mostu, poljima, livadama). Žene i djevojčice su prije smaknuća silovane, sva vrijedna imovina opljačkana, sela oko Foče popaljena, a dio naroda koji je uspio spasiti se bezglavim bijegom spas je potražio u okolnim selima i gradovima.

Osam, devet (a po nekim podacima i više) tisuća muslimana pobijeno je u samo nekoliko dana a rijetki očevici su nakon toga iznijeli grozne detalje tih masovnih smaknuća.

Evo dojmova jednog od partizanskih generala koji je imao prigodu naći se na tom mjestu nakon što su se četnici razbježali i napustili ovo područje:

„Ne sećam se da sam ikada u životu vidio nečeg jezovitijeg od onog što smo zatekli u tom gradu. Razularena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. Na njemu nije bilo ni jednog pedlja zemlje, koji ne bi bio zasićen krvlju poklanih. To je bilo stratište nedužnog muslimanskog naroda – prava klanica. Pod mostom mnogo leševa. Povezane žicom, međusobno prepletene njome, četnici su preklane ljude i žene bacili s mosta u reku. Mnogi se zapletoše o stubove mosta. Životinjsko divljanje, gore od onog najkrvoločnije zveri. Žene i devojke prije klanja silovali su na očigled roditelja, muževa i braće. Strahote se ne daju opisati.“

(Vidi: Vjesnik, Zagreb, 25.05.1952.; preuzeto iz: Posebni otisak iz časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.10.; istaknuo: Z.P.).

Još jedan ugledni komunist, partizanski politički komesar – blizak Titu i Vrhovnom štabu – Adil Zulfikarpašić daje nam zanimljiv pogled na neke procese koji su se odvijali u samome vrhu partizanske vojske i Partije, a u još drastičnijoj formi na svjetlo dana iznose ono što Roćko u svojim Zapisima… tek nagovještava: da su mnogi četnički koljači završavali kao partizanski komandiri ili komandanti, pa čak i neposredno nakon što su izvršili grozna nedjela (masovnih klanja) koja nikako nisu smjela ostati nekažnjena.

Njegov opis onoga što je zatekao u Foči potresniji je od svega što su o tomu pisali mnogi autori, vjerojatno zbog toga što je bio rođen u tom gradu i htio-ne htio duboko suosjećao s žrtvama svojih sunarodnjaka.

U svome tekstu Put u Foču 25.I.1942. godine, koji je objavila Muslimanska biblioteka u Beču u svom Godišnjaku 1957, knjiga 4., Zulfikarpašić među ostalim piše:

„Srce mi je zakucalo od uzbuđenja kad sam čuo, da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam čuo da su ga zaklali četnici… Moj je brat sa srbima živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama… Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato čitavoj Foči. Na Drini izvršeno nečuveno klanje i prolijevanje ljudske krvi, bilo je uistinu onolikih razmjera kako se pričalo, ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim očima.

Sa mnom su jahali na putu za Foču Rade Hamović zapovjednik odreda, Pero Kosorić zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji put prolazio, stanovnici su nas nudili suhim voćem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca su se oko nas gonjala i molila da im damo koju olovku…

…(…) Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji da je Srbin.

  – Šta je bilo sa ovim svijetom čiča?

  – Kojim svijetom? Pravio se stari nevješt.

  – Iz Poljica i Drača, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

   – A, sa Turcima? Dosjetio se on. – Satrli ih brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvjeri ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vođi Klariću: ‘Iskopajte jame pa zatrpajte, naćerajte neka sami sebi jame kopaju’. A on meni kaže:’Nemamo vremena čoče, jer partizani mogu svaki čas … ‘ . Ništa mu nisam odgovorio…

… (…) Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Lješevi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je već nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuća u dolini bilo je spaljeno.

  Jašući dalje cestom prema Foči, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Daničići i Susjesno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67% muslimana. Držao sam u početku, da je ogromna većina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima. Ali, gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti? …“

  Poslije ulaska u sam grad Foču, Zulfikarpašić opisuje susret s jednim partizanom, Vojinom Božovićem, kojega je poznavao od ranije, jer je dugo radio u tom mjestu..

  „(…) Rukovali smo se bez riječi. Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek most je bio krvav. Ispod mosta, niz zidine kula, visile su poput stalaktita u carstvu Nečastivoga ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela, kao da ih uspavljuje. Uz obalu, ležali su naduti lješevi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

          – Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca, – objašnjava nam Božović. Kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su poklani svi oni, koji su veći od konjičkog karabina. Ali, ljudi su poubijani svuda: po kućama, dvorištima, ulicama. Kasnije je red došao i na žene i djecu. Drina je izbacivala lješeve. Da se to spriječi, razrezivali su im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.  

         – Pa ko je to učinio? – pitao sam.  

         – Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo.

 Četnici su unišli bez otpora u Foču, i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovički odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije desilo. Eto, za šest mjeseci, našlo se je među muslimanima dvanaest ljudi koji su prihvatili poziv da sarađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali četnici i počeli da kolju sve od reda, ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv a ko nije, i nije se našlo ni dvanaest (Srba – op. Z.P.) od šesnaest hiljada ( koliko ih je tada živjelo u fočanskom srezu – op. Z.P.), da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj od osam hiljada poklanih u fočanskom srezu.

  To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kome nema premca.“

  Slijede brojni razgovori Zulfikarpašića s mještanima koji svjedoče o četničkim klanjima. Nije se mogao načuditi tome, da ni domaći Srbi s kojima su muslimani do tada bili uvijek u dobrim odnosima, nikome nisu pomogli, nego su se naprotiv, odmah po dolasku srbijanskih četnika pretvorili u koljače i zločince.

-nastavlja se

>> SAD NA JEDNOJ, SAD NA DRUGOJ STRANI – ČAS ČETNICI, A ČAS PARTIZANI (PRVI Dio)

Zlatko Pinter

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

IMA NAS IMA… BILO NAS JE, IMA NAS I BIT ĆE NAS

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: 24sata.hr)

  A? ŠTO KAŽETE? JE L’ BILO DOBRO!? KAKO SE OSJEĆATE DAN POSLIJE – NAKON NAJVEĆEG NARODNOG SKUPA U HRVATSKOJ IKAD?

KAD STE POSLJEDNJI PUT NA JEDNOM MJESTU U GLAVNOM GRADU SVIH HRVATA VIDJELI POLA MILIJUNA LJUDI?

Nemojte se ni pokušavati sjetiti. Nikad se ništa slično nije dogodilo.

Što reći osim…NEOPISIVO…VELIČANSTVENO…

I bilo je s razlogom. Narod je došao pozdraviti i počastiti one koji su u njegovo ime za nacionalne boje ginuli na travnatom terenu i izvan njega, svoje hrabre ratnike, svoje Spartance kojima se cijeli svijet divi, svoja 23 viteza kojima nema ravnih na Zemljinoj kugli.

I nije tom narodu bilo teško čekati gotovo 7 sati na glavnom trgu svih Hrvata dok su se VATRENI JUNACI, hrvatski lavovi i heroji lagano kretali od zračne luke dr Franjo Tuđman prema središtu grada pozdravljajući se sa razdraganim mnoštvom. Podijelili su narodu sve što su imali – od dijelova svoje sportske opreme, darova i suvenira – mahali, pružali ruke, pozdravljali se, potpisivali na zastave, majice, lopte i druge sportske rekvizite, pjevali… I kroz taj spontano formirani špalir, konačno su oko 21 sat stigli na pozornicu nedaleko od spomenika Bana Jelačić, u središte tog razdraganog mnoštva, u grotlo od preko pola milijuna ljudi čija su srca kucala za njih i Hrvatsku.

Zagreb je sinoć gorio, Zagreb je sinoć bio srce i duša Hrvata, Zagreb je sinoć pokazao da hrvatski narod nije izgubio svoj duh, ponos i nacionalno dostojanstvo.

I nikako ne zaboravimo:

S NAMA U TOM VELIČANSTVENOM SLAVLJU BILI SU I LJUDI DRUGIH NACIJA, VJERA I RASA, SVI KOJIMA JE STALO DO DOBROBITI NAŠE HRVATSKE, ČAK ŠTO VIŠE, SVIJET JE BIO S NAMA, SVIJET ZA KOJEGA SMO (MOŽDA) DO JUČER MISLILI KAKO NAM BAŠ I NIJE SKLON, LJUDI DOBRE VOLJE I OTVORENA SRCA KOJI SU SLAVILI VELEBNO POSTIGNUĆE JEDNOG MALOG, ALI HRABROG I ČASNOG NARODA KOJI SE NIKAD NIJE ODREKAO BOGA I SVOJIH SVETINJA!

Redatelj Krešo Dolenčić najavio je kako će cijela koncepcija programa koji će se odvijati na svečanoj pozornici biti prepuštena slavljenicima – našoj reprezentaciji, igračima, izborniku i stručnom stožeru.

Naši ZLATNI DEČKI željeli su da im slavlje uveliča i simbol Domovinskog rata, junak i domoljub Marko Perković Thompson. Kapetan vrste i ponajbolji nogometaš današnjice, lav dječjeg lica, jedinstveni, neponovljivi i neslomljivi Luka Modrić, naš ponos i dika, u ime Vatrenih, na putu od zračne luke do Trga Bana Jelačića pronašao je Thompsona i u doslovnom smislu riječi dečki su ga uvukli u autobus i nastavio je dalje s njima.

Usred tog grotla, u masi obasjanoj bakljama, uz poklike oduševljenja, uz navijačke pjesme i skandiranja u čast i slavu hrvatskih junaka, u kulminaciji sveopćeg veselja, zapjevali su s Markom neslužbenu hrvatsku himnu „Lijepa li si“. Za kraj, kad je već onima koji su po zadatku bili zaduženi za scenarij i nastojali iz sjene upravljati feštom, ZLATNI DEČKO, NAŠ MUŠKETIR, JUNAČINA, HEROJ, LAV DJEČJEG LICA, NAJBOLJI NOGOMETAŠ DANAŠNJICE, VLASNIK ZLATNE LOPTE, SLAVLJENIK I BORAC S NAJVEĆIM SRCEM NA SVIJETU poželio je čuti i pjesmu „Geni kameni“. I otpjevali su je, naš Marko i naši junaci, doduše a capella (jer žbiri su u međuvremenu isključili mikrofon, glazbenu matricu i razglas), ali to nije pokvarilo slavlje.

NEOPISIVO… riječ je koja donekle (ali samo donekle) može dočarati ono što smo doživjeli jučer, 16. srpnja ljeta Gospodnjeg 2018. u Zagrebu.

Nemojmo dopustiti da nam išta pokvari to. Ostavimo se rasprava o bespriznornim likovima i njihovim strelicama mržnje što ih upućuju preko društvenih mreža.

Njima je Hrvatska bila zadnji izbor i prihvatili su je onda kad više nisu imali kud, a nama je Hrvatska ostala svetinja vrijedna svake žrtve.

Thompson je simbol Domovinskog rada i jedinstva hrvatskoga naroda i to njima smeta, a ne ova ili ona pjesma.

Pjevali smo a capella i na prvoj crti te davne 1991. godine, pa su četnici i jugokomunisti to itekako dobro čuli. Čuju i danas, čuju itekako i čut će, kad god bude trebalo.

HVALA VATRENIMA, HVALA NAŠEM NARODU, HVALA VELIKOJ I PONOSNOJ RUSIJI, HVALA SVIMA U SVIJETU KOJI SU BILI I OSTALI UZ NAS!

Ponos je ono što nas ispunjava i daje nam snagu, i neka voljom Boga svemogućega tako i ostane.

Zlatko Pinter

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

IMA NEŠTO VRJEDNIJE OD ZLATA, A TO STE VI, VATRENI!

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: mega-media)

Hvala Vam što ste nas učinili beskrajno sretnima i ponosnima. Hvala što ste nas na najbolji način podsjetili što sve možemo kad smo zajedno, kad smo jedna duša, jedno tijelo, jedno srce… i to je nešto najdracocjenije što ste nam mogli dati! Vrednije je to od svakog zlata, trofeja i titula, od svih slavoluka i pohvala!

Hrvatska danas zahvaljuje Bogu na tom daru i uz suze radosnice slavi Vaš uspon u sam vrh svjetskog nogometa.

Uz Božiju pomoć, učinili ste čudo i to ne samo na travnjaku: ujedinili ste Hrvatsku i sve naše ljude diljem svijeta i pobrali simpatije širom zemljine kugle.

Gledali smo ovih dana kako i oni koji do jučer nisu ni znali gdje se na zemljopisnoj karti nalazi Hrvatska pjevaju naše pjesme, nose naše zastave i dresove s crveno-bijelim kvadratićima i kliču Hrvatskoj. Zar i to nije dokaz Vaše veličine koja prelazi granice običnog sportskog nadmetanja? Rijetko je kad u svojoj povijesti naša zemlja izazvala toliko pozornosti i dobila toliko pohvala od vodećih državnika svijeta, uglednih javnih osoba, najznačajnijih i najvećih medijskih kuća i bila tako uvažavana i poštivana – i sve to zahvaljujući Vama i jednako dostojastvenoj publici koja Vas je pratila prostranstvima velike i ponosne Rusije, iz bitke u bitku, sve do same završnice u Moskvi.

Žrtva navijača koji su ne žaleći truda, vremena i novca po svaku cijenu željeli biti što bliže Vama također izaziva divljenje. Oni su bili ta spona između Vas i naroda kojemu ste priuštili nezaboravne trenutke.

Ovaj naraštaj će to pamtiti s ponosom.

I na žalost svih onih koji su (možda) i priželjkivali da im se pruži razlog kako bi se obrušili na hrvatske „nacionaliste“ i „desničare“, sve je prošlo u Božijem miru i redu.

Dokazali smo tko smo i što smo. I to je konačno vidio svijet.

Kad se milijuni ljudi širom svijeta tjednima okupljaju i slave sportske uspjehe svoje nacionalne vrste, a pri tomu nema ni jednog jedinog incidenta, onda je to najbolji dokaz kulture, zrelosti i civiliziranosti naroda koji voli svoje, ali isto tako poštiva tuđe.

Odnos ruskih domaćina prema nama bio je više nego korektan, čak sjajan i nije se promijenio čak ni nakon što smo ih eliminirali iz daljnjeg natjecanja. Rusi su se pokazali kao gostoljubiv i pristojan narod i zaslužuju sve pohvale.

I na kraju, kako ne spomenuti poseban značaj i dimenziju onoga što ste napravili, a tiče se buđenja tog osjećaja ponosa i optimizma u cijelom hrvatskom narodu – od Domovine do Herceg Bosne i dijaspore?

Znamo i svjesni smo svega što se kod nas u Hrvatskoj događa. Osim teškoća s kojima se srećemo, svjedoci smo, nažalost i radikalnih tendencija širenja pesimizma, pa i neke vrste destrukcije kojoj je cilj svima nama zagorčati život, oblatiti zemlju u kojoj živimo i dokazati kako smo nesposobni stvoriti sebi bolju budućnost. Sredstva se ne biraju – od grubog i primitivnog vrijeđanja svakog nacionalnog osjećaja, do ataka na naš identitet, svjetonazor, sustav vrijednosti i Katoličku crkvu. Udara se na same temelje naše opstojnosti, a sve to pod egidom „progresa“ i „napretka“, u ime „ljudskih prava“ i nekog tobožnjeg „suvremenog pogleda na svijet“.

A tko to čini?

Oni čije su metode sve samo ne demokratske.

Nismo li gotovo do jučer svjedočili opskurnim, monstruoznim i podlim napadajima na našeg ZLATNOG MOMKA Luku Modrića, kapetana reprezentacije i danas NAJBOLJEG NOGOMETAŠA NA SVIJETU (dobitnika Zlatne lopte na upravo završenom nogometnom SP)? Na društvenim mrežama kružile su fotografije kartonskih modela s njegovim likom, sa skalpelom pod bradom ili omotanim užetom oko vrata. Izravni poziv na linč, ubojstvo – poziv na zločin, zar ne? Patološki bolesnici koji to čine, uživaju, nažalost, neskrivene simpatije mnogih ljevičarskih, neoliberalnih i anarhističkih skupina, stranaka i udruga, pa i uvaženih persona iz ovog miljea koji o tomu šute kao ribe, kao da se ne događa – ali zato uredno tragaju za svakom kapom „nalik ustaškoj“ ne bi li „dokazali“ kako su Hrvati „fašisti“ i „nacisti“.

I taj momak, taj ZLATNI dečko Luka Modrić, koji je sve u životu stekao vlastitim znojem probijajući se krvavo, mukotrpno i uz golema odricanja do ovoga što danas jeste, odgovorio je svima u svom stilu: POSTAO JE NAJBOLJI u onome što radi i za promociju naše Hrvatske učinio neusporedivo više nego svi „drveni filozofi“ koji za debele novce prodaju maglu ovom narodu. I Dejan Lovren je bio na meti sa sličnim motivima, a danas je nogometna veličina kojoj se klanja svijet.

Prema izborniku Zlatku Daliću vladala je (najblaže rečeno) skepsa ili neka vrsta podozrivosti. I njegov je odgovor bio više nego rječit: uvrstio se među najbolje izbornike na svijetu i dečke za koje je rijetko tko vjerovao da mogu dalje od prolaska skupine, doveo nadomak tronu – učinio ih viceprvacima svijeta.

I još nešto: Zlatko Dalić pokazao je kako posjeduje izuzetne kvalitete kao stručnjak, ali i kao čovjek. I mnogima koji su već zaboravili što znače poštenje, čast, moral i poniznost, očitao je lekciju IZ LJUDSKOSTI.

Bog sve vidi i sve zna. I on učini da prije ili kasnije sve dođe na svoje.

Zato se nitko od njih – od našeg zlatnog izbornika do svakoga od 22 zlatna momka – ne odriče Boga.

To su hrvatski vitezovi lišeni svakog samoljublja, oholosti, egoizma i bahatosti. Oni su naš istinski ponos i od njih nacija itekako ima što naučiti.

Nadajmo se da će ljubav koja nas je ujedinila potrajati i da ćemo je njegovati. Zbog naše djece i njihove budućnosti.

A oni kojima to smeta, nek slobodno pate!

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

OČEKUJE SE JOŠ JAČI SEIZMIČKI UDAR S EPICENTROM U MOSKVI

Objavljeno

- datum

Ono što se ovih dana događa nemoguće je opisati riječima.

Hrvatska je na krovu svijeta, Hrvati u zanosu – i ne samo Hrvati; diljem svijeta se vijore naše zastave, a crveno-bijeli kvadratići postali su hit. Pjesma naša pjeva se na hrvatskom od krajnjeg istoka Azije do zapadne hemisfere.

Nema ni jednoga kutka svijeta koji ne zna za nas, a masovna potpora što ju javno iskazuju narodi drugih nacija, vjera i rasa od Japana i Kine preko Vijetnama, Samoe, zapadnoeuropskih zemalja do SAD-a, Argentine, Australije, daju nama i našoj nogometnoj vrsti fascinira, ispunjava ponosom i tjera suze na oči…

„Bacit ćemo se na glavu, pa što Bog da“, skromno kaže na posljednjoj konferenciji za tisak uoči finalnog ogleda s Francuzima naš zlatni izbornik, naš Leonida koji je svoje Spartance na radost i ushićenje svih nas doveo do posljednje, odsudne bitke i dodaje:

„Bez obzira što se dogodi sutra, promijenili smo Hrvatsku i sutra će biti potres tamo.“

Naši junaci u Moskvi, kao i uvijek – samozatajni, ali jednako tako hrabri, ponosni, odlučni i spremni zakoračiti na tron. Ne treba sumnjati da će srce ostaviti na travnjaku, jer to su nam toliko puta do sada posvjedočili.

Nogometni virtuoz Ivan Rakitić reče jučer na svojoj konferenciji za tisak kako bi u zamjenu za svjetsku titulu zauvijek okačio kopačke na klin, a Luka, kapetan momčadi, naš dragulj, maestro kojemu se svijet s pravom divi, naš gordi i šutljivi momak koji govori samo kad mora i uvijek s dozom nelagode, na pitanje o mogućnosti da kao najbolji igrač Svjetskog prvenstva dobije Zlatnu loptu, kaže kako ga zanima jedino uspjeh reprezentacije.

I tako razmišljaju svi: Od Subašića do Mandžukića, od Dalića do igrača na klupi, trenera, fizioterapeuta i ekonoma. To je ono što ih čini jakima, duh i srce kakvo nećete naći ni u jednoj momčadi na svijetu.

I je li onda čudno što smo svi s njima i što je svijet skočio na noge zaogrnut u crveno-bijele kockice?

Ta pozitivna energija koja nas je ujedinila, to ostvarenje divnog i nestvarnog sna, bajka što su je čarobnim igrama i svojim izgaranjem za nacionalne boje ispisali naši Vatreni u Rusiji, dani su za sjećanje. Ovaj naraštaj ima čast i zadovoljstvo osjetiti to i stoga smo beskrajno sretni i ponosni.

Ponosni smo i na naše navijače. Oni su slika Hrvatske – oni su ta ponosna, uljuđena civilizirana Hrvatska koja je pravi odraz našeg duha i mentaliteta.

Zato nas vole i prihvaćaju kao svoje gdje god okom kreneš, od naših domaćina Rusa, do najudaljenijih otočkih i prekooceanskih zemalja.

Zna svijet, znaju i osjećaju ljudi da je sve to izboreno časno, srcem i htijenjem, osjećaju bilo naših junaka i našeg naroda.

I HVALA IM što su nam uljepšali ove dane slave, ponosa i sreće koja se riječima ne da iskazati!

Ne dopustimo da nam išta pokvari te trenutke, ostavimo se negativnih emocija i poklanjanja pozornosti sitnim dušama kojima je svaki hrvatski uspjeh trn u oku.

Ugledajmo se na naše Spartance i njihovog Leonidu, budimo i ostanimo to što jesmo: ponosna i dostojanstvena nacija koja ne kleči ni pred kime, ma koliko on jak i moćan bio!

Idemo na glavu, pa što dragi Boga da!

Ovako nešto ne doživljava se svaki dan. Budimo dostojni tih trenutaka što su nam ih darovali naši zlatni dečki koji su dokazali da ljubav prema narodu i Domovini uz Božiju pomoć čuda čini.

I zato, neka se Zemlja zatrese i sutra – od Moskve do svih onih krajeva u kojima kucaju srca za Vatrene i Hrvatsku!

Zlatko Pinter

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno