Connect with us

Zlatko Pinter

SAD NA JEDNOJ, SAD NA DRUGOJ STRANI – ČAS ČETNICI, A ČAS PARTIZANI (2. Dio)

Objavljeno

- datum

Nastavljajući svoju „napetu“ štoriju koja po sadržaju sliči dnevniku – iako su ponekad (slučajno ili ne) događaji prikazani izvan kronološkog slijeda ili izmiješani, slavni komunistički „prvoborac“ i uglednik Rodoljub Čolakovič Roćko u svojim Zapisima o oslobodilačkom ratu (izdanim u Beogradu 1952. godine), stiže do proljeća 1943. godine.

Opet spominje četničkog poručnika Mirka Đukanovića s kojim se sreće drugi put. Da podsjetimo, riječ je o ađutantu četničkog vojvode Radivoja Kerovića koji se sa svojim komandantom bio u delegaciji koja je u ime svih četnika istočne Bosne 30. svibnja 1942. potpisala s porazum s vlastima NDH o bezuvjetnoj lojalnosti Pavelićevom režimu, ali je isto tako sudjelovao i na konferenciji četničkih odreda Bosne u Kulašima (kao predstavnik četničkog odreda „Trebava“) i to u jesen iste godine, po prilici u vrijeme kad se zbio već ranije opisani prvi susret između njega i Roćka (Čolakovića) i kad se nije vratio nakon što ga je ovaj pustio na prenoćište („u obližnji zaselak“), iako je obećao da će napustiti četnike i prići partizanima.

Evo što Roćko ovoga puta piše o svome starom/novom poznaniku, četničkom poručniku i ađutantu vojvode Kerovića (koji se u međuvremenu osim njemu i partizanima obvezao na vjernost i lojalnost ne samo Paveliću, nego i „bratu Draži“ (Mihailoviću – op. Z.P.) te u skladu s time, na spomenutom četničkom sastanku u Kulašima izrazio mišljenje kako „treba raditi u duhu naređenja brata Draže Mihailovića“. (Vidi: Nikola Milovanović, Draža Mihailović, odnosi između bosanskih četnika i Draže Mihailovića; http://www.znaci.net/00001/11_23.htm):

„Prije nekoliko dana prebjegao nam je iz četnika Mirko Đukanović (opet – op. Z.P.) student prava iz Bijeljine. On je bio zamjenik vojvode Kerovića za poslove pozadine, ustvari bio je nešto više od pisara u četničkom štabu (dakle vojvodin ađutant, „zamjenik za poslove pozadine“ i četnički oficir Đukanović – on koji je bio u delegaciji koja je potpisala sporazum s vlastima NDH i delegat-predstavnik Trebavskog četničkog odreda na četničkoj konferenciji za Bosnu u Kulašima, po Roćku je ustvari bio tek „nešto više od pisara“ – op. Z.P.) Još jesenas bio nam je došao (sjetio se Roćko, ipak – op. Z.P.) kad smo, idući da napadnemo Lopare, upali u vojvodin štab u Tobutu. Bio je s nama,razgovarao i otišao na spavanje u selo. Ujutro se nije javio u štab – predomislio se.

Prekorili smo ga zbog te kolebljivosti i primili u odred…(str. 151.)

U nastavku, Roćko malo dramatizira i „nateže“ priču, kako bi opravdao svoj postupak (više pred čitateljima nego pred samim sobom), pa piše kako je u međuvremenu jedan broj Đukanovićevih novih „drugova“ (partizana) sumnjao kako on i dalje održava vezu s drugom (četničkom) stranom, a oni su tu svoju sumnju „zasnivali na činjenici da se Đukanović ne pitajući nikoga, često odvajao do drugova i obilazio izvjesne ljude po selima kroz koja je Odred prolazio.“

„Nediferencirana“ četničko-partizanska vojska u jednoj od svojih akcija u Srbiji 1941.

I, konačno, Roćko „slučaj Đukanović“ stavlja ad acta na vrlo zanimljiv način.

Naime, najprije su ga on i njegovi suradnici pozvali na razgovor („u jedan udaljeni zaselak“ – da bude dramatičnije) i s njime pričali do dugo u noć. Budući da im je četnički poručnik i Kerovićev ađutant (kojemu su oni bili treća strana kojoj se obvezao na vjernost u samo godinu dana) „sve objasnio“ i pri tomu bio „vrlo uvjerljiv“, pa su oni „jednoglasno zaključili“ da nije sumnjiv i da su „optužbe protiv njega neopravdane“. Očito su Roćko i društvo imali skrivenoga dara za psihološku analizu i to im je itekako koristilo u procjenama  profila ličnosti četnika, kako u ovome, tako i u brojnim sličnim slučajevima.

Autor Zapisa iz oslobodilačkog rata bez okolišanja priznaje mnoge, najblaže rečeno, neobične detalje, koji nikako ne idu u prilog uobičajenim opisima događaja u NOB-u. Evo još nekih:

„Oko našeg štaba stalno se vrti omalen, sitan čovjek, duguljastog lica, lukavih žućkastih očiju… Zove se Trišo Lazić. Do neki dan nosio je bujnu bradu, a sad mu se obrijano lice presijava kao modri patlidžan. Trišo je bio u četničkom bataljonu Petra Rusića…Na naš poziv, on se odmah predao, obrijao bradu i stavio nam se na raspoloženje. Sad pokušava da postane komandant bataljona Dobrovoljačke vojske koji je sklopljen od bivših četnika…“ (str. 60)

Na stranu to što Roćko smatra sasvim normalnim da se oko njihovog štaba „stalno vrti“ taj bivši četnik „lukavih žućkastih očiju“, no, on potvrđuje kako su u okviru partizanske vojske postojale posebne postrojbe (čak razine bojne!) sastavljene od bivših četnika (zarobljenih ili onih koji su – kad više nisu imali kud – prešli u partizane). Ostaju, naravno, pitanja na koja odgovora nema: Kako su mogli imati povjerenja u one od kojih je ne mali broj više puta napuštao četnike i opet im se (prvom prilikom) vraćao (!?) i drugo, zašto su se morale formirati posebne postrojbe bivših četnika – zar ne bi bilo mnogo sigurnije, produktivnije, pa i svrsishodnije (sa stanovišta odnosa među borcima, njihovog morala i međusobnog povjerenja), da su se oni „razbacali“ po već postojećim ustrojbenim cjelinama i tako „utopili“ među već „prekaljenim“ i provjerenim ljudima? Njih je sigurno bio popriličan broj, jer Roćko ih naziva „Dobrovoljačkom vojskom“, pa je utoliko prije bilo (valjda) nužno poduzeti stanovite mjere sigurnosti – a metoda po kojoj se posebno izdvajaju naoružane grupacije bivših četnika sasvim sigurno nije doprinosila toj sigurnosti.

Slijedi još jedan, vrlo zanimljiv susret iz jeseni 1942. godine (dakle, nekoliko mjeseci poslije velikih pokolja što su ih četnici izvršili nad desecima tisuća muslimanskih civila u Foči, Čajniče, Goraždu, Više­gradu, Vlasenici, Srebrenici i Rogatici a istočnu Bosnu već dobrim dijelom etnički očistili – pogotovu pojas uz rijeku Drinu, gdje su se sve akcije odvijale koordinirano između srbijanskih i bosanskih četnika), prije kojega Roćko daje kratki opis ponašanja četnika u istočnoj Bosni:

„’Čelik’ Srbi su najprije klali Muslimane bez razlike. ‘Turke’, kako oni nazivaju Muslimane, treba uništiti – to je bila četnička parola. Sad su oni promijenili dlaku, ali ćud nisu. Oni i sad oštre kame na muslimanske glave, ali imto ne smeta da licemjerno pružaju ruku pomirenja ‘Srbima Muslimanima’ i izbacuju parolu: ‘Nema Srba bez Muslimana – nema Muslimana bez Srba’.

Prije tri mjeseca razgovarao sam s četničkim vojvodom Radivojem Kerovićem na Zlatovu. U tom razgovoru on mi je rekao:

–          Mi bi se s Vama sporazumjeli kad vi ne bi branili Turke. A mi ćemo dočekati da tri dana držimo vlast, pa pokoljemo sve što je tursko, a onda nek bude šta hoće.

Nisam ni pokušao da uvjerim vojvodu da je to i nečovječno i besmisleno.“

Što se opisa ponašanja četnika i njihove ćudi tiče, Roćko je bio potpuno u pravu…samo, postavlja se logično pitanje o mogućnosti bilo kakve suradnje s takvim prevrtljivcima koji, na koncu, nemilice kolju civile gdje god stignu. Na kraju, četnički vojvoda mu jasno i otvoreno kaže što će napraviti ako budu barem „tri dana držali vlast“. Kerović je svoje obećanje ispunio. Oni (četnici) su, nažalost, u većini područja istočne Bosne itekako držali vlast i mnogo dulje od ta potrebna „tri dana“, pa su tako u veljači 1943. godine uslijedili masovni pokolji na području mnogih gradova (Ljubinja, Avtovca, Bileće, Kulen-Vakufa, Koraja, Višegrada, Rogatice, Goražda, Čajniča, Vlasenice, Srebrenice, Neve­sinja, Foče, Prozora, Jablanice, Pljevalja, Ustikoline, itd.); dakle, Kerović je svoje obećanje ispunio – samo je potpuno nejasna reakcija Roćka i njegovih partizana; prvo: susret (između Čolakovića i vojvode Kerovića) opisan je kao neobvezno ćaskanje dvojice prijatelja (a ne susret žestokih i nepomirljivih suparnika – pa se postavlja pitanje kako je do tog susreta došlo, tko ga je potaknuo i tko je koga „priveo“, ili se sve odvijalo na prijateljskoj osnovi kao i mnogi drugi susreti između četnika i partizana opisani u istoj knjizi) i on je prošao čak bez bilo kakve reakcije Roćka na izričite prijetnje vojvode i najave novih klanja i istrebljenja „Turaka“. Prosto je nevjerojatno, da stari komunist i i jedan od najuglednijih partizanskih dužnosnika, ovako mlako i bez ikakve reakcije primi te prijetnje i najave genocida. Takvi masovni četnički pokolji provođeni su u više navrata (u istočnoj Bosni, zapadnoj Bosni, istočnoj Hercegovini, Sandžaku) i to je bila ustaljena praksa kojom se pripremao etnički čist, srpski teritorij za buduću „Veliku Srbiju“.

I kakva bi to štorija o „slavnoj narodno-oslobodilačkoj borbi“ bila, a da se u njoj ne pojavi Vrhovni komandant partizanske vojske, alfa i omega NOB-a  i „najveći sin naših naroda i narodnosti“, Josip Broz Tito.

Njega ostavljamo na kraju (kao šlag na tortu), jer, tko god što mislio o Rodoljubu Čolakoviću Roćku nije on bio (posve) glup i jako je dobro znao da ono što piše, prije ili kasnije mora dobito verifikaciju njegovoga pajdosa još iz vremena kad su skupa slali u smrt jugoslavenske komuniste (preko Dimitrova, Staljina i Kominterne) kako bi se dočepali vodećih pozicija u KPJ.

Pripremimo se, dakle, za ovu „emotivnu“ scenu koja „tjera suze na oči“; u glavnim ulogama Roćko i Tito (stari pajdaši iz predratnih vremena):

Pred sam polazak naišao je Relja Vasković, komandant Žeravičkog četničkog bataljona. Bio je obučen u englesku uniformu, u rukama nosio englesku mašinku – sve mu je to poklonio drug Tito od prve engleske pošiljke.

(…) Otišao sam sa Reljom kod Tita koji mu je zahvalio na učinjenoj usluzi.“ (budući da je ovaj, navodno, „pomogao partizanima u napadu na Kladanj“ – op. Z.P.) (str. 233.)

Roćko je imao i jedan sasvim poseban sustav „prevaspitavanja“ četnika, jer mnoge od njih „preobratio“ je tako što im je (vjerovali ili ne) držao politička predavanja o značaju borbe protiv okupatora, ciljevima partizana, sramotnoj izdaji četnika i drugih „okupatorskih slugu“ i sl., a ako ih je bilo više, onda su im on i njegovi drugovi držali govore, po pravilu ih puštajući na slobodu i ostavljajući im da sami odluče hoće li i kad (možda) napustiti svoje četničke postrojbe i prići njima (partizanima). Naravno, prešutio je obrnute slučajeve – sasvim je logično da je u takvoj situaciji bilo i onih koji su napuštali partizane i odlazili u četnike, ali sa stanovišta epskih prikaza NOB-a, takvo što je najbolje bilo prešutjeti. Preko višekratnih prelazaka četnika u partizane (čije su redove mnogi od njih napuštali prvom prilikom), Roćko prelazi bez ikakve osude takvih postupaka, hladnokrvno i ravnodušno, bez grižnje savjesti, očito smatrajući kako je to normalna pojava, a četnički koljači ostaju nekažnjeni i najčešće ih se pušta kućama čak i poslije najvećih pokolja. Roćko strpljivo čeka da se proces „diferencijacije“ okonča i priliv u partizane postane veći, što se s primicanjem kraja rata konačno i događa. Ipak, ne želi priznati jednu prostu istinu: četnici su bili brojčano nadmoćni na svim područjima Bosne i Hercegovine na kojima su živjeli Srbi i samo su prekretnice rata (poraz njemačke vojske na Staljingradu, kapitulacija Italije) mogle jednim dijelom dovesti do prevage u korist komunista. I zato su on i njegovi drugovi kalkulirali u nedogled, čekali, odugovlačili i izbjegavali s njima ozbiljne sukobe – u svim okolnostima osim kad nisu mogli drugačije, s obzirom da su se i jedni i drugi borili za preživljavanje i životni prostor.

Četnike su iz taktičkih razloga podržavali Amerikanci i Englezi

U taktiziranju partizana prema četnicima izvjesnu (mada ne i presudnu) ulogu imala je činjenica da su najveći dio rata uživali simpatije SAD-a i Engleza (pogotovu ovih potonjih),a partizani su (kao i četnici) očekivali sa Zapada pomoć i međunarodnu potporu za legitimiranje svojih aktivnosti, predstavljajući se njihovim mislijama i novinarima kao „beskompromisni borci protiv fašizma“.

Ovo je bi bio samo jedan kratki i površni presjek nekih između brojnih zanimljivih mjesta kojima obiluju Zapisi o oslobodilačkom ratu jednoga od najvećih autoriteta komunističkog i partizanskog pokreta Rodoljuba Čolakovića Roćka. Opus je gotovo impresivan i sastoji se od pet knjiga, od kojih samo ova (četvrta) ima 315 stranica (tiskano sitnim slovima). Te knjige bile su sastavnim dijelom svih knjižnica (od građanskih, preko školskih, do garnizonskih, raspačavane su preko škola, organizacija KPJ/SKJ, SUBNOR-a, SSRNJ, SSOJ, SSJ itd., itd.) i imale su kultni status prvorazrednog revolucionarnog štiva.

I nikomu ni jednog trenutka nije bilo ničega spornog u tomu što piše Roćko!?

Možda zato što su on i Tito bili stari „kamaradi“ iz  zlatnih vremena predratne ilegale (kad su isto kao Đilas, Ranković i mnogi drugi iz te garniture osposobljavani za „svjetsku revoluciju“ na KUNMZ – Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada  i u „Lenjinovoj školi“ u Moskvi, bili izdašno plaćani novcem Kominterne, putovali Europom s nekoliko identiteta, kao „autentični borci za radničku klasu“ nosili najbolja odijela, zlatno prstenje i najskuplje satove, pili šampanjac, uživali u slatkom životu s lakim curama i onako  usput, poslali u smrt oko 300 najuglednijih članova KPJ koji su im bili smetnja na putu do vrha…sve to uz pomoć jednoga od najvećih pokvarenjaka i smutljivaca predratne jugoslavenske KPJ, Slovenca Josipa Kopiniča Valdeza – zvanog „Vazduh“- koji je sjedio kraj radio-postaje u Zagrebu, održavao stalnu vezu s Moskvom i po njihovim nalozima cinkario kad i koga je trebalo).

Staljinu je bilo bitno samo jedno: osigurati slijepu poslušnost i lojalnost vodstva svih podređenih KP (pa tako i jugoslavenske) i to je na kraju uspio prihvaćajući četvorku: Tito, Kardelj, Đilas, Ranković u kojima je imao robovski odane sluge, jer su i sami bili u stalnoj neizvjesnosti i panično se plašili svakog poziva u Moskvu. Strah je bio glavni instrument kojim je Staljin osiguravao svoj utjecaj na one koji su bili svjesni da im samo bespogovorno izvršavanje naloga „Velikog Vođe“ jamči preživljavanje.

Dakle, svome Roćku Tito nije mogao odbiti ništa, pa ni izdavanje ovakvih Zapisa iz oslobodilačkog rata (jer Roćko je zasigurno i o njemu samome znao što-šta, pa i ono što nije smjelo izlaziti u javnost).

I tako su svjetlo dana ugledali Roćkovi Zapisi… koji jednim dobrim dijelom otkrivaju pravu dimenziju „slavnog partizanskog ratovanja“ upravo preko njihovog odnosa s četnicima.

Na ovom mjestu možda bi bilo zgodno vratiti se na trenutak ponovno Svetozaru Vukmanoviću Tempu koji je u svojim zapisima ostavio prilično zanimljive opise događaja vezano za istočnu Bosnu.

Nastojeći spriječiti nastavljanje zločina nad civilima što su ih provodile mješovite četničko-partizanske skupine, on je sazvao zajednički zbor s predstavnicima četničkih i partizanskih zapovjednika u mjestu Rogatici, s namjerom da ih upozori na posljedice koje ovakvo njihovo djelovanje može imati. Tom prilikom (Tempo) im je poručio (citat iz njegovih ‘Uspomena’):

„Ne zaboravite da se rat još nije završio. Ratna sreća je još veoma prevrtljiva… Vi ste sada jači, i možete pljačkati i ubijati muslimansko stanovništvo…, ali, da li ćete to biti u stanju sutra? Vodite o tome računa da se situacija može promijeniti i da vam muslimani mogu vratiti milo za drago.“

(Vidi: Bruno Bušić, Jedino Hrvatska, Sabrani spisi, izd. Ziral, 1983., str.545-546.; Preuzeto iz: Posebni otisak iz časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.11.; istaknuo: Z.P.).                        

Za Tempa se sasvim sigurno ne može tvrditi da nije poznavao situaciju na terenu, pošto je po zadatku (koji je dobio izravno od Tita i Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije u Beogradu već 05.07.1941. godine) bio zadužen za organiziranje partizanskih odreda na cijelom području Bosne i Hercegovine; k tomu, bio je Crnogorac, pa mu se teško može pripisati nekakva zla namjera prema srpskom narodu, utoliko prije što je iznošenje ovih činjenica vodilo u otvoreni sukob s Partijom.

Partizanski Vrhovni štab u Foči, 5. travnja 1942. godine; djeca žrtava traže zaštitu i pomoć

 

Prvih dana siječnja 1942. godine, u Foči i okolici izvršeni su veliki pokolji civila koje su organizirano proveli domaći četnici i njihova subraća iz Srbije. Tisuće muslimanskih žena, djece i staraca (a naročito muška djeca – jer, „sve što je bilo veće od vojničkog karabina“, po nepisanom pravilu koje je vrijedilo kod četnika obvezno je išlo pod nož) bili su pobijeni, a leževi ostavljeni u hrpama na mjestu zločina (po ulicama, pobacani u Drinu ili na obali, na mostu, poljima, livadama). Žene i djevojčice su prije smaknuća silovane, sva vrijedna imovina opljačkana, sela oko Foče popaljena, a dio naroda koji je uspio spasiti se bezglavim bijegom spas je potražio u okolnim selima i gradovima.

Osam, devet (a po nekim podacima i više) tisuća muslimana pobijeno je u samo nekoliko dana a rijetki očevici su nakon toga iznijeli grozne detalje tih masovnih smaknuća.

Evo dojmova jednog od partizanskih generala koji je imao prigodu naći se na tom mjestu nakon što su se četnici razbježali i napustili ovo područje:

„Ne sećam se da sam ikada u životu vidio nečeg jezovitijeg od onog što smo zatekli u tom gradu. Razularena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. Na njemu nije bilo ni jednog pedlja zemlje, koji ne bi bio zasićen krvlju poklanih. To je bilo stratište nedužnog muslimanskog naroda – prava klanica. Pod mostom mnogo leševa. Povezane žicom, međusobno prepletene njome, četnici su preklane ljude i žene bacili s mosta u reku. Mnogi se zapletoše o stubove mosta. Životinjsko divljanje, gore od onog najkrvoločnije zveri. Žene i devojke prije klanja silovali su na očigled roditelja, muževa i braće. Strahote se ne daju opisati.“

(Vidi: Vjesnik, Zagreb, 25.05.1952.; preuzeto iz: Posebni otisak iz časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.10.; istaknuo: Z.P.).

Još jedan ugledni komunist, partizanski politički komesar – blizak Titu i Vrhovnom štabu – Adil Zulfikarpašić daje nam zanimljiv pogled na neke procese koji su se odvijali u samome vrhu partizanske vojske i Partije, a u još drastičnijoj formi na svjetlo dana iznose ono što Roćko u svojim Zapisima… tek nagovještava: da su mnogi četnički koljači završavali kao partizanski komandiri ili komandanti, pa čak i neposredno nakon što su izvršili grozna nedjela (masovnih klanja) koja nikako nisu smjela ostati nekažnjena.

Njegov opis onoga što je zatekao u Foči potresniji je od svega što su o tomu pisali mnogi autori, vjerojatno zbog toga što je bio rođen u tom gradu i htio-ne htio duboko suosjećao s žrtvama svojih sunarodnjaka.

U svome tekstu Put u Foču 25.I.1942. godine, koji je objavila Muslimanska biblioteka u Beču u svom Godišnjaku 1957, knjiga 4., Zulfikarpašić među ostalim piše:

„Srce mi je zakucalo od uzbuđenja kad sam čuo, da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam čuo da su ga zaklali četnici… Moj je brat sa srbima živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama… Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato čitavoj Foči. Na Drini izvršeno nečuveno klanje i prolijevanje ljudske krvi, bilo je uistinu onolikih razmjera kako se pričalo, ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim očima.

Sa mnom su jahali na putu za Foču Rade Hamović zapovjednik odreda, Pero Kosorić zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji put prolazio, stanovnici su nas nudili suhim voćem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca su se oko nas gonjala i molila da im damo koju olovku…

…(…) Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji da je Srbin.

  – Šta je bilo sa ovim svijetom čiča?

  – Kojim svijetom? Pravio se stari nevješt.

  – Iz Poljica i Drača, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

   – A, sa Turcima? Dosjetio se on. – Satrli ih brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvjeri ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vođi Klariću: ‘Iskopajte jame pa zatrpajte, naćerajte neka sami sebi jame kopaju’. A on meni kaže:’Nemamo vremena čoče, jer partizani mogu svaki čas … ‘ . Ništa mu nisam odgovorio…

… (…) Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Lješevi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je već nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuća u dolini bilo je spaljeno.

  Jašući dalje cestom prema Foči, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Daničići i Susjesno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67% muslimana. Držao sam u početku, da je ogromna većina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima. Ali, gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti? …“

  Poslije ulaska u sam grad Foču, Zulfikarpašić opisuje susret s jednim partizanom, Vojinom Božovićem, kojega je poznavao od ranije, jer je dugo radio u tom mjestu..

  „(…) Rukovali smo se bez riječi. Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek most je bio krvav. Ispod mosta, niz zidine kula, visile su poput stalaktita u carstvu Nečastivoga ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela, kao da ih uspavljuje. Uz obalu, ležali su naduti lješevi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

          – Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca, – objašnjava nam Božović. Kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su poklani svi oni, koji su veći od konjičkog karabina. Ali, ljudi su poubijani svuda: po kućama, dvorištima, ulicama. Kasnije je red došao i na žene i djecu. Drina je izbacivala lješeve. Da se to spriječi, razrezivali su im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.  

         – Pa ko je to učinio? – pitao sam.  

         – Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo.

 Četnici su unišli bez otpora u Foču, i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovički odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije desilo. Eto, za šest mjeseci, našlo se je među muslimanima dvanaest ljudi koji su prihvatili poziv da sarađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali četnici i počeli da kolju sve od reda, ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv a ko nije, i nije se našlo ni dvanaest (Srba – op. Z.P.) od šesnaest hiljada ( koliko ih je tada živjelo u fočanskom srezu – op. Z.P.), da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj od osam hiljada poklanih u fočanskom srezu.

  To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kome nema premca.“

  Slijede brojni razgovori Zulfikarpašića s mještanima koji svjedoče o četničkim klanjima. Nije se mogao načuditi tome, da ni domaći Srbi s kojima su muslimani do tada bili uvijek u dobrim odnosima, nikome nisu pomogli, nego su se naprotiv, odmah po dolasku srbijanskih četnika pretvorili u koljače i zločince.

-nastavlja se

>> SAD NA JEDNOJ, SAD NA DRUGOJ STRANI – ČAS ČETNICI, A ČAS PARTIZANI (PRVI Dio)

Zlatko Pinter

Komentari

Oglasi
Komentari

Zlatko Pinter

BERNARDIĆU, MOŽE LI SE ISTO VRIJEME BITI FRLJIĆEV FAN I KATOLIK-VJERNIK?

Objavljeno

- datum

(http://hr.n1info.com/a170427/Vijesti/SDP-u-katedrali-sjedio-na-rezerviranim-klupama.html)

Oko gurua i promotora današnjeg sirovog rasizma, primitivizma i banalnosti što ih u Hrvatskoj pod krinkom kulture i „umjetničkih sloboda“ širi opskurni ekshibicionist Oliver Frljić, iz dana u dan okuplja se sve brojnija „krema“ uglednika lijevo-liberalnog spektra.

Lete kao muhe na g**** (rekli bi feralovci)

Biti viđen na određenim mjestima u gradu u sasvim određeno vrijeme (po svaku cijenu – živ ili mrtav, pogotovu u Kerempuhu) jedno je od pravila koje ima svoju svrhu u posvemašnjoj estradizaciji političkog života kojoj smo svjedoci zadnjih godina, dok povod i nije tako važan. Jedini je uvjet da to budu pripadnici „našeg“ čopora i da je događaj odraz „progresivističke“ lijevo-liberalno-anarhističke struje, kako bi se opetovano i uvijek iznova dokazala pravovjernost i pripadnost „antifašističkom“ plemenu. Takva stalna dokazivanja među ostalim su nužna kako te čopor ne bi odbacio, ili ne daj Bože optužio za „klizanje u desno“ što je gore od svake anateme.

Tog zlatnog pravila drži se i predsjednik najjače oporbene stranke Davor Bernardić koji se u kratko vrijeme od kad je preuzeo SDP uspio toliko iskompromitirati da se sve češće postavlja pitanje može li se niže pasti (i to od simpatizera i članova njegove stranke). Neki čak vele da je bivši „mladi lav“ SDP-a (koji se u međuvremenu pretvorio u jazavca) – zamislite: „prolupao“, jer navodno na svome fb profilu u zadnje vrijeme objavljuje imbecilne sadržaje, pa su neki čak pomislili kako mu je stranica hakirana.

No, na stranu njegov fb profil i sklonosti komunikacije putem društvenih mreža.

Mene on zanima iz sasvim drugih razloga. Dakako, kao pojava, a ne osoba.

Pitam se, može li čovjek u isto vrijeme odlaziti u crkvu na Svete Mise (iz čistog mira i ničim izazvan, dakle, vlastitom voljom), a u isto vrijeme posjećivati opskurne rasističko-fašističke i sotonističke seanse koje u Kerempuhu svako malo priređuje notorni Frljić. Može li katolik-vjernik „u slobodno vrijeme“ (kad „odradi Misu“) biti poklonik i obožavatelj Antikrista?

Eto, to me zanima.

Dopuštam da sam kao „desničar“ i „taliban“ do te mjere ograničen i zaostao da ovu dijalektiku nisam u stanju shvatiti, ali, eto, postavljam to pitanje, iako znam da mi nitko neće odgovoriti.

Istini za volju, kad je u pitanju „umjetnik“ rasističko-šovinističko-fašističke orijentacije Oliver Frljić, uvjeren sam da je ne biti nazočan na njegovim sotonističkim obredima pitanje mentalne higijene, časti i dostojanstva ljudske osobe kao takve, neovisno kojoj naciji, vjeri ili svjetonazoru čovjek pripada.

Možda sam staromodan, ali doista tako mislim.

Perfidno i smišljeno koristiti umjetničku slobodu i formu „satire“ kako bi se na najvulgarniji, najsiroviji i najprimitivniji način pljuvalo na neki narod ili vjersku zajednicu, prljavština je kojom se mogu baviti samo individue bez trunke morala, savjesti i karaktera, a podržavati takve, u najmanju ruku predstavlja sudioništvo u tom zločinačkom pothvatu.

Zločinačkom pothvatu – upravo tako.

Jer sijati mržnju i netrpeljivost, grubo izvrgavati ruglu bilo koju društvenu, nacionalnu ili vjersku skupinu (u ovom slučaju Hrvate, katolike i muslimane), ravno je zločinu i oni koji to čine zločinci su.

Činjenica da su naši „uglednici“ iz političkog i javnog života koje ponekad viđam u crkvi (katoličkoj, da ne bi bilo zabune) u isto vrijeme fanovi sotonista i rasista Frljića, neminovno znači da su ili podvojene ličnosti ili varaju jednoga od dva „boga“ kojima se klanjaju.

Treća mogućnost je, naravno, da ne vjeruju ni u što i da u crkvu idu reda radi ili po naputku PR stručnjaka – da budu viđeni, što doduše nije tako rijetka pojava i kod nas običnih ljudi. Samo što naša motivacija nije lov na glasove, a to je ipak značajna razlika.

Ući u crkvu, moliti se Isusu Kristu, slušati Evanđelje (možda čak primiti u usta i hostiju) pa se potom zaputiti na opskurnu seansu koja je sotonistički obred potaknut najnižim i najsirovijim strastima i produkt mržnje i zloće nije običan grijeh nego svetogrđe.

Između Sotone i Krista se mora izabrati, jer jedno s drugim ne ide nikako.

Može li ljevičar biti vjernik? Naravno, zašto ne bi mogao?

Ali, onaj tko je blizak Antikristu, sam je podigao zid između sebe i Boga.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

ACO, POPTISUJEM TVOJ TRAKTAT PROTIV MRŽNJE U MEDIJIMA, ALI…

Objavljeno

- datum

Nikad mi nije napamet palo da ću se u bilo čemu složiti s voditeljem emisije Nedjeljom u 2 Aleksandrom Stankovićem, ali, eto, uvijek postoji prvi put.

A sad, ako dopustiš, Aco, prelazim na osobno obraćanje (lično i personalno – kako bi rekli naši istočni susjedi, odrastao sam tamo pa mi takvi izričaji nisu strani).

Najprije Ti želim reći da ovo „Aco“ nema nikakve negativne konotacije: Nije izraz mog (ne daj Bože) podcjenjivačkog odnosa prema Tebi kao osobi, još manje želje za intimom i zbližavanjem, nego jednostavno, djeluje mi simpatičnije. Kod nas u Vojvodini (u kojoj sam odrastao) nikoga tko se zvao Aleksandar nisu zvali tako, nego skraćeno: „Aleksa“ ili „Aca“, a ja eto odabrao ovo drugo.

Nadam se da se ne ljutiš što ja kao anonimus sebi dopuštam Tebe etabliranog voditelja javne TV oslovljavati malo „intimnije“ i da ne zamjeraš na tomu.

Od riječi do riječi POTPISUJEM sve što si izgovorio u onom monologu na kraju svoje emisije danas dne 14. siječnja 2018., na temu mržnje u medijima. Apel je bio UBITAČAN (u pozitivnom smislu) i uvjeren sam (do panja) da će kod svih razumnih ljudi naići na odobravanje. Posebno je simpatičan bio onaj transparent koji si se potrudio ispisati na papir (čini mi se A3 format, flomasterom crnim – ako se ne varam) i podignuo ga na kraju monologa onako visoko iznad glave, da svi vidimo.

Bravo, bravissimo, Aco! To se traži! Tako se ponaša novinar javne TV. Moja potpora svakom (eventualnom) projektu koji će biti na tom tragu!

Možda se pitaš Aco, zašto no „ALI“ (uz tri točke) u naslovu teksta ovog „Otvorenog pisma“?

Pa da objasnim.

Razlog je (po meni) itekako opravdan, a Ti procjeni stoji li to ili ne.

Aco, kod nas se mržnja u medijima prosipa oduvijek, samo što je ona do 1990. godine bila monopol komunista i njihovog Agitpropa i širila se pod njihovom dirigentskom palicom, a nakon toga je (pod okriljem novostečene slobode i demokracije) postala „svojina“ i „običnih“ građana, pogotovu od vremena uporabe Interneta.

Ja sam Aco, protiv mržnje uopće, pa shodno tomu i protiv one u medijima. I nikad javno nikomu nisam psovao majku (ili druge članove obitelji), rodbinu, čak ni stranku, partiju ili stranačakog vođu, aktivista, člana itd., itd. Najkraće rečeno: nikad nikomu ništa ne psujem (javno), ne pozivam na mržnju, uporabu sile, nisam rasist, šovinist i sl. (ako vjeruješ na riječ), tako da se nikako, ama baš nikako ne mogu naći pogođen time što si rek’o, dapače, ISTOMIŠLJENICI SMO (kako već rekoh, da se ne ponavljam) po ovom pitanju.

Možda se još uvijek pitaš Aco, kojim povodom Ti pišem.

E, pa evo, da ti kažem.

Meni se Aco čini da si pomalo zakasnio sa svojim apelom. Nikad u više od 15 godina (koliko vodiš ovu emisiju, čini mi se), nešto slično nisi rekao – ako griješim ispravi me, ali takvim tonom, tako odlučno, rezolutno, u macho stilu baš nikad!

A bilo je prigoda, Aco, itekakvih je prigoda bilo da se oglasiš!

Spomenut ću samo neke slučajeve – onako zbrda-zdola, po sjećanju, jer mi se ne da sad tragati za kronologijom (iako imam to zapisano) i to samo one koji su imali medijskog odjeka.

Sjećaš li se Aco, onog referenduma o braku koji je inicirala „Građanska inicijativa ‘U ime obitelji’“ u proljeće 2013. godine?

Legitimne inicijative udruge civilnog društva, koja je na koncu završila tako što je 66% građana glasovalo ZA USTAVNU ZAŠTITU BRAKA KAO ZAJEDNICE ŽENE I MUŠKARCA.

Sjećaš se, naravno.

E, ako se toga sjećaš, onda se sigurno sjećaš i fizičkih napada na volontere koji su prikupljali potpise za referendum i njihova ozljeđivanja na javnim mjestima, paljenja i prevrtanja štandova, otimanja i cijepanja listova s potpisima…itd., itd. Bilo je u medijima (sporadično doduše, ali bilo je). Otrovna i bolesna mržnja koja se širila ulicama Zagreba od ljeta do jeseni te 2013. godine, a koja je svojski poticana u medijima (u čemu ni tvoja kuća – HTV nije bila bezgrješna), vjerovao Ti ili ne, bilo je nešto najgore što sam ja doživio u Hrvatskoj od 1990. godine do danas.

Ta patološka mržnja Aco (ljevičarsko-liberalnih i anarhističkih skupina, stranaka i javnih osoba, LGBT udruga itd.) bila je prešutno poticana (elegantno i ispod žita) od strane tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića, dok su konkretni „izvođači radova“ bili tadašnji ministri (Vesna Pusić, Milanka Opačić), potpredsjednik  Hrvatskog Sabora (Nenad Stazić), savjetnik SDP-ovog EU parlamentarca Olega Valjeva, Nikša Spremić, vodeći novinari iz najutjecajnijih medija – spomenuo sam samo neke, po sjećanju – a među njima je, nažalost, bio i dr sc Tvrtko Jakovina sa FF Zagreb.

Željku Markić nazivalo se „Mengeleom“, „Eichmannom“, uspoređivalo ju se s Hitlerom, govorilo se kako „planira ponovno otvoriti Jasenovac za djecu samohranih roditelja“ itd., itd.

Dr sc Tvrtko Jakovina napisao je pamflet sa školskim primjerom prikrivenog govora mržnje pod naslovom: „I Hitler je referendumom ušao na nacionalnu političku scenu“ (objavljeno na Tportalu; dostupno na: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/i-hitler-je-referendumom-usao-na-nacionalnu-politicku-scenu-20131125) i naravno, potpisao ga svojim imenom (i titulom).

Nisam čuo, Aco, da si se oglasio u to vrijeme s pozivom protiv mržnje u medijima – ili sam, dopuštam, propustio možda kakav Tvoj apel. Nisi se (koliko znam) oglasio nikad do sada, a od 2000 godine do danas prilika je itekako bilo.

Nemoj da Ti sad nabrajam sve (kako se na Trgu Bana Jelačića javno pozivalo na paljenje naših Katoličkih crkvi, nazivalo nas se „talibanima“, „teroristima“, „ustašama“, katolibanima, prijetilo se kako će „padati glave i biti krvi do koljena ako se skine ploča s Trga Maršala Tita“, da ne spominjem javne žalopojke ljevičara i anarhista koji žale „što na Bleiburgu nije bilo dvostruko više mrtvih“ ili što „Goli otok nije nastavio s radom“ et cet., et cet. Ponavljam, imam kronologiju događanja – ako treba pošaljem Ti na e-mail.

Nije Te žuljalo Aco do sada. Do sada Te nije bilo briga za mržnju u medijima? A sad, kad se radi o tvojoj koži, skičiš, je li?

No, nemoj zaboraviti da su TI DAO POVOD ZA OVO. To naravno, ne opravdava mržnju koja je usmjerena prema Tebi ili bilo komu drugome, ALI, ACO STOTINU PUTA DO SADA SI OVOM NARODU PLJUNUO U LICE, što jest, jest. I to zato (po mom dubokom uvjerenju) da bi izazvao incident, na sebe skrenuo pozornost i učinio svoje emisiju gledanijom.

„Tko sije vjetar…“, dalje znaš Aco.

I još nešto. Nema jednosmjerne demokracije i ljudskih sloboda rezerviranih za određene ideološke ili svjetonazorske skupine. Vi koji ste lijevo-liberalnog ili ateističkog svjetonazora nemate monopol na istinu, humanizam, ljudska prava. A ponašate se kao da imate. U tomu je veliki problem.

„Zašto gledaš trun u oku brata svoga, a u svome balvan ne vidiš?“ (i to znaš, garant, ali ne bi bilo loše da zapamtiš).

Ne može se šutjeti kao riba kad se vrijeđaju katolici i Hrvati, a zinuti samo kad se kolo obrne. Ne može se ovaj narod provocirati do te mjere da mu se na državnoj televiziji prekraja povijest tezama o „građanskom ratu“, a da to ostane bez reakcija. Je l’ tako Aco?

Ja primitivce ne dijelim na „vaše“ i „naše“. Ni jedan primitivac nije moj. A kod vas je ta podjela bogme jako uočljiva.

I još nešto. Ne brinem ja za tebe. Kod vas ljevičara i ateista svaki čas prijetnje, a nikomu dlaka nikad falila nije. I hvala Bogu da je tako. Nas kršćane takvi kao Ti ne moraju učiti toleranciji, pa ne bi bilo loše da s vremena na vrijeme svoju branšu i ideološke istomišljenike podsjetiš na ono što si danas izgovorio na kraju emisije.

Ja o tebi ne mislim ništa dobro. Znam da si uhljeb, provokator, beskrupulozni materijalist, hipohondar, narcis, sklon vrijeđanju onih koji drugačije misle i provokacijama, da nisi sposoban novinar i da na HTV-u uživaš mnogo bolji status nego zaslužuješ, ali, nikad Ti u životu ne bih ništa opsovao niti učinio nažao.

I ne brini, Aco, i Tatjani Jurić su „prijetili“, Šerbedžiji, Miri Furlan, Frljiću, nema komu iz vašeg miljea nisu i hvala Bogu, nikad se nikomu ništa nije dogodilo. Nek tako i ostane. I ostat će, znate vi to jako dobro. Samo malo dižete graju. Gledanost Tvoje emisije će opet skočiti – provjeri sljedeće nedjelje popodne, budeš vidio.

Ali, zapamti: Ako se pljuje u lice čitavom narodu, u tom narodu će se uvijek naći skupina onih koji bi pljuvaču razbili gubicu. To je, nažalost, tako. Vidiš, ja imam 63 godine i nikad mi nitko u životu nije prijetio. NIKAD. Možda zato što ne tražim vraga.

Da Te na kraju malo nasmijem.

Prije nego sam sjeo pisati ovaj tekst, moja stara (mama) me pita što radim.

-Prijete Aci Stankoviću, pa da mu napišem pismo potpore, velim joj ja.

-Aha, na to će ona – eno, puna su groblja ljevičara, koliko smo ih pobili.

Živ i zdrav mi bio, Aco!

I na kraju samo čestitka na izračunu (ono: 20% građanski rat, 80% agresija) tu računicu ni Einstein riješio ne bi. Daj, prijavi patent dok ti nisu ukrali intelektualno vlasništvo.

Adio!

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

BITKA ZA GVOZDANSKO HRVATSKO JE JUNAŠTVO BEZ PREMCA U EUROPSKOJ POVIJESTI

Objavljeno

- datum

Rijetko koji narod u Europi ima tako bogatu i burnu povjesnicu kao Hrvati. I rijetko koji narod u Europi tako lako i brzo zaboravlja slavne trenutke svoje prošlosti.

Gvozdansko, koje se nalazi podno Zrinske gore (u današnjoj Sisačko-moslavačkoj županiji između Gline i Dvora) starohrvatska je utvrda koju su podigli hrvatski plemići iz loze Zrinskih i u njoj je Nikola III Zrinski imao ljevaonicu, topionicu i kovnicu novca. U vrijeme osmanlijskih prodora i nakon teškog i tragičnog poraza hrvatsko-ugarske vojske na Mohačkom polju (29. kolovoza 1526. godine), Hrvatska se našla u vrlo teškom položaju, izložena žestokim i učestalim atacima Osmanlija i njihovih plaćenika s istoka – vlaških Martologa.

U samo 6 godina (od 1571 do 1577.), Gvozdansko je napadano četiri puta, budući da je bilo od velikog strateškog značenja za obranu „mekog trbuha“ Hrvatske Kraljevine i sprječavanje prodora osvajača dalje u smjeru zapada.

Svoj peti pohod i opsadu utvrde Turci su poduzeli krajem 1577. godine. Bitka je trajala više od stotinu dana (od 3. listopada 1577 do 13. siječnja 1578. godine).

Prema zapisima, osvajači su raspolagali s oko 10.000 uvježbanih vojnika koje su vodili Ferhad-paša Sokolović i Kapidži-paša, dok su nasuprot njima bili branitelji utvrde: 300 vojnika među kojima samo 50 iskusnih vojnika posade Zrinskih i 250 rudara koji su se pred turskom najezdom tu sklonili sa ženama i djecom. Zapovjednici obrane bili su kapetan Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić.

Odsječeni od ostatka Hrvatske i prepušteni sami sebi, izmoreni glađu i strašnom zimom (od koje su kako kronike kažu „ugibali konji“ i „pucala stabla“), branitelji su odolijevali nadčovječanskim snagama i odbijali sve ultimatume za predaju utvrde – mada su im Turci obećavali slobodu. Dugotrajna opsada uz sve spomenute nevolje, na kraju je malobrojnu posadu Gvozdanskog dovela u bezizlazan položaj.

Osvajači su u ranu zoru 13. siječnja krenuli na juriš, ali iz utvrde na njih nije opalila ni jedna puška, iako su branitelji stajali na bedemima s oružjem u rukama. Unutar zidina zatekli su strašan prizor: smrznuta, nepomična tijela posade, žena i djece koji su radije izabrali smrt od zime i gladi nego da se predaju i postanu roblje. Branitelji su i dalje držali svoju mrtvu stražu na mjestima bojnog rasporeda, kao du su i tim posljednjim činom htjeli dati do znanja kako ne pristaju na predaju i ropstvo.

Budući da na takvo što u svojim pohodima do tada nisu naišli, turski zapovjednici bili su iznenađeni ali i zadivljeni besprimjernom hrabrošću i žrtvom Hrvata. Ferhad-paša zapovjedio je da se dovede katolički svećenik i mrtvi pokopaju po kršćanskom obredu, uz vojne počasti.

U znak poštovanja prema braniteljima Gvozdanskog, malobrojne preostale kršćanske žitelje ovoga kraja oslobodio je teških nameta i poreza kakvi su bili raspisani za druge krajeve. Vidi: 

Sve do 1990. godine, za ovu epopeju junačke borbe naših predaka gotovo se nije znalo.

No, to ne treba čuditi, budući da su komunisti i velikosrpski ideolozi (koji su među njima vodili glavnu riječ), potiskivali sve ono što je bilo značajno i afirmativno za hrvatski narod, njegovu povijest i identitet.

Kad je u pitanju Gvozdansko, imali su još jedan motiv više za skrivanje istine i krivotvorenje prošlosti.

U ovome su mjestu, naime, na drugi dan Božića (26. prosinca) 1941. godine partizani počinili masakr u vrijeme podnevne Mise, kada su poklali 55 Hrvata (imena žrtava danas se nalaze na spomeniku u selu – fotografija dolje). Kako je vidljivo iz prezimena žrtava, tu je izvršeno istrebljenje čitavih obitelji (Borić, Brkljačić, Bunjevac, Grabarević, Paležac, Turujlija, Vukorep).

Srpski teroristi nastavili su tradiciju svojih prethodnika, pa su u agresiji na Hrvatsku 1991. godine u Gvozdanskom ubili troje ljudi i zapalili katoličku crkvu koja je nedugo prije toga obnovljena.

Gvozdansko: spomenik s popisom hrvatskih žrtava pobijenih od partizana za Božić (26. prosinca) 1941. izvor: HKV.hr

Od 2010. godine, započeli su redoviti Hodočasnički spomen pohodi na Gvozdansko (zadnjih godina pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske), kojom prigodom našim junacima iz daleke prošlosti, hrabrim braniteljima hrvatske Masade, poštivatelji njihove žrtve odaju počast i podsjećaju na te dane slave i mučeništva.

Hrvatski branitelji, članovi stradalničkih udruga iz Domovinskog rata, svećenici i građani Sisačko-moslavačke županije, biskup Sisačko-moslavačke biskupije i predstavnici županijske i lokalne vlasti kao i gosti s područja cijele Hrvatske upriličuju skup na lokalitetu same utvrde, svečanu procesiju i Svetu Misu u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova za sve žrtve koje su kroz povijest u Gvozdanskom stradale za Domovinu.

Hrvatska Masada – utvrda Zrinskih, Gvozdansko, oteta je zaboravu i očišćena od korova, trnja i šiblja.

Ne smijemo dopustiti da nam je ponovno otmu.

„Narod koji zaboravlja svoju prošlost slijep ide u budućnost“, govorio je Otac Domovine.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno