Connect with us

Zlatko Pinter

SAD NA JEDNOJ, SAD NA DRUGOJ STRANI – ČAS ČETNICI, A ČAS PARTIZANI (2. Dio)

Objavljeno

- datum

Nastavljajući svoju „napetu“ štoriju koja po sadržaju sliči dnevniku – iako su ponekad (slučajno ili ne) događaji prikazani izvan kronološkog slijeda ili izmiješani, slavni komunistički „prvoborac“ i uglednik Rodoljub Čolakovič Roćko u svojim Zapisima o oslobodilačkom ratu (izdanim u Beogradu 1952. godine), stiže do proljeća 1943. godine.

Opet spominje četničkog poručnika Mirka Đukanovića s kojim se sreće drugi put. Da podsjetimo, riječ je o ađutantu četničkog vojvode Radivoja Kerovića koji se sa svojim komandantom bio u delegaciji koja je u ime svih četnika istočne Bosne 30. svibnja 1942. potpisala s porazum s vlastima NDH o bezuvjetnoj lojalnosti Pavelićevom režimu, ali je isto tako sudjelovao i na konferenciji četničkih odreda Bosne u Kulašima (kao predstavnik četničkog odreda „Trebava“) i to u jesen iste godine, po prilici u vrijeme kad se zbio već ranije opisani prvi susret između njega i Roćka (Čolakovića) i kad se nije vratio nakon što ga je ovaj pustio na prenoćište („u obližnji zaselak“), iako je obećao da će napustiti četnike i prići partizanima.

Evo što Roćko ovoga puta piše o svome starom/novom poznaniku, četničkom poručniku i ađutantu vojvode Kerovića (koji se u međuvremenu osim njemu i partizanima obvezao na vjernost i lojalnost ne samo Paveliću, nego i „bratu Draži“ (Mihailoviću – op. Z.P.) te u skladu s time, na spomenutom četničkom sastanku u Kulašima izrazio mišljenje kako „treba raditi u duhu naređenja brata Draže Mihailovića“. (Vidi: Nikola Milovanović, Draža Mihailović, odnosi između bosanskih četnika i Draže Mihailovića; http://www.znaci.net/00001/11_23.htm):

„Prije nekoliko dana prebjegao nam je iz četnika Mirko Đukanović (opet – op. Z.P.) student prava iz Bijeljine. On je bio zamjenik vojvode Kerovića za poslove pozadine, ustvari bio je nešto više od pisara u četničkom štabu (dakle vojvodin ađutant, „zamjenik za poslove pozadine“ i četnički oficir Đukanović – on koji je bio u delegaciji koja je potpisala sporazum s vlastima NDH i delegat-predstavnik Trebavskog četničkog odreda na četničkoj konferenciji za Bosnu u Kulašima, po Roćku je ustvari bio tek „nešto više od pisara“ – op. Z.P.) Još jesenas bio nam je došao (sjetio se Roćko, ipak – op. Z.P.) kad smo, idući da napadnemo Lopare, upali u vojvodin štab u Tobutu. Bio je s nama,razgovarao i otišao na spavanje u selo. Ujutro se nije javio u štab – predomislio se.

Prekorili smo ga zbog te kolebljivosti i primili u odred…(str. 151.)

U nastavku, Roćko malo dramatizira i „nateže“ priču, kako bi opravdao svoj postupak (više pred čitateljima nego pred samim sobom), pa piše kako je u međuvremenu jedan broj Đukanovićevih novih „drugova“ (partizana) sumnjao kako on i dalje održava vezu s drugom (četničkom) stranom, a oni su tu svoju sumnju „zasnivali na činjenici da se Đukanović ne pitajući nikoga, često odvajao do drugova i obilazio izvjesne ljude po selima kroz koja je Odred prolazio.“

„Nediferencirana“ četničko-partizanska vojska u jednoj od svojih akcija u Srbiji 1941.

I, konačno, Roćko „slučaj Đukanović“ stavlja ad acta na vrlo zanimljiv način.

Naime, najprije su ga on i njegovi suradnici pozvali na razgovor („u jedan udaljeni zaselak“ – da bude dramatičnije) i s njime pričali do dugo u noć. Budući da im je četnički poručnik i Kerovićev ađutant (kojemu su oni bili treća strana kojoj se obvezao na vjernost u samo godinu dana) „sve objasnio“ i pri tomu bio „vrlo uvjerljiv“, pa su oni „jednoglasno zaključili“ da nije sumnjiv i da su „optužbe protiv njega neopravdane“. Očito su Roćko i društvo imali skrivenoga dara za psihološku analizu i to im je itekako koristilo u procjenama  profila ličnosti četnika, kako u ovome, tako i u brojnim sličnim slučajevima.

Autor Zapisa iz oslobodilačkog rata bez okolišanja priznaje mnoge, najblaže rečeno, neobične detalje, koji nikako ne idu u prilog uobičajenim opisima događaja u NOB-u. Evo još nekih:

„Oko našeg štaba stalno se vrti omalen, sitan čovjek, duguljastog lica, lukavih žućkastih očiju… Zove se Trišo Lazić. Do neki dan nosio je bujnu bradu, a sad mu se obrijano lice presijava kao modri patlidžan. Trišo je bio u četničkom bataljonu Petra Rusića…Na naš poziv, on se odmah predao, obrijao bradu i stavio nam se na raspoloženje. Sad pokušava da postane komandant bataljona Dobrovoljačke vojske koji je sklopljen od bivših četnika…“ (str. 60)

Na stranu to što Roćko smatra sasvim normalnim da se oko njihovog štaba „stalno vrti“ taj bivši četnik „lukavih žućkastih očiju“, no, on potvrđuje kako su u okviru partizanske vojske postojale posebne postrojbe (čak razine bojne!) sastavljene od bivših četnika (zarobljenih ili onih koji su – kad više nisu imali kud – prešli u partizane). Ostaju, naravno, pitanja na koja odgovora nema: Kako su mogli imati povjerenja u one od kojih je ne mali broj više puta napuštao četnike i opet im se (prvom prilikom) vraćao (!?) i drugo, zašto su se morale formirati posebne postrojbe bivših četnika – zar ne bi bilo mnogo sigurnije, produktivnije, pa i svrsishodnije (sa stanovišta odnosa među borcima, njihovog morala i međusobnog povjerenja), da su se oni „razbacali“ po već postojećim ustrojbenim cjelinama i tako „utopili“ među već „prekaljenim“ i provjerenim ljudima? Njih je sigurno bio popriličan broj, jer Roćko ih naziva „Dobrovoljačkom vojskom“, pa je utoliko prije bilo (valjda) nužno poduzeti stanovite mjere sigurnosti – a metoda po kojoj se posebno izdvajaju naoružane grupacije bivših četnika sasvim sigurno nije doprinosila toj sigurnosti.

Slijedi još jedan, vrlo zanimljiv susret iz jeseni 1942. godine (dakle, nekoliko mjeseci poslije velikih pokolja što su ih četnici izvršili nad desecima tisuća muslimanskih civila u Foči, Čajniče, Goraždu, Više­gradu, Vlasenici, Srebrenici i Rogatici a istočnu Bosnu već dobrim dijelom etnički očistili – pogotovu pojas uz rijeku Drinu, gdje su se sve akcije odvijale koordinirano između srbijanskih i bosanskih četnika), prije kojega Roćko daje kratki opis ponašanja četnika u istočnoj Bosni:

„’Čelik’ Srbi su najprije klali Muslimane bez razlike. ‘Turke’, kako oni nazivaju Muslimane, treba uništiti – to je bila četnička parola. Sad su oni promijenili dlaku, ali ćud nisu. Oni i sad oštre kame na muslimanske glave, ali imto ne smeta da licemjerno pružaju ruku pomirenja ‘Srbima Muslimanima’ i izbacuju parolu: ‘Nema Srba bez Muslimana – nema Muslimana bez Srba’.

Prije tri mjeseca razgovarao sam s četničkim vojvodom Radivojem Kerovićem na Zlatovu. U tom razgovoru on mi je rekao:

–          Mi bi se s Vama sporazumjeli kad vi ne bi branili Turke. A mi ćemo dočekati da tri dana držimo vlast, pa pokoljemo sve što je tursko, a onda nek bude šta hoće.

Nisam ni pokušao da uvjerim vojvodu da je to i nečovječno i besmisleno.“

Što se opisa ponašanja četnika i njihove ćudi tiče, Roćko je bio potpuno u pravu…samo, postavlja se logično pitanje o mogućnosti bilo kakve suradnje s takvim prevrtljivcima koji, na koncu, nemilice kolju civile gdje god stignu. Na kraju, četnički vojvoda mu jasno i otvoreno kaže što će napraviti ako budu barem „tri dana držali vlast“. Kerović je svoje obećanje ispunio. Oni (četnici) su, nažalost, u većini područja istočne Bosne itekako držali vlast i mnogo dulje od ta potrebna „tri dana“, pa su tako u veljači 1943. godine uslijedili masovni pokolji na području mnogih gradova (Ljubinja, Avtovca, Bileće, Kulen-Vakufa, Koraja, Višegrada, Rogatice, Goražda, Čajniča, Vlasenice, Srebrenice, Neve­sinja, Foče, Prozora, Jablanice, Pljevalja, Ustikoline, itd.); dakle, Kerović je svoje obećanje ispunio – samo je potpuno nejasna reakcija Roćka i njegovih partizana; prvo: susret (između Čolakovića i vojvode Kerovića) opisan je kao neobvezno ćaskanje dvojice prijatelja (a ne susret žestokih i nepomirljivih suparnika – pa se postavlja pitanje kako je do tog susreta došlo, tko ga je potaknuo i tko je koga „priveo“, ili se sve odvijalo na prijateljskoj osnovi kao i mnogi drugi susreti između četnika i partizana opisani u istoj knjizi) i on je prošao čak bez bilo kakve reakcije Roćka na izričite prijetnje vojvode i najave novih klanja i istrebljenja „Turaka“. Prosto je nevjerojatno, da stari komunist i i jedan od najuglednijih partizanskih dužnosnika, ovako mlako i bez ikakve reakcije primi te prijetnje i najave genocida. Takvi masovni četnički pokolji provođeni su u više navrata (u istočnoj Bosni, zapadnoj Bosni, istočnoj Hercegovini, Sandžaku) i to je bila ustaljena praksa kojom se pripremao etnički čist, srpski teritorij za buduću „Veliku Srbiju“.

I kakva bi to štorija o „slavnoj narodno-oslobodilačkoj borbi“ bila, a da se u njoj ne pojavi Vrhovni komandant partizanske vojske, alfa i omega NOB-a  i „najveći sin naših naroda i narodnosti“, Josip Broz Tito.

Njega ostavljamo na kraju (kao šlag na tortu), jer, tko god što mislio o Rodoljubu Čolakoviću Roćku nije on bio (posve) glup i jako je dobro znao da ono što piše, prije ili kasnije mora dobito verifikaciju njegovoga pajdosa još iz vremena kad su skupa slali u smrt jugoslavenske komuniste (preko Dimitrova, Staljina i Kominterne) kako bi se dočepali vodećih pozicija u KPJ.

Pripremimo se, dakle, za ovu „emotivnu“ scenu koja „tjera suze na oči“; u glavnim ulogama Roćko i Tito (stari pajdaši iz predratnih vremena):

Pred sam polazak naišao je Relja Vasković, komandant Žeravičkog četničkog bataljona. Bio je obučen u englesku uniformu, u rukama nosio englesku mašinku – sve mu je to poklonio drug Tito od prve engleske pošiljke.

(…) Otišao sam sa Reljom kod Tita koji mu je zahvalio na učinjenoj usluzi.“ (budući da je ovaj, navodno, „pomogao partizanima u napadu na Kladanj“ – op. Z.P.) (str. 233.)

Roćko je imao i jedan sasvim poseban sustav „prevaspitavanja“ četnika, jer mnoge od njih „preobratio“ je tako što im je (vjerovali ili ne) držao politička predavanja o značaju borbe protiv okupatora, ciljevima partizana, sramotnoj izdaji četnika i drugih „okupatorskih slugu“ i sl., a ako ih je bilo više, onda su im on i njegovi drugovi držali govore, po pravilu ih puštajući na slobodu i ostavljajući im da sami odluče hoće li i kad (možda) napustiti svoje četničke postrojbe i prići njima (partizanima). Naravno, prešutio je obrnute slučajeve – sasvim je logično da je u takvoj situaciji bilo i onih koji su napuštali partizane i odlazili u četnike, ali sa stanovišta epskih prikaza NOB-a, takvo što je najbolje bilo prešutjeti. Preko višekratnih prelazaka četnika u partizane (čije su redove mnogi od njih napuštali prvom prilikom), Roćko prelazi bez ikakve osude takvih postupaka, hladnokrvno i ravnodušno, bez grižnje savjesti, očito smatrajući kako je to normalna pojava, a četnički koljači ostaju nekažnjeni i najčešće ih se pušta kućama čak i poslije najvećih pokolja. Roćko strpljivo čeka da se proces „diferencijacije“ okonča i priliv u partizane postane veći, što se s primicanjem kraja rata konačno i događa. Ipak, ne želi priznati jednu prostu istinu: četnici su bili brojčano nadmoćni na svim područjima Bosne i Hercegovine na kojima su živjeli Srbi i samo su prekretnice rata (poraz njemačke vojske na Staljingradu, kapitulacija Italije) mogle jednim dijelom dovesti do prevage u korist komunista. I zato su on i njegovi drugovi kalkulirali u nedogled, čekali, odugovlačili i izbjegavali s njima ozbiljne sukobe – u svim okolnostima osim kad nisu mogli drugačije, s obzirom da su se i jedni i drugi borili za preživljavanje i životni prostor.

Četnike su iz taktičkih razloga podržavali Amerikanci i Englezi

U taktiziranju partizana prema četnicima izvjesnu (mada ne i presudnu) ulogu imala je činjenica da su najveći dio rata uživali simpatije SAD-a i Engleza (pogotovu ovih potonjih),a partizani su (kao i četnici) očekivali sa Zapada pomoć i međunarodnu potporu za legitimiranje svojih aktivnosti, predstavljajući se njihovim mislijama i novinarima kao „beskompromisni borci protiv fašizma“.

Ovo je bi bio samo jedan kratki i površni presjek nekih između brojnih zanimljivih mjesta kojima obiluju Zapisi o oslobodilačkom ratu jednoga od najvećih autoriteta komunističkog i partizanskog pokreta Rodoljuba Čolakovića Roćka. Opus je gotovo impresivan i sastoji se od pet knjiga, od kojih samo ova (četvrta) ima 315 stranica (tiskano sitnim slovima). Te knjige bile su sastavnim dijelom svih knjižnica (od građanskih, preko školskih, do garnizonskih, raspačavane su preko škola, organizacija KPJ/SKJ, SUBNOR-a, SSRNJ, SSOJ, SSJ itd., itd.) i imale su kultni status prvorazrednog revolucionarnog štiva.

I nikomu ni jednog trenutka nije bilo ničega spornog u tomu što piše Roćko!?

Možda zato što su on i Tito bili stari „kamaradi“ iz  zlatnih vremena predratne ilegale (kad su isto kao Đilas, Ranković i mnogi drugi iz te garniture osposobljavani za „svjetsku revoluciju“ na KUNMZ – Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada  i u „Lenjinovoj školi“ u Moskvi, bili izdašno plaćani novcem Kominterne, putovali Europom s nekoliko identiteta, kao „autentični borci za radničku klasu“ nosili najbolja odijela, zlatno prstenje i najskuplje satove, pili šampanjac, uživali u slatkom životu s lakim curama i onako  usput, poslali u smrt oko 300 najuglednijih članova KPJ koji su im bili smetnja na putu do vrha…sve to uz pomoć jednoga od najvećih pokvarenjaka i smutljivaca predratne jugoslavenske KPJ, Slovenca Josipa Kopiniča Valdeza – zvanog „Vazduh“- koji je sjedio kraj radio-postaje u Zagrebu, održavao stalnu vezu s Moskvom i po njihovim nalozima cinkario kad i koga je trebalo).

Staljinu je bilo bitno samo jedno: osigurati slijepu poslušnost i lojalnost vodstva svih podređenih KP (pa tako i jugoslavenske) i to je na kraju uspio prihvaćajući četvorku: Tito, Kardelj, Đilas, Ranković u kojima je imao robovski odane sluge, jer su i sami bili u stalnoj neizvjesnosti i panično se plašili svakog poziva u Moskvu. Strah je bio glavni instrument kojim je Staljin osiguravao svoj utjecaj na one koji su bili svjesni da im samo bespogovorno izvršavanje naloga „Velikog Vođe“ jamči preživljavanje.

Dakle, svome Roćku Tito nije mogao odbiti ništa, pa ni izdavanje ovakvih Zapisa iz oslobodilačkog rata (jer Roćko je zasigurno i o njemu samome znao što-šta, pa i ono što nije smjelo izlaziti u javnost).

I tako su svjetlo dana ugledali Roćkovi Zapisi… koji jednim dobrim dijelom otkrivaju pravu dimenziju „slavnog partizanskog ratovanja“ upravo preko njihovog odnosa s četnicima.

Na ovom mjestu možda bi bilo zgodno vratiti se na trenutak ponovno Svetozaru Vukmanoviću Tempu koji je u svojim zapisima ostavio prilično zanimljive opise događaja vezano za istočnu Bosnu.

Nastojeći spriječiti nastavljanje zločina nad civilima što su ih provodile mješovite četničko-partizanske skupine, on je sazvao zajednički zbor s predstavnicima četničkih i partizanskih zapovjednika u mjestu Rogatici, s namjerom da ih upozori na posljedice koje ovakvo njihovo djelovanje može imati. Tom prilikom (Tempo) im je poručio (citat iz njegovih ‘Uspomena’):

„Ne zaboravite da se rat još nije završio. Ratna sreća je još veoma prevrtljiva… Vi ste sada jači, i možete pljačkati i ubijati muslimansko stanovništvo…, ali, da li ćete to biti u stanju sutra? Vodite o tome računa da se situacija može promijeniti i da vam muslimani mogu vratiti milo za drago.“

(Vidi: Bruno Bušić, Jedino Hrvatska, Sabrani spisi, izd. Ziral, 1983., str.545-546.; Preuzeto iz: Posebni otisak iz časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.11.; istaknuo: Z.P.).                        

Za Tempa se sasvim sigurno ne može tvrditi da nije poznavao situaciju na terenu, pošto je po zadatku (koji je dobio izravno od Tita i Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije u Beogradu već 05.07.1941. godine) bio zadužen za organiziranje partizanskih odreda na cijelom području Bosne i Hercegovine; k tomu, bio je Crnogorac, pa mu se teško može pripisati nekakva zla namjera prema srpskom narodu, utoliko prije što je iznošenje ovih činjenica vodilo u otvoreni sukob s Partijom.

Partizanski Vrhovni štab u Foči, 5. travnja 1942. godine; djeca žrtava traže zaštitu i pomoć

 

Prvih dana siječnja 1942. godine, u Foči i okolici izvršeni su veliki pokolji civila koje su organizirano proveli domaći četnici i njihova subraća iz Srbije. Tisuće muslimanskih žena, djece i staraca (a naročito muška djeca – jer, „sve što je bilo veće od vojničkog karabina“, po nepisanom pravilu koje je vrijedilo kod četnika obvezno je išlo pod nož) bili su pobijeni, a leževi ostavljeni u hrpama na mjestu zločina (po ulicama, pobacani u Drinu ili na obali, na mostu, poljima, livadama). Žene i djevojčice su prije smaknuća silovane, sva vrijedna imovina opljačkana, sela oko Foče popaljena, a dio naroda koji je uspio spasiti se bezglavim bijegom spas je potražio u okolnim selima i gradovima.

Osam, devet (a po nekim podacima i više) tisuća muslimana pobijeno je u samo nekoliko dana a rijetki očevici su nakon toga iznijeli grozne detalje tih masovnih smaknuća.

Evo dojmova jednog od partizanskih generala koji je imao prigodu naći se na tom mjestu nakon što su se četnici razbježali i napustili ovo područje:

„Ne sećam se da sam ikada u životu vidio nečeg jezovitijeg od onog što smo zatekli u tom gradu. Razularena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. Na njemu nije bilo ni jednog pedlja zemlje, koji ne bi bio zasićen krvlju poklanih. To je bilo stratište nedužnog muslimanskog naroda – prava klanica. Pod mostom mnogo leševa. Povezane žicom, međusobno prepletene njome, četnici su preklane ljude i žene bacili s mosta u reku. Mnogi se zapletoše o stubove mosta. Životinjsko divljanje, gore od onog najkrvoločnije zveri. Žene i devojke prije klanja silovali su na očigled roditelja, muževa i braće. Strahote se ne daju opisati.“

(Vidi: Vjesnik, Zagreb, 25.05.1952.; preuzeto iz: Posebni otisak iz časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.10.; istaknuo: Z.P.).

Još jedan ugledni komunist, partizanski politički komesar – blizak Titu i Vrhovnom štabu – Adil Zulfikarpašić daje nam zanimljiv pogled na neke procese koji su se odvijali u samome vrhu partizanske vojske i Partije, a u još drastičnijoj formi na svjetlo dana iznose ono što Roćko u svojim Zapisima… tek nagovještava: da su mnogi četnički koljači završavali kao partizanski komandiri ili komandanti, pa čak i neposredno nakon što su izvršili grozna nedjela (masovnih klanja) koja nikako nisu smjela ostati nekažnjena.

Njegov opis onoga što je zatekao u Foči potresniji je od svega što su o tomu pisali mnogi autori, vjerojatno zbog toga što je bio rođen u tom gradu i htio-ne htio duboko suosjećao s žrtvama svojih sunarodnjaka.

U svome tekstu Put u Foču 25.I.1942. godine, koji je objavila Muslimanska biblioteka u Beču u svom Godišnjaku 1957, knjiga 4., Zulfikarpašić među ostalim piše:

„Srce mi je zakucalo od uzbuđenja kad sam čuo, da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam čuo da su ga zaklali četnici… Moj je brat sa srbima živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama… Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato čitavoj Foči. Na Drini izvršeno nečuveno klanje i prolijevanje ljudske krvi, bilo je uistinu onolikih razmjera kako se pričalo, ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim očima.

Sa mnom su jahali na putu za Foču Rade Hamović zapovjednik odreda, Pero Kosorić zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji put prolazio, stanovnici su nas nudili suhim voćem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca su se oko nas gonjala i molila da im damo koju olovku…

…(…) Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji da je Srbin.

  – Šta je bilo sa ovim svijetom čiča?

  – Kojim svijetom? Pravio se stari nevješt.

  – Iz Poljica i Drača, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

   – A, sa Turcima? Dosjetio se on. – Satrli ih brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvjeri ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vođi Klariću: ‘Iskopajte jame pa zatrpajte, naćerajte neka sami sebi jame kopaju’. A on meni kaže:’Nemamo vremena čoče, jer partizani mogu svaki čas … ‘ . Ništa mu nisam odgovorio…

… (…) Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Lješevi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je već nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuća u dolini bilo je spaljeno.

  Jašući dalje cestom prema Foči, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Daničići i Susjesno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67% muslimana. Držao sam u početku, da je ogromna većina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima. Ali, gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti? …“

  Poslije ulaska u sam grad Foču, Zulfikarpašić opisuje susret s jednim partizanom, Vojinom Božovićem, kojega je poznavao od ranije, jer je dugo radio u tom mjestu..

  „(…) Rukovali smo se bez riječi. Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek most je bio krvav. Ispod mosta, niz zidine kula, visile su poput stalaktita u carstvu Nečastivoga ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela, kao da ih uspavljuje. Uz obalu, ležali su naduti lješevi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

          – Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca, – objašnjava nam Božović. Kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su poklani svi oni, koji su veći od konjičkog karabina. Ali, ljudi su poubijani svuda: po kućama, dvorištima, ulicama. Kasnije je red došao i na žene i djecu. Drina je izbacivala lješeve. Da se to spriječi, razrezivali su im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.  

         – Pa ko je to učinio? – pitao sam.  

         – Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo.

 Četnici su unišli bez otpora u Foču, i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovički odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije desilo. Eto, za šest mjeseci, našlo se je među muslimanima dvanaest ljudi koji su prihvatili poziv da sarađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali četnici i počeli da kolju sve od reda, ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv a ko nije, i nije se našlo ni dvanaest (Srba – op. Z.P.) od šesnaest hiljada ( koliko ih je tada živjelo u fočanskom srezu – op. Z.P.), da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj od osam hiljada poklanih u fočanskom srezu.

  To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kome nema premca.“

  Slijede brojni razgovori Zulfikarpašića s mještanima koji svjedoče o četničkim klanjima. Nije se mogao načuditi tome, da ni domaći Srbi s kojima su muslimani do tada bili uvijek u dobrim odnosima, nikome nisu pomogli, nego su se naprotiv, odmah po dolasku srbijanskih četnika pretvorili u koljače i zločince.

-nastavlja se

>> SAD NA JEDNOJ, SAD NA DRUGOJ STRANI – ČAS ČETNICI, A ČAS PARTIZANI (PRVI Dio)

Zlatko Pinter

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

BIJELI KRIŽEVI

Objavljeno

- datum

Bijeli križevi traže istinu. I čekaju…

Njihova duboka šutnja govori o patnji. O patnji Vukovaraca. O hrvatskoj patnji. Svaki Križ jedan život, jedna sudbina, jedna patnja, jedna duša…I trobojnica koja lagano leluja na vjetru u dnu Križa. Kao znak da pripadaju svima nama. Oni kojima ne znamo počivališta. Niti kako su okončali svoj ovozemaljski put. Samo znamo da nisu među nama. Osjećamo prazninu i sjećamo se njihovih rođendana, navika, osmjeha, riječi, pogleda, likova…

Mnogi između njih imali bi sad već odraslu djecu, unuke…

Njima palimo svijeće kod zajedničkog Križa. Tamo nisu sami jer stotine je takvih sudbina, svaka različita, a opet iste ili barem sasvim nalik jedna drugoj. Nema ih, to im je zajedničko.

Jesu li jako patili? Jesu li trpjeli studen? Što su im bile zadnje riječi? Na kojem su to strašnom mjestu usmrćeni i kud su njihova beživotna tijela bacili oni kojima ništa nije sveto? Oni koji nemaju Boga. Jer, da ga imaju rekli bi istinu. Koliko tvrda moraju biti srca koja kriju ove tajne pred crnim maramama, usahlim očima i molećivim pogledima očajnika čiji se život pretvorio u traganje, traganje za kostima…?

Nema veće boli i teže sudbine od one što je u sebi i sa sobom nose naši mučenici koji traže svoje drage kojima se ne zna za grobišta. Ni za sudbine. Pamte posljednje susrete, slike koje ostaju jedini fragmenti njihovih prekinutih života i ta zrnca sjećanja su sve što imaju. Obilaze mjesta masovnih grobnica, okupljaju se i raspituju, mole, traže, traže…i žive u nadi da će jednom doznati istinu i zapaliti svijeću na mjestu posljednjeg počivališta. I tako pronaći mir. I jedni i drugi. I oni koji traže i oni koji su traženi.

Ne može čovjek nestati tek tako, bez traga i glasa. Netko mora znati. Uvijek netko vidi i zna. Ali zašto taj netko šuti? Imaju li duše i savjesti? Znaju li što znači tragati iz dana u dan, očekivati, osluškivati, ne imati mira, ne moći usnuti, buditi se u tmini i gledati u prazninu noći, trpjeti bol koja kida grudi i para dušu?

Agonija je to koja crpi tijelo i slama srce. Suze su već odavno presahle, snage je sve manje, ali tinja nada, nada koju daje vjera u Boga Svemogućeg.

On jedini zna odgovor na pitanje: ZAŠTO?

Bože, zašto si im dodijelio taj teški i preteški Križ? Do kada će to iskušenje trajati? Znaš li Bože da su mnogi preslabi i da ga na svojim plećima sve teže nose? I da gube nadu? Umiru a nisu priveli kraju svoje traganje. Znaš li to? I znaš li Bože kako je bolno uvijek se iznova vraćati na onaj trenutak koji se tako živ, stvaran i urezan u sjećanje opire zaboravu? Na tren rastanka kratak kao treptaj oka, za koji se ni slutilo nije da je zadnji i konačan? Posljednji osmijeh, riječ ili dvije, zadnje mahanje rukom ili nijemi pogled prožet očajom i nadom. U sjećanjima koja se ne daju izbrisati i za koja ne postoje tjedni, mjeseci, godine ima mjesta samo za uspomene. Tu vrijeme staje poput prekinute niti u trenutku rastanka. I život koji se nastavlja – ako se to uopće može zvati životom, sastoji se od traganja, čekanja, patnje, neizvjesnosti sjećanja i nade.

Kad nas jednom više ne bude, nastavljamo živjeti u sjećanjima svojih bližnjih. Sjećanje je jedino što nam ostaje. Nakon svega. I svijeća, molitva, cvijeće na grobu…

Ali, oni Bože nemaju grobova. Ne zna se gdje im je počivalište. Jesu li se njihove duše smirile u Kraljevstvu Tvome ili još uvijek lutaju i traže smiraj?

Bože, Ti znaš što je patnja. Dao si svoga Sina jedinca. Za nas ljude. Za naše spasenje. Mučili su ga i razapeli. Zbog naših grijeha i opačina.

U vrtu Getsemanskom, posljednje večeri uoči svoje muke i On se pokolebao i molio Te: „Oče moj, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali neka ne bude moja, nego Tvoja volja.“

I mi kažemo isto.

Oprosti nam na slabostima našim.

I neka bude volja Tvoja.

Ti jedini znaš zašto je to tako.

Zlatko Pinter

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

MERČEP JE ČASTAN ČOVJEK, LAŽNO OPTUŽEN I NEPRAVEDNO OSUĐEN!

Objavljeno

- datum

Pišem ove redove u ime istine o našem časnom branitelju i čovjeku koji je za obranu Vukovara učinio više od mnogih drugih, ali je upravo zbog toga od strane hrvatske pete kolone oklevetan, lažno optužen i na kraju i osuđen bez ijednoga jedinog dokaza o krivnji.

Ako je on kriv i ja sam, ako je on zločinac i ja sam. Govorim istine radi i drugih motiva osim toga nemam.

Svjestan sam da ovim tekstom neću pomoći ni Tomislavu ni njegovoj obitelji, ali mi savjest ne dopušta u ovim danima kad napaćeni grad heroj Vukovar, njegov i naš Vukovar obilježava 26. obljetnicu svoje  golgote, prešutim ono što znam.

Tomislava Merčepa upoznao sam u rujnu 1990. godine, u vrijeme kad je bio predsjednik Mjesnog odbora HDZ-a i „sekretar za narodnu obranu“ općine Vukovar (izabran na prvim višestranačkim izborima za gradskog vijećnika općine Vukovar).

Došao je s nekoliko svojih suradnika (na poziv Inicijativnog odbora za osnivanje ogranka DSHV u kojemu sam bio i ja), u naše selo na lijevoj obali Dunava, udaljeno desetak kilometara od Vukovara (Plavna, općina Bač), gdje smo mi Hrvati iz općine Bač 14. rujna (te 1990. godine) održavali osnivačku skupštinu prve podružnice Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Pored vukovarskog HDZ-a, gosti su nam bili i predstavnici HSS-a iz Đakova, Hrvatske demokratske stranke Marka Veselice i još nekih hrvatskih stranaka.

Na samoj osnivačkoj skupštini Tomislav Merčep je održao govor u kojemu je pozvao na mir i apelirao na to da Hrvati (koji su bili većina u Plavni, ali manjina na razini općine), njeguju suživot sa svim drugim narodima i da ne dopuste da bilo tko među njih unosi pomutnju, te naglasio:

„Mi iz HDZ–a Vukovar nismo došli kod vas da stvaramo nemir i da vas nagovaramo na bilo što, pogotovu ne na to da budete nelojalni državi u kojoj živite, nego naprotiv, došli smo vam poručiti da je i nama i Hrvatskoj stalo da sa svojim susjedima i svim narodima na ovom području živite u miru i slozi i razvijate demokraciju. Što se vaše matice Hrvatske i HDZ-a tiče, mi ćemo u tom smislu uvijek biti uz vas i podržat ćemo vas u takvim nastojanjima.“ (Citat prema zabilješkama autora ovog teksta s osnivačke skupštine DSHV – Podružnica Plavna, održane 14.09.1990. u 18,00 sati).

Podsjećanja radi, događa se to u vrijeme kad je u Hrvatskoj u tijeku „balvan revolucija“, uz desetke održanih četničkih mitinga (od onoga na Petrovoj Gori u veljači 1989. nadalje).

Atmosfera u vrijeme održavanja skupa (u kino dvorani sela Plavna) bila je vrlo napeta, jer su nama Hrvatima već danima prije stizale prijetnje od naših ekstremnih suseljana i Srba iz okolnih mjesta (Vajska, Bođani, Bačko Novo Selo, Mali Bač) da će ako se okupimo „biti krvi“. Stoga smo se obratili tadašnjem zapovjedniku policijske postaje Branku Malbaši, koji nam je obećao zaštitu i jamčio da se ne smije dogoditi nikakvo nasilje, a što je potvrdio i njegov zamjenik Živko Rajković. Uostalom, stranka DSHV bila je uredno registrirana u Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Srbije, te stoga nikakvih zakonskih zaprjeka za njezinu promociju nije bilo.

Budući da je skup bio javan, po proceduri predviđenoj zakonom njegovo je održavanje uredno i na vrijeme prijavljeno nadležnoj policijskoj postaji u Baču, koja je u svemu postupila korektno.

Policija SUP-a Bač osigurala je ulaz, tako da oni najekstremniji četnici (jer dolazili su s četničkim obilježjima i pjevali četničke pjesme) nisu pušteni u dvoranu, ali se skup pokušao prekinuti uz niz incidenata pred zgradom pa i u samoj dvorani. Posebno je na meti bio Merčep i HDZ, jer su se na njihov račun najčešće izvikivale uvrede i psovke, uz obvezno: „Jebo vas Pavelić!“, „Ustaše jebat ćemo vam majku!“, „Vi ste nas u Jasenovac, a mi ćemo vas u gasne komore!“ i slično.

Unatoč takvoj atmosferi, ni Tomislav Merčep, ni gosti iz Đakova niti bilo tko drugi s naše strane nije podlegao strastima i mržnji. Na skupu, prije i nakon njega, nismo izgovorili ni jednu jedinu riječ mržnje i mi Hrvati iz općine Bač  bili smo ponosni na to.

Četnici su nas poslije završenog okupljanja pokušali napasti i oteti stranački stijeg (na zastavi je bio povijesni hrvatski grb s upisanim slovima D-S-H-V). Zastavu sam uzeo ja i spasili smo je zahvaljujući policiji koja nas je čuvala. Odnijeli smo je kod svećenika Stipana Bošnjaka, kod kojega su se iz razloga sigurnosti sklonili predsjednik stranke mr Bela Tonković, tajnik Julije Skenderović i drugi iz vrha DSHV-a).

Poslije održane osnivačke skupštine, svi smo skupa otišli u Bač, u poznatu kavanu „Kod Bujaka“, gdje smo imali večeru. S nama u društvu, uz goste iz Hrvatske (Tomislav Merčep, predstavnici HDS-a, HSS-a i drugi), na večeri je bio i zapovjednik policijske postaje Bač Branko Malbaša (kasnije smijenjen s te dužnosti kao nepodoban), a lokalni četnički ekstremisti nisu smjeli ući u dvoranu, nego su se ograničili na provokacije ispred kavane i u holu na ulazu u dvoranu u kojoj smo mi sjedili.

Već tada (dakle, rujan 1990. godine!), za Tomislava Merčepa se među Srbima u našem selu i okolici pričalo svašta. Između ostaloga, tvrdili su kako on „Srbe priključuje na elektro-šokove“, da ih „ubija i baca u Dunav“, da „organizuje crne ustaške trojke koje idu po srpskim kućama i odvode ljude“ itd., itd.

Bila je javna tajna da se tamošnji Srbi naoružavaju, što počinje već u vrijeme onih masovnih mitinga po Vojvodini i naročito nakon proslave 600-obljetnice „Kosovskog boja“ na Gazimestanu (28. lipnja 1989. godine). Najaktivniji četnički suradnici s područja općine Bač u to vrijeme su Lukijan Vladulov – arhimandrid manastira Bođani (odmah poslije okupacije Dalja ustoličen za episkopa osječko-poljskog i baranjskog) koji je od početka bio povezan s Vojislavom Šešeljem i Vukašinom Šoškoćaninom, i Mileta Jergić koji je već od jeseni 1988. godine na svome salašu br 29. (Bođani) okupljao četnike i koji je sebe s ponosom zvao „četničkim vojvodom“. Kod njega su se na salašu skupljali i četnici koji su se ubacivali u Borovo Selo od veljače-ožujka 1991. (kasnije dolaze Vojislav Šešelj i Milan Paroški i drže mitinge u Borovu Selu, Jagodnjaku itd.).

Merčep je dakle, već od jeseni 1990, godine bio najomraženija osoba među Srbima u našem kraju. Svi smo znali – i oni i mi – da su to što pričaju o njemu bile laži, ali prljava kampanja se nastavljala još bezobzirnije. On je bio izjednačen s Tuđmanom i nazivan „koljačem“, „ustašom“ i sl., a od HDZ-a i dr Franje Tuđmana tada nije bilo omraženije stranke i osobe među Srbima širom Juge.

Sjećam se jednog događaja koji rječito govori o tomu kakva je ta kampanja bila i što su sve bolesni mozgovi bili u stanju smisliti.

U vrijeme pravoslavnog Uskrsa (dok se u srpskim crkvama čita „Uskrsna poslanica“ patrijarha Pavla koja je prepuna govora mržnje i huška na rat), kroz selo i okolicu pronosi se glas, kako su jednoga lokalnog ribara Savu (beskućnika i boema koji nije imao stalno mjesto prebivališta) „Merčep i njegove ustaše razapele na krst, zaklali ga i pustili Dunavom prema Beogradu“. Tog nesretnika stvarno nije bilo nekoliko dana u našem kraju i za to vrijeme priča se razvila do neslućenih dimenzija što je unosilo nemir među nas. „Eto, to je Tuđmanova politika“ – otvoreno su nam govorili naši susjedi Srbi; „Je l’ vidite šta taj Merčep radi?“ itd.

Sava se pojavio nedugo nakon toga i priče su prestale, ali nitko od onih koji su širili te ogavne laži nije rekao niti riječ o tomu. Kao da se nikad nije ni dogodilo.

Za Tomislava Merčepa znam također, da je kao „sekretar za narodnu obranu“ općine Vukovar od početka činio sve da bude mir i da se izbjegnu sukobi i mogu mirne duše reći da ga je i najveći broj Srba simpatizirao, znajući tko je i iz kakve obitelji potječe (na sebi nije imao hipoteku „ustaše“, jer njegovi nisu bili na toj strani), a njegovo cjelokupno ponašanje bilo je usmjereno na srprječavanje sukoba i dogovore. Međutim, kolo su vodili ratoborni srpski ekstremisti koji su dobivali instrukcije iz Srbije, preko četničkog štaba u Borovu Selu i čija je zadaća bila započeti rat. Zato je Merčep bio smetnja.

To jako dobro znaju svi njegovi Vukovarci, oni koji su se borili i žrtvovali za Hrvatsku.

Poslije pokolja nad našim redarstvenicima u Borovu Selu (2. svibnja 1991. godine), prljava kampanja protiv HDZ-a, Tuđmana i Merčepa dobiva na zamahu i ispredaju se fantastične priče o „tajnim likvidacijama“ koje u Vukovaru „provode Merčepove ‘crne trojke’“. Blasfemija koja prelazi granice zdravog razuma. Svi smo znali da su to laži, a znali su i oni koji su te nebuloze smišljeno širili. Od njega se pravilo monstruma samo s jednim ciljem – da se Hrvati ustraše i četnici preuzmu Vukovar koji je tada bio njihov glavni cilj. Govorili su kako Ilok ionako „nema šanse“ i da će kad padne Vukovar lako „odseći“ taj dio Srijema (od Iloka do Vukovara), nakon čega su na redu Vinkovci i Osijek.

Četnička „pobuna“ u Borovu Selu bila je i organizirana u tom mjestu zato što ju nije bilo moguće izvesti u Vukovaru, jer većina vukovarskih Srba nije bila za tu opciju. To je činjenica. Za takvo raspoloženje Srba u Vukovaru najzaslužniji su upravo vukovarski HDZ i Tomislav Merčep. TO I DANAS ZNAJU SVI U VUKOVARU, PA I TAMOŠNJI SRBI, A ZNAJU I GRAĐANI U MOJOJ PLAVNI – NA LIJEVOJ OBALI DUNAVA, samo što o tomu ne smiju govoriti.

Sve događaje vezano za jugozapadnu Bačku u fazi pripreme za agresiju na Hrvatsku (od mitinga u Vojvodini preko pokolja u Borovu Selu i kasnijih napada četnika i „JNA“ na istočnu Slavoniju) opisao sam u feljtonu koji je u Večernjem listu objavljen u rujnu 1992. godine (u 6 nastavaka).

Tomislava sam sreo na jednom skupu Hrvata iz Vojvodine, u Zagrebu, sredinom 90-ih i tada sam s njime razgovarao o nekim događajima koji su se prije i u vrijeme rata zbivali u našem kraju.

Pitao sam ga vezano za Vukašina Šoškoćanina (kako je poginuo i što se događalo s njime poslije 2. svibnja 1991., jer već 15. svibnja se navodno „udavio u Dunavu“) i on mi je (pred desetak ljudi) rekao, kako mu se Vukašin Šoškoćanin osobno javio telefonom dva dana poslije pokolja i tražio s njime razgovor, ali „u četiri oka“, na što mu je Merčep odgovorio – citiram njegove riječi: „Čuj, vi ste napravili veliko zlo i ti znaš da ćete za to morati odgovarati. Možeš doći ovamo, ali samo tako da se predaš našoj policiji, drugačije nikako. Neće vam dlaka s glave faliti, ali morate se predati našoj policiji, svi vi koji ste sudjelovali u tomu“.

Dva dana nakon ovog razgovora, umjesto da se preda Hrvatskoj policiji, Šoškoćanin pod pritiskom svojih suradnika iz štaba u Borovu Selu i po naputku SDB-a Srbije odlazi na TV emisiju („Srbi u Hrvatskoj – proleće ’91.“ – koju uživo prenose TV Beograd i TV Novi Sad) i tamo nastavlja sa svojim esktremizmom, govoreći kako su „Merčep i njegovi HDZ-ovci došli u nekoliko autobusa i izazvali nerede u Beogradu“ (9. 3. iste godine, u vrijeme kad se odigravao veliki miting Vuka Draškovića), tamo „po zlatarama podrpisali zlato i pobegli nazad u Vukovar“, te da je u Borovu Selu (2. svibnja) ubio „6 ustaša“, a „nada se da će ih ubiti još barem 606“.

Jesu li i te izgovorene gluposti bile jedan od razloga njegova nestanka ne zna se, ali po svemu sudeći, netko od njegovih (iz štaba u Borovu Selu) doznao je za kontakt s Merčepom i to dojavio SDB-u, pa su ga na kraju oni sami ubili (Jovica Vučenović i njegove pristaše po nalogu SDB-a i Jovice Stanišića), jer nisu smjeli dopustiti da bilo tko zaustavi „pobunu“ i komunicira s drugom stranom. Tijelo krvnika Šoškoćanina odmah je odneseno u Vojvodinu i poslije privremeno pokopano u kompleksu manastira Bođani uz asistenciju njegovog prijatelja arhimandrida manastira Lukijana Vladulova. Našim se patolozima nije dopuštao pristup, kako se ne bi otkrio uzrok smrti.

Pitao sam tada Tomislava i kako je i zašto uhićen i odveden iz Vukovara, i on mi je rekao sljedeće:

1.      Nije znao razloge uhićenja, niti mu je to itko ikad objasnio

2.      Nekoliko je „specijalaca“ iznenada upalo u njegov stožer u Vukovaru, vezali su ga žicom (kao razbojnika), strpali u helikopter i odveli u jedan podrum u Zagrebu (nije ni znao gdje)

3.      Bio je uvjeren da će ga ubiti, ali je uporno tražio razgovor s predsjednikom Tuđmanom, što mu je na kraju omogućeno

4.      Poslije razgovora s predsjednikom, s njega je skinuta svaka krivnja i odgovornost za bilo što

5.      Za sve to krivio je Josipa Manolića i bio je uvjeren da „on stoji iza svega“ i da je tu akciju vodio BEZ ZNANJA PREDSJEDNIKA TUĐMANA

Tko god je imalo poznavao predsjednika Tuđmana, jako dobro zna da on čovjeku na kojemu je bilo ikakve krivnje ili opravdane sumnje, ne bi povjerio zapovijedanje nikakvom postrojbom, pa ni pričuvom policije, niti bi dopustio da isti kasnije postane savjetnik ministra MUP-a.

Ovdje ću prekinuti svoj zapis, jer javnosti je uglavnom poznato što se kasnije događalo.

Tomislav Merčep je optužen i osuđen na temelju iskaza dvojice protuha kojima ni jedan normalan sud ne bi povjerovao.

Njemu su presudili peta kolona i lešinari iz medija koji su godinama vodili bezobzirnu, gebelsovsku kampanju, ne samo protiv Merčepa, nego i protiv Mirka Norca, Branimira Glavaša, Đure Brodarca, Ante Gotovine i drugih istaknutih generala i junaka Domovinskog rata. Sve je to odradila ista BAGRA.

U nadi da će istina izaći na vidjelo kad-tad i s osjećajem duboke zahvale Tomislavu Merčepu za sve što je učinio u obrani Vukovara i tijekom Domovinskog rata, pozivam sve Vukovarce koji znaju istinu, neka pišu, neka govore, neka svjedoče!

Netko će jednoga dana možda pročitati. Naša djeca i unuci, ako nitko drugi.

U ime istine i pravde, jer u konačnici ćemo svi (mi kršćani u to čvrsto vjerujemo) pred jedinog pravednog Suca gdje ćemo položiti račune za sve što smo činili (ili nismo, a trebali smo) tijekom svoga ovozemaljskog života, moramo govoriti i pisati što i kako je bilo.

Da se ne zaboravi i da se istina ne izgubi pod naslagama gliba i mulja koji se nabacuje na sve nas i naš Domovinski rat!

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ  – 2. dio

Objavljeno

- datum

Donosimo nastavak priče o tragičnoj sudbini obitelji Markobašić… 

>> KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ  – 1. dio

Kalvarija Ružice Markobašić

  Upravo u vrijeme emitiranja ovog opskurnog  „Dnevnika“ srbijanske televizije u kojemu se iznose neviđene, monstruozne konstrukcije o „stradanju Srba i srpske djece“ u Vukovaru (20. studenoga 1991. u večernjim satima), a sve kako bi se prikrio masovni zločin genocida i satiranje ovog hrvatskog grada kakvo nije viđeno u poratnoj Europi, u hangaru na Ovčari (stočna farma u blizini Vukovara), 260 ranjenika i civila iz vukovarske bolnice, odbrojava svoje posljednje sate. Među njima su i dvije žene. Jedna od njih je  trudnica Ružica koju su srpski „teritorijalci“ i četnici istoga dana uvukli u autobus s muškarcima određenim za strijeljanje tukući je i nazivajući „ustaškom kurvom“, jer su nakon identifikacije znali kako se radi o supruzi Davora Markobašića.

Egzekucija, taj završni krvavi čin, prepušten je četnicima i srpskim „teritorijalcima“. Njima je žrtve isporučio tadašnji gospodar života i smrti u ovom gradu, major „JNA“, komandant Operativne grupe Jug i najodgovornija osoba za sve što se tamo događalo, krvnik i ratni zločinac Veselin Šljivančanin.

Zadnji sati Ružice Markobašić protekli su u nezamislivim patnjama i agoniji. Tukli su je kao i većinu drugih, a prema nekim svjedočenjima i silovali iako je bilo očito da nosi dijete (bila je u šestom mjesecu trudnoće). Prema svjedočenju njezine tetke Ljubice Došen (na suđenju Slavku Dokmanoviću, 6. veljače  1998. godine), ona je nakon identifikacije zadržana i smještena u autobus s muškarcima:

“Vojnici su je vukli za kaput i ručnu torbu i psovali je: ‘Kurvo, ustaška kurvo, gdje su ti slike, gdje su slike tvog muža kako reže dječje prste i od njih pravi ogrlice?“ (Vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević i dr.;str. 192-205..; izvor: pešćanik.; istaknuo: Z.P.)

Prema iskazima svjedoka na suđenju zločincima koji su izvršili masovno ubojstvo na Ovčari, pred vijećem Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu (tijekom 2005. godine), Ružica Markobašić i njezino nerođeno dijete pogubljeni su na naročito okrutan način.

Potvrđeno je da ju je usmrtio srpski „teritorijalac“.

Izjavio je to na sudskoj raspravi pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu 1.rujna 2005. godine, Božo Latinović, koji je priznao da je i sam ubijao zarobljenike.

Prema njegovom iskazu, ubojica je Zoran Dašić. Ružica je bila u zadnjoj skupini za strijeljanje. Sjeća se da je molila da je ne ubiju, ali joj je on ispucao rafal u trbuh.

Nakon što je krvavi posao obavljen, žrtve su zakopane bagerom.

Detaljni opisi bestijalnog mučenja i ubojstva Ružice Markobašić sadržani su i u izjavama drugih svjedoka sa suđenja, dostupni su na Internet stranicama ‘Fonda za humanitarno pravo’ iz Beograda, i obiluju groznim opisima sadističkog iživljavanja. U ovoj knjizi (kako sami autori kažu), nisu objavljeni iz obzira prema članovima obitelji pokojnice i iz pijeteta prema njoj samoj i nerođenom djetetu koje je nosila i zbog čijeg života je molila krvnike da je poštede.

U jednom drugom sudskom predmetu, pred istim sudom, govoreći o Ružici Markobašić, jedan od svjedoka rekao je: „Nisam je do tad znao, a čuo sam da je njen muž pravio od prstiju dece ogrlice“.

Ove bezočne, perfidne, patološke laži koje su u stanju smisliti samo teško poremećeni umovi i bolesni mozgovi, trajno su obilježile život obitelji Markobašić.

Kataklizma kakvu je Vukovar doživio 1991., nezabilježena je u povijesti ovoga grada

(Izvor za fotografiju: telegram.hr/)

 

Sudbina Davora Markobašića i sina Srđana

  Davor Markobašić (Ružičin muž) rođen je 1953. godine u Zagrebu, ali je 60-ih godina njegova obitelj preselila u Vukovar. Tamo se školovao, zaposlio i oženio.

Pod dojmom Hrvatskoga proljeća i svega što se tada događalo u Hrvatskoj, 1972. godine bježi s odsluženja vojnog roka u „JNA“ (iz Strumice, Makedonija) i dolazi u Vukovar gdje se skriva tri mjeseca, sve dok ga nije pronašla policija. Osuđen je na robiju i poslan u Staru Gradišku gdje pored mnogih drugih zatvorenika upoznaje i dr Franju Tuđmana koji ga se sjetio i srdačno se pozdravio s njim 1990. godine, kad ga je ugledao kao djelatnika specijalne policije u svome osobnom osiguranju. Anegdota je to koja se dugo prepričavala među Davorovim prijateljima.

-Znamo li se mi otkuda? –  upitao je predsjednik Davora već pri prvom susretu.

-Da, gospodine predsjedniče. Iz zatvora – odgovorio je ovaj.

Nakon toga, predsjednik Tuđman ga je sradačno zagrlio i poljubio.

Bio je prvi Vukovarac koji je kao pripadnik hrvatske specijalne policije obukao odoru u Rakitju 5. kolovoza 1990. godine (dakle, na dan formiranja prve takve postrojbe) i u njoj je iste godine došao na božićnu ponoćnu misu u svome gradu. Kao i svi drugi koji su se od početka stavili u obranu Domovine, praćen je od agenture KOS-a koja je o njemu znala sve.

Sudionik je svih akcija u obrani Hrvatske, počevši od Plitvica, Gospića, Ličkog Osika, Lovinca, do Pakraca, Petrinje, Gline, Dvora na Uni. U vrijeme „krvavog Uskrsa“ na Plitvicama (31. ožujka 1991.) nalazi se među redarstvenicima koji prvi pružaju otpor srpskim teroristima, a već u svibnju iste godine odlazi na slavonsko bojište, gdje je u srpnju ranjen od granate na području Vukovara. Tri mjeseca poslije, u jeku najžešćih napada na Vukovar, iz grada uspijeva izvući svoga četverogodišnjeg sina Srđana – koji je uslijed zadobivenih ratnih trauma oslijepio i izgubio sluh. U gradu mu ostaje supruga, ranjena braća i brojna šira obitelj. Pored supruge i nerođenog djeteta, u ratu je izgubio 14 članova šire obitelji.

Budući da je od neprijateljske strane evidentiran kao poznati „zenga“ i „ustaša“, već u ljeto 1991. godine, beogradske Večernje novosti objavljuju prvi pamflet u kojemu ga lažno optužuju da „srpskoj deci reže prstiće i od toga pravi ogrlice“. Ova gnjusna izmišljotina uzela je toliko maha, da je Davor postao sinonim „ustaškog koljača i monstruma“. Pripisivana su mu najgora zlodjela: od sječenja dječjih prstića i vađenja očiju, do klanja, silovanja, pa čak i nekrofilije. Propagandni pamfleti takvoga sadržaja kopirani su u tisuće primjeraka i dijeljeni četnicima koji su napadali Vukovar, tako da su se te gnjusne laži proširile i izvan granica Hrvatske, poglavito po Srbiji i Vojvodini.

Iako protiv njega nikad nije bilo nikakvih prijava za ratni zločin, niti od strane srpskog tužiteljstva, niti od DORH-a, sa Davora Markobašića još uvijek nije skinuta nepravedno nametnuta stigma.

Da ima pravde i da naša država vodi brigu o svojim građanima koji su za nju dali sve, Davor bi odavno bio oslobođen monstruoznih optužbi, a on i njegova obitelj dobili bi barem moralnu zadovoljštinu za golemu žrtvu koju su podnijeli za Domovinu.

Prljava kampanja koju agenti KOS-a započinju u Večernjim novostima, nastavlja se potom putem drugih tiskovina i srbijanske televizije. Trebalo je opravdati agresiju, krvave zločine, pljačke, razaranja, progone i silovanja što su ih skupa po Hrvatskoj činili „JNA“, četnici, srpski „teritorijalci“ i „dobrovoljci“, pa se u nedostatku činjenica o „zločinima nad Srbima“ pristupilo bezočnim konstrukcijama.

Materijal koji slijedi dokazuje kakav je monstrum srpska propaganda i dokazuje da joj nema takmaca nadaleko. Takvi primjeri prljave kampanje koja prelazi granice zdravog razuma i završava u blasfemiji i patološkoj mržnji, nezabilježeni su u povijesti ratova i oni podsjećaju i opominju. DA NE ZABORAVIMO!

Ovdje ćemo se samo kratko podsjetiti na neke od tih pamfleta koji rječito govore o tomu kako je funkcionirala srpska ratna propaganda. Upravo je slučaj Davora Markobašića najbolji primjer za to.

Dana 21. rujna 1991. godine, u Dnevnikovom dodatku (u okviru udarne informativne emisije TV Beograd, Prvi program, 19.30), iz Vukovara, u kojemu se vode teške borbe, javlja se reporter Dragan Ilić koji kaže:

 „Svaka nova oslobođena kuća u Vukovaru je istovremeno i priča o zverstvima branioca hrvatske demokracije. U jednoj od oslobođenih kuća pronađena je pobijena petočlana srpska porodica, a u stanu Darka Markobašića, Hrvata koji je dobar deo života proveo po hrvatskim zatvorima, a sada je u uniformi Tuđmanovog vojnika, pronađena je ogrlica sastavljena od dečjih prstića, koja je verovatno trebala da svedoči o hrabrosti ovog hrvatskog bojovnika.“

(Kako se vidi, srbijanski mediji navode „Darko“ umjesto „Davor“, no to je u svemu ovome najmanji problem.)

Priču o „ogrlici od dečjih prstiju“, preuzima uskoro Politika Ekspres (od 29. rujna 1991., str 9.). Autor teksta Miroslav Marković tvrdi da je ovu „ogrlicu zla“, pred TV kamerama pokazao „hrabri kaluđer“ (ovdje je potpuno prepoznatljiva aluzija na monaha SPC Filareta Mićevića – kasnije episkopa mileševskog – koji se cijelo vrijeme rata bavio najprizemnijom i najprljavijom propagandom koja se može zamisliti, donoseći pred kamere „lobanje srpske dece“, „sekire kojima su srpskoj deci odsecane glave“, i slične „rekvizite“, a sve u cilju raspirivanja mržnje prema hrvatskom narodu).

 „Slučaj Markobašić“ razvija se dalje.

 

  O njemu povremeno izvješćuju Radio Beograd, podgorički list Pobjeda, Politika Ekspres, nadograđujući priču.

 

  Politika ekspres dana 5. listopada 1991. godine, na str. 5, objavljuje tekst pod naslovom: „Dolijao koljač“ – potpisan inicijalima P.B. U njemu se kaže:

 „Iako informacija nije  potvrđena,  nezvanično se saznaje da je prilikom pokušaja bekstva sa vukovarskog ratišta uhvaćen zloglasni hrvatski oružnik Darko Markobašić koji se ‘proslavio’ pravljenjem niski od dečijih prstiju.“

Istoga dana, usplahireni srpski propagandist Mirko Stanković javlja se iz Vukovara putem valova Radio Beograda:

„Inače, u Vukovaru i okolini sa radošću je primljena još nepotvrđena informacija da je prilikom bekstva uhvaćen jedan od najvećih zlikovaca sa ovog područja, Darko Markobašić,  za kojeg se tvrdi da je sačinio ogrlicu od dečijih prstića.“

 Priču proširuje s mnogo novih „detalja“, Politika Ekspres, koja već sutradan (6.10.), na str.10., donosi nepotpisani tekst pod naslovom: „Streljan Markobašić“, u kojemu se kaže:

Poznatog ustaškog koljača,  Davor Markobašić, onog kome je u kući nađena ogrlica od dečijih prstića, uhvatili su borci – teritorijalci sa Petrove gore i streljali ga.  Reč  je o meštaninu Vukovara,  poznatom kriminalcu, nekrofilu, čoveku-zveri, koji je proveo po zatvorima 13,5 godina i iza sebe ima 36  teških krivičnih dela, o čemu smo pisali prošle godine. Markobašić  je inače bio miljenik dr Vladimira Šeksa. On ga je i doveo prvo u MUP, a onda kao elitnog koljača u gardu.“

 U novom izvještaju o situaciji u Vukovaru, Mirko Stanković za Radio Beograd (istoga dana), kaže:

 „Na kraju da kažemo i to, da je poznati ustaški koljač Davor Markobašić, kome je u kući nađena ogrlica od dečijih prstiju, i za koga smo onomad javili da su ga borci teritorijalne odbrane sa Petrove Gore uhvatili, streljan. Reč je o Vukovarčaninu, poznatom kriminalcu i nekrofi lu, koji je po zatvorima proveo 13 i po godina.“

 Crnogorski dnevni list Pobjeda (koji izlazi u Podgorici), i pored angažmana na praćenju „oslobađanja“ Dubrovnika – kojega upravo tih dana četnici i „JNA“ s područja Crne Gore napadaju iz svih oruđa – nalazi vremena i za odrađivanje dijela srpske propagande. Svoju vijest o Markobašiću ovaj je list naslovio: „Kad je ubijanje u krvi – Zulu vežba smrt“. Evo citata:

“Opisati sve zločine na kojima počiva ustaška vlast u Hrvatskoj bilo bi pretenciozno,  jer mašta i zločinačka perfidnost klero-fašista u ovom ratu prevazilazi sve do sada znano. Ustaša Davor Markobašić uhapšen je ovih dana i strijeljan. To je onaj monstrum, koji se dičio ogrlicom koju je napravio od dječjih prstića. Ovaj zlikovac je bio osuđen kao nekrofil na trinaest i po godina robije. U najšarenijoj vojsci na svijetu koja sada ubija i pljačka po Hrvatskoj, sličnih pojedinaca ima mnogo. Samo vlast u čijim je metodama i praksi ljudski život sveden na mržnju i koja privileguje i razvija fašistički mentalitet može da stvori vojsku od svjetske ološi, kriminalaca i umobolnika. Poznat je ‘recept’ koji je Markobašiću i sličnima dao maha. Na jednom sastanku u Vukovaru Vladimir Šeks  je objasnio plan za rasno čistu Hrvatsku. Patološki  tipovi  i umobolni kriminalci, kazao je ovaj advokat, čine prve redove hrvatske vojske. Sa njima takođe u prvim redovima, ljudi iz mješovitih brakova Jugoslovena. Tako bi u Hrvatskoj ostali čisti Hrvati da uživaju u plodovima ‘suverene i nezavisne’.“

  Ove „vijesti“ nastojale su se potkrijepiti kakvim-takvim „dokazima“, pa su u međuvremenu poduzimane i mjere kako bi se oni pribavili. Tako je već 10. listopada 1991. godine, nastala video snimka emitirana u „dokumentarnom“ filmu „Zločini hrvatske ustaške države“, gdje se (pod naslovom: „Neki od vukovarskih ubica i koljača“), pravi „intervju“ sa (navodno) zarobljenim „ustašom“ iz Vukovara, koji je neprepoznatljiv, jer mu je lice sakriveno maramom. Na pitanje, zna li „još koga od zlikovaca“, ovaj odgovara: „Znam onog Davora što je napravio ogrlicu od dječijih prstića.“

 Večernje novosti, iz pera novinarke Milene Marković (10. listopada, na str.16.), objavljuju vijest, prema kojoj se dopušta mogućnost da je „Markobašić možda ipak živ“. O  jezovitoj „ogrlici“ u istom broju (str.2), piše urednik Rade Brajović, koji ovo „otkriće“ pripisuje poginulom srpskom novinaru Milanu Žegarcu (iz mjesta Odžaci u Bačkoj, koji je poginuo u Vukovaru 3 dana prije – 7 listopada – pa nije moga niti potvrditi niti demantirati to što je pisao urednik Brajović).

 Isti list, 25.10. objavljuje opširan prilog kao „odlomak iz vukovarskog Dnevnika“  dopisnice Milene Marković (str.24.), naslovljen: „Oči u oči s koljačem“. Pod naslovom: „Ne verujem svojim očima“, teče jezovita „ispovijest“ (spomenute Milene), autorica tog navodnog „Dnevnika“ tvrdi kako su joj srpski „teritorijalci“ Siniša Fot i izvjesni Zdravko pokazivali famoznu „ogrlicu“ od dječjih prstiju:

 „Izvadio je iz maramice nisku. Prvi put nešto takvo vidim. Na crnoj koži – dečiji prstići. Učinilo mi se da je to dobra imitacija, od plastike. ‘Evo to smo naši pretresajući kuću Davora Markobašića, Tuđmanovog zaštitnika i kriminalca. Sekao je dečije prstiće i nizao na ogrlicu.’ Ne verujem sopstvenim očima. Prstići uveli, bez krvi. Detešce bi moglo imati otprilike tri-četiri godine Ponestaje mi daha. Da li je moguće? Čije je to delo? Može li čovek to učiniti? Jesu li se na ovoj traci mogli naći prstići moje dece? … Imam utisak da ću izgubiti svest. ‘I Markobašić ima dete. Nije bilo u kući. Ni ono ni Markobašićeva supruga Ružica. Ko zna, da smo ih zatekli, a ovo našli, šta bi se desilo’, kaže Siniša.“

 Dana 15.11.1991. godine (na str. 12), Večernje novosti izlaze s „novim saznanjima“ o „slučaju Markobašić“, gdje se „usput“ spominje Davorovu suprugu Ružicu i navodi adresa stanovanja obitelji Markobašić. Članak potpisuju M. Petrović i D. Stojić. Kroz tekst se provlači „ispovijest“ navodne „podstanarke“ Markobašićevih (pod naslovom: „Prstići na regalu“):

„Poznavala sam i Davora Markobašića, ustašu koji se hvalisao ogrlicom od dečijih prstića. Čak sam neko vreme, dok je on bio u zatvoru stanovala kod njegove supruge Ružice u ulici Ive Lole Ribara broj 1, kod muzeja u Vukovaru.  Bio je i ranije kockar, varalica, besposličar i nije me iznenadio kad sam kasnije čula šta je uradio. Jedna njegova komšinica, neka Pavica, prijavila ga je zbog toga, rekavši da je na regalu u njegovoj sobi visila ta ogrlica od dečjih prstića – svedoči o ovom nečuvenom zločinu Davora Markobašića,  koji je u međuvremenu netragom nestao, njegova bivša podstanarka Pavica Petković.“

  Dan poslije masakra na Ovčari, gdje je nakon mučenja, na bestijalan način usmrćena i Ružica Markobašić, žena u šestom mjesecu trudnoće, Večernje novosti (od 21.11.1991., na str. 17.), pod naslovom „Uhapšen i Markobašić“, i podnaslovom: „Prilikom čišćenja Vukovara pohvatani najokoreliji zlikovci koji su činili zverstva nad Srbima“, pišu:

 „Većina najokorelijih ustaša koji su proteklih meseci činili zverstva nad Srbima uhapšeni su, a među njima je i Davor Markobašić,  zlikovac koji je pravio ogrlicu od dečijih prstića. Ogorčeni građani traže da im sudi narod i zato nisu dozvolili da zlikovci budu pod vojnom kontrolom. Zajedno sa Markobašićem, uhapšena su i braća Luter i Martin Došen koji su Srbe klali priborom koji su koristile ustaše u Drugom svetskom ratu. Ubijali su maljem i vadili oči specijalno konstruisanim burgijama. Sasvim slučajno je otkrivena žena-zlikovac Manda Matić iz Borova naselja koja je pokušala da zajedno sa ostalim ustašama pobegne dublje u Hrvatsku. Ona je priznala da je zaklala devojčicu od 14 godina iz  Borova naselja, ulica Kozaračka 41, a kao razlog navodi da je to bio njen zadatak dobijen od mesnog fronta kako bi dokazala da je prava Hrvatica. I pored toga što je Vukovar dosta očišćen od ustaša, ipak se pretpostavlja da je još najmanje 500 skrivenih i prerušenih. Mnogi su čak obukli uniforme lekara i sada ‘pružaju pomoć bolesnicima.’“

U vrlo kratkom vremenskom razdoblju od dva mjesec (od 21. rujna do 21. studenoga),  srpski mediji su svojom bezočnom kampanjom, od običnog čovjeka koji je samo branio svoju kuću i svoj grad – Davora Markobašića –  napravili „nekrofila“, „silovatelja“, „zver u ljudskom obliku“, jednom riječju „monstruma“ koji ne preže niti od najgorih zlodjela. I ne samo to. Mržnju su usmjerili i prema njegovoj obitelji: trudnoj supruzi i sinu. Davora i Srđana obilježili su za cijeli život i nanijeli im teške duševne boli, a za suprugu pripremili grobnicu ostavljajući svojim „teritorijalcima“ da obave posljednji čin: smaknuće.

 Kampanja protiv ove obitelji nastavljena je i u godinama nakon rata, s ciljem da se prikriju tragovi zločina, i potkrijepi nepostojeća „krivnja“ koja je nametnuta ne samo obitelji Markobašić, nego svim Hrvatima kojima su zlikovci i barbari s istoka htjeli oduzeti zemlju i izbrisati svaki trag postojanja.

-nastavlja se

Zlatko Pinter

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.