Connect with us

Društvo

‘PRIJATELJSTVO’ SRBIJE I TURSKE: PREKO LEŠEVA DO CILJEVA!

Objavljeno

- datum

Kao uvjek, Srbijanci se priključuju onima koje su do jučer mrzili iz dna duše, koje su klali, ubijali, strijeljali, rastjerivali i protjerivali, sjetimo se samo Niša, kojeg je Francuski diplomata koji je bio prisutan prilikom stvaranja SHS-tvorevine 1918.god. i bio proglašem `velikanom Jugoslavije´ a kad je deset godina kasnije posjetio Niš i izjavio javno da je od Niša, jednog jako lijepog orijantalnog velegrada postao pod Srbijom prljav, zapostavljen i opljačkan su ga Srbijanci proglasiti „Persona non grata“ te je jedva uspio pobjeći iz Srbije koja ga je htjela uhapsiti.

Sjetimo se i mržnju prema Turskim vozačima koji su trebali voziti kroz Jugoslaviju i kako su ih Srbijanski milicajci nekada a danas i policajci maltretirali, i sjetimo se BiH, .. a oni sada pjevaju Turske pjesme, valjda priznajući da su oni Poturice .. ..

Ono što je fascinantno kod srpsko-muslimanskih odnosa jest lakoća kojom muslimani Srbima opraštaju zločine. Ivica Dačić uzeo je mikrofon i zapjevao Erdoganu „Miljacku“, a u dvorani su počeli pljeskati. Taj vazalski, pokvareni stil diplomacije nije ništa novo u srpskoj politici.

Srbi su genijalni… (ako ovo sve prolazi)

Shvatite ovu tvrdnju kako god želite, ali Srbi su genijalni. Od 1991. do 1999. pobili su i zaklali više od 100.000 muslimana. Silovali su na desetke tisuća žena. Ubijali su djecu, ranjenike i civile, a u Srebrenici počinili najveći masovni zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Pojedinci koji su huškali na zločine i krvave osvete protiv „Turaka“ bili su, među ostalima, glavom i bradom Aleksandar Vučić i Ivica Dačić.

Identifikacija Bošnjaka i kosovskih Albanaca kao „Turaka“, bila je temelj genocida nad oba naroda, kako u ovom, tako i u Drugom svjetskom ratu. Bosanski muslimani nisu odmah prihvatili NDH, a njihovo masovno pristupanje ustaškoj vojsci posljedica je zvjerskih zločina četnika u Fočanskom kraju koje su partizani odmah amnestirali te čitave postrojbe koljača i krvnika, bez ikakve istrage, primili u svoje redove. Na zgrožene vapaje partizana Bošnjaka da se zločinci kazne, Tito je odmahnuo rukom. Trebali su mu četnici da partizansku vojsku pretvori u heterogenu vojnu silu u kojoj je velikosrpski element dominantan.

Svi se borili za slobodu

U tom smislu možemo govoriti o svojevrsnoj nadopuni komunističke prakse i ideologije s onom četničkom. Isto se ponovilo u ratovima devedesetih. Petokraka zvijezda i dvoglavi četnički orao. „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ i četnički slogan „sloboda ili smrt“ imaju vrlo sličan prizvuk, kao i samo značenje. I četnici i partizani tvrde da su se borili za slobodu.

Velikosrpska mržnja prema muslimanima ipak je puno starija od komunizma. Tu se radi o višestoljetnoj narodnoj predaji, čitavoj književnosti koja je praktično nastala na demonizaciji Turaka kao neprijatelja prema kojima ne smije biti milosti. U toj kulturi kultno mjesto pripada nožu. Miloš Obilić nožem je ubio osmanskog sultana na Kosovu 1389. Učinio je to podmuklo, služeći se prijetvornošću i lažima, ali takav pristup ratovanju u istoj kulturi smatra se legitimnim, jer Turci i ostali neprijatelji ne zaslužuju časnu borbu.

Draškovićev “Nož”

U romanima koji su se pojavili u zadnjim desetljećima dvadesetog stoljeća nož je (bilo doslovno ili kao metafora za bilo koje drugo oružje) imao dvostruku svrhu: jednostran i pretjeran prikaz upotrebe noža protiv Srba jačao je mržnju prema njihovim susjedima te istovremeno pripremao Srbe na upotrebu noža protiv demoniziranog neprijatelja. Ta je dvostruka svrha osobito očigledna u romanu Vuka Draškovića, prikladno naslovljenom “Nož”, najpopularnijem velikosrpskom literarnom uratku osamdesetih.

Radnja Draškovićeva bestselera odigrava se u istočnoj Hercegovini za vrijeme Drugog svjetskog rata, a njezini najdojmljiviji trenuci su muslimanska sadistička ubojstva, kao u sljedećoj epizodi, u kojoj svi ubojice imaju prepoznatljiva muslimanska imena:

„Naglo se Kemal diže, podivljao u očima, ne može suze da zaustavi, okreće se kao da je pometiljao, trgnu nož iz korica, skoči na Ljubicu, uhvati je za kosu i obori pred Huseina. Jednim zamahom, kao da siječe braveći but, otkide joj lijevu dojku, ona vrisnu, krv ga poštrca po čelu i obrazima. Otkide joj nos, izvuče jezik iz usta, i njega prereza. Zabode vrh noža u oko, podvuče nekoliko puta u krug, podvuče čelik oko kvrgave kuglice koja mu je migoljila među prstima. Kad iščupa oko, zavrljači ga na siniju, pred protu Nićifora. Tada zakla Ljubicu! “

Draškovićev nož u popisu srbijanske lektire…

Inače, koga zanima, i ova knjiga pripada popisu srpske lektire. Neka djeca uče! Takve knjige čitaju i pripadnici srpske nacionalne manjine u izdvojenim školskim programima koje mi financiramo, ali to je jedna posebna i šira tema.

Ono što je fascinantno kod srpsko-muslimanskih odnosa jest lakoća kojom muslimani Srbima opraštaju zločine. Ivica Dačić uzeo je mikrofon i zapjevao Erdoganu „Miljacku“, a u dvorani su počeli pljeskati. Taj vazalski, pokvareni stil diplomacije nije ništa novo u srpskoj politici.

 

U obje Kosovske bitke Srbi su se našli s dvije strane bojišta. Oni, u stvari, sve do masovnih narodnih ustanaka u prvoj polovici devetnaestog stoljeća, nisu nikada bili ujedinjeni u ratu protiv Turaka. Pristali su biti sluge Osmanlijskog carstva, a s vremenom između njih i Turaka razvio se obostrani respekt pa je tako i Srpska pravoslavna Crkva uz islam, postala službenom religijom carstva. Pritom, za razliku od Hrvata nisu masovno prelazili na Islam (niti ih se na to u tolikoj mjeri prisiljavalo). Hrvati, starosjedioci Bosne i Hercegovine, danas se većinom smatraju muslimanima, odnosno, Bošnjacima, iako su porijeklom većinom Hrvati, ili u manjoj mjeri Srbi.

Zbog toga nas ne treba iznenaditi srdačnost Erdogana prema Vučiću i Dačiću. Ti odnosi stvarani su stoljećima. Preko leševa se dolazilo do ciljeva, a ponekad je taj cilj i „prijateljstvo“.

Gdje je u tome svemu Hrvatska? Kao država koja nema vanjsku politiku, mi smo nigdje i kao takvi savršena meta sviju. Dobar primjer apsurdnosti naše pozicije jesu i stalni verbalni napadi Bakira Izetbegovića i drugih čelnika Bošnjaka iz Federacije BiH. Nadam se kako ih neću uvrijediti ako napišem kako se i tu povijest ponavlja. Bivši Hrvati udaraju na one koji su i dalje ostali Hrvati, a to kod nas, uistinu nije ništa novo (Dnevno|Hrvatskonebo|Croative.net)

Komentari

Komentari

Društvo

(VIDEO) Kršćanska dužnost kralja Poljske i Velikoga Vojvode Litve Jana III. Sobieskog – obrana katoličke Europe od Antikristova islama

Objavljeno

- datum

Jan III. Sobieski (17. kolovoza 1629. – 17. lipnja 1696.) je jedan od najznačajnijih katoličkih vladara Poljsko – Litavske Unije, od 1674. do svoje smrti kralj Poljske i Veliki Vojvoda Litve.

Njegova 22-godišnja vladavina obilježena je stabilizacijom prilika u Poljsko – Litavskoj Uniji, kojoj je to bilo prijeko potrebno nakon teških razaranja iza švedske agresije i Ustanka Bogdana Hmeljnickog. 

Katolički kralj Jan III. Sobieski je bio omiljen među svojim podanicima, jer se dokazao kao veliki vojskovođa, najpoznatiji je po svojoj pobjedi nad Turcima (14. srpnja – 12. rujna) 1683. u bitci kod Beča. Opsada je okončana bitkom kojom je prekinuto napredovanje Osmanskoga carstva u Europi.

Hrvati i drugi bivši katolički narodi, probudite se iz opijenosti okova vjerskoga sinkretizma i anarhije liberalizma! Obratite se na pravu katoličku vjeru! Idite na Misu svih vremena i tradicionalne sakramente, molite Krunicu i uzmite mač slavnih kršćanskih predaka u ruke i stijeg Krista Kralja, te stupite na bojno polje svoje porobljene domovine nasuprot slugama raskršćanjene Europe i pred njihove kukavičke vazale koji naseljavaju stari kontinent islamistima i izborite se za Katoličku državu.

Više vrijedi jedan Božji lav od stotine tisuća bezbožnih jaraca. Vrijedniji je jedan katolički orao od mnoštva modernističkih vrana.

Bog ne ostavlja nijedan narod koji mu se skrušeno i u pokajanju za svoje grijehe obrati za pomoć pristupajući Katoličkoj Crkvi izvan koje nema vremenitoga i vječnoga spasenja.

Presveta Bogorodice, moli za nas! Živio Krist Kralj!

Tradikatolik.blogspot.com

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Don Josip Mužić: Hrvatski mediji su okupatorski, psihološki razaraju narod!

Objavljeno

- datum

 IMPRESIVNO!    Upoznajte svećenika koji je hrabro istupio u obranu Isusa Krista!

 SPLIT, utorak, 18.09. – 19:30, predstavljanje knjige ‘Božicno cudo na Okitu’ – neobjašnjiv fenomen, čudesan znak 

Don Josip Mužić koji je izazvao reakcije u Hrvatskoj jer se zamislite usudio reći da hrvatski svećenici trebaju po svojoj savjesti zabraniti Pričest (dakle Tijelo i Krv Kristovu) političarima koji javno zagovaraju i promiču ubojstvo čovjeka u svakom smislu, nije bilo tko, odnosno nije svećenik kojeg mediji mogu diskreditirati kao neukog. To je svećenik impresivne biografije, nevjerojatno obrazovani svećenik, profesor i doktor, docent koji je zaređen za svećenika od strane svetog Pape Ivana Pavla II.

>> Splitski svecenik i profesor dr. Josip Mužic: “Tko je glasovao za ratifikaciju IK, ne smije pristupati pricesti”

Nedavno je dao intervju za radiopostaju Mir Međugorje gdje je prilično snažno raskrinkao – Rat protiv čovjeka, govorio je o izdajnicima hrvatske, medijima, eugenici koja se trenutno odvija, Antikristu i antikristima, masoneriji, te mnogim gnjusobama koje Zli i njegovi podanici čine u svijetu, ali i Hrvatima, te upozorio da bi svećenici kao i laici trebali biti principijelni, čuvati nauk crkve te se ne dodvoravati se svijetu (grijehu).

>> ODGOVOR prof. dr. don JOSIPA MUŽICA biskupu UZINICU? Pojašnjenje pojašnjenja

Političare koji promoviraju pobačaj usporedio je sa sotonistima.

Voditelj ga je upitao: Što ako vam predstavnici vlasti dođu s vama razgovarati o problemu pobačaja.

Nemam ja što razgovarati. To je kao da mi dođe sotonist i traži ekumenizam. Kakav ekumenizam sa sotonističkom crkvom? – izravan je bio don Mužić.

>> DR. MUŽIĆ U ZADRU: U svijetu se godišnje izvrši oko 53 milijuna pobacaja

Otkad sam se vratio u Hrvatsku bojkotiram sve hrvatske medije jer smatram da su to okupatorski mediji, rekao je također don Mužić i nastavio: U smislu da ne žele dobro svom narodu i da uništavaju taj narod psihološki. Da bi očuvao svoju psihološku ravnotežu postim od dnevnika, od radija, gledam samo portale i ako mi dođe novina, prolistam je, ali ne želim potrošiti ni centu i podržavati neprijatelje Hrvatske.

Složio se da je izvještavanje masovnih medija s prosvjeda protiv Istanbulske konvencije u Zagrebi bilo – bolesno, te objasnio: Mi smo za vrijeme komunizma znali da smo pod tuđinskim jarmom bezbožne komunističke ideologije, a danas dopuštamo da nas mantaju i vuku za nos u ime hrvatstva i demokršćanstva. To su sve floskule, nikakvog sadržaja ni pokrića, to su uglavnom prodani ljudi, prodane duše i izdajice. Ako dopuštamo da nas oni truju i našu djecu nemamo šanse opstati, oni će nas ubit psihički – rekao je don Mužić.

>> NA HTV-u: ‘Rat protiv covjeka’ – razgovor s don Jozom Mužićem

Također osvrnuo se na evangelizaciju naših političara te rekao da još uvijek vrijedi ona da kao kršćani moramo ljubiti i ateiste ali također moramo osuđivati izdaju i boriti se protiv izdaje jer to uništava naš narod. Upozorio je da nije sad važno pitanje evangelizacije prema takvim ljudima nego je urgentnije pitanje kako sačuvati one zdrave snage koje mi imamo. Tko se njima bavi? Zašto bi se mi bavili onima koji su svojevoljno izašli iz Crkve i rade sustavno protiv Crkve? Moramo mi moliti za njihovo obraćenje ali ako ne pozabavimo sa zdravim ljudima koji su još tu izgubit ćemo i to i neće nas više biti’, rekao je i dodao: moramo se posvetiti zdravim ljudima kojima je vjera na srcu i njima dat prve redove a ne drugima, aludirajući na političare koji promiču grijeh i uredno dobivaju prve redove u hrvatskim crkvama.

Poslušajte izvrstan intervju s don Josipom Mužićem i saznajte kako ovaj hrabri svećenik razmišlja:

 SPLIT, utorak, 18.09. – 19:30, predstavljanje knjige dr. Mužića ‘Božicno cudo na Okitu’ – neobjašnjiv fenomen, cudesan znak 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Profesor Gjidara na tribini Hrvatske udruge Benedikt: “Francuska nikad neće pristati na federalnu Europu!”

Objavljeno

- datum

U petak, 14. rujna pred gotovo punom dvoranom Dominikanskog samostana u Splitu održana je tribina pod nazivom “O državi i o izbornom i političkom pravu Hrvata” u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt.

Na tribini su, neposredno nakon završetka znanstvenog simpozija na splitskom sveučilištu Hrvatsko-francuski upravno-pravni dani, sudjelovali profesor emeritus s francuskog sveučilišta Paris II, Marc Gjidara i dr. sc. Neven Šimac, koji su zajedno inicirali i utemeljili ovaj stručno-znanstveni simpozij. Razgovor je moderirao politički komentator i publicist Marko Ljubić.

U ime organizatora tribinu je otvorio prigodnim pozdravnim riječima predsjednik Hrvatske udruge Benedikt Vide Popović, koji je predstavio sudionike tribine, profesora Gjidaru i dr. Šimca te Marka Ljubića.

Nekoliko je iznimno važnih naglasaka publika mogla čuti u tome nadasve zanimljivom i sadržajnom razgovoru s dvojicom vrhunskih intelektualaca međunarodnog ugleda, koje na žalost izvan najužih stručnih, znanstvenih i intelektualnih krugova hrvatska najšira javnost rijetko ili gotovo nikada nema prigodu čuti. Nakon uvodnih pitanja Marka Ljubića o upravo završenim francusko-hrvatskim upravno-pravnim danima, koje su i profesor Gjidara i dr. Šimac komentirali od samoga razvoja prvotne ideje, iznoseći čitav niz nerazumijevanja, ignoriranja, zatim razvojnih nesporazuma, prvenstveno u okviru zagrebačkog sveučilišta, pa do mišljenja o aktualnoj znanstveno-stručnoj razini simpozija u Splitu, tijek razgovora usmjeren je u raspravu o samoj biti pojma država, izbornom i političkom sustavu, suverenitetu država u okvirima međunarodnih asocijacija, do identiteta naroda i same Europe.

I profesor Gjidara i dr. Šimac su, na pitanje o smislu države i smislu povijesnih žrtava za vlastitu državu, jasno istakli, da su usprkos vrhunskim društvenim i akademskim, time i egzistencijalnim pozicijama u Francuskoj, naglašavajući da je sveučilište Paris II na kojemu uživaju vrhunski status, apsolutno najbolje pravno sveučilište u Francuskoj i među najboljima u Europi, snažno podupirali, često i uz rizike nerazumijevanja okoline, proces stvaranja hrvatske države. Na pitanje voditelja zašto, oba su istakli da je to temeljno pitanje identiteta, da je stoga to i temeljno moralno pitanje svakoga Hrvata, da im je potreba afirmacije osobnog identiteta bila važnija od statusnih privilegija, da identitet nije moguće sačuvati i afirmirati bez nacionalne države, te da je pravo na upravljanje vlastitom slobodom u punini, temeljni smisao i svrha postojanja države. Time su i jasno odgovorili da se država ne smije identificirati samo s materijalnim vrijednostima, što se u Hrvatskoj često s anacionalnih političkih pozicija pokušava nametnuti. Jasno su naglasili i profesor Gjidara i dr. Šimac nužan racionalan respekt prema materijalnim resursima naroda i društva, bez kojih se ne može ostvariti uspješna afirmacija nacionalnog identiteta, ali s kategoričkih polazišta da u temeljima postojanja države mora biti pitanje identifikacije naroda i prirodnog prava na upravljanje svim narodnim potencijalima, nematerijalnim i onim materijalnim. Iz razgovora o tom temeljnom polazištu postojanja samostalne nacionalne države, profesor Gjidara je posebno apostrofirao ostvarivanje političkih prava svakoga državljanina, ističući da je vrhunski demokratski uzor što veća politička participacija državljana bez obzira na mjesto prebivališta ili življenja, u odlučivanju o nacionalnim politikama u Saboru, pa mu je stoga nevjerojatno da aktualna hrvatska Vlada ne namjerava omogućiti dopisno i elektronsko glasovanje državljanima izvan Hrvatske, čak i usprkos zakonodavne rezolucije Europskog parlamenta.

I profesor Gjidara i dr. Šimac su istaknuli da bi to država morala uvesti radi jačanja državne legitimnosti i razvoja demokratskih standarda, bez obzira na stavove i zahtjeve bilo koga u međunarodnoj zajednici, jer se, kako su istaknuli, radi o temeljnom interesu svake dobre države.

Dr Šimac je naglasio u kontekstu razgovora o biti države, osvrćući se na postavljeno pitanje o smislu osobnog zalaganja za samostalnu državu hrvatskog naroda, te umjetnu dvojbu između identitetskih i tzv. materijalnih ciljeva, da je upravo zbog toga,  zbog ostvarivanja vrhunskih materijalnih ciljeva radi afirmacije identitetskih ciljeva, što čini po njegovim riječima neraskidivu ciljanu cjelinu, iznimno bitno kako se upravlja državom. Naglasio je da se u Hrvatskoj već kronično zanemaruju znanje i uvažavanje struke i znanosti u upravljanju državom te da s toga imamo sve više problema u svim sferama društva. “Primjena vrhunskih znanja je ključno pitanje u današnjoj Hrvatskoj, jer iz upravljanja državom zapravo se razvijaju i očituju sve slabosti hrvatskoga društva.”, naglasio je dr. Šimac, a profesor Gjidara je apostrofirao upravno pravo kao temeljnu znanost bez koje je nezamislivo uspješno i dobro upravljati državom i društvom.

U tom kontekstu razgovor je išao prema dva nužna pitanja – o ostvarivanju političkih prava hrvatskog naroda u cjelini i gledajući pojedinačno, s pozicija državljana, te o korištenju znanja u upravljanju državom, s konačnim osvrtom na ulogu hrvatskih sveučilišta i akademske zajednice u donošenju i kreiranju nacionalnih politika. Voditelj je upravo ta pitanja potencirao naglašavajući nepostojanje jednoga elitnog nacionalnog strateškog instituta s najumnijim Hrvatima iz cijeloga svijeta, ali i s najboljim umovima uopće, koji bi bio izvorište potrebnih i konkurentnih znanja nacionalnim politikama. Potencirajući pitanja ostvarivanja izbornog i političkog prava državljana voditelj se referirao na znanstvene radove profesora Gjidare o izbornom i političkom pravu te znanstvene i stručne radove dr. Šimca o pitanjima tzv. političkog predstavništva.

I jedan i drugi su istakli vrlo ozbiljne nedostatke hrvatskog izbornog i političkog sustava, potpuno neodrživu situaciju da milijuni Hrvata izvan Hrvatske ne mogu ostvariti svoja temeljna politička prava te da je neodrživa činjenica da im je ustavno čak ograničena politička ravnopravnost s državljanima koji žive u Hrvatskoj. Dr. Šimac se vrlo oštro osvrnuo na neznanstvenu, necivilizacijsku i karikaturalnu formu tzv. poreznog obveznika u raspravama o izbornom i političkom pravu, s upozorenjem da takva kategorija ne postoji u politološkoj znanosti o političkim pravima, te da je to vrlo opasan pokušaj slabljenja samih temelja državne legitimnosti. Istaknuo je da je neodrživo da se u zakonodavnom domu hrvatskog naroda zastupnici ponašaju kao zastupnici regija, nekakvih interesnih grupa, manjina, predstavnici svojih, kako je rekao, lokalnih sredina, općina i gradova, s naglaskom da u Saboru svaki zastupnik mora predstavljati ukupan hrvatski narod, sve državljane bez obzira gdje živi i da je to temeljna zadaća zakonodavnog doma i svakoga njegovog člana.

S tim u svezi, voditelj je potencirao pitanje modela izbornoga sustava i načina izbora zastupnika, naglasivši da je pri ovakvom izbornom modelu s deset plus dvije izborne jedinice, zastupnik temeljem izborne odgovornosti prema onima koji ga biraju zapravo nužno usmjeren na zastupanje separatnih interesa nasuprot svenacionalnih, ističući čak i one antagonizirane kao u slučaju Pupovca i politike manjine, koja njega bira u Sabor. I dr. Šimac i profesor Gjidara su izričito zastupali s uvjerljivom znanstvenom, pravnom i politološkom argumentacijom, nužnost kreiranja izbornog modela koji će osigurati nacionalnu odgovornost zastupnika i stvaranje pretpostavki za kreiranja nacionalnih politika u interesu svih državljana Republike Hrvatske.

S tim u svezi profesor Gjidara je jasno naglasio svoju već publiciranu tvrdnju u znanstvenim radovima, iznesenu kroz pitanje jesu li Hrvati izvan Hrvatske ranjiva skupina prema praksi suda za ljudska prava u Strasbourgu, stavljajući to u kontekst pitanja o presudi suda u Muenchenu Perkoviću i Mustaću i prirodi osuđenog režima, da Republika Hrvatska mora sve učiniti kako bi se institucionaliziralo političko pravo hrvatskih državljana izvan Hrvatske i omogućilo im se prije svega kroz izborni sustav pravo potpune participacije u državnim politikama. Dr. Šimac je naglasio da njega ne zanima jedan ili tri preferencijalna prava, da je to kozmetika, te da on kao državljanin sa sviješću o svojim političkim pravima želi odlučivati o svakom zastupniku u Hrvatskom saboru. To je smisao pune demokracije u jednoj nacionalnoj državi, zaključio je dr. Šimac.

Profesor Gjidara je s tim u vezi, a u okviru pitanja o načinu donošenja najviših državnih odluka i kreiranju nacionalnih politika, snažno naglasio, navodeći nevjerojatne primjere iz osobnoga iskustva s hrvatskim sveučilišnim profesorima, pojam lojalnosti prema državi i narodu, kao civilizacijsku paradigmu, ali i standard obveznosti. Nazočnima je ispričao prispodobu s jednim zagrebačkim kolegom, kome je isticao lojalnost kao nužnu formu obveznosti i u konačnici pitanje osobnog morala, a koji mu je obveznost pokušavao tumačiti kao odnos znanstvenika i fakulteta na kojemu radi. “Taj čovjek uopće ne shvaća da njemu plaću samo prosljeđuje fakultet, on ne shvaća da ga plaća hrvatska država i da je njegova lojalnost prvenstveno određena obvezom prema hrvatskom narodu i državi, a ne prema fakultetu.”, rekao je profesor Gjidara. S tom prispodobom zapravo je uz dodatna objašnjenja i navodeći primjere iz osobnog iskustva iz Francuske, snažno upozorio na nevjerojatne činjenice da profesori s hrvatskih sveučilišta izravno sudjeluju u međunarodnim destrukcijama i klevetanju hrvatskoga naroda. I Gjidara i Šimac su istakli da je to činjenica koju ne bi tolerirala ni jedna moderna demokratska država.

U razgovoru, pitanjima koja je potencirao voditelj razgovora, a kasnije i kroz čitav niz pitanja sudionika tribine iz publike, valja istaknuti kategoričan, pomalo iznenađujući stav, profesora Gjidare da Francuska nikada neće pristati na federalni koncept Europske unije koji zastupa Njemačka. Iznenađujući zbog javne percepcije u Hrvatskoj, da su Macron i Merkel zapravo nositelji te ideje. I Gjidara i Šimac su jasno istakli da Europska unija ne može opstati bez uvažavanja suvereniteta nacionalnih država, a na eksplicitno pitanje voditelja može li Europa, a u okviru nje i Hrvatska kao država opstati bez kršćanske kralježnice, i dr. Šimac i profesor Gjidara su jasno naznačili da nitko i ništa ne može opstati bez uvažavanja svoga istinskog identiteta, pri čemu je dr. Šimac istaknuo snažnu kršćansku poziciju Roberta Schumanna, kao utemeljitelja suvremene Europske unije. Bilo je tu čitav niz zanimljivih detalja i informacija koje sudionici nisu imali prigode nikada čuti niti pročitati u hrvatskim medijima, primjerice da Sud Europske unije u Luksemburgu rješenja i sve procese vodi isključivo na francuskom jeziku, pa da je imperativ svih studija europskog prava, koje je upravo Gjidara bio ustanovio na zagrebačkom Pravnom fakultetu, a koji su prestali postojati na žalost, frankoponska upravna i pravna tradicija, vrhunsko poznavanje francuskog jezika, pri čemu je istaknuo još jedan paradoks suvremene Hrvatske da je dr. Siniša Rodin, hrvatski predstavnik u tom sudu europsko pravo završio u SAD-u na engleskom jeziku!? Gjidara je tu činjenicu iznio kako bi ilustrirao model upravljanja hrvatskom državom, improvizaciju i nužne loše rezultate u svim oblastima, gdje se u samome sustavu zanemaruju temeljna znanja i racionalna i znanstvena polazišta. Valja svakako naglasiti, prvenstveno zbog potencijalnog interesa javnosti sklone osobnu znatiželju usmjeravati prema imenima ljudi, da je profesor Gjidara na voditeljevo pitanje o očitoj podcjenjenosti upravnog prava u Hrvatskoj, koje se gotovo ni ne spominje u javnom i akademskom diskursu, naglasio da je to pravo apsolutno najvažnije za upravljanje državom te da je u Hrvatskoj otac Vesne Pusić, pokojni akademik Eugen Pusić „grobar“ upravno-pravne znanosti i struke.

Tijekom jedno i pol satnog razgovora, s voditeljem i publikom, profesor Gjidara i dr. Šimac istaknuli su čitav niz iznimno zanimljivih činjenica, stavova i iskustava te usvojenih znanstvenih uporišta o najbitnijim aspektima hrvatske državne realnosti, koje je publika rijetko kad i gdje imala prilike čuti pa su i pitanjima, a pogotovo nakon tribine sudionici s neskrivenim zadovoljstvom zahvaljivali organizatoru, a pogotovo gostima na, kako su isticali svi od reda, rijetko kvalitetnom i sadržajnom razgovoru i događaju.

Hrvatska udruga Benedikt

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno