Connect with us

Društvo

‘PRIJATELJSTVO’ SRBIJE I TURSKE: PREKO LEŠEVA DO CILJEVA!

Objavljeno

- datum

Kao uvjek, Srbijanci se priključuju onima koje su do jučer mrzili iz dna duše, koje su klali, ubijali, strijeljali, rastjerivali i protjerivali, sjetimo se samo Niša, kojeg je Francuski diplomata koji je bio prisutan prilikom stvaranja SHS-tvorevine 1918.god. i bio proglašem `velikanom Jugoslavije´ a kad je deset godina kasnije posjetio Niš i izjavio javno da je od Niša, jednog jako lijepog orijantalnog velegrada postao pod Srbijom prljav, zapostavljen i opljačkan su ga Srbijanci proglasiti „Persona non grata“ te je jedva uspio pobjeći iz Srbije koja ga je htjela uhapsiti.

Sjetimo se i mržnju prema Turskim vozačima koji su trebali voziti kroz Jugoslaviju i kako su ih Srbijanski milicajci nekada a danas i policajci maltretirali, i sjetimo se BiH, .. a oni sada pjevaju Turske pjesme, valjda priznajući da su oni Poturice .. ..

Ono što je fascinantno kod srpsko-muslimanskih odnosa jest lakoća kojom muslimani Srbima opraštaju zločine. Ivica Dačić uzeo je mikrofon i zapjevao Erdoganu „Miljacku“, a u dvorani su počeli pljeskati. Taj vazalski, pokvareni stil diplomacije nije ništa novo u srpskoj politici.

Srbi su genijalni… (ako ovo sve prolazi)

Shvatite ovu tvrdnju kako god želite, ali Srbi su genijalni. Od 1991. do 1999. pobili su i zaklali više od 100.000 muslimana. Silovali su na desetke tisuća žena. Ubijali su djecu, ranjenike i civile, a u Srebrenici počinili najveći masovni zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Pojedinci koji su huškali na zločine i krvave osvete protiv „Turaka“ bili su, među ostalima, glavom i bradom Aleksandar Vučić i Ivica Dačić.

Identifikacija Bošnjaka i kosovskih Albanaca kao „Turaka“, bila je temelj genocida nad oba naroda, kako u ovom, tako i u Drugom svjetskom ratu. Bosanski muslimani nisu odmah prihvatili NDH, a njihovo masovno pristupanje ustaškoj vojsci posljedica je zvjerskih zločina četnika u Fočanskom kraju koje su partizani odmah amnestirali te čitave postrojbe koljača i krvnika, bez ikakve istrage, primili u svoje redove. Na zgrožene vapaje partizana Bošnjaka da se zločinci kazne, Tito je odmahnuo rukom. Trebali su mu četnici da partizansku vojsku pretvori u heterogenu vojnu silu u kojoj je velikosrpski element dominantan.

Svi se borili za slobodu

U tom smislu možemo govoriti o svojevrsnoj nadopuni komunističke prakse i ideologije s onom četničkom. Isto se ponovilo u ratovima devedesetih. Petokraka zvijezda i dvoglavi četnički orao. „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ i četnički slogan „sloboda ili smrt“ imaju vrlo sličan prizvuk, kao i samo značenje. I četnici i partizani tvrde da su se borili za slobodu.

Velikosrpska mržnja prema muslimanima ipak je puno starija od komunizma. Tu se radi o višestoljetnoj narodnoj predaji, čitavoj književnosti koja je praktično nastala na demonizaciji Turaka kao neprijatelja prema kojima ne smije biti milosti. U toj kulturi kultno mjesto pripada nožu. Miloš Obilić nožem je ubio osmanskog sultana na Kosovu 1389. Učinio je to podmuklo, služeći se prijetvornošću i lažima, ali takav pristup ratovanju u istoj kulturi smatra se legitimnim, jer Turci i ostali neprijatelji ne zaslužuju časnu borbu.

Draškovićev “Nož”

U romanima koji su se pojavili u zadnjim desetljećima dvadesetog stoljeća nož je (bilo doslovno ili kao metafora za bilo koje drugo oružje) imao dvostruku svrhu: jednostran i pretjeran prikaz upotrebe noža protiv Srba jačao je mržnju prema njihovim susjedima te istovremeno pripremao Srbe na upotrebu noža protiv demoniziranog neprijatelja. Ta je dvostruka svrha osobito očigledna u romanu Vuka Draškovića, prikladno naslovljenom “Nož”, najpopularnijem velikosrpskom literarnom uratku osamdesetih.

Radnja Draškovićeva bestselera odigrava se u istočnoj Hercegovini za vrijeme Drugog svjetskog rata, a njezini najdojmljiviji trenuci su muslimanska sadistička ubojstva, kao u sljedećoj epizodi, u kojoj svi ubojice imaju prepoznatljiva muslimanska imena:

„Naglo se Kemal diže, podivljao u očima, ne može suze da zaustavi, okreće se kao da je pometiljao, trgnu nož iz korica, skoči na Ljubicu, uhvati je za kosu i obori pred Huseina. Jednim zamahom, kao da siječe braveći but, otkide joj lijevu dojku, ona vrisnu, krv ga poštrca po čelu i obrazima. Otkide joj nos, izvuče jezik iz usta, i njega prereza. Zabode vrh noža u oko, podvuče nekoliko puta u krug, podvuče čelik oko kvrgave kuglice koja mu je migoljila među prstima. Kad iščupa oko, zavrljači ga na siniju, pred protu Nićifora. Tada zakla Ljubicu! “

Draškovićev nož u popisu srbijanske lektire…

Inače, koga zanima, i ova knjiga pripada popisu srpske lektire. Neka djeca uče! Takve knjige čitaju i pripadnici srpske nacionalne manjine u izdvojenim školskim programima koje mi financiramo, ali to je jedna posebna i šira tema.

Ono što je fascinantno kod srpsko-muslimanskih odnosa jest lakoća kojom muslimani Srbima opraštaju zločine. Ivica Dačić uzeo je mikrofon i zapjevao Erdoganu „Miljacku“, a u dvorani su počeli pljeskati. Taj vazalski, pokvareni stil diplomacije nije ništa novo u srpskoj politici.

 

U obje Kosovske bitke Srbi su se našli s dvije strane bojišta. Oni, u stvari, sve do masovnih narodnih ustanaka u prvoj polovici devetnaestog stoljeća, nisu nikada bili ujedinjeni u ratu protiv Turaka. Pristali su biti sluge Osmanlijskog carstva, a s vremenom između njih i Turaka razvio se obostrani respekt pa je tako i Srpska pravoslavna Crkva uz islam, postala službenom religijom carstva. Pritom, za razliku od Hrvata nisu masovno prelazili na Islam (niti ih se na to u tolikoj mjeri prisiljavalo). Hrvati, starosjedioci Bosne i Hercegovine, danas se većinom smatraju muslimanima, odnosno, Bošnjacima, iako su porijeklom većinom Hrvati, ili u manjoj mjeri Srbi.

Zbog toga nas ne treba iznenaditi srdačnost Erdogana prema Vučiću i Dačiću. Ti odnosi stvarani su stoljećima. Preko leševa se dolazilo do ciljeva, a ponekad je taj cilj i „prijateljstvo“.

Gdje je u tome svemu Hrvatska? Kao država koja nema vanjsku politiku, mi smo nigdje i kao takvi savršena meta sviju. Dobar primjer apsurdnosti naše pozicije jesu i stalni verbalni napadi Bakira Izetbegovića i drugih čelnika Bošnjaka iz Federacije BiH. Nadam se kako ih neću uvrijediti ako napišem kako se i tu povijest ponavlja. Bivši Hrvati udaraju na one koji su i dalje ostali Hrvati, a to kod nas, uistinu nije ništa novo (Dnevno|Hrvatskonebo|Croative.net)

Komentari

Komentari

Društvo

DONOSIMO DOKUMENTE: Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine

Objavljeno

- datum

Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine.

DOKUMENTI!

Izvor: Službena stranica Romana Leljaka

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Praljak je isprao presumpciju grijeha naroda koju mu je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac…”

Objavljeno

- datum

Svim tim crvenim, zelenim i žutim, pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete nas zaustaviti, niste ni prije. 

Urednica mi je dala zadatak. “Napiši osvrt na komemoraciju u Lisinskom. Ti si Hercegovac, ti nisi bio tamo samo na radnom zadatku”, rekla je. Nisam siguran da ću pronaći riječi kojima bi mogao opisati ono što sam osjećao tada jer Slobodan Praljak nije samo veliki general. On je prije svega ljudina, simbol slobodnog Hrvata u BiH. On je ono što bi mnogi od nas htjeli biti. Rekao je jedan prijatelj: “Praljak je posljednji aristokrat, renesansni ratnik. Pjesnik, filozof. Čovjek koji danas ratuje jer mora, sutra neprijatelju daje ruku pomirenja i pomoći jer želi”.

No, ono što me iznenadilo na komemoraciji bili su pogledi generala. Iz djetinjstva ostala mi je slika hrvatskih generala kao mrkih, namrgođenih osoba. Ne znam, takav bi general trebao biti.

Na komemoraciji generali su sjedili jedan uz drugog. Svi s osmjehom i suzama u očima. I nije to bio osmijeh, kako je zlobno primijetio jedan kolega, jer su u središtu pozornosti opet.

Kao da generali ne bi u središte medijske pozornosti mogli s puno manje troška i truda doći. Sjetimo se samo admirala Loše i njegove nespretne izjave u našem portalu  i kakvu je medijsku pozornost dobila. Ma kako nepotrebno po mom mišljenju bila.

Ne. bio je to osmijeh zbog pobjede. Još jedne nevjerojatne i velike pobjede koju su ponovno ostvarili ti sada, neka se ne naljute, starci, umirovljenici.  Njihove su pobjede razlog zbog kojih danas živimo svoj na svome, a koje takvi zlobnici vole ponižavati i ponižavaju jer liječe svoje sitne frustracije i jed koji nose sa sobom.

Kao i neki političari koji su jedva dočekali moment da mogu po televizijama i medijima oduzimati odličja osobama zbog kojih danas imaju priliku sjediti u Hrvatskom saboru. Ponizuju jer sami nisu htjeli izvršiti građansku i domoljubnu dužnost kad su mogli. Ali kao što Anto Kovačević voli često kazati: “puno više političara i novinara je izgubilo Jugoslaviju, nego dobilo Hrvatsku”.

U jednom trenutku, sad uopće ni ne znam kojem, počeo sam plakat na komemoraciji. Je li govorio Sopta ili Vitez, ne znam. Nije to bio toliko plač koliko par suza. Nisam odgojen da plačem u javnosti. I nije to bilo iz tuge, te suze su istekle onaj dan kad je Praljak uzeo sebi život. Bilo je to iz, kako je general Šiljeg rekao, a u nedostatku mojih riječi koristim njegove, zbog osjećaja uzvišenosti.

Da, komemoracija je bila uzvišena jer je simbol pobjede čina jednog čovjeka koji je žrtvovao svoj život kako bi nevinost jednog naroda živjela.

Svojom žrtvom Praljak je isprao presumpciju grijeha jednog naroda koju nam je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac.Taj klatež, što o pravdi blebeće koji za korist tuđu laže, kleveće.”

Kojeg nam je nametnuo i još pokušava nametnuti nekakav madrac koji bi htio postati mudrac i njima slični sitni ljudi koji poradi osjećaja superiornosti kojeg bezrazložno imaju, žele nametati istine i pravde za nešto što su jedino na televiziji gledali.

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu” je rečenica koju treba ponavljati svim tim pogancima, madracima, zlobnicima, koji ne znaju koji i koliki prkos je narodu Herceg Bosne, iz kojeg je potekao i Praljak, omogućio preživljavanje stoljećima u neprijateljskom okruženju.

Zahvaljujući tom prkosu izrasli smo na kamenu i prehranili se korovom. I onda kad smo tisućljetni san, kojeg su nam babe i majke mlijekom prenijele dosanjali, da živimo slobodni u svojoj domovini, na svom kamenu, napokon i doživjeli, našle su se sitne duše, još sitniji ljudi, frustrirani, nesposobni osjetiti pripadnost i sreću zbog te pripadnosti, taj san nam pokušavaju sada oduzet.

Njima je ta rečenica oduzela sve. Jer tom rečenicom i tim činom njima je oduzeta ta njihova lažna superiornost, a nama koji ostajemo, upalila je zaspalu vatru da se borimo jače. Da stanemo jedan uz drugog više. Praljak je napravio čin kojeg su stari Rimljani ‘devotio’. Kad je vojska bila umorna i kada je posustajala na bojnom polju zapovjednik bi se oprostio od vojnika i prijatelja i naoružan bi se bacio u najveću bitku pokušavši vratiti vojnicima hrabrost i samopouzdanje. 

E pa s tim osjećajima, isprepletenim, ponosno i nepokolebljivo izašao je jedan Hercegovac iz te dvorane. Sa suzom u oku i nadom na srcu kako će jednog dana doći slobodan na svoje.

A onima koji su pokušali i pokušavaju, tim crvenim, zelenim i žutim modernim pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete, niste ni prije. 

Autor  Marijan Opačak/direktno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

NE RATIFIKACIJI SPORAZUMA O GRANICI NA KLEKU!

Objavljeno

- datum

Zadnjih mjeseci svjedoci smo nesmiljenom medijskom udaru bošnjačkih predstavnika u Vladi BiH protiv izgradnje Pelješkog mosta. Budući da je Pelješki most na hrvatskom teritoriju, te je izgradnja već odavno dogovorena bez protivljenja Bošnjaka, jedini razlog ovakom postupanju jest zapravo postavljanje još jedne njihove zamke hrvatskoj Vladi i narodu. Silnim pritiscima u neodobravanju gradnje Pelješkog mosta maliciozno se zapravo želi preveslati hrvatska Vlada mašući joj u jednoj ruci s privolom, a u drugoj ruci Sporazumom o granici iz 1999., a nudeći jedno za drugo: SUGLASNOST ZA GRADNJU UZ POTPIS SPORAZUMA.

Sada je ponovno trenutak kazati NE! Sve ostalo bila bi veleizdaja i prodaja hrvatskog teritorija i nacionalnih interesa. Apetiti za posezanjem hrvatskog morskog teritorija ohrabreni su kompromitiranom arbitražom u Savudrijskoj vali, a možemo očekivati da će i eskalirati zbog recentnih odluka iz Haške sudnice. Privremeni režim granice na moru između Hrvatske i BiH, odnosno dviju općina u tim državama, obiju većinski naseljenih Hrvatima, određen je 1999. godine. Sporazum o privremenoj granici potpisali su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Međutim, do ratifikacije nikada nije došlo. Razlog je što su Bosni i Hercegovini pripisani vrh poluotoka Kleka te Veliki i Mali školj u Malostonskom zaljevu temeljem jedne katastarske krivotvorine iz 1974. godine. Velikim propustom takva granica stajala je u prijedlogu pregovaračkog tima RH. Bošnjačka strana drži se tog neratificiranog dokumenta, koristeći se krivotvorinom kao temeljem za daljnje svojatanje hrvatskog mora i ometanje kopnenog spajanja teritorija RH Pelješkim mostom.

>> Sarajevski geodet je 1974. godine krivotvorio granicu

Autori knjige Hrvatska granica na Kleku iz 1999. Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić, Pero Ljubić i Nenad Vekarić sustavno su obradili činjenice o granici na Kleku. Granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske prema Badinterovoj komisiji utvrđena je na dan 25. lipnja 1991., a ona je identična avnojevskim granicama koja je utvrđena prema stanju u trenutku sloma Austro-Ugarske Monarhije 1918., odnosno na Berlinskom kongresu 1878. Svi hrvatski parlamentarci dobili su knjige o granici na Kleku na saborničke stolove, koja jasno i argumentirano iznosi činjenice izvan obavještajnog okruženja čudnovatih komisija, od one 1974. pa sve do 1999., predvođenih tadašnjim ministrom vanjskih poslova Matom Granićem. Smatramo kako bi se akteri tadašnje komisije (1999.), koji su zapravo podmetnuli dokument pokojnom Predsjedniku Tuđmanu, trebali prozvati i primjereno kazniti radi izdaje nacionalnih interesa. Identična situacija, dogodila se ponovno u vrijeme Vlade Zorana Milanovića, ali se srećom i tada odustalo od ratifikacije. I tad kao i prvi put, velikim dijelom zahvaljujući dubrovačkim intelektualcima (Čosić, Kapetanić, Vekarić) koji objavljuju 2012. drugu knjigu „Prijevara ili zabluda: problem granice na području poluotoka Kleka“, dopunjujući je s dodatnim dokazima koji osporavaju graničnu crtu na području poluotoka Kleka i Malostonskoga zaljeva kako je ona određena Sporazumom Tuđman-Izetbegović iz 1999. Naime, takvim bi rješenjem Hrvatska bila oštećena za oko 10 km² mora te ostala bez dva otočića (Velikog i Malog školja) i vrha poluotoka Kleka. Iz toga je proizašlo i pogubno razgraničenje na moru koje je napravio Hidrografski institut u Splitu, a što bi također mjerodavne institucije trebale ispitati. Nedopustivo je da takva granica uopće stoji ucratana u državnim geodetskim kartama kao status quo. Ovaj slučaj potvrđuje tezu o tome kako je Hrvatska, po uzoru na neke druge države u Europi, trebala provesti lustraciju.

Plan prodora Bošnjaka na Jadran iz 1993. danas se ostvaruje metodom specijalnog rata po pitanju razgraničenja na Kleku i Neumu. Još uvijek je na djelu ponižavanje i poništavanje političke nazočnosti hrvatske komponente u Federaciji, dok bošnjačka politička elita na agresivan način želi ostvariti svoje ciljeve, otimajući hrvatsku baštinu u Bosni i Hercegovini.Nitko se ne pita kako hrvatski starosjedilački narod kao navodni treći konstitutivni narod ne bi trebao jasno izraziti svoj politički stav po pitanju razgraničenja, jer ovdje bošnjačke komponente uopće nema, pa potom svoje stajalište uskladiti na federalnoj razini. Pitamo se kako to da hrvatska država i narod koji su udomili stotine tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, junačkom akcijom Oluja spasili od pokolja stanovništvo Bihaća i šire okolice, i napravili još mnogo dobrih i milosrdnih djela, može biti tretiran kao neprijatelj. Hrvatski narod koji je pomogao naoružati iste i pružati liječenje u splitskoj bolnici tako postaje agresorom. Tadašnji predsjednik Turske Süleyman Demirel došao je odati počast na pogrebu Predsjednika Tuđmana i time izrazio zahvalnost za sve što je Hrvatska u ratu učinila za Bošnjake i BiH. Samo ta činjenica dokaz je protiv iskonstriurane i nakaradne Haške formulacije UZP-a koju već sada obilno koristi bošnjačka politika.

Niti u jednom napisu muslimanskih političara po pitanju Pelješkog mosta nema note razuma, jer očito i dalje Hrvate u Bosni i Hercegovini tretiraju kao „običnu raju“. Kada se sve sabere, valja jasno postaviti pitanje o tužbi Međunarodnom sudu zbog podmetanja krivotvorenih dokumenata 1974., i okrenuti cijelu priču. Gdje je tu politika čistih računa? Treba pitati predstavnike Federacije, gdje ide kanalizacija iz Neuma i koliko Republici Hrvatskoj plaćaju odvođenje otpadnih voda u Mljetski kanal, odnosno poštuju li režim u Malostonskom zaljevu kao posebnom rezervatu prirode. S obzirom da BiH već ima plan otvaranje luke s operativnom obalom u dužini od 250 m u Malostonskom zaljevu, čini se da tomu nije tako. Morski teritorij Bosne i Hercegovine ima status „zatvorenog mora“ (lat. mare clausum) i zapravo pravo slobodne plovidbe samo na za to određenom koridoru. To je povijesna činjenica i tu činjenicu trebaju jednom shvatiti i prihvatiti, jedino ako hrvatskim strukturama ne bude drukčije naređeno, a to je već u domeni veleizdaje nacionalnih interesa.

Nebrojeno smo puta ponovili, a i prvi iznijeli u našoj javnosti: Pelješki most je geostrateški najvažniji infrastrukturni objekt Hrvatske i EU-a u ovom trenutku. Sve dok se Hrvatska teritorijalno ne poveže dotad je Dubrovnik enklava. Paradoksalno je da se ubrzano uređuju granični prijelazi koji su našom (?) odlukom predviđeni duboko u teritorij Hrvatske, a povezuju sa svijetom one (BiH, Trebinje) koji su prvi bacili granate na Dubrovnik i opustošili ga. Pitamo se kome treba granični prijelaz na Brgatu? Odavno je trebao biti zatvoren!

Zbog toga, nemojmo dopustiti da se prijevare iz povijesti ponove. Razgraničenja treba, kako u ovom slučaju tako i na ostalim našim neriješenim graničnim pitanjima, riješiti što prije, ali ne temeljenim na falsificiranim dokumetima i arbitražom gdje su dobitnici bolji lobisti i prijatelji, već na međunarodnim sudovima kvalificiranim za takva pitanja.

Udruga Pelješki most

Glavni odbor

Dr. sc. Mirna Batistić

Dr. sc. Vinicije Lupis

Prof. dr. sc. Nenad Jasprica

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.