Connect with us

Kultura i vjera

Poznata španjolska spisateljica doživjela obraćenje u Međugorju: ‘Čula sam nježan muški glas koji mi je rekao…’

Objavljeno

- datum

 EKSPLOZIJA U SRCU    Imala sam osjećaj kao da se blaga rosa spustila na moju kosu, moje ruke, na cijelo tijelo…  Nešto neopisivo lijepo izlilo se na mene.

Najpoznatija španjloska spisateljica Maria Vallejo Nagera slučajno se z u Međugorju i to u stanju nevjere, nerazumjevanja i kritike prema crkvi. Sam put ju je živcirao, svete mise su je živcirale kao i sve aktivnosti koje je tamo trebala obaviti. Sve do jednog čudesnog trenutka, doista čudesnog jer je čula Isusa Krista koji je promijenio njezin život!

Ovo, vrlo moćnio svjedočanstvo o Međugorju obišlo je svijet a objavljeno je prvotno u međugorskom Glasniku mira iz kojeg ga mi prenosimo u cijelosti. Pa pročitajte:

‘Prigovarala sam od prvog trenutka kad sam stala na međugorsko tlo i odmah sam zaključila da će moje putvanje biti posljedica jednog glupog poteza nezrelosti. Iako sam se tako osjećala, pokušala sam biti pažljiva i pristojna. Imala sam ugodne razgovore s mojom novom grupom avanturista, i nastojala sam iskoristiti mudrost jednog simpatičnog i inteligentnog (i k tome svetog) irskog svećenika koji je bio vođa naše grupe.

Taj dobri čovjek se pokazao vrlo ljubaznim prema meni, dok je s neizmjernom strpljivošću odgovarao na moja bezbrojna pitanja o Međugorju. Bio je toliko pažljiv da me je predstavio onim prekrasnim ocima franjevcima u Međugorju.

Prvoga dana smo učinili sve što redovito čine hodočasnici u Međugorju. Prisustvovali smo jutarnjoj Misi u župnoj crkvi sv. Jakova (na engleskom). Dok smo se uspinjali na Podbrdo (po znato kao “mjesto ukazanja”) molili smo krunicu. Ručali smo u restoranu Colombo, u središtu Međugorja, u samoj blizini crkve. Nisam znala moliti krunicu Poslije podne smo hodali po trgovinama i zatim se pridružili velikoj grupi hodočasnika u molitvi sv. krunice u crkvi.

Moram priznati da do tada nikada nisam molila krunicu, nitko me nije naučio moliti. Molitva krunice toga dana mi se činila jako dugačkom i dosadnom. Uistinu sam se iznenadila kako mi je bilo dosadno i kom- plicirano moliti. Zato sam sljedećeg dana ustala neraspoložena, mrzovoljna i htjela sam se prepirati sa svojom prijateljicom koja mi je rekla da bismo opet trebale ići na Misu…

“Opet trebamo ići na Misu? Zar nismo bile jučer?”, prosvjedovala sam neraspoloženo. “Ja danas ne idem… Ići ću u sljedeću nedjelju; danas je ponedjeljak i nije obvezatno, pusti me na miru”.

Budući da sam po prirodi kao pas koji laje ali ne ugriza, na Misu sam otišla kad su me iz grupe zamolili da ih pratim. Išla sam i bilo mi je jako dosadno: osim što sam gledala svećenike koji su koncelebrirali, mislila sam na svoje stvari… Na koncu Mise obavijestili su nas da požurimo kako bismo išli u dvoranu za konferencije iza crkve, jer  je najmlađi od šest vidjelaca, Jakov, toga dana trebao pred hodočasnicima svjedočiti o svojim posebnim iskustvima susreta s Gospom. To mi se učinilo privlačnijim, tako da sam brzo krenula zajedno sa svojim novim prijateljima, vođena više znatiželjom nego vjerom.

Sjećam se, dok smo išli prema dvorani, morali smo proći pokraj ispovjedaonica postavljenih vani, onog sunčanog i vedrog jutra skoro dodirujući ljude koji su čekali za ispovijed u dugom redu.

Dan je bio vedar i topao. Najednom, ne znam kako ni zašto, osjetila sam silnu potrebu dignuti pogled prema onom čistom proljetnom nebu. Nisam primijetila ništa posebno, kao što mnogi hodočasnici kažu da su vidjeli u Međugorju, ali imala sam poseban osjećaj ljubavi. Činilo mi se da je taj osjećaj trajao deset minuta, ali u stvarnosti bilo je to samo tri sekunde. Vjerujte mi da su te tri sekunde promijenile moj život zauvijek.

Imala sam osjećaj kao da se blaga rosa spustila na moju kosu, moje ruke, na cijelo tijelo… Nešto neopisivo lijepo izlilo se na mene. Ne mogu to opisati, jer nije neka materijalna ili fizička stvarnost. Nije to bila voda ni zemlja… Bila je to bezbojna rosa, nježna poput lahora ili dječjeg uzdaha. Moć te rose ili taj osjećaj imao je izvanrednu snagu. Bila je to samo ljubav, ali ljubav u najvišem stupnju, neizmjerna… Ostala sam ukočena i pogledala sam prema nebu, gledajući sunce i oblake… Činilo se kao da se vrijeme zaustavilo. Ništa se nije micalo oko mene: ni ljudi, ni ptice, nije bilo buke… sve je utihnulo, smirilo se, u nekom očekivanju…

Ljubav koja me okruživala, koja je prožimala moje tijelo, bila je tako jaka da sam to željela iskusiti do kraja. Osjetila sam nutarnje razumijevanje, jedno neopisivo svjetlo koje mi je navijestilo da je ono što se izlijevalo na mene bila vječna i savršena ljubav Božja. Zatim je jedan glas progovorio mom srcu. Bio je to muški, nježan, a u isto vrijeme zapovjednički glas. Ne mogu ga točno opisati, jer nemam prave riječi da to izrazim…

Čula sam: “Kćeri moja, ovako kako tebe ljubim, SVE VAS I SVAKOGA POJEDINOGA ovako ljubim”.

Najednom je nešto eksplodiralo u mom srcu. Htjela sam plakati, umrijeti. Zatvorila sam oči i svom dušom rekla: “Moj Gospodine, jadni moj Bože. Ako je to način na koji nas ljubiš, kako je nepravedna ljudska ljubav, jer je ljudski nemoguće odgovoriti na tako savršenu, potpunu i vječnu ljubav. Nije pravo prema samom Bogu…”

Tada mi je ta živa ljubav odgovorila: “Ne možeš, niti ćeš ikada razumjeti veličinu ljubavi tvoga Boga, ali je to istinita ljubav i darujem je besplatno svakom ljudskom stvoru.” Prije nego sam mogla reagirati, sve se opet vratilo u “normalu”.

Taj osjećaj da sam ispunjena neizmjernom ljubavlju nestao je naglo kao što se i pojavio. Našla sam se potpuno zbunjena, prestrašena, sumnjajući, a u isto vrijeme sam imala želju svima pričati o tom nevjerojatnom i prekrasnom iskustvu. Samo znam da sam to morala reći, pa ako treba i vikati, koliko nas Bog ljubi. Osjetila sam poticaj da trčim, da se sakrijem pred tim novim prijateljima, kako nitko ne bi otkrio moju zbunjenost.

Strašno sam se sramila kad sam shvatila da Bog sve vidi i sve zna o nama. Kako sam bila nezahvalna… Nikad nisam ni za što Bogu zahvalila, niti sam ga ljubila. Osjetila sam neodoljivu želju da se sakrijem od Božjeg pogleda. Toliko grijeha, toliko sebičnosti prema bližnjemu i toliko prijezira prema Crkvi i svećenstvu! Koliko kajanja…

Htjela sam vikati od boli ali, hvala Bogu, suzdržala sam se… Nikomu nisam rekla što mi se dogodilo. Željela sam razmišljati, analizirati u sebi ono što sam proživjela i bol koju sam doživjela preko te ljubavi. Nitko oko mene nije primijetio da sam što doživjela, jer su to bile samo tri sekunde. Prešla sam kratak put koji me dijelio od dvorane, pokunjena i zbunjena, srce mi je bilo puno proturječnih osjećaja, i duša puna straha.

U isto vrijeme sam osjećala sram i sreću. Konačno sam sjela da čujem prekrasno svjedočanstvo mladića koji je prisutne uvjeravao da vidi Blaženu Djevicu Mariju. Jakovljevo svjedočanstvo bilo je prekrasno i duhovno. Tada sam dopustila da rijeka suza preplavi moje oči. Primijetila sam da su mnogi od hodočasnika koji su me okruživali plakali od uzbuđenja. Moji prijatelji su mislili da su me riječi tog mladog vidioca duboko dirnule. Istina je da su me dirnule, ali to nije bio razlog mojih suza.

Nakon šest mjeseci sam pričala o svom iskustvu dragom irskom svećeniku i najbližoj obitelji. Sigurna sam da se moje obraćenje dogodilo toga proljetnog jutra, u trenutku kada mi je Bog otkrio svoju neizmjernu ljubav prema ljudima, ušavši tako u moj život kao jedan uragan osjećaja koji me nisu ostavili do sada. Znam da je to stvarnost koja se dogodila u Međugorju, dok sam prolazila pokraj ispovjedaonica smještenih u blizini crkve.

Znam da nikad ne ću biti ista osoba. Nakon onog udara nježnosti u meni živi druga žena. Vratila sam se svojoj kući u London puna ushićenja i novih saznanja o katolicizmu. Nakon tog izvanrednog doživljaja osjetila sam veliku potrebu znati nešto više o Bogu. Jedna nezasitna i nerazumljiva žeđ za Bogom prati me cijelo vrijeme. Prije nego sam postala svjesna toga, jedan nježan utjecaj približio me sv. Misi. I tako se to slavlje pretvorilo u najveće čudo u mom životu. Nikad ne ću zaboraviti veliki dar ljubavi koji sam primila u Međugorju. Važne informacije o mojoj vjeri ulazile su u moj život poput tornada. Nastojala sam naći ispovjednika kod kojega bih se mogla ispovjediti svakoga mjeseca, drugog mudrog svećenika kojega bih mogla pitati za savjet, kao i pronaći trenutke za molitvu kod kuće sa svojom predivnom obitelji. U našoj obitelji put rasta u vjeri nije uvijek bio lagan.

Trebalo je proći pet godina i tri hodočašća u Međugorje (prilikom jednog hodočašća obavila sam duhovne vježbe s fra Jozom) kako bih razumjela što mi se stvarno dogodilo. Kao posljedica mog obraćenja, moja djeca mole srcem s nama. Oni su vjernici i bez sumnje smo jedna sretna, skladna kršćanska obitelj. Blažena Djevica je prisutna u našoj obitelji. Ona je naša stalna i časna gošća i odaziva se na naš poziv preko molitve i posta. U našoj se obitelji razgovara o Bogu i ponekad trpimo radi toga. Danas mogu biti sretna jer znam da je Gospodin izbrisao grijehe moje prošlosti u sakramentu pomirenja. Isto tako znam da do dana kad ću ići u nebo, moram davati zadovoljštinu. Stigla su me poniženja i izrugivanja radi nasljedovanja Krista. Ima čak osoba koje su rekle da sam izgubila razum. Kad čujem takve kritike, ne mogu a da se ne nasmijem i mislim: “Kad bi znali kako ih Bog ljubi, oni bi također izgubili glavu da ga nasljeduju.” Nikad ne ću zaboraviti taj veliki dar ljubavi koji sam primila u Međugorju. Samo molim Gospodina da ustrajem kako bih radila za Njega, s Njim i u Njemu.

Izvor: Glasnik mira

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

(VIDEO) Velečasni Zlatko Sudac: Molitva i blagoslov za Vatrene – kad bi se političari ugledali na njih

Objavljeno

- datum

Velečasni Zlatko Sudac ekskluzivno je u emisiji Bujica izgovorio je molitvu za Vatrene, zahvalio im na svemu što su napravili na Svjetskom prvenstvu u Rusiji  i pozvao političare da se ugledaju na njih.

“Ljubljeni Isuse, blagoslovi ovaj narod i sve sportaše, posebno sada našu reprezentaciju. Ma što god bilo oni su već sada vratili naš hrvatski ponos. Neka idu dalje i nek’ ih tvoja ruka vodi. Blagoslovi svaki korak njihov korak, njihove obitelji, njihovo junačko srce.

Bože dragi, hvala ti za sve uspjehe dosad i za ono što će dogoditi.  Tebi predajem njih, Dalića, sve njih, junačka srca njihova.

Isuse,  hvala ti na radosti  koja si ovome narodu dao. Moja dragi Bože, gospo moja Međugorska, Fatimska, Lurdska, Guadalupska, tebi zagovaram

O kad bi se političari malo ugledali na njihov trud, o kad bilo malo poštenja više među saborskim zastupnicima.

Isuse moj, tebi sada predajem sve. Ti nas sada vodi i  ti nam povrati dostojanstvo i nacionalni ponos koji nam toliko treba. O tako nam treba.

I tako su lijepi u tom crnom dresu. Za dom, Za dom, dečki moji., a mi vas tako radosno očekujemo, spremni dođite nam s medaljom. Volimo vas dečki moji, nek’ mi vas Bog, nebo i anđeli čuvaju

Sretni s blagoslovom, blagoslovio vas nebo – U ime Oca i sina i duha svetoga. Amen!

 

TV Z1 Gordan Matković/foto. Screenshot

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Svećenici: ratnici za hrvatsku grudu i katoličku vjeru

Objavljeno

- datum

Osim svećeničkog poziva ovi su hrabri ljudi poveli hrvatski katolički puk u borbu protiv višestruko  brojnije i jače turske vojske, ali danas se o njima relativno malo zna, uči i govori.

Zanimljivo je koji su svećenici i biskupi u hrvatskoj povijesti bili narodne vođe i „ratnici“. Istaknuto mjesto među takvima pripada Petru Berislaviću rođenom 1475. godine u Trogiru. Bio je hrvatski ban i biskup iz roda Berislavića Trogirskih. Istakao se po tome što je nakon poraza na Krbavskom polju uspio okupiti ostatke vojski hrvatskih velikaša i ponovno napasti Turke unatoč brojčanoj slabosti. U zapisima stoji da je zemlja tada bila opustošena a narod u zbjegu pred turskim osvajačima. On je 1514. godine postao hrvatski ban, preuzimajući tada ulogu čuvara naših granica od Jajačke banovine pa sve do južnih granica zaleđa Dalmacije. Budući je to bio veliki zadatak, trebao je podosta novčanih sredstava koje nije uspio dobiti od Venecije, niti od Karla Petog, te je rasprodao svoju imovinu kako bi namaknuo sredstva za obranu od turske najezde. Ipak je bio poštovan i cijenjen od pape Lava X koji mu šalje pomoć u opremi i zlatu te isti Lav X Hrvatsko kraljevstvo proglašava kao „Antemurale Christianitatis“. Ban Berislavić je porazio Turke u više borbi, kod Dubice i tri puta prilikom opsade Jajca kada je uspio razbiti tursku opsadu natjeravši osvajače u bijeg. Poznat je govor bana i biskupa Petra berislavića koji je održao ratnicima uoči bitke protiv Turaka.

„Plemeniti ljudi, neka vas nimalo ne plaši brojnost ili ime Turaka, jer oni su lopovi i razbojnici, dolaze u velikom broju i izjeda ih pohlepa, ne da se bore za čast, već da dopune svoj jad, otmu ponešto i pobjegnu. Mi se borimo kao plemeniti i slobodni ljudi za domovinu, za čast i za spasenje vas. Naš je, dakle, cilj viši od njihovog“.

U ovom nizu hrabrih i časnih svećenika neizostavno je ime franjevca sv. Ivana Kapistrana koji je u svojem vojnom pohodu 22. srpnja 1456. godine oslobodio Beograd od turskog jarma. Za njega je zapisano da je bio jedan od najvećih propovjednika u katoličkoj crkvi. Rođeni je Talijan, ali je dugo boravio na našim prostorima, te je i umro i pokopan u Iloku iste godine nakon bitke za Beograd. Kao glasoviti propovjednik putovao je diljem srednje Europe propovijedajući, te su zabilježena i neka čudesna ozdravljenja kod polaganja križa na bolesnike. Danas se u Iloku nalazi crkva sv. Ivana Kapistrana.

Za svećenika Marka Mesića nema dovoljno podataka, ali se zna da je poveo ustanak protiv Turaka, te je u borbama s svojom vojskom oslobodio Liku i Krbavu. Rođen je u Karlobagu 1640. godine a umro 1713, ali porijeklom je bio iz brinjskog kraja i po nekim zapisima plemićkoga roda. Zašto o ovome časnome svećeniku nema dovoljno podataka nije jasno.

Svećenik koji je vodio borbu sa Turcima je bio i korčulanski arhiđakon Antun Rozanović. On je godine 1571. pred blagdan Velike Gospe, bio upozoren od južno dalmatinskih uskoka da je Ulcinj pod turskom opsadom sa kopna i mora, te su ugroženi i ostali gradovi do Boke Kotorske. Tada je Korčula bila pod Venecijom, a u gradu je vladao tek dva mjeseca mladi i neiskusni knez namjesnik. Po približavanju turske flote od dvadesetak brodova, korčulanski knez je pobjegao noću prema Zadru i ostavio grad i puk na milost i nemilost alžirskom potkralju „Uluz Aliju“. Točno na dan „Vele Gospe“ tursko se brodovlje obrušilo na grad u kojem su Antun Rozanović i brat mu Vicko organizirali obranu uz pomoć Korčulana i brojnih mještana iz okolnih sela. U gradu je zavladala panika i plač, a hrabri branitelji su boreći se iz sve snage odolijevali brojnijem i jačem neprijatelju. Ubrzo se tog jutra iz pravca Pelješca digla olujna bura koja je turskim gusarima zadala velike probleme, te su morali odustati od opsade. Bura je tog dana bila toliko snažna da je potopila i nekoliko turskih galija, nakon čega se Uluz Ali sa preostalim brodovljem sklonio prema zapadnome dijelu grada u uvalu Svetoga Nikole. Tamo se nalazio dominikanski samostan koji su Turci opljačkali i spalili, ali obranu Korčule nisu uspjeli probiti ni sa te strane. Nakon toga neuspjeha gusari su odustali od opsade i nastavili pljačkaške pohode prema Hvaru i srednjo dalmatinskim otocima. I danas se u Korčuli ovaj dan na Veliku Gospu osobito slavi, te je u spomen na govor Antuna Rozanovića kojim je ohrabrio Korčulane sagrađena zavjetna kapelica na samom ulazu u grad.

Danas smo svjedoci da se ovi hrabri svećenici i ratnici za hrvatsku grudu ne bilježe niti opisuju dovoljno u udžbenicima niti bivše, a ni ove države Hrvatske što je doista nedopustivo i tendenciozno. Naime nekoliko je razloga zašto se od vremena prije nametanja prve Jugoslavije prikriveno provodi pretjerana politička korektnost prema islamskoj manjini na ovim prostorima. To svojevrsno pretjerivanje proizlazi iz temeljne slobodno zidarske doktrine koja naglašava jedinstvo svih nacija i okupljanje u zajedničkim ložama ma koje vjere bili. Stoga nije teško zaključiti da se taj duh pretakao i na društveno političke i etničke odnose na prostorima tadašnje Srbije. Budući znamo da su ta tajna društva stoljećima inscenirali i nametali ratove, revolucije i osvajanja, njima je bilo i prihvatljivo da se narodi zatečeni u mirnodopskom stanju unutar neke države tako u masonskom duhu i ponašaju. Ti „nametljivci“ to rade uvijek i svugdje, pa smo mi u Hrvatskoj to doživjeli devedesetih u vidu „Mirne reintegracije“. Početak takvog ponašanja unutar srpskog naroda dogodio se 1790.  godine još za vladavine turskog sultana Selima III kada je u Beogradu djelovala tursko-srpska loža u kojoj su bili i Židovi. Malo je podataka iz toga vremena, ali srpski arhivi bilježe da je tada član te lože bio i mitropolit beogradski Petar Ičko. Razumljivo je da se  takav duh „tolerancije“ prema osvajačima poticao i crpio svoju snagu iz velike masonske lože u Istanbulu koja je stoljećima na neki način preko židovskih trgovaca i masona financirala turske pohode na ovome dijelu Balkana. Glavni čin te „politike“ tzv. meke islamizacije dogodio se osnivanjem SHS i kasnije Kraljevinom SHS kada je 1919. godine osnovana loža „Jugoslavija“. Tada je navedena doktrina bila cementirana kao neprekinuta nit kod višestoljetnih srpskih i drugih loža diljem ovih prostora. Naravno da se u novije doba ni Tito koji je bio masoniziran nastavio tako ponašati pa je Jugoslavija potencirala i gajila posebnu politiku prema nacionalnim manjinama, a Tuđmanu je kao čelniku najratobornijeg naroda protiv Turaka i inih osvajača nametnuta bila kao uvjet priznanju još jača politika tzv. poštivanja i politiziranja manjina. To je Hrvatskoj po ulasku u EU uvjetovano u još većem obimu pa danas imamo ono što je svima poznato kao „pozitivna diskriminacija“, mada niti jedna veća država nema tako ispolitizirane manjine unutar svog političkog sustava. Danas se ta svojevrsna „meka Islamizacija“ događa potaknuta putem istih masonskih struktura, a na vrijeme i godinama prije su snimljene i turske sapunice koje se moraju kupovati i prikazivati kako bi se omekšala snošljivost prema izbjeglicama koje ozbiljno prijete europskom tlu već dugi niz godina. Znano je da ta slobodno zidarska bratija ne odustaje nikada i plan se provodi pojačano čemu smo najbolje svjedoci i danas kada Hrvatska opet nema svoju politiku zaštite svojih teritorija. Zato smo prisiljeni oslanjati se na suradnju s europskim državama koje niti u povijesti nisu željele pomoći gore navedenim hrvatskim svećenicima i biskupima u obrani protiv Turaka.

Tekst: Smiljan Strihić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

TRIDESETODNEVNICA ZA HRVATSKI NAROD i za našu domovinu Hrvatsku

Objavljeno

- datum

Pozivamo vas da se pridružite u molitvi i sudjelovanju na 30 sv. misa za hrvatski narod i za našu domovinu Hrvatsku uoči Dana domovinske zahvalnosti. Tridesetodnevnica počine u petak, 6. 7. i završava 4. 8. 2018. – javljaju iz Inicijative/MZ Obnova u Duhu Svetom ZG nadbiskupije.

Dragi prijatelji,

Obnova u Duhu Svetom pokrenula je 2015. godine tridesetodnevnicu za hrvatski narod i za našu domovinu Hrvatsku uoči Dana domovinske zahvalnosti. Pozivamo vas da nam se ponovno pridružite u sudjelovanju na trideset sv. misa na tu nakanu. Tridesetodnevnica počinje u petak, 6. srpnja 2018. i završava u subotu, 4. kolovoza 2018.

U ovoj godini molit ćemo za novu Pedesetnicu, za novo izlijevanje Duha Svetoga u našem narodu i našoj domovini Hrvatskoj, da se obnovi lice naše zemlje.

Potičemo vas da sudjelujete najviše što možete i na način na koji možete. Oni koji nisu u mogućnosti sudjelovati na misi, mogu tih 30 dana moliti krunicu ili neku drugu pobožnost, ili izmoliti Slava Ocu ili Očenaš, ili prikazati post ili neko drugo odricanje na tu nakanu. Svaka, i najmanja molitva iznimno je važna i predragocjen prinos Bogu za sve nas.
Želja nam je da se zajedno, kao narod, u sili i snazi Duha Svetoga združimo u molitvi i zajedno prinesemo sve sv. mise, molitve, post, žrtve, hodočašća i zavjete na zajedničku nakanu za hrvatski narod u Hrvatskoj i u cijelom svijetu i za našu domovinu Hrvatsku.

S pouzdanjem da će Bog „učiniti puno izobilnije negoli mi možemo moliti ili zamisliti” (Ef 3, 20), neka se po ovoj tridesetodnevnici otvore nebeske brane i izliju slapovi milosti Duha Svetoga na naš narod i našu domovinu Hrvatsku! Obnova u Duhu Svetom, Molitvene zajednice

Nakana za misu (izmoliti prije početka mise):

Oče, prikazujemo Ti ovu misnu žrtvu (ili ovu molitvu) za naš hrvatski narod u domovini i u svijetu i za našu domovinu Hrvatsku.

Oče, molimo Te za novu Pedesetnicu u našem narodu, za novo izlijevanje Tvojega Svetoga Duha na sve nas, da se obnovi naša zemlja i naš narod u sili i snazi Tvojega Duha.

Oče, neka nas ljubav Tvojega Svetoga Duha ujedini, da nestanu sve podijeljenosti među nama i da budemo narod jedne misli, jednoga srca, u zajedništvu s Tobom; da svima bude znano da smo mi Tvoj narod, a Ti naš Bog, i da ni jedno oružje skovano protiv Tvojega naroda ne će uspjeti, jer Ti si s nama i Ti nas vodiš.

Duše Sveti, od Oca poslan, dođi s vatrom i sažeži sva utemeljenja zla koja se dižu protiv našega naroda i naše domovine Hrvatske, da procvjeta ova naša zemlja i naš hrvatski narod.

Oče, podigni vođe po svojem srcu u našem narodu, da nas vode i zastupaju u sili i snazi Tvojega Duha, na dobro našega naroda i naše domovine Hrvatske.

Oče, u sili i snazi svojega Duha, daj nam sa svom smjelošću navješćivati Tvoju riječ! Pruži ruku svoju da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa po imenu Tvojega Sina Isusa Krista.

Oče, molimo Te, izlij svojega Svetoga Duha i na sve Hrvate koji ne žive na svojoj djedovini, koji su rasuti po svijetu, kojima je Hrvatska duboko u srcu; preobrazi njihove živote i obitelji, a sve one koji se trebaju vratiti, Duše Sveti, potakni da se vrate.

Oče, molimo Te i za sve one koji su otišli ispred nas – za sve pokojne branitelje i duše u čistilištu hrvatskoga roda, uvedi ih u Svoje kraljevstvo.

Oče, molimo Te i za sve one kojima je Hrvatska druga domovina, da žive u miru i blagoslovu s hrvatskim narodom.
Marijo, Majko naša i Kraljice Hrvata, Zaručnice Duha Svetoga, moli zajedno s nama za sve ove nakane i trajno budi naša zagovornica pred Prijestoljem Nebeskim. Tako neka bude.
Amen.

(Ovu molitvu nakane također možete moliti i prije bilo koje druge pobožnosti ili posta.)

Sve informacije i obavijesti o tridesetodnevnici možete dobiti na: www.obnovauduhu.hr
e-mail: [email protected]
Damir Zukan – mob. 098/773329, e-mail:[email protected]
Kata Čulo – mob. 098/9213497; e-mail: [email protected]

Pozdrav i Božji blagoslov svima

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno