Connect with us

Kultura i vjera

Pater Ike Mandurić: ‘Te noći susreo sam Zloga’

Objavljeno

- datum

Mnogi su novinari pokušavali doći do izjave patra Ike Mandurića nakon što je televizija satima prenosila njegovo hrabro stajanje na vratima crkve svetog Marka na Markovu trgu tijekom dramatičnih braniteljskih prosvjeda. Odbijao je o tome govoriti. I, evo, po prvi put, nakon što je stvar dovoljno u njemu sazrela, odlučio je sa čitateljima Glasnika Srca Isusova podijeliti što je doživio te noći.

SPECIJALCI NA GORNJEM GRADU

U noći 28. svibnja 2015. godine, oko 19.00 sati zatekao me poziv don Damira Stojića, dok sam u svojoj redovničkoj isusovačkoj zajednici blagovao sa subraćom. I zapitao: bih li htio te večeri s njim i s don Ivanom Šibalićem na Markov trg. Branitelji koji su već mjesecima prosvjedovali u Savskoj, tog dana su i ondje započeli svoje prosvjede.
Kako sam tih uistinu mučnih i teških mjeseci, kao i njih dvojica, redovito dolazio na molitvu s braniteljima, rado sam se odazvao, ali i upozorio da se, koliko znam, neće moći proći policijske barikade koje su već rano popodne bile zablokirale Gornji grad. Uvjeravao me da ima rješenje, i nismo imali razloga ne pokušati. Par sati kasnije okupili smo se sva trojica kod sata na Trgu. Kasnio sam kao što i obično na sve kasnim, pa smo užurbano išli Radićevom prema Gornjem gradu, pomalo nervozni, kao kad dječaci idu u susjedni kvart u kojem vlada neka mala ulična banda. I kroz nekih pet minuta bili smo gore. Susret s barikadama postavljenim odmah do svetišta Gospe od Kamenitih Vrata, doista je već na prvu djelovao vrlo nelagodno, kao neki teški nesporazum, ili kao premještena radnja iz nekog drugog vremena, ili nekog filma. Visoke željezne ograde koje bi se teško dale preskočiti, a s one strane mnoštvo specijalaca, nikako nije nešto što bi pristajalo Gornjem gradu i braniteljskim pitanjima. Stajali su od ograde svega na korak, s oklopima i palicama, a pored kojih je bilo puno policijskih vozila svake vrste. O tome se već prije širila vijest, najviše usmeno: već rano poslije podne mladi iz SKAC-a koji su pokušali doći do Markova trga javili su da je cijeli Gornji grad blokiran. Sada smo se i sami uvjerili u to: svega desetak metara od Gospinog svetišta, na putu prema crkvi Svetoga Marka trojici svećenika priječe put specijalci na barikadama. Situacija u kojoj doista ne znate što biste.

Zahvaljujući don Damirovoj upornosti i rječitosti, svjetlo razuma obasjalo je negdje nekog policajca – Bog ga blagoslovio, pa je izdao nalog, i dobili smo dopuštenje. I pristigosmo na Trg, taman oko 22.00 – za kad je ministar policije najavio da će Trg biti „očišćen!“ Prilazili smo k Crkvi, u tom času obasjanoj mnoštvom reflektora, i okruženoj brojnim novinarima i policajcima. Dočekalo nas je kao dobrodošlica upozorenje zapovjednika policije koje je nalagalo novinarima i svima koji nisu prosvjedovali, da odmah napuste prostor oko Crkve. Skupina se počela dijeliti na dva dijela. Na jednoj strani branitelji koji ostaju uz Crkvu, i skupina „ostalih“, koja se razlučila od njih. Naravno da je djelovalo prijeteće. Odmah se vidjelo da je doista jako ozbiljno. Napetosti je bilo posvuda na pretek, i nije se moglo znati gdje će prije puknuti. Novinari nipošto nisu smjeli ni željeli propustiti pratiti daljnju dramu. Branitelji, okorjeli prosvjednici, nikako nisu mogli pristati na taj poraz da se povuku s Trga, jer ionako njihovi prosvjedi u Savskoj nisu donosili rezultata. Smatrali su da su njihovi zahtjevi kao i cijela njihova borba, vrijedni svega. A stotinjak; možda i stotine policajaca, čija je puna oprema govorila i o njihovoj odlučnosti da branitelje maknu s trga, nije dala naslutiti da ima prostora za dijalog. Sve to nas je strašilo. U tom prestrojavanju, znali smo da ćemo se idućeg časa naći nepovratno ili na onoj strani s braniteljima, ili na ovoj gdje smo sada stajali. Stoga smo odmah i to u posljednji čas prešli k braniteljima, jer smo zato i došli: ne bismo li svojom prisutnošću doprinijeli smirivanju situacije. Ipak su nas poznavali i vjerovali su nam. A toga nije bilo baš na pretek.

KAO LOVINA STJERANI U STUPICU

Stvari su se brzo odvijale. Novinare i druge civile koji su ostali s one strane, izvan okruženja, policajci su sve više udaljavali kako bi imali prostora za svoj manevar. Brzo su se pregrupiravali, i formirali nekakve formacije koje su otkrivale odlučnu nakanu za napad. Doista su tako djelovali. Branitelji su se pribijali uz Crkvu i jedan uz drugoga. Onda je na scenu stupio i megafon. On doista ne pridonosi razumijevanju, nego jedino djeluje uznemirujuće. „Naređujem Vam da napustite ovaj prostor, jer nije dozvoljeno javno okupljanje“, orilo se Trgom. Ponekad i mali detalj, kao za inat, koji možda nije namjeran, otkrije svu skrivenost narav trenutka. I sam sam se pitao kako je uletjela riječ „naređujem“ koja tako podsjeća na stara loša vremena, i kad je u slobodnoj Hrvatskoj od samog početka zaživjela riječ „zapovijedam!“. Naravno da su branitelji na to počeli zviždati i dobacivati. Kao da ta policija doista nije naša – a morala bi biti.

Uskoro smo se još zgusnutiji našli na podestu Crkve, branitelji i poneki svećenik, stisnuti jedan uz drugoga, na zakrčenim vratima. Uvjeravali smo se, i njih, da nam sada ovdje više ne smiju ništa. Ondje sam stajao i ja. Don Damir, don Šibo i ja smo se pokušavali nekako brzo konzultirati što bismo poduzeli. Vrata Crkve su bila otvorena, ali rijetki su željeli duboko unutra. Što bi nam drugo moglo pasti na pamet nego pozvati na molitvu. Ponajviše zato da se sklone na sigurno, jer na podestu nije bilo baš previše mjesta. Don Šibo je u tome prednjačio. Iako smo pozivali branitelje da uđu u klupe i da započnemo molitvom, ja sam odlučio ostati ispred, na vratima, jer ovdje, pred njenim ulazom upravo su prijetile četiri skupine policajaca poredane u po dvije kolone, jedan za drugim. Pozorno sam motrio njihove pokrete ne bih li proniknuo i u namjere. Izgledalo je kao da će svaki čas jurnuti. Nitko nije znao hoće li ili neće. Da se radi o bilo kome drugome, a ne o Hrvatskim braniteljima, manje bi bilo problematično. Ovako, bilo je jezivo. Imao sam dojam da će se, ako se to dogodi, urušiti cijela Hrvatska. Ali, kome to objasniti, kome to reći? Mogao sam samo i dalje ondje stajati. Bio sam sretan da ovi drugi u Crkvi mole. Ili barem to pokušavaju. To nam je silno trebalo.

ZLODUH JE IZAŠAO IZ SJENE I OTKRIO SVOJE LICE

Snažna svjetla reflektora, što novinarskih što policijskih, žestoko su nas obasjavala, i bili smo zabliješteni tako da smo jedva, kao u nekoj izmaglici vidjeli zgrade na suprotnoj strani trga. Bila je noć, i bili smo odsječeni od grada, Hrvatske, i svijeta. U tom času imali smo dojam da nam nitko ne može pomoći. Kao da je i Hrvatska bila u izmaglici, zabliještena nekom obmanom… Kao lovina stjerani u stupicu, daleko od bilo kojeg lovočuvara, posve smo bili izloženi milosti i nemilosti naoružanih hrvatskih policajaca. Njihovoj milosti, koja se nije dala nazrijeti ni u mrvicama. Branitelji, zatočeni u Crkvi, u strahu od napada policije. Naslov priče koja bi se dala smjestiti u Rusiju u komunističkim vremenima, ili negdje u nekom surovom srednjem vijeku, gdje li već. Samo ne danas u Hrvatskoj.

U tom času, osjetio sam da mi je nešto silno poznato. Prožimao me duboki osjećaj da je sada ovdje netko s kim nisam u dobrim odnosima, i da me prikriven pomno promatra. Neka čudna poznata osoba je ovdje. Nelagodni osjećaji su se nizali jedan za drugim: taj netko dobro uviđa našu ranjivost, i krajnje je nemilosrdan. Netko tako dobro poznat, ali netko koga već dugi niz godina nisam susretao. Kao da je to netko na koga sam bio zaboravio, s kim sam se nekada negdje bio rastao, a sad je opet tu. Ali tko je to? Otkud mi je ovaj osjećaj poznat – pitao sam se opetovano svakih par sekundi, kao kad naiđete na neki poznati miris, i nikako ne možete prestati prisjećati se otkud vam je poznat. Imao sam čak i neku prostornu percepciju: dojam da je visok desetak metara, u visini zgrade Banskih dvora. Bio je to netko tko me jako mrzi. I sve nas. Gdje sam to takvu mržnju u bešćutnost već sreo?

I onda sam se sjetio: identičan nelagodni osjećaj imao sam i one 1990. godine kad su svoju posljednju utakmicu igrali Dinamo i Zvijezda, i kad su izbili veliki neredi, za koje, kako i znademo, ponajviše treba zahvaliti ondašnjoj policiji, koja je sukob više provocirala nego što ga je sprječavala. Evo ga sad opet; isti taj duh bešćutnosti, i perfidnog provociranja nereda ponovno je ovdje. Opet isto! Tog časa mi je postalo jasno: Sotona je ovdje! To je on! Nakon toga su se redala i druga sjećanja koja su bila vezana uz isti osjećaj nelagode: Vukovar, komunistički progoni, velikosrpski huškački govori, balvan revolucija u Kninu, progon Stepinca, ubojstvo fratara na Širokom Brijegu… Onaj tko je bio u svim tim događajima, vratio se, ovdje je.

U onoj bešćutnosti ministra, premijera, huškačkih medija, u obamrlosti saborskih zastupnika, u gluhoći i likovanju predsjednika države, u razjarenosti nevladinih udruga, povučenosti nezavisnih intelektualaca, nije ljudska sila ni kreacija. Ta, čovjek ne može biti tako zao, i ne može imati takvu ideju. Sve je pripremio, sve izmanipulirao, neke nahuškao, druge obeshrabrio i umrtvio, neke ustrašio, i sve pripravio za svoj zli naum ove večeri. Po nečemu sličnoj čak i onoj noći kad je Krist bio uhićen. Doista bi se dalo naći dosta analogija između ova dva događaja. Da! Nije li on bio i ondje? U dubokom osjećaju nemoći da se ikoga nagovori na malko ljudskosti, očitovala se nemilosrdnost pakla. Moram priznati da me je hvatala jeza. Imao sam dojam da se je vratio zloduh koji je ugnjetavao Hrvatski puk, nakon punih četvrt stoljeća, jednak i netaknut, isti kao i prije. Poraz komunističkog sustava, čini se, njega se nije ticao. On taj poraz očito nije priznavao niti ga je doživio. I nakon svih zločina, on je i dalje gladan krvi.

POLICAJCI SU ZAKORAČILI U CRKVU

Nije mi padalo na pamet ikome o tome pričati. Ni braniteljima, pa ni subraći svećenicima. To jednostavno nije bilo moguće.

Počeo sam razmišljati što bi se dalje moglo događati. Moja procjena je bila da će policajci napasti nakon ponoći. Kad javnost pomalo utihne, kamere se možda maknu, branitelji se opuste, bit će najbolje vrijeme za zlodjela. A to bi moglo biti nakon ponoći. Budući da su me već nekoliko posljednjih dana jako boljela leđa i nisam mogao dugo stajati, odlučio sam barem sat vremena odmoriti, kako bih bio budan u to kritično vrijeme. Branitelji su već popunili klupe u kojima su mnogi od njih već spavali. Da vas podsjetim: ono se radilo o prosvjedima hrvatskih ratnih vojnih invalida, HRVI, i mnogi od njih su to i bili, neki sa štakama, neki u kolicima. Nekako su se smjestili spremni tako dočekati jutro. Đuro Glogoški je bio lijevo od ulaza, i loše se osjećao, pa je prilegao. Neki su potiho pričali, i sve je, iznutra gledano, mirisalo na počinak. Pronašao sam još samo jednu slobodnu klupu, jednu malu, posve nasuprot vratima na kojima su još uvijek stajali brojni branitelji. Prilegao sam u nju, i molio sam Boga. Sve me pomalo podsjećalo na nekakav ratni položaj. Pokušao sam malo i pridrijemati.

Tek nekoliko minuta nakon što sam sklopio oči, najednom nastade silna vriska i jeka se prolomi Crkvom. Policajci prodiru, napadaju nas! Zar tako brzo, prostrujalo mi je glavom! Nitko nije mogao znati što kane, ali unatoč svoj bojazni i svijesti o prisutnosti Sotone, nisam očekivao da bi policajci mogli zakoračiti u Crkvu. Bili su puno drskiji nego što sam očekivao. Dotrčao sam do vrata… Nešto sam morao pokušati. Kako naivno zvuči ovaj pokušaj u tom trenu, ne možete ni zamisliti. Pa ipak, što drugo preostaje.

Par metara od vrata povučeni unutra, jer su policajci već bili ušli, i činili se da kane skroz prodrijeti, branitelji su formirali čvrsti lanac, držeći se za podlaktice, povučeni par metara, a policajci prodirući unutra, pokušavali su istrgnuti nekoga od njih. Upravo to se nije smjelo dogoditi. Jedino što sam mogao napraviti u tom času jest pokušati probiti se kroz branitelje, i stati ispred policajaca. Tek tako. Ne očekujući ništa. Ovo je katolička Crkva, a ja sam ipak njezin svećenik. Vrlo teško je bilo uvjeriti branitelje da barem na časak prekinu svoj grčeviti špalir kako bih kroz njega prošao. Vikao sam: „Pustite me da prođem, ja sam svećenik!“ i provirao se kroz slojeve braniteljskoga lanca, stalno vičući isto: “Pustite me, ja sam svećenik!” ali nisu me puštali, sve dok to isto nije doviknuo jedan ženski glas: „Pustite ga, on je svećenik!“ Okrenuše se dvojica iz prvoga reda špalira koju sam već pokušavao razdvojiti, pogledaše me, i pustiše. Razmakli su taman toliko da se provučem, i učas sam se našao ispred njih. Nisam znao što nosi sljedeća sekunda, ali bio sam ondje.

NA PRAGU CRKVE SVETOG MARKA

Par sekundi kasnije, dogodio se pravi prevrat: nikada neću zaboraviti iznenađena, i skoro prestravljena lica policajaca koja su se nazirala kroz vizire. Umjesto da sam se zatekao pred silom, zatekao sam se pred strahom. Čini se da, skoncentrirani na lovinu, nisu uočili dok sam se pokušavao probiti kroz redove branitelja, pa, kad sam izišao ispred branitelja, možda je djelovalo kao da sam se tu sam stvorio. Tek što sam izgovorio: „Ja sam svećenik, ovo je Crkva… „ – još nešto sam rekao, ali ne sjećam se točno što; oni su se kao oslabljeni i razoružani počeli povlačiti. Kao da je pred njima utvara. Sad razumijem Petra kad je ugledao Isusa kako hoda po moru, i onaj njegov krik. Osobito mi je u oko upalo par njih koji su maloprije bili najistaknutiji u pokušaju da otrgnu nekog od branitelja iz njihovog lanca. I času kad sam stao ispred njih, i kad su me ugledali, podigli su ruke, kao da se predaju, i povlačeći se otvorenih usta gledali u mene. Ili kao kad nekoga uhvatite u pokušaju krađe. Strah je bio u njihovim očima.

Bio sam silno iznenađen. Napravi sam još par koraka prema njima, nalažući im da se maknu i sa platoa, jer i to je Crkva. Poslušno su i dalje uzmicali i posve sišli s podesta vrata Crkve. Bio sam silno sretan i oduševljen, ali istovremeno i sam u silnom čuđenju. Nisam mogao vjerovati da je upalilo.

Domalo, naglo mi počeše stizati pozivi na mobitel, stotine njih, sms-ovi, poruke na fejsu. Tek tada sam shvatio da su televizije čitavo vrijeme izravno prenosile ovu dramu.
Sjećam se jednog prijatelja, branitelja, koji me nazvao, i kojem sam se javio. Pričao mi je kako je to izgledalo s one strane. Uvjeravao me da je upravo spriječeno krvoproliće Hrvatskom. Opisivao mi je kakav se dojam grozote, nemoći i povrijeđenosti širio Hrvatskom. Sjećam se dobro njegovih riječi: Da je Hrvatska vidjela kako specijalci izvlače branitelja iz Crkve kako ga sputana vuku preko trga i trpaju u maricu, Hrvatskom bi tekla krv.

Kako Sotona zavodi, i znamo i ne znamo. Odnosno, uvijek i ne znamo. Nipošto ne želim reći da postoji bilo tko je mogao znati sve zlo koje bi se dogodilo, i da bi ga kao takvoga i izabrao. No, Sotona je znao. Krv bi doista tekla.

SOTONA MRZI HRVATSKU

U zoru, kad smo se, nakon što probdjevene noći u Markovoj crkvi, i jutarnje svete Mise, nas trojica svećenika, vraćali svatko svojoj redovničkoj zajednici, ponovno sam vrtio film o susretu sa Zlim osobno, i kako je ondje, zaslijepljene reflektorima, kao na nekoj pozornici pred cijelom Hrvatskom, u izravnom prijenosu, na pragu Crkve svetoga Marka, koja je simbol institucija hrvatske civilne vlasti, baš ondje, kao na žrtveniku, htio ne samo nas, nego sve branitelje Hrvatske dovesti do granica svake izdržljivosti i gurnuti u kaos kakav se više ne bi dao zaustaviti. Razmišljao sam o tome i danima kasnije kako je taj scenarij bio nevjerojatno lukav, te me, kako je vrijeme odmicalo, strah još više hvatao. Susret s bešćutnosti Sotone i beskrajem mržnje je neopisiv. Takvo što čovjek doista ne može pojmiti. U svakom susretu s ljudskom mržnjom uvijek ima i nekih drugih emocija, i uvijek i nekih drugih razloga koji nas zavode i do nje dovode. No, ovdje se radilo o posve čistoj i krajnje nemilosrdnoj mržnji, apsolutno bez kraja.

Susret s ljudskom mržnjom, nešto je posve drugo. Ona uvijek ima neki prikriveni razlog, ovakav ili onakav. Čak i kada se radi o osobnoj povrijeđenosti, osveti radi poraza; kada se radi o želji za vlašću ili pobjedom; ili čak kad se radi o ljubomori, mržnja u tim motivima nalazi svoj razlog, i nije izabrana kao nešto prvo, nego tek kao sredstvo kojim bi se htjelo domaći cilja. No, mržnja Sotone nešto je posve drugačija. On ne mrzi radi nečega što mu nedostaje ili što je izgubio, i ne mrzi samo dok se ne postigne cilj, ili dok traje prijetnja, nego on mrzi zato jer mrzi postojanje, jer mrzi dobro kao takvo, i beskrajna je, po težini i vremenu trajanja. Mržnju Sotone dakle čovjek racionalno nikako ne može pojmiti, tako da svaki iskustveni susret sa sotonskom mržnjom izaziva beskrajno čuđenje do boli. I strah od zla koje bi se moglo dogoditi.

Sotona doista mrzi Hrvatsku! Te noći, i kasnije, sve više mi je to postajalo kristalno jasno. Mrzi je zato što je katolička, što slavi Stepinca, što gaji moralne kršćanske vrijednosti, zato što se bori za život. Ali i kad ništa od toga više ne bi bilo, i dalje bi je mrzio. Jer mrzi svaki narod, jer ga je Bog stvorio, jer mrzi sve pod milim nebom. Sve što ima trag Božji, beskrajno mrzi. I sve mrzi, beskrajno, nepopravljivo i nepromjenjivo, za uvijek i uvijek svom žestinom. Ta mržnja očitovana u progonu našega naroda vjekovima, svoje porijeklo ima u Sotoni. Stoga i nastaju zla karakteristična za neka vremena, kao što je bio komunizam. Njime upravlja neki zloduh, konkretna osoba. Skriva se iza zavedenih ljudi, institucija, vlasti, nauka, iza određenih događaja. Zloduh rata koji je izišao iz pakla da porobi Hrvatsku, one noći je opet bio ondje. Njegova prisutnost mi je bila tako očita.

Još više sam sada shvaćao i to kako Sotona, i zlo, može prebivati u institucijama neke države, i kao virus preživjeti i kad padnu sustavi. Znam objašnjenje kako se taj zloduh komunizma pojavio opet nakon toliko godina: ta, ostao je u uvjerenjima ljudi koji su služili onom režimu, i nikada ga nisu prezreli, i jer im je njegova obmana još uvijek lijepa. U duhu takvih djelatnika današnjih institucija, vreba i danas ovu Hrvatsku kako bi je svojom mržnjom opet strovaljivao u nove tragedije, jer je mrzi.

MISTERIJ: TKO JE ZAUSTAVIO POLICAJCE?

Mjesec dana kasnije, dok sam na Žumberku sa skupinom mladih bio na programu priprave animatora za kamp Modrave, na kraju programa, u nedjelju, obično imamo misu sa župljanima župe Kalje, gdje smo boravili tih nekoliko dana. Župnik me, prije nego što će početi nedjeljna Sveta Misa na kojoj sam ga mijenjao, zamolio da ostanem sakristiji dok se on ne obrati vjernicima. Čuo sam ga kako govori: „Danas će umjesto mene misu predvoditi svećenik kojega ste vidjeli na televiziji kada je hrabro zaustavio policajce koji su jurišali na naše branitelje.“ Hvalio me je koliko je got znao i mogao. Dobro je da barem nisam morao gledati ovo hvaljenje.

Svih ovih dana nakon Markova Trga često sam se susretao s pohvalama, čestitkama i priznanjima. To me je pak tjeralo na ponovno postavljanje pitanja koje me mučilo: tko je ono zaustavio policajce? Tko je to išao ispred mene? Zašto su onako prestrašeno ustuknuli policajci, otkud im onaj ustrašeni izraz lica? Pred kim bi ga mogli tako ustrašeno pokazati? I ovaj put tako zamišljen, čekajući početak mise, već odjeven u misno ruho, ponovno sam se, sad još odlučnije nego prije, pitao o svemu. Moralo je biti neko posebno objašnjenje. Dok je župnik dalje tumačio što je imao, u toj nelagodi zbog primanja pohvala i zasluga koje mi nisu pripadale, još više me, do očaja spopadala želja da shvatim o čemu se ondje radilo. Pa tako, zamišljen, iskosa iz sakristije bacih pogled prema oltaru. I ugledah: krasan veliki lijepi kip arkanđela Mihaela, s mačem u ruci, dok probada sotonu. I shvatih da je to odgovor na moje pitanje. Čitavo vrijeme je bio ondje, ali ja sam ga tek sad „vidio“. Dakle tako!

ARKANĐEO MIHAEL BIO JE TE NOĆI NA PRAGU

Teško je objasniti kako u takvim časovima nastaje nutarnja jasnoća i sigurnost u sud koji se stvori u vama, ali poznat mi je i od prije. Tog časa sam s potpunom sigurnošću shvatio da znam odgovor: bio je to Arkanđeo Mihael! Evo ga, upravo u času kad sam se to najdublje pitao, evo njegovoga prizora. I evo ga, upravo s mačem, kako probada Sotonu. Naravno, to je to. Mi-ha-el – onaj koji je već pobijedio Sotonu koji je isto tako jurišao na vrata neba, kao ovdje na vrata Crkve. I koji je pobijeđen poklicima „tko je kao Bog!“ Kao i ovdje.

To me silno uzradovalo. Emocije su me opet preplavile. Da, Bog je doista poslao ovog pobjednika nad sotonom, Arkanđela Mihaela osobno. Kao što je zlo i Sotona bio ondje, tako je, evo i nebo bilo ondje. Boj se nebeski bio te večeri, po nama. Zli zameće boj unutar roda ljudskoga sijući mržnju. Kad se ona dogodi, i gdje se dogodi, Sotona ima uzde kojima kočijaši svijetom. Ondje je imao svoj genijalan scenarij. Ali i Bog je imao svoj.

Uskoro sam, kroz par tjedana, trebao propovijedati na jednom groblju u Hercegovini. Zanimljivo: bilo je posvećeno upravo svetom Mihaelu. Iako sam već imao smišljenu propovijed, shvatio sam da na groblju posvećenom Mihaelu, upravo moram ispripovjediti ovo novo spoznanje koje se rasvijetlilo mojoj duši. Par dana kasnije bio sam ondje. Jedva sam dočekao pod Misom i u propovijedi javno posvjedočiti Božju milost koja me spasila, i sve nas. Bio sam mu to dužan. Iskreno sam iz srca govorio o prisutnosti zla svuda oko nas, i prisutnosti Božje sile, kojom nas štiti po anđelima.

Po završetku svete Mise, mjesni župnik, zahvaljujući se, pred pukom mi je želio uručiti jedan dar. Pitao je da pogodim što se nalazi u urešenoj vrećici koju mi je otprije namijenio. Nije valjda Mihael, pomislio sam. Da, bio je: opet je tu prekrasni kipić svetoga Mihaela, koji probada mačem Sotonu. Moj stari znanac, i novi prijatelj. Baš mi je omilio tih posljednjih dana.

Sad mi se opet žurilo ispripovijedati ovu novu koincidenciju. Osobito mladima s kojima provodim svoje vrijeme. Već sutra sam bio u uredu SKAC. Opet sam pričao sve od početka; te kako sam sve posvjedočio i na groblju svetoga Mihaela. I dok sam pričao kako mi je župnik darovao taj kipić, i sam sam ga izvadio iz iste vrećice. Bilo je efektno.
Nekoliko mladih, kojima sam to pričao, pogledalo se međusobno. Vidjelo se da nešto imaju za reći. Jedna djevojka, jedna od njih me upita:

– “A znadeš li ti kako se zove ona naša molitvena zajednica koja za tebe moli?” Rijetki su znali da ona uopće i postoji, a i ja sam to saznao tek nakon nekog vremena.

– “Kako?”, upitah.

– “Molitvena zajednica svetog Mihaela!” – reče mi.

Sveti Mihael otada je moj omiljeni zaštitnik kojega od srca častim. One noći me spasio. Bog me, pod njegovim štitom proveo iskustvom prisutnosti Sotone, i otvorio mi oči o stvarnoj prisutnosti zla. Kako bi nas samo proždirao da nas nebo i anđeli njegovi ne štite. I Hrvatsku!

Ima li sa svim ovim ikakve veze činjenica da se na Kamenitim vratima već godinama svakoga utorka sastaju na krunici stotine mladih, okupljeni u Molitvenoj zajednici Srca Isusovoga? Bog je već davno pobijedio svijet. Oni koji mu se utječu i vjeruju mu, ne trebaju se bojati.

Sveti Mihaele, čuvaj svoj Hrvatski narod!

Izvor: Pater Ike Mandurić  Croative.net/Glasnik Srca Isusova

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

Louis Pasteur i krunica

Objavljeno

- datum

U malome sveučilišnom francuskom gradu, mladić je ušao u vlak. Tinta na njegovoj diplomi se još nije niti osušila.

Dok je vlak pojurio prema Parizu, zauzeo je mjesto blizu starijeg gospodina za kojeg se činilo kako drijema. Kada je vlak naglo zateturao, ispala je krunica iz njegovih ruku na pod. Mladić je podigao krunicu i vratio je gospodinu uz pitanje, “Gospodine, pretpostavljam da se molite?”

“U pravu ste, molio sam se.”

“Iznenađen sam”, odgovori mladić, “da u ovo današnje vrijeme postoji netko tko je još uvijek toliko zaostao i praznovjeran. Naši profesori na sveučilištu ne vjeruju u takve stvari.” Zatim je nastavio sa “prosvijetljivanjem” svojeg postarijeg suputnika.

Starac je izrazio svoje iznenađenje i čuđenje.

“Da,” nastavio je mladić, “danas prosvijetljeni ljudi ne vjeruju u takve gluposti.”

“Ma nemojte reći!” odgovori starac.

“Da, gospodine, i ako želite, mogu vam poslati neke poučne knjige.”

“Pa može,” odgovori starac, pripremajući se da napusti vlak na stanici. “Pošaljite ih na ovu adresu.” Pružio je mladiću posjetnicu na kojoj je pisalo: Louis Pasteur, Ravnatelj Instituta Znanstvenih Istraživanja – Pariz

Dodajem: Kad su ga jednom pitali kako može tako čvrsto vjerovati, odgovorio je: Budući da sam mnogo proučavao, imam vjeru kao Bretonac, a da sam još više mogao proučavati, imao bih vjeru poput Bretonke.

Bretonci su, naime, poznati u Francuskoj po svojoj vjeri.

Pripremio: sr. Klaudija Duran

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(TRAILER) Libera Nos – novi dokumentarni film o egzorcizmu

Objavljeno

- datum

Postoji mnogo filmova o egzorcizmu, na primjer The Exorcist (1973) i The Exorcism of Emily Rose (2005); ali pomalo iznenađujuće, malo je dokumentaraca snimljeno o toj temi. Ipak, nedavno je na festivalskoj sceni prikazan novi film Libera Nostalijanskog redatelja Federica Di Giacoma.

Libera Nos prati svakodnevnu službu sicilijanskog egzorcista vlč. Catalda Migliazze. Naravno, egzorcizam je dio crkvenog poslanja i službe. Zbog činjenica da je donekle bio zaboravljen i potiskivan, uz to i besramno korišten u Hollywoodu za kojekakve scenarije horor filmova, ostao je misterij za većinu vjernika. Vidjeti ga, dakle, u “stvarnom vremenu” na velikome platnu u kinima, ne predstavlja samo šok već i neočekivano otkrivenje.

Kroz cijeli film ton je korektan: trijezan, umjeren, otvoren. Redatelj snima protagoniste filma – i egzorciste i one koji traže oslobođenje – na način koji je sasvim prikladan.

Film jednostavno i vjerno bilježi što se događa. To dopušta vlč. Migliazzou da objasni stvari onako kako ih on vidi. Omogućuje onima koji traže pomoć da sami govore o sebi. U nekim je slučajevima to bolno pokazivanje dna na koji su ti ljudi pali. Njihovo traženje pomoći od lokalnog egzorciste očito je posljednja nada, a filmska ekipa nam dopušta da vidimo i pozadinu njihove priče. Na isti način, film omogućuje egzorcistu da vrši obrede bez ikakve uredničke intervencije. Promatrajući postupak, dobivamo jasan osjećaj što egzorcizam podrazumijeva, kako u ljudskom tako i u nadnaravnom aspektu.

Odlomak iz recenzije objavljene u Catholic World Report | quovadiscroatia

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Sveti Antun Pustinjak i nastanak redovništva

Objavljeno

- datum

17. siječnja Crkva časti sv. Antuna Opata, pustinjaka, kojega se u narodu naziva “Zimski sv. Anto”, i ne smije ga se miješati sa sv. Antunom Padovanskim, kojega slavimo 13. lipnja. Sveti Antun Pustinjak se još naziva i Antun Egipatski, a riječ je o svecu koji je živio u 3./4. st. i koji se povukao u pustinju kako bi u samoći, molitvi i žrtvi slavio Boga.

Budući da je volio životinje i one su tom svecu bili stalni prijatelji, obično se u ikonografiji prikazuje s njima, a zbog toga je sv. Antun i proglašen zaštitnikom životinja, te uz to još i uzgajatelja svih vrsta životinja, prodavača svinja, mesara, trgovaca tekstilom, zemljoradnika i kožnih i veneričnih bolesti.

Iako se današnjem čovjeku povlačenje u pustinju i prakticiranje strogog asketskog načina života, kakvoga su prakticirali stari isposnici, najčešće čini besmislenim i bezvrijednim, on je, bez sumnje, bio znak snage Duha Svetoga i izniman poticaj ljudima onoga vremena da se i oni vježbaju u krepostima i na takav način napreduju u vlastitom kršćanstvu. Primjerice, dok su se mnogi u vremenima prvih progona Crkve obraćali na kršćanstvo zato jer su bili očarani hrabrošću kršćana i njihovom spremnošću i umrijeti za Krista, poslije progona mnoge su očaravali pustinjaci i razni askete, koji su za današnja vremena nepojmljivim oblicima trapljenja krotili svoje požude i nastojali biti u punom smislu riječi Božja djeca.
 
U tom su poticajnom smislu odigrali značajnu ulogu prvi pustinjaci (anahoreti ili eremiti), posebno sv. Pavao Pustinjak, sv. Antun Pustinjak i sv. Pahomije.

Prvi čovjek za kojega znamo da se povukao od drugih ljudi i posvetio Bogu bio je Pavao Pustinjak (Tebejski), rođen oko 235. godine. On je kao mladić živio u gradu Tebi u Egiptu, a da bi se sakrio pred progonima cara Decija, pobjegao je u pustinju. Nakon progona je ostao u samačkom molitveno-asketskom životu. Tako je proveo 98 godina – do smrti, a pred kraj mu se života, pridružio najpoznatiji pustinjak u povijesti – Antun Pustinjak.

Antun Pustinjak (ili Antun Opat) je rođen 250. god. u selu Kome (danas Keman), u srednjem Egiptu, kod grada Herakleopolisa, u bogatoj kršćanskoj obitelji. Roditelji su mu, za koje je bio prilično vezan, rano umrli, a on je ostao sam s malom sestrom. Nije bio pismen, ali je rado odlazio na kršćanske euharistijske sastanke i rado slušao čitanje Svetog pisma.

Upravo su neki tekstovi Novog zavjeta odredili tijek njegova daljnjeg života. Tako je jednom prilikom na euharistijskom sastanku čuo odlomak iz Djela apostolskih (4, 34), koji govori o tome kako je prvim kršćanima bilo sve zajedničko i kako su bogati svoje imanje prodavali i davali siromasima. U njemu se počela javljati misao da učini isto.

Kada je drugom prilikom čuo Isusove riječi zapisane u Matejevu evanđelju (19, 21), upućene bogatom mladiću da proda sve što ima i podijeli siromasima, pa će tako imati blago na nebu i bit će savršen, definitivno se odlučio kako će sam poći tim putem. Prodao je sve što je imao (bio je bogat!), dio novca dao ustanovi kršćanskih djevica za uzdržavanje njegove male sestre gdje ju je smjestio, a ostalo podijelio siromasima.

Sam se povukao u samoću i počeo provoditi asketski život. Najprije je živio u blizini svog rodnog mjesta, a zatim otišao dublje u pustinju. Pri tome se, prema zapisima koji su sačuvani, veoma teško trapio: znao je po dva dana ne jesti, a jelo mu je bilo kruh, malo soli i voda, spavao je na goloj zemlji, i to veoma malo. Mislio je da ni to nije dovoljno da se postigne duhovna savršenost, pa se nastanio u jednom grobu, gdje je proveo petnaest godina. Jedan mu je poznanik donosio kroz to vrijeme hranu.

Budući da su ga mnogi posjećivali i onemogućavali pravu samoću, odlučio je otići u teško dostupan brdovit kraj na drugoj strani Nila. Nastavio je živjeti u maloj kolibici, i to tako da je zazidao ulaz. Dva puta godišnje mu je dolazio prijatelj i spuštao mu hranu i vodu kroz krov. Tako je proveo dvadeset godina.

Kad su nakon tog vremena došli drugi askete i otvorili zazidani ulaz, vidjeli su radosnog Antuna, te ih je to očaralo toliko da su se odlučili nastaniti u blizini. Tako je nastalo zajedničko obitavalište samotnjaka pustinjaka, tzv. monaha. Naziv im dolazi od grč. monos, što znači jedan, sam. Oni, nekada i danas, većinu vremena provode sami, posvećeni molitvi i vlastitim zaduženjima, a sastaju se s drugima uglavnom samo na molitvu i objed.

U svojoj 90. godini Antun je otišao da živi s pustinjakom Pavlom, a nakon njegove se smrti vratio nazad, gdje je i umro u 105. godini života, 365. godine. Njegov će način života – monaštvo – još više proširiti pustinjak Pahomije.

Slično poput Pavla i Antuna, i Pahomije je najprije bio pustinjak. Rođen je u Esnehu u gornjem Egiptu oko 286. godine. Roditelji mu nisu bili kršćani. Poslali su ga da postane rimski vojnik. U Aleksandriji je, kao vojnik, upoznao kršćane, odnosno vidio kako ih progone, a oni to dostojanstveno podnose. Osim toga, začudio se kako se oni međusobno brinu jedni za druge, posebno kako se brinu za siromahe i bolesne, a da ne traže ništa zauzvrat. To, naime, nigdje nije vidio.

Zato se oduševio za kršćanstvo, dao se krstiti, te je uskoro, kako je to već bio običaj, otišao među anahorete. Njegov ga je učitelj odgajao veoma strogo: tražio je od njega da često posti, mnogo moli, naporno radi, malo spava i slično. Nakon tri godine takva života Pahomije je napustio učitelja siguran da takav osamljenički život nije za njega. Zato je okupljao oko sebe druge eremite i, kad ih je bilo stotinu, osnovao 320. godine na obali Nila, u napuštenom mjestu Tabennisi, prvu zajednicu kršćanskih asketa pustinjaka.

Sagradili su svoj zajednički stan, tzv. monasterion, odnosno manastir ili samostan, koji se sastojao od nekoliko zgrada opkoljenih zidom. Međutim, okupljeni eremiti su se navikli na samački život, pa nisu mogli prihvatiti ovakav zajednički. Zato su se počeli vraćati u osamu. Pahomije je zato počeo okupljati one kršćane koji su se tek odlučili za asketski život. Oni su bili spremniji na život u zajednici. Budući da oni više nisu oni koji žive sami, od tada se nazivaju cenobiti ili kenobiti, što se može prevesti sa zajedničari (od. grč. koinos – zajednički i bios – život). Ipak, mnogi su ih i dalje nazivali monasi. Danas se oni obično nazivaju redovnici.

Takav je način života prihvaćao sve veći broj asketa, tako da je za vrijeme svog života Pahomije osnovao devet muških (s oko devet tisuća cenobita) i dva ženska samostana. Uskoro su se takvi samostani osnivali i izvan Egipta.

Dok su monasi živjeli sami u pustinji i mogli su si organizirati život kako su htjeli, sada je trebalo organizirati život u zajednici kako bi se izbjegle nepotrebne poteškoće. Zato je Pahomije donio neke propise kojih se trebaju pridržavati redovnici. Ti se propisi nazivaju Pravilo ili Regula. I kasniji su osnivači različitih redovničkih zajednica donosili svoje Pravilo kojega se članovi moraju pridržavati.

Pahomije je od svojih redovnika, koji su se međusobno nazivali samo brat, zahtijevao da prihvate neženstvo (celibat), siromaštvo i poslušnost, te da uz pokorničke vježbe i zajednički rad nastoje ostvariti što veću savršenost. Obdržavanje celibata, siromaštva i poslušnosti poglavaru kasnije će zahtijevati gotovo sve redovničke zajednice.

U početku među braćom nije bilo svećenika. Neki su od njih došli tek kasnije. Vlast nad svim samostanima ima vrhovni poglavar, tzv. opat. Na čelu svakog samostana je samostanski poglavar. Sam je samostan bio ograđen zidom unutar kojega su se nalazile 40 kuća, a svaka je od kuća imala i do 40 ćelija u kojima su braća stanovala i radila. Osim ćelija, imali su zajedničku crkvu, blagovaonicu, kuhinju, prostoriju za sastanke, bolnicu i spremište.

Sastajali su se pet puta dnevno na molitvu, poglavar ih je preko tjedna poučavao u vjeri, a dva put dnevno su slavili euharistiju. Svi su morali znati čitati i pisati, jer su morali čitati Sveto pismo i moliti Psalme. Štoviše, za ono su vrijeme bili daleko obrazovaniji od drugih ljudi.

Sva su braća, i poglavari, morala raditi. Najprije su se bavili pletenjem košara i tkanjem sagova, a kasnije su se bavili i obrtom, odnosno imali su krojače, ratare, ribare, kožare, prepisivače, pisare…

Način života je bio prilično strog. Dva put dnevno su jeli, i to kruh, sir, povrće i voće. Meso i vino su davali samo bolesnicima. Redovito su postili srijedom i petkom, a ponekad i češće, no poglavar je vodio računa o tome da se ne iscrpljuje previše postom kako ne bi izgubili potrebnu snagu za rad.

Skromno su se odijevali. Imali su na sebi lanenu tuniku kratkih rukava koju su vezali pojasom (pojas je znak obdržavanja redovničke obveze), krzno od pleća do koljena, naplećnjak i kukuljicu na kojoj je bilo označeno kojoj kući pripadaju. Na temelju te Pahomijeve redovničke zajednice nastale su mnoge druge diljem Crkve, a njegovo je Pravilo bilo uzor svim budućim (Vjera i djela).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno