Connect with us

Ivica Ursić

RAZVRSTAVANJE BRIGA

Objavljeno

- datum

Vjerojatno ste čuli priču o čovjeku koji je uvijek i puno brinuo. Vidjelo se to na njegovom licu i na njegovom držanju. Činilo se da nosi teret čitavog svijeta na svojim ramenima. Ali jednog dana se je promijenio. Hodao je koraka laka kao da ga nikakve brige ne more. Prijatelj ga upita što se je dogodilo.

„Pa, znaš, ja sam ti uvijek o svemu brinuo. I odlučio sam da je to glupo i nezdravo, pa sam zaposlio nekog tko će brinuti umjesto mene.“

„Ali koliko će te to stajati?“

„Pa, oko 1.000 kuna tjedno.“

„Ali kako ćeš biti u stanju platiti ga?“.

Na njegovo zaprepaštenje ovaj odgovori: „Pa to je njegova prva briga.“

E, kada bismo i mi tako lako mogli riješiti se svojih briga, zar ne!?

U stripu Peanuts, Linus govori Charlie Brown-u:

„Kada čujem te vukove kako noću zavijaju, to me totalno baci u depresiju.

Počinjem se osjećati usamljen … a onda me uhvati strah.“

Charlie Brown reče:

„Mislio sam da te tvoja dekica, koju noću držiš, čini sigurnim?“

Linus uzvrati: „Mislim da joj je istekao jamstveni rok.“

To je problem sa svim našim „dekicama“.

Jamstvo im je isteklo.

Erma Bombeck jednom je ispričala priču o malenom dječaku koji se je zvao Donald. Donald je brinuo što ide u školu. Evo kako je opisivao svoje tjeskobe: „Ja se zovem Donald. Ja ništa ne znam. Imam novo donje rublje, klimav zub i prošlu noć nisam spavao, jer sam brinuo. Što ako zvono zazvoni i čovjek poviče, „Gdje ti pripadaš?“ a ja ne znam? Što ako su stolovi u školskoj kafetariji previsoki, pa ih ne budem mogao dosegnuti? Što ako moj klimavi zub ispadne kada spustimo glave i kada bi trebali biti tihi? Moram li krvariti u tišini? Što ako prolijem vodu po pločici na kojoj je moje ime i ono nestane i nitko ne zna tko sam ja?“

Jadni Donald.

Jadni mi.

Brinemo.

Brinemo o velikim i malim stvarima.

Brinemo o budućnosti. Brinemo o prošlosti.

Brinemo o svojim financijama, brinemo o svojoj obitelji.

Baš za ljude kakav su Linus i Donald i kakvi ste vi i ja, Isus je rekao riječi iz današnjeg čitanja (Matej 6, 24-34).

Ja mislim da je puno vas koji bi danas jako pozorno trebali poslušati ove Isusove riječi. Vi se jednostavno, do ludila, brinete u svezi nekih stvari nad kojima nemate apsolutno nikakvu kontrolu. Vama očajnički treba stanka, pauza, vi trebate zastati na trenutak i razmisliti o pticama u zraku i o ljiljanima u polju i trebate definitivno predati svoje brige Bogu.

Brige su nepotreban teret koji nas priječi biti ono za što nas je Bog stvorio. Ako imate stvaran problem, sam taj problem je dovoljno već težak bez da mu vi dodajete dodatno opterećenje, a to su brige.

Ako ste već bolesni, biste li poželjeli još nešto dodatno?

Recimo glavobolju, zubobolju ili križobolju, uz ono što vas već boli?

Pa naravno da ne biste.

A ipak svi mi to radimo kada imamo nekakav problem i onda ga dodatno pojačamo svojim brigama. Mi jednostavno na sebe natovarimo dodatni piz.

Kako se riješiti tog demona koji se zove briga?

Što to Isus kaže, a što bi nam moglo pomoći olakšati sebi taj teret?

Ponajprije moramo razumjeti da se briga ne temelji toliko na izvanjskim okolnostima koliko na unutarnjim. Shvaćamo li mi to? Brige ne nastaju toliko u svezi onoga što nam se događa izvana koliko od onoga što se zbiva u nama.

„Poznajem svaku pticu u gorama.

Moje je sve što se kreće u poljima.“

(Psalam 50,11)

 

Teško da među vama postoji osoba koja sutra ne će imati što jesti. Teško da je netko od vas sutra pred izbacivanjem iz vašeg doma. Vjerojatno nema takvih slučajeva. Ja se barem tomu nadam.

Ali ljudi kojima se je Isus obraćao imali su problem preživljavanja. Nisu postojali nikakvi državni instrumenti, pa ma kako loši ili nesavršeni bili, koji bi pomagali ljudima u nevolji. Ako bi ljudi izgubili svoj posao uistinu su mogli umrijeti od gladi. Uistinu su mogli sve izgubiti. Mnogi od nas žive život koji je daleko sigurniji od jednog takvog života. Mi više brinemo, s manje rezona za brigu, nego bilo koji ljudi koji su ikada živjeli u povijesti.

Ne želim ja minimalizirati ili čak ignorirati stvarne probleme s kojima se ljudi danas susreću. Želim reći da često naše brige zrcale stanje naših duša, a ne okolnosti koje nas okružuju. Za neke ljude, loša frizura je prava kriza, razlog dubokog nezadovoljstva i brige. Za neke druge, dijagnoza karcinoma je nešto sa čim se nose, jer imaju povjerenje u Boga. Sve ovisi o tome što je u vama, a manje o onom što je izvan vas.

Što nam je činiti?

Jedan način je odrediti da ćemo živjeti u današnjosti.

Isus kaže:

„Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se.

Dosta je svakom danu zla njegova.”

Ovo zvuči pomalo negativno.

„Dosta je svakom danu zla njegova.”

Ali savjet je dobar. Vi i ja nismo Bog. Mi ne poznajemo budućnost.

Mi možda brinemo o nečemu što se nikada ne će dogoditi.

Mi možda brinemo o nečemu što će se samo po sebi razriješiti.

Mi se zato moramo usredotočiti na ovo danas.

Prije nekoliko godina psiholog Richard Carlson je napisao bestseller „Ne mari za male stvari…“ Ironija je u tome da je Carlson umro od srčanog udara u 45 godini života, a ideju za knjigu je dobio jednog dana vozeći se sa svojom 6-godišnjom kćerkom kući iz škole. Upali su u veliki prometni zastoj i proveli su na auto cesti 40 minuta vozeći „prva-druga-stani“. Sjedeći u automobilu Carlsonova kćerka je promatrala ljude u drugim automobilima, koji su također milili cestom. I mala reče: „Tata, zašto su svi ovi ljudi tako ljuti?“

Njezine riječi ponukale su Carlsona da i sam počne promatrati ljude koji su zapeli u prometu. Shvatio je da imaju namrgođena lica i tjeskobne poglede. Znao je da oni vjerojatno nisu ljuti ili bjesni ali sretno nisu izgledali. Počeo je razmišljati o uzrocima njihove nesreće.

Možda razmišljaju o tome gdje su sada trebali biti i što još imaju obaviti, a kasne.

Možda su trebali djecu pokupiti, posao dovršiti, večeru skuhati … ili su zapevši u gužvi imali vremena misliti o svojim obiteljima, o poslu, o svom zdravlju itd.

Rezultat je bio da su izgledali ljuto.

I Carlosn je napisao knjigu „Ne mari za male stvari…“, jer je bio uvjeren da većina stvari o kojima brinemo u biti nisu vrijedne naših briga.

Reče netko:

„Rođeni ste. To je velika stvar. Umrete. To je velika stvar. Sve između su – male stvari“.

Carlsonova knjiga govori iz iste perspektive.

U stvari njezin pun naziv je: “Ne mari za male stvari … jer sve su to male stvari”.

Možda život i nije baš tako jednostavan.

Ipak jedna od tajni ispunjenog života jest fokusirati se na danas.

Jeste li zdravi ovog trena?

Imate li dovoljno za život ovog časa?

Je su li vam ovog časa djeca dobro?

Ako je odgovor vaš da – onda zahvalite Bogu za ovaj čas.

I nemojte predviđati stvari koje se vjerojatno nikada i ne će dogoditi.

Živite, kaže Isus, sada.

Drugi način kako pobijediti brige jest uvijek činiti prave stvari. Isus kaže:

“Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“

Pravednost je ključna riječ u formuli kojom se pobjeđuju brige.

Mnogi ljudi brinu iz osjećaja krivnje.

Mnogi ljudi muče sebe desetljećima u svezi nečeg što su učinili u prošlosti, a bilo je krivo.

Možda se boje da se to ne dozna.

Možda se boje posljedica.

Možda je u pitanju sama spoznaja da je ono što su učinili bilo loše.

Ali to im oduzima mir.

Dakle treba uvijek činiti pravo, a za grijehe se treba ispovijediti i pokajati.

I potrebno je imati povjerenja da te Bog ljubi.

Poslušajte Isusove riječi:

„Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?”

(Grčka riječ za ljiljane znači divlji cvijet ili korov. Isus govori o bilo kojoj biljci koja je lijepa i koja će rasti sama po sebi bez obrađivanja. Kako je u Palestini malo šuma onda su to divlje bilje koristili ponekad za vatru.)

I u tome je bit problema – naše pomanjkanje vjere.

Mi pojma nemamo koliko nas Bog ljubi. Zato i brinemo o budućnosti.

Zato se grčevito i držimo svojih propusta iz prošlosti.

To Izaija jako lijepo pojašnjava: „Sion reče: “Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi.”

I onda dodaje ove predivne riječi – “Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.“

Izaija govori da nas čak i naša majka može zaboraviti ali Bog nikada ne će.

Možete li zamisliti veće ljubavi nego one majke prema djetetu?

Pa ipak Sveto Pismo nam govori da je Božja ljubav prema svakome od nas veća i od te ljubavi.

Poruka koju nam Isus danas šalje glasi:

„Ne brinite! Radujte se! Živite u sadašnjosti. Uvijek nastojte činiti ono što je pravo.

Bog vas ljubi. Bog se brine o vama.”

Ja na ovo mogu samo dodati: „Moraš vjerovati!“

CIJELU EMISIJU MOŽETE PREUZETI OVDJE!

Ivica Ursić

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

PRESVETO TROJSTVO

Objavljeno

- datum

Vijesti, koje u posljednje vrijeme dolaze do nas, skoro su uvijek tmurne. Loše. Nepravda koja vapi do neba, iz dana u dan, raste a ljudi su, iz dana u dan, sve više frustrirani zbog svoje ekstremno ograničene sposobnosti činjenja bilo čega po tom pitanju.

Naši pokušaji borbe protiv nepravde čine se isprazni i beskorisni.

I dolazimo u napast upitati: „Gdje je naš Bog?“

Padaju mi na pamet riječi koje pjevamo na Križnom putu.

„Klanjamo ti se Kriste i blagosljivljamo te,

jer si svojim svetim križem svijet otkupio.“

To da je ovaj naš svijet potreban otkupljenja svima nam je do boli jasno.

Sami ljudski napori uvijek su nedostatni da bi se bilo koji dramatični problemi na ovom svijetu riješili.

Otkupljenje, kao besplatan dar oslobođenja iz kaosa koji inficira ovaj naš svijet, za nas je vrlo primamljivo. Ali što ove riječi, uzete iz obreda Križnog puta, znače izvan njihovog vjerničko-molitvenog konteksta?

Kako to Kristov križ iskupljuje svijet?

Uloga koju križ igra u otkupljenju svijeta, iako bitna, za nas je ljude ekstremno problematična. Tradicionalno objašnjenje uloge križa obično uključuje nešto u svezi otkupljenja, žrtve i ispunjenja Očeve volje. Ova su objašnjenja istinita ali su i subjekt nesporazuma i krivog razumijevanja pa često ili vode do skandala ili progone križ prema beznačajnosti.

Očev zahtjev Sinovljeve stravične smrti, kako bi se iskupio svijet, je skandalozan.

Kada roditelj koji voli, pitamo se mi ljudi, traži smrt vlastitog djeteta, kako bi se popravilo nešto što se je razbilo, kakav je to onda roditelj?

Pa neka je u pitanju čak i čitav svemir!?

Odbacivanje ove lažne slike Boga nažalost vodi i do odbacivanja i same kršćanske vjere.

Drugi, daleko suptilniji, i možda puno opasniji odgovor na netočno razumijevanje vrijednosti križa, oduzima križu njegovu moć i njegovu snagu.

Na djelu je filozofija, na djelu je poruka, kako su patnja, bol, muka i žrtva nepotrebni, nadiđeni, suvišni.

Križ se danas želi zamijeniti masažnom terapijom.

Križ je danas postao modni detalj, ukras blaziranog jet-seta.

Križ je danas omlitavio, jer ga se silom želi pozlatiti.

Križ je danas izgubio svoju sposobnost nadahnuća i njegova iskupljujuća moć se nastoji na svaki način omesti.

Ali odbacivanje ili, u najmanju ruku, ignoriranje križa je – katastrofa.

Potraga za mirom Božjeg kraljevstva nemoguća je bez posrtanja.

Danas je u modi pozivati ljude u tzv. duhovna pribježišta, na tzv. duhovnu obnovu, u tzv. programe u kojima će čovjek, tako kažu, ponovno otkriti sebe, svoje ja, i kroz koje će služiti sam sebi.

Sve je podređeno nekakvom smirivanju i utjesi, a rijetko tko govori o izazovu i buđenju.

Naravno nema ničega lošeg u miru i kada se čovjek osjeća dobro sa samim sobom. Dobro je činiti dobro i dobro je promovirati dobro ali utjehe nema bez žrtve, a žrtve nema bez boli.

U svakodnevnom govoru riječ žrtva obično znači „nečeg se odreći“. Znakovito je da ta definicija nastaje iz korjena latinske riječi „postati svet“, odnosno „učiniti svetim“ (sacrum = svet i facere = učiniti // sacrificium). Kršćanska tradicija prepoznaje da postati svetim svakako uključuje nečeg se odreći.

Križ je bio Kristova konačna žrtva.

Bio je to njegov konačni čin darivanja sebe samog.

Bio je to konačni izraz njegove ljubavi.

Isus je smaknut jer je odbio prestati voljeti.

Isus je odbio prestati izazivati svjetski status quo.

On je znao da je njegova životna misija bila bezgranično voljeti.

U svojoj agoniji u Getsemanskom vrtu, noć prije egzekucije, Isus je odbio bilo koji kompromis kada je njegova misija bila u pitanju.

Njegova ljubav pobjeđuje zlo.

Njegovo odbijanje da ograniči svoju ljubav, njegov čin žrtve, izravno vodi do trijumfa križa.

Njegova je ljubav apsolutno slobodna od bilo kakve sebičnosti i samodovoljnosti.

Kristov križ iskupljuje svijet, jer je to ljubav koja sjaji u mraku, a tama je ne može nadvladati.

Ta ljubav izmiruje sve stvari i donosi mir koji karakterizira sam život zajedništva Svetog Trojstva.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

SVE ZAJEDNO

Objavljeno

- datum

Nedavno je PBS Channel prikazao emisiju o tri obitelji koje su živjele u preriji. Bio je to eksperiment koji je trebao pokazati mogu li (ili ne mogu) obitelji 21. stoljeća živjeti na način kako su živjele obitelji u 19. stoljeću.

Njihova je zadaća bila sijati žitarice, saditi voće i povrće, uzgajati stoku i pripremiti se za zimu. Nakon nekog vremena različiti bi stručnjaci obavili analizu, temeljem koje bi donijeli procjenu i onda bi se ove tri obitelji mogle vratiti svom uobičajenom načinu življenja.

Tijekom eksperimenta s njima su vođeni mnogi razgovori i zanimljivo je bilo to da su svi sudionici ovog eksperimenta posebno naglašavali koliko vremena provode zajedno.

Kako nisu imali televiziju, radio, telefon, automobile i sva ostala tehnička pomagala, svi su rekli da su neprestano bili zajedno. Ta, za njih nova situacija, stvorila je u njima potrebu naučiti kako uistinu živjeti u zajedništvu.

Bio je to pravi izazov za njih, jer su do sada uglavnom živjeli na potpuno drugačiji način. Kod nekih je takav način života izazvao pravi stres, jer se nikako nisu mogli naviknuti na ovu novinu u njihovom životu.

U današnjem svijetu, skoro pa je postalo nemoguće okupiti sve članove obitelji na jednom mjestu, pa čak i kada su u obitelji vjenčanja i sprovodi.

Postali smo ekstremno mobilni, živimo i fizički daleko jedni od drugih, a naši pretrpani dnevni rasporedi ostavljaju nam jako malo slobodnog vremena za zajedništvo.

Često se netko ili nešto mora žrtvovati na oltaru životnog “uspjeha”.

Ljudi žure i uglavnom idu pravcem suprotnim od onog kojim se mi krećemo. Pokušavaju povezati kraj s krajem i često žive konfuznim životom, na rubu kaosa.

Kao posljedicu takvog života osjećaju ispraznost, imaju osjećaj izgubljenosti ili im je životom zavladala tjeskoba, apatija, ravnodušnost. Ne vide neki smisao, pa ni radost, u svome životu.

Ono što se je dogodilo na Duhove bilo je rezultat okupljanja vjernika.

Okupljanja zajedno na jednom mjestu.

Pokojni matematičar i filozof sa Harvarda, Alfred North Whitehead, tvrdio je da sva znanost zapadnog svijeta počiva na vjerovanju kako je na „samom dnu“, u samom temelju stvari – red, a ne kaos.

Modreni zapadnjački znanstvenici istražuju, ispituju, testiraju, seciraju sve do u samu srž atoma, vjerujući da će tamo „na dnu“ pronaći red i ustroj, a ne nered i anarhiju.

„Što je temelj ovog uvjerenja?“ pita se Whitehead.

I odgovara:

„Temelj je teološki koncept Logosa. Koncept Boga. Boga koji sve drži zajedno.“

Zašto se sve stvari drže zajedno?

Zato jer ih Duh Sveti drži zajedno.

Cilj ovog svijeta i njegove kulture – „kulture smrti“ jest posijati sjeme razdora među ljude, poglavito među kršćane. Stjerati ih u njihove male i sebične paralelne svjetove i na taj način zavladati ovim svijetom.

Zato su se čuli toliki glasovi protiv dolaska Svetog Oca Ivana Pavla II svaki put kada bi dolazio u Hrvatsku.

Zato „iluminati“ preko svojih šegrta i slugu, sa javne dalekovidnice, na sam dan dolaska Benedikta XVI u Zagreb, sijali sjeme razdora među vjernike.

Zato sve ove nakaradne igre i igrice oko proglašenja Blaženog Alojzija Stepinca svetim.

To vide i oni koji to ne žele vidjeti.

Vrijeme je da Crkva, konačno, u cjelosti preuzme svoju zadaću koju je dobila na Duhove, na dan svojeg rođenja.

Danas se čini da Crkva šepa kao ranjeni div, kada bi u biti trebala stupati kao pobjednička vojska.

Mi smo već pomalo umorni gledajući Crkvu u neprestanoj defanzivi.

Dosta nam je „avangardnih teologa“ koji bi mijenjali poruke Svetog Pisma i koji bi ga prilagođavali svijetu.

Dosta nam je „avangardnih popova“ koji koriste oltar kao političku lansirnu rampu s koje šalju protucrkvene poruke vjernicima tradicionalistima.

Dosta nam je „avangardnih vjernika“ koji šire defetizam i koji pokušavaju rušiti Crkvu kao njezini pripadnici.

Dosta nam je.

Uistinu nam je dosta.

Dosta nam je njih i njihovih predstava.

Na njihovu žalost Crkva nije mrtva.

Dok god živi i jedan Kristov sljedbenik živjeti će i Crkva.

Usprkos svima koji Crkvu žele „reformirati, „modernizirati“, „demokratizirati“, a u biti je žele – upokojiti.

To je, na njihovu žalost, nemoguća misija.

Ali oni ne odustaju, jer ne mogu odustati.

Ne mogu odustati, jer moraju vraćati dug.

Prodali su „dušu vragu“ i sada moraju slušati svoga gospodara.

A mi?

I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.

(Ivan 14, 16-18)

Mi imamo Duha Svetoga.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

MOLITVA NA RUBU

Objavljeno

- datum

“Ne moli za laganiji teret, nego za snažnija leđa.”

Ovo je vrijeme molitve. Svi mole.

Svi svakoga nešto mole.

Sluge mole gospodare, narod moli vlastodršce, dužnici mole vjerovnike.

Publika moli svoje idole. Sirotinja moli bogataše. Slabi mole jake.

Moli se na sve strane. Usmeno. Pismeno.

Javno i tajno.

Moli se u crkvama, u sinagogama, u džamijama.

Moli se rodbinu, prijatelje, poznanike, znane i neznane.

Moli se preko telefona, mobitela, interneta. Molitve pljušte sa svih strana.

Moli se anđele, svece i svetice.

Moli se Boga.

I sve se te brojne, u biti bezbrojne, molitve, svode na, manje više, običnu trgovinsku razmjenu. Na običan “pazarluk”. Traži se i daje se. Daje se ne bi li se dobilo. Velika burza molitava radi danonoćno.

U molitvama se laže, maže, obećava, prijeti, grozi. Otvoreno ili između redaka. Oni kojima se molitve uslišaju, oni likuju, a oni koji ostadoše s neuslišanim molitvama negoduju i mijenjaju adresu na koju će poslati svoju narednu molitvu.

Molitva nas prati od rođenja do smrti. Bila ona naša, bila ljudi kojima je stalo do nas. Rađamo se uz majčinu molitvu, uz molitve oca, i rodbine, a umiremo ili nas pokapaju moleći se za spas naše duše.

Bez molitve u životu bili bismo kao bez udova, a s molitvom čini se kao da na krilima letimo.

Različite su naše molitve. Ima onih iz dna duše, koje su više nalik golom vapaju, pa do onih silnih „mantranja“, kojima (uvjereni smo) ispunjavamo nekakve obveze i regule.

Molitva se zna izvitoperiti, pa zna prijeći u moljakanje, u najobičnije žicanje, u prošnju. Zna degenerirati sve do sluganstva kada se i sloboda nudi u zamjenu za nekoliko mrvica sa Gavanovog stola.

Mala djeca od rana moljakaju slatkiše i igračke, pubertetlije žicaju cigarete i prve poljupce, adolescenti moljakaju prolazne ocjene i veće džeparce, odrasli kume i mole bolje radno mjesto, veću plaću. Političari … e oni ne mole (osim u preizborno vrijeme) … oni obećavaju … i očekuju da će njih netko nešto moliti.

Kako stareći upadamo u sve veće i veće probleme, svoje molitve najradije upućujemo razno raznim božanstvima (novac, moć, slava) koje smo sami stvorili. Molimo se „bogovima“ koji od nas traže sve, a za uzvrat ne daju ništa.

I kada navale velike nevolje, kada dođemo do ruba, tek se tada prisjetimo prave molitve i kome nam se je moliti. Ali tada ili se ne možemo sjetiti kako moliti ili nam se je vrijeme u pješčanom satu od života prosulo kroz prste i sve čemu se možemo nadati jesu molitve dobrih ljudi koji su shvatili bit molitve, jer oni ne mole za sebe, nego nesebično mole za druge, znane i neznane, pa tako i za nas.

„Nama Hrvatima, kako stvari stoje, još samo dragi Bog može pomoći!“

Čuli ste ovu rečenicu bezbroj puta. Možda ste je i sami znali izgovoriti.

I baš u ovoj rečenici jest naš najveći problem.

Naime, mi se Bogu utječemo, mi se Bogu molimo, tek kada iscrpimo sve druge mogućnosti.

Lutamo lijevo-desno, „od Poncija do Pilata“, okrećemo se moćnicima ovoga svijeta, kucamo na njihova vrata, ponižavamo se do besrama, prosimo do gadljivosti, a sve kako bismo još jednom, po ne znam koji put, ostali „kratkih rukava“ i bili prevedeni „žedni preko vode“.

I tek tada, frustrirani i očajni, okrećemo se Bogu.

Molimo mu se. Vapimo. Zazivamo ga.

Jer smo došli na rub.

 

“Mnogi ljudi mole kao da je Bog veliki tableta aspirina.

Traže ga samo kada ih boli.“

(B. Graham Dienert)

Molitva na rubu jest molitva koju molimo kada znamo da stvari više nikada ne će biti iste. Kada znamo da će se dramatično promijeniti. Isusova molitva, u današnjem čitanju, takva je molitva.

Molitva na rubu.

Isus zna što je pred njim. Što ga čeka.

Izdaja, uhićenje, mučenje, lažno suđenje, nepravedna osuda i užasna smrt.

Naše molite „na rubu“ duboke su molitve. One nas prizemljuju. Odvajaju nas od ove neprestane jurnjave i od kaotičnog života kojeg živimo. One učvršćuju našu vjeru. Kada tako molimo onda se i samo nebo saginje kako bih nas čulo.

Isus u današnjem čitanju moli. Moli za druge. Ne za sebe. Moli za svoje učenike. Moli za sve nas koji ćemo krenuti jednog dana stopama njegovih apostola. Kao Kristovi svjedoci. Kao ljudi u ovome svijetu ali kao ljudi koji ovome svijetu ne pripadaju.

Isusova molitva je „molitva na rubu“. Isus je u tom trenutku uistinu bio, odnosno približavao se je rubu svojega zemaljskog života.

Postoje mnogi rubovi u našem životu. To su trenutci kada trebamo zakoračiti iz nečeg poznatog u nešto nepoznato.

Sve su to rubovi. Prijelomni trenutci. Točke bez povratka.

To su trenutci kada trebamo pomoć i kada se moramo odlučiti od koga tu pomoć iskati.

Priča jedan bolnički svećenik, da je jednu molitvu uvijek molio na odjelima hitnog kirurškog prijama ili na jedinicama intezivne njege. Na mjestima gdje su toliki bili na rubu.

„O Bože, podari mi riječi ili djela, ovdje, sada, što prije. Jer pojma nemam što će mi ustrebati.“

A druga njegova molitva je bila: „Isuse, bolje da se sada pojaviš.“

Kaže on da te molitve i nisu bile baš nešto stilski elaborirane, ali kaže ovaj svećenik – ja sam naprosto znao da trebam Božju pomoć.

Nije mogao sam, ovaj svijet mu nije mogao pomoći i zato je molio Boga za pomoć.

Ali ne kao zadnju nego kao prvu instanciju.

U tome je bit.

“Moliti ne znači tražiti. Molitva je čežnja duše.

To je dnevno priznanje svoje slabosti.

U molitvi je bolje imati srce bez riječi nego riječi bez srca.”

Mahatma Gandhi

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno