Connect with us

Artur Bagdasarov

PISMO IZ RUSIJE Prof Bagdasarov: Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski, sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo

Objavljeno

- datum

  Kolektivna utopija “zajedničkoga jezika”  U Sarajevu je 30. ožujka ove godine objavljena tzv. deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaraciju je sročio i potpisao mali broj umnih ljudi iz Bosne i Hrcegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, umišljajući da predstavljaju sve stanovnike tih četiriju postjugoslavenskih država.

Tekst deklaracije stavljen je na uvid javnosti na mrežnoj stranici na kojoj ju svaka osoba može potpisati, ako je suglasna s tekstom. Ali, na istoj mrežnoj stranici nije predviđeno skupljanje potpisa osoba koje se ne slažu s tekstom tzv. deklaracije. To znači da je riječ o nedemokratskom i angažiranom pristupu, jer sakupljaju se potpisi samo pristaša, dok mogućnost izražavanja drugoga mišljenja ne postoji.

Uz ostalo autori deklaracije poručuju: “Mi, potpisnici ove deklaracije, smatramo da činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama. Svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati varijantu zajedničkog jezika. Sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika. Stoga, mi potpisnici Deklaracije pozivamo na ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama”. U deklaraciji se jezik ne imenuje, već se samo tvrdi da je zajednički. Ima li još gdje u svijetu da neki jezik nema svoje ime? Svatko ima svoje ime, ima ime i svaki narod pa i dakako svaki jezik, a tu lingvonim (naziv jezika) četiriju naroda naširoko i namjerno zaobilaze. Taj bezimeni “zajednički jezik” žele nametnuti četirima “štokavskim” državama, odnosno baciti nekoliko etnojezika u jednu zajedničku “talionicu” jednojezičja. Pokušaj pritiska, sada iz Sarajeva, da se napusti naziv hrvatski jezik i prihvati apstraktan i utopijski naziv “zajednički jezik” neprihvatljiv je, makar za Hrvatsku. Prema toj logici imamo tada npr. prijevode knjigâ ne s engleskoga na hrvatski jezik, nego sa “zajedničkoga jezika” na “zajednički jezik”. Ako postoji “zajednički jezik”, tada postoji i “zajednička književnost” na tom jeziku… Autori deklaracije traže “jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima.” Zar tim glumcima, redateljima, umjetnicima, novinarima, profesorima i jezikoslovcima netko zabranjuje glumiti, pisati ili govoriti na svojem “zajedničkom jeziku”? Ispada da sve što stvaraju ili su već stvorili, stvaraju ili su stvorili u “tamnici” neslobode javnoga izražavanja i cenzuriranja. Osim toga, bilo bi lijepo pitati, imaju li uopće pravo pripadnici manjinskih naroda u višenacionalnim državama na stjecanje znanja u školskim ustanovama na vlastitom jeziku? Ako pak postoji bilo kakva jezična segregacija ili diskriminacija u obrazovnim i javnim ustanovama, tada treba što prije i što brže ići na sud, a ne u javnost.

Jugonostalgija za izgubljenim “zajedničkim jezikom”

S jedne pak strane autori deklaracije naglašavaju potrebu da se zaustavi “nasilno razdvajanje četiri standardne varijante zajedničkoga jezika, nepotrebno prevođenje u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanje razlika gdje one ne postoje …”, a s druge strane “svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika.” Ponajprije valja zahvaliti skupini autora deklaracije za njihovu nesebičnost i velikodušnost prema državama jer manjina većini naroda dopušta “slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika.” Kodifikacija podrazumijeva izričito (eksplicitno) (pričvršćeno je u normativnim priručnicima) priznavanje normativnosti jezične pojave ili činjenice, usmjerenu razradbu pravila i propisa … Što ćemo tada s kodifikacijom različitih norma u tim jezicima, treba li zaustaviti taj proces i vratiti ga u vrijeme tzv. Novosadskoga 1954. ili Bečkoga 1850. dogovora? Uzgred budi rečeno da prema tzv. Novosadskomu dogovoru “zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis.” Moramo li tada poništiti sve sadanje normativne priručnike i stvoriti nove ako oni razdvajaju “zajednički jezik u njihovim varijantama”? Upravo kodificirana norma zahtijeva prevođenje jer njegovo nepoštivanje u književnim (standardnim) jezicima pa i u inačicama drugih jezika smatra se znakom nedovoljne pismenosti. Deklaracija sliči jugonostalgiji za izgubljenim “zajedničkim jezikom” bratstva i jedinstva. Jezikom se bave u državama ministarstva kulture i obrazovanja, strukovne, prosvjetne, odgojne ustanove i društvene organizacije. Treba li im svima uputiti okružnicu sa zahtjevom da počnu raditi prema vlastitim jezicima suglasno tekstu deklaracije? Budući da je hrvatski jezik jedan od službenih jezika EU-a i pripada, prema autorima deklaracije, zajedničkomu jeziku Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije i svima je razumljiv te ne zahtijeva nepotrebnih “prevođenja”, tada “zajednički jezik” treba preimenovati u hrvatski i uzeti ga kao savršen i uzoran obrazac za sve druge tko ima želju ili namjeru stupiti u EU. Ne treba tada imati u EU-u prevoditeljskih služba za ostale “inačice” i bilo koji njihov europski dokument prevoditi na hrvatski jer je svima zajednički, razumljiv i ne zahtijeva prevođenje.

Hrvatski jezik, drugoga nema

Doista jezik u suvremenom svijetu nije uvijek obvezatno obilježje etnosa, ali u samosvijesti mnogih ljudi: jedan narod je taj koji govori na jednom jeziku, a jezik sustav na kojem se narod sporazumijeva. Jezik, prema etnosvijesti mnogih, ujedinjuje narod i razlikuje ga od drugih naroda. Etnojezična načela razvrstavanja stanovništva u mnogom se podudaraju i uzajamno su povezana. Osim toga, svaki narod ima neotuđivo pravo nazivati svoj jezik prema vlastitomu nahođenju, a ne prema skupini jugoaktivista iz različitih zemalja. Otkrivati Ameriku stalnim tvrdnjom da se Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi međusobno dobro razumiju neosnovano je i neodgovorno jer primjerice Slovaci dobro razumiju Čehe, a Norvežani – Dance… Ozbiljna se i škakljiva pitanja (socio)lingvistike javnim apelom ne rješavaju. Hrvati imaju hrvatski jezik od pamtivijeka i u mnogim pisanim baštinama pa i u većini suvremenih tekstova ne možemo “hrvatski” zamijeniti postupno “srpskim”, “srpskohrvatskim”, “bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskim” ili “štokavskim”. Ne možemo sve svesti pod jedno i tvrditi jednu te istu tezu o zajedničkom policentričnom jeziku jer npr. mnogi slični jezici iz jedne podskupine jezikâ također su bili nekoć policentrični. Hrvatski je jezik jedna od bitnih sastavnica hrvatskoga istobita (identiteta) i ustavom zaštićena vrijednost. U svjetskom jezikoslovlju, uzgred budi rečeno, nema još jedinstvenoga i općeprihvaćenoga stava o tom što znači jedan, a što dva ili tri jezika. Jezičnopolitička dogovorna lingvistika iz razdoblja tzv. Novosadskoga sporazuma 1954. god. poništena je Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967. god. Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski, drugoga ili drukčijega nemaju – sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo.

Umjesto razvijanja dobrih susjedskih odnosa koji se osnivaju ili moraju se osnivati na poštivanju samostalnosti, suverenosti i raznolikosti etnolingvokultura nastalih samostalnih država na postjugoslavenskom prostoru “bchs“ skupina umnih radnika unose pomutnju i nestabilnost u jezične zajednice koje već povijesno odavno idu samostojnim putem razvitka svojih jezika. Hrvatska službeno poznaje i priznaje samo Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967. god., druge deklaracije nema.

Ovo je vrijeme za obilježavanje danâ za šalu i smijeh. Poznato je da je smijeh najbolji lijek protiv mnogih bolesti. Uz smijeh osjećat ćemo se bolje, smanjit ćemo naše osobne i opće brige, pojačat ćemo hrvatsku otpornost (imunost) i ubrzat ćemo hitnu potrebu za formiranje ili obnovu državnoga vijeća za hrvatski jezik i usvajanje jezičnoga zakona o javnoj i službenoj porabi hrvatskoga jezika.

Artur Bagdasarov/HKV | Croative.net

Komentari

Komentari

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Krikor Bedros Agadžanjan – kardinal Katoličke crkve

Objavljeno

- datum

Njegova Uzoritost stožernik Katoličke crkve Krikor Bedros Agadžanjan

Krikor Bedros (Grgur Petar) Agadžanjan (arm. Գրիգոր Պետրոս Աղաճանեան, tal. Gregorio Pietro Agagianian) rođen je 18. rujna 1895. god. u Ahalciheu, u Gruziji. Roditelji su mu bili armenski doseljenci iz grada Artvina (sadanja Turska). Od 1906. god. studirao je u Rimu gdje je na Papinskom sveučilištu Urbaniana (Pontificia Università Urbaniana) izučavao filozofiju i bogoslovlje.

Za svećenika je zaređen 23. prosinca 1917. god., nakon čega je počeo izučavati kanonsko pravo na Papinskom institutu za rimsko i kanonsko pravo (Pontificum institutum utriusque juris). Od 1919. do 1921. obnaša dužnost vikara u tbiliskoj Armenskoj katoličkoj crkvi sv. Grgura Prosvjetitelja. Godine 1921. vraćen je u Rim gdje postaje dorektorom (zamjenikom rektora), a od 1932. god. – rektor Papinskoga armenskoga zavoda. Od 1921. god. bio je također profesor kozmologije i sakramentologije na Papinskom sveučilištu Urbaniana, a od 1928. god. – savjetnik Kongregacije za istočne crkve i član Povjerenstva za kodifikaciju istočnoga kanonskoga prava. Godine 1935. imenovan je naslovnim (titularnim) biskupom Komane (Armenija), a 30. studenoga 1937. god. izabran je na armenokatoličkoj sinodi za patrijarha Cilicije (papinsku je potvrdu dobio 13. prosinca). Dobio je krsno ime Krikor Bedros XV. (tal. Gregorio Pietro XV.). Papa Pio XII. (1939. – 1958.) 18. veljače 1946. god. proglasio ga je stožernikom (kardinalom) biskupom u biskupiji Albano, (blizu Rima) – piše Artur Bagasarov u hkv-u.

Godine 1955. imenovan je predsjednikom povjerenstva za uređivanje zbornika kanona istočnoga crkvenoga prava. Na konklavi iz 1958. god. i 1963. god. stožernik (kardinal) Agadžanjan je bio jedan od pristupnika za izbor pape. Od 1958. do 1960. godina bio je proprefekt, a od 1960. do 1970-ih god. stožernik-prefekt (kardinal-prefekt) Svete kongregacije za širenje vjere. Sudjelovao je u radu na Drugom vatikanskom saboru (1962. – 1965.).

Objavio je nekoliko pastirskih poslanica: Crkva i domovina (1946.), Otčevi Armenske crkve o primatu sv. Petra (1949.), Armenska katolička crkva (1950.), Otčevi Istočne crkve o presvetoj euharistiji (1951.), Otčevi Armenske crkve o Majci Božjoj (1954.), Pastirski glas: Pastirske poslanice, Venecija, 1967. (na armenskom jeziku) i druge. Preminuo je Krikor Bedros Agadžanjan nakon teške bolesti 16. svibnja 1971. god. u Rimu. Stožernik Agadžanjan se je bavio znanstvenom djelatnošću. Bio je profesor, doktor filozofije, doktor bogoslovlja, doktor kanonskoga prava. Služio se je arapskim, engleskim, francuskim, grčkim, latinskim, njemačkim, ruskim, španjolskim i talijanskim jezikom. Agadžanjan je podupirao zbližavanje Armenske katoličke crkve i Armenske apostolske crkve, sudjelovao u pripremi sastanaka u Vatikanu pape Pavla VI. (1963. – 1978.) s cilicijskim katolikosom Khorenom I. Parojanom (1963. – 1983.) i Vrhovnim patrijarhom i Katolikosom svih Armenaca Vazgenom I. (1955. – 1994.).

Papa Pavao VI. i Katolikos svih Armenaca Vazgen I. S desne strane Krikor Bedros Agadžanjan

Njegova je djelatnost obilježena neumornom skrbi o Armenskoj katoličkoj crkvi. Stalno je posjećivao armenske biskupije i kolonije u različitim zemaljama diljem svijeta, osnivao sirotišta i škole, gradio crkve i podupirao izdavačku armenokatoličku djelatnost.

Pripremio: Artur Bagdasarov/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

Prof. Bagdasarov: Hrvatski jezik na maturi

Objavljeno

- datum

U Ispitnom katalogu za državnu maturu iz Hrvatskoga jezika u školskoj godini 2016./17., pročitali smo i sljedeće:

“Jezik

Od pristupnika se očekuje da može:

• poznavati i primjenjivati pravopisnu normu hrvatskoga standardnog jezika (prema Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, www.ihjj.hr, 2013.)”
(Ispitni katalog za državnu maturu školskoj godini 2016./2017.)

Navedena rečenica znači da postoji nekoliko pravopisnih norma u hrvatskom standardnom jeziku, a od pristupnika ispitivač očekuje poznavanje i porabu pravopisnih norma upravo iz Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Postavlja se nekoliko pitanja u svezi s tim. Ponajprije treba reći da u standardnom jeziku postoje norme na svim razinama jezične strukture. U standardnom jeziku također može postojati nekoliko normativnih inačica koje su ravnopravne ili se pak stilski razlikuju.

U Institutovu pravopisu, prema normativnoj hijerarhiji, postoji tzv. preporučena, dopuštena i istovrijedna inačica. Navedene inačice pripadaju hrvatskomu standardnomu jeziku. Pravopis daje normativnu prednost preporučenoj inačici što ne zabranjuje porabu dopuštene. Koju pravopisnu normu mora “poznavati i primjenjivati” pristupnik na državnoj maturi ako su u porabi i jedna i druga? Pravopis je sastavljen na osnovi drugih pravopisa i nije jasno što posebno ima u usporedbi s drugim pravopisima osim sitnih dodataka kao npr. istovrijedno pisanje izvornih ukrajinskih imena: Kijev i Kijiv, Lvov i Ljviv i sl.

Uzgred budi rečeno da i sada npr. većina općila (medija) i službenih ustanova rabi češće Kijev i Lavov nego Kijiv i Ljviv. Osim toga, za hrvatski standardni jezik postoji i nekoliko školskih gramatika, treba li i njih navoditi u Ispitnom katalogu za državnu maturu i koju gramatiku navesti? Zanimljivo je uočiti, a što ako školarac na državnoj maturi iz predmeta Hrvatski jezik rabi tzv. dopuštene pravopisne norme drugoga hrvatskoga pravopisa koji u katalogu nije naveden. Čini li on tako pogrješke ili pogreške? Zar drugi pravopisi ne poštuju hrvatske pravopisne norme? Znači li to da će se tretirati kao pogrješka ako pristupnik na državnoj maturi napiše ne će umjesto neće? Je li doista važno za školski ispit (!) koju pravopisnu normu primjenjuje pristupnik iz ovoga ili onoga pravopisa?

Na istoj poveznici čitamo:

“Ispitni katalog iz Glazbene umjetnosti

Napomena:

Ispitni materijali iz Glazbene umjetnosti pisani su sukladno pravopisnoj normi hrvatskoga standardnog jezika (prema Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, www.ihjj.hr, 2013.).” Zašto treba naglašavati da su ispitni materijali iz Glazbene umjetnosti pisani prema Hrvatskomu pravopisu IHJJ-a? Treba li tada i uz druge ispitne predmete navoditi napomene o konkretnom pravopisu. Što je važno: naziv pravopisa ili kako se pristupnik pismeno izražava? Što se od pristupnika očekuje: da pokaže dobro poznavanje hrvatskoga standardnoga jezika ili koji pravopis rabi u svojem ispitnom radu?

Artur Bagdasarov/HKV

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

Prof. Bagdasarov: Je li materinski jezik isto što i standardni?

Objavljeno

- datum

 PRIGODOM MEĐUNARODNOG DANA MATERINJSKOG JEZIKA     U posljednje vrijeme pojedini jezikoslovci u razgovorima za sredstva javnoga priopćavanja (subesjedama, intervjuima) izjednačuju književni (standardni) jezik s materinskim jezikom i pokušavaju bezimenim imenom zamijeniti ime nastavnoga predmeta Hrvatski jezik u školama.

Pitamo se je li zaista materinski jezik isto što i standardni i možemo li ih poistovjećivati? Problem (zagana) je u tom da se pojam “materinski jezik” u različitim teorijama objašnava na različit način. Nema općega pojma “materinski jezik” jer svatko oblikuje svoje mišljenje, ali ipak “materinski jezik” nikako se ne može potpuno podudarati sa standardnim jezikom.

Nevest ćemo nekoliko inačica pojmova “materinski jezik”.

1. Materinski je jezik zapravo prvi jezik (“jezik kolijevke”) koji čovjek prihvaća od djetinjstva (tzv. native language). Obično se materinski jezik podudara s jezikom roditelja ili jednoga od roditelja. Obitelj u razgovoru s djetetom rabi ponajprije razgovorni jezik ili čak oponaša dječji govor, a ne standardni. Dakako, dio toga razgovornoga jezika podudara se sa standardnim, ali djelomice, jer ovisi o mnogim društvenojezičnim čimbenicima: zavičaj, obrazovanje, struka, dob itd.

2. Materinski je jezik etnički jezik (tzv. ethnic language, Volkssprache). Mnogi ga ljudi poistovjećuju sa svojim etnosom ili narodom, etničkim istobitom (etničkim identitetom).

3. Materinski je jezik jezik predaka (tzv. Muttersprache), tj. materinski govor koji su rabili naši predci.

4. Materinski je jezik isto što i funkcionalno prvi jezik.

5. Materinski je jezik jezik na kojem mislimo (tzv. thinking language) i razgovaramo.

6. Materinski je jezik jezik koji smo svjesno odabrali za priopćavanje npr. u jezičnoj zajednici u kojoj dugo živimo i radimo.

Dakako, može postojati i drugo tumačenje pojmova “materinski jezik“, ali ni jedan od višenavedenih ne podudara se potpuno sa standardnim jezikom. Materinski se jezik kao jezik roditelja ili obitelji smatra jednom od osnovnih teorija i kao takav skoro se nikada ne podudara sa standardnim. Materinski je jezik jezik koji je usvojen u djetinjstvu, navike porabe kojega se većinom čuvaju u zreloj dobi. Materinskih jezika može biti više od jednoga. Prvi jezik može potpuno ili djelomice prijeći u drugi i ne imati izravnu vezu s roditeljima ili predcima.

Zatiranje naziva ‘hrvatski jezik’

Pomoću neutralizacije naziva hrvatski jezik, pokušava se kao nastavni predmet u školi unijeti naziv “Materinski jezik i knjževnost” ili “Nastavni jezik” govori da se radi o nekom bezimenom, valjda “zajedničkom jeziku”. U zbilji tako što nije ni moguće jer školarci u nastavi uče i poučavani se konkretnom jeziku koji ima svoje ime, a to je hrvatski književni (standardni) jezik koji je službeno određen u 12. članku Ustava Republike Hrvatske. Treba li tada sve udžbenike koji nose ime Hrvatski jezik za različite razrede preimenovati u udžbenike za “materinski jezik“ ili “nastavni jezik“? Možemo li tada imati naziv „materinski jezik“ za nastavni predmet, a književnost ili povijest nazivati hrvatskom ili tada i književnost i povijest valja preimenovati u “materinsku“?

Tvrditi da je naziv „materinski jezik“ ili „nastavni jezik“ prikladniji jer „kajkavcima i čakavcima nije materinski jezik štokavski“ ne odgovara stvarnosti u kojoj živimo. U školama kajkavci i čakavci uče i poučava ih se književnom (standardnom) hrvatskom jezikom, a ne narječjima. U Hrvatskoj već postoji nastavni predmet Hrvatski jezik i ne valja ga zamjenjivati bilo kojim bezimenim nazivom. Nitko ne izbjegava i ne skriva svoje ime koje već odavno postoji u nazivu nastavnoga predmeta u školama, u knjigama i monografijama, u Ustavu, priznat je kao služebeni u EU, služe se njim, opisuju ga i rabe mnogi znanstvenici i ustanove u drugim državama. Nazivom se jezika ne manipulira!

Naziv “materisnki jezik“ kao jedan od predmeta u pojedinim školama izvan Hrvatske, ne treba uvijek poistovjećivati sa strukovnim, jezikoslovnim pojmom – standardni jezik. Međusobno jezikoslovne značajke materinskoga i standardnoga jezika mogu se podudarati u školskom predmetu, ali naziv materinski jezik nosi često stilski osjećajnu obojenost, pokazujući bliskost, intimnost odnosa jezika prema svojoj domovini i materi koja počinje razgovarati s novorođenčetom, daje djetetu prve osnove govora. Materinski jezik valja razlikovati od standardnoga u pojmovima jer, uz ostalo, standardni je jezik, ili katkada jezici (npr. u Republici Bjelarus bjelaruski i ruski), službeni, kodificirani jezik u mnogim državama diljem svijeta. Materinski jezik i standardni jezik u većine Hrvata u Hrvatskoj upravo je hrvatski, a ne bilo koji drugi i ne valja mu ponovno pokušavati oduzimati ime u korist nekoga bezimenoga „zajedničkoga“.

Artur Bagdasarov/HKV

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno