Connect with us

Vijesti

‘Presvijetla Republika’ Venecija

Objavljeno

- datum

Isti dan kada se održavao referendum na Krimu o odcjepljenju od Ukrajine i pripajanju Rusiji gotovo potpuno medijski prešućivano održavao se i referendum u talijanskoj regiji Veneto o odcjepljenju te regije od Italije.

Istina, o tom referendumu je u svom osebujnom stilu dao komentar Milorad Dodik, aludirajući na budući referendum u Republici Srpskoj! Na referendum u Venetu izašlo je oko 73% birača od kojih se 89% izjasnilo za osnivanje Republike Veneto (Repubblica Venneta) s glavnim gradom Venecijom.

Važno je naglasiti da je predvodnica „politike odcjepljenja“ talijanska populistička i rasistička stranka Sjeverna Liga (Lega Nord). Sjeverna Liga ima najčvršće uporište upravo u Veneciji kao i cijeloj regiji Veneto gdje pobjeđuje na lokalnim izborima te ima svog guvernera Umberto Bossia, ali je i vrlo važan politički čimbenik i u ostalim sjevernim talijanskim regijama, Lombardiji, Pijemontu i dr. Svim tim secesionističkim regijama krajnji cilj je: stvoriti samostalnu državu Padaniju na sjevernom dijelu Italije.

Nužno se je i prisjetiti da je Sjeverna Liga tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj svesrdno podupirala Miloševićev režim i žestoko se protivila samostalnosti Hrvatske, da je poznata po

Venecija – nevidljivi čir na tijelu kršćanskog Zapada

 

Iako je Sotona u 7. stoljeću „iskorijenio“ Sveto Trojstvo u islamskom svijetu, … nije u tom svijetu uspio „pobijediti“ pravoga Boga, Boga Abrahamova. Lukavo je tada Sotona svoje poslanje unio u samo središte zapadne civilizacije, vješto obmanjujući kršćanski svijet. Stvorio je „potkožni“, nevidljivi čir na tijelu kršćanskog Zapada.

svojim radikalnim anti – muslimanskim stavovima, da se protivila NATO – ovom bombardiranju Srbije kao i priznanju Kosova kao samostalne države, da je predsjednik Sjeverne Lige u Europskom Parlamentu Mario Borgecio prigodom uhićenja Ratka Mladića izjavio kako Mladić nije ratni zločinac već iskreni domoljub, da je proces protiv njega političko nasilje te da se takvim potezima onemogućuje da Srbi zaustave prodor islama u Europu…

Zanimljivo je stoga zaviriti u genezu grada – države Venecije. Iako je Sotona u 7. stoljeću „iskorijenio“ Sveto Trojstvo u islamskom svijetu, koje je vjerskim žarom širilo svoju vjeru i osvajalo „staračke i onemoćale“ države, nije u tom svijetu uspio „pobijediti“ pravoga Boga, Boga Abrahamova. Lukavo je tada Sotona svoje poslanje unio u samo središte zapadne civilizacije, vješto obmanjujući kršćanski svijet. Stvorio je „potkožni“, nevidljivi čir na tijelu kršćanskog Zapada.

Sve je počelo kada su stanovnici rimskog trgovačkog grada Akvileje (Aquileie), potomci starih Feničana, progonjeni od Huna, naselili 452. godine 117 močvarnih otoka na sjevernom Jadranu. U tom feničkom skloništu, na gotovo nemogućim prirodnim uvjetima, rodila se 697. godine trgovačka metropola s duždem na čelu. Dobila je ime Venecija, prema svojim žiteljima Feničanima; (Fenecija = Venecija). Uskoro je Venecija postala najveći lučki grad na svijetu, sa raskošnim palačama i građevinama, te sa sto i pedeset kanala i četiri stotine mostova.

Ono što je znakovito, je to, da su Feničani semitski narod, poznat kao narod pomorskih torbara starog svijeta. Praktički su bili gospodari Sredozemlja, koji su nekoliko stoljeća imali monopol na trgovinu robljem. Najznačajnije luke su im bile Tir, Beritus (Bejrut) i Kartaga. To je narod poznat po lukavosti,

 Dobila je ime Venecija, prema svojim žiteljima Feničanima; (Fenecija = Venecija). Uskoro je Venecija postala najveći lučki grad na svijetu, sa raskošnim palačama i građevinama, te sa sto i pedeset kanala i četiri stotine mostova.

Ono što je znakovito, je to, da su Feničani semitski narod, poznat kao narod pomorskih torbara starog svijeta, gospodari Sredozemlja, koji su nekoliko stoljeća imali monopol na trgovinu robljem… To je narod poznat po lukavosti, prepredenosti, pokvarenosti, demonskoj izopačenosti, koji nije mario za poštenje i čestitost. Gotovo su ih svi narodi u okruženju, zbog njihovih izopačenih osobina, prezirali, čak im zbog toga nisu dozvoljavali da uplove u njihovu luku… Osim toga Feničani su prethodnici sotonske bludničke religije Babilona, gdje su se žitelji prepuštali svakojakim nastranostima, hedonizmu, magiji i demoniji

prepredenosti, pokvarenosti, demonskoj izopačenosti, koji nije mario za poštenje i čestitost. Gotovo su ih svi narodi u okruženju, zbog njihovih izopačenih osobina, prezirali, čak im zbog toga nisu dozvoljavali da uplove u njihovu luku, niti stupe na njihovu zemlju, već su trgovali s njima na moru, ili na neutralnoj zemlji. Osim toga Feničani su prethodnici sotonske bludničke religije Babilona, gdje su se žitelji prepuštali svakojakim nastranostima, hedonizmu, magiji i demoniji. Feničani su nositelji ogavnog kulta krvožednog, izopačenog, babilonskog boga Merodacha (Marduka), kojega se poistovjećivalo s Nimrodom, a kojemu su se u tlapnji za „obogotvorenjem“ uz seksualno orgijanje žrtvovala čak i vlastita djeca kao žrtve-paljenice.

To su ustvari Mlečani, a „Presvijetla Republika“ (Serenissima Repubblica) Venecija, kako je sama sebe nazivala, samo je formalno bila katolička država, ustvari prikriveno katolička. Ona je kroz sve vrijeme postojanja, što povijest nedvojbeno dokazuje, bila najveći protivnik Vatikanu. Ona nije bila neznabožačka država, već sotonistička država, upravo kao što je bila i država njenih predaka, Babilon. Tu prikrivenu demonsku obmanu kao katoličke države najbolje vidimo kada su Mlečani (Feničani) ponovo postali gospodari Sredozemlja, te su 832. godine iz Aleksandrije u Egiptu ukrali relikvije apostola svetog Marka i posvetili svoju sotonsku državu svetom Marku. Donošenjem tijela svetog Marka u novoizgrađenu baziliku te čuvajući njegove relikvije, Venecijanci su htjeli pokazati svijetu kako su postali jednim od najkršćanskijih gradova. Međutim, to je bila strašna opsjena! Simbol Venecije nije zasigurno sveti Marko, što je jasno i dojmljivo razotkrio američki povjesnik i filozof Webster G. Tarpley u svom djelu Protiv oligarhije, već pogansko božanstvo Marduk, skriveno iza simbola svetog Marka.

Venecijanska oligarhijska tiranija trajala je gotovo tisuću godina. Cijelo to tisućljeće trajao je sukob Vatikana i Venecije, mistična borba Boga s demonskim knezom. Cijelo to vrijeme Venecija je nastojala umanjivati utjecaj i moć Vatikana. Rušila je i potkopavala Sveto Rimsko Carstvo, za vrijeme Renesanse lansirala je ideologiju ateizma, protestantskom reformacijom otrovala je Njemačku „stvorivši“ Martina Luthera, ubacivala je u Katoličku crkvu svoje demonske poslanike poput kardinala Gaspara Contarinija, prvaka reformacije, koji je nijekao besmrtnost ljudske duše, organizirala je „tridesetogodišnji rat“ u kojem ona nije sudjelovala, itd. Papa Pio II. za Mlečane je rekao: Oni se žele prikazati kršćanima pred svijetom, no u stvarnosti oni nikad ne misle na Boga, te im do države do koje drže kao do božanstva, ništa drugo nije sveto.

Venecijanska oligarhijska tiranija trajala je gotovo tisuću godina. Cijelo to tisućljeće trajao je sukob Vatikana i Venecije, mistična borba Boga s demonskim knezom… 

Istina je da Venecija nikada nije bila dijelom zapadne civilizacije. Ona je stoljetnim savezništvom i ženidbenim vezama, te kroz permanentni sukob s Vatikanom, bila nedjeljivi dio Bizantskog Carstva.

Istina je da Venecija nikada nije bila dijelom zapadne civilizacije. Ona je stoljetnim savezništvom i ženidbenim vezama, te kroz permanentni sukob s Vatikanom, bila nedjeljivi dio Bizantskog Carstva. Venecija je sa više od dvjesto tisuća stanovnika, bila drugi grad Bizanta. Nakon što su Turci osvojili Carigrad 1453. godine, a na tlu Europe su se rađale snažne države, Venecijanska oligarhija je shvatila da se u budućnosti neće moći održati na ovom prostoru, te je svoje bogatstvo postupno preseljavala u Francusku i Nizozemsku, te konačno u Englesku (osnovali su Amsterdamsku banku, Englesku narodnu banku itd.). Engleska tada preuzima demonski barjak, postaje Babilonska bludnica, matica svjetskog masonstva, koja će do današnjeg dana pod vodstvom masonsko- anglikanske elite povlačiti sve važne sudbonosne poteze o budućnosti čovječanstva, inicirati i rješavati sve svjetske ekonomske i političke krize, ratovima, sukobima, mirenjima…. Venecijanci su u Engleskoj postavljali engleske i britanske kraljeve, kao svoje vazale. Zanimljivost je to, da se liberalna stranka Velike Britanije, sve do 18. stoljeća, nazivala Venecijanska stranka, a među ostalim zanimljivostima spomenimo da se venecijanski odmetnuti fratar Paulo Sarpi, projektant renesansne ateističke „filozofije empirizma“, i šef venecijanske tajne službe, slavi i danas u Velikoj Britaniji kao nacionalni velikan. (Emil Čić: Fokus, br. 404. i 405., 2008.)

Venecija, kao i ostali gradovi današnje regije Veneto (Padova, Verona) bili su perjanica umjetničkog pravaca renesanse zasnovanog na empirijskim doživljajima svijeta i kritičkom odnosu prema svim autoritetima. Renesansa je oslobodila bujicu stvaralačke energije na temeljima antičkog poganstva u kojoj se zbila potpuna inverzija tisućljetne kršćanske kulture: Bog je potisnut u pozadinu, a Čovjek je postao mjera svih stvari. Slikari i kipari željeli su nadići nepovratno doba klasike, „ponovnim rođenjem“ preporoditi neopoganstvo u Europi, čime je počelo stvaranje modernog čovjeka današnjice.

Renesansa je oslobodila bujicu stvaralačke energije na temeljima antičkog poganstva u kojoj se zbila potpuna inverzija tisućljetne kršćanske kulture: Bog je potisnut u pozadinu, a Čovjek je postao mjera svih stvari. Slikari i kipari željeli su nadići nepovratno doba klasike, „ponovnim rođenjem“ preporoditi neopoganstvo u Europi, čime je počelo stvaranje modernog čovjeka današnjice.

Venecija u 18. stoljeću postaje inačica za dekadenciju. S onim naslijeđenim ukradenim blagom koje venecijansko crno plemstvo nije sklonilo u Englesku organiziraju se morbidne i raskalašene zabave koje u mnogome podsjećaju na babilonska bludničenja, kostimirani balovi, izložbe, kazališne predstave, kockarnice. Novac se nemilice rasipa na umjetnine, dragulje, luksuzne vlasulje, odjeću…Ako je igdje Sotona uspio stvoriti apsolutni „kult čovjeka“, onda je to uspio u Veneciji. Nije začudno što je upravo u Veneciji Federico Fellini 1976. godine snimao svoje „remek djelo“ Casanova, što je Venecijanski bijenale (Biennale di Venezia) postao najblasfemičnija umjetnička smotra koja je zabila zadnji čavao u lijes Nitzscheovog „mrtvog Boga“.
Svu tu demonsku opačinu venecijanskog himeričkog krilatog lava, najviše je osjetio jedan od najstarijih naroda na svijetu, narod koji je cijela dva tisućljeća s neraskidivom svezom s Vatikanom, bio štit kršćanstva u Europi, narod Hrvata. Jasno je, da pogani Venecijanci nisu ništa mogli Hrvatima dok su Hrvati u slozi branili svoje zemlje. Sjetimo se samo vladavine slavnog kneza Domagoja (864.-876.), gospodara Jadranskog mora, kojega su Venecijanci nazvali najgorim knezom Hrvata (pessimus Sclavorum dux), pošto je Venecija morala Domagoju plaćati danak, za slobodnu plovidbu Jadranom. Domagoj je osim toga u više navrata na Jadranu pobijedio Saracene (Arape) i pomorske gusare koji su krstarili i pustošili Jadranom poput Mlečana, a papa Ivan VIII. kada ga moli za pomoć, oslovljava ga u pismu sa: Slavnom knezu Domagoju…

Međutim, spomenimo bar neka, od mletačkih osvajačkih pustošenja hrvatskih zemalja. Od mletačkog dužda Petra Orseola koji je 1000 godine pokorio hrvatsku obalu od Krka do Dubrovnika. Jasno je, da je to samo simbolika, ta tisućljetna godina, gdje Ivanovo Otkrivenje (20, 2) govori o tisućljetnom svezivanju Sotone, jer još od vremena svetog Augustina, tih tisuću godina između Kristovog prvog i drugog dolaska na zemlju, ne uzima se doslovno, već se smatra kao jedan dugi period.

Zadar, kao najbogatiji grad u Hrvatskoj do 1202. godine, pamtiti će iskonsku podmuklost i pokvarenost Mlečana, i tu 1202. godinu. Pošto je mletački dužd Henrik Dandol opskrbio križarsku vojnu s 50 galija i 100 tovarnih brodova za put u Palestinu, križari su za uzvrat, morali u korist dužda, osvojiti drevni, dobro branjeni, hrvatski grad Zadar. Za vrijeme opsade Zadra, Zadrani su na zidine grada izvjesili slike Isusa Krista i križeve u nadi da će odvratiti osvajača od napada. Međutim, demoni Mlečana ušli su bogohulne križarske osvajače, i Zadar je do temelja razrušen, a gotovo je sve pučanstvo pobijeno.

No, upravo se tako činilo hrvatskom vjerničkom puku, odanom Svetoj Stolici, kao da je Sotona izašao iz tisućljetnog okova, jer samo je sotonina mržnja mogla mu toliko zala nanijeti. Sjetimo se i rugobe u ljudskoj spodobi, kako ljetopisi govore o ugarskom kralju Kolomanu, koji došavši 1102. god. na prijestolje nesložne Hrvatske, potpisuje ugovor s mletačkim duždom Vitalom Michielom o podjeli Hrvatske.

Zadar, kao najbogatiji grad u Hrvatskoj do 1202. godine, pamtiti će iskonsku podmuklost i pokvarenost Mlečana, i tu 1202. godinu. Pošto je mletački dužd Henrik Dandol opskrbio križarsku vojnu s 50 galija i 100 tovarnih brodova za put u Palestinu, križari su za uzvrat, morali u korist dužda, osvojiti drevni, dobro branjeni, hrvatski grad Zadar. Za vrijeme opsade Zadra, Zadrani su na zidine grada izvjesili slike Isusa Krista i križeve u nadi da će odvratiti osvajača od napada. Međutim, demoni Mlečana ušli su bogohulne križarske osvajače, i Zadar je do temelja razrušen, a gotovo je sve pučanstvo pobijeno. Toma Arhiđakon o tom stravičnom događaju je zapisao: „I nastade strahovito ubijanje. U gradu nije ostalo toliko zdravih da uzmognu sahraniti poginule…“

Svakako najsramotniju trgovinu s poganskim feničkim trgovcima, Mlečanima, učinio je pohlepni tuđinac, hrvatskougarski kralj, Ladislav Napuljski. Prodao je 1409. godine za 100.000 dukata cijelu Dalmaciju mletačkom duždu Mihajlu Steni. Ta sramotna prodaja imati će u povijesti nesagledive posljedice za sudbinu hrvatskog prostora u južnoj Hrvatskoj, poglavito u Crvenoj Hrvatskoj. Da ta „Presvijetla Republika“ i kao susjed nije nimalo poželjna pošto njena demonska žudnja za osvajanjem i ubijanjem ne može stati ni na kojoj granici, možemo vidjeti po nepromišljenom postupku Dubrovačke Republike 1718. godine. Da ne bi Dubrovačka Republika graničila s Venecijom odrekla se svojeg teritorija, i darovala Turskom Carstvu, koje je u odnosu na Veneciju bilo kudikamo trgovinski i politički pouzdanije, izlaz na more, na zapadu kraj poluotoka kleka (Neum), a na istoku područje Boke Kotorske oko rijeke Sutorine. Te granice će biti nepravedno zabetonirane u komunističkoj Jugoslaviji.

Povijesna pravda ipak je sustigla venecijansku oligarhijsku tiraniju. Napoleonovi ratovi 1797. godine dokinuli su za „sva vremena“ tu demonsku tvorevinu kao samostalnu državu. Ono što je najvažnije za nas Hrvate je to, da su u sastavu Napoleonove vojske koja je pokorila Veneciju, pretežito bili upravo Hrvati.

Sav raskoš i orijentalno blještavilo Venecije osjeća se i danas. Ali osjeća se i to, da je Venecija ne samo povijesno, već i materijalno umirući grad. Sva ta čarobna ljepota umjetnog grada sigurno tone, grada koji je izgrađen, baš kao i đavolje evanđelje, na nesigurnom pješčanom tlu, na rešetki satkanoj od ukradenih balvana s hrvatskih obala. Tom neprirodnom gradu su se divili nesretni pjesnici, najdivljiji zanesenjaci i drugi dekadentni pustolovi. Ta čarobna ljepota grada, koju očito da nije samo ljudski um stvorio, isprepletena je s odurnim smradom i smećem prljavih kanala i ustajalih vlažnih smrdljivih fundamenata. Upravo kao naličje svoga gospodara, babilonskog boga Marduka, odnosno Sotone.

Jer poznato je da se Sotona također prikazuje pun vanjske ljepote i zavodljive kićenosti, ali svoj smrdljivi zadah nikada ne može izbjeći.

Korišteni dijelovi iz knjige U klopci demona

Mladen Lojkić

 

 

Komentari

Komentari

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: Pokolj u Joševici 16. prosinca 1991. godine

Objavljeno

- datum

Autor

U Joševici, selu kod Gline, su 16. prosinca 1991. godine srpske postrojbe ubile 21-g civila hrvatske narodnosti a jednog teško ranile (uspio je preživjeti). Nakon akcije hrvatske vojske („Vihor“) u kojoj su poginula 22 pripadnika agresorskih snaga su pripadnici paravojnih pobunjeničkih skupina (izviđačko-diverzantska skupina i djelovi paravojne skupine „Šiltovi“) u znak odmazde upali u selo gdje nije bilo vojske niti vojnih djelovanja. Ljude su ubijali gdje su ih zatekli (za stolom, u krevetu, na ulaznim vratima). Ubijeni su iz neposredne blizine iz automatskog vatrenog oružja. Ubijene osobe su bile starije životne dobi te četvoro djece u dobi od 10 do 16 godina. Pripadnici paravojne postrojbe „Šiltovi“ su nakon dva tjedna ubili još troje Hrvata.

Nakon pogibelji srpskih vojnika u borbama na Kupi (12, 13 prosinca) su episkop Nikanora i svećenik Srpske pravoslavne crkve na pogrebu održali huškački govor koji je bio poticaj za osvetu. Ubijeni su civili koji nisu imali nikakve veze s akcijom Hrvatske vojske, koji su bili nenaoružani i u svojim domovima.

O zločinu postoji dokumentacija, uviđaj na mjestu zločina je napravila srpska strana, 17. prosinca 1991. godine. „Uviđaj u Joševici obavili su istražni sudac Nikola Sužnjević, zapisničar Nada Rožić, kriminalistički tehničar Željko Simić, inspektor SJB Glina Dragiša Rebrača, te sudski medicinski vještak dr. Branislav Anđelković“.. Srpske vlasti nisu ništa poduzele iako je bilo jasno da se radi o ratnom zločinu protiv civila. DORH je tek nakon 17 godina podigao optužnicu protiv 6 osoba koje su nedostupne jer žive u Srbiji.

Prije agresije u selu Joševica je živjelo 150 stanovnika, tijekom agresija Srbi su ubili 32 Joševičana. Nakon pokolja Hrvata stanovništvo koje je stanovalo u selima oko grada Gline se iselilo (oko 7.000 stanovnika) i prostor je bio etnički očišćen od Hrvata.

Za ratni zločin u Joševici kod Gline 16. prosinca 1991. godine nitko nije odgovarao. Počinitelji žive u Srbiji ali nitko ništa nije poduzeo iako postoji istraga srpske strane iz koje je evidentno da se radi o ratnom zločinu nad civilima. Hrvatsko pravosuđe je tek nakon 17 godina (lipanj 2008. godine) podiglo optužnicu protiv 6 nedostupnih osoba. Sramotno i žalosno!

 

Foto: os-ikukuljevica-sk.skole.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

PRIJELOMNA VIJEST – AMERIČKI VELEPOSLANIK: Kosovska vojska je formirana, na redu je PRIZNANJE

Objavljeno

- datum

Američki veleposlanik u Prištini Philip Kosnett rekao je da je odluka o preoblikovanju KSS u vojsku povijesna za Kosovo – javlja Tanjug. On je dodao da je sada trenutak da se svi lideri i akteri fokusiraju na energiju u vezi sa dijalogom.

“Glasanje u Skupštini i ceremonija povodom transformacije KSB trebala bi biti prilika za ozbiljno razmišljanje i ponovno posvećivanje miru, stabilnosti i prosperitetu Kosova i njegovih susjeda. Sada je trenutak da se svi lideri i akteri fokusiraju na energiju u vezi sa dijalogom”, napisao je Kosnett na Twitteru.

Kosovski premijer Ramush Haradinaj jučer je ambasadorima Kvinte predstavio prvi nacrt “sveobuhvatnog zakonski obavezujućeg sporazuma između Kosova i Srbije”.

Prema pisanju prištinskog Zëri-a, Haradinaj je u razgovoru s veleposlanicima rekao da je to nacrt dokumenta, zapravo dokument koji pruža podršku za postojeći proces dijaloga, ali i predstavlja određene aspekte koji utječu na ubrzanje tog procesa.

Na svom je postu na Facebooku Haradinaj napisao da je dokument predan svim nositeljima institucija i predstavnicima svih političkih subjekata, kao i da će se u slijedećim danima i tjednima razgovarati o tom nacrtu dokumenta na svim stranama.

Tanjug Foto: US Embassy

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

IAKO POD SANKCIJAMA: RUSIJI OVAKO NEŠTO nije pošlo za rukom još od Oktobarske revolucije

Objavljeno

- datum

Ruski predsjednik Vladimir Putin u obilasku Nacionalnog centra za žitarice Lukjanenko u Krasnodar

Rusija je već dvije godine vodeći svjetski izvoznik pšenice što je posljednji puta bila prije Oktobarske revolucije, prihodi od poljoprivrednog izvoza premašuju one od izvoza oružja, a brojni kratkoročni i dugoročni faktori idu u korist daljnjeg jačanja njenih potencijala i pozicije na svjetskom tržištu – rečeno je na vladinom portalu Kremlin.eu

Izvan uobičajenih tema koje su posljednjih godina najzvučnije kad se priča o Rusiji, poput energetike, naoružanja ili neke nove špijunske trzavice u geopolitici, najveća država na svijetu pomalo u tišini stvara dominaciju na jednom tradicionalnom, pomalo zapostavljenom, ali nužnom i definitivno neizbježnom polju. Onom poljoprivrednom. Podaci američkog ministarstva za poljoprivredu pokazuju, naime, da je Rusija prije dvije godine zauzela poziciju vodećeg svjetskog izvoznika pšenice.

Prema Bloombergu, naime, Putin je postavio cilj da do 2020. Rusija može imati samoodrživu proizvodnju hrane, posebno žita.

A britanski tjednik navodi da se Rusija time vratila na mjesto koje je posljednji puta držala još prije Oktobarske revolucije – prenosi T-portal.

U trenucima kad ruska ekonomija zbog sankcija i svoje uske usmjerenosti na tek nekoliko sektora teško ostvaruje rast, dobre vijesti iz poljoprivrede svakako su razlog za zadovoljstvo. Proizvodnja u poljoprivredi je u posljednjih pet godina porasla za više od 20 posto, a donedavni ruski ministar poljoprivrede Aleksandar Tkačev izjavio je da su “žitarice naša druga nafta”. Zadovoljstvo je izrazio i predsjednik Vladimir Putin koji je u razgovoru s poljoprivrednicima rezultate agrara proglasio “prodornima”.

Mediji navode da su prihodi koje je Rusija prošle godine ostvarila poljoprivrednim izvozom lani premašili 20 milijardi dolara i time preskočili čak i tradicionalni ruski izvor prihoda – izvoz oružja, a u izvozu poljoprivrednih proizvoda glavnu riječ drže žitarice. Prema riječima analitičara za uspjeh na ruskim poljima poklopilo se nekoliko kratkoročnih i dugoročnih faktora.

Još od propasti Sovjetskog Saveza ruska se poljoprivreda mučila sa zastarjelom tehnikom uzgoja i proizvodnje. Daleko od interesa vrha politike koji se koncentrirao na energetiku, dugo je trebalo da se ruski poljoprivrednici riješe okova neefikasnosti koji su se vukli još iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je veliki Sovjetski Savez zbog vlastitog neuspjeha u poljoprivrednoj politici bio primoran uvoziti hranu. Nakon niza raznih reformi od početka devedesetih dobar dio ruskih poljoprivrednih dobara našao se u rukama privatnika što je kroz godine potaknulo konkurentnost i donijelo efikasnost.

Ruski predsjednik Vladimir Putin proglasio je rezultate ruskoga agrara prodornima

Zabrana uvoza poljoprivrednih dobara kao odgovor na sankcije koje su uvedene Rusiji 2014. godine donijela je dodatni poticaj ruskim poljoprivrednicima, a za nešto jaču konkurentnost na izvoznim tržištima kriva je i devalvacija rublja. Rusiji je tako uspjelo da u izvozu pšenice nadmaši i Sjedinjene Američke Države, i Kanadu, i Europsku uniju, te je osvojila tržište čak i usprkos globalnoj zasićenosti. Koristeći svoju zemljopisnu prednost posebno su ojačali na tržištima Bliskog Istoka, ali i Afrike gdje su američke konkurente mogli izbaciti i nižim cijenama.

Iako Rusija i dalje uvozi više hrane nego što je izvozi, plan vlasti da zemlja postane samoodrživa već je donio određene uspjehe. U posljednjih pet godina Rusija je uspjela zadovoljiti vlastite potrebe u proizvodnji svinjetine i peradi, a i budućnost izgleda svijetlo zahvaljujući globalnim trendovima.

Eksplodirala je proizvodnja ruske pšenice i ta je država postala najveći svjetski izvoznik te kjučne žitarice Autor: Russia Insight

Prvi je, naravno, rast stanovništva zbog čega će jačati potražnja i to na nekim posebno važnim tržištima za Rusiju poput Turske. Rast temperature i klima, zajedno s razvojem tehnologije, znače i dulje razdoblje za poljoprivredni uzgoj, više prinose i sve više raspoložive zemlje. Prema izjavama ruskih poljoprivrednika, proizvodnja se sve više pomiče prema sjeveru države iz južnih regija tradicionalno okrenutih agraru.

Čak i u kratkom roku Rusija ima popriličan poljoprivredni potencijal. Uspjesi u razvoju tehnologije koju samo treba primijeniti zajedno smilijunima hektara zemljišta koja su ostala neobrađena nakon propasti Sovjetskog Saveza znači da ruski poljoprivrednici imaju dovoljno prostora za brzi rast. Dapače, rast je posljednjih godina bio tako uspješan da su se ispriječili problemi nedostatne infrastrukture.

Pogledajte kako izgleda poljoprivreda na ruski način Izvor: tportal.hr / Autor: Tectron415

Skladišta i silosi ne uspijevaju ispuniti potrebe ruskih farmera nakon rekordnih berbi, a zastarjela je i transportna mreža kojom se žitarice dostavljaju prema lukama i dalje na izvozna tržišta. Ostvare li se očekivanja o selidbi poljoprivrede na sjever tamo će također trebati izgraditi skladišnu i transportnu infrastrukturu, a ta bi zemljišta bila još i dalje od luka koje se koriste za izvoz. The Economist dodaje da postoje i brige da bi se za poljoprivredu mogli zainteresirati i neki puno veći igrači od sadašnjih poduzetnika što bi otežalo konkurenciju.

U trenucima kad vanjska politika ruskog predsjednika Putina izaziva zaoštravanje odnosa s dobrim dijelom razvijene svjetske ekonomije, zbog čega je pogođena ruska privreda, uz izglede da cijene sirove nafte, glavnog izvora ruskih prihoda sa svjetskih tržišta, u duljem roku neće bitnije rasti, povratak Rusije “zlatnim” carskim vremenima izdašnog izvoza hrane čini se kao barem mala slamčica spasa za posustalu ekonomiju. No, hvatanje isključivo za slamčicu koju lako može slomiti bilo jačanje inozemne konkurencije, bilo vremenske neprilike ili nešto sasvim treće ne ulijeva previše nade čak niti u trenucima kad se pšenica iz ruskih silosa prelijeva u izvoz. Ruska vjera u naftu pokazala je koliko opasno može biti fokusiranje na jednu ekonomsku granu, ma koliko ona u određenom trenutku bila zelena. (Autor: Karlo Vajdić /Tportal)

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno