Connect with us

Ivica Ursić

RADIKALNA BLIZINA 

Objavljeno

- datum

“Lakše je voljeti čitavo čovječanstvo nego voljeti svoga bližnjega.”

Eric Hoffer

Ne biramo ih.

Ili ih nađemo ili zateknemo ili dođu sami. Bez poziva.

S njima smo „u dobre“ ili smo „na nože“. Ili ih ignoriramo.

Neke volimo. Neki nam na živce idu.

S prvima pijemo kavu i ogovaramo one druge.

Od njih posuđujemo novac, knjige, malo brašna, ulja. Kavu i šećer.

I dodatne sjedalice ako nam brojni gosti nenadano banu.

Zovemo ih na proslave. Dolaze nam na sprovode.

S nekima od njih smo na „dobar dan“, a s nekima ni na „laku noć“.

Nekima činimo usluge velike i male, a nekima pakosti male i velike.

Neki su nam blagoslov, a neki prokletstvo.

Oni su dobri, loši i zli.

Oni su nam dragi ili mrski.

Oni su mi.

Mi smo oni.

Oni su naši, a mi smo njihovi – susjedi.

Naši bližnji.

Za tog našeg bližnjeg u Bibliji stoji osam puta da ga trebamo voljeti.

To je jedna od zapovijedi koje se ponajviše puta ponavljaju u Svetom Pismu.

Voljeti svoga bližnjega u suprotnosti je sa sebičnošću, sa „športskom granom“ kojom se mi ljudi najviše „rekreiramo“, ali i „profesionalno“ bavimo u svom životu.

Držimo se one, pomalo cinične, izreke: „Biblija nam govori da volimo svoje bližnje i također da volimo svoje neprijatelje; vjerojatno, jer su to uglavnom isti ljudi.“

(G.K. Chesterton)

Čudni smo mi ljudi. Uvijek se opredjeljujemo za ono što nam je lakše, pa makar bili svjesni da je to krivo. No, ovaj put, čini mi se, da smo izabrali težu od dvije stvari i ako ne bismo imali pravo birati jednu od dvije.

Krenimo redom.

U današnjem čitanju iz Evanđelja po Mateju svjedočimo novom izazovu kojeg farizeji stavljaju pred Isusa. Iz tjedna u tjedan ti izazovi bivaju sve radikalniji, sve teži i sve veći.

Danas se Isusu, u ime onih koji mu rade o glavi, suprotstavio jedan, kako ga Matej naziva „zakonoznanac“. Dakle, na scenu stupaju najbolji od najboljih, kada je u pitanju poznavanje zakona. Situacija se zaoštrila do maksimuma. Tema je delikatna.

“Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?” (36)

Isus opet elegantno, jednostavno i beskompromisno stavlja sve na svoje mjesto. Citira dio temeljne molitve Judaizma, Šema Izrael (Sh’ma Yisrael), što znači “Čuj Izraele”.

„Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, jedini Gospodin! Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim!“ (Ponovljeni zakon 6, 4-5)

I sve bi, vjerojatno, bilo onako kako su to farizeji i očekivali i onako kako bi to nama danas odgovaralo, da se Isus zaustavio samo na tome. Ali Isus tu ne staje. Ne staje i stvara sebi, ali stvara i nama danas jako puno problema.

Isus nastavlja i citira dio iz Levitskog zakonika: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ (19, 18).

I tu se sada stvari kompliciraju.

Citirajući Shemu Isus farizeje stavlja pred zid. To je njihova najsvetija molitva, a ujedno i najbolji odgovor kojeg im je Isus mogao dati. Ali Isus ne staje, nego tu veliku zapovijed povezuje s drugom.

Povezujući „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ sa „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim!“ Isus govori, da praktički, kada volimo svoga bližnjega kao sebe samoga, da mi u biti ljubimo Boga sa svim čime raspolažemo.

Za farizeje ovo ne samo da je bilo neprobavljivo nego je bilo nezamislivo.

Ta elita se distancirala od puka. Njihov kastinski sustav se temeljio na njihovoj superiornosti u odnosu na običan svijet. Mogli su očuvati svoju moć jedino održavajući dojam i uvjerenje kod masa da su „sveti“ i da njihovo mjesto ni u kom slučaju nije uz narod, a kamo li da ga još i služe.

Govoreći im, da o tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci, Isus u cijelosti ruši temelje njihove moći. Farizeji su uvjereni da se savršeno drže zakona, a sada Isus govori da ako se žele savršeno držati zakona da moraju činiti ono što im ne pada na pamet činiti.

To bi značilo „zasukati rukave“, krenuti među ljude i spašavati ljudske duše, to bi značilo „zakoraknuti u jarak pokraj puta“, nahraniti gladne, pomoći potrebne, osigurati pravdu potlačenima i slabima i to sve u slavu Božju.

Farizeji to nisu željeli prihvatiti, a kako stvari stoje, ni nama se danas baš nešto ne mili puno računa voditi o bližnjemu. O Bogu da. Mi ćemo se Bogu moliti, slaviti ga, častiti, tražiti ćemo od njega razno razne usluge i manje više mi s Bogom i nemamo nekih velikih problema.

Ali s bližnjim?

Što se dogodilo s učenjem Isusa Krista?

Čini se kako smo se, mi kršćani, radije usredotočili na ono što je Isus učinio za nas, nego da smo slijedili ono što je on propovijedao, naučavao i što nam je zapovjedio činiti u njegovo ime.

Zašto smo tako postupili?

Zato, jer je Isusov nauk – radikalan. I kako je njegovo učenje tako izazovno i tako radikalno, puno je lakše i ugodnije usredotočiti se na tihu, privatnu, osobnu, „sakristijsku“ vezu s Gospodinom, okrenuti glavu od problema naših bližnjih, nego slijediti njegovo učenje koje nas poziva biti njegovim javnim svjedocima.

Isusovo učenje jest radikalno, jer je Isus zapovjedio da ljubimo svog bližnjeg kao što volimo sebe i zato što je definiciju „bližnjeg“ pomaknuo jako, jako daleko, sve dok ta definicija nije dosegnula sam kraj zemlje i sve dok u sebe nije uključila čitavo čovječanstvo – sva stvorenja Božja.

Mi obavljamo jako pohvalan posao kada volimo svoje bližnje, one koji nedjeljom sjede do nas u našoj crkvi ili one koji su nam rodbinski ili prijateljski u blizini.

Ali Isusovo učenje seže daleko dalje.

Ono grli čitav svijet, a to je puno šire od naših malih zajednica.

Dobri pastir se ne zadovoljava s 99 ovaca, on odlazi dalje, i dalje, i još dalje sve dok ne pronađe i onu jednu zalutalu ovcu. Ovaj naš svijet je preplavljen gladnima, žednima, golima, bosima, beskućnicima, bolesnima, utamničenima i Krist nas poziva da idemo dalje i još dalje sve do najmanjeg od naše braće i sestara.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do ranjenog Samarijanca koji leži bez svijesti pokraj puta.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do žene zatečene u preljubu koju je okružila gomila koja je želi kamenovati. 

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do razbojnika na križu.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do gladnih i obespravljenih, onih koji su bez krova nad glavom.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do onih koji zbog naše slobode robuju ili čekaju suđenje. 

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do onih kojima je na bilo koji način uskraćeno pravo na život.

Da, Isusovo učenje jest radikalno. I ne može se uzimati parcijalno. Ovo bih, a ovo ne bih. Ovo mi odgovara, a ovo i ne baš.

Jednostavna istina glasi – Isusovo učenje dovodi nas neizbježno u sukob s emocionalnim pitanjima u našem životu, s pitanjima kao što su kultura, nacija, politika, etika i sam svijet.

Kršćanska zajednica koja priznaje Isusa Krista kao svoga Gospodara i Kralja, ali koja se boji prihvatiti Isusove zapovijedi u cijelosti, pa ako treba i pohrvati se s njegovim učenjem, brzo će zakržljati i pasti pod teretom problema, jer nema čvrsti oslonac kojeg joj daje Krist.

Onoliko koliko nam bližnji bude blizu toliko će nam blizu biti i Krist.

I to radikalno.

Potpuno.

Odnosno… 

„Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj:

Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!

Ako li pak jedni druge grizete i glođete,

pazite da jedni druge ne proždrete.“

(Galaćanima 5,14-15)

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ivica Ursić

Komentari

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Objavljeno

- datum

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

OFANZIVA NA KATOLIKE

Objavljeno

- datum

Ofanzivama nikada kraja. A i kako bi ga bilo kada neprijatelj nikada ne spava. A kako bi i spavao po ovoj vrućini. Slobodna Dalmacija, čak i kada nema druga Tita, i dalje pokreće ofanzive. Nema bravara ali ostala brava. Nezaključana.

Naravno ofanzive se pokreću protiv najljućeg neprijatelja. Unutarnjeg. Protiv Hrvata i to katolika. Jer ti likovi nikako ne spavaju. Ako i zaspu eto ih pa hodaju u snu. Sve neki sami somnambulisti. Gruba rič, a? Odmah se vidi da s njima nešto nije kako treba. A čim imaju takvu dijagnozu njih treba dovesti u red. Pameti. Zdravlju. A sve po mjeri komesara duha – piše na svom profilu Ivica Ursić.

Ima Slobodna Dalmacija svoje komesare. Tko bi ih samo nabrojio. Uredno su pozicionirani po svijetu. Jedan je Inoslav Bešker. Taj kad osmisli ofanzivu teško da ćeš izvući čitavu glavu na ramenima. On iz blizine Vatikana godinama škropi po nama svojim izljevima mržnje kojih se ne bi posramio ni sam drug Leka. Da, drug Leka. Ne znate za druga Leku? Aleksandra? Rankovića? E… tako je… toga druga Leku.

Neki dan prebili neki EU građani, u Belgiji, neke druge EU građane. I stade drug Bešker viriti u njihove putovnice i brojiti im krvna zrnca. Ovi što dobiše batine bili neki Amerikanac i Talijan. Ovi što su ih tukli bili neki Bugarin i neka Hrvatica. Uhitila policija Bugarina a pustila ovu što bi kao trebala Hrvaticom biti. Pobili se susjedi.

E, ali ne možeš ti druga Beškera zavarati. Kaže on da je Bugarin opleo po ovoj dvojici jer su (kako se to danas politički korektno kaže?) – (a ha… znam, znam!) kao takvi nepoželjni u apartmanu „Identity“ u Zadru. I to sve učini Bugarin mlad zato što ga je mržnjom dojila i zadojila Hrvatica mlada. ‘Oće naša žena muža privolit’ na svoju i to ti je.

I krene ofanziva. Pod geslom kako smo mi Hrvati pripadnici „katoličke homofobne kulture.“

A di ste sad? A… prokužilo vas.
Tužit će vas Bešker papi Frani. A onda ste tek nagrabusili.

Ako vas prije toga Slobodna Dalmacija ne izruči inkvizitorima svojeg podlistka „Misija“ koji će vas konačno dovesti u red. Jer po njima vi niste katolici. Vi ne slušate papu Franu.

Kažete da ste nagluhi pa ga zato ne slušate?
Ne opravdava vas to. Napnite uši. Slušajte papu.

On recimo ima Fr. Jamesa Martina kao savjetnika Vatikanskog tajništva za komunikacije, a taj je (to već i vrapci na granama znaju) otvoreni zagovornik mostogradnje. On bi podigao most i pokrenuo sveopću ofanzivu te preko njega konačno legalno uveo sodomiju u Katoličku Crkvu. Da se više ne muče potajice oko onih stvari.

I šta sad?

Ako Slobodna Dalmacija tvrdi da ste „homofobi“ i „da niste katolici“ pokrijte se ušima. Ne kukajte zašto je dragi Bog uzeo krivog Olivera. Prihvatite svoj grijeh i pokajte se.

Zato i služe ofanzive. Da se porazi neprijatelj. Unutarnji.

Budite pametni, jer možda vam neki pater za pokoru prepiše čitati „Slobodnu Dalmaciju“ i A. Tomića dok ste živi.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

PRESVETO TROJSTVO

Objavljeno

- datum

Vijesti, koje u posljednje vrijeme dolaze do nas, skoro su uvijek tmurne. Loše. Nepravda koja vapi do neba, iz dana u dan, raste a ljudi su, iz dana u dan, sve više frustrirani zbog svoje ekstremno ograničene sposobnosti činjenja bilo čega po tom pitanju.

Naši pokušaji borbe protiv nepravde čine se isprazni i beskorisni.

I dolazimo u napast upitati: „Gdje je naš Bog?“

Padaju mi na pamet riječi koje pjevamo na Križnom putu.

„Klanjamo ti se Kriste i blagosljivljamo te,

jer si svojim svetim križem svijet otkupio.“

To da je ovaj naš svijet potreban otkupljenja svima nam je do boli jasno.

Sami ljudski napori uvijek su nedostatni da bi se bilo koji dramatični problemi na ovom svijetu riješili.

Otkupljenje, kao besplatan dar oslobođenja iz kaosa koji inficira ovaj naš svijet, za nas je vrlo primamljivo. Ali što ove riječi, uzete iz obreda Križnog puta, znače izvan njihovog vjerničko-molitvenog konteksta?

Kako to Kristov križ iskupljuje svijet?

Uloga koju križ igra u otkupljenju svijeta, iako bitna, za nas je ljude ekstremno problematična. Tradicionalno objašnjenje uloge križa obično uključuje nešto u svezi otkupljenja, žrtve i ispunjenja Očeve volje. Ova su objašnjenja istinita ali su i subjekt nesporazuma i krivog razumijevanja pa često ili vode do skandala ili progone križ prema beznačajnosti.

Očev zahtjev Sinovljeve stravične smrti, kako bi se iskupio svijet, je skandalozan.

Kada roditelj koji voli, pitamo se mi ljudi, traži smrt vlastitog djeteta, kako bi se popravilo nešto što se je razbilo, kakav je to onda roditelj?

Pa neka je u pitanju čak i čitav svemir!?

Odbacivanje ove lažne slike Boga nažalost vodi i do odbacivanja i same kršćanske vjere.

Drugi, daleko suptilniji, i možda puno opasniji odgovor na netočno razumijevanje vrijednosti križa, oduzima križu njegovu moć i njegovu snagu.

Na djelu je filozofija, na djelu je poruka, kako su patnja, bol, muka i žrtva nepotrebni, nadiđeni, suvišni.

Križ se danas želi zamijeniti masažnom terapijom.

Križ je danas postao modni detalj, ukras blaziranog jet-seta.

Križ je danas omlitavio, jer ga se silom želi pozlatiti.

Križ je danas izgubio svoju sposobnost nadahnuća i njegova iskupljujuća moć se nastoji na svaki način omesti.

Ali odbacivanje ili, u najmanju ruku, ignoriranje križa je – katastrofa.

Potraga za mirom Božjeg kraljevstva nemoguća je bez posrtanja.

Danas je u modi pozivati ljude u tzv. duhovna pribježišta, na tzv. duhovnu obnovu, u tzv. programe u kojima će čovjek, tako kažu, ponovno otkriti sebe, svoje ja, i kroz koje će služiti sam sebi.

Sve je podređeno nekakvom smirivanju i utjesi, a rijetko tko govori o izazovu i buđenju.

Naravno nema ničega lošeg u miru i kada se čovjek osjeća dobro sa samim sobom. Dobro je činiti dobro i dobro je promovirati dobro ali utjehe nema bez žrtve, a žrtve nema bez boli.

U svakodnevnom govoru riječ žrtva obično znači „nečeg se odreći“. Znakovito je da ta definicija nastaje iz korjena latinske riječi „postati svet“, odnosno „učiniti svetim“ (sacrum = svet i facere = učiniti // sacrificium). Kršćanska tradicija prepoznaje da postati svetim svakako uključuje nečeg se odreći.

Križ je bio Kristova konačna žrtva.

Bio je to njegov konačni čin darivanja sebe samog.

Bio je to konačni izraz njegove ljubavi.

Isus je smaknut jer je odbio prestati voljeti.

Isus je odbio prestati izazivati svjetski status quo.

On je znao da je njegova životna misija bila bezgranično voljeti.

U svojoj agoniji u Getsemanskom vrtu, noć prije egzekucije, Isus je odbio bilo koji kompromis kada je njegova misija bila u pitanju.

Njegova ljubav pobjeđuje zlo.

Njegovo odbijanje da ograniči svoju ljubav, njegov čin žrtve, izravno vodi do trijumfa križa.

Njegova je ljubav apsolutno slobodna od bilo kakve sebičnosti i samodovoljnosti.

Kristov križ iskupljuje svijet, jer je to ljubav koja sjaji u mraku, a tama je ne može nadvladati.

Ta ljubav izmiruje sve stvari i donosi mir koji karakterizira sam život zajedništva Svetog Trojstva.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno