Connect with us

Ivica Ursić

RAZVRSTAVANJE BRIGA

Objavljeno

- datum

Vjerojatno ste čuli priču o čovjeku koji je uvijek i puno brinuo. Vidjelo se to na njegovom licu i na njegovom držanju. Činilo se da nosi teret čitavog svijeta na svojim ramenima. Ali jednog dana se je promijenio. Hodao je koraka laka kao da ga nikakve brige ne more. Prijatelj ga upita što se je dogodilo.

„Pa, znaš, ja sam ti uvijek o svemu brinuo. I odlučio sam da je to glupo i nezdravo, pa sam zaposlio nekog tko će brinuti umjesto mene.“

„Ali koliko će te to stajati?“

„Pa, oko 1.000 kuna tjedno.“

„Ali kako ćeš biti u stanju platiti ga?“.

Na njegovo zaprepaštenje ovaj odgovori: „Pa to je njegova prva briga.“

E, kada bismo i mi tako lako mogli riješiti se svojih briga, zar ne!?

U stripu Peanuts, Linus govori Charlie Brown-u:

„Kada čujem te vukove kako noću zavijaju, to me totalno baci u depresiju.

Počinjem se osjećati usamljen … a onda me uhvati strah.“

Charlie Brown reče:

„Mislio sam da te tvoja dekica, koju noću držiš, čini sigurnim?“

Linus uzvrati: „Mislim da joj je istekao jamstveni rok.“

To je problem sa svim našim „dekicama“.

Jamstvo im je isteklo.

Erma Bombeck jednom je ispričala priču o malenom dječaku koji se je zvao Donald. Donald je brinuo što ide u školu. Evo kako je opisivao svoje tjeskobe: „Ja se zovem Donald. Ja ništa ne znam. Imam novo donje rublje, klimav zub i prošlu noć nisam spavao, jer sam brinuo. Što ako zvono zazvoni i čovjek poviče, „Gdje ti pripadaš?“ a ja ne znam? Što ako su stolovi u školskoj kafetariji previsoki, pa ih ne budem mogao dosegnuti? Što ako moj klimavi zub ispadne kada spustimo glave i kada bi trebali biti tihi? Moram li krvariti u tišini? Što ako prolijem vodu po pločici na kojoj je moje ime i ono nestane i nitko ne zna tko sam ja?“

Jadni Donald.

Jadni mi.

Brinemo.

Brinemo o velikim i malim stvarima.

Brinemo o budućnosti. Brinemo o prošlosti.

Brinemo o svojim financijama, brinemo o svojoj obitelji.

Baš za ljude kakav su Linus i Donald i kakvi ste vi i ja, Isus je rekao riječi iz današnjeg čitanja (Matej 6, 24-34).

Ja mislim da je puno vas koji bi danas jako pozorno trebali poslušati ove Isusove riječi. Vi se jednostavno, do ludila, brinete u svezi nekih stvari nad kojima nemate apsolutno nikakvu kontrolu. Vama očajnički treba stanka, pauza, vi trebate zastati na trenutak i razmisliti o pticama u zraku i o ljiljanima u polju i trebate definitivno predati svoje brige Bogu.

Brige su nepotreban teret koji nas priječi biti ono za što nas je Bog stvorio. Ako imate stvaran problem, sam taj problem je dovoljno već težak bez da mu vi dodajete dodatno opterećenje, a to su brige.

Ako ste već bolesni, biste li poželjeli još nešto dodatno?

Recimo glavobolju, zubobolju ili križobolju, uz ono što vas već boli?

Pa naravno da ne biste.

A ipak svi mi to radimo kada imamo nekakav problem i onda ga dodatno pojačamo svojim brigama. Mi jednostavno na sebe natovarimo dodatni piz.

Kako se riješiti tog demona koji se zove briga?

Što to Isus kaže, a što bi nam moglo pomoći olakšati sebi taj teret?

Ponajprije moramo razumjeti da se briga ne temelji toliko na izvanjskim okolnostima koliko na unutarnjim. Shvaćamo li mi to? Brige ne nastaju toliko u svezi onoga što nam se događa izvana koliko od onoga što se zbiva u nama.

„Poznajem svaku pticu u gorama.

Moje je sve što se kreće u poljima.“

(Psalam 50,11)

 

Teško da među vama postoji osoba koja sutra ne će imati što jesti. Teško da je netko od vas sutra pred izbacivanjem iz vašeg doma. Vjerojatno nema takvih slučajeva. Ja se barem tomu nadam.

Ali ljudi kojima se je Isus obraćao imali su problem preživljavanja. Nisu postojali nikakvi državni instrumenti, pa ma kako loši ili nesavršeni bili, koji bi pomagali ljudima u nevolji. Ako bi ljudi izgubili svoj posao uistinu su mogli umrijeti od gladi. Uistinu su mogli sve izgubiti. Mnogi od nas žive život koji je daleko sigurniji od jednog takvog života. Mi više brinemo, s manje rezona za brigu, nego bilo koji ljudi koji su ikada živjeli u povijesti.

Ne želim ja minimalizirati ili čak ignorirati stvarne probleme s kojima se ljudi danas susreću. Želim reći da često naše brige zrcale stanje naših duša, a ne okolnosti koje nas okružuju. Za neke ljude, loša frizura je prava kriza, razlog dubokog nezadovoljstva i brige. Za neke druge, dijagnoza karcinoma je nešto sa čim se nose, jer imaju povjerenje u Boga. Sve ovisi o tome što je u vama, a manje o onom što je izvan vas.

Što nam je činiti?

Jedan način je odrediti da ćemo živjeti u današnjosti.

Isus kaže:

„Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se.

Dosta je svakom danu zla njegova.”

Ovo zvuči pomalo negativno.

„Dosta je svakom danu zla njegova.”

Ali savjet je dobar. Vi i ja nismo Bog. Mi ne poznajemo budućnost.

Mi možda brinemo o nečemu što se nikada ne će dogoditi.

Mi možda brinemo o nečemu što će se samo po sebi razriješiti.

Mi se zato moramo usredotočiti na ovo danas.

Prije nekoliko godina psiholog Richard Carlson je napisao bestseller „Ne mari za male stvari…“ Ironija je u tome da je Carlson umro od srčanog udara u 45 godini života, a ideju za knjigu je dobio jednog dana vozeći se sa svojom 6-godišnjom kćerkom kući iz škole. Upali su u veliki prometni zastoj i proveli su na auto cesti 40 minuta vozeći „prva-druga-stani“. Sjedeći u automobilu Carlsonova kćerka je promatrala ljude u drugim automobilima, koji su također milili cestom. I mala reče: „Tata, zašto su svi ovi ljudi tako ljuti?“

Njezine riječi ponukale su Carlsona da i sam počne promatrati ljude koji su zapeli u prometu. Shvatio je da imaju namrgođena lica i tjeskobne poglede. Znao je da oni vjerojatno nisu ljuti ili bjesni ali sretno nisu izgledali. Počeo je razmišljati o uzrocima njihove nesreće.

Možda razmišljaju o tome gdje su sada trebali biti i što još imaju obaviti, a kasne.

Možda su trebali djecu pokupiti, posao dovršiti, večeru skuhati … ili su zapevši u gužvi imali vremena misliti o svojim obiteljima, o poslu, o svom zdravlju itd.

Rezultat je bio da su izgledali ljuto.

I Carlosn je napisao knjigu „Ne mari za male stvari…“, jer je bio uvjeren da većina stvari o kojima brinemo u biti nisu vrijedne naših briga.

Reče netko:

„Rođeni ste. To je velika stvar. Umrete. To je velika stvar. Sve između su – male stvari“.

Carlsonova knjiga govori iz iste perspektive.

U stvari njezin pun naziv je: “Ne mari za male stvari … jer sve su to male stvari”.

Možda život i nije baš tako jednostavan.

Ipak jedna od tajni ispunjenog života jest fokusirati se na danas.

Jeste li zdravi ovog trena?

Imate li dovoljno za život ovog časa?

Je su li vam ovog časa djeca dobro?

Ako je odgovor vaš da – onda zahvalite Bogu za ovaj čas.

I nemojte predviđati stvari koje se vjerojatno nikada i ne će dogoditi.

Živite, kaže Isus, sada.

Drugi način kako pobijediti brige jest uvijek činiti prave stvari. Isus kaže:

“Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“

Pravednost je ključna riječ u formuli kojom se pobjeđuju brige.

Mnogi ljudi brinu iz osjećaja krivnje.

Mnogi ljudi muče sebe desetljećima u svezi nečeg što su učinili u prošlosti, a bilo je krivo.

Možda se boje da se to ne dozna.

Možda se boje posljedica.

Možda je u pitanju sama spoznaja da je ono što su učinili bilo loše.

Ali to im oduzima mir.

Dakle treba uvijek činiti pravo, a za grijehe se treba ispovijediti i pokajati.

I potrebno je imati povjerenja da te Bog ljubi.

Poslušajte Isusove riječi:

„Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?”

(Grčka riječ za ljiljane znači divlji cvijet ili korov. Isus govori o bilo kojoj biljci koja je lijepa i koja će rasti sama po sebi bez obrađivanja. Kako je u Palestini malo šuma onda su to divlje bilje koristili ponekad za vatru.)

I u tome je bit problema – naše pomanjkanje vjere.

Mi pojma nemamo koliko nas Bog ljubi. Zato i brinemo o budućnosti.

Zato se grčevito i držimo svojih propusta iz prošlosti.

To Izaija jako lijepo pojašnjava: „Sion reče: “Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi.”

I onda dodaje ove predivne riječi – “Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.“

Izaija govori da nas čak i naša majka može zaboraviti ali Bog nikada ne će.

Možete li zamisliti veće ljubavi nego one majke prema djetetu?

Pa ipak Sveto Pismo nam govori da je Božja ljubav prema svakome od nas veća i od te ljubavi.

Poruka koju nam Isus danas šalje glasi:

„Ne brinite! Radujte se! Živite u sadašnjosti. Uvijek nastojte činiti ono što je pravo.

Bog vas ljubi. Bog se brine o vama.”

Ja na ovo mogu samo dodati: „Moraš vjerovati!“

CIJELU EMISIJU MOŽETE PREUZETI OVDJE!

Ivica Ursić

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

Promocija knjige “Kako pronaći posao i pobijediti nezaposlenost” danas u Splitu

Objavljeno

- datum

Promocija motivacijsko-pravnog priručnika “Kako pronaći posao i pobijediti nezaposlenost”, autora Marlona Macanovića, održat će se večeras, 23. studenog 2017, u 19 sati, u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu.

Knjigu će predstaviti Jasminka Lemo, predsjednica Udruge nezaposlenih SDŽ i Alen Čurin, predsjednik Udruge Dalmatinski potrošač.

Predstavljenje će moderirati, Ivica Ursić, novinar i publicist.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

POVJERENJE

Objavljeno

- datum

Kome se mogu povjeriti s tajnama mojim najdubljim?

Kome se mogu povjeriti kada se svijet moj raspada?

Kada svatko laže i vara

Kome ja srce svoje povjeriti mogu?

 (Jodie Phillips)

Što je povjerenje? Kako ga definirati? Je li to uistinu koncept koji djeluje? Imaj povjerenja u ovo, budi nepovjerljiv prema onomu, ova je osoba vrijedna povjerenja, a ova ni slučajno.

Zebru koristimo kako bismo sigurno prešli neku prometnu ulicu i ta zebra je u biti povjerenje koje bi nas trebalo sigurno prevesti, odnosno provesti, kroz potencijalno nesiguran svijet. Ali koliko je vas doživjelo da ga skoro nasred zebre pokupi neki automobil? Nasred zebre povjerenja?

Čini mi se da čujem mnoštvo uzdaha. Skoro od svakog od vas. Daleko više potvrdnih nego odričnih glasova.

Pitamo se, zašto povjerenje, prije ili kasnije, ne uspije? Zašto uvijek netko iznevjeri naše povjerenje? Zašto uvijek netko izda? Malo je danas povjerenja među ljudima. Radilo se to o politici, biznisu ili medijima, čini se da nitko nije voljan ili nije u stanju bilo kome vjerovati na riječ, u nečije poštenje, u nečije domoljublje. Pa zar je onda ikome više čudno što živimo u maksimalno polariziranom ozračju, kada je atmosfera koja nas okružuje nabijena potencijalnim iskrenjem koje tjera na sukobljavanje?

Nema šanse za bilo kakvu suradnju tamo gdje ne vlada povjerenje. Nema šanse ni za kakvu zdravu diskusiju, za sučeljavanje suprotstavljenih mišljenja, među ljudima. Umjesto toga imamo skoro pa „ratno stanje“ u kojemu se svaki prljavi trik drži opravdanim.

Povjerenje, recimo u „leadershipu“ je temeljna stvar. Možda je baš zato toliko stresa na našim radnim mjestima, jer svjedoci smo da toga povjerenja ozbiljno nedostaje. Ako vođe ne vjeruju svojim podređenima, ili moraju čitav posao obavljati sami ili moraju neprestano provjeravati je li posao dobro i na vrijeme obavljen. I jedno i drugo povećava pritisak i opterećenje i lidere uvaljuje u aktivnosti na koje ne bi trebali trošiti svoje vrijeme.

Naravno podčinjeni jako brzo shvate da se u njih nema povjerenja. Ne samo što to stvara otrovnu atmosferu nego povećava pritisak također i na podređene. Šef koji vam rutinski ne vjeruje ne će vas poduprijeti ili vam doći u pomoć ako nešto krene naopako. Jedini način kako se možete zaštititi jest ne dati mu prigodu da vas uhvati u griješci.

Kako to učiniti?

Izbjegavajući rizik. Ne težiti za inovacijama. Ne iznositi svježe ideje.

Radi samo ono što ti se kaže, pa makar to bilo i krivo. Ne pokazuj inicijativu i uvijek štiti svoja leđa i to pod bilo koju cijenu.

Kažu da se povjerenje treba zaslužiti. Krivo.

Povjerenje najprije treba besplatno dati.

Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Mateju čuvena je parabola o talentima.

Riječ talent ima dvojak smisao. Njezino originalno značenje na grčkom jeziku, koje pronalazimo u Novom Zavjetu, odnosi se na veliku sumu novca. Jedan talent otprilike bi odgovarao novcu kojeg bi običan radnik zaradio tijekom 15 godina svojega rada. Bilo kako bilo, ili bilo koliko bilo, riječ je o izuzetno velikoj količini novca.

Drugo značenje riječi talent proizlazi iz jedne od interpretacija ove parabole. Baš kao što gospodar povjerava svojim slugama novac, tako Bog povjerava svakome od nas određene sposobnosti. Talente. Zato i kažemo da je netko nadaren, da ima za nešto talenta.

Ali današnja parabola ne govori o novcu. Današnja parabola ne govori ni o sposobnostima. Današnja parabola govori o nečemu puno važnijem. Ona govori o povjerenju.

Priča počinje činom povjerenja. Gospodar odlazi na putovanje. Povjerava svoje bogatstvo trojici slugu. Svakome daje drugačiji iznos novca, ali svaki od njih dobiva veliki iznos. Jedan ili dva ili pet talenata. Jasno je da gospodar vjeruje svakome od svojih slugu. On im novac daje čak i bez ikakvog naputka što im je s njim činiti. Daje im ga u povjerenju da će oni sami znati što bi s tim novcem bilo najbolje učiniti.

Nakon dugog izbivanja gospodar se vraća i dok dvojica slugu udvostručuju povjerene talente, treći kaže da je zakopao novac. Razlog? Strah od gospodara. Njegovo povjerenje u gospodara ravno je nuli, pa je on sveo i svoj financijski rizik na nulu. U isto vrijeme on je reducirao na nulu i samu mogućnost bilo kakvog dobitka.

Ono što gospodar naglašava u odnosu na svoje sluge nije njihov profit nego njihova vjernost. On ne hvali više onoga slugu koji je udvostručio 5 talenata od onog koji je udvostručio 2 talenta. Svaki od njih biva jednako pohvaljen.

“Valjaš, slugo dobri i vjerni!“

I svaki dobiva isti poziv.

„U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'”

Prema trećem slugi gospodar pokazuje da bi bio spreman prihvatiti bilo što, pa čak i ulaganje novčara, što bi gospodaru donijelo barem kamate, ali to je trebalo biti učinjeno iz vjere, a ne iz straha.

Dakle gospodar vjeruje svojim slugama, a sluge, barem prva dvojica, uzvraćaju povjerenje gospodaru i djeluju iz vjere, a ne iz straha. Treći sluga želi oslikati ružnu sliku svoga gospodara. Na toj slici je gospodar pohlepan i zahtjeva isključivo uspjeh. Ono što ovaj sluga dobiva za svoj trud jest odbacivanje, a on se toga baš i boji. On je u biti uskogrudan čovjek koji ustrajava na tome da je i njegov gospodar jednako tako uskogrudan.

Ona prva dvojica slugu su prepoznala velikodušnost gospodara. Ogroman novac kojeg im je povjerio otkriva čovjeka koji je velikodušan, koji preuzima rizik, koji ih prihvaća i koji ih poštuje. Kada su sebe prepoznali kao one kojima je toliko toga povjereno oni se osjećaju snažni i spremni i sami ući u rizik s novcem. Ljubav koju im je gospodar pokazao nadjačava strah od eventualnog neuspjeha.

Oni shvaćaju da gospodar koji se na taj način odnosi prema svojim, ajde nazovimo ih tako, financijskim managerima, u biti je više zainteresiran za njih, kao osobe, nego za eventualni profit.

Ova priča u biti naglavce okreće standarde našeg svijeta. Ona nam govori da nije najgora stvar, koja nam se može dogoditi, neuspjeh. Najgora stvar koja nam se može dogoditi jest da mi Boga držimo za nekoga tko će nas odbaciti kada pogriješimo i kada nismo uspješni.

Priča nam govori da nije najgore izgubiti. Najgore je nikada ne riskirati. U Božjim očima, strah koji drži blago zakopanim u zemlji, jest u biti čisti čin nevjere. Sloboda koja stavlja to blago u rizik, koji čak može završiti gubitkom, čin je vjere.

Mi možemo učiti iz svojih neuspjeha i najčešće neuspjeh čovjeka najbolje i poduči ali strah nas nije u stanju ničemu podučiti. Sve dok ga ne ostavimo za sobom.

Radosna vijest Evanđelja daje potpuno novi smisao uspjehu i sigurnosti. Uspjeh se ne nalazi u gomilanju onoga što nikada ne ćemo moći iskoristiti, nego u sposobnosti preuzimanja rizika odgovarajući na Božji poziv.

Sigurnost se ne nalazi u potiskivanju bilo kakvog rizika nego u oslanjanju na Boga koji vjeruje više nama nego što mi sami sebi vjerujemo.

Parabola o talentima nije parabola o novcu ili o sposobnostima. To je priča o povjerenju, priča o riziku. To je priča o našem životu. Ono što je važno zapamtiti jest da Bog ne zahtjeva od nas uspješnost nego vjernost. Ono što je važno nije novac ili sposobnosti same po sebi, nego naše odluke da koristimo svoje talente na način koji pokazuje našu volju riskirati i vjerovati.

Riskirati za Boga i vjerovati Bogu.

Mi nikada nismo tako ranjivi nego kada se nekom povjerimo.

Ali paradoksalno je da ako nemamo povjerenja

mi nismo u stanju pronaći ni ljubav ni radost.

Walter Anderson

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

ADIO PAMETI

Objavljeno

- datum

„Mudar čovjek uči na tuđim pogreškama,

običan čovjek uči na vlastitim,

budala ne uči ni na čijim.“

Na sjednici vlade ukaže se premijeru anđeo i reče mu da će ga, za uzvrat što je bio nesebičan i pošten političar, Bog nagraditi. Za nagradu je trebao izabrati između beskrajnog bogatstva, mudrosti ili ljepote. Bez imalo oklijevanja premijer izabere beskrajnu mudrost. „Izabrano!“ reče anđeo i nestane među oblacima. I sve se ministarske glave okrenuše prema premijeru. Nakon poduže šutnje jedan od ministara prozbori: „Reci nešto.“ Premijer ih pogleda i reče: „Trebao sam uzeti novac.“

U ovoj fantaziji postoji nesebičan i pošten političar i postoji teza da će netko izabrati mudrost umjesto novca. Zato se ovo i zove fantazija. Naravno, na kraju premijer „dolazi pameti“, sve sjeda na svoje mjesto i mi smo opet u realnosti svakodnevnice. Čovjek bira materijalno umjesto duhovnog. Postupa po mudrosti svijeta.

Koliko smo samo puta čuli: „To ti je mudar čovjek. Pametan je on. Zna.“ A s druge strane koliko smo samo puta čuli, a i sami uzviknuli: „Pa čovječe, jesi li ti normalan? Jesi li ti lud? Šta ti je?“

Mudar? Lud?

Ne treba nama ni psiholog ni psihijatar već ćemo se mi sami svrstati u jednu od ove dvije skupine ili će nas ovaj svijet pospremiti bilo među lude, bilo među mudre. Često neka naša postupanja iznenade i nas same, pa se post festum znamo lupiti šakom o čelo i s nevjericom promatrati posljedice svojih gluposti.

Dolaskom višestranačja i demokracije logično je zapitati se: „Jesu li izbori test naše mudrosti, odnosno naše ludosti? Što izbori pokazuju? Našu ludost ili možda našu mudrost?“

E sada je veliko pitanje o kojoj to mi mudrosti i o kojoj to mi ludosti uopće zborimo? Je li to uistinu lako razlikovati?

Ako „proguglate“ pojam „mudrost“ Wikipedija tvrdi:

v      Mudrost je pojam koji označava duboko znanje, uvid, dobro rasuđivanje. Ljudi koji teže mudrosti nazivaju se filozofima (gr: filia – ljubav, sofia – mudrost).

v      Onaj tko se okreće mudrosti nalazi vremena za duhovno usavršavanje, ne dopuštajući da ga “progutaju” zahtjevi praktičnog života.

v      Tradicionalna predstava mudraca po pravilu podrazumijeva stare ljude.

Moraš, dakle, imati duboko znanje, uvid (valjda u činjenice?) i moraš dobro rasuđivati, ne smiješ dopustiti da te pojede svakodnevni ritam života i trebao bi biti star. Valjda što stariji to pametniji. Odnosno mudriji.

Ali kako sve to pomiriti? Kako doći do znanja, kada je znanje moć, a moć je uvijek u rukama onih koji je nikome ne žele dati? Kako doći do uvida u potrebne činjenice, kad su svi transkripti već poodavno razdijeljeni? Kako kao starac možeš više išta? Zar ne kaže baš narodna mudrost: „Sidina u glavu, pamet u stranu.“? (Dobro, da se kosa i „piturati“)

Bog ima svoju mudrost i svijet ima svoju mudrost. Božja je mudrost jedina koju čovjek treba tražiti. Jedina. Ali pitam se tko to danas traži Božju mudrost? Rijetki, da ne kažem nitko. Svi smo navalili na ovu svjetsku i baš kao što su nekada alkemičari žarko iskali „kamen mudrosti“ (lapis philosophorum) tako i mi danas nastojimo ostvariti „veliki cilj“, a to je prelazak iz stanja „običnog čovjeka“ u stanje „čovjeka boga“. Zato nam i nije nešto napeta Božja mudrost kad već imamo svoju ljudsku.

Kada čovjek prvi put pročita ili čuje ovonedjeljno čitanje o deset djevica, od kojih pet bijaše ludih, a pet mudrih, zaboli ga glava. Promovira li ovaj tekst u biti sebičnost, jer mudre djevice glatko odbijaju posuditi svoje ulje ludim djevicama (Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’)?

I što je to s vratima koja se zatvaraju samo zato što je čovjek malo okasnio? A i to ulje, zašto je najedanput toliko bitno? Jer ako nemaš velike količine ulja u pričuvi … vodi brigu o ulju, to je važno … glavno da ti imaš dovoljno ulja, a za druge ne vodi brigu … ‘ko im je kriv što su ostali bez ulja … nisu oni tvoj problem … ulje … ulje i opet ulje.

Zbunjuje sve to, zar ne?!

Ispada da ova parabola stavlja na kušnju sve ono što smo do sada čitali i slušali. Ako je briga o sebi samome glavna poruka Evanđelja onda se čudo s kruhom i ribicama ne bi nikada dogodilo. Ne bi Isusu tada palo na pamet ni mrdnuti kada je vidio sav onaj silni narod kako je gladan. (A šta nisu ponijeli koji sendvič?)

Je li ovo promocija materijalizma?

Zagovara li se ovdje samo ono – imati?

Je li ovo sugestija kako mudro „proživjeti“ i „preživjeti“?

Pogledajmo možemo li se i mi sami prepoznati u ovoj paraboli.

Ima nas koji vole uvijek biti pripravni. Makar išli negdje na jedan ili dva dana, nose se stvari za tjedan dana. Makar išli u pustinju nose se skije, jer nikad se ne zna, s ovim klimatskim promjenama, kad će snijeg pasti, zar ne? Mnogi se u životu vole pripremiti za sve eventualnosti. Police osiguranja za obitelj, za kuću, za auto, za kućne ljubimce. Kontrolni pregledi svakih šest mjeseci. Mjesto u staračkom domu. Grobnica na groblju.

Sve to ovaj naš svijet naziva – mudrim.

Mi smo dio kulture koja planiranje drži nečim svetim i drži mudrim svakog onog koji je pripravan za svaku eventualnost i za sve nepoznato što bi trebalo eventualno naići na životnom putu. Zato smo i ljuti kad stvari krenu mimo naših planova. Tada sami sebi sličimo na nezrele, neodgovorne, pa čak i lude osobe, koje ne znaju što im je činiti u životu. (E da sam bio pametniji, mudriji, lukaviji, bolje pripremljen … e da sam?)

Sve to ovaj naš svijet naziva – ludim.

Ova nam je parabola zato jako bliska. Svakodnevna. Životna.

Mi baš i ne simpatiziramo onih pet mudrih djevica koje su se pojavile sa svojim pričuvnim uljem („ma šta se prave pametne“) ali istina je da smo se možda u njima prepoznali i da bi baš takvima dali svoje glasove na izborima („neka nas vode mudri i pripremljeni, ako znaju sebi znati će i nama“).

I koja je onda ovdje poruka?

Ako je to poruka o pripremljenosti onda nam je takvu poruku mogao prenijeti svaki skaut koji je savladao neko vještarstvo ili svaki agent osiguranja.  Je li uistinu to poruka?

Budi pripravan, vodi računa da ti „ne pofali ulja“ i zapamti samo budale daju drugima. Pomalo depresivno, zar ne?

Na jednom duhovnom seminaru su tumačili polaznicima što to znači biti kršćanin. Donijeli su uljnu svjetiljku, upalili je i simbolički su pokazali da je kršćanin „svjetlo svijeta“. Kako je u svjetiljci bilo jako malo ulja ona je gorjela samo nekoliko trenutaka.  Upitali su polaznike: što se događa kada ulja nestane?  Svjetiljka se ugasi i ti više nemaš što dati od sebe, a kršćanin bez ulja nikome ne može biti svjetlo, ma kako to on žarko želio.

Dakle što kršćanina napunja duhovno kada presuši? Gdje pronaći Boga kako bi se tvoja svjetiljka opet napunila i svijetlila? Jer presušio si. Dogorio si. A kada si bez ulja nikome ne možeš biti svjetlo.

Ima stvari koje čovjek može obaviti isključivo sam. Postoje neke pričuve koje jedino sami možemo stvoriti. Ne možeš posuditi nečiji mir u duši ili nečiju ljubav prema Bogu.  Ne funkcionira to. Ni slučajno. Sam to moraš ostvariti.

Moraš biti mudar i naučiti što te ispunja duhovno i onda budi siguran da to i poneseš sa sobom, i to u svakom trenutku svoga života da imaš sa sobom, jer će ti to zasigurno jako često i trebati.

I još nešto – ponestati će ti tog duhovnog goriva. Vrijeme će ti pobjeći. Biti će kasno. Oči će se sklapati.  Jer savlada nas san. Svi mi pozaspemo. I odgađamo neke stvari.

A onda čujemo viku: „ Evo ga! Dolazi!“

Vrijeme je!

A ti nisi ponio pričuvno ulje.

A već je kasno. I ne vidi se. I vrata se zatvaraju.

To je možda ono i najteže u ovoj paraboli.

Doći će vrijeme kada ćemo morati osloniti se na ulje koje smo ponijeli, koje imamo sa sobom, tu, baš tu, pri sebi. To će biti ulje koje smo mukotrpno prikupljali i čuvali. Ne ulje naših dobrih namjera i naših dobro pripremljenih dugoročnih planova nego ulje koje nas duhovno pokreću baš u ovom trenutku. Doći će od tamo gdje vidimo Boga, danas.

A gdje je to?

Pa, Isus nam sam govori gdje je.  „Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.“

(Matej 25, 35-36)

Eto gdje je ulje.

Eto gdje se trebaju naše svjetiljke napuniti.

Eto gdje čovjek ispunjen Božjom mudrosti pronalazi način kako dalje.

Tu mi skupljamo plodove duha: ljubav, radost, mir, strpljenje, ljubaznost, velikodušnost, vjernost, nježnost, samo-kontrolu. Sve one stvari koje ne možemo ponijeti iz knjižnice ili koje ne možemo posuditi kod svog najbližeg susjeda.  Sve one stvari koje su baš tu za nas da ih pokupimo, a mi nikada nismo bili pripravni to učiniti.

Već su počele lagane pripreme za naredne predsjedničke i redovite parlamentarne izbore. Ne ćemo se okrenuti i već ćemo svi razglabati i razmatrati koga i zašto zaokružiti. Izbori će doći i proći. Vjerojatno će za njima uslijediti neki drugi. Treba nam mudrosti kako ne bi napravili gluposti. Treba nam mudrosti kako bi predvidjeli posljedice svojih gluposti. Ali ako nismo u stanju biti mudri u nečemu što se ponavlja kako ćemo biti mudri u nečemu što nema popravni ispit?

Zato se napunimo Božjom mudrosti, kako za naredne izbore tako i za svakodnevni svoj život, a poglavito kako bi mirni i radosni dočekali Drugi Advent.

Tako čine mudri.

A ludi?

„Ako li kome od vas nedostaje mudrosti,

neka ište u Boga koji daje svima obilato,

bez prigovora, i dati će mu se.“

(Jakovljeva poslanica 1,5)

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.