Connect with us

Vijesti

‘Presvijetla Republika’ Venecija

Objavljeno

- datum

Isti dan kada se održavao referendum na Krimu o odcjepljenju od Ukrajine i pripajanju Rusiji gotovo potpuno medijski prešućivano održavao se i referendum u talijanskoj regiji Veneto o odcjepljenju te regije od Italije.

Istina, o tom referendumu je u svom osebujnom stilu dao komentar Milorad Dodik, aludirajući na budući referendum u Republici Srpskoj! Na referendum u Venetu izašlo je oko 73% birača od kojih se 89% izjasnilo za osnivanje Republike Veneto (Repubblica Venneta) s glavnim gradom Venecijom.

Važno je naglasiti da je predvodnica „politike odcjepljenja“ talijanska populistička i rasistička stranka Sjeverna Liga (Lega Nord). Sjeverna Liga ima najčvršće uporište upravo u Veneciji kao i cijeloj regiji Veneto gdje pobjeđuje na lokalnim izborima te ima svog guvernera Umberto Bossia, ali je i vrlo važan politički čimbenik i u ostalim sjevernim talijanskim regijama, Lombardiji, Pijemontu i dr. Svim tim secesionističkim regijama krajnji cilj je: stvoriti samostalnu državu Padaniju na sjevernom dijelu Italije.

Nužno se je i prisjetiti da je Sjeverna Liga tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj svesrdno podupirala Miloševićev režim i žestoko se protivila samostalnosti Hrvatske, da je poznata po

Venecija – nevidljivi čir na tijelu kršćanskog Zapada

 

Iako je Sotona u 7. stoljeću „iskorijenio“ Sveto Trojstvo u islamskom svijetu, … nije u tom svijetu uspio „pobijediti“ pravoga Boga, Boga Abrahamova. Lukavo je tada Sotona svoje poslanje unio u samo središte zapadne civilizacije, vješto obmanjujući kršćanski svijet. Stvorio je „potkožni“, nevidljivi čir na tijelu kršćanskog Zapada.

svojim radikalnim anti – muslimanskim stavovima, da se protivila NATO – ovom bombardiranju Srbije kao i priznanju Kosova kao samostalne države, da je predsjednik Sjeverne Lige u Europskom Parlamentu Mario Borgecio prigodom uhićenja Ratka Mladića izjavio kako Mladić nije ratni zločinac već iskreni domoljub, da je proces protiv njega političko nasilje te da se takvim potezima onemogućuje da Srbi zaustave prodor islama u Europu…

Zanimljivo je stoga zaviriti u genezu grada – države Venecije. Iako je Sotona u 7. stoljeću „iskorijenio“ Sveto Trojstvo u islamskom svijetu, koje je vjerskim žarom širilo svoju vjeru i osvajalo „staračke i onemoćale“ države, nije u tom svijetu uspio „pobijediti“ pravoga Boga, Boga Abrahamova. Lukavo je tada Sotona svoje poslanje unio u samo središte zapadne civilizacije, vješto obmanjujući kršćanski svijet. Stvorio je „potkožni“, nevidljivi čir na tijelu kršćanskog Zapada.

Sve je počelo kada su stanovnici rimskog trgovačkog grada Akvileje (Aquileie), potomci starih Feničana, progonjeni od Huna, naselili 452. godine 117 močvarnih otoka na sjevernom Jadranu. U tom feničkom skloništu, na gotovo nemogućim prirodnim uvjetima, rodila se 697. godine trgovačka metropola s duždem na čelu. Dobila je ime Venecija, prema svojim žiteljima Feničanima; (Fenecija = Venecija). Uskoro je Venecija postala najveći lučki grad na svijetu, sa raskošnim palačama i građevinama, te sa sto i pedeset kanala i četiri stotine mostova.

Ono što je znakovito, je to, da su Feničani semitski narod, poznat kao narod pomorskih torbara starog svijeta. Praktički su bili gospodari Sredozemlja, koji su nekoliko stoljeća imali monopol na trgovinu robljem. Najznačajnije luke su im bile Tir, Beritus (Bejrut) i Kartaga. To je narod poznat po lukavosti,

 Dobila je ime Venecija, prema svojim žiteljima Feničanima; (Fenecija = Venecija). Uskoro je Venecija postala najveći lučki grad na svijetu, sa raskošnim palačama i građevinama, te sa sto i pedeset kanala i četiri stotine mostova.

Ono što je znakovito, je to, da su Feničani semitski narod, poznat kao narod pomorskih torbara starog svijeta, gospodari Sredozemlja, koji su nekoliko stoljeća imali monopol na trgovinu robljem… To je narod poznat po lukavosti, prepredenosti, pokvarenosti, demonskoj izopačenosti, koji nije mario za poštenje i čestitost. Gotovo su ih svi narodi u okruženju, zbog njihovih izopačenih osobina, prezirali, čak im zbog toga nisu dozvoljavali da uplove u njihovu luku… Osim toga Feničani su prethodnici sotonske bludničke religije Babilona, gdje su se žitelji prepuštali svakojakim nastranostima, hedonizmu, magiji i demoniji

prepredenosti, pokvarenosti, demonskoj izopačenosti, koji nije mario za poštenje i čestitost. Gotovo su ih svi narodi u okruženju, zbog njihovih izopačenih osobina, prezirali, čak im zbog toga nisu dozvoljavali da uplove u njihovu luku, niti stupe na njihovu zemlju, već su trgovali s njima na moru, ili na neutralnoj zemlji. Osim toga Feničani su prethodnici sotonske bludničke religije Babilona, gdje su se žitelji prepuštali svakojakim nastranostima, hedonizmu, magiji i demoniji. Feničani su nositelji ogavnog kulta krvožednog, izopačenog, babilonskog boga Merodacha (Marduka), kojega se poistovjećivalo s Nimrodom, a kojemu su se u tlapnji za „obogotvorenjem“ uz seksualno orgijanje žrtvovala čak i vlastita djeca kao žrtve-paljenice.

To su ustvari Mlečani, a „Presvijetla Republika“ (Serenissima Repubblica) Venecija, kako je sama sebe nazivala, samo je formalno bila katolička država, ustvari prikriveno katolička. Ona je kroz sve vrijeme postojanja, što povijest nedvojbeno dokazuje, bila najveći protivnik Vatikanu. Ona nije bila neznabožačka država, već sotonistička država, upravo kao što je bila i država njenih predaka, Babilon. Tu prikrivenu demonsku obmanu kao katoličke države najbolje vidimo kada su Mlečani (Feničani) ponovo postali gospodari Sredozemlja, te su 832. godine iz Aleksandrije u Egiptu ukrali relikvije apostola svetog Marka i posvetili svoju sotonsku državu svetom Marku. Donošenjem tijela svetog Marka u novoizgrađenu baziliku te čuvajući njegove relikvije, Venecijanci su htjeli pokazati svijetu kako su postali jednim od najkršćanskijih gradova. Međutim, to je bila strašna opsjena! Simbol Venecije nije zasigurno sveti Marko, što je jasno i dojmljivo razotkrio američki povjesnik i filozof Webster G. Tarpley u svom djelu Protiv oligarhije, već pogansko božanstvo Marduk, skriveno iza simbola svetog Marka.

Venecijanska oligarhijska tiranija trajala je gotovo tisuću godina. Cijelo to tisućljeće trajao je sukob Vatikana i Venecije, mistična borba Boga s demonskim knezom. Cijelo to vrijeme Venecija je nastojala umanjivati utjecaj i moć Vatikana. Rušila je i potkopavala Sveto Rimsko Carstvo, za vrijeme Renesanse lansirala je ideologiju ateizma, protestantskom reformacijom otrovala je Njemačku „stvorivši“ Martina Luthera, ubacivala je u Katoličku crkvu svoje demonske poslanike poput kardinala Gaspara Contarinija, prvaka reformacije, koji je nijekao besmrtnost ljudske duše, organizirala je „tridesetogodišnji rat“ u kojem ona nije sudjelovala, itd. Papa Pio II. za Mlečane je rekao: Oni se žele prikazati kršćanima pred svijetom, no u stvarnosti oni nikad ne misle na Boga, te im do države do koje drže kao do božanstva, ništa drugo nije sveto.

Venecijanska oligarhijska tiranija trajala je gotovo tisuću godina. Cijelo to tisućljeće trajao je sukob Vatikana i Venecije, mistična borba Boga s demonskim knezom… 

Istina je da Venecija nikada nije bila dijelom zapadne civilizacije. Ona je stoljetnim savezništvom i ženidbenim vezama, te kroz permanentni sukob s Vatikanom, bila nedjeljivi dio Bizantskog Carstva.

Istina je da Venecija nikada nije bila dijelom zapadne civilizacije. Ona je stoljetnim savezništvom i ženidbenim vezama, te kroz permanentni sukob s Vatikanom, bila nedjeljivi dio Bizantskog Carstva. Venecija je sa više od dvjesto tisuća stanovnika, bila drugi grad Bizanta. Nakon što su Turci osvojili Carigrad 1453. godine, a na tlu Europe su se rađale snažne države, Venecijanska oligarhija je shvatila da se u budućnosti neće moći održati na ovom prostoru, te je svoje bogatstvo postupno preseljavala u Francusku i Nizozemsku, te konačno u Englesku (osnovali su Amsterdamsku banku, Englesku narodnu banku itd.). Engleska tada preuzima demonski barjak, postaje Babilonska bludnica, matica svjetskog masonstva, koja će do današnjeg dana pod vodstvom masonsko- anglikanske elite povlačiti sve važne sudbonosne poteze o budućnosti čovječanstva, inicirati i rješavati sve svjetske ekonomske i političke krize, ratovima, sukobima, mirenjima…. Venecijanci su u Engleskoj postavljali engleske i britanske kraljeve, kao svoje vazale. Zanimljivost je to, da se liberalna stranka Velike Britanije, sve do 18. stoljeća, nazivala Venecijanska stranka, a među ostalim zanimljivostima spomenimo da se venecijanski odmetnuti fratar Paulo Sarpi, projektant renesansne ateističke „filozofije empirizma“, i šef venecijanske tajne službe, slavi i danas u Velikoj Britaniji kao nacionalni velikan. (Emil Čić: Fokus, br. 404. i 405., 2008.)

Venecija, kao i ostali gradovi današnje regije Veneto (Padova, Verona) bili su perjanica umjetničkog pravaca renesanse zasnovanog na empirijskim doživljajima svijeta i kritičkom odnosu prema svim autoritetima. Renesansa je oslobodila bujicu stvaralačke energije na temeljima antičkog poganstva u kojoj se zbila potpuna inverzija tisućljetne kršćanske kulture: Bog je potisnut u pozadinu, a Čovjek je postao mjera svih stvari. Slikari i kipari željeli su nadići nepovratno doba klasike, „ponovnim rođenjem“ preporoditi neopoganstvo u Europi, čime je počelo stvaranje modernog čovjeka današnjice.

Renesansa je oslobodila bujicu stvaralačke energije na temeljima antičkog poganstva u kojoj se zbila potpuna inverzija tisućljetne kršćanske kulture: Bog je potisnut u pozadinu, a Čovjek je postao mjera svih stvari. Slikari i kipari željeli su nadići nepovratno doba klasike, „ponovnim rođenjem“ preporoditi neopoganstvo u Europi, čime je počelo stvaranje modernog čovjeka današnjice.

Venecija u 18. stoljeću postaje inačica za dekadenciju. S onim naslijeđenim ukradenim blagom koje venecijansko crno plemstvo nije sklonilo u Englesku organiziraju se morbidne i raskalašene zabave koje u mnogome podsjećaju na babilonska bludničenja, kostimirani balovi, izložbe, kazališne predstave, kockarnice. Novac se nemilice rasipa na umjetnine, dragulje, luksuzne vlasulje, odjeću…Ako je igdje Sotona uspio stvoriti apsolutni „kult čovjeka“, onda je to uspio u Veneciji. Nije začudno što je upravo u Veneciji Federico Fellini 1976. godine snimao svoje „remek djelo“ Casanova, što je Venecijanski bijenale (Biennale di Venezia) postao najblasfemičnija umjetnička smotra koja je zabila zadnji čavao u lijes Nitzscheovog „mrtvog Boga“.
Svu tu demonsku opačinu venecijanskog himeričkog krilatog lava, najviše je osjetio jedan od najstarijih naroda na svijetu, narod koji je cijela dva tisućljeća s neraskidivom svezom s Vatikanom, bio štit kršćanstva u Europi, narod Hrvata. Jasno je, da pogani Venecijanci nisu ništa mogli Hrvatima dok su Hrvati u slozi branili svoje zemlje. Sjetimo se samo vladavine slavnog kneza Domagoja (864.-876.), gospodara Jadranskog mora, kojega su Venecijanci nazvali najgorim knezom Hrvata (pessimus Sclavorum dux), pošto je Venecija morala Domagoju plaćati danak, za slobodnu plovidbu Jadranom. Domagoj je osim toga u više navrata na Jadranu pobijedio Saracene (Arape) i pomorske gusare koji su krstarili i pustošili Jadranom poput Mlečana, a papa Ivan VIII. kada ga moli za pomoć, oslovljava ga u pismu sa: Slavnom knezu Domagoju…

Međutim, spomenimo bar neka, od mletačkih osvajačkih pustošenja hrvatskih zemalja. Od mletačkog dužda Petra Orseola koji je 1000 godine pokorio hrvatsku obalu od Krka do Dubrovnika. Jasno je, da je to samo simbolika, ta tisućljetna godina, gdje Ivanovo Otkrivenje (20, 2) govori o tisućljetnom svezivanju Sotone, jer još od vremena svetog Augustina, tih tisuću godina između Kristovog prvog i drugog dolaska na zemlju, ne uzima se doslovno, već se smatra kao jedan dugi period.

Zadar, kao najbogatiji grad u Hrvatskoj do 1202. godine, pamtiti će iskonsku podmuklost i pokvarenost Mlečana, i tu 1202. godinu. Pošto je mletački dužd Henrik Dandol opskrbio križarsku vojnu s 50 galija i 100 tovarnih brodova za put u Palestinu, križari su za uzvrat, morali u korist dužda, osvojiti drevni, dobro branjeni, hrvatski grad Zadar. Za vrijeme opsade Zadra, Zadrani su na zidine grada izvjesili slike Isusa Krista i križeve u nadi da će odvratiti osvajača od napada. Međutim, demoni Mlečana ušli su bogohulne križarske osvajače, i Zadar je do temelja razrušen, a gotovo je sve pučanstvo pobijeno.

No, upravo se tako činilo hrvatskom vjerničkom puku, odanom Svetoj Stolici, kao da je Sotona izašao iz tisućljetnog okova, jer samo je sotonina mržnja mogla mu toliko zala nanijeti. Sjetimo se i rugobe u ljudskoj spodobi, kako ljetopisi govore o ugarskom kralju Kolomanu, koji došavši 1102. god. na prijestolje nesložne Hrvatske, potpisuje ugovor s mletačkim duždom Vitalom Michielom o podjeli Hrvatske.

Zadar, kao najbogatiji grad u Hrvatskoj do 1202. godine, pamtiti će iskonsku podmuklost i pokvarenost Mlečana, i tu 1202. godinu. Pošto je mletački dužd Henrik Dandol opskrbio križarsku vojnu s 50 galija i 100 tovarnih brodova za put u Palestinu, križari su za uzvrat, morali u korist dužda, osvojiti drevni, dobro branjeni, hrvatski grad Zadar. Za vrijeme opsade Zadra, Zadrani su na zidine grada izvjesili slike Isusa Krista i križeve u nadi da će odvratiti osvajača od napada. Međutim, demoni Mlečana ušli su bogohulne križarske osvajače, i Zadar je do temelja razrušen, a gotovo je sve pučanstvo pobijeno. Toma Arhiđakon o tom stravičnom događaju je zapisao: „I nastade strahovito ubijanje. U gradu nije ostalo toliko zdravih da uzmognu sahraniti poginule…“

Svakako najsramotniju trgovinu s poganskim feničkim trgovcima, Mlečanima, učinio je pohlepni tuđinac, hrvatskougarski kralj, Ladislav Napuljski. Prodao je 1409. godine za 100.000 dukata cijelu Dalmaciju mletačkom duždu Mihajlu Steni. Ta sramotna prodaja imati će u povijesti nesagledive posljedice za sudbinu hrvatskog prostora u južnoj Hrvatskoj, poglavito u Crvenoj Hrvatskoj. Da ta „Presvijetla Republika“ i kao susjed nije nimalo poželjna pošto njena demonska žudnja za osvajanjem i ubijanjem ne može stati ni na kojoj granici, možemo vidjeti po nepromišljenom postupku Dubrovačke Republike 1718. godine. Da ne bi Dubrovačka Republika graničila s Venecijom odrekla se svojeg teritorija, i darovala Turskom Carstvu, koje je u odnosu na Veneciju bilo kudikamo trgovinski i politički pouzdanije, izlaz na more, na zapadu kraj poluotoka kleka (Neum), a na istoku područje Boke Kotorske oko rijeke Sutorine. Te granice će biti nepravedno zabetonirane u komunističkoj Jugoslaviji.

Povijesna pravda ipak je sustigla venecijansku oligarhijsku tiraniju. Napoleonovi ratovi 1797. godine dokinuli su za „sva vremena“ tu demonsku tvorevinu kao samostalnu državu. Ono što je najvažnije za nas Hrvate je to, da su u sastavu Napoleonove vojske koja je pokorila Veneciju, pretežito bili upravo Hrvati.

Sav raskoš i orijentalno blještavilo Venecije osjeća se i danas. Ali osjeća se i to, da je Venecija ne samo povijesno, već i materijalno umirući grad. Sva ta čarobna ljepota umjetnog grada sigurno tone, grada koji je izgrađen, baš kao i đavolje evanđelje, na nesigurnom pješčanom tlu, na rešetki satkanoj od ukradenih balvana s hrvatskih obala. Tom neprirodnom gradu su se divili nesretni pjesnici, najdivljiji zanesenjaci i drugi dekadentni pustolovi. Ta čarobna ljepota grada, koju očito da nije samo ljudski um stvorio, isprepletena je s odurnim smradom i smećem prljavih kanala i ustajalih vlažnih smrdljivih fundamenata. Upravo kao naličje svoga gospodara, babilonskog boga Marduka, odnosno Sotone.

Jer poznato je da se Sotona također prikazuje pun vanjske ljepote i zavodljive kićenosti, ali svoj smrdljivi zadah nikada ne može izbjeći.

Korišteni dijelovi iz knjige U klopci demona

Mladen Lojkić

 

 

Komentari

Komentari

Vijesti

I dok ju je Peternel spustio na zemlju, komentar svekra Slavena Letice ju je doslovno zakopao…

Objavljeno

- datum

Dva su kratka facebook komentara koja su doslovno sasjekla gospođu Orešković, koja se ponaša po onoj narodnoj ‘vidjela žaba da konja potkivaju, pa i ona digla nogu’…

I dok ju je argumentirani komentar Igora Peternela doslovno spustio na zemlju, poseban bolan je bio komentar je bio njenog svekra prof Slavena Letice, koji ju je doslovno zakopao…

Gošća jučerašnje HRT-ove emisije Nedjeljom u 2 bila je Dalija Orešković, a u nastupu je s visoka napala predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović.

Izjave Dalije Orešković o Predsjednici kao potkapacitiranoj osobi, komentirao je Igor Peternel, čiji ju je post tvrdo prizemljio.

“Dakle … jedna s umjetnim trepavicama i potkapacitirana bila je ministrica integracija, vanjskih poslova, veleposlanica u SAD-u, pomoćnica glavnog tajnika NATO-a i izabrana predsjednica RH, a druga je odvjetnica koja je iz anonimnosti izašla dobivši preko utjecajnog svekra priliku po izboru Milanovića glumiti neovisnu moralnu sutkinju.

Spoznaju o vlastitom kapacitetu doživjet će na dan izbornih rezultata! Tada će bajka bolno završiti!”, napisao je Peternel.

Komentar dr. Slavena Letice, koji je, napomenimo, svekar gospođe Orešković, bio je posebno razoran, očito joj je diskretno poručio da se bavi onim što zna, da bude više posvećena obitelji, a da se ostavi stvari koje ne razumije…

“Mnoštvo je poveznica, komentara, rasprava, odobravanja i osporavanja, pa i hejtanja i trolanja, nastalo na tragu današnjeg nastupa Dalije Orešković u gostima kod Aleksandra Stankovića u divanu “Nedjeljom u 2”.

Svi zanima kakva će Dalija biti, ako bude, političarka. Mene, pak, zanima i brine samo jedno: da joj bavljenje politikom ne oduzme dragocijeno majčinsko vrijeme koje trebaju moje unuke Meri i Leonora“, napisao je gospodin Letica, očito u nadi da će njegova snaha pokazati više roditeljske odgovornosti…

Megal Skitić /Foto:pxll/hrt

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

Djelo Stjepana Loze o velikosrpskom genocidu nad Hrvatima: ‘Ovakvu knjigu nije zdravo napisati, a bilo je i vrlo opasno’

Objavljeno

- datum

U Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt, predstavljena je knjiga Stjepana Loze ‘Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima’. Lozo je u predgovoru knjige napisao da je velikosrpski genocid nad Hrvatima započeo već 1941. godine, da su ga izvodili  i četnici i partizani i da je genocid bio planiran i vojno-politički vođen kao strateški projekt.

Istodobno s početkom toga genocida, naveo je, Hrvati su snažnom propagandom oklevetani za izvršenje genocida nad Srbima, koji nisu počinili.

– Ovakvu knjigu nije zdravo napisati, a bilo je i vrlo opasno. Koliko stotina noći nisam spavao tražeći istinu u logoru velikosrpske laži. To nije bilo lako, ali to nitko nije napravio. Srušeni su stupovi hrama velikosrpske propagande i to sam platio svojim zdravljem – rekao je Stjepan Lozo.

Tvrdi da se i danas nastavlja velikosrpska agresija, da Hrvati odlaze iz Hrvatske, a Srbi se vraćaju – donosi Dalmatinski portal.

– Izloženi smo perfidnom genocidu, oni oduvijek žele naš teritorij. Dva su važna dokumenta, jedan koji govori o Šešeljevim granicama Karlobag-Karlovac-Virovitica, a drugi je Valerijanov memorandum, dokument srpske pravoslavne crkve u kojem oni optužuju Hrvate za genocid nad Srbima. Ja ne mogu vjerovati kakve se laži tu iznose i Katolička crkva nije reagirala. Ništa nije slučajno, njihova je srpska pravoslavna crkva, naša je samo katolička. Biskupi neće reagirati zbog toga, ali narod bi trebao i mogao uputiti predstavku Papi zbog laži iznesenih u memorandumu. Mi smo doživjeli genocid, a optuženi smo za genocid nad našim krvnicima – dodao je Lozo.

Zlatko Begonja, pročelnik Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru, poručio je da će Lozina knjiga čitateljima pokazati na koji se način može srušiti oholo zdanje laži.

– Tada smo vidjeli samo jednu stranu, nasilje se prikrivalo. Bili smo prisiljeni biti mirni. Knjiga će biti vrijedna za one koji žele otkriti činjenice. Lozo je sistematizirao ogromnu količinu građe u 12 poglavlja, a posebno vrijedno je prikazan karakter cijelog projekta. Na Hrvate se oduvijek gledalo kao na glavnu prepreku stvaranju homogene Srbije. Autor utemeljeno problematizira spregu političkih i crkvenih elita u Srbiji, razgranatost srpskih promidžbenih aktivnosti i skreće pozornost na zločine u Dalmatinskoj zagori koji su poprimili obilježja genocida. Projekt stvaranja homogenizirane Srbije nikada nije zamro, on se samo prilagođavao – kazao je Begonja.

O knjizi je govorio i don Josip Dukić, pročelnik Katedre Crkvene povijesti KBF-a Sveučilišta u Splitu, koji kaže da ova knjiga dokazuje da u našoj povijesti ništa nije slučajno.

– Sve je išlo k tome da se uništi hrvatski narod. Razlog je što žele ovaj teritorij. Zaljubili su se u njega i sad im narod smeta. Bavim se istraživanjem broja žrtava s komunističke strane do partizanskog odreda i velikosrpske strane, ali istražujem i broj žrtava hrvatske strane. Moramo razlikovati komunistički pokret od radničkog i partizanskog pokreta, a iza svih stoji komunistička partija. Prateći dokumente iz Ozninih arhiva došao sam do zastrašujućih brojki likvidacije civila u manjim mjestima i gradovima nakon što su prestale borbene operacije – kazao je don Dukić.

Stipo Pilić, dopredsjednik Hrvatske družbe povjesničara ‘Dr. Rudolf Horvat’ nada se da će oni koji pročitaju knjigu shvatiti na čijoj je strani autor.

– Put kojim kroči Lozo je trnovit i pun korijenja, ali to je put kojim su išli jedni od najznačajnijih hrvatskih povjesničara. u slobodi ti nitko ne može zabraniti da napišeš svoju povijest onako kako je bilo. Lozo na kraju svoje knjige daje jasan odgovor – neće moći i neće proći! On ne ide sigurnim putem jalovih tema i siguran sam da ne očekuje nagrade, ali najveća nagrada bit će mu narod koji će ga čitati, razumjeti i slijediti – zaključio je Pilić (Izvor: Dalmatinski portal).

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: Operacija „Vlaštica“ (22. – 26. listopada 1992. godine)

Objavljeno

- datum

Autor

Vlaštica je 915 metara visoka i dominantna kota u dubrovačkom zaleđu koju su zauzeli četnici i s koje su navodili topničku vatru po odabranim ciljevima u Dubrovniku i okolici. Osvajanjem kota i odbacivanje neprijatelja što dalje od Dubrovnika je bila vrlo važna operacija na Južnom bojištu. Zbog konfiguracije terena pristup kotama je bio jako težak. Položaji četnika su bili dobro utvrđeni pa je to bio veliki izazov za pripadnike Četvrte gardijske brigade i 163 brigade HV-a.

 

Osvajanje kote je bilo jako zahtjevno zbog teško prohodnog terena i grubog kamenjara . Izvidnici Četvrte gardijske brigade i 163 dubrovačke brigade su tri mjeseca izviđali teren i tražili najbolje pravce djelovanja. Napad na kotu iz tri pravca su izvršile tri postrojbe: treća bojna Četvrte gardijske brigade i 2 pješačke bojne 163 brigade (dubrovačke). Topništvo Hrvatske vojske je pružilo potporu pješaštvu. Akcija je počela 22. listopada 1992. rano ujutro a završila 26. listopada 1992. u poslijepodnevnim satima. Hrvatske postrojbe su ovladale Vlašticom, Ilijinim vrhom i Buvavcem. Zbog snažnog otpora hrvatska strana imala je mnogo ranjenih, a četvorica pripadnika splitske brigade su poginula.

Daljnji tijek operacije Vlaštica je bio izbijanje na potez Srnjak – Orah – Bobovište – kota Gradina.

Operacijom Vlaštica je završeno oslobađanje hrvatskoga juga. U oslobađanju hrvatskoga juga tijekom više mjeseci su sudjelovale gardijske brigade (prva i četvrta), postrojbe Hrvatske ratne mornarice, postrojbe Hrvatske policije, pričuvne postrojbe i postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske. Najveći teret pri oslobađanju podnijele su Prva i Četvrta gardijska brigada. ,

Cavtate su oslobodili pripadnici Prve gardijske brigade – Tigrovi, koji su izvršili pomorski desant 21. listopada 1992. godine. Bila je to vrlo rizična operacija koja je uspješno završila.

Nakon završnih oslobodilačkih operacija na jugu Hrvatske 20.000 prognanih je moglo doći vidjeti svoje opljačkane, razorene i zapaljene domove.

  1. listopada 1992. godine cijeli državni vrh na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom je došao u Dubrovnik i u gruškoj luci odao počast braniteljima. Održana je veličanstvena smotra postrojbi koje su oslobađale Južno bojište. DULIST piše 20. 9. 2012. “Kad zazvone dubrovačka zvona (II)”:

“Po dolasku u Gruž bojnik Eduard Butijer je Vrhovnom zapovjedniku dr. Tuđmanu podnio prijavak o spremnosti postrojbi Južnog bojišta za smotru. Nakon izvršenog obilaska postrojbi, uz zvuke „Lijepe naše“ hrvatsku zastavu je na stijeg podigao bojnik Ivan Korade, zapovjednik 5. bojne 1. brigade ZNG koji je u borbama na Južnom bojištu bio teško ranjen.

Zapovjednik Južnog bojišta, general Janko Bobetko, podnio je prijavak Predsjedniku Republike Hrvatske o izvršenju povjerene mu zadaće, kojom su „jedinice Južnog vojišta očistile od okupatora južni dio hrvatskog teritorija, a time osigurale i granice suverene Republike Hrvatske.“ Opisujući tijek borbenih operacija general Bobetko je naglasio: “Na ostvarivanju ovih zadataka borila se i pobijedila cijela Hrvatska. Borili su se sinovi Hrvatskog Zagorja, Zagreba i Siska, sinovi Imotske i Cetinske krajine, Vrgorca, Makarske i Omiša, Metkovića i Ploča, te dosta dragovoljaca iz drugih krajeva naše domovine.

Pobjeda pripada svima, a nju su svojim rodoljubljem, hrabrošću, svjesni da brane budućnost svoje domovine, ostvarili i doveli do kraja vojnici i časnici Južnog vojišta. Ta pobjeda nije izmišljena, ona je stvarna, i s njom se mogu ponositi vojnici i časnici ovog vojišta, a uvjeren sam i naš hrvatski narod. Zaključno s 26. listopadom oslobodili smo i očistili 1.210 km² površine, te 1. 080 km² morske površine što ukupno iznosi 2.300 km².

U još nedovoljno analiziranim podacima uništili smo do polovine srpnja: 17 aviona, 2 helikoptera, 24 tenka, 8 oklopnih transportera, a iz stroja je izbačeno oko 1.700 neprijateljskih vojnika. Krajnji rezultat naših operacija završio je čišćenjem konavoskih prostora, što vremenski znači da su jedinice Južnog vojišta od 27. travnja bile neprekidno u napadnim djelovanjima. U svim tim borbama osjećao sam podršku cijele Hrvatske, Predsjednika Republike i Ministra obrane, što je značilo još veće samopouzdanje i veću odlučnost u poduzimanju novih operacija.

Hrvatski narod dao je svoje sinove. Ništa nam više nije mogao dati… Piše se gospodo, nova povijest Hrvatske, pišu je novi heroji, ljudi čistih ruku, ljudi na koje će biti ponosan hrvatski narod u budućnosti, koji su ugled slavu i poštovanje zaslužili za vječita vremena. Ovo što smo učinili smatramo svojim dugom prema narodu iz kojeg potječemo, a ono što ćemo učiniti i na što smo spremni, jest ono što će se od nas tražiti za budućnost suverene i nezavisne Republike Hrvatske.“(29. Listopada 1992. godine u gruškoj luci)

Foto wikipedija

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno