Poveži se

Igor Petrić

Požar koji je ogolio hrvatsku stvarnost

Objavljeno

- datum

Katastrofalni požar u okolici Splita osim zgarišta ostavio je još nešto – razgolitio je svu bijedu naše vladajuće elite. Svaka ekstremna i iznenadna situacija uvijek zorno pokaže organizacijsku nemoć hrvatske političke oligarhije.

Ali, koji su stvarni uzroci toga? Zašto se u nas poslije svakog iznenadnog događaja mora ustvrditi da je “sustav zakazao”? Jesmo li mi kao narod doista nesposobni ustrojiti vlastitu državu i staviti u pogon sve njezine mehanizme?

Da bismo dobili odgovor na ovo pitanje moramo se vratiti malo u nedavnu prošlost. Tada je u doba poslije Drugoga svjetskog rata napravljena temeljita čistka svih slojeva društva. Vlast su doslovno preko noći preuzeli komunistički kadrovi i to na svim razinama društvene organizacije. Odanost Partiji bila je glavni (a ponekad i jedini) kriterij po kojemu se ravnala kadrovska politika. Takva je praksa trajala, s većim i manjim odstupanjima, sve do nastanka moderne hrvatske države.

Mi smo imali tu nesreću da nam je vrijeme stvaranja države palo u doba rata. Zbog toga je veliki dio nacionalne energije bio utrošen u borbi za goli opstanak. Zato se stvarna tranzicija iz komunističkog u demokratsko društvo nikada nije dogodila. Isti oni koji su participirali u organima vlasti komunističke Jugoslavije sad su se našli u strukturama nove demokratske Hrvatske. Neka nas ne zavaravaju njihovi stranački dresovi i njihove parole. Bili oni slijeva ili zdesna oni ostaju u svojemu mentalnom sklopu rigidni komunisti. 

Završetkom Domovinskog rata došlo je do saveza koji su sklopili bivši komunisti s globalistima iz Europske Unije. Ovo je dodatno osnažilo bivši partijski kadar koje se počeo širiti u onim područjima društva u kojima se najmanje radi i najbolje zarađuje. Hrvatska su javna poduzeća, ministarstva, županije, općine, doslovno premrežena drugom i trećom generacijom partijskih uhljeba. Oni naravno za javnost nisu “crveni”, ali su zato žestoki mrzitelji svega hrvatskog. To su osobe kadre obući bilo kakav dres samo ako će od toga imati neku opipljivu korist. Na taj način je čitav naš sustav zapravo okupiran od onih kojima Hrvatska ne znači doslovno ništa.

I sad dolazimo do požara koji je zorno prikazao svu organizacijsku nemoć naših “crvenih uhljeba”. Oni su do svojih položaja došli zahvaljujući partijskoj mreži i udbaškim poznanstvima. Tek ovakva iznenadna situacija izvukla ih je iz njihovih udobnih puževih kućica. Ogoljeni i izvučeni na svjetlo dana pokazali su svu svoju organizacijsku nemoć i kolosalno neznanje.

A kako je u svemu ovome reagirao narod? Jednako kao i u doba Domovinskog rata. Uzeo je stvar u svoje ruke. Naša je hrvatska samoorganizacija bolja od bilo kakve organizacije u režiji “crvenih uhljeba”. U tren oka na mjestu nesreće naši ljudi pokazuju zapanjujuću sposobnost za preživljavanje u kritičnim situacijama. Nikakav “sustav” neće zamijeniti snalažljivost naših ljudi koju smo naslijedili još od svojih pradjedova koji su ginuli pod zidinama Sigeta i Beča.

Hrvatskom državom ne vladaju Hrvati. Niti jedne sekunde od njezina postanka ona nije bila u našim rukama. Hrvatskom su vladali i iz nje izvlačili privilegije i novac samo oni koji je mrze. Da se sutra dogodi kakva masovna apokaliptična situacija koja bi tražila od nas velike žrtve i odricanja 200 000 crvenih uhljeba pobjeglo bi glavom bez obzira. Ostao bi samo goloruki i opljačkani narod. Isti onaj koji je bez oružja krenuo na zločinačku JNA i srbočetničku bandu. Isti onaj koji je branio grad Split od vatrene stihije.

Upamtimo, sustav će raditi samo onda kada bude doista naš. Kad u njemu budu naši ljudi kojima je stalo da naša zemlja napreduje. I kada taj sustav bude uspostavljen iznutra, a ne nametnut izvana od svjetske globalističke vrhuške.

Igor Petrić/Croative.net

Komentari

Komentari

Igor Petrić

Što je to loše rekao admiral Domazet-Lošo?

Objavljeno

- datum

Zašto je predsjednica smijenila admirala? Zar samo zato što je ovaj izjavio nešto što joj nije bilo po volji? Ili zato što je rekao nešto što se kosilo s politikom države Hrvatske? Podsjeća li ovaj događaj na onaj iz 2000-te godine kad je Mesić smijenio sedmoricu generala?

Što je dakle grijeh admirala Domazeta-Loše? Mislio je svojom glavom. I zato je dobio pedalu.

U današnjoj Hrvatskoj upotreba vlastite glave nikako nije preporučljiva. Razmišljanje, analiza i stvaranje vlastitoga stava posve su nepoželjne aktivnosti. Idealni Hrvat danas je poslušan, priglup, pasivan i krotak poput ovce. Ali zato rado ide na šišanje kad se to gospodaru prohtije.

Mi bismo svi zajedno žarko željeli vidjeti kako naša vlast skače u obranu nacionalnoga interesa. Ali to nećemo dočekati. Ne postoji danas hrvatski nacionalni interes. Postoje privatni interesi, postoje međunarodni interesi, ali hrvatski nacionalni interes se negdje zagubio. Čak ga ni naša predsjednica nije u stanju pronaći, ma kako se ona navodno trudila.

Kad treba podići narodu harač naša vlast je spretna i poletna. Kad treba podilaziti Europi ili susjedima ona je poduzetna i vrijedna. Kad se treba slizati s manjinama koje mrze našu državu ona ne čeka ni časka. Ali kad treba nagaziti vlastiti narod onda je brza i puna elana. I to je navodno ta naša, hrvatska vlast?

Ali vratimo se na našu priču o admiralu i predsjednici. Najprije valja reći ono najvažnije, a to je da su Slovenci prvi zaoštrili situaciju spominjući vojsku u vezi arbitraže o granici s Hrvatskom. U Sloveniji su na sjednici parlamentarnog odbora za obranu tražili izvanrednu sjednicu na kojoj se trebalo raspravljati o spremnosti slovenske vojske za slučaj zaoštravanja spora s Hrvatskom. Dakle, ponavljam još jednom za sve one tvrde na ušima, slovenska je strana prva priprijetila vojnom silom!

Što je drugo admiral Hrvatske vojske i bivši načelnik Glavnog stožera na to trebao reći? Da se slaže i neka Slovenci lijepo demonstriraju vojnu silu, a mi ćemo se po dobrom starom običaju pokriti ušima? Ali ne, admiral je rekao ono što misli svaki hrvatski časnik i vojnik. Slovenska je vojska živa smijurija, njihov je desetodnevni rat bio obična lakrdija, a naša bi ih vojska pregazila za dva dana. I to je to. Vojničkim rječnikom rečeno jasno i glasno. Na slovensko zveckanje oružjem to je posve primjeren odgovor.

No, ne lezi vraže. Skočiše mnogi iz žbunja da bi iz zasjede mučki napali našega admirala. Koji bi kao zametao kavgu i vodio naokolo krvave, osvajačke ratove. Ali ti slinavi kvazipacifisti nisu skočili na slovensku provokaciju. Ne. Skočili su na svoje krive, dlakave stražnje noge samo da bi napali admiralov odgovor na slovensku provokaciju.

I sad u čitavu priču uskače naša vrla Predsjednica. Odjevena skladno i prikladno s puno ukusa jedna je od najzgodnijih političarki Europe. Ali izgled vam u politici malo vrijedi. Ono po čemu će vas pokoljenja pamtiti jesu politički potezi. A potez koji je Kolinda Grabar Kitarović povukla posve je isti kao i onaj Stjepana Mesića prije 17 godina. Kad visoki vojni dužnosnik misli svojom glavom valja ga primjerno kazniti. I Mesić i Grabar Kitarović posve su po tom pitanju jednaki. Jednostavno, njihovi potezi ne štite ni nacionalni interes ni dostojanstvo.

Admirala Domateza-Lošu smijenilo se jednostavno zato što je dugoročni cilj hrvatske politike prihvatiti arbitražu na nagovor Europe. Jednako kao što je dugoročni cilj uvesti porez na nekretnine ma koliko se pravili da to neće sprovesti.

Kad su naši političari u pitanju jako je lako predvidjeti sve njihove buduće poteze. Oni će uvijek, bez iznimke, biti na našu štetu. Bit će tu doduše muljanja, prenemaganja, odugovlačenja, ali mi kao narod na kraju uvijek ispadamo magarci.

U svemu ovome meni je drago kad vidim kako naš admiral ne dopušta da se od njega pravi magarac. Nije on slučajno postao admiral pobjedničke vojske.

Igor Petrić

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Igor Petrić

Globalistički prst na nuklearnom okidaču

Objavljeno

- datum

Živimo u doba koje je najbolje nazvati politikom nestrpljivog prsta na nuklearnom okidaču.

Prijetnje ratom množe se na sve strane. Lako ćemo se složiti s tezom da svjetska politička scena nikada nije bila nestabilnija nego li je to danas. Čitav svijet kao da je skrenuo s uma na stranputicu. Istinske oaze mira, stabilnosti i prosperiteta zapravo ne postoje. Svugdje vladaju kriza, nestabilnost i beznađe.

Možda su ove moje riječi preteške za nečije uši, ali mislim kako je ovo samo blagi izraz onoga što nas možda čeka u skoroj budućnosti. Ne bih želio da me se shvati kao katastrofičara i pesimista, ali objektivan promatrač mora biti zgrožen onim što vidi oko sebe. Društveni procesi koji se odvijaju u svijetu posljednjih godina navode na zaključak kako se krećemo prema provaliji. I to svi zajedno.

Ali koji su stvarni uzroci toga? Ovaj će tekst pokušati ukazati na neke dominantne tendencije koje vladaju današnjim svijetom.

Od kraja 80-tih godina prošloga stoljeća neoliberalna globalistička dogma vlada svijetom. Ona je malo po malo, milom ili silom, lomila svoje protivnike sve dok nije postala jedina opcija. Njezinu podlogu čine bezumna pljačka i bogaćenje neslućenih razmjera. Većina je svjetskih resursa dospjela u ruke malobrojne šačice enormno bogatih ljudi. Putem privatizacije državnih kompanija na Zapadu (a potom i na Istoku) opljačkana su dobra tako temeljito da je u ruke 8 najbogatijih pojedinaca dospjelo više od 50% svjetskog bogatstva. Grabež je izvedena pod devizom “Država je očajno loš poduzetnik. Privatizirajmo sve državno!” Ovim putem želim privatizaciju nazvati njezinim pravim imenom a to je – pljačka. I mi smo u Hrvatskoj bili svjedoci iste takve bezumne rabote. Njezine žalosne plodove možemo danas jasno vidjeti na primjeru Agrokora.

Ova malobrojna klika je akumulirajući svoje neslućeno bogatstvo razmjerno povećavala i svoj politički utjecaj. Kupujući medije utjecalo se na javno mnijenje a kupujući političare kreirali su se globalistički zakoni koji su pogodovali samo njima, tj. najvećima među lopovima. Ali svaka medalja ima i svoju drugu stranu. Ta druga strana zove se potrošnja.

Naime, zapitajmo se koliko toga iz sfere široke potrošnje može potrošiti šačica milijunaša nasuprot milijunima dobrostojećih ljudi srednje klase? Za jedno društvo je najbolje ako su većina ljudi radno i platežno sposobni potrošači. Ali globalizacijska pljačka proizvela je na Zapadu i na Istoku gomilu sirotinje. A sirotinja kao što znamo nije nikakav potrošač. A upravo je masovna potrošnja zamašnjak svake kapitalističke privrede.

Premještajući svoje industrijske potencijale na Daleki istok u Južnu Koreju, Kinu, Indiju, Bangladeš, Vijetnam, radna snaga razvijenih zemalja ostala je masovno bez posla. Tako se potrošnja na Zapadu mogla financirati jedino zaduživanjem. Kreditna ekspanzija se pokazala kao jedini motor potrošnje. Kako svaki kredit ima i svoju kamatu globalistička elita je tu kamatu pohlepno uzimala sebi. S vremenom su shvatili kako im je puno lakše zaraditi novac špekulirajući papirima i posuđujući novac uz kamatu nego ulažući u proizvodnju. Na kraju su lihvari posve nadvladali poduzetnike.

Tako su nastali enormni dugovi i to na nekoliko nivoa. Zadužili su se pojedinci, lokalne zajednice (gradovi i općine), države, kompanije, korporacije, banke. Ovaj je mjehur dugova toliko velik da se mjeri silnim trilijunima dolara. Posve je jasno da je ovakvo stanje na duži rok neodrživo. Sve što stoji na staklenim nogama jednog dana neumitno mora pasti.

Imajući sve ovo u vidu globalistička elita, koja je u međuvremenu osjetila slast novca i enormne moći, postavila si je za cilj stvaranje svjetske vlade i uvođenje Novog svjetskog poretka. Njima je jasno kako je upravljanje stotinama marionetskih vlada mučan i mukotrpan posao u kojemu se s vremenom uvijek netko buni.

Da bi se postiglo takvo “savršeno beskonfliktno društvo” treba, po njima, izvesti nekoliko stvari:

Ukinuti nacionalne države.

Uvesti svjetsku valutu.

Uvesti svjetsku religiju.

Smanjiti svjetsku populaciju na podnošljivi nivo (tzv zlatna milijarda).

Uvesti napredni tehnološki sustav apsolutne kontrole populacije.

Ukratko, globalisti su s užasom shvatili kako im za navedene ciljeve jednostavno nedostaje vremena. Posljednja decenija je pokazala kako je osim globalističke akcije nastala i jaka antiglobalistička reakcija. Nasuprot liberalnim globalistima stali su tradicionalisti. Dok prvi zagovaraju unipolarni svijet ovi drugi žele multipolarni svijet.

I zato se svijet danas nalazi na važnoj raskrsnici. Kojim će putem krenuti?

Globalistička je logika sljedeća: ili će se igrati po našim pravilima ili igre uopće neće biti. Gledajući njihove poteze unazad tijekom posljednja dva desetljeća lako je uočiti jednu konstantu. Oni su nenadmašni majstori u stvaranju kaosa. Kombiniranim gospodarskim, obavještajnim, medijskim i vojnim aktivnostima stvaraju nestabilnosti i nerede širom svijeta.

Po svemu sudeći to više nije dovoljno. I zato se u njihovim smušenim glavama pojavila spasonosna ideja preventivnog nuklearnog udara. Tim bi se suludim potezom postiglo istinsko rušenje svijeta kakvog poznajemo. Kandidata za taj udar ima nekoliko. To su na prvom mjestu Rusija, zatim slijede Iran, Kina i Sjeverna Koreja.

U ovome tekstu nijednom nisam do sada spomenuo Sjedinjene Države. Upravo one trebaju biti te koje će preventivni nuklearni udar izvesti po nalogu globalista. Jer SAD nisu suverena zemlja. Jednako kao što to nije ni Hrvatska. I jedni i drugi su u globalističkim kandžama. Samo što je lijepa naša domovina samo nevažna mala zemlja zapadnog Balkana dok su SAD najveća svjetska velesila.

U ovome planu koji su neoliberalni globalisti skovali postoji jedna važna nepoznanica. To je eventualni vojni (nuklearni) odgovor svake od napadnutih zemalja. Po idealnom scenariju za SAD i za globaliste prvi napad bi bio toliko snažan i učinkovit da odgovora napadnute zemlje skoro ne bi ni bilo. Time bi se jednim udarcem učvrstio unipolarni poredak a tradicionalisti bi širom svijeta bili stavljeni na listu za odstrel. Put prema globalnom robovlasništvu bio bi tako posve otvoren.

Netko mudar je nedavno napisao kako su Amerikanci majstori pokera, a Rusi majstori šaha. I to pokazuje dva dominantna načina razmišljanja koji prevladavaju i kod jednih i kod drugih. Dok je za Amerikance najvažniji blef za Ruse je to objektivna analiza pozicije na ploči. Jedni vas uvjeravaju kako u rukama drže jake karte (a zapravo ih ne drže) dok drugi svoju poziciju grade postupno i strpljivo, korak po korak, potez po potez.

Ova igra živaca upravo sada je na svome vrhuncu.

Ratni huškači na nagovor globalističke elite imaju jedan, naizgled neoborivi, argument: “Protivnici nam jačaju iz dana u dan. Ako ih ne napadnemo danas u budućnosti će to biti sve teže i teže.”

Njima je sada posve jasno kako su trebali napasti i Rusiju i Sjevernu Koreju još prije nekoliko godina. Isto je i s Kinom i Iranom. Ali vrijeme ide. U ovom slučaju ono je najveći neprijatelj globalističke vrhuške.

Da je kojim slučajem pobijedila Hillary Clinton na izborima u studenome 2016 vjerojatno bismo već gledali posljedice nuklearnog napada na neku od navedenih zemalja. Donald Trump je svojom neočekivanom pobjedom unio pomutnju u redove globalista. Makar je u mnogome podlegao njihovim pritiscima i ucjenama još uvijek nije njihov 100%. Neprestano pokazuje znakove nestabilnosti i svoju krajnje prevrtljivu narav. Zbog toga ga žele na svaki mogući način ukloniti s političke pozornice. Ali za to im treba vremena, a oni ga nemaju. I zato mrze Trumpa iz dna svoje globalističke duše.

Trump je u redove američke oligarhije unio nered. Dio američkih tradicionalista naivno mu je povjerovao kao borcu za njihove tradicionalne vrijednosti. Ti isti ljudi na raznim nivoima opstruiraju globalističke planove. Ali valja iskreno reći da ih je malo i kako su međusobno nepovezani. Kada sam prije pola godine napisao tekst o Trumpu naveo sam dva najvažnija cilja koja mora postići ako misli nešto preokrenuti. Prvi je bio borba protiv medija (koju je definitivno izgubio) a drugi je dobivanje potpore u Republikanskoj stranci. Potporu kao što znamo nije dobio. Trenutni je američki predsjednik jedna žalosna i izolirana jedinka koja jedino što ima to je njegov račun na Twitteru. Eto na što je spao predsjednik Amerike, nekoć jedan od najmoćnijih ljudi svijeta.

Naša je jedina nada da se u redovima američke vojske, obavještajnih krugova i politike nalazi dovoljno poštenih i mudrih ljudi koji će ove sulude planove potajno opstruirati. U svemu je kao što sam to već rekao najvažnije vrijeme.

Dragi prijatelji, upravo vrijeme trenutno radi za sve nas. Ono radi kako za nas tako i za budućnost naše djece.

 

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Igor Petrić

Lekcija iz suvereniteta Sjeverne Koreje

Objavljeno

- datum

Kako je moguće da je najveća svjetska velesila pokunjeno podvila rep i pobjegla glavom bez obzira izbjegavajući izravni sukob? Kako je moguće da je jedna siromašna, izolirana i prezrena zemlja izbjegla sukob sa Sjedinjenim Državama jednostavno pokazujući zube?

Sjedinjene Američke Države upletene su u većinu ratova širom svijeta. Teško je naći prevrat, revoluciju ili političku krizu, a da u njemu ne nađete otiske prstiju najveće svjetske velesile. SAD se upliću politički, obavještajno, informatički, medijski, vojno. Ipak, ma koliko bili snažni i bahati izbjegavaju ulazak u otvoreni vojni sukob.  Osobito zaziru od slanja svojih kopnenih trupa.

SAD ne vole igru otvorenih karata. Kad god mogu oni igraju skriveno, podlo, zakulisno, gotovo uvijek pomoću posrednika. Njihov zadnji otvoreni vojni angažman bio je u Vijetnamu i završio je, kao što znamo, fijaskom. Otada oni nastoje uvijek sklapati koalicije u kojima gomilaju vojne snage svojih saveznika (Britanaca, Australaca, Kanađana, Nizozemaca) s kojima onda zajednički udaraju na izoliranog i oslabljenog neprijatelja. Najbolji primjer za ovakav pristup je Irak. Ta je zemlja osjetila sve “blagodati” američke vojne intervencije. I to u dva navrata. Rezultat svega su grozni kaos i stotine tisuća mrtvih. SAD su Iraku i čitavom Bliskom istoku donijele neviđena razaranja i patnje milijunima ljudi. Sve je to izvedeno uz pljačku neviđenih razmjera.

Ali kod Sjeverne Koreje dogodilo se nešto drugo. Amerikanci su šutke ustuknuli. Poslije jednomjesečnog bjesomučnog udaranja u ratničke bubnjeve i neviđenog političko-medijskog pritiska na Sjevernu Koreju na koncu su svoju Pacifičku flotu poslali daleko od obala Korejskoga poluotoka. Zašto?

Do toga je došlo iz dva razloga. Prvi je bio taj što se Sjeverna Koreja nije dala zaplašiti. I dalje je usprkos upozorenjima ispaljivala rakete što je dalje mogla. Ovo je bio jasan signal američkim agresorima kako će se provesti ako nastave s daljnjim vojnim pritiskom.

Drugi je razlog bio taj što je Kina ipak na koncu stala iza Sjeverne Koreje. Kina dobro zna što ih čeka ako Amerikanci dođu u Sjevernu Koreju. Ona je za Kineze isto ono što je za Ruse bio Krim. Posljednja crta obrane vlastitog suvereniteta. U vrijeme blokade Koreje Amerikanci su napravili sporazum s Tajvanom o prodaji oružja zabijajući tako Kini nož u leđa. Istovremeno je izvršen i pritisak u Južno Kineskom moru na umjetne otoke koje Kina ubrzano oprema modernom vojnom opremom.

Kina ima namjeru na tim umjetnim otocima pomaknuti prvu crtu svoje morske obrane nadoknađujući time slabosti svoje mornarice. Ona mora po svaku cijenu onemogućiti SAD da im blokiraju pomorski put koji prolazi kroz Južno Kinesko more. Tim pomorskim pravcem prolazi skoro 80% kineskoga izvoza i 90% njihovih energenata. Taj je pomorski put za Kineze pitanje opstanka. Kad bi Amerikanci bili u stanju izvesti pomorsku blokadu Kina bi bila izgubljena. Zato ni pod koju cijenu nisu htjeli napustiti Sjevernu Koreju. Rezultat svega bio je američki bijeg. Pobjegli su u tišini, skrivećki, bez velike medijske pompe.

Ovaj bijeg pokušali su maskirati jučerašnjim (30.7.2017) prelijetanjem Korejskog poluotoka svojim strateškim bombarderima iz zrakoplovne baze na otoku Guam. Ali to je bilo samo šminka za medije. Prilikom preleta držali su se podalje od sjeverno korejskih granica.

Što nam sve ovo govori?

Govori nam da pravog suvereniteta nema bez značajne vojne sile. Zato je jedna Njemačka i dan danas obični politički patuljak. Ona je usprkos svojoj silnoj ekonomskoj snazi geopolitički Liliputanac i strateški autsajder. Može li Njemačka izaći iz svojega vazalskog odnosa i postati svjetski faktor bez jake vojne sile? Ne može. Jednako kao što to ne može biti ni jedan Japan. Zemlja, koja je kao i Njemačka, poražena u 2. Svjetskom ratu. I od tada je držana u pokornom položaju bez prave vojske i mornarice.

Sve su velike zemlje u posljednja dva desetljeća divljanja neoliberalnog kapitalizma značajno oslabile svoje vojne potencijale. Njihovi su vojni proračuni i dalje basnoslovno visoki, ali se novac u njima više ne troši namjenski. Ti su proračuni samo poligon za pljačku enormnih razmjera. Državu je svugdje na Zapadu zamijenila privatizacijska pljačka. Zato se u infrastrukturu ništa nije ulagalo već deseteljećima. Ona je služila samo zato da se putem privatizacije isisavaju novci bez ikakvih daljnjih ulaganja.

Posve isto dogodilo se i s vojskom. Izmišljali su se projekti na kojima su se zgrtala bogatstva dok se osnovna sredstva uopće nisu održavala. To je rezultiralo time da je veliki dio vojnog potencijala neoperativan, pokvaren ili zastario.

Sličan je trend i kad su u pitanju ljudski potencijali. Politička korektnost postala je glavni kriterij napretka (nešto poput političke podobnosti u komunizmu) a stvarne vojničke sposobnosti gurnute su u drugi plan.

Rezultat svega ovoga je da velike sile više nisu istinske velesile. One su tigrovi od papira. Njihove su vojske loše, neposlušne, nemotivirane. Njihova tehnička superiornost kopni iz dana u dan. Ma koliko u nekim segmentima bili borbeno sposobni u onim temeljnim vojničkim vještinama sve su slabiji.

Zbog svega iznesenog bilo je moguće da u toj partiji pokera, u toj igri živaca, Amerika na koncu popusti. U skoroj budućnosti bit će još zemalja koje će jedinoj velesili pokazivati zube. To neće biti samo Rusi i Kinezi ili Iranci.

Mnoge će zemlje Europe vjerojatno krenuti putem jačanja svojih vojnih potencijala. Jer, ponavljam još jednom, nema suvereniteta bez jake vojske. Ma kako bogati bili ništa se u politici ne može izvesti bez jakog argumenta vojne sile.

Sjeverna Koreja, ta siromašna, prezrena mala zemlja trenutno je jedna od rijetkih koja se ponijela kao istinski suverena zemlja. Od nje bi mnogi danas mogli dosta naučiti. Nije ovdje riječ ni o društvenoj organizaciji ni o društvenom uređenju. Svaka zemlja ima pravo živjeti i organizirati svoj život onako kako to hoće njezini građani. Bez nametanja sa strane.

Igor Petrić

 

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.