Connect with us

Ivica Ursić

RADIKALNA BLIZINA 

Objavljeno

- datum

“Lakše je voljeti čitavo čovječanstvo nego voljeti svoga bližnjega.”

Eric Hoffer

Ne biramo ih.

Ili ih nađemo ili zateknemo ili dođu sami. Bez poziva.

S njima smo „u dobre“ ili smo „na nože“. Ili ih ignoriramo.

Neke volimo. Neki nam na živce idu.

S prvima pijemo kavu i ogovaramo one druge.

Od njih posuđujemo novac, knjige, malo brašna, ulja. Kavu i šećer.

I dodatne sjedalice ako nam brojni gosti nenadano banu.

Zovemo ih na proslave. Dolaze nam na sprovode.

S nekima od njih smo na „dobar dan“, a s nekima ni na „laku noć“.

Nekima činimo usluge velike i male, a nekima pakosti male i velike.

Neki su nam blagoslov, a neki prokletstvo.

Oni su dobri, loši i zli.

Oni su nam dragi ili mrski.

Oni su mi.

Mi smo oni.

Oni su naši, a mi smo njihovi – susjedi.

Naši bližnji.

Za tog našeg bližnjeg u Bibliji stoji osam puta da ga trebamo voljeti.

To je jedna od zapovijedi koje se ponajviše puta ponavljaju u Svetom Pismu.

Voljeti svoga bližnjega u suprotnosti je sa sebičnošću, sa „športskom granom“ kojom se mi ljudi najviše „rekreiramo“, ali i „profesionalno“ bavimo u svom životu.

Držimo se one, pomalo cinične, izreke: „Biblija nam govori da volimo svoje bližnje i također da volimo svoje neprijatelje; vjerojatno, jer su to uglavnom isti ljudi.“

(G.K. Chesterton)

Čudni smo mi ljudi. Uvijek se opredjeljujemo za ono što nam je lakše, pa makar bili svjesni da je to krivo. No, ovaj put, čini mi se, da smo izabrali težu od dvije stvari i ako ne bismo imali pravo birati jednu od dvije.

Krenimo redom.

U današnjem čitanju iz Evanđelja po Mateju svjedočimo novom izazovu kojeg farizeji stavljaju pred Isusa. Iz tjedna u tjedan ti izazovi bivaju sve radikalniji, sve teži i sve veći.

Danas se Isusu, u ime onih koji mu rade o glavi, suprotstavio jedan, kako ga Matej naziva „zakonoznanac“. Dakle, na scenu stupaju najbolji od najboljih, kada je u pitanju poznavanje zakona. Situacija se zaoštrila do maksimuma. Tema je delikatna.

“Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?” (36)

Isus opet elegantno, jednostavno i beskompromisno stavlja sve na svoje mjesto. Citira dio temeljne molitve Judaizma, Šema Izrael (Sh’ma Yisrael), što znači “Čuj Izraele”.

„Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, jedini Gospodin! Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim!“ (Ponovljeni zakon 6, 4-5)

I sve bi, vjerojatno, bilo onako kako su to farizeji i očekivali i onako kako bi to nama danas odgovaralo, da se Isus zaustavio samo na tome. Ali Isus tu ne staje. Ne staje i stvara sebi, ali stvara i nama danas jako puno problema.

Isus nastavlja i citira dio iz Levitskog zakonika: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ (19, 18).

I tu se sada stvari kompliciraju.

Citirajući Shemu Isus farizeje stavlja pred zid. To je njihova najsvetija molitva, a ujedno i najbolji odgovor kojeg im je Isus mogao dati. Ali Isus ne staje, nego tu veliku zapovijed povezuje s drugom.

Povezujući „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ sa „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim!“ Isus govori, da praktički, kada volimo svoga bližnjega kao sebe samoga, da mi u biti ljubimo Boga sa svim čime raspolažemo.

Za farizeje ovo ne samo da je bilo neprobavljivo nego je bilo nezamislivo.

Ta elita se distancirala od puka. Njihov kastinski sustav se temeljio na njihovoj superiornosti u odnosu na običan svijet. Mogli su očuvati svoju moć jedino održavajući dojam i uvjerenje kod masa da su „sveti“ i da njihovo mjesto ni u kom slučaju nije uz narod, a kamo li da ga još i služe.

Govoreći im, da o tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci, Isus u cijelosti ruši temelje njihove moći. Farizeji su uvjereni da se savršeno drže zakona, a sada Isus govori da ako se žele savršeno držati zakona da moraju činiti ono što im ne pada na pamet činiti.

To bi značilo „zasukati rukave“, krenuti među ljude i spašavati ljudske duše, to bi značilo „zakoraknuti u jarak pokraj puta“, nahraniti gladne, pomoći potrebne, osigurati pravdu potlačenima i slabima i to sve u slavu Božju.

Farizeji to nisu željeli prihvatiti, a kako stvari stoje, ni nama se danas baš nešto ne mili puno računa voditi o bližnjemu. O Bogu da. Mi ćemo se Bogu moliti, slaviti ga, častiti, tražiti ćemo od njega razno razne usluge i manje više mi s Bogom i nemamo nekih velikih problema.

Ali s bližnjim?

Što se dogodilo s učenjem Isusa Krista?

Čini se kako smo se, mi kršćani, radije usredotočili na ono što je Isus učinio za nas, nego da smo slijedili ono što je on propovijedao, naučavao i što nam je zapovjedio činiti u njegovo ime.

Zašto smo tako postupili?

Zato, jer je Isusov nauk – radikalan. I kako je njegovo učenje tako izazovno i tako radikalno, puno je lakše i ugodnije usredotočiti se na tihu, privatnu, osobnu, „sakristijsku“ vezu s Gospodinom, okrenuti glavu od problema naših bližnjih, nego slijediti njegovo učenje koje nas poziva biti njegovim javnim svjedocima.

Isusovo učenje jest radikalno, jer je Isus zapovjedio da ljubimo svog bližnjeg kao što volimo sebe i zato što je definiciju „bližnjeg“ pomaknuo jako, jako daleko, sve dok ta definicija nije dosegnula sam kraj zemlje i sve dok u sebe nije uključila čitavo čovječanstvo – sva stvorenja Božja.

Mi obavljamo jako pohvalan posao kada volimo svoje bližnje, one koji nedjeljom sjede do nas u našoj crkvi ili one koji su nam rodbinski ili prijateljski u blizini.

Ali Isusovo učenje seže daleko dalje.

Ono grli čitav svijet, a to je puno šire od naših malih zajednica.

Dobri pastir se ne zadovoljava s 99 ovaca, on odlazi dalje, i dalje, i još dalje sve dok ne pronađe i onu jednu zalutalu ovcu. Ovaj naš svijet je preplavljen gladnima, žednima, golima, bosima, beskućnicima, bolesnima, utamničenima i Krist nas poziva da idemo dalje i još dalje sve do najmanjeg od naše braće i sestara.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do ranjenog Samarijanca koji leži bez svijesti pokraj puta.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do žene zatečene u preljubu koju je okružila gomila koja je želi kamenovati. 

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do razbojnika na križu.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do gladnih i obespravljenih, onih koji su bez krova nad glavom.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do onih koji zbog naše slobode robuju ili čekaju suđenje. 

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do onih kojima je na bilo koji način uskraćeno pravo na život.

Da, Isusovo učenje jest radikalno. I ne može se uzimati parcijalno. Ovo bih, a ovo ne bih. Ovo mi odgovara, a ovo i ne baš.

Jednostavna istina glasi – Isusovo učenje dovodi nas neizbježno u sukob s emocionalnim pitanjima u našem životu, s pitanjima kao što su kultura, nacija, politika, etika i sam svijet.

Kršćanska zajednica koja priznaje Isusa Krista kao svoga Gospodara i Kralja, ali koja se boji prihvatiti Isusove zapovijedi u cijelosti, pa ako treba i pohrvati se s njegovim učenjem, brzo će zakržljati i pasti pod teretom problema, jer nema čvrsti oslonac kojeg joj daje Krist.

Onoliko koliko nam bližnji bude blizu toliko će nam blizu biti i Krist.

I to radikalno.

Potpuno.

Odnosno… 

„Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj:

Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!

Ako li pak jedni druge grizete i glođete,

pazite da jedni druge ne proždrete.“

(Galaćanima 5,14-15)

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ivica Ursić

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Objavljeno

- datum

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Objavljeno

- datum

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Objavljeno

- datum

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno