Connect with us

Društvo

Povijesna ekskluziva: Stepinac je iz zatvora preko New York Times-a Brozu poslao odbijenicu!

Objavljeno

- datum

Sulzberger je predao Titovu poruku nadbiskupu da će ga osloboditi, ali pod Titovim uvjetima, u progonstvo ili povlačenje iz javnog života. Stepinac je odgovorio da se neće.

 

Potpuno sam ravnodušan prema Titovoj ponudi da me oslobodi. Nije na Titu da odlučuje o mojoj sudbini. To može samo Sveti Otac. Katolička crkva nije niti će ikada biti rob države. Te su riječi nadbiskupa Alojzija Stepinca odjeknule 13. studenoga 1950. s naslovne stranice američkog lista New York Times. Veliki intervju s nadbiskupom, u to vrijeme zatočenim u Lepoglavi, pročitali su milijuni i milijuni Amerikanaca, jer su intervju prenijele sve veće američke i strane novine.

Autor teksta Cyrus Sulzberger II. prenio je nadbiskupu Titovu ponudu da ga oslobodi, a Stepinčevo “ne” Josipu Brozu s naslovnice najutjecajnijih američkih dnevnih novina zazvonilo je svuda po svijetu i označilo ne samo udarac Titovu nastojanju da se umili zapadnim snagama u osjetljivom vremenu nakon raskida sa Sovjetskim Savezom, nego je imalo i programatsku funkciju odbijanja Katoličke crkve da se svrsta uz pobjednike II. svjetskog rata te intencije da zadrži odvojenost od svjetovne vlasti. Intervju Cyrusa Sulzbergera malo je poznat javnosti u Hrvatskoj, a još je manje poznato da je za taj obiman tekst, u kojem sam razgovor s nadbiskupom zauzima malo mjesta, dok je veći dio posvećen okolnostima koje su dovele do susreta sa Stepincem, stavovima građana prema Stepincu, političkoj situaciji i opisima političara, kao i samom životu u tadašnjoj Jugoslaviji, sljedeće godine nagrađen najvećom nagradom u SAD-u, posebnom Pulitzerovom nagradom, najprestižnijim američkom novinarskim priznanjem. Sulzberger, pripadnik dinastije koja, uz kraće prekide, u svojim rukama drži New York Times od 1896., u to je vrijeme bio glavni inozemni dopisnik stacioniran u Parizu.
 
U svojim memoarima Dugi niz svijeća daje kontekst svojih tekstova, pa tako i ovoga sa Stepincem, i ispisuje fascinantne događaje prije, za vrijeme i poslije II. svjetskog rata. Sulzbergeru su sva vrata bila otvorena, dijelom zbog toga što je bio novinar uglednog američkog lista, dijelom zbog toga što je pripadao dinastiji Sulzberger, ali i dijelom zbog toga što je, po vlastitu priznanju, za američku vladu prenosio poruke političarima u Europi, a posebno u istočnoj.
Tito dao zeleno svjetlo
Tako je i zeleno svjetlo za susret s nadbiskupom Stepincem dobio od Tita. Maršala, kako ga naziva u svojim tekstovima, susretao je manje-više redovito sve otkako ga je upoznao 1945. u Moskvi, na zabavi u jugoslavenskom veleposlanstvu. Tita opisuje kao “debeljuškasta čovjeka srednje visine, plavih očiju, prilično zgodnog i pomalo nalik Hermannu Göringu”.
 
Tito je, piše, bio vrlo ljubazan – u detalje mu je opisao svoj život i istaknuo da mu je to bio drugi posjet Moskvi – prije je bio samo nakratko 1944. Druge činjenice iz Titove biografije podudarale su se i kasnije, osim jedne. Sulzberger piše da je puno kasnije, 16. travnja 1959., časopis Komunist objavio Titove memoare u kojima je, u čudu, pročitao kako Tito kaže da je u Moskvu prvi put došao 1937. kad mu je Kominterna naložila da preuzme jugoslavenske poslove. Od Josipa Broza zatražio je da mu dopusti da vidi nadbiskupa Stepinca dok ga je intervjuirao u srpskim Užicama 6. studenoga 1950.
 

Maršal Tito bio je odjeven u sivu vojnu odoru i bez epoleta. Izgledao je zdrav i u formi – nije djelovao zabrinut zbog političkog rata s Kominternom, ekonomske blokade i teške situacije s hranom zbog suše, piše Sulzberger. Poslužili su im kavu, makedonske cigarete i šljivovicu. Po sobi su tumarala dva psa – Tigar, njemački ovčar kojeg je uzeo Nijemcima, i jedan ptičar. Pokraj radnog stola stajala je bista Lenjina. Staljinove nije bilo, primjećuje.

Prevodio je službeni prevoditelj, ali bilo je očito da je Titovo znanje engleskog sada prilično. Razgovor je trajao sat i pol. Tito mu je kazao da je Jugoslavija za nacionalnu obranu spremna kupiti oružje od zapadnih sila. SSSR je dobio opremu od Velike Britanije, uključujući mlazne avione i stratešku sirovinu, kazao je. Ako dođe u pitanje sigurnost zemlje, kupit ćemo materijal od koga možemo iako trenutačno ne traju pregovori o toj temi. Unatoč propagandi iz Moskve, Jugoslavija ne smatra da je Marshallov plan katastrofa za Europu. Naprotiv, uvelike je pomogao nekim državama, poput Italije i Francuske, sažeo je Sulzberger teme razgovora. “Rekao je da će osloboditi nadbiskupa Alojzija Stepinca, trenutačno zatočenog kao ratnog zločinca, ako je to u interesu međunarodnih odnosa i ako to ne izazove nemire unutar jugoslavenske populacije.
 
Nadbiskupa Stepinca možda pošalje u samostan, ali mu u Jugoslaviji neće biti dozvoljeno služiti kao prelat”, piše Sulzberger u memoarima. Potom je zamolio Broza dvije usluge. “Prvo, želio sam vidjeti Koču Popovića, načelnika Generalštaba. Zašto? Da od njega čujem o situaciji na jugoslavenskim granicama. To će biti lako, ali ne bih li radije sjeo i razgovarao s Ivanom Gošnjakom? Ne, rekao sam, u Americi bolje zvuči načelnik Generalštaba. Bilo kako, pa oba generala imaju iste informacije. O.K., rekao je Tito. Bio sam iznimno zadovoljan – naš (američki, op. a.) vojni ataše nije do sada sreo nikoga višeg od ranga pukovnika. Druga usluga: želio sam vidjeti Stepinca. Tito je odvratio kako je on dobro. Želio sam se sam uvjeriti. U SAD-u žive milijuni katolika i sve ih iznimno zanima sudbina nadbiskupa, rekao sam.
Tito je ovaj zahtjev prihvatio prilično oklijevajući. Kratko je razmislio, zatim koračao lijevo-desno, s kamenim izrazom u plavim očima. Čut ćete od mene. Na ovaj ili onaj način, rekao je. Rukovali smo se i otišli”, prisjetio se Sulzberger. Operacija udovoljavanja Amerikancima započela je. Ako novinar na kraju razgovora s Titom nije bio siguran što očekivati, sumnje su mu uskoro bile rasplinute. Tog i sljedećeg dana vodio je “vrlo prijateljske razgovore” s nizom dužnosnika, pa i s onima koji su ga do tada držali na distanci – svi su mu odjednom bili na raspolaganju.
Treći dan zazvonio telefon
Vlado Dedijer, kojega je dugo poznavao, pozvao ga je na ručak u svoj dom, što je, kaže, bilo vrlo neuobičajeno. Dugo su se poznavali – i Dedijer je bio reporter, piše Sulzberger, a otpustili su ga iz Politike nakon što je proveo mjesec dana u Španjolskoj zbog prorepublikanskih stavova. Najveća ekskluziva bila je razgovor s kraljem Edwardom VIII. za vrijeme njegova odmora s Wallis Simpson na dalmatinskoj obali. Odjenuo se da izgleda kao ribar kako bi došao do Edwarda, a nakon toga bio je toliko sretan da si je kupio tri sladoleda. Sada je bio nešto drukčiji, primijetio je Sulzberger.
 
“Osim što je inzistirao da mu pronađem izdavača za Titovu autobiografiju koju mu pomaže pisati – a mislim da je time samo želio ugrabiti slavu – govorio je da Jugoslavija sada naginje prema britanskom tipu socijalizma. Kazao je da su Đilas i Kardelj vrlo impresionirani putom u Ameriku. Rooseveltove reforme bile su vrlo socijalističke, istaknuo je. Velika je to promjena od Dedijera i stavova iz 1946. “Servirali” su mu i Koču Popovića, baš kako je htio. Doduše, Popović, đak sa Sorbone, jako se uvrijedio kad mu je Sulzberger rekao kako je čuo da je ovaj prije rata bio dadaistički pjesnik. Nisam bio, bio sam nadrealist, odvratio mu je oštro prije negoli je optužio Bugarsku, Rumunjsku i Mađarsku, dunavske države i Hitlerove saveznice, a sada satelite SSSR-a da krše uvjete mirovnog sporazuma u Parizu iz 1946. te gomilaju vojne snage.
 
Uvečer trećeg dana nakon razgovora s Titom Sulzbergeru je zazvonio telefon.
Maček i “željezna zavjesa”
“Rečeno mi je da idem u Zagreb te da se javim lokalnom Ministarstvu vanjskih poslova gdje ću dobiti dozvolu da posjetim nadbiskupa Stepinca. Veza se potom prekinula”, piše Sulzberger. Hrvatsku je i te kako dobro poznavao. Štoviše, jedna od dvije neugodnosti koje je imao na području tadašnje Jugoslavije bila je vezana uz Hrvatsku. Prva neugodnost bila je njegov odnos s Milovanom Đilasom koji mu je – kad ih je 1946. upoznao Tito – rekao: “A, vi ste taj koji piše da Tito ubija Srbe američkim puškama” te mu okrenuo leđa, na što se Tito nasmijao, potapšao Sulzbergera po ramenu i kazao da ne obraća pozornost na Đilasa, dok je druga bila vezana na intervju 1939. s Vladkom Mačekom, a u kojem čelnik HSS-a govori da nema vjere u izbore i najavljuje da će odbiti slati poslanike u sljedeći saziv parlamenta.
 
Namjerava se boriti za potpunu autonomiju, rekao je, ali i natuknuo da će “ako Francuzi i Englezi izgube interes, upasti u njemačku orbitu”. Čim je Sulzberger telefonom javio tekst, na vratima se pojavio čovjek koji mu je rekao da je njegova viza ukinuta te ga prepratio do željezničke postaje u Zagreb i smjestio ga na vlak za Rijeku, “najbliži grad u Italiji”. Tamo je danima obilazio jugoslavenski konzulat da bi mu se, nakon nekog vremena, ispričali i rekli da je “grešku napravio neki nadobudan službenik”. Intervjua s Vladimirom Mačekom – kako ga je zvao – prisjetio se i kad ga je sreo 22. srpnja 1945. u Parizu gdje je ovaj čekao britansku vizu.
“Titova vlast pokušava uvesti kompletnu komunističku diktaturu. HSS je državni neprijatelj broj jedan. Da nisam otišao, vjerojatno bi me uhitili partizani. Za četiri godine vidio sam kako partizani spuštaju željeznu zavjesu na Jugoslaviju da nitko ne bi vidio što se događa”, tada mu je rekao Maček. Sulzberger je godinama kasnije ustvrdio da je Maček prvi upotrijebio termin “željezna zavjesa” u vezi s istočnom Europom.
 
Nisu najavili njegov posjet
– Tekst sam objavio u srpnju 1946., a Churchill je taj termin popularizirao od 1946. – primjećuje Sulzberger. Željezna zavjesa malo se razmaknula – barem ona oko zatvora u Lepoglavi – kad je tamo stigao ujutro 10. studenoga. O Lepoglavi – zatvoru u kojem su bili zatočeni pripadnici svih režima u ovoj nestabilnoj regiji – i danas Jugoslavijom kolaju priče o strašnim mučenjima koja nakon oslobađanja zemlje tamo provode partizani, piše Sulzberger. Stepinac je bio zatočen u sobi veličine 2,7 sa 4,2 metra.
 

Prozor je imao rešetke, ali ne tako da sprečavaju ulazak danje svjetlosti. Soba je bila topla. Namještaj jednostavan: krevet s plahtom, jastučnicom i dekom, stol i stolac, pisaći stol na kojem su, među ostalim, stajali lavor, vrč i limena termosica. Pod je bio od drva. Na kukama na zidu visjela je odjeća i ručnik, piše novinar.

Bio je sunčan dan i nakon blještavog sunca trebalo je nekoliko trenutaka da mu se oči priviknu na zatvoren prostor te je ugledao muškarca “blijeda, ali zdrava izgleda. Tanka smeđa kosa i izraz lica otkriva čovjeka velike unutrašnje strasti. Ustao je i gledao, u rukama još držeći knjigu, naočale za čitanje odložio je na stolu. Tad mi je palo na pamet da nema pojma tko sam i da posjet nije najavljen”. Zanimljivo – Sulzberger je ranije tog jutra stigao u Ministarstvo unutarnjih poslova Hrvatske gdje nitko – pa ni ministar – nije bio upućen u to da će im doći američki novinar koji je od Tita dobio dozvolu da ode do Stepinca. Uz jezičnu barijeru, i novinarovo natucanje “srpsko-hrvatskog”, ministar mu je dodijelio vodiča – mlađahnog Antona Sobotinčića, odjevenog u dugi smeđi kožnati kaput koji – piše novinar – svi povezuju s Udbom, organizacijom čije se ime izgovara “sotto voce” i koja tjera strah u kosti. Slična se situacija ponovila u Lepoglavi – upravitelj zatvora Josip Špiranec, veteran rata i nesumnjivo udbaš – nije imao pojma o posjetu. Tek kad mu je Sobotinčić rekao da je nalog od Tita te da ionako nemaju što skrivati, zatvorski se upravitelj opustio i odveo novinara do ćelije na prvom katu zgrade objasnivši da “imaju tisuću zatvorenika, ali samo jednog posebnog – Stepinca”.
Dok ih je Stepinac promatrao, Sulzberger se predstavio. “Rekao sam prelatu tko sam, kako sam se tamo našao te da bih želio prenijeti svijetu poruku ako je ima, potpuno uzimajući u obzir okolnosti u kojima se intervju vodi kao i nadbiskupove želje. Želio sam prenijeti svijetu kako se osjeća, fizički i psihički. Razgovarali smo na francuskom, jeziku koji nitko u sobi nije razumio. Nadbiskup se ispričao za pogreške, kazavši da mu bolje idu i talijanski i njemački. No bez obzira, dobro je govorio. Monsinjor, kazao sam, možete li mi reći kakvog ste zdravlja?
Odgovorio je, još stojeći: ‘Dobro se osjećam. Nisam bolestan. Nisam nimalo smršavio otkako sam prije četiri godine došao ovdje’. Onda sam ga pitao kako provodi vrijeme. Kazao je da mnogo sati posvećuje molitvi, kontemplaciji i da trenutačno radi na životima svetaca. Proučava crkvenu povijest. Pokazao mi je na čemu je radio: bio je to latinski tom o franjevcima irskog prelata Waddinga”, piše Sulzberger u tekstu.
Podijeljeno mišljenje
Luke Wadding, irski svećenik s kraja 16. i početka 17. stoljeća, možda je najpoznatiji po tome što je njegovom inicijativom i zalaganjem Dan svetoga Patrika postao crkveni blagdan, no njegova uloga u crkvi daleko nadmašuje taj čin. Povjesničar, bavio se intenzivno poviješću franjevaca, a u Vatikanu, gdje je proveo desetljeća, iznimno je zagovarao irske. Bio je gorljiv zagovornik katolika za vrijeme Irskog konfederacijskog rata 1642. – 1649., sukoba koji je počeo kao protest domaćih katolika protiv engleskih i škotskih kolonizatora i njihovih pristaša. Wadding je postavio na noge samostan i školu Svetog Izidora, koja je postala sjedište irskih interesa. Gotovo stoljeće kasnije, kad je britanski premijer William Gladstone poslao u Vatikan katoličkog biskupa Georgea Erringtona da im objasni situaciju s Irskom, taj je biskup vatikanskim dužnosnicima kazao da “u Engleskoj najekstremnije Irce smatraju umjerenima u usporedbi s pripadnicima reda iz Svetog Izidora”. Dok je promatrao Stepinca, prisjećao se koliko je mišljenje o njemu među “jugoslavenskim narodom” podijeljeno. “Hrvati – rimokatolici – odvlačili su me na stranu i šaptali mi: Prije nego što posjetite nadbiskupa, trebate znati da ga mi obožavamo, bez obzira na to što vam kažu.
 
On je veliki junak u narodu i nitko ne vjeruje u laži i uvrede koje o njemu plasiraju. On je naš mučenik”, piše Sulzberger na početku teksta nagrađenog Pulitzerom. Pokušao je, kaže novinar, dobiti manje vatreno mišljenje u katoličkoj Sloveniji. – Od troje ljudi s kojima sam razgovarao, dvoje je obznanilo duboku privrženost nadbiskupu…
Cijeli članak pročitajte ovdje
 

Izvor: vecernji.hr

 

Komentari

Komentari

Društvo

Marko Ljubić zahtjeva od rukovodstva HRT-a stegovni postupak protiv Aleksandra Stankovića zbog teških profesionalnih pogrešaka

Objavljeno

- datum

“Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome terminu te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, dio je zahtjeva koji upućuje kolumnist Marko Ljubić HRT-u povodom današnje emitirane emisije ‘Nedjeljom u 2’ urednika Aleksandra Stankovića. Pismo Marka Ljubića prenosimo u cijelosti:

“Poštovani,

u emisiji „Nedjeljom u 2“, urednik i voditelj, vaš novinar Aleksandar Stanković više je puta opetovano izrazio duboko elementarno neznanje ili namjerne pogreške s kojima je dezinformirao hrvatsku javnost. Ističem kako je neprostiva pogreška i neznanje i namjera, jer to urednik na HRT- u ne smije raditi ni u jednom slučaju.

1. Postavljajući pitanje gostu Predragu Mišiću Peđi, uspoređujući pojmove nacionalne manjine i tzv. dijaspore s očitom namjerom segregacije političkih prava hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, iako mu je Predrag Mišić Peđa jasno odgovorio da svaki hrvatski državljanin mora imati potpuno isti status u ostvarivanju svojih političkih prava, Stanković je tom pravu eksplicitno suprotstavljao stav da bi dijaspora morala imati isti status kao i srpska nacionalna manjina na segregacijski način. Stanković je krivo naveo kolokvijalni naziv dijaspora za preko petsto tisuća punopravnih hrvatskih državljana i prema državnim statistikama još više od dva i pol milijuna onih koji imaju sve uvjete na državljanstvo, ali zbog proceduralnih razloga još nisu ostvarili svoja pripadajuća politička prava. Podsjećam da novinari informativnoga programa HRT-a ne smiju u službenoj komunikaciji koristiti kolokvijalne i netočne političke termine, pogotovo kad se radi o tako osjetljivim političkim pitanjima, jer se na taj način umjesto informiranja dezinformira javnost.

To je višekratnim ponavljanjem značilo jasnu poruku da hrvatski državljani koji ne žive u Republici Hrvatskoj ne trebaju imati svoja ustavom zajamčena politička prava koja proizlaze iz prava na državljanstvo, a temeljno političko pravo koje proizlazi iz prava na državljstavo je – izborno pravo.

Usporedbom temeljnog političkog prava dijela hrvatskoga naroda s realno povlaštenim političkim pravom nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Stanković prikriva realnu diskriminaciju oko petsto tisuća hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, uspoređujući, s jedne strane, pogodovanje koje ne postoji nigdje u tom obimu u Europi, s oduzimanjem prava, koje također ne postoji nigdje u Europi. To je težak profesionalni propust koji HRT ne bi smio tolerirati u svojim programima.

Stanković je pitanjima i usporedbama namjerno ili iz neznanja, na što ni u prvom ni u drugom slučaju nema ni on ni HRT pravo, osporio to pravo dijelu hrvatskoga naroda. Takav postupak zavrjeđuje pokretanje hitne odgovornosti protiv Aleksandra Stankovića.

2. S druge strane, inzistirajući na usporedbi broja glasova koje je na izborima dobila lista srpske nacionalne manine, s brojem glasova u XI. izbornoj jedinici, Stanković je dezinformirao javnost ne ističući da hrvatski državljani koji imaju pravo sudjelovati u izborima u XI. izbornoj jedinici jednostavno nemaju ni blizu jednake usporedive tehničke mogućnosti ostvarivanja svoga prava, s pripadnicima nacionalnih manjina, koje to pravo mogu ostvariti na svakome izbornome mjestu u Republici Hrvatskoj, dok glasači u XI. izbornoj jedinici često moraju za ostvarivanje svojih prava putovati i po tisuću kilometara.

3. Stanković je zatim ili iz neznanja ili namjerno, ponavljam da je nedopustivo i prvo i drugo, falsificirao prirodu Domovinskog oslobodilačkog rata inzistirajući na tome da je to djelomično bio građanski rat, na temelju netočne teze da su se dio građana Hrvatske pobunili protiv Republike Hrvatske. Činjenica je da zbog prirode državnoga uređenja SFRJ nitko u tadašnjoj Republici Hrvatskoj nije izravno ostvarivao politički status hrvatskoga građanina, nego građanina – SFRJ. Od trenutka proglašenja političke i državne samostalnosti Republike Hrvatske, koju su odbili priznati Srbi na hrvatskom teritoriju, odbijajući građanski i politički status državljana i građana u Republici Hrvatskoj, nemoguće je u bilo kojoj formi teorijski i praktično te Srbe proglašavati građanima Republike Hrvatske, a prije proglašenja samostalnosti države, nije uopće bilo moguće biti hrvatski državljanin, pa ni građanin. Proglašavati tadašnje Srbe u Hrvatskoj hrvatskim građanima uz ostalo bi bilo nasilje nad njihovim pravom opredjeljivati i izjašnjavati se o svojim građanskim i političkim identitetima.

Da su Srbi koji su su usprotivili progašenju samostalne Republike Hrvatske bili hrvatski građani, ili htjeli pod bilo kakvim uvjetima postati hrvatski građani – rata ne bi bilo.

To je još jedna opasna manipulacija Aleksandra Stankovića kojom se pokušava relativizirati prirodu rata i odgovornost za rat u Hrvatskoj, usprkos tome što je dio nasrtaja na Republiku Hrvatsku –proglasio agresijom. Utoliko je to opasnije i podmuklije u kontekstu obilježavanja Dana sjećanja na tragediju Vukovara i Škabrnje, te hrvatskog naroda u cjelini iz 1991. godine tijekom srpske agresije. To je nedopustivo i očekujem javno očitovanje HRT-a s tim u vezi, nadajući se da ravnateljstvo HRT-a, te urednička hijerarhija ne dijele to netočno i politički izopačeno stajalište.

S obzirom na sve izneseno, ovdje se očito radi o manipulaciji s ciljem dezinformiranja hrvatske javnosti s opasnim implikacijama.

Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome treminu, te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, napisao je u pismu Marko Ljubić.

Izvor: narod.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Zašto je Bakir Izetbegović započeo politički džihad

Objavljeno

- datum

 SULUDE PORUKE     U svom političkom džihadu kojeg je otpočeo u za BiH predizbornoj godini bez vlasti, Bakir Izetbegović svakim danom šalje sve više huškačkih poruka, a sve u svrhu udaljavanja BiH od euroatlantske politike i integracija prema euroazijskoj politici turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.

I dok je otac Izetbegović rat pokušao izbjeći nadajući se kako će ostati neokrznut ratnim vihorom u BiH, sin Izetbegović rat zaziva. Bakir Izetbegović zna da bez poziva na nacionalne sukobe u politički najkompliciranijoj zemlji Europe i jednoj od najsiromašnijih, on ne može ostati na vlasti.

Tako je među ostalim Izetbegović na obilježavanju obljetnice 4. Korpusa Armije BiH u Mostaru rekao: ““Ako prijete ustavnom poretku, teritorijalnom integritetu zemlje, ako misle da mogu dijeliti Mostar i druga mjesta, onda ću ponoviti da će dobiti rat! Neka ne prijete i mi nećemo prijetiti. Nećemo dopustiti da se revidira povijest”, rekao je Izetbegović.

Takve izjave i poruke koje šalje prema svojim susjedima Hrvatskoj i Srbiji, potpisnicama Daytonskog sporazuma, pokazatelj je sve veće Izetbegovićeve nervoze, političke nemoći i nesposobnosti da vodi državničku politikum, kako za svoj narod i druge konstitutivne narode BiH tako i prema susjedima s kojima sve češće vodi političke ratove. 

Svojom huškačkom politikom Izetbegović pokušava sebe prikazati kao jedinog zaštitnika Bošnjaka u BiH te konsolidirati biračko tijelo. Osoba koja rata nije vidjela i koja ga je uspješno izbjegla sada na njega poziva. Nije ni čudo što ga je njegov konkurent za mjesto bošnjačkog vođe Fahrudin Radončić nazvao kukavicom i lažovom. Tako je Radončić u Mostaru podsjetio na ulogu Izetbegovićeve obitelji tijekom rata u BiH te je rekao kako je Izetbegović kukavica i kako je tijekom rata bio u trezoru centralne banke gdje mu atomska bomba ništa nije mogla. Dodao je kako je sva Izetbegovićeva obitelj bila u inozemstvu gdje su se bavili tzv. logistikom.

Bakir je prvo zaoštrio retoriku prema Hrvatskoj oko Pelješkog mosta gdje je izgubio prije nego je uopće krenuo u bitku. Zbog svog političkog tržišta i sitnih političkih bodova zaratio je i s EU, a sada je krenuo i u politički rat sa Srbijom zbog priznanja Kosova.

Sve ovo pokazuje kako je Izetbegović postao nervozan pred izbore jer stranka koju je osnovao njegov otac i koji je ostao zapamćen po rečenici kako rat u BiH nije njegov rat, polako, ali sigurno gubi biračku bazu zbog optužbi o korumpiranosti stranačkih vođa i njihove nesposobnosti da provedu ili nametnu bilo kakve reforme u toj politički kaotičnoj zemlji ili bar povede dijalog o suradnji s drugim konstitutivnim narodima. 

Uloga Hrvatskog narodnog sabora  u hrvatskom narodu sve više jača, a Izetbegovićevo djelovanje dodatno radikalizira već napetu političku scenu koju ionako radi svojih političkih probitaka dodatno opterećuje Milorad Dodik. Huškanje i pozivanje na Tursku Izetbegoviću će na kraće vrijeme možda i donijeti određeni broj glasova više, međutim politički smjer u kojem vodi vlastiti narod odvest će ga u političku izolaciju i staviti ga u istu liniju s Miloradom Dodikom kojeg nitko u Europi ne želi za sugovornika. 

Put prema nekim euroazijskim savezništvima Izetbegovića će koštati više nego što je toga sam svjestan. U globalnom svijetu ideologije jesu bitne, ali samo ako su potpomognute tržištem. I tu Izetbegović gubi korak jer Hrvatska, pa čak i Srbija, već dugo vremena imaju jako dobre trgovačke i gospodarske odnose s Turskom. Turska je uložila više novca u Hrvatsku nego u BiH, a Erdogan već duže vrijeme pokušava razvijati dobre gospodarske odnose i sa Srbijom.

Bakir Izetbegović svjestan svega toga odlučio je od uloge žrtve preuzeti ulogu mangupa, jer smatra da jedino tako može postati relevantan sugovornik, a čini to samo radi sebe i svoje fotelje. Hrvati u BiH kao najstariji konstitutivni narod ne trebaju reagirati na ovakve provokacije već odmjerenim izjavama trebaju još jednom pokazati europskoj zajednici da su u ovoj shizofrenoj situaciji jedini partner EU i zapada te nositelj stabilnosti u BiH. 
Autor Marijan Opačak/ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

FAUST VRANČIĆ: Hrvatski genij znanosti i jezikoslovlja

Objavljeno

- datum

 ‘RENESANSNI FAUSTUS VERANTIUS’    U predvorju knjižnice izložene su preslike naslovnica najvrjednijih Vrančićevih djela koja u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae,” Venecija, 1595. i “Machinae novae”

 
Polihistor, kozmopolit, izumitelj, jezikoslovac i biskup Faust Vrančić među onim je renesansnim duhovima koji su zlatnim slovima upisali hrvatski jezik, kulturu i znanost u svjetsku povijest.

U povodu 400. obljetnice Vrančićeve smrti, a u želji da hrvatsku i svjetsku javnost podsjeti na velika ostvarenja tog genijalnog znanstvenika i poliglota u rangu najvećih izumitelja svih vremena koji je i u mehanici i u leksiografiji bio stoljećima ispred svog vremena poput Leonarda da Vincija ili Michelangela – Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, u sklopu Mjeseca hrvatske knjige organizirala je prigodnu izložbu koja dočarava Vrančićeva postignuća kojima se taj senzibilni Šibenčanin, tajnik najvećeg europskog cara Rudolfa II., upisao među besmrtnike, učinivši zauvijek poznatima jednu malu kulturu i jezik, uvijek na rubovima velikih carstava, uvijek pred ratnim opasnostima i mogućnošću ičeznuća. Vrančić je proslavio sebe, istovremeno upisavši Šibenik i Hrvatsku u temelje europske kulture.

U predvorju knjižnice izložene su preslike naslovnica najvrjednijih Vrančićevih djela koja u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae,” Venecija, 1595. i “Machinae novae”, Venecija, 1615./1616., a mogu se digitalizirana u cijelosti pogledati u središnjem dijelu izložbe u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Predstavljen je i prikaz odabranih digitalnih preslika rukopisne ostavštine Vrančićeve obitelji koju u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga, dok su s razdobljima u životu i radu Fausta Vrančića povezane preslike stare građe iz fonda ostalih zbirki građe posebne vrste NSK, odnosno Grafičke zbirke i Zbirke zemljovida i atlasa. Za ostvarenje ove izvanredne izložbe Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu dobila je pokroviteljsku potporu UNESCO-a prilikom prijave na njihov natječaj značajnih svjetskih obljetnica 2016. – 2017..

Stručna recenzentica izložbe je dr. Marijana Borić, znanstvena suradnica na Odsjeku za povijest prirodnih i matematičkih znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a suradnici u pripremi izložbe su Sandi Antonac, Tamara Ilić-Olujić, Maja Karić, dr. Ivan Kosić dr. Sofija Klarin-Zadravec, Mara Marijanović, dr. Tatjana Mihalić, dr. Mira Miletić-Drder, Ana-MarijaTkalčić, Vesna Vlašić i Jasenka Zajec.

Izložene preslike bogate građe popraćene su detaljima iz Vrančićeva životopisa – pa je izložba ujedno i opsežan prikaz jedne od najvažnijih renesansnih europskih biografija.

Carski tajnik Rudolfa II.

Vrančić je rođen 1. siječnja 1551. godine u Šibeniku, u uglednoj plemićkoj obitelji, rodbinskim vezama povezanoj s hrvatskim banom Petrom Berislavićem i biskupom Ivanom Statilićem, diplomatom i uglednim pravnim stručnjakom, uključenim u brakorazvodnu parnicu Henrika VIII. i Katarine Aragonske. Dio obiteljske tradicije bila je i briga za školovanje nadarenih članova.

O Faustovu obrazovanju brinuo se njegov stric Antun Vrančić, ugledni diplomat, crkveni velikodostojnik, primas Ugarske i kraljev namjesnik. Obrazovanje je započeo u rodnome Šibeniku, zatim se sedam godina školovao u Ugarskoj.

Nakon Ugarske je otišao u Padovu, gdje je od 1568. do 1572. godine studirao pravo i filozofiju. Nakon smrti Antuna Vrančića 1573. godine nekoliko sljedećih godina Faustova života slabo su poznate. Pretpostavlja se da je boravio u Italiji i dopunjavao svoja znanja. Vjerojatno se kretao u društvu hrvatskih intelektualaca i uglednika jer je 1. siječnja 1575. godine primljen u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Šibenčanin Božo Bonifačić, ugledni bakrorezac i kartograf koji je 1583./84. bio kamerlengo bratovštine, izradio je bakrorez sv. Jeronima, na čijim se uglovima nalaze četiri grba hrvatskih pokrajina iz kojih su Hrvati imali pravo na članstvo u bratovštini, i to hrvatski, dalmatinski, slavonski i bosanski, te ga posvetio Faustu Vrančiću. Godine 1579. postao je vojni zapovjednik grada Veszpréma i upravitelj tamošnjih biskupskih imanja, a tamo je stekao i prva tehnička znanja.

Nakon dvije godine službe u Veszprému postao je tajnik rimsko-njemačkoga cara i ugarsko-hrvatskoga kralja Rudolfa II.Habsburgovca koji je od Praga stvorio intelektualni centar Europe. Na carskome dvoru kretao se u krugu europske intelektualne elite, među kojom su bili uključeni istaknuti astronomi Tyho Brache i Johan Kepler, ugledni inženjer i graditelj Adrian de Vries, konstruktor Jacopo de Strada, filozof i alkemičar John Dee, slikar Giuseppe Arcimboldi i Giordano Bruno. Vrančić se u Pragu bavio i različitim intelektualnim interesima. Prikupljao je jezičnu građu za svoj petojezični rječnik te je dovršio u rukopisu djelo “Život nikoliko izabranih divic” – posvećeno opatici i redovnicama samostana sv. Spasa u Šibeniku.

Osim toga, dok je bio tajnik Rudolfa II., bavio se i tehničkim projektima o čemu svjedoče dokumenti o patentima koje je u to vrijeme tražio ili dobio za pojedine izume, te potvrđuju kako je tehnika bila područje kojim se neprekidno bavio najveći dio života. Nakon smrti supruge Marije 1594. godine napustio je Prag, posjetio je Dalmaciju i vratio se u Italiju, gdje je u Veneciji 1595. dovršio i objavio kapitalni “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae – Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga/hrvatskoga i mađarskoga”, prvi cjeloviti rječnik hrvatskoga jezika i prvi veći rječnik mađarskoga, koji je temelj hrvatske leksikografije. Mnogi su se leksikografi koristili Vrančićevim rječnikom ne samo kao modelom za vlastite nove rječnike nego su sastavljali i svoja djela, preuzimajući njegovu jezičnu građu.

U njem je Vrančić uvrstio dalmatinski (hrvatski) jezik u društvo pet najuglednijih jezika Europe. Premda je u svojem rječniku koristio pridjev Dalmati[c]ae, u rječničkome materijalu njegova drugog izdanja kojega je uz Vrančićevo odobrenje priredio Peter Loderecker u Pragu 1605. godine, proširivši ga stupcima češkoga i poljskoga jezika, riječi Dalmata, Dalmatia, Dalmatice doslovno su se prevele kao Harvat, Harvatska zemlja, harvatski, što potvrđuje da je Vrančićevo djelo rječnik hrvatskoga jezika. Vrančićev Dictionarium neprijeporno je pridonio ugledu i potvrdi hrvatskoga jezika, koji je 1599. godine izabran kao najprikladniji od slavenskih jezika za poučavanje u isusovačkim kolegijima, te se tada utemeljila Akademija hrvatskoga jezika u Rimu, na kojoj se, u sklopu Rimskoga kolegija, predavao hrvatski jezik.

Borac za katoličku obnovu

Godine 1598. vratio se u službu Rudolfa II., kada ga je car imenovao naslovnim biskupom Csanáda te kancelarom za Ugarsku i Transilvaniju. Stekavši novi položaj, pisao je poslanice o tamošnjim društvenim i vjerskim prilikama.

Bio je dosljedan borac za katoličku obnovu i protivnik reformacije, kao i religijske podjele u sklopu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, svjestan, između ostaloga, i podatka kako je prevlast protestantizma tijekom 16. stoljeća znatno umanjila potporu katoličkih zemalja u borbi protiv Turaka. O radu Fausta Vrančića u tome razdoblju svjedoče riječi Vrančićeva štićenika, književnika i povjesničara te naslovnoga biskupa bosanskoga Ivana Tomka Mrnavića koji je zapisao: „Doveo je pastire duša i učitelje među narod koji je do tada bio pritisnut vječnom tiranijom osvajača krivovjernika. Sam je svojom pastirskom riječju zbog nedovoljnog broja katoličkih svećenika obilazio narod, gradove i sela svoga svećeništva i neprestano govorio prema svojoj dužnosti.“

Svjetovni je život napustio 1605. godine, kada se preselio u Rim. Živio je u kući španjolskoga plemića Ivana Krstitelja Vivesa, u blizini trga Piazza del Popolo. Sklopio je prijateljstva s uglednim barnabitima, među kojima je i Giovanni Ambrogio Mazenta, priređivač zbirke tehničkih crteža Leonarda da Vincija. To je prijateljstvo imalo odlučujućega utjecaja na Vrančićev daljnji život i rad. Vrančić se, uz preporuke Mazente, odlučio pridružiti redu sv. Pavla, tzv. barnabita, te je, odrekavši se biskupske časti, u novicijat stupio 1608. godine u mjestu Zagarolo, u okolici Rima, i u njem boravio do 1609. godine. Posljednjih desetak godina Vrančićeva života bilo je vrlo plodonosno razdoblje, u kojem je napisao ili dovršio najveći broj svojih djela. U Rimu je 1606. godine tiskao djelo “Život nikoliko izabranih divic”, koje je dovršeno dvadesetak godina prije. U njegovu opusu ističe se kao jedino djelo koje je napisao hrvatskim jezikom. Pišući štivo na hrvatskome jeziku, jedinome na kojem su redovnice znale čitati, Vrančić se pokazao s religiozne i duhovne strane kao osoba koja doprinosi obnovi vjerskoga života. Knjiga govori o životima dvanaest ranokršćanskih mučenica te se može smatrati svojevrsnom antologijom svetačkih životopisa.

U Rimu je Vrančić pripremio i tehnički priručnik “Machinae novae” (Venecija, 1615./1616.), jedno od najistaknutijih djela iz područja europske tehničke literature na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. U njem je pojedinim projektima vizionarski predviđao daljnji razvoj tehnike. Djelo sadrži 49 različitih slika velikoga formata. Potom slijede komentari na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku, kojima je opisao 56 različitih uređaja i tehničkih konstrukcija. Svi ti projekti nisu bili novi, ali su mnogi bili izvorno Vrančićevi, te su predstavljali veliko obogaćenje dotada poznatih tehničkih oblika i konstrukcija. Među brojnim vrijednim projektima mlinova, mostova te različitim napravama, ističu se kao prve u povijesti tehnike njegove ideje žičare, amortizera, mosta od metala, kao i mosta ovješenoga o lance, dok je projektom Homo volans (Leteći čovjek), prvom konstrukcijom modernoga padobrana, postigao i svjetsku slavu.

Premda su se prije Vrančića i drugi autori kao Leonardo da Vinci bavili idejom takve naprave, on je prvi dao konstrukciju koja sadrži sve elemente suvremenoga padobrana te omogućuje sigurno spuštanje s velikih visina. Vrančić, kao ni drugi tadašnji autori, nije mogao riješiti sve probleme kojima se bavio, već ih je tumačio i opisivao fenomenološki. Kao rješenje tih problema bila su potrebna matematička, fizikalna i tehnička znanja koja su upoznata tek u 18. stoljeću i poslije. Međutim, dalekovidni projekti koje je Vrančić osmislio, premda su nadmašivali mogućnosti koje su mu bile na raspolaganju, pokazali su koliko je bio daleko ispred svojega vremena. Mnoge Vrančićeve zamisli zaživjele su u praksi stoljeće i više nakon što su otisnute u djelu “Machinae novae”, a neke od njegovih izvanrednih ideja koriste se širom svijeta i danas, puna četiri stoljeća od njihova objavljivanja.

Oboljevši 1615. godine, Vrančić se odlučio iz Rima vratiti u rodni zavičaj. Na putu se zaustavio u Veneciji, gdje se zadržao kako bi priredio i tiskao svoja filozofska djela i “Machinae novae”. Nakon što je objavio prvo izdanje djela “Logica suis ipsius instrumentis formata” (Justus Verax Sicenus, Rim, 1608.), molio je logičare da ocijene njegovo djelo u kojem je odstupio od dotadašnje aristotelovske logike. Mišljenje o Vrančićevoj logici dao je filozof, fizičar i matematičar, splitski nadbiskup Marko Antun de Dominis, zastupajući tradicionalno, aristotelovsko poimanje logike. Vrančić je potom djelomično izmijenio i proširio tekst svoje Logike iz 1608. godine te ga objavio 1616. u Veneciji pod naslovom “Logica nova suis ipsius instrumentis formata et recognita (Nova logika oblikovana i objašnjena vlastitim oruđima)”, u istome svesku zajedno s neizmijenjenim tekstom djela “Ethicae christianae”, koje je tada potpisao pravim imenom. Vrančićeva Etika, premda je opsegom kratko djelo, sadržajem je vrlo bogato. U njem je promišljao o načinu i smislu ljudskoga života na putu konačnoga ostvarenja. Vrančić se u Veneciji zadržao više od planiranoga. Nakon što su djela objavljena, iscrpljen bolešću, više nije imao snage za povratak. U Veneciji ga je zatekla smrt. Preminuo je 20. siječnja 1617. godine, u kući Jeronima Jubetea, svećenika župne crkve S. Provolo, u predjelu Castello. Prema vlastitoj želji, izraženoj u dodatku oporuke načinjenome neposredno prije smrti, njegovo je mrtvo tijelo zajedno s djelima prevezeno brodom te pokopano u župnoj crkvi sv. Marije u Luci na otoku Prviću. Posmrtni govor za njega održao je 22. veljače 1617. godine u šibenskoj katedrali Ivan Tomko Mrnavić.

Autor: Marina Tenžera/ izvor: ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.