Connect with us

Kultura i vjera

Proročanstvo Ivana Pavla II. se ostvaruje…

Objavljeno

- datum

Bivši papa Ivan Pavao II je upozorio da će radikalni islam preuzeti Europu u svojem predviđanju kojeg je izrakao svojem bliskom prijatelju prije nego što je umro

Osobe bliska Svetom Ivanu Pavlu II je tvrdila da je on bio „mistik”, koji je često imao proročanstva od Boga i izrekao je upadljivo točna predviđanja o budućnosti.

Govoreći ispred velike grupe vjernika u isposnici „Svetog Petra i Pavla” proteklog listopada monsinjor Mauro Longhi iz Opusa Dei je prepričao razgovor koji je imao sa pokojnim papom u ožujku 1993. godine na jednom od njhovih mnogobrojnih planinarskih izleta u planine.

Nakon što je otišao malo dalje ispored svojih kolega, Longhi i sveti Ivan Pavao su uzeli pauzu za sendvič.

U video-snimkci razgovora iz listopada, Longhi se čuje kako izgovara da je primijetio da se Pavlu ruke tresu. (Ivan Pavao je imao Parkinsonovu bolest koja još nije bila otkrivena u 1993.) Papa je primijetio tada mladićev pogled.

„Dragi Mauro, to je starost”, objasnio je on.

Longhi je uskočio i rekao: „Ali ne, vaša Svetosti, vi ste mladi.”

„To nije istina”, odbrusio je papa. „Ja kažem da sam star jer sam star.”

Longhi je nastavio:

„Onda je Wojtyla promijenio ton, i umjerio me na jednu od svjoih noćnih vizija, rekao mi je: „Reci to onima koje ćete susresti u crkvi trećeg tisućljeća. Vidim Crkvu kako pati od smrtonosne pošasti. Još dublje, bolnije i smrtonosnije od ovog tisućljeća”, pozivajući se na … komunizam i nacistički totalitarizam.

„To se zove islamizam. On će napasti Europu. Vidio sam horde kako dolaze sa zapada na istok”, i on je opisao zemlje jednu po jednu: od Maroka do Libije i Egipta, i tako dalje do istočnih dijelova. Sveti Otac je dodao, „Oni će napasti Europu, Europa će biti kao podrum, puna starih relikvija, sjenovita, i puna paučine. Obiteljskih dragocjenosti. Ti i Crkva trećeg tisućljeća ćete morati izdržati invaziju. Ne sa vojskom, vojska neće biti dovoljna, već uz vašu vjeru, živjeti sa integritetom.”

Prema portalu La Nuova Bussola Quotidiana (http://www.lanuovabq.it/it/la-visione-di-giovanni-paolo-ii-lislam-invadera-leuropa), koji je prvi objavio vijest na talijanskom, Longhi je „svećenik iznad svake sumnje” koji je „uživao osobno poštovanje ne samo Ivana Pavla II, več i Benedikta XVI, i to toliko da je 1997. godine bio pozvan na Vatikansku dikasteriju Kongregacije za kler. ”Između 1985. i 1995. godine Longhi, koji je zaređen 1995. godine, bio je u pratnji Ivana Pavla II na njegovim skijanjima i planinarenjima, te ga je ugostio u ljetnoj kući Opusa Dei u Abruzzou, koja je u to vrijeme bila samo „jednostavna kuća na selu.”

Longhi je kazao okupljenima također da je Papa koristio skroman automobil da bi se iskrao iz Rima kad je išao na ta putovanja u planine, u pratnji svog osobnog tajnika, monsinjora Stanislawa Dziwisza, i nekoliko drugih poljskih prijatelja.

Kad se automobil zaustavio na naplatnim kućicama „jedino mjesto na kojem bi ga netko mogao prepoznati”, „Papa Wojtyla” se pretvarao da je duboko zadubljen u novine koje je držao pred sobom.

Ivan Pavao II je bio poznat i kao veliki sportaš; i da je on bio i mistik što mnogo manje poznato. Ipak, prema portalu La Nuova Bussola Quotidiana, Longhi je rekao da je mogao naći Ivana Pavla noću na koljenima ispred šatora kapele kuće u planinama. Oni koji su živjeli u kući mogli su čuti kako razgovara „s vremena na vrijeme, čak i živahno” s Gospodinom ili „s voljenom majkom, Djevicom Marijom.”

Štoviše, Longhi je rekao da mu je najveći prijatelj Ivana Pavla, kardinal Andrzej Deskur, rekao da je svetac imao [youtube video 00:31:05 min] „dar vizija.” Kada je Longhi pitao što to znači, Deskur je rekao „On govori kroz utjelovljenog Boga, Isusa; vidi njegovo lice i on vidi i lice njegove majke.”

Navodno su ove vizije započele kod Karola Wojtyle prvi put na misi, 2. studenog 1946., u kripti sv. Leonarda u katedrali Wawel u Krakovu, tijekom Uzvišenja Hosta.

Iako je Ivan Pavao II ponekad nazvivan „papom islama”, tradicionalni vjernici su odavno osudili fotografije pape kako ljubi Kuran.

Kršćani moraju biti obrazovani u svezi „objektivnog znanja islama”.

U knjizi “Ecclesia in Europa”, Ivan Pavao II je napisao:

57. … Pravilan odnos sa islamom je osobito važan. Što je često je postalo očito u posljednjih nekoliko godina biskupima Europe, „mora se provoditi oprezno, s jasnim idejama o mogućnostima i granicama, te s povjerenjem u Božji spasonosni plan za svu svoju djecu”. Također je potrebno uzeti u obzir značajan jaz između europske kulture, sa svojim dubokim kršćanskim korijenima i muslimanskom misli.

U tom smislu, kršćani koji žive u svakodnevnom kontaktu s muslimanima trebaju biti pravilno obrazovani u objektivnom znanju islama i omogućiti povući usporedbe s vlastitom vjerom. Takva obuka se treba osigurati posebno sjemeništarcima, svećenicima i svim pastoralnim djelatnicima. To je s druge strane razumljivo da Crkva, čak i kada se pitaju europske institucije da bi se osigurala promocija vjerske slobode u Europi, trebao osjetiti potrebu na inzistiranju reciprociteta u jamčenju vjerskih sloboda u zemljama različitih religijskih tradicija, gdje su kršćani manjina.

U tom kontekstu, „može se razumjeti zaprepaštenje i osjećaj frustracije kršćana koji žele dobrodošlicu, na primjer u Europu, vjernika drugih religija, dajući im mogućnost ostvarivanja svojeg štovanja, i kojima je zabranjeno provoditi kršćansko bogoslužje” u zemljama gdje su ti vjernici u većini i gdje jedino vlastitu vjeru priznaju i promiču. Ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu, i svi ljudi, u svakom dijelu svijeta „bi trebali biti imuni od prisile od strane pojedinaca, društvenih skupina i svake ljudske vlasti”.

Portal La Nuova Bussola Quotidiana čini se da je svjestan valova u javnosti koje će njegov članak napraviti s tim objavama. Završni odlomak njegovog članka o monsinjoru Longhiju 22. listopada primjećuje da smo suočeni s „politički nekorektnim čitanjem islamskog fenomena od strane pape Katoličke crkve.”

Časopis naziva ova čitanja i „proročkim” i „diktatorskim”, te kaže da se proročanska invazija možda već događa. Završava:

„U međuvremenu, neumoljivo, svjetla se gase u kršćanskoj Europi koja se povlači u podrum ispunjen starim relikvijama i paučinom. „Karol Veliki” je govorio, a još i danas nas poziva da se odupremo invaziji i da s vjerom živimo u cijelosti.” (Lifesitenews.com)

Izvor: NoviSvjetskiPoredak.com

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

Anđeli čuvari su s nama i čuvaju nas – Oni su Božji dar čovjeku

Objavljeno

- datum

»Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka« – piše o njima sv. Ivan Damašćanin. »Svjetlo bez početka« sam je beskonačni Bog. A svaki anđeo, pa tako i anđeo čuvar, svjetlo je duhovno, nebesko biće koje stalno gleda Božje lice uživajući u praiskonskoj Božjoj blizini i prisutnosti. I nije to samo neko pobožno razmišljanje o anđelima, već ozbiljan nauk koji se temelji na ugledu Svetoga pisma. Isus, govoreći o navođenju na grijeh, kaže: »Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog« (Mt 18,10).

Naš anđeo čuvar može nam biti veoma vjeran životni prijatelj

Anđeli su prvijenci Božjega stvaralačkog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima. Oni nas mogu štititi, voditi, braniti od svakoga zla po dušu i tijelo, našoj duši davati spasonosne poticaje. Naš anđeo čuvar može nam biti veoma vjeran životni prijatelj. To dokazuju toliki primjeri iz života svetaca i pobožnih kršćana. A na nama je hoćemo li taj dar, što ga nebo pruža, prihvatiti ili ne. Vjerujemo li u svog anđela čuvara, pouzdajemo li se u njega? O njemu je pisano: »Bog anđelima svojim – dakle i mome anđelu čuvaru – zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim« (Ps 91,11). Bog nas ne sili na vjeru u anđela čuvara, na pouzdanje u njegovu pomoć. On poštiva našu slobodnu volju. Mi možemo u njega vjerovati, zazivati ga ili ne. Mi možemo s njim prijateljevati kao što se prijateljuje s drugim prijateljem ili ga jednostavno zaobilaziti, ne znati za njega, kao da uopće ne bi postojao. Dobar kršćanin s radošću i zahvalnošću prihvaća sve Božje darove, pa tako i dar Anđela Čuvara.

Nekoliko iskrica francuskog biskupa i slavnoga govornika Bossueta

Za francuskog biskupa i slavnoga govornika Bossueta nitko se neće tako lako usuditi tvrditi da je bio skučen i ograničen duh. Bio je baš protivno: čovjek širokih vidika, snažan govornik, koji se odlikovao izvanrednim poznavanjem Svetoga pisma, djela svetih Otaca, a resila ga je kraj svega blistava stila i načina izražavanja i velika trijeznost i odmjerenost u mišljenjima i sudovima.

On je u govoru na blagdan Svetih anđela čuvara polazeći od svetopisamskog teksta: »Vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom čovječjim« (Iv 1,51) – izrekao o svetim anđelima i ove divne misli:

»Onaj koji anđele čini sretnima, daje sreću i ljudima: mi i jedni i drugi pijemo na istome izvoru života, koji nije drugo nego vječna Istina, i svi mi možemo zajedno pjevati u divnom koncertu ovaj stih Psalmista: Sve je moje dobro, da budem sjedinjen s mojim Bogom (usp. Ps 72,28) i da u njemu postavim svoje počivalište.

Na tom je temelju veoma ugodno uspostaviti društvo čovjeka i anđela: jer postoji nepromjenljiv zakon da se duhovi koji se sjedinjuju s Bogom u isto vrijeme nalaze svi ujedinjeni zajedno. Oni koji crpe iz potoka sudjeluju u suprotnim brigama i dijele njihove sklonosti. No oni koji idu na sam izvor, na počelo svih bića, tj. na vrhovno dobro, nalazeći se svi u tom jedinstvu i sabirući se u tom središtu, primaju ondje jedan duh mira i jednu svetu ljubav jedni prema drugima; i to biva tako da je sva njihova radost u tome što su vječno udruženi u posjedovanju njihova zajedničkoga dobra: a što čini, kako kaže sv. Augustin, da svi zajedno sačinjavaju jedno te isto kraljevstvo i jedan te isti Božji grad. Iz toga je lako zaključiti da, budući da su ljudi, ne manje od anđela, stvoreni za uživanje Boga, ne sačinjavaju jedni i drugi nego jedan jedini narod i jedno jedino Kraljevstvo, hoću reći po ljubavi, koja je zakon nebeskih duhova i zakon smrtnih ljudi; i koja šireći se iz neba na zemlju čini jednu te istu družbu stanovnika jednoga i drugoga.

“Ne vidite li da ti mirotvorni duhovi dolaze uspostaviti vezu što ga prekinuše ljudi pristajući uz buntovnu stranku…”

Zaista, kažem vam, čitamo u Evanđelju, vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze (Iv 1,51). Koji je to prizor što nam ga tu Spasitelj predočuje? Odakle dolazi da su nebesa otvorena? I što žele reći ti anđeli koji uzlaze i silaze tako laganim letom sa zemlje na nebo, s neba na zemlju? Ne vidite li da ti mirotvorni duhovi dolaze uspostaviti vezu što ga prekinuše ljudi pristajući uz buntovnu stranku njihovih buntovničkih sudrugova? Zemlja više nije neprijateljica neba; nebo više nije protivno zemlji: prijelaz je od jednoga k drugome prekriven blaženim duhovima, kojih ljubav po službi podržava savršenu vezu između ovoga mjesta hodočašća i naše nebeske domovine.

Sv. Bernard: Oni su, Božji anđeli, jer nam ih on šalje da nas pomažu; i oni su ljudski anđeli, jer ih mi šaljemo da Ga umirimo

I poradi toga razloga vidite ih uzlaziti i silaziti. Oni silaze od Boga k ljudima, oni uzlaze od ljudi k Bogu, jer ih sveti savez što ga obnoviše s nama zadužuje dvostrukim poslanstvom. Oni su Božji poklisari kod ljudi, oni su ljudski poslanici kod Boga. Kojeg li čuda! – kaže nam sv. Bernard: oni nisu samo Božji anđeli, nego i ljudski anđeli. Anđeli, tj. poslani: oni su, dakle, Božji anđeli, jer nam ih on šalje da nas pomažu; i oni su ljudski anđeli, jer ih mi šaljemo da ga umirimo. Oni dolaze k nama, obremenjeni njegovim darovima; oni se vraćaju obremenjeni našim željama; silaze da nas vode, uzlaze da Bogu odnesu naše želje i dobra djela. To je zadatak i služba tih blaženih čuvara, to je što čini da uzlaze i silaze.«

Bossuet je bio svojevrstan pjesnik u prozi koji je svoje duboke misli znao zaodijevati u lijep stil. Možemo uživati i u jednom i u drugom: u sadržaju i u lijepoj formi u koju je oblikovan. Korisnije će biti ako budemo više pažnje posvetili sadržaju, nastojeći u nj što više proniknuti i na svoj ga konkretan život primijeniti. U ovom slučaju na temelju tih misli pojačati svoju vezu s anđelima, osobito sa svojim anđelom čuvarom. Da to isto u što većoj mjeri postignemo, navedimo još nešto, nešto iz života jednoga velikog čovjeka. To je iz djetinjstva pape Pija IX., Božjega sluge i kandidata oltara.

Čudesan primjer anđeoskog spašavanja djeteta, kojeg je doživio papa Pio IX

Papa Pio IX. rado je i često pripovijedao o doživljaju što ga je kao dječak doživio, a koji dokazuje čudesnu pomoć njegova anđela čuvara. On je u očinskoj kućnoj kapelici kao dječak svaki dan imao dužnost posluživati kod svete mise. Dok je tako jednoga dana ministrirao, osjetio je u srcu neku neobičnu tjeskobu i strah. Nije znao zbog čega je to. Čak je osjetio kako mu srce u grudima snažno lupa. Stoga je i nehotice okrenuo pogled na drugu stranu oltara, kao da traži nečiju pomoć. Tamo je ugledao lijepa mladića koji ga je pogledom k sebi zvao. Zbunjen tim viđenjem, nije se usudio maći s mjesta. No ta ga je svijetla prilika zvala k sebi još jače i izrazitije. Dječak je tada skočio i prešao na drugu stranu. Prikaze nestade. No u isti čas pade s oltara teški svetački kip i to upravo na ono mjesto na kojem je mali ministrant netom klečao. Dječak, kasnije svećenik, biskup i papa, često je pripovijedao o tom nezaboravnom doživljaju svoga djetinjstva, slaveći ga kao zaštitu i vodstvo svoga anđela čuvara.

I s pravom, jer je jedno od nepojmljivih Božjih velikih djela to što je čovjeku dao vlastitog anđela da mu bude zaštitnik duše i tijela. Samo Sveto pismo kaže »da postoje službujući duhovi, poslani na službu onima koji žele postići spasenje«.

Da naše poznavanje anđela bude još dublje, utemeljenije i životnije, navedimo još nekoliko misli jednoga od najvećih teologa današnjice, Hansa Ursa von Balthasara, jednoga od suvremenih proroka i učitelja koji se ne ustručava glasno i zauzeto naglašavati duhovne i teološke vrijednosti što ih neki razvodnjavaju ili dovode u pitanje.

U svom djelu Slava i križ Urs von Balthasar piše: »Anđeli koji su u Starom savezu igrali posredničku ulogu te koji su prema shvaćanju kasnoga židovstva i Pavla prenijeli Savez Sinaja, u Novom savezu ne mogu negoli gubiti teren u kojem ne sačinjavaju drugo do oružane pratnje Sina čovječjega na zemlji. Više nema nikakve posredničke potrebe jer Sin ima sa sobom svog Oca i jer on sam, u Očevu krilu, radi prema onome što vidi, čuje, dotiče kod svoga Oca. Pa ipak, anđeli ne mogu biti odsutni jer sačinjavaju dio nebeske slave Sina čovječjega, a nadasve jer očituju društveni značaj nebeskoga kraljevstva u kojem svemir mora biti promijenjen. To nije Kraljevstvo do onoga što će ga Sin osnovati i koje se utjelovljuje u njegovoj sveobuhvatnosti…«

U to će kraljevstvo biti dovedeni svi oni koji su bili otkupljeni ovdje na zemlji te koji će uskrsnuti nakon Krista uskrsloga. A u njemu imaju i anđeli svoje mjesto, kako to lijepo uči Poslanica Hebrejima: »Pristupili ste k Sionskoj gori, gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu: k bezbrojnim anđelima, svečanom zboru i sastanku prvorođenaca koji su upisani na nebesima, k Bogu, sucu svega, k dušama pravednika koji su učinjeni savršenima, k Isusu, posredniku Novoga saveza, i škropljeničkoj krvi koja govori bolje od Abelove« (12,22–24).

Hans Urs von Balthasar dalje piše: »Prema Luki, anđeli se ukazuju iznad jaslica kao bljesak Gospodinova silaska i poslije uzašašća kao sjaj njegova uzlaska. Kod praznog su groba pak sjaj njegova uskrsnuća. Nakon napastovanja i pobjede nad demonskim silama prilaze da služe Isusu i posvjedoče njegovu pobjedu…«

Anđeo je uz Isusa na Maslinskoj gori. On će kao konačni pobjednik opet doći s neba »sa svojim anđelima« (Mt 5,31). Prema tome, iz Božje objave jasno doznajemo o stvarnosti svetih anđela. S tom stvarnošću ozbiljno računajmo u svome životu!

Josip Antolović SJ

 

Molitva svetom anđelu čuvaru

Anđele čuvaru mili,
svojom snagom me zakrili.
Prema Božjem obećanju
čuvaj mene noću, danju.
Osobito pak me brani
da mi dušu grijeh ne rani.
A kad s ovog svijeta pođem
sretno da u nebo dođem,
da se ondje s Tobom mogu
vijekom klanjat dragom Bogu.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

75 godina adoracije u kapeli Corpus Domini

Objavljeno

- datum

Na prvi petak, 5. listopada 2018. godine obilježava se 75. obljetnica od početka adoracije Presvetom otajstvu u kapeli Corpus Domini na zagrebačkoj Trešnjevci.

Jubileju prethodi trodnevnica: 2. 3., i 4. listopada koju predvodi o. Nikola Stanković, isusovac. Na sam prvi petak 5. listopada svetu misu predvodite će u 17 sati  mons. Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački – javlja tiskovni ured Nadbiskupije zagrebačke.

Vrijedno je spomena da je prije 20 godina postavljen ispred kapele euharistijski križ, koji je blagoslovio mons. Giulio Einaudi, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

Blaženi Alojzije Stepinac započeo je sveudiljno klanjanje na prvi petak, 1. listopada 1943. u danima opće kušnje i nevolje Drugog svjetskog rata “kad nas ništa drugo ne može spasiti osim molitve”. S radošću je najavio dan početka u okružnici “O vječnom klanjanju presvetom Otajstvu” 16. kolovoza 1943.: “Mi smo veseli da će se u našoj dijecezi, i to upravo u Zagrebu, gdje je i najveća potreba, u kapeli Corpus Domini, davati bez prestanka čast Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu…”.

U kapeli Corpus Domini na Trešnjevci u Zagrebu

Tu je radost on i živio dolazeći vrlo često u ovu kapelu sve do svog uhićenja 1945. godine. U istoj okružnici je zaželio: “Neka euharistijski Spasitelj iz ovog mjesta, iz ove kapele, izlije obilje svoga svetog blagoslova na naš grad Zagreb, čitavu našu nadbiskupiju i čitav naš hrvatski narod.”

Graditelji kapele Corpus Domini bilo je Društvo sveudiljnog klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu i pomoć siromašnim crkvama, koje je sagradilo i kuću pod nazivom Dom Božje Providnosti.

Društvo su vodili laici, ugledne žene grada Zagreba, a savjetnik je bio biskup Josip Lach. Poslije 1947. to djelo su nastavile u svom samostanu sestre Pohođenja Marijina.

D.Borovčak/Croative.net

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Priča o ostavci nadbiskupa Lefebvrea kao generalnoga poglavara spiritanaca (I.)

Objavljeno

- datum

Kada je 15. prosinca 2005. primljen u Francusku akademiju, antropolog i filozof René Girard održao je pohvalni govor o svom prethodniku, dominikancu Ambroise-Marie Carréu – donosi blog Christus Rex.

U jednoj kratkoj rečenici opisao je ,,sve što je pokoncilski kaos rušio – osjećaj za grijeh, bezuvjetnu predanost, ljubav prema katoličkoj dogmi, prezir prema ispraznim raspravama“ (René Girard i Michel Serres, Le Tragique et la Piété ). Također je spomenuo ,,eksperimentalne aktivnosti“koje je velik dio svećenstva s entuzijazmom provodio u praksi ,,u vrijeme kada su se svi ambiciozni koristili riječju ‘osporavanje’“. To je bilo 1968. godine.

Prije pedeset godina, usred bijesnog prevrata koji je prouzročio koncil, jedan se čovjek našao suočen s teškim zadatkom sazivanja kapitula kako bi se njegova redovnička zajednica ažurirala i prilagodila svome vremenu. Nadbiskup Marcel Lefebvre u to je doba bio generalni poglavar Otaca Duha Svetoga i usred rasprostranjenog kaosa, eksperimentalnih aktivnosti, osporavanja i previranja, odlučio se povući.

Priča o prisilnoj ostavci poglavara jedne od najznačajnijih redovničkih zajednica Crkve je stranica povijesti koja otkriva mnogo o krizi koju Crkva proživljava.

Izabran velikom većinom šest godina ranije

Godine 1968. nadbiskup Lefebvre je šest godina bio poglavar svoje zajednice. U drugom krugu glasovanja, 26. srpnja 1962., izabrali su ga njegova braća redovnici s velikom većinom, a papa Ivan XXIII. potvrdio je izbore dva dana kasnije. Bivši nadbiskup Dakara koji je šest mjeseci ranije postao biskup Tullea, napustio je svoju biskupiju u Corrèzeu i preselio se u Pariz, u Lhomond, u generalnu kuću otaca spiritanaca. Bio je sistent papinskoga prijestolja i član Pripremnog povjerenstva za II. vatikanski sabor te se njegov izbor kao poglavara zajednice podudarao s otvaranjem ovoga zasjedanja. Tijekom svih pet zasjedanja koncila obaviještavao je članove svoje vjerske obitelji o raspravama, prihvaćenim tekstovima i donesenim odlukama.

Ova studija ne namjerava predstaviti sve što je nadbiskup Lefebvre rekao tijekom koncila. Čitatelji mogu pronaći sve njegove govore u knjizi Optužujem koncil. Ideja je radije pokazati kako je tijekom razdoblja od šest godina, situacija postala nerazrješivo neodrživom. Kad je izabran 1962. godine, nadbiskup Lefebvre naslijedio je delikatnu situaciju koja bi čitateljima mogla predočiti velike poteškoće povezane s upravljanjem ustanovom koja je postala žrtvom neodlučnosti i propitivanja u razdoblju nakon svjetskih ratova.

Mandat usred protivnih strujanja

Podjele i štetno ozračje razvijalo se prije svega u Francuskoj, a osobito u Chevilly-Larueu, glavnom skolastikatu družbe. Opasno su se razvijali autori s modernim sklonostima i eksperimentima u samoupravljanju i samoformaciji. Nadbiskup Lefebvre se obvezao da to okonča. Zahtijevao je da se očisti knjižnica koja sadrži osuđena djela o. Congara i o. Chenua.

Premjestio je p. Fourmonda koji je iz svojih teoloških predavanja pokušavao ukloniti apologetiku i raspravu o Blaženoj Djevici Mariji. U proljeće 1963. uputio je precizne smjernice nadređenima glavnih skolastikata, naređujući im da ,,uklone s učiteljskih položaja sve koji su prožeti modernističkim idejama“. On ih je poticao da pokažu razlučivanje u svom izboru propovjednika na duhovnim obnovama, predavanjima te autora za časopise.

,,Moramo izbjegavati sve što bi moglo potkopati poštovanje prema Crkvi i Papi i sve što umanjuje povijesnu istinu Svetoga pisma, vrijednost Tradicije, temeljne pojmove moralnosti i grijeha te osobnu odgovornost. Moramo spriječiti invaziju duha svijeta u redovničkim zajednicama.“
(Mons. Bernard Tissier de Mallerais, Marcel Lefebvre: The Biography, Angelus Press, str. 345)

Nadbiskup Lefebvre je obnovio nastavničko osoblje u skolastikatima, posebno dekane studija. U filozofiji je osudio ,,velika zla našega vremena, idealizam i subjektivizam. Samo tomistička filozofija daje nam znanje o stvarnome“. U teologiji je inzistirao na ,,važnosti Učiteljstva te Tradicije i njezinoga odnosa sa službenicima sakramenata i žrtvom“. U blagovaonicama je propisao čitanja glavnih enciklika i papinskih dokumenata od Pija IX. do onih sadašnjih, osobito djela sv. Pija X.

Što se tiče liturgije, njegove su naredbe bile da se slijedi rimske propise, ,,izbjegava sve što proizlazi iz osobnih inicijativa tzv. liturgičara“, čuvanje jezika Crkve, nikada ne spajati para-liturgiju s liturgijom, ne slaviti Misu okrenuti prema narodu i ne primati Pričest stojeći.

Reformacija se pretvara u tornado

Krajem godine 1963. ponovno je inzistirao o vrlo alarmantnoj situaciji u nekim kućamaspiritanaca. Biskup Tissier de Mallerais opisuje užasan prelatov opis:

,,Propast autoriteta, neobuzdana sloboda, pravo da se sve sudi i kritizira, odsutnost poniznosti. Gubitak poštovanja prema kolegama, autoritetu i prema sebi. Gubitak umjerenosti u odijevanju, izgledu, čitanju i televiziji. (…) Prezir prema tradicijama, odricanje od latinskog jezika i gregorijanskog pjevanja i napuštanje skolastičke filozofije i teologije.“

Na žalost, iako je nadbiskup Lefebvre bio lucidan, imao je manjak odlučnih ljudi sposobnih provesti toliko potrebne reforme. U Chevillyu je prihvatio ostavku rektora i zamjenu tri profesora, no novi rektor imenovan 1964. kasnije je priznao da je izdao njegovo povjerenje: ,,Bacao sam mu pijesak u oči i koristio sam metode koje mu nisu bile po volji, studenti su bili moja braća, a ne moji podređeni!“ Ovaj stav otkriva nesposobnost prakticiranja ,,istinskog očinskog autoriteta koji je bio snažan, sposoban obučavati svećenike i sposoban izdržati zaluđenost novom teologijom i revolucionarnim metodama poučavanja. (mons. Tissier, str. 348.).

U koncilskim godinama se smjer koji je želio dati nadbiskup Lefebvre sve otvorenije osporavao čak i unutar njegove zajednice i pod pritiskom drugih biskupa, osobito francuskih biskupa.

Nastavlja se…

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno