Connect with us

Kultura i vjera

Preobratio se jedan od najjačih britanskih ljevičara: ‘Evo zašto sam bio u krivu oko kršćanstva!’

Objavljeno

- datum

 TOM HOLLAND, ENGLESKI POVJESNIČAR I PISAC    Svojim obraćenjem šokirao liberalni svijet jer je raskrinkao sve!

Tom Holland, rođen 1967. popularni je engleski povjesničar i pisac povijesnih romana, dobro prihvaćen i cijenjen i izvan Engleske, naročito od liberalno – lijevih struja intelektualne europske scene sve dok nije krenuo u proučavanje islama.

Na Channel 4 bio je prikazan njegov dokumentarac The Untold Story koji je, zbog njegovih sumnji u povijesnu istinitost nastanka islama naišao na žestoku kritiku islamskih organizacija ali i liberalnih medija koji su ga dosad podržavali.

Tom Holland otišao je sad i korak dalje i u jednom listu objavio svima da je ponosan što je kršćanin jer samo kao takav može shvatiti istinu o sebi i svijetu i sagledati puninu – njegovo odrastanje na mitovima atesitičke religije i filozofije i njegova spoznaja o predrasudama prema kršćanstvu mogu biti vrlo poticajna za mlađe generacije europskih pisaca i znanstvenika zavedenih zvučnim imenima antičke i novovjeke filozofije, koja je izbacila Boga iz ljudske egzistencije i time ga od slobodnog i ponosnog sina svemogućeg Tvorca povijesti srozala na karikaturu samog sebe- poslušnu jedinku odioznog državnog aparata, bez spoznaje koja mu je svrha i cilj na zemlji u vremenu koje mu je dano.

“Trebalo je proći puno vremena dok nisam shvatio da moj svjetonazor i moji postupci uopće nemaju temelj u rimskoj ili grčkoj kulturi već su duboko prožeti kršćanstvom i ponosan sam na to.
Kad sam bio još mali način i stil kršćanskog odgoja izazvali su u meni pomutnju. Kao prvo, dinosauri. Kao danas se sjećam šoka koji sam doživio kad sam na satu vjeronauka otvorio Bibliju za djecu i tamo pored slike Adama i Eve vidio brahiosaura. Bilo mi je tek šest godina ali sam znao da ni jedan čovjek na svijetu nije nikad vidio jednog sauropoda. Na tu pogrešku učitelj nje reagirao i to je u meni izazvalo još veći potres. Po prvi put se u moju kršćansku vjeru uvukla neka sjena. S vremenom se ta tama samo povečavala.
Moj interes za dinosaure proširio se na interes za antička carstva. Čitajući Bibliju moju pažnju nisu privlačili sinovi Izraela ni Isus sam, već njihovi protivnici: Egipčani, Asirci, Rimljani. Poljuljan u vjeri topilo se moje oduševljenje za boga, karizmatičniji su mi bili bogovi Olimpa; Apolon, Atena, Dionis, jer su se više voljeli zabavljati nego stvarati zakone. Bili su niškorisni, egoistični i okrutni ali upravo to im je davalo oreolu
prave rock – zvijezde. Kasnije sam čitao Gibbona i druge velike pisce prosvjetiteljstva  i preolako sam uvojio njihov način razmišljanja u smjeru: Trijumf kršćanstva doveo je do praznovjerja i priječio put pravom znanju. Moderna, nauprot tome,teži ponovnoj uspotavi davno zaboravljenih antičkih ideala. Likovao sam. Mislio sam da sam konačno  našao znanstveno uporište ( za svoju djetinje instinktivnu antipatiju prema Bogu kao direktnom protivniku slobode i dobre zabave.)

Poganstvo je po menui bilo poraženo a na scenu je stupio Nobodaddy ( izraz W. Blakea za autoritarnog Boga koji nikom nije otac) sa svojom inkvizicijom, križarima i licimjernim puritancima. Nestalo je boje i životnog soka sa zemlje.  “Svijet je od tvog daha posivio,.. pobijedio si, Galileo ” – tako je napisao Swinburn parafrazirajući Julijana Apostatu, zadnjeg poganskog rimskog cara kod kojeg apokrifno stoji: Ti si me pobijedio, Galilejče!
Sve sam to instinktivno upio u sebe kao svoje. Nije stoga neobično da sam u sebi slavio klasični svijet kao onu epohu koja me stvaralački nadahnjivala. Godine koje sam proveo istražujuči i pišući knjige o starim narodima samo su potvrđivale moju fascinaciju Spartom i Rimom. Njima sam hranio svoju fantaziju kao nekad dinosaurima. Divovski mesožderi, ma koliko zadivljujući bili, u stvarnosti su kreature zastrašujuće prirode.  Vrijednosti koje je gajio Leonida, kod svojih podanika prakticirajući posve kriminalnu eugeniku i ubijajući po noći djecu u svrhu odgoja “nad-junačine” nisu moje vrijednosti, postajalo mje je sve jasnije.
Kao ni vrijednosti Cezara koji je, kako je poznato, pobio milijun Gala i još nebrojene narode stavio pod svoju čizmu. Bio sam najednom šokiran takvim nedostatkom senzibiliteta a naročito time kako je starim civilizacijama nedostajao svaki osjećaj za siromašne i slabe.
Tako se u meni počela rušiti centralna misao prosvjetiteljstva da nemamo što zahvaliti kršćantvu.
Voltaire je napisao:”Svaki pristojan, svaki razuman čovjek treba prezrijeti tu kršćansku sektu.” Samo da ne bi morao priznati kako svoje moralne poglede crpi iz kršćanstva, navodio je antičke pa i kineske filozofe za uzore.

Ali, i tekako je bio zadojen upravo kršćanskom etikom dok je govorio o potlačenima. “Mi navještamo Krista Raspetog, za židove izvor pomutnje, za pogane najveća ludost” – pisao je sv. Pavao i imao je pravo jer, ništa nije bilo provokantnije i odbojnije za ukorjenjeni sustav mišljenja njegovih suvremenika, Židova, Grka ili Rimljana od predodžbe Boga koji bi se dao raspeti svojom vlastitom voljom.

U našoj svakodnevici s Kristom upravo zaboravljamo razmišljati koja je on razorna snaga i koja posebnonst. U onom dobu bogovi su bili tu da vladaju, održavaju red i kažnjavaju a ne da sami budu kažnjavani. Ali, kršćanske zemlje kao naše zapadne još uvijek su obilježene žigom revolucije od prije dvije tiuće godina iako vjere sve više nestaje. To je razlog zašto većina i u ovom post-krsšćanskom dobu još uvijek smatra zdravo za gotovo da je plemenitije podnositi bol nego drugima zadavati patnju.

Još uvijek večina smatra da je svaki život jednako vrijedan i dostojan. Zahvaljujući kršćanstvu. Obzirom na moj moral i moju etičnost naučio sam da me nisu oblikovale ni grčka ni rimska kultura već posve i bez ostatka,  kršćanska i da sam jako ponosan na to,” napisao je Holland i tako razotkrio laž u koju je bio uljuljan godinama!

Slava Isusu!

 

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

Louis Pasteur i krunica

Objavljeno

- datum

U malome sveučilišnom francuskom gradu, mladić je ušao u vlak. Tinta na njegovoj diplomi se još nije niti osušila.

Dok je vlak pojurio prema Parizu, zauzeo je mjesto blizu starijeg gospodina za kojeg se činilo kako drijema. Kada je vlak naglo zateturao, ispala je krunica iz njegovih ruku na pod. Mladić je podigao krunicu i vratio je gospodinu uz pitanje, “Gospodine, pretpostavljam da se molite?”

“U pravu ste, molio sam se.”

“Iznenađen sam”, odgovori mladić, “da u ovo današnje vrijeme postoji netko tko je još uvijek toliko zaostao i praznovjeran. Naši profesori na sveučilištu ne vjeruju u takve stvari.” Zatim je nastavio sa “prosvijetljivanjem” svojeg postarijeg suputnika.

Starac je izrazio svoje iznenađenje i čuđenje.

“Da,” nastavio je mladić, “danas prosvijetljeni ljudi ne vjeruju u takve gluposti.”

“Ma nemojte reći!” odgovori starac.

“Da, gospodine, i ako želite, mogu vam poslati neke poučne knjige.”

“Pa može,” odgovori starac, pripremajući se da napusti vlak na stanici. “Pošaljite ih na ovu adresu.” Pružio je mladiću posjetnicu na kojoj je pisalo: Louis Pasteur, Ravnatelj Instituta Znanstvenih Istraživanja – Pariz

Dodajem: Kad su ga jednom pitali kako može tako čvrsto vjerovati, odgovorio je: Budući da sam mnogo proučavao, imam vjeru kao Bretonac, a da sam još više mogao proučavati, imao bih vjeru poput Bretonke.

Bretonci su, naime, poznati u Francuskoj po svojoj vjeri.

Pripremio: sr. Klaudija Duran

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(TRAILER) Libera Nos – novi dokumentarni film o egzorcizmu

Objavljeno

- datum

Postoji mnogo filmova o egzorcizmu, na primjer The Exorcist (1973) i The Exorcism of Emily Rose (2005); ali pomalo iznenađujuće, malo je dokumentaraca snimljeno o toj temi. Ipak, nedavno je na festivalskoj sceni prikazan novi film Libera Nostalijanskog redatelja Federica Di Giacoma.

Libera Nos prati svakodnevnu službu sicilijanskog egzorcista vlč. Catalda Migliazze. Naravno, egzorcizam je dio crkvenog poslanja i službe. Zbog činjenica da je donekle bio zaboravljen i potiskivan, uz to i besramno korišten u Hollywoodu za kojekakve scenarije horor filmova, ostao je misterij za većinu vjernika. Vidjeti ga, dakle, u “stvarnom vremenu” na velikome platnu u kinima, ne predstavlja samo šok već i neočekivano otkrivenje.

Kroz cijeli film ton je korektan: trijezan, umjeren, otvoren. Redatelj snima protagoniste filma – i egzorciste i one koji traže oslobođenje – na način koji je sasvim prikladan.

Film jednostavno i vjerno bilježi što se događa. To dopušta vlč. Migliazzou da objasni stvari onako kako ih on vidi. Omogućuje onima koji traže pomoć da sami govore o sebi. U nekim je slučajevima to bolno pokazivanje dna na koji su ti ljudi pali. Njihovo traženje pomoći od lokalnog egzorciste očito je posljednja nada, a filmska ekipa nam dopušta da vidimo i pozadinu njihove priče. Na isti način, film omogućuje egzorcistu da vrši obrede bez ikakve uredničke intervencije. Promatrajući postupak, dobivamo jasan osjećaj što egzorcizam podrazumijeva, kako u ljudskom tako i u nadnaravnom aspektu.

Odlomak iz recenzije objavljene u Catholic World Report | quovadiscroatia

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Sveti Antun Pustinjak i nastanak redovništva

Objavljeno

- datum

17. siječnja Crkva časti sv. Antuna Opata, pustinjaka, kojega se u narodu naziva “Zimski sv. Anto”, i ne smije ga se miješati sa sv. Antunom Padovanskim, kojega slavimo 13. lipnja. Sveti Antun Pustinjak se još naziva i Antun Egipatski, a riječ je o svecu koji je živio u 3./4. st. i koji se povukao u pustinju kako bi u samoći, molitvi i žrtvi slavio Boga.

Budući da je volio životinje i one su tom svecu bili stalni prijatelji, obično se u ikonografiji prikazuje s njima, a zbog toga je sv. Antun i proglašen zaštitnikom životinja, te uz to još i uzgajatelja svih vrsta životinja, prodavača svinja, mesara, trgovaca tekstilom, zemljoradnika i kožnih i veneričnih bolesti.

Iako se današnjem čovjeku povlačenje u pustinju i prakticiranje strogog asketskog načina života, kakvoga su prakticirali stari isposnici, najčešće čini besmislenim i bezvrijednim, on je, bez sumnje, bio znak snage Duha Svetoga i izniman poticaj ljudima onoga vremena da se i oni vježbaju u krepostima i na takav način napreduju u vlastitom kršćanstvu. Primjerice, dok su se mnogi u vremenima prvih progona Crkve obraćali na kršćanstvo zato jer su bili očarani hrabrošću kršćana i njihovom spremnošću i umrijeti za Krista, poslije progona mnoge su očaravali pustinjaci i razni askete, koji su za današnja vremena nepojmljivim oblicima trapljenja krotili svoje požude i nastojali biti u punom smislu riječi Božja djeca.
 
U tom su poticajnom smislu odigrali značajnu ulogu prvi pustinjaci (anahoreti ili eremiti), posebno sv. Pavao Pustinjak, sv. Antun Pustinjak i sv. Pahomije.

Prvi čovjek za kojega znamo da se povukao od drugih ljudi i posvetio Bogu bio je Pavao Pustinjak (Tebejski), rođen oko 235. godine. On je kao mladić živio u gradu Tebi u Egiptu, a da bi se sakrio pred progonima cara Decija, pobjegao je u pustinju. Nakon progona je ostao u samačkom molitveno-asketskom životu. Tako je proveo 98 godina – do smrti, a pred kraj mu se života, pridružio najpoznatiji pustinjak u povijesti – Antun Pustinjak.

Antun Pustinjak (ili Antun Opat) je rođen 250. god. u selu Kome (danas Keman), u srednjem Egiptu, kod grada Herakleopolisa, u bogatoj kršćanskoj obitelji. Roditelji su mu, za koje je bio prilično vezan, rano umrli, a on je ostao sam s malom sestrom. Nije bio pismen, ali je rado odlazio na kršćanske euharistijske sastanke i rado slušao čitanje Svetog pisma.

Upravo su neki tekstovi Novog zavjeta odredili tijek njegova daljnjeg života. Tako je jednom prilikom na euharistijskom sastanku čuo odlomak iz Djela apostolskih (4, 34), koji govori o tome kako je prvim kršćanima bilo sve zajedničko i kako su bogati svoje imanje prodavali i davali siromasima. U njemu se počela javljati misao da učini isto.

Kada je drugom prilikom čuo Isusove riječi zapisane u Matejevu evanđelju (19, 21), upućene bogatom mladiću da proda sve što ima i podijeli siromasima, pa će tako imati blago na nebu i bit će savršen, definitivno se odlučio kako će sam poći tim putem. Prodao je sve što je imao (bio je bogat!), dio novca dao ustanovi kršćanskih djevica za uzdržavanje njegove male sestre gdje ju je smjestio, a ostalo podijelio siromasima.

Sam se povukao u samoću i počeo provoditi asketski život. Najprije je živio u blizini svog rodnog mjesta, a zatim otišao dublje u pustinju. Pri tome se, prema zapisima koji su sačuvani, veoma teško trapio: znao je po dva dana ne jesti, a jelo mu je bilo kruh, malo soli i voda, spavao je na goloj zemlji, i to veoma malo. Mislio je da ni to nije dovoljno da se postigne duhovna savršenost, pa se nastanio u jednom grobu, gdje je proveo petnaest godina. Jedan mu je poznanik donosio kroz to vrijeme hranu.

Budući da su ga mnogi posjećivali i onemogućavali pravu samoću, odlučio je otići u teško dostupan brdovit kraj na drugoj strani Nila. Nastavio je živjeti u maloj kolibici, i to tako da je zazidao ulaz. Dva puta godišnje mu je dolazio prijatelj i spuštao mu hranu i vodu kroz krov. Tako je proveo dvadeset godina.

Kad su nakon tog vremena došli drugi askete i otvorili zazidani ulaz, vidjeli su radosnog Antuna, te ih je to očaralo toliko da su se odlučili nastaniti u blizini. Tako je nastalo zajedničko obitavalište samotnjaka pustinjaka, tzv. monaha. Naziv im dolazi od grč. monos, što znači jedan, sam. Oni, nekada i danas, većinu vremena provode sami, posvećeni molitvi i vlastitim zaduženjima, a sastaju se s drugima uglavnom samo na molitvu i objed.

U svojoj 90. godini Antun je otišao da živi s pustinjakom Pavlom, a nakon njegove se smrti vratio nazad, gdje je i umro u 105. godini života, 365. godine. Njegov će način života – monaštvo – još više proširiti pustinjak Pahomije.

Slično poput Pavla i Antuna, i Pahomije je najprije bio pustinjak. Rođen je u Esnehu u gornjem Egiptu oko 286. godine. Roditelji mu nisu bili kršćani. Poslali su ga da postane rimski vojnik. U Aleksandriji je, kao vojnik, upoznao kršćane, odnosno vidio kako ih progone, a oni to dostojanstveno podnose. Osim toga, začudio se kako se oni međusobno brinu jedni za druge, posebno kako se brinu za siromahe i bolesne, a da ne traže ništa zauzvrat. To, naime, nigdje nije vidio.

Zato se oduševio za kršćanstvo, dao se krstiti, te je uskoro, kako je to već bio običaj, otišao među anahorete. Njegov ga je učitelj odgajao veoma strogo: tražio je od njega da često posti, mnogo moli, naporno radi, malo spava i slično. Nakon tri godine takva života Pahomije je napustio učitelja siguran da takav osamljenički život nije za njega. Zato je okupljao oko sebe druge eremite i, kad ih je bilo stotinu, osnovao 320. godine na obali Nila, u napuštenom mjestu Tabennisi, prvu zajednicu kršćanskih asketa pustinjaka.

Sagradili su svoj zajednički stan, tzv. monasterion, odnosno manastir ili samostan, koji se sastojao od nekoliko zgrada opkoljenih zidom. Međutim, okupljeni eremiti su se navikli na samački život, pa nisu mogli prihvatiti ovakav zajednički. Zato su se počeli vraćati u osamu. Pahomije je zato počeo okupljati one kršćane koji su se tek odlučili za asketski život. Oni su bili spremniji na život u zajednici. Budući da oni više nisu oni koji žive sami, od tada se nazivaju cenobiti ili kenobiti, što se može prevesti sa zajedničari (od. grč. koinos – zajednički i bios – život). Ipak, mnogi su ih i dalje nazivali monasi. Danas se oni obično nazivaju redovnici.

Takav je način života prihvaćao sve veći broj asketa, tako da je za vrijeme svog života Pahomije osnovao devet muških (s oko devet tisuća cenobita) i dva ženska samostana. Uskoro su se takvi samostani osnivali i izvan Egipta.

Dok su monasi živjeli sami u pustinji i mogli su si organizirati život kako su htjeli, sada je trebalo organizirati život u zajednici kako bi se izbjegle nepotrebne poteškoće. Zato je Pahomije donio neke propise kojih se trebaju pridržavati redovnici. Ti se propisi nazivaju Pravilo ili Regula. I kasniji su osnivači različitih redovničkih zajednica donosili svoje Pravilo kojega se članovi moraju pridržavati.

Pahomije je od svojih redovnika, koji su se međusobno nazivali samo brat, zahtijevao da prihvate neženstvo (celibat), siromaštvo i poslušnost, te da uz pokorničke vježbe i zajednički rad nastoje ostvariti što veću savršenost. Obdržavanje celibata, siromaštva i poslušnosti poglavaru kasnije će zahtijevati gotovo sve redovničke zajednice.

U početku među braćom nije bilo svećenika. Neki su od njih došli tek kasnije. Vlast nad svim samostanima ima vrhovni poglavar, tzv. opat. Na čelu svakog samostana je samostanski poglavar. Sam je samostan bio ograđen zidom unutar kojega su se nalazile 40 kuća, a svaka je od kuća imala i do 40 ćelija u kojima su braća stanovala i radila. Osim ćelija, imali su zajedničku crkvu, blagovaonicu, kuhinju, prostoriju za sastanke, bolnicu i spremište.

Sastajali su se pet puta dnevno na molitvu, poglavar ih je preko tjedna poučavao u vjeri, a dva put dnevno su slavili euharistiju. Svi su morali znati čitati i pisati, jer su morali čitati Sveto pismo i moliti Psalme. Štoviše, za ono su vrijeme bili daleko obrazovaniji od drugih ljudi.

Sva su braća, i poglavari, morala raditi. Najprije su se bavili pletenjem košara i tkanjem sagova, a kasnije su se bavili i obrtom, odnosno imali su krojače, ratare, ribare, kožare, prepisivače, pisare…

Način života je bio prilično strog. Dva put dnevno su jeli, i to kruh, sir, povrće i voće. Meso i vino su davali samo bolesnicima. Redovito su postili srijedom i petkom, a ponekad i češće, no poglavar je vodio računa o tome da se ne iscrpljuje previše postom kako ne bi izgubili potrebnu snagu za rad.

Skromno su se odijevali. Imali su na sebi lanenu tuniku kratkih rukava koju su vezali pojasom (pojas je znak obdržavanja redovničke obveze), krzno od pleća do koljena, naplećnjak i kukuljicu na kojoj je bilo označeno kojoj kući pripadaju. Na temelju te Pahomijeve redovničke zajednice nastale su mnoge druge diljem Crkve, a njegovo je Pravilo bilo uzor svim budućim (Vjera i djela).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno