Connect with us

Ivica Ursić

RAZVRSTAVANJE BRIGA

Objavljeno

- datum

Vjerojatno ste čuli priču o čovjeku koji je uvijek i puno brinuo. Vidjelo se to na njegovom licu i na njegovom držanju. Činilo se da nosi teret čitavog svijeta na svojim ramenima. Ali jednog dana se je promijenio. Hodao je koraka laka kao da ga nikakve brige ne more. Prijatelj ga upita što se je dogodilo.

„Pa, znaš, ja sam ti uvijek o svemu brinuo. I odlučio sam da je to glupo i nezdravo, pa sam zaposlio nekog tko će brinuti umjesto mene.“

„Ali koliko će te to stajati?“

„Pa, oko 1.000 kuna tjedno.“

„Ali kako ćeš biti u stanju platiti ga?“.

Na njegovo zaprepaštenje ovaj odgovori: „Pa to je njegova prva briga.“

E, kada bismo i mi tako lako mogli riješiti se svojih briga, zar ne!?

U stripu Peanuts, Linus govori Charlie Brown-u:

„Kada čujem te vukove kako noću zavijaju, to me totalno baci u depresiju.

Počinjem se osjećati usamljen … a onda me uhvati strah.“

Charlie Brown reče:

„Mislio sam da te tvoja dekica, koju noću držiš, čini sigurnim?“

Linus uzvrati: „Mislim da joj je istekao jamstveni rok.“

To je problem sa svim našim „dekicama“.

Jamstvo im je isteklo.

Erma Bombeck jednom je ispričala priču o malenom dječaku koji se je zvao Donald. Donald je brinuo što ide u školu. Evo kako je opisivao svoje tjeskobe: „Ja se zovem Donald. Ja ništa ne znam. Imam novo donje rublje, klimav zub i prošlu noć nisam spavao, jer sam brinuo. Što ako zvono zazvoni i čovjek poviče, „Gdje ti pripadaš?“ a ja ne znam? Što ako su stolovi u školskoj kafetariji previsoki, pa ih ne budem mogao dosegnuti? Što ako moj klimavi zub ispadne kada spustimo glave i kada bi trebali biti tihi? Moram li krvariti u tišini? Što ako prolijem vodu po pločici na kojoj je moje ime i ono nestane i nitko ne zna tko sam ja?“

Jadni Donald.

Jadni mi.

Brinemo.

Brinemo o velikim i malim stvarima.

Brinemo o budućnosti. Brinemo o prošlosti.

Brinemo o svojim financijama, brinemo o svojoj obitelji.

Baš za ljude kakav su Linus i Donald i kakvi ste vi i ja, Isus je rekao riječi iz današnjeg čitanja (Matej 6, 24-34).

Ja mislim da je puno vas koji bi danas jako pozorno trebali poslušati ove Isusove riječi. Vi se jednostavno, do ludila, brinete u svezi nekih stvari nad kojima nemate apsolutno nikakvu kontrolu. Vama očajnički treba stanka, pauza, vi trebate zastati na trenutak i razmisliti o pticama u zraku i o ljiljanima u polju i trebate definitivno predati svoje brige Bogu.

Brige su nepotreban teret koji nas priječi biti ono za što nas je Bog stvorio. Ako imate stvaran problem, sam taj problem je dovoljno već težak bez da mu vi dodajete dodatno opterećenje, a to su brige.

Ako ste već bolesni, biste li poželjeli još nešto dodatno?

Recimo glavobolju, zubobolju ili križobolju, uz ono što vas već boli?

Pa naravno da ne biste.

A ipak svi mi to radimo kada imamo nekakav problem i onda ga dodatno pojačamo svojim brigama. Mi jednostavno na sebe natovarimo dodatni piz.

Kako se riješiti tog demona koji se zove briga?

Što to Isus kaže, a što bi nam moglo pomoći olakšati sebi taj teret?

Ponajprije moramo razumjeti da se briga ne temelji toliko na izvanjskim okolnostima koliko na unutarnjim. Shvaćamo li mi to? Brige ne nastaju toliko u svezi onoga što nam se događa izvana koliko od onoga što se zbiva u nama.

„Poznajem svaku pticu u gorama.

Moje je sve što se kreće u poljima.“

(Psalam 50,11)

 

Teško da među vama postoji osoba koja sutra ne će imati što jesti. Teško da je netko od vas sutra pred izbacivanjem iz vašeg doma. Vjerojatno nema takvih slučajeva. Ja se barem tomu nadam.

Ali ljudi kojima se je Isus obraćao imali su problem preživljavanja. Nisu postojali nikakvi državni instrumenti, pa ma kako loši ili nesavršeni bili, koji bi pomagali ljudima u nevolji. Ako bi ljudi izgubili svoj posao uistinu su mogli umrijeti od gladi. Uistinu su mogli sve izgubiti. Mnogi od nas žive život koji je daleko sigurniji od jednog takvog života. Mi više brinemo, s manje rezona za brigu, nego bilo koji ljudi koji su ikada živjeli u povijesti.

Ne želim ja minimalizirati ili čak ignorirati stvarne probleme s kojima se ljudi danas susreću. Želim reći da često naše brige zrcale stanje naših duša, a ne okolnosti koje nas okružuju. Za neke ljude, loša frizura je prava kriza, razlog dubokog nezadovoljstva i brige. Za neke druge, dijagnoza karcinoma je nešto sa čim se nose, jer imaju povjerenje u Boga. Sve ovisi o tome što je u vama, a manje o onom što je izvan vas.

Što nam je činiti?

Jedan način je odrediti da ćemo živjeti u današnjosti.

Isus kaže:

„Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se.

Dosta je svakom danu zla njegova.”

Ovo zvuči pomalo negativno.

„Dosta je svakom danu zla njegova.”

Ali savjet je dobar. Vi i ja nismo Bog. Mi ne poznajemo budućnost.

Mi možda brinemo o nečemu što se nikada ne će dogoditi.

Mi možda brinemo o nečemu što će se samo po sebi razriješiti.

Mi se zato moramo usredotočiti na ovo danas.

Prije nekoliko godina psiholog Richard Carlson je napisao bestseller „Ne mari za male stvari…“ Ironija je u tome da je Carlson umro od srčanog udara u 45 godini života, a ideju za knjigu je dobio jednog dana vozeći se sa svojom 6-godišnjom kćerkom kući iz škole. Upali su u veliki prometni zastoj i proveli su na auto cesti 40 minuta vozeći „prva-druga-stani“. Sjedeći u automobilu Carlsonova kćerka je promatrala ljude u drugim automobilima, koji su također milili cestom. I mala reče: „Tata, zašto su svi ovi ljudi tako ljuti?“

Njezine riječi ponukale su Carlsona da i sam počne promatrati ljude koji su zapeli u prometu. Shvatio je da imaju namrgođena lica i tjeskobne poglede. Znao je da oni vjerojatno nisu ljuti ili bjesni ali sretno nisu izgledali. Počeo je razmišljati o uzrocima njihove nesreće.

Možda razmišljaju o tome gdje su sada trebali biti i što još imaju obaviti, a kasne.

Možda su trebali djecu pokupiti, posao dovršiti, večeru skuhati … ili su zapevši u gužvi imali vremena misliti o svojim obiteljima, o poslu, o svom zdravlju itd.

Rezultat je bio da su izgledali ljuto.

I Carlosn je napisao knjigu „Ne mari za male stvari…“, jer je bio uvjeren da većina stvari o kojima brinemo u biti nisu vrijedne naših briga.

Reče netko:

„Rođeni ste. To je velika stvar. Umrete. To je velika stvar. Sve između su – male stvari“.

Carlsonova knjiga govori iz iste perspektive.

U stvari njezin pun naziv je: “Ne mari za male stvari … jer sve su to male stvari”.

Možda život i nije baš tako jednostavan.

Ipak jedna od tajni ispunjenog života jest fokusirati se na danas.

Jeste li zdravi ovog trena?

Imate li dovoljno za život ovog časa?

Je su li vam ovog časa djeca dobro?

Ako je odgovor vaš da – onda zahvalite Bogu za ovaj čas.

I nemojte predviđati stvari koje se vjerojatno nikada i ne će dogoditi.

Živite, kaže Isus, sada.

Drugi način kako pobijediti brige jest uvijek činiti prave stvari. Isus kaže:

“Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“

Pravednost je ključna riječ u formuli kojom se pobjeđuju brige.

Mnogi ljudi brinu iz osjećaja krivnje.

Mnogi ljudi muče sebe desetljećima u svezi nečeg što su učinili u prošlosti, a bilo je krivo.

Možda se boje da se to ne dozna.

Možda se boje posljedica.

Možda je u pitanju sama spoznaja da je ono što su učinili bilo loše.

Ali to im oduzima mir.

Dakle treba uvijek činiti pravo, a za grijehe se treba ispovijediti i pokajati.

I potrebno je imati povjerenja da te Bog ljubi.

Poslušajte Isusove riječi:

„Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?”

(Grčka riječ za ljiljane znači divlji cvijet ili korov. Isus govori o bilo kojoj biljci koja je lijepa i koja će rasti sama po sebi bez obrađivanja. Kako je u Palestini malo šuma onda su to divlje bilje koristili ponekad za vatru.)

I u tome je bit problema – naše pomanjkanje vjere.

Mi pojma nemamo koliko nas Bog ljubi. Zato i brinemo o budućnosti.

Zato se grčevito i držimo svojih propusta iz prošlosti.

To Izaija jako lijepo pojašnjava: „Sion reče: “Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi.”

I onda dodaje ove predivne riječi – “Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.“

Izaija govori da nas čak i naša majka može zaboraviti ali Bog nikada ne će.

Možete li zamisliti veće ljubavi nego one majke prema djetetu?

Pa ipak Sveto Pismo nam govori da je Božja ljubav prema svakome od nas veća i od te ljubavi.

Poruka koju nam Isus danas šalje glasi:

„Ne brinite! Radujte se! Živite u sadašnjosti. Uvijek nastojte činiti ono što je pravo.

Bog vas ljubi. Bog se brine o vama.”

Ja na ovo mogu samo dodati: „Moraš vjerovati!“

CIJELU EMISIJU MOŽETE PREUZETI OVDJE!

Ivica Ursić

Komentari

Oglasi
Komentari

Ivica Ursić

ANĐELI U PUSTINJI

Objavljeno

- datum

Anđeli su bili u pustinji.

To je važno zapamtiti.

Nakon što je Duh Sveti sišao nad Isusa, pri njegovom krštenju, u obliku golubice, ODMAH ga je nagnao u pustinju.

A u pustinji bijahu anđeli.

U pustinji je i Sotona, tu su i divlje zvijeri i sve ono što živi u pustinji – vrelina koja ti prži kožu, žeđ koja ti lijepi jezik za nepce, biljke okrunjene trnjem – ali ovaj put u pustinji bijahu i anđeli – koji mu „služahu“.

Od velike je važnosti sjetiti se tih anđela ove prve nedjelje u Korizmi.

Njih je lako previdjeti.

U biti njih se uvijek i previdi.

Razgovarajte malo sa svojim poznanicima o ovom čitanju i u razgovoru će se iskristalizirati najčešće dvije teme – KUŠNJA, odnosno NAPAST i POKAJANJE.

Mislim da nitko ne će spomenuti anđele.

Ali evanđelist Marko ih se sjeća.

U njegovom (slobodno ga nazovimo) „mršavom“ (po broju riječi) Evanđelju, najkraćem od sva četiri, evanđelist Marko uključuje anđele koje Isus susreće došavši u pustinju.

U Evanđelju po Luki, u Lukinoj verziji ove iste priče, Luka ih u cijelosti izostavlja. U Evanđelju po Mateju anđeli se javljaju, odnosno pojavljuju se na samom kraju.

Ali kod evanđeliste Marka oni su tu čitavo vrijeme. Svih 40 dana.

I nije da evanđelist Marko ima neku posebnu naklonost prema anđelima.

Ne, nema.

Osim u ovoj priči o Isusu u pustinji, anđeli se rijetko pojavljuju u Evanđelju po Marku. I kada se pojavljuju, oni su uglavnom dio Božjeg kraljevskog dvora. Nema ih dolje na zemlji kako pomažu ljudima. Za razliku od Evanđelja po Luki, evanđelist Marko ne bilježi susret između Marije i anđela Gabrijela, a ne spominje ni anđeosko ukazanje pastirima.

Evanđelist Marko izostavlja Matejevog anđela koji govori Josipu neka se ne boji uzeti Mariju za svoju ženu, niti kada mu šapće u uho neka uzme svoju obitelj i neka bježi u Egipat.

Kod evanđeliste Marka nema anđela koji snaži Isusa u Getsemaniju, a nije baš ni jasno je li to bio anđeo kojeg su žene susrele kod praznog groba ili je to tek bio mladić obučen u bijelo.

Dakle kada evanđelist Marko uključuje anđele, koji pomažu Isusu u pustinji, onda mi trebamo sjesti i dobro promisliti. To ni u kojem slučaju ne znači zanemariti kušnje/napasti kojima je Isus bio izložen, niti to znači zaboraviti Napasnika/Sotonu s kojim se je Isus sukobljavao za vrijeme 40-dnevnog boravka u pustinji.

Poglavito to ne znači negirati korizmeni poziv na pokajanje. To ne znači negirati naše osobne napasti i to nikako ne znači prestati se hrvati s našim osobnim demonima.

U Korizmi mi se (konačno) moramo suočiti sa napastima kojima je Isus bio izložen, a koje (napasti) i mi sami doživljavamo u svojim životima. Također se trebamo suočiti s divljim životinjama koje su Isusa okruživale u pustinji, baš kao što i nas okružuju naši strahovi, sumnje i tjeskobe.

Korizma je vrijeme za učiniti sve to.

Ali Korizma je i vrijeme za sjetiti se anđela. Kako u Isusovim pustinjskim danima tako i u našim pustinjskim trenutcima.

Trebamo se prisjetiti (kako to evanđelist Marko čini) da su anđeli bili tamo, za njega, od samog početka njegovog 40-dnevnog boravljenja u pustinji, baš kao što je Bog bio sa svojim narodom, svakoga dana, tijekom njegovog 40 godina dugog lutanja pustinjom, na putu do obećane zemlje. Baš kao što je Bog obećao biti s nama u pustinji, na samotnim mjestima našeg života.

Korizma može biti vrijeme inventure našeg života, vrijeme kada se možemo očistiti stvari koje nas napastvuju i stvari koje nas straše.

Dio naše korizmene stege može biti spoznaja svega onoga, kako pjesnik reče, – „lošeg što učinismo i dobra što učinili nismo.“

Ali ove Korizme trebali bi učiniti još jednu inventuru. Trebali bi pobrojiti anđele koje smo upoznali i voljeli i koji su nas voljeli, u pustinjskim danima našega života.

Trebali bismo se u Korizmi sjetiti, baš kao što se evanđelist Marko sjeća, onih anđela koji se pojaviše u našem životu kada bijasmo umorni, žedni i okruženi divljim zvijerima – baš kao što se pojaviše uz Isusa.

Anđeli naših pustinjskih dana vjerojatno ne sliče na anđele kakvim mi anđele zamišljamo i kako bi oni po nama trebali izgledati.

Nema tu dugih bijelih toga, nema tu šuštećih krila. Umjesto toga oni su možda nalik našem učitelju koji je vjerovao u nas, a kada ni mi sami u sebe vjerovali nismo.

Ili su možda nalik treneru, koji nam je dao šansu zaigrati iako nismo bili baš neki talent.

Možda je jedan od anđela naš kolega na poslu koji nam je čuvao leđa za teških dana ili prijatelj koji je pozorno slušao naše strahove i tugu kada se je naš svijet rušio.

Ponekad su naši pustinjski anđeli ljudi koji su prihvatili naše isprike kada smo ih uvrijedili, ljudi koji nas podsjećaju, kroz svoje prihvaćanje, da je „kod Boga više milosti nego što je grijeha u nama.“ (William Sloan Coffin).

A ponekad su naši anđeli jednostavno ljudi koji su voljni hodati s nama kroz pustinju našeg života.

Korizma počinje Isusovim putovanjem, dugim 40 dana, kroz pustinju, gdje ga je „iskušavao Sotona; i gdje bijaše sa zvijerima.“

Naše korizmeno putovanje također nas vodi u takvu pustinju, u takva vremena i na takva mjesta, bila ona u našem osobnom životu ili u svijetu oko nas.

Da, to može biti gadno putovanje. Putovanje prepuno zastrašujućih trenutaka. Putovanje ispunjeno našim propustima, neuspjesima, padovima i strahovima. U našim korizmenim pustinjama možemo se osjetiti okruženi zvijerima očaja i tuge za propuštenim životnim prigodama.

Ali čak i u takvim vremenima ne zaboravimo na anđele u pustinji.

Evanđelist Marko na njih nije zaboravio.

Ne bismo smjeli ni mi.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

BESPLATNI ZAGRLJAJI

Objavljeno

- datum

Sjećam se … kao da je jučer bilo.

Split.
2009.g.
Veljača. 
Petak 13-ti. 
Negdje oko podne. 
Na mjestu gdje se susreću Marmontova i Riva. 
Nekoliko mlađih osoba s transparentima u rukama. 

Prosvjedi? Maškare?
Ne!

Besplatni zagrljaji.

Tko god je prošao mogao je zastati i dobiti besplatni zagrljaj. 
Ljudi su s nevjericom promatrali. 
S podozrenjem. Sumnjičavo. Oprezno. 
A onda su neki učinili korak prema grupi mladih. 
I zagrlili su se. 

Negdje oko podne. Na petak 13-ti. 
Jučer.

A danas? 
A sutra?

Možda se pitate što ova crtica sa splitske Rive, koju je tog petka, daleke 2009. godine, tako uredno čistila bura, ima veze s ovonedjeljnim čitanjem Evanđelja po Marku?

Malo strpljenja molim.

Gospođa Rosemary priča kako je prije nekoliko godina susrela mladića kojemu je dijagnosticirano, prije dvije godine, da je HIV pozitivan i sada je bio hospitaliziran u uznapredovalom stadiju AIDS-a.

Mladić se je zvao Mark. Ona ga je u više navrata posjećivala, ali tog jednog dana Mark je bio posebno slabo. Priča gospođa Rosemary, da kada su se zajedno pomolili i kada se je ona spremala otići, Mark je digao svoj pogled prema njoj, suze su mu potekle niz lice i tiho je prozborio: „Je li vas strah zagrliti me na trenutak?“

Bio je to jedan od najdragocjenijih zagrljaja u mojem životu, svjedoči gospođa Rosemary.

Gubavci su za Isusovog zemaljskog života morali izvikivati: „Nečist, nečist!“ i morali su stajati podalje od nezaraženih, živeći uglavnom po katakombama ili na grobljima. Ljudi su im ostavljali hranu, ali ih nitko nije dodirivao. (Sjećate li se filma „Ben Hur“?)

Ovonedjeljno čitanje evanđeliste Marka govori o susretu Isusa s gubavcem koji je jako sličan ovom susretu gospođe Rosemary s mladićem oboljelim od AIDS-a.

“I dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: “Ako hoćeš, možeš me očistiti!” Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: “Hoću, budi čist!” I odmah nesta s njega gube i očisti se.”

Gospođa Rosemary priča da bi bila najsretnija osoba na svijetu da je mogla izliječiti Marka. Njezine ruke su bile pune sućuti za bolesnog mladića i u jednom trenutku joj je kroz glavu prošla pomisao da možda grleći ga, kada su ga svi, pa i njegova obitelj, napustili ona u biti uistinu iscjeljuje Marka.Suosjećanje u, od Boga danim, emocijama postaje duhovno iscjeljenje čak kada i nismo u stanju tjelesno ozdraviti neku osobu.

Na trenutak zastanimo i promislimo koliko je danas ljudi oko nas kojima je duhovno iscjeljenje toliko potrebito. Nisu svi ti ljudi ni gubavci kao u Markovom čitanju, a ne boluju svi ni od AIDS-a kao u priči gospođe Rosemary. Mnogi od njih su teško bolesni, ali bez vidljivih vanjskih znakova.

U Isusovo vrijeme, zadaća svećenika je bila proglasiti osobu koja je oboljela od gube – nečistom.

Ja se često nađem u situaciji kada moram dragim ljudima donijeti jako loše vijesti kada je u pitanju njihovo zdravlje. Ponekad je gore drugome priopćiti takvu vijest nego sam podnijeti neku bol.

Jedina molitva koju je moguće u tim i takvim trenucima moliti jest: „Bože pomozi! Ali neka bude volja tvoja!“

Mi nažalost teško preko usta prevaljujemo ovu drugu rečenicu. 
Prvu svakako, ali drugu jako rijetko.
Skoro nikako.

Dr. Leslie Weatherhead u svojoj knjizi „Božja volja“ govori o tome da Bog ima tri želje.

Bog ima prvotnu želju da mi na ovome svijetu živimo cjelovit, sretan i zdrav život. To je bila Božja želja i namjera za nas od kada smo rođeni. Život je dar kojeg nam je Bog podario. Svakome od nas.

Druga Božja želja je ona u određenim okolnostima. Mi smo stvoreni u slobodi svojih vlastitih želja i okolnosti koje nas okružuju u našim svakodnevnim životima. Kada ne bi tako bilo mi ne bismo bili ništa drugo nego obične lutke na koncu i Bog bi bio veliki lutkar koji manipulira s nama, štiteći neke ljude od opasnosti i ubijajući druge u prometnim nesrećama i prirodnim katastrofama.

Ali tako Bog ne djeluje. Bog nam daje slobodu izbora kako bi naši životi imali smisao i kako bismo preuzeli na sebe odgovornost.

Mi pojma nemamo koje su okolnosti nekome od nas donijele dijagnozu tumora. Mi pojma nemamo zašto je onaj gubavac dobio gubu. Mi danas, zahvaljujući znanosti polako otkrivamo uzroke moderne gube zvane rak.

Dr. Weatherhead nastavlja i spominje treću Božju želju, a to je njegova konačna želja, njegova konačna volja. Ona se u konačnici uvijek ostvaruje i zato Isus i ozdravlja gubavca.

Mi koji vjerujemo u život vječni, mi vjerujemo da će i osobe kao onaj oboljeli mladić o kojemu priča gospođa Rosemary, kao i svi oni teški bolesnici koje mi osobno poznajemo, a koji se bore sa svojom bolešću ili koji su od nje umrli, u konačnici – biti dobro. Njihova tijela prestaju živjeti na ovome svijetu i u ovome životu, ali njihove duše žive vječno.

Dakle u konačnici uistinu uvijek je po Božjoj volji.

Samo je pitanje vjerujemo li mi da je Božja volja za nas uvijek ono najbolje, pa makar u određenom trenutku mi to ne mogli razumjeti?

“Hoću“, odgovara Isus gubavcu, „budi čist!”

Isus je ušao u rizik i sam se zaraziti gubom i tako postati ritualno nečist, a sve da bi podigao ovog gubavca i iscijelio ga.

„I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: “Pazi, nikomu ništa ne kazuj , nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.“

Ljude oboljeli od gube trebao je pregledati svećenik i on je trebao objaviti da su zdravi, da su čisti, prije nego su se mogli vratiti normalnom životu u zajednici. Trebali su po Mojsijevom zakonu žrtvovati janje zajedno s brašnom koje je pomiješano s maslinovim uljem. Konačno iscijeljeni čovjek se je mogao vratiti među ljude i slaviti Boga na sav glas.

U Markovom Evanđelju dalje stoji: 

„Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.“ (Marko 1, 45)

Isus je bio Židov i on se je držao zakona koji su propisivali određenu proceduru, ali ovaj primjer nam pokazuje da ljude ništa nije u stanju zaustaviti kada žele svjedočiti što je Bog za njih učinio.

Ja sam u svojem životu došao u napast pomisli kako je Božja volja da ja patim. Priznajem. Moja je vjera u Božji plan za mene bila slaba. Ali tijekom svoje patnje došao sam do spoznaje da Bog koji šalje svog sina jedinorođenca da bude na križ razapet kako bih ja bio otkupljen ne želi moju patnju. Naprotiv, On moju patnju uzima na sebe i nosi je na križ.

Jer kakav bi to bio Bog Ljubavi i Milosrđa kada bi nam dao život samo kako bi nas kaznio s gubom ili tumorom ili AIDS-om ili potresom?

I ako taj naš život ne bi bio ispunjen smislom i ako u njemu ne bi postojao poziv na služenje i na ljubav prema svome bližnjemu i ako bi taj naš život bio samo nekakav test kojeg bismo trebali položiti ne bi li ušli u Raj, zašto bi nas onda naš nebeski Otac uveo u rizik da padnemo na tom ispitu?

Ako je to uistinu tako, onda bi nas Bog sve stvorio u Raju, pa tog rizika ne bi ni bilo.

To je jednostavno stvar zdrave logike, zar ne?

Ali Isusova istina je razvidna baš u ovoj priči s gubavcem.

Ja želim, poručuje nam naš Bog, da ti budeš zdrav. 
Ja sam došao da ti imaš život i to život cjelovit. 
Moja je želja i volja da ti podarim Kraljevstvo nebesko, da živiš cjelovit život sada na ovome svijetu, a onda u vječnosti. I to ti je dar, kojeg ti u svojim rukama donosi iscjelitelj koji se zove Isus Krist.

Međutim kada okolnosti postanu takove da se fizički život ne može više nastaviti na ovome svijetu, ruka nas Božja dodiruje i u smrti Bog nas prima natrag u svoju vječnu volju.

Baš ta realnost čini sve naše patnje smislenima i održava nas u našoj ljubavi prema Bogu. 

Uistinu jednog dana mi ćemo pronaći lijek za AIDS. Naravno mi ćemo pronaći čak lijek i za rak. Mi ćemo podizati ljude, podizati ćemo ih iznad okolnosti bijede i zla, rata i nevolje, iznad patnje i apatije, ali ćemo biti u stanju jedino iscijeliti naše ranjene duše kada dopustimo da do njih dopre Kristov dodir, koji će sve promijeniti.

Reče netko da „Krist nema ruku do li naših kojima obavlja posao na ovome svijetu“.

Možda to zvuči na prvu pomalo pojednostavljeno, ali je jako duboko. Sućut je naša zadaća kao kršćana. Na nama je pokazati milosrđe i ljubav, na nama je donijeti pravdu i mir, kako u našem narodu tako i svakom čovjeku.

Guba nije danas problem koliki je bio onih dan dok je Isus hodio ovom zemljom. 

Bogu hvala! Ali nama ni danas ne treba ništa manje Kristovog iscjeljenja kao i onih dana.

Kada je Bog u početku stvorio sve na ovome svijetu i kada je stvorio čovjeka, Bog nam je vjerovao. Dao nam je vlast nad svime što je stvorio. Ali mi smo se ponijeli kao loši gospodari. Zato je potreba za iscjeljenjem tako velika. Potreba za iscjeljenjem naših međuljudskih odnosa, za otklanjanjem bijede, za izlječenjem različitih teških bolesti, za zaustavljanjem zagađenja, za prestankom ratova i zločina.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ali jedna činjenica ostaje – Bog nam još uvijek vjeruje da smo u stanju riješiti sve te probleme.

Kroz nekoliko tjedana ući ćemo u Korizmu i prići ćemo bliže Kristu na križu.

Zamislimo prizor u kojem skeptik stoji u podnožju križa i pita:
„Što je sada, Isuse, sa svim onim što si učinio?“
A Isus odgovori: „Moji će učenici nastaviti!“
„A što ako oni ne uspiju? Ako te iznevjere, Sine Čovječji?“ skeptik će podrugljivo.
„Ja drugog plana nemam.“ uzdahnu Isus.

I zatim umre.

Mi smo jedini Isusov plan koji treba osloboditi ovaj svijet od gube, od bolesti srca, uma, duše i tijela, koje nas priječe biti cjeloviti u Kristu. I kao što je gubavac ozdravio i kao što je uvelike propovijedao i razglašavao, isto tako i mi moramo govoriti svakome o svome Spasitelju koji nas dodiruje i koji nas iscjeljuje.

Bog nam nije podario život, jer nije znao što bi drugo učinio. Naš život nije nekakav test na kojem prolazimo ili padamo. Naš život je dar, dar kojeg trebamo živjeti u punini. U punini u kojoj mi bivamo Krist jedni drugima ako preuzmemo na sebe rizik dodira, ukoliko postanemo odgovor nečijim molitvama, ukoliko kročimo kroz ovaj život u suglasju s Božjim nakanama. Mi smo Božji jedini plan i ukoliko ne ponesemo svoj križ i ukoliko ga ne budemo slijedili onda ćemo morati na kraju života, na ovome svijetu priznati, da smo iznevjerili onoga koji nas nikada nije iznevjerio.

I na kraju moram se vratiti na dno Marmontove gdje se ta ulica susreće s Rivom. U veljaču 2009. U taj petak. 13-ti.

Mladi su nas pokušali poučiti da jedan besplatni zagrljaj nepoznatoj osobi možda ne će ozdraviti tu osobu od neke njezine bolesti, ali sigurno može njezin dan učiniti cjelovitijim. 
Bog nam je sve dao kako bi smo sve to podarili drugima kao što je to on podario nama.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

SVI TE TRAŽE

Objavljeno

- datum

Romanopisac Russell Banks jednom je napisao kratku priču pod nazivom „Riba“.

U toj maštovitoj priči upoznaje nas s divovskom ribom koja je živjela u jednom jezeru nedaleko malog sela u Kini. Iz nekih razloga, koji nikome nisu bili baš jasni, vlasti, predvođene pukovnikom Tungom, proglase tu veliku ribu prijetnjom koju treba odstraniti. Ali svi pokušaji eliminacije ribe su propadali.  

Što sve nije pokušao pukovnik Tung, koje sve metode nije primjenio, ali riba bi uvijek iz svih situacija izlazila živa. I svaki put, nakon nekog novog neuspjelog pokušaja ubijanja velike ribe, njezin ugled je bivao sve veći i veći. Ljudi su bili zapanjeni i oduševljeni što takvo otporno stvorenje uopće i postoji. Počeli su  dolaziti iz daleka, privučeni očitim fenomenom neuništive velike ribe.

Ali jednog dana netko prospe priču da je najvjerojatnije voda u jezeru čudotvorna i da ta voda posjeduje sposobnost iscjeljivanja. I naravno da bi ta voda trebala biti čudesan eliksir za dug život. Ubrzo, svi oni koji su dolazili na jezero vidjeti ribu, nosili su sa sobom boce, lonce, posude, kante, bačve, kako bi sa sobom ponijeli što više čudotvorne vode.

Trajalo je to mjesecima. Vlasti su pokušale stvari staviti pod kontrolu, ali pod okriljem mraka stizale su cisterne i ispumpavale vodu iz jezera. I prije nego što je itko mogao bilo što poduzeti razina vode u jezeru dramatično je pala. Vrelo i sušno ljeto još je više smanjilo količinu vode u jezeru. Zatim je došao i taj dan kada u jezeru više nije bilo dovoljno vode u kojoj bi velika riba mogla plivati. Jednog jutra, ljudi su pronašli ribu kako se koprca u muljevitom rupi koja je jednom bila jezero. Počeli su donositi vodu i ulijevati je u jezero, žurili su i nastojali spasiti veliku ribu, ali sve što im je, krajem dana, preostalo učiniti, bilo je pokopati ribu.   

Jako puno poruka može se iščitati iz priče Russella Banksa.

Jedna od tih poruka sigurno je i ona da nema ničeg toliko lijepog i čudesnog u ovom životu, a da mi ljudi nismo u stanju pronaći način kako to uništiti i upropastiti kada sebe i svoje interese stavimo u središte.

Onda kada nešto postane smislenim samo zato što je u mojem interesu, onda se moje perspektive sužavaju, moja obzorja smanjuju i odjednom ja otkrijem da sam, nastojeći sebično nešto prisvojiti, ustvari to – ubio.

Stara priča.

Stara koliko su stari Adam i Eva.

Eva je otkrila nešto što je bilo izuzetno dobro.

Nešto preljepo i predivno, kao što je uostalom sve što je Bog stvorio.

Jabuka, sama po sebi, nije bila loša.

Ali je postala zla onog trenutka kada je Eva posegnula svojom rukom prema njoj kako bi je učinila svojim privatnim vlasništvom, svojim osobnim životnim eliksirom.

Stara priča, koja se ponavlja neprestano tijekom ljudske povijesti.

Ovaj mali uvod mi je trebao za razmišljanje nad ovonedjeljnim čitanjem Evanđelja po Marku.

Možda ovaj uvod i nema baš previše očitih poveznica sa zbivanjima u Kafarnaumu, ali pokušajmo doći do kraja, možda ih uspijemo povezati.

Markova priča je izuzetno jasna.

Isus dolazi u Kafarnaum i počinju se zbivati čudesa.

Jedna riječ se kod evanđeliste Marka jako često ponavlja. To je riječ „odmah“ (grčki „euthus“). Ova se riječ ponavlja i u stihovima 21, 23, 28, 29 i 30.

Sve se tu događa jako brzo. Odmah.

I čini se da je Isus i svoju reputaciju stekao vrlo brzo.

Ali moramo vidjeti i zašto.

Sve je počelo njegovim naučavanjem.

Isus je zračio svojim autoritetom koji je bio neupitan.

Naravno autoritetom potpuno drugačijim od onog kojeg su imali pismoznanci.

Kod Isusa se je jasno vidjelo da govori rekli bismo „od srca“, za razliku od onih koji su naučavali „o nečemu“.

Postoji jedna anegdota o Papi Ivanu XXIII. Jednoga dana u audijenciju mu je došla grupa ljudi, a među njima je bila i majka, koja je imalo jako puno djece. U jednom trenutku Sveti Otac reče ženi: „Hoćete li mi reći imena svoje djece? Ja znam da bi svi koji su s vama u društvu mogli reći njihova imena, ali događa se nešto jako posebno kada majka izgovara imena svoje djece.“

Pismoznanci su naizust znali svaku riječ iz Starog Zavjeta, ali Isus je „osobno“ poznavao Boga. Govorio je kao da je s njim „osobno“ proveo jako puno vremena. Čak se je ponekad činilo da Isus govori „kao Bog“.

Vjerojatno nitko u Kafarnaumu, tih dana, nije otišao tako daleko i zaključio da je Isus utjelovljeni Bog, ali kada je Isus govorio o Bogu to je bilo kao kada majka izgovara imena svoje djece. Osjećala se ljubav i osobnost u odnosu. Isusove riječi nisu, kao kod pismoznanaca, izlazile „iz glave“ nego „iz srca“.

Kada s ovim povežemo istjerivanje zloduha, o kojem je bilo riječ u prošlonedjeljnom čitanju, onda je jasno da se je fama o Isusu jako brzo proširila.

I za tren je masa svijeta slijedila Isusa.

No on je potiho i daleko od očiju javnosti povratio zdravlje Petrovoj punici.

Njoj je bilo toliko dobro nakon toga da se je odmah prihvatila pripremanja i posluživanja večere. Ali nije još ni slatko bilo posluženo kada se je začulo kucanje na vratima.

Pred vratima je već bila masa bolesnih ljudi.

I što je bilo dalje?

Ovo do sada nema baš puno veze s današnjim uvodom.

Rano, narednog dana, dok se još nije ni svanulo, Isus odlazi na samotno mjesto i stade se moliti. Nikome ništa nije rekao, nikakvu poruku učenicima nije ostavio, jer su se namučili tražeći ga. Pomalo su ga i korili rekavši: “Svi te traže.”

Toliko je bolesnih, mislili su učenici, a on moli.

To ih je sigurno začudilo, ali čini mi se da ih je još više začudio njegov odgovor: “Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.”

Dvostruko su bili iznenađeni.

Najprije je Isus otišao bez riječi, ostavivši za sobom tolike bolesne i potrebite, a sada kada mu je rečeno da toliki čekaju njegovu pomoć, Isus kaže da je vrijeme za ići dalje.

Ne piše u Markovom tekstu, ali za pretpostaviti je da su učenici najvjerojatnije poželjeli reći: „Ali što je sa svim tim ljudima ispred Šimunove kuće?“

Jesu li oni njega pitali ili nisu nebitno je, jer je očito Isus krenuo dalje.

U Kafarnaumu je ostalo poprilično potrebitih ljudi kada je Isus otišao, baš kao što ih je bilo porilično i prije nego što je Isus i došao u Kafarnaum.

Kako to objasniti? Kao to razumjeti?

Jedino objašnjenje je da je Isus došao učiniti više, daleko više, nego što je ozdraviti sve ljude u nekom kratkom vremenu.

On je primarno došao propovijedati izuzetno jasnu poruku i trebalo je vremena da bi je ljudi čuli.

Zato Isus i jest uvijek ušutkivao demone.

Isus je trebao još neko vrijeme držati tajnim svoj pravi identitet.

Da su ljudi to doznali „prije vremena“ vjerojatno bi „zarobili“ Isusa prebrzo, pa ne bi nikada našli vremena spoznati duboku istinu što to zanači da je Isus Božji Sluga Patnik (Izaija 53), čovjek koji je rođen kako bi umro kao jedina žrtva, koja će u konačnici sve učiniti novim.

Međutim kada vi imate sposobnost činiti čuda onda se uvijek krećete po rubu.

Isus nije mogao ne-iscjeljivati kada je za to imao prigodu, ali svaki put kada bi učinio čudo, dolazio je u rizik da ga ljudi „prigrabe“ samo za sebe.

Nema sumnje da je Isus odlučio nastaniti se u Kafarnaumu i da je donio odluku sagraditi „Kliniku čuda“, ljudi bi stajali u redu kilometrima dugom kako bi kupili dionice i naravno kako bi ozdravili i kako bi ga – zadržali isključivo za sebe.

Ali Isus je došao kako bi svjedočio o jednom drugom svijetu.

Isus je došao s neba, došao je „s desna Ocu“ i zato demoni i jesu kričali u negovoj blizini.

Isus je došao da bi nas podučio o većoj stvarnosti, stvarnosti neba i pakla, koji su izvan naših svakodnevnih stvarnosti.

Isus je došao očitovati nam da stvari koje nas razboljevaju, u ovom našem jadnom i žalosnom starom svijetu, zahtjevaju lijek kojeg ovaj svijet nije u stanju osigurati nam.

Spasenje će nam doći ne zato što smo mi u stanju poboljšati ono što već imamo.

To je logika po kojoj naše glave obično i rezoniraju.

Jer kako mi rješavamo svoje probleme?

Sa – „Daj još!“

Još novca!

Još ljekova!

Još vitamina!

Još terapija!

Još zabave!

Još modnih noviteta!

Još vremena!

Pa zar nam oglašivačka industrija ne poručuje – „Vi zaslužujete – VIŠE – od života!“

I kada mi Isusa shvatimo kao potencijalni izvor za VIŠE, onda ga mi „zgrabimo“.

Međutim kada Isus postane „roba“, netko pomoću kojeg se promovira ovo ili ono, zagovara ova ili ona strana, onda mi iz vida gubimo onaj drugi svijet kojeg nam je Isus došao najaviti – Kraljevstvo Božje.

Isus nije iz vida izgubio ono bitno.

Zato se je i povukao na osamu moliti.

Ali učenici su bili iznenađeni što je Isus odvojio vrijeme za molitvu dok je toliko potrebnih čekalo i dok je toliko posla bilo pred njim. 

Zašto tratiti vrijeme na molitvu?

Isus jest došao dati nam život, ali on je znao da će nam život doći poprilično nepopularnim putem – putem smrti.

Isus jest došao osloboditi nas od zla, ali je imao daleko veće protivnike nego što su to bili Herod ili Cezar.

Isus je došao utjeloviti život Kraljevstva Božjeg i molitva je bila važna spona s Kraljevstvom njegova Oca.

Zato i nije mogao ostati u Kafarnaumu. Baš kao i ona velika riba iz priče na početku Isus bi postao „privatna svojina“ ljudi koji su željeli nešto od njega.

I na kraju, takav uski način razmišljanja „ubio“ bi Isusa ili bi u najmanju ruku ubio razlog nejgovog dolaska na ovaj svijet. 

To je razlog zašto čak i danas, mi kao kršćani, moramo se čuvati svih pokušaja ove naše kulture da od Isusa Krista napravi ovo ili ono.

Isus ne živi u našim srcima kako bi nas učinio bogatijima, ljepšima, uspješnijima ili zdravijima. On nije ovdje kako bi zagovarao ovu ili onu točku gledišta ili kako bi zagovarao ovu ili onu filozofiju.

Isus nije ničija maskota.

Isus je naš Gospodin i on je s nama po Duhu Svetomu kako bi nam pomogao živjeti stvarnost nekog drugog svijeta usred ovog našeg svijeta.

Ali u trenutku kada povežemo Isusa kao „jokera iz rukava“ koji bi nam trebao rješavati naše životne probleme i to na način kako smo mi to zamislili, onda mi pokazujemo da Isusa trpamo u kalupe ovog našeg svijeta i načina kako ovaj naš svijet funkcionira, zaboravljajući da nam je ovaj svijet samo prolazna postaja na putu prema Kraljevstvu Božjem.

I zaboravljamo da taj put uvijek vodi preko križa.

U Markovom Evanđelju što Isus više govori o samoodricanju, o žrtvi i o potrebi smrti na križu, to broj onih koji idu za njim biva sve manji.

Sve je manja gužva oko Isusa.

Sve dok Isus ispunjava očekivanja onih koji ga slijede, ljudi ga slijede i sve ih je više oko njega.

Ali smrt na križu ljudima se činila potpuno u suprotnosti od njihovog shvaćanja života, pa je zato Isus, čovjek jedno vrijeme tako jako popularan, umro potpuno usamljen.

Međutim, oni koji znaju za taj drugi svijet, za Kraljevstvo Božje, za koje je Isus svjedočio, shvaćaju da je baš križ omogućio svemiru da prijeđe granicu između tame i svjetla.

Mi Isusu to ne dopuštamo učiniti sve dok ga držimo svojim osobnim izvorom zdravlja i blagostanja. Na koncu konca Isus je i bio razapet na križ, jer su ga svi i napustili.

Što je to danas drugačije nego u ona vremena?

Ništa.

I ova naša kultura pokušava Isusa proglasiti „jednim od“ mudrih ljudi u povijesti čovječansta.

Mediji ga svrstavaju uz bok Sai Babi, raznim prorocima New Agea, o njemu se pišu „pozitivne recenzije“, ali ga se Bogom ne drži ni slučajno.

Isus se koristi za rješavanje bezbroj ovozemaljskih pitanja. Od globalnog zatopljenja pa do socijalne pravde, od ljudskih prava do geopolitičkih pitanja, a to su pitanja koja mi ljudi putem svojih institucija trebamo i moramo rješavati.

Mi u Isusovo ime imamo zadaću biti ribari ljudskih duša, mi moramo svjedočiti Krista i Radosnu vijest. Nama je primarna zadaća dovoditi zalutale i izgubljene duše Kristu. Sam Isus je rekao učenicima: “Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek.” (Ivan 12, 8)

Nažalost danas je i Crkva sve više nalik nekoj humanitarnoj udruzi ili političkoj stranci dok sotona putem svojih vjernih slugu odvodi ljudske duše na put bez povratka.

Crkva nikako ne bi smjela upasti u tu stupicu.

Crkva nikada ne bi smjela izgubiti iz vida Kraljevstvo Božje.

Crkva, dakle mi Kristovi sljedbenici i svjedoci, moramo biti širitelji Kraljevstva Božjeg.

Puno puta će se dogoditi, da što više budemo širili Radosnu vijest onima oko sebe, to će se, po kriterijima ovoga svijeta, činiti da smo manje djelotvorni.

Možda ćemo čak neke bitke i gubiti, naš će se glas ušutkivati, odbaciti će nas na marginu, čak i progoniti.  

Ali ako je tome razlog to što častimo svoga Boga, što služimo svome Bogu i što nastojimo približiti sebi i drugima Kraljevstvo Božje, onda moramo biti zadovoljni što je ovaj svijet protiv nas i što nas nastoji ušutkati.

Na koncu nitko nikada nije učinio nešto tako besmisleno i beskorisno kao kad je taj čovjek iz Nazareta dopustio da ga se prikuje na križ.    

Sigurno su toga dana njegovi učenici željeli upitati ga: „Pa što radiš ovdje Učitelju? Svi te traže.“

Da je Isus odlučio odgovoriti im na to pitanje, razapet na križu, sigurno bi im rekao: „Znam. Ali vjerujte mi – ovo je pravo mjesto gdje oni koji me traže moraju i naći.“

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno