Connect with us

Ivica Ursić

PONOVNO ROĐENI

Objavljeno

- datum

Danas ćemo malo o iznenađenju.

Volite li filmove s naglim preokretima? S puno uzbuđenja? Pa takvi filmovi i pune kino dvorane i nakon gledanja ljudi komentiraju kako se je radnja na kraju pretvorila u pravo iznenađenje.

Još uvijek pamtim film iz svoje mladosti „Pogodi tko dolazi na večeru?“ Šokirani roditelji nisu očekivali zeta – crnca. Ali to se je zbivalo 60-tih godina kada je položaj afroamerikanaca bio u SAD poražavajući.

Meni se je film svidio ali ne radi teme nego radi glazbene teme.

Pjesmu „To Sir with Love“ i dan danas volim poslušati.

U to vrijeme mene je jedino moglo iznenaditi kada su u kinima dopustili prikazivanje filma Cecile B. De Mila „10 zapovijedi“. To je bio šok. Iako sam napamet znao sve što će se dogoditi svaki put bih se šokirao, jer sam sada vidio ono u što sam vjerovao.

Tako je to s filmovima ali što je s osobama?

Gledate neku osobu na fotografijama, na filmu, televiziji ili slušate neku osobu na radiju i onda susretnete tu osobu – „u živo“. E to su prava iznenađenja. Uglavnom su takve osobe drugačije nego što smo mi to očekivali.

To isto se je dogodilo davno, jako davno, Ivanu Krstitelju.

Ivan je bio vatreni propovjednik i pripravljao je put novom Kralju koji dolazi iskupiti Izrael. Kao i velika većina Izraelaca Ivan je vjerojatno zamišljao Mesiju onako kako ga opisuje Psalam 2.

A Bog reče:

“Ti si sin moj, danas te rodih.

Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu,

i u posjed krajeve zemaljske.

Vladat ćeš njima palicom gvozdenom

i razbit ih kao sud lončarski.”

Opametite se sada, vi kraljevi,

Urazumite se, suci zemaljski.

Služite Jahvi sa strahom,

s trepetom se pokorite njemu,

da se ne razgnjevi

te ne propadnete na putu,

kad uskoro plane srdžba njegova.

Blago svima koji se njemu utječu!

Većina Židova očekivala je Mesiju da dođe na ovaj način: plamteći srdžbom i lomeći pobunjene narode. Vjerojatno da je i Ivan bio dio te tradicije razmišljanja. Pozivao je svakoga neka se pokaje i da se pripremi za dolazak ovakvog Mesije.

Ivan Krstitelj nije vodio računa jeste li vi svećenik ili ste kralj. Ako ste bili u grijehu i ako ste se trebali promijeniti, on bio vam to bez ustezanja sasuo u lice. Kada su vjerske vođe došle do rijeke Jordan kako bi vidjeli o čemu se tu radi, Ivan ih je nazvao „gnijezda gujinja“.

Kada je Herod Antipa, kralj Galileje, oženio bivšu snahu, Ivan je vikao po ulicama: „Kralj je grešnik! Božji zakon kaže da se to ne smije raditi!“

Ivan je želio pripremiti ljude za Mesijin dolazak i ništa mu se nije moglo ispriječiti što bi ga zaustavilo. Ali pojavljuje se Isus.

Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?”

Ivan se prepire i sa samim Mesijom. Ivan je proveo godine života u divljini, hraneći se skakavcima i divljim medom, zaogrnut grubom odjećom, ponašajući se kao čovjek na rubu pameti. I što je tamo radio? U divljini? U pustinji? Pripremao se je kako bi pripremio ljude za Mesiju.

I kada je Ivan susreo Mesiju što je bilo prvo što je rekao: „Ti nisi u pravu!“ Tipični Ivan. Svakome kaže što misli. Bez ustručavanja. Ivan je bio spreman suprotstaviti se svakome tko bi stao na put dolaska Mesije, pa čak i samom Mesiji.

Pokušajmo dokučiti što se je sve Ivanu tada motalo po glavi.

Krstiti Isusa je besmisleno. I gore od toga. To je krivo. To bi moglo ljudima poslati krivu poruku. Mogli bi dobiti krivu ideju o tome tko je Isus. Mogli bi pomisliti da je Isus griješnik. Mogli bi ljudi pomisliti da je manje vrijedan od njih. Još jedan tip koji dolazi pripremiti nas za Mesiju, ali Mesija definitivno nije. Ivan sigurno misli – da ako nije vrijedan „obuće mu nositi“ onda nije vrijedan ni krstiti ga. Dakle Isus nije u pravu i Ivan to ne će učiniti.

Ivan je sigurno šapnuo Isusu: „Oprosti Mesijo, ali nisi u pravu. Ti mene moraš krstiti. I onda će svi razumjeti tko si ti. Svima će tada biti jasno da ti nisi jedan od nas gubitnika. Dođi ovamo i zaroni me u rijeku i pokaži svima da si netko poseban.“

Ali Isus odgovara: „Ivane. Žao mi je što te moram razočarati ali ovaj put nemaš pravo. U krivu si. Ti mene moraš krstiti, jer će taj čin poniznosti ispuniti glavninu Božjeg plana kojim će sve učiniti onakvim kakvim treba i biti.“

 

Ivan možda i nije sve razumio ali je poslušao.

Uronio je Isusa u Jordan, baš kao svakog drugog grešnika.

I tada se je nebo rastvorilo.

Duh sveti je s neba sišao na Isusa. Duh Sveti nije došao uz munje i gromove, uz vjetra i potrese, ne… tu ničega super moćnog nije bilo. Ničega dramatičnog što bi se možda Ivanu svidjelo. Duh Sveti je došao u obliku obične, nježne ptice.

Golubice. Bijele.

I onda je Bog progovorio s nebesa. Kroz stotine godina nebesa su šutila. Sada se je nebo rastvorilo i Bog je progovorio. Možda je Ivan opet bio razočaran s onim što je čuo. Možda je očekivao čuti nešto kao: „Hej vi ljudi! Ja vam šaljem Mesiju! Kralja! On će vas spržiti vatrom ako se ne obratite i ne budete li ga slušali!“

Ali Bog izgovara samo dvije male rečenice.

“Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!”

Bog u biti navodi riječi iz Starog Zavjeta.

„Obznanjujem odluku Jahvinu:

Gospodin mi reče:

“Ti si sin moj, danas te rodih.“ (Psalam 2,7)

„Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje.“

(Izaija 42,1)

Ali pogledajmo što dalje stoji:

„Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovim naukom.“

(Izaija 42, 1-4)

Ne će vikati?

Ne će glasa podizati?

Ne će lomiti?

Pa tko je taj?

Je li jak ili nije?

Je li Kralj ili nije?

Kako može netko takav pomoći bilo kome?

Kako netko takav može doći poslije Ivana?

Sve je to još teže za razumjeti kada pogledamo slijedeće riječi:

„Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja.“ (Izaija 50, 6)

Kakav je to Mesija?

„Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K’o jagnje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.“

(Izaija 53,7)

Kakav je to Kralj?

I Isus izlazi iz Jordana i slijedi Duha Svetoga kako bi počeo svoju misiju – kao Božji Mesija. A Ivan još uvijek stoji tu u rijeci i pita se što se je dogodilo.

U jednom trenutku Ivan je gledao u lice Kralja Svemira.

Narednog trenutka Kralj Svemira se je podčinio krštenju Ivanovom rukom, krštenju kao svaki drugi grešnik. A Bog je rekao da će Mesija, da će Kralj, postati „sluga pravedni“ i da će patiti kao što nitko nikada nije patio.

I naravno da se Ivan pita tko je on?

Tko je Isus? Kakav je to Mesija?

Ponekad osoba koju susretnemo u potpunosti je drugačija od onoga što smo mi očekivali?

Na neki poseban način svi mi stojimo zajedno s Ivanom u vodama rijeke Jordan. I mi imamo svoja očekivanja kada je Isus u pitanju.

Mi želimo Mesiju koji će nam učiniti život boljim, nekog tko će pomoći nam prebroditi naredni dan, naredni tjedan, naredni mjesec, narednu godinu.

Mi želimo nekoga tko će nas podučiti kako uspjeti u poslu, kako podignuti obitelj, kako ostvariti svoje snove.

Mi želimo baš takvog Mesiju.

Ali umjesto takvog Mesije mi dobivamo nekog koji nas ponekad dovodi u situaciju da nam se čini kako nam ništa više nije jasno. I da nam nije bolje nego možda čak i gore nego što nam je bilo.

Mi dobivamo nekoga koji kaže da mi možda sanjamo o krivim stvarima ili da možda radimo krive stvari.

Mi dobivamo nekoga koji kaže da je bolje biti prijatelj s griješnicima nego dobro izgledati.

Mi dobivamo nekoga koji kaže da je bolje pomoći siromahu nego izgraditi velebnu crkvu.

 

Tko je taj Isus?

Tko je taj Mesija?

Što on to želi od nas?

Što to znači slijediti ga?

To znači, nakon što nas iznenadi (a hoće, vjerujte mi) poslušati ga i slijediti ga i zaboraviti sve ono što smo do tada o njemu pretpostavljali i nagađali.

To znači uroniti u novi život – uroniti u Krista.

To znači ponovno se roditi – roditi se u Kristu.

Ponekad osoba koju susretnemo je potpuno drugačija od osobe koju očekujemo.

Sreća naša da je Krist potpuno drugačiji nego što to mi očekujemo.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ivica Ursić 

 

Komentari

Oglasi
Komentari

Ivica Ursić

ISPLOVITI TREBA

Objavljeno

- datum

„Oklijevanje – to je moj grijeh.

Ne donosi mi ništa nego tugu.

I znam da ga zaustaviti moram.

U biti … i hoću … sutra.“

(Gloria Pitzer)

Ovo naše vrijeme nije za oklijevala.

Čim ti se ukaže prigoda moraš je zgrabiti.

Bilo kako.

Za rogove, za rep, na svaki mogući način, jer pitanje je hoćeš li uopće više imati neku novu prigodu.

Oklijevala uvijek kasne, nikada nisu u skladu s vremenom. Dok se oni odluče drugi već poberu vrhnje ili ono što već treba pobrati. Dok se oni promišljaju „bi li – ne bi li“, i ako eventualno „bi“ onda „kako bi“, drugi ne „čase časa“ pa lijepo privatiziraju, prodavaju, kupuju, rasprodaju i obogate se, a onaj koji oklijeva još se uvijek – premišlja.

Možemo se suglasiti s ovom malom analizom ali mi smo ljudi puno kompliciranija stvorenja. Kada je u pitanju novac, moć i slava onda tu oklijevanja nema.

Rekli bi smo držimo se starih Latina i one čuvene: „Carpe diem, quam minimum credula postero! – Iskoristi dan, ne vjeruj sljedećem.“ (Horacije).

Ali kada je u pitanju naša duša, naša vjera, naš Bog, e onda se opet uzdamo u stare Latine pa kličemo: „Festina lente. – Požuri polako.“ Sada nam se naglo nikamo ne žuri, mi bismo rado malo stali i predahnuli, odmorili, promislili – oklijevali – „odnija vrag i prišu“.

Mi volimo kada se stvari u našem životu događaju brzo ali samo za one stvari koje nama odgovaraju, koje su isključivo nama na korist, ali koliko često mi istog trena, bez oklijevanja, odgovaramo na Božji poziv?

Ovonedjeljni tekst iz Evanđelja po Marku tekst je o radikalnom sljedbeništvu.

O sljedbeništvu bez oklijevanja. Riječ „odmah“ privlači našu pozornost. Isus zove Šimuna, Andriju, Jakova i Ivana i oni „odmah“ ostavljaju sve svoje i slijede ga. Za sobom ostavljaju svoje brodove, mreže, iza sebe ostavljaju svoj stari život, svoj stari način obavljanja stvari, ostavljaju svoje bližnje, svoje obitelji.

Prihvaćaju rizik. Ne oklijevajući.

Nije lako komentirati današnji tekst ali ne zato što ga čovjek ne razumije nego što smo mi današnji ljudi, kada je Bog u pitanju, velika oklijevala.

Današnje Evanđelje sažeto glasi – Bog misli  – sada!

Da – sada – ne za pola sata, ne za tjedan dana, ne dogodine, ne kada odemo u mirovinu – nego – sada!

Ali mi smo kršćani velika oklijevala. Izuzetno velika.

Bog kaže: „Dođi i slijedi me!“, a mi kažemo: „Naravno, nema problema.“ Nakon nekog vremena Bog kaže: „Ja sam mislio da ćeš ići za mnom?“ A šta mi kažemo? – „O, pa ti si mislio sada?“

Bog kaže: „Ja želim da ti širiš radosnu vijest moje ljubavi.“, a mi kažemo: „Naravno, nema problema.“ Nakon nekog vremena Bog se vrati i kaže: „I …?“, a mi se stanemo iščuđavati: „Ej, pa ti si mislio sada. Pa šta ne kažeš.“

U svim područjima našeg života Bog nas poziva na djelovanje.

Poziva nas da se molimo, da svjedočimo, da se međusobno pomažemo.

Pozvani smo nahraniti gladne, odjenuti gole, skućiti beskućnike, njegovati bolesne, stati uz potlačene i one koji pate I pozvani smo prije svega – širiti radosnu vijest – Evanđelje.

I mi na sve te Božje pozive odgovaramo sa glasnim – DA!

Ali Bog se neprestano treba vraćati i podsjećati nas da je on mislio – sada, da to sve sada učinimo.

Da ne oklijevamo.

Bog nas po Kristu zove da postanemo ribari ljudi.

Isus poziva učenike da čine dvije stvari. Da ga slijede i da ribare.

Mi jako dobro čujemo ovo prvo i zato sebe i nazivamo kršćanima, Kristovim sljedbenicima. Ali ovo drugo nekako kao da slabije čujemo. Skoro pa da i ne čujemo.

Što se zbiva s kršćanima, što se zbiva sa Crkvom koja samo slijedi, i to ponekad na popriličnoj udaljenosti, Krista, a koja rijetko isplovljava na pučinu i tamo baca svoje mreže?

Netko jednom reče da treba zamisliti klub ribara u kojem njegovi članovi samo sjede unaokolo i prepričavaju svoje ribarske priče o tome kako su nekada ulovili neku veliku ribu, i koja im se je u zadnji tren otrgnula s udice … ali ti ribari, u biti, više uopće ne ulaze u brod, ne bacaju udicu, a kamo li mrežu … sjede i sjećaju se kako je to nekada bilo.

Prije nekoliko godina Richard Cardinal Cushing je pisao o tome koliko je Crkvi potrebna hrabrost. Rekao je: „Ako bi se svi oni koji spavaju probudili i ako bi svi oni koji su mlaki uzavreli, ako bi svi grintavi postali dobre volje i svi se obeshrabreni osokolili, ako bi svi depresivni digli svoj pogled prema gore i svi se otuđeni zbližili, ako bi svi koji ogovaraju zašutjeli i ako bi se svi umrtvljeni pokrenuli, ako bi svi odistinski lovci ustali i ako bi svi članovi Crkve molili, i ako bi svima ime Spasiteljevo bilo u srcu i na usnama … onda bismo imali najveći preporod kojeg je ovaj svijet ikada upoznao.“

I danas Isus stoji pred nama i pita nas: „Misliš li ti nastaviti sjediti i oklijevati ili misliš isploviti na pučinu i baciti mreže?“

„Tko oklijeva već je napola izgubio.“

(Njemačka poslovica)

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

KRIZA IDENTITETA

Objavljeno

- datum

„Svjetlo koje ne svijetli,

potok koji ne teče,

kvasac koji ne raste,

nije ništa veća anomalija od kršćanina

koji ne svjedoči Krista.“

(Arthur Tappan Pierson)

Zar nije zastrašujuće kako se mi ljudi koprcamo ne bi li pronašli svoj identitet u onome što činimo umjesto da ga tražimo u onome tko smo?

Naš identitet sve je više nalik ogrtaču kojim bezuspješno pokušavamo pokriti i sakriti svoju golotinju. I baš kao što odjeću kupujemo, kako tko i kako gdje, tako i svoje identitete pokušavamo nabaviti od butika do buvljaka. Kada ne bi bilo statusnih simbola kojima sakrivamo svoju nagost, kada ne bi bilo naših limenih ljubimaca, sve dužih titula koje prikopčavamo uz svoja imena i prezimena, kada ne bi bilo naših kreditnih kartica i kada ne bi bilo privilegiranih klubova čiji smo članovi (“Znaš, ne može tamo baš svatko.”), mi vjerojatno ne bismo ni posjedovali identitet kojim bismo se mogli zaogrnuti.

Ostali bismo goli, onakvi kakvi uistinu jesmo, a to nam nije ni na kraj pameti.

Ma tko danas cijeni i voli iskrene ljude, one koji govore ono što misle, ma tko danas želi uz sebe čovjeka koji je s identitetom? Važno je svidjeti se svijetu, pobrati pljesak, ogrijati se na svjetlu reflektora, ogrnuti se carevim novim ruhom.

Ali što kad uslijedi jedan običan otkaz, kada otkližu dionice na burzi, kada se nagomilaju nenaplaćena potraživanja, što kada se uruše kule podignute na pijesku? Što kada se taj izmišljeni identitet rastopi kao kap vode na vrelom suncu?

Onda kažu nastupi kriza identiteta. Onda treba navaliti na seminare, tečajeve, treba pokupovati sve moguće priručnike ne bi li stekli izgubljeno samopouzdanje i sigurnost, ne bi li saznali – tko smo.

Kada dijete pitamo: „Tko si ti?“, dijete će nam odgovoriti: „Ja sam curica.“, „Ja sam dečko.“, „Ja sam mamina maza.“, „Ja sam tatin sin.“, a mi odrasli, kako bismo mi odgovorili na to isto pitanje? Uostalo tko danas koga i pita – tko je, danas se najčešće pita: „A čime se vi bavite?“.

Život je pozornica na kojoj je najbitnije dobro odigrati svoju rolu, pa i identitet. Danas jesi, sutra nisi. Padne ti gledanost, slušanost, čitanost, dionice odu u crveno, tvoja momčad izgubi, ne preskočiš, ne doskočiš, ne prodaš koncert, CD … ili jednostavno više nisi zanimljiv šefu, prijatelju, obitelji.

Oduzeli su nam naš identitet i zaogrnuli su nas onim kojeg su nam namijenili kako se ne bismo prehladili bez ikakvog. Od bezbrojnih osobnih podataka koje od nas otimaju na svakom koraku, na svaki mogući način, milom ili silom, uz osmjeh ili uz prijetnju, preko uvida u naše navike i sklonosti, pa sve do skeniranih naših snova, uvjerenja i želja – sve ih zanima. Sve prikupljaju.

Veliki Brat krade naše identitete. Za uzvrat nam nudi neke druge.

Niste se nasmijali?

Nije vam uopće do smijeha?

Strah nam se polako ali sigurno uvlači u kosti, a korjen svih strahova izvire iz stanja kada te prisiljavaju odreći se onoga tko si.

Sreća vaša i naša što vas još uvijek ima koji ovo ozbiljno shvaćaju i kojima nije do šale.

E da, francuski romanopisac Arsène Houssaye reče: „Reci mi koga voliš i reći ću ti  tko si ti.“

Ali koliko uopće ima smisla govoriti o identitetu u zemlji u kojoj se, još uvijek domoljublje, dakle nacionalni identitet, drži nečim retrogradnim, u kojoj je identitet zamijenjen nekakvim maglovitim, amorfnim pojmovima, u kojoj se pojma nema tko u ime koga vlada i donosi ključne odluke, u kojoj svaka novotarija iz svjetskih centara moći postaje aksiom, u kojoj se izjava bilo kojeg svjetskog političara proglašava credom?

Ima li smisla u ovoj podijeljenoj i rastrganoj zemlji, koja pojma nema kamo bi krenula i koja iz dana u dan, sve više i više, ostaje bez svojeg identiteta, govoriti – tko smo? Ili je najbolje i najpametnije pridružiti se većini, svima onima koji mudro o tome šute i koji svoj identitet mijenjaju po potrebi i od situacije do situacije?

Ipak čovjek mora govoriti, jer riječ nas ljudima i čini ali i kada kažeš i kada ne šutiš, barem ti je duša lakša. Pa, onda govorimo! Ne šutimo! Olakšajmo dušu svoju. Neka se vidi tko smo, a ne što smo.

Belinda Whitfield govori o identitetu: „Lišće će otpasti sa stabla u svojim najtežim satima i vjerojatno će istrunuti na zelenoj travi ali nas naš identitet nikada ne će napustiti. On je sjena s kojom plešemo, ljepota koju u sebi vidimo, ali i neprijatelj u nama, koji nas želi vidjeti kako patimo i koji je najzadovoljniji kada smo očajni.“

Jedna od najčešćih današnjih boleština sigurno je kriza identiteta. Ne samo jedna od najčešćih nego možda jedna od najopasnijih, jer od nje kreće puno toga što nam stvara užasne probleme. Ako je identitet ono što definira, određuje, svakoga od nas, onda njegova kriza opisuje nekog tko je u neprestanom traganju za svojom temeljnom odrednicom. Kriza identiteta, u mladosti čovjeka, nije prava kriza nego opisuje jedno normalno stanje u razvitku te osobe. 

Pravi problem nastaje kada osoba ne uspije pronaći svoj identitet i kada se poistovjeti s identitetom koji je slab, lako lomljiv i promjenjiv.

Jer čim se ta osoba suoči s nekim velikim životnim izazovom onda obično gubi taj svoj slabi identitet i počinje tražiti novi. Zato je od neobične, životne važnosti izgraditi čvrst, stabilan identitet, jer tada čovjek (time i društvo) biva pun samopuzdanja i puno čvršći kada navale životne nevolje.

Međutim, krizu identiteta ne bi smjeli imati oni koji vjeruju u Boga.

„Tko si ti čovječe?“

„Ja sam dijete Božje.“

Može li itko izgubiti ovaj identitet?

Ne. Ne može. Ne može jer je ovo najsolidniji identitet kojeg netko može postići, jer se osoba, u ovom slučaju, identificira s besmrtnim, sa samim Bogom. Ljudi koji se identificiraju s Bogom više cijene dar života, jer vjeruju kada ne bi bili toliko važni onda ih Bog ne bi ni stvorio.

Nitko od nas nije kršćanin sam. Nitko. Svidjelo se to nama ili ne, mi smo na ovom putovanju vjere zajedno. Mi smo Braća i Sestre. Mi smo zajednica. Mi smo tijelo Kristovo. Mi smo Isus u koži. Ta istina na dramatičan način mijenja način na koji nam je živjeti.

Mi bi se trebali odreći potrebe bilježenja rezultata u našim međusobnim odnosima. Trebali bismo shvatiti da smo svi mi ranjeni, polomljeni i da je Božja milost jedino ljepilo koje nas je u stanju učiniti cijelima.  Mi bismo trebali shvatiti da naš identitet ne ovisi o našem izgledu, o našem bogatstvu ili o našim postignućima i da zbog toga nemamo potrebu nikoga se dojmiti. Mi bismo trebali shvatiti da konačno trebamo naučiti primati jedni od drugih i davati jedni drugima ne očekujući ništa za uzvrat. Mi bismo trebali odustati od bilo koje kontrole nad svojim bližnjim, jer se Božja milost pronalazi kroz ljude i samo zajedno ostvarujemo razliku i bivamo sol i svjetlo svijetu.

John Robert Walmsley Stott, anglikanski svećenik i jedan od lidera svjetskog pokreta evangelizacije jednom je izjavio:

„Mi se ne bismo trebali pitati „Što ne valja s ovim svijetom?“, jer je ta dijagnoza već postavljena. Umjesto toga trebali bismo se pitati „Što se je dogodilo sa solju i sa svjetlom?“

Da, baš je u tome bit svjedočenja. Svjedoci za Krista, svjedoci vjere jesu svjetlo u tami ovoga svijeta i jesu sol u ovom bljutavom svijetu koji nas okružuje. Ukoliko nismo svjetlo i sol onda nismo ni svjedoci.

Kao djeca Božja mi smo najbolji njegovi svjedoci. Pa zar netko može bolje svjedočiti o ocu od njegove djece?

Mnogi među nama misle kako u svom životu nisu u stanju napraviti nikakvu značajnu razliku na ovome svijetu.

„Pa što može jedna osoba učiniti?“ često čujemo oko sebe.

Robert Kennedy jednom je rekao: „Mnogi od velikih svjetskih pokreta potekli su iz napora jedne osobe.“

Beznačajna skupina dvanaestorice vrlo običnih ljudi – neprofinjenih i neobrazovanih – koje je Isus izabrao za svoje učenike, kako bi predstavili kršćansku poruku, poprilično neprijateljski raspoloženom svijetu, pripadaju u takve ljude.

Vi i ja možda nikada ne ćemo postići takovu veličinu, ali možemo ostvariti razliku. Mi to uvijek činimo, svaki put kada ustanemo za nešto što je pravedno, kada pružimo ruku pomoći bližnjemu ili strancu u nevolji i kada svjedočimo drugima Kristovu ljubav. Sve to zbrojeno, svi ti naši maleni pokušaji, skupljeni zajedno, postaju krugovi u vodi koji se neprestano i nezaustavljivo šire. Na takav način svaki naš pojedinačan život čini tu famoznu razliku na ovome svijetu.

Nicolás Gómez Dávila, kolumbijski pisac, kaže: “Biblijski proroci nisu predviđali budućnost, nego su svjedočili Božju prisutnost u povijesti.“

I nama je isto to činiti.

Biti Kristovi svjedoci.

To je naš identitet. Jedini pravi identitet.

Britanski znanstvenik Thomas Huxley srčano je podupirao teoriju evolucije, što mu je i donijelo nadimak „Darwinov buldog“. Kao agnostik bio je uvjeren da je vjera štetno praznovjerje. Jednog dana Huxley upita jednog vrlo predanog vjernika, kršćanina: „Što tebi znači tvoja vjera?“. Upoznat s Huxleyevim skepticizmom čovjek zastane i odgovori mu: “Vi ste vrlo educirani i u stanju ste osporiti sve što ja kažem.“ Huxley ga je poticao neka mu objasni zašto je kršćanin. I ovaj čovjek iz dubine svoga srca progovori što njemu, u njegovom životu, znači Isus Krist.

Huxley, duboko dirnut, nije protuslovio. Čeznutljivo mu se obrati: „Dao bih svoju desnu ruku za tvoju vjeru u Isusa.“

Bog traži svjedoke i pita:

„Imam li ja svjedoka? Mogu li računati na tebe?“

Koji je naš odgovor?

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

A ŠTO SAD?

Objavljeno

- datum

Jeste li gledali crtani film „Potraga za Nemom“?

Nešto predivno. Jedna od najboljih scena zbiva se pri samom kraju kada je glavni dio filma već za nama. Marlin i Nemo su zajedno, dakle otac je spasio sina iz akvarija sidneyskog zubara i možemo reći „happy end“. Ali nije. Nije još. Iako je glavna priča sretno završila mi uskoro otkrivamo da je naredna priča upravo započela.

Ribe koje su pomogle Nemu pobjeći iz akvarija i same su se uspjele osloboditi. U plastičnim vrećicama, kroz prozor, preko ulice i pravo u Sydneysku luku. Eto što ti je crtani film. I kada je i zadnja uspjela pobjeći i sretno se dokopati slobode svi smo odahnuli. Ali tada se nad njih nadvila realnost života. Upavši u veliki ocean, još uvijek u onim svojim plastičnim vrećicama, jedna od njih prekine tišinu riječima: „A što sad?“

A što sad?

To pitanje muči i nas danas. Advent je za nama. Nakon velikih problema Marija i Jospi su pronašli kakav takav krov nad glavom. Dijete se je rodilo. Anđeli su otpjevali svoje pjesme. Pastiri su došli i poklonili se Mesiji. Šimun i Ana konačno su se radovali što su vidjeli onog za kojeg su znali da će donijeti svjetlo svijetu. Mudraci su slijedili zvijezdu, poklonili su se, ostavili su darove i vratili se kući drugim putem.

I to je velika stvar. Uistinu nevjerojatno velika stvar. Bolje nije moglo biti.

Ali što sad? Koje su to dobre vijesti ostale za ovu drugu nedjelju po Božiću?

Uvijek nakon blagdana čovjek ima nekakav osjećaj kao da još uvijek nije sve rečeno. Da se nije sve dogodilo. Da ima još. Da još uvijek trebamo čekati. Nakon svih otpjevanih Božićnih pjesama, nakon svih otvorenih poklona, nakon svih datih obećanja, nakon sve blagdanske čarolije, mi još uvijek čekamo na Isusa … još uvijek čekamo njegovo Kraljevstvo … još uvijek čekamo da se ostvari volja Njegova u našim dušama.

 Ovdje, na drugoj strani Božića, nalazimo sebe kako živimo u onom istom starom svijetu, sa onim istim starim ljudima i da se borimo sa onim istim starim problemima. Kao i do sad. Na ovoj drugoj strani Božića mi ne možemo a ne upitati se: „A što sad?“

Ova Nedjelja je i na prijelazu između Božićnog i Redovitog Vremena. Mi i po tom pitanju živimo negdje između blagdana i svakodnevice.

I kao da smo negdje gdje smo već bili. A bili jesmo. I to prije samo pet tjedana.

Današnje Evanđelje ustvari počinje na istom mjestu ovog istog Evanđelja koje smo slušali druge nedjelje Adventa. Samo pet tjedana kasnije i opet smo tamo gdje smo i bili. Gdje smo počeli.  

Opet smo u pustinji. U divljini.

Opet smo s Ivanom. I čekamo ono što nam Ivan ima za ponuditi, a to je oprost naših grijeha i uranjanje u milost Božju.

I dok nas Ivan uranja u Jordan znamo da ćemo se, prije ili kasnije, vratiti opet na isto ovo mjesto i da ćemo čekati čudo da se dogodi.

I uvijek je tako, zar ne?

Zašto bi ovaj put bilo išta drugačije?

Ali onda nam Marko daje odgovor.  Iako ova dva čitanja, današnje i ono iz druge Nedjelje Adventa, su jako slična, ona nisu ista. Ono u drugoj Nedjelji Adventa završava Ivanom koji krsti.

I mi smo bili u divljini i drhtali smo, jer između nas i Boga ničeg i nikog nije bilo do li Ivana i rijeke Jordan.  

Ali ovdje, sad, s ove druge strane Božića, Marko nastavlja. Baš kada se čini da je priča završila, baš kada se čini da nikada ne ćemo izići iz divljine, da se nikada ne ćemo odmaknuti od Ivana, a niti od sebe samih, Marko nastavlja:

„Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina.“

Mi se pitamo:“A što sad?“

Marko nam kaže: „Sad Isus!“

Ali mi kažemo kako je život težak.

Tvrd. Loš. Nepošten. Okrutan. Jadan i nikakav.

Da smo tako slabi i bespomoćni, jer nas nevolje bacaju čas amo čas tamo.

I to uprkos svoj našoj vjeri.

Koja nije mala.

Kažemo mi.

I što nam je učiniti? Pa dosta nam je pogledati na Isusa.

Što se je njenu prvo dogodilo nakon krštenja?

Duh ga je odveo u pustinju da ga tamo sotona kuša.

Markova današnja priča je ustavri intimni susret Oca i Sina.

Između Isusa i Oca njegova. Nije to neki spektakl za široku javnost.

I što taj susret znači Isusu?

Ne znači da će ga Otac riješiti nevolja i problema.

On to otkriva i prije nego se je uspio osušiti od vode u koju ga je Ivan uronio.

Ono što je za Isusa njegovo krštenje značilo nije bila pošteda od nevolja, nije bila potvrda da će se stvari razvijati po Isusovoj želji.

Ne!

 

Krštenje je značilo da kada bude u nevoljama da ne će biti sam.

Značilo je da kada stvari ne budu išle onim tijekom kako je to Isus zamislio on će i dalje imati blagoslov svojega Oca i imati će uz sebe Duha Svetoga.

A zar i za nas naše krštenje nije ista stvar?

U krštenju oslobađamo se grijeha, ali krštenjem primamo Božju milost koja se nije osušila i isparila.

Ovdje u pustinji gdje nas sotona dnevno kuša.

Ovdje s ove druge strane Božića to mi zvuči super.

Uistinu kao Radosna vijest.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno