Connect with us

Društvo

Ovo je kraj povijesti….

Objavljeno

- datum

Redovni profesor na Stanfordu, podrijetlom Japanac čiji su preci za Drugog svjetskog rata bili zatočeni u američkim logorima, Francis Fukuyama, jedan od nekad tvoraca američke geopolitičke ideologije, čovjek koji je početkom 1990-ih samouvjereno u svojoj knjizi “Kraj povijesti i posljednji čovjek”, gledajući poraze komunističkih sustava, proglasio kraj povijesti i pobjedu liberalne demokracije, imao je politički i društveno intenzivnih četvrt stoljeća za revidirati stavove i neke od, kako mu je pokazalo vrijeme, vlastitih zabluda.

Zamjerali su mu nekritičku primjenu Hegelovih ideja povijesti gdje je historija završavala s demokratskim poretkom nalik na onaj u anglosaksonskom svijetu. Iz njegove perspektive to je bio vrhunac društvenog razvoja uopće. Njegove ideje hranile su američki neoimperijalizam koji je osvajanja i dominaciju tumačio uvođenjem liberalne demokracije tamo gdje ista nije zaživjela.

S Fukuyamom sam razgovarala u Sarajevu, na tamošnjem je Fakultetu političkih nauka početkom srpnja održao nekoliko predavanja, sam zaintrigiran Bosnom i Hercegovinom, državom koja se muči izgraditi državu. Za Jutarnji je govorio za pauze predavanja, sjeli smo sučelice za nevelik stol u skromnoj fakultetskoj menzi i, unatoč kuharicama koje su kakofonično lupale posuđem pripremajući obrok za studente, profesor se pokazao kao fokusiran i strpljiv sugovornik.

Jeste li pišući “Kraj povijesti i posljednji čovjek” imali previše povjerenja u ljudsku prirodu?

– Nije to pitanje povjerenja u ljudsku prirodu. Mislim da se, ako pogledate stvari dugoročno, dogodio razvoj i modernizacija. Gledate li globalno, svijet nikad dosad u ljudskoj povijesti nije izgledao bolje nego danas. U posljednjih 30 godina, podaci pokazuju, stotine milijuna ljudi izbavljeno je iz siromaštva, stopa mortaliteta mlađih od pet godina je opala, a to su i bili ciljevi koje si je UN zacrtao ostvariti do 2015. Veliki dio svijeta priključio se grupi razvijenih i zemalja u razvoju.

Veliki dio istočne Azije, zatim Indija, koja je danas najbrže rastuća zemlja na svijetu, ali i subsaharska Afrika i Latinska Amerika, također, bilježe bitno poboljšanje i razvijaju se.

Mislim da je pesimizam o stanju u svijetu pretjeran i neutemeljen.

Gdje vidite najveću opasnost za liberalni kapitalizam danas?

– Nekoliko ih je. Imamo uspon populističkih nacionalizama u puno dijelova svijeta, uključujući sad i u SAD-u. Demokratski izabrane vođe koriste te demokratski osvojene mandate ne bi li zapravo potkopali modernu državu. Vjetar u leđa, koji ih je i doveo na vlast, su povećane društvene nejednakosti koje su uglavnom rezultat razvoja tehnologije. Velika IT revolucija je smanjila potrebu za niskokvalificiranim radnicima i to se kontinuirano događa nekoliko zadnjih desetljeća.

To se onda spaja s politikama i pitanjima identiteta koje, kad ekonomija ne ide dobro, preuzimaju narativ, izmišljaju neprijatelje, trguju s emocijama ugroze i ljudi olako ustaju protiv “drugih i drugačijih”.

Mislim da su opasnosti bile zapravo iste kao i danas. Samo su sad te ugroze puno razvijene i naglašene. Razvijaju se i događaju ciklički. Primjerice, imali smo taj vrlo intenzivan period globalizacije, vođen liberalnim ekonomskim politikama, što je proizvelo puno bogatstva, ali je i jako povećalo nejednakosti. To je potaknulo reakciju, ne u Kini, ne u Indiji, ali svakako da u razvijenom svijetu, gdje radnička klasa ostaje bez poslova. I to je, na neki način, razumljiva reakcija na spomenute ekonomske promjene. Uzgred, kad pogledate unatrag, svime sam se ja tim bavio u “Kraju povijesti”, pisao sam i o nacionalizmu, religijama, ništa od tih stvari nije nestalo i to su i dalje bitne remetilačke teme. Ono što tad, 25 godina prije, dok sam pisao tu knjigu o kojoj me i danas svi pitaju, nisam sasvim predvidio jest da se demokracija može urušavati jednako kako što se može i razvijati.

Sve češće se čuju teorije da je sve to što se događa, pogotovo ono što se zbilo lanjske godine poput izbora Trumpa i Brexita – dugoročno dobro za demokraciju. Vidite li u tome logike?

– To je dobro u nekom vrlo limitiranom smislu, jer elite u Europi i u SAD-u do nedavno nisu previše obraćale pažnju na glasače iz radničke klase. Vodili su politiku koja uopće nije obraćala pažnju na potrebe tih ljudi. I jedna od stvari koja se dogodila je da su, suočene s rastom desnice koja je rasla na brojnosti ekonomski depriviranih, razočaranih ljudi, konačno počeli razmišljati i o tome, postali svjesni da sistem koji zagovara tolike nejednakosti izaziva ovakvu, vrlo opasnu, reakciju. Dobro je da to sad vodi k tome da će, moguće, politički sistem postati više reprezentativan.

No, problem je s populizmom da rješenja koja nude ljudi poput Donalda Trumpa stvari samo dodatno pogoršaju. Dakle, ako on i uspije u tome da poveća zaštitu američkih radnika, ti će ljudi, dugoročno, osjetiti još gore posljedice Trumpovih mjera. Mislim da je to realna opasnost s kojom se suočavamo.

U kojem pravcu ide politička evolucija suvremenog svijeta – hoćemo li završiti šireći virus demokracije ili će nas usisati populistički nacionalizmi koji će na vlast dovesti autoritarne režime?

– Ne vidim, stvarno, niti jednu bolju alternativu liberalnoj demokraciji. Pritom ne tvrdim da će svi na koncu imati uspješne liberalne demokracije. Moguća alternativa tome je Kina, gdje imaju autoritarnu državu vođenu komunističkom partijom koja je djelomice uvela tržišnu ekonomiju. Ne mislim da je taj model lako primijeniti u drugim dijelovima svijeta.

Doduše, ne možete ni tvrditi da ga oni pokušavaju nametnuti drugima.

– Da, ne pokušavaju ga nametnuti. Postoje neke afričke zemlje, poput Etiopije ili Ruande, koje pokušavaju opravdati vlastite autoritarne režime govoreći da su one poput Kine, da imaju tržišnu ekonomiju.

Ali, mislim da je puno toga što su Kinezi uspjeli napraviti vezano uz kulturalne specifičnosti istočne Azije i zato to nije model koji se lako može širiti dalje.

Što je u pozadini kineskog razvoja?

– U pozadini razvoja cijele te regije jest da istočna Azija nije morala razvijati modernu državu, zato su se tamo u novije vrijeme uspjeli toliko razviti. Oni su modernu državu sami razvili prije kolonijalizma, prije no što su uopće i došli u kontakt sa Zapadom. U Africi i drugim dijelovima svijeta u razvoju nisu došli do tog stupnja prije kolonijalizma. U istočnoj su Aziji prošli kroz veliki proces konfrontacije kad su počeli kontakti sa Zapadom. Oni su imali institucije, pa, kad su ponovo dobili suverenitet i kad su mogli ponovo graditi vlastite institucije, oslonili su se na svoju tradiciju i iskustvo, nisu trebali krenuti bez ičega da bi razvili modernu državu.

To je bio slučaj s Korejom, Tajvanom, Japanom, Kinom, Vijetnamom i zato su, u odnosu na ostale zemlje svijeta u razvoju, bili u velikoj prednosti.

Osim toga, većina istočne Azije nije imala problem identiteta, ono što je preplavio Bliski istok, pa i Istočnu Europu.

Japan, Koreja, Kina, Vijetnam su vrlo homogene zemlje s vrlo malo etničkih manjina, pa tu nije bilo ni razloga za ratove kakve smo vidjeli na Bliskom istoku, na Balkanu …

Dakle, podloga za uspjeh tih zemalja je postavljena stoljećima prije, a to onda danas, barem kad je riječ o Kini, a tu zapravo spada i Singapur, zrcali da nije nužno imati liberalnu ekonomiju da biste imali moderni kapitalizam. Ni Kina ni Singapur nemaju liberalno demokratski društveni sustav, ali je bitno da su u svojoj povijesti imale vrlo uspješna razdoblja kapitalizma. Nadalje, prepustite li tržišnu ekonomiju njoj inherentnim mehanizmima stvorit ćete veliku nejednakost, nezamislivo bogate dobitnike i zastrašujuće siromašne gubitnike. Zato tržišna ekonomija naprosto traži političku kontrolu, državu koja će djelomice i distribuirati dobitak od pobjednika ka gubitnicima. Drugačije ne ide, jer inače se sistem ne može održati, eksplodira od napetosti i nejednakosti. Zato demokracija i moderni kapitalizam idu ruku pod ruku.

Jedno je što gledamo u Kini, potpuno drugačije se događa u arapskom svijetu. Možete li zamisliti zapadni tip demokracije u arapskom svijetu?

– Tunis je primjer zemlje koja je iz arapskog proljeća izašla s nečim što izgleda poput demokracije, makar je to trenutno vrlo krhko. Mislim da tu postoji više pitanja, od kojih u oči na prvu upada to kulturalno pitanje. Nije to islam, već plemenski odnosi koji i dalje kooperaciju i razvoj u arapskim zemljama čine prilično kompliciranim.

Mnoga arapska društva su još uvijek organizirana na plemenskim principima. Kad se govori o plemenima na Balkanu, to je uvijek simbolično, ponekad uvredljivo, difamirajuće.

Ali plemenski odnosi u beduinskim društvima, u perzijskom zaljevu, čak i u zemljama poput Sirije i Iraka su još uvijek društvena činjenica, i mislim da, ako pogledate Libiju nakon Gadafija, politika je tu uglavnom vođena logikom, zakonima i strukturom plemenskih odnosa. I to je razlog što oni nisu u stanju napraviti državu i vladu.

To je jedno pitanje. Potom, imaju verziju radikalne islamizacije koja je potpuno neprijateljska prema demokraciji. Mislim da je vjerojatno najveća prepreka razvoju demokracije u toj regiji Saudijska Arabija jer oni imaju puno novca, i od tamo se širi ekstremno konzervativna verzija islama koja ima devastirajući efekt gdje god da se ‘uhvati’.

Spominjete Gadafija, koliko je istine u tome da ste mu, svojevremeno, bili savjetnik?

– Ne, to nije istina. Sreli smo se, na njegov poziv, nekoliko puta 2006. Taj čovjek nije shvaćao svijet, s jedne strane je imao vrlo limitirano obrazovanje, s druge nije bio spreman učiti. Shvatio sam da me ne može čuti, kamoli razumjeti, makar mi je bilo zanimljivo razgovarati s njime, ja nisam mogao biti njegov savjetnik.

Koja je budućnost EU, nekad ste je isticali kao jedan od vrhunaca razvoja društva, model liberalne demokracije kojem bi trebao težiti ostatak svijeta?

– Nadam se da ste prošli točku maksimalne ugroze, jer iza vas su nizozemski i francuski izbori, populistički val tamo, izgleda, neće rasti. Sad ovisi koliko će Francuzi i Nijemci moći uspješno raditi zajedno na stabilizaciji svih drugih aspekata EU.

U ovakvom svijetu… hoće li liberalna demokracija preživjeti?

– Mislite općenito hoće li opstati u svijetu? Naravno. I dalje oko 115 od oko 180 zemalja svijeta imaju neku formu demokratskih institucija.

Gledajući promjene koje su se dogodile od konca 1980-ih na ovamo, što vam je najveće razočaranje?

– Meni je najveće razočaranje ono što se dogodilo u SAD-u. Početkom 2000-tih američka politika je napravila dvije goleme pogreške. Jedna je invazija na Irak, a drugo je politika koja je vodila u financijsku krizu 2008., obje su ne samo uzrokovale velike financijske i ekonomske krize, zastoj i nazadovanje, nego i diskreditirale puno liberalnih ideja koje su u SAD-u promovirane još od doba Reagana.

Iza toga je slijedio uspon populizma koji je kulminirao izborom Trumpa prošle godine. Doista nisam iskreno mislio da bi Amerikanci mogli izabrati tako loša političara. No, držim da je njegovim izborom, uz nas mnoge iznenađene i šokirane, najviše zapravo bio iznenađen sam Trump. Taj čovjek nikad nije očekivao da će biti izabran.

U vašoj knjizi “The Great Distruption” govorite o tri glavna remetilačka faktora u SAD-u od 1960. do 1990-ih, vidite ih u porastu kriminala, sve većem broju razvoda i raspadanju obitelji i sve manjem povjerenju građana u institucije. Dojam je da to doba nije minulo.

– Nije, ali takvi trendovi su danas puno više unutar radničke klase, negoli u cijelom društvu općenito, što je bilo slučaj ranijih desetljeća. Među Amerikancima koji imaju diplomu, magisterij ili doktorat svega toga je bitno manje, stanje se poboljšalo. Stopa razvoda se smanjila, više djece danas raste u obitelji s oba roditelja, stopa kriminala se smanjila, to pokazuju podaci u zadnjih 20 godina. Američki su gradovi puno sigurniji negoli su bili prije 20 ili 30 godina. No, pogledate li te iste varijable unutar radničke klase, to će reći ljudi sa srednjoškolskim obrazovanjem ili nižim, svi ti trendovi nisu se smanjili, dapače, nastavljaju rasti. Na primjer, upotreba narkotika raste, oko 60% radničke djece, i bijele radničke djece, danas odrasta u obitelji gdje je samo jedan roditelj …

Vidite li nekog velikog vođu u svijetu, bilo da se tek pomalja ili da je već afirmiran?

Upravo je u Francuskoj izabran Emmanuel Macron, to je odlično i gotovo nevjerojatno. Prije godinu dana gotovo da nitko za njega nije čuo, odjednom taj čovjek je predsjednik i ima većinu.

Vidjet ćemo kako će se razvijati.

Vidite li mogućnost za Treći svjetski rat?

– Ne na način na koji smo to zamišljali za vrijeme hladnog rata. Mislim da danas postoji veliki rizik da eskalira situacija na korejskom poluotoku, a u to bi bile uvučene SAD i Kina. Mi već vodimo čudan rat s Rusijom, jer Rusija upotrebljava ne vojne, već neke bitne druge načine da destabilizira i potkopa što više zapadnih zemalja, uključujući, naravno, i Ameriku.

To je kompleksan rat i ne da se jednostavno opisati. Ne možemo reći da se vodi vojnim akcijama, ali to sigurno jest neka vrsta rata.

Kako napraviti pametan i učinkovit balans između ljudske potrebe za slobodom i potrebe da živimo po propisanim pravilima. Kako balansirati slobodu i poredak?

– Nema jednostavna odgovora i formule za to, baš kao što nema ni formule koja bi u tom kontekstu davala dobre rezultate sve vrijeme.

Ako ste suočeni s ozbiljnom prijetnjom sigurnosti, slobode na neki način morate ograničiti.

Nekoliko ste dana proveli u Sarajevu, u interakciji s ljudima iz različitih dijelova BiH. Nije bilo davno da u istočnoj Aziji nisu imali puno samopouzdanja, no uspjeli su ekonomski jako razviti svoje zemlje. Bosancima bitno manjka samopouzdanje, kako ih ohrabriti?

– To je jako dobro pitanje. To je i razlog zašto radimo ovaj program, držim predavanja ljudima koji već imaju i iskustvo i potencijal ne bi li napravili mrežu onih koji su zainteresirani za reforme i koji mogu raditi jedan s drugim. Ovdje su veliki problem te kompleksno ustrojene i slabo funkcionirajuće državne institucije. Iznenađen sam količinom pesimizma u Bosanaca kad je riječ o njihovoj sposobnosti da sami grade svoju budućnost. Čitao sam o post Daytonu i samom ugovoru. Ali, kad čovjek dođe i kad vidi na terenu kompleksnost političkog sistema, to je stvarno zbunjujuće, teško je razumjeti kako se bilo što ovdje može događati obzirom na tu kompleksnu strukturu i odnose.

Moguće je da, ako svijet izvana postane manje zainteresiran za ovu regiju, da će to zapravo biti dobro za ovu zemlju jer će ovdašnji ljudi morati preuzeti veću odgovornost za svoju vlastitu budućnost.

Profesor ste na Stanfordu, radite s izabranim mladim ljudima, često iz različitih dijelova svijeta. Kako vam se čine te mlade generacije, što ih nosi, što ih zanima?

Iskustvo na Stanfordu ne može biti reprezentativno, jer 50% tih ljudi se obrazuje za inženjere i žele pokrenuti startupove, postati milijarderi prije no navrše 25. Dio njih će u tome i uspjeti, to su prilično optimistični studenti, inovativni, imaju puno ideja, otvoreni su prema riziku i mislim da je to specifično za njih… Da odete, recimo, u Francusku gdje još uvijek imate 30% stopu nezaposlenosti među mladima, sigurno ne biste našli takav stav.

Jesu li ti mladi ljudi zainteresirani za dobrobit svijeta oko sebe ili su više fokusirani na vlastiti uspjeh?

– Ne mislim da je itko baš jako zainteresiran za svijet, osim ako niste jedan od onih ljudi koji želi napraviti karijeru od toga. Pa i izbor Trumpa pokazuje taj stav da ostatak svijeta nije bitan i to je svakako uznemiravajuće. Doduše, sad ne govorimo o istoj populaciji. Jer, ljudi koji su glasovali za Trumpa uglavnom i nemaju kontakte sa svijetom izvan Amerike.

Izvor: jutarmji.hr

Komentari

Komentari

Društvo

Na ruskim zemljovidima svijeta prije velike seobe naroda u sedmom stoljeću Srba nema nigdje, dok Rusi bilježe kako su Hrvati nastanjeni diljem Europe

Objavljeno

- datum

U sažetom kartografskom prikazu devet klasificiranih zemljovida Europe ruski su znanstvenici ustvrdili kako uopće nema nikakvog traga i zapisa o postojanju naroda pod imenom Srba i sve to u vremenu što prethodi velikoj seobi naroda potkraj šestog i početkom sedmog stoljeća.

Za Srbe je ubitačna istina da te povijesne dokaze mogu čuti i vidjeti iz pera njihovih danas tako vjernih političkih saveznika Rusa. I da bi sve po Srbe bilo još šokantnije i bolnije, ruski povjesničari na, vjerojatno i najzanimljivijem zemljovidu pod brojem 6, daju prikaz ogromne rasprostranjenosti Hrvata diljem europskog kontinenta.

>> HOP.hr: Ruski institut za molekularnu genealogiju znanstvenim dokazima srušio srbske povijesne krivotvorine

Tako skupina iskusnih ruskih povjesničara kao što su E.N. Timofeev, O.N. Trubačev, V.I. Abaev i V.V. Sedov u svojim opsježnim povijesnim djelima razmatraju potanko ovu temu. Timofeev se bavi pretežito proučavanjem skupina zapadnih i istočnih Slavena i prikupljanju materijalnih ostataka iz prošlosti naroda, što je kao cjelokupni znanstveni rad objavio 1961. godine. Trubačev je u svojoj najznačajnijoj knjizi obradio najviše podrijetlo otkrivenih toponima, te je to pretočio u knjigu tiskanu 1974. godine. Abaev je 1965. godine na temelju sveobuhvatne povijesne analize pisao o granicama istočne i zapadne civilizacije u Europi, dok je u centru pozornosti znanstvenog istraživanja V.V. Sedova bila etnološka i antropološka građa uz obilje dokaza na temelju arheoloških iskopina. I sve to Sedov je detaljno opisao u dvije svoje knjige iz 1979. i 2005. godine.

Na karti broj 6 ruski povjesničari daju glavne zemljopisne odrednice prostornog naseljavanja Hrvata prije velike seobe naroda. Tako Rusi argumentirano tvrde da prije seobe na Jadran Hrvati žive podijeljeni u nekoliko velikih skupina u dijelovima Europe koji nemaju dodirnih točaka. Bijeli Hrvati bili su u istočnoj Galiciji, zapadnoj Ukrajini i na sjeveroistoku Karpata. Crveni Hrvati obitavali su u oblastima Moravske prema češkom gradu Olomoucu, te u krajevima Slovačke, posebice oko Nitre, ali i u Šleziji.

Velika je teritorijalna raširenost hrvatskog imena u Europi prije seoba naroda i to je najuočljivije na spomenutom zemljovidu. Tu vidimo da su na krajnjem zapadu Hrvati sve do rijeke Labe ili Elbe na njemačkom, onda preko Dnjestra na sjeveru, sve do blizine gornjeg sliva Odre i Visle i do graničnih crta ka istoku sve preko Dnjepra u današnjoj Ukrajini i još istočnije prema rijeci Desna i Sjevernom Dnjepru. Na jugu su Hrvati do najjužnije točke Jadrana kod ulaza u Otrant u blizini grada Valone na jugu današnje Albanije. Na ovome zemljovidu od naroda ranog srednjeg vijeka Rusi su zamijetili pored Hrvata još jedino Dulebe, koje Srbi često zovu i Duljebi. Taj je narod, gotovo izvjesno slavenskog korijena, živio u susjedstvu Hrvata u prvotnim nastambama i Rusi smještaju zonu Duleba na dva posve odvojena kraja. Jedna skupina je između Drave i Dunava, dok je druga prostorno jako udaljena i nalazi se između Visle i Dnjepra. Od Srba ni traga ni glasa da uopće postoje. To Srbima konkretno dokazuju i njihovi sada najbolji prijatelji Rusi.

Na karti broj 7 Rusi su prikazali seobu Slavena, ali je na tom zemljovidu i trostruki prikaz tri odvojene epohe različitih moćnih državnih zajednica toga doba. Najprije, tu je teritorij zapadnih Slavena od VII – IX stoljeća, onda Samovo carstvo, velika, ali kratkotrajna država vođe karantanskih Slovenaca od 623. do 658. godine, te Velikomoravsko gospodstvo stvoreno koncem devetoga stoljeća. Na kronološki prvom nastalom zemljovidu teritorij zapadnih Slavena na sjeveru prema Baltiku su Obodriti, zatim Piotiči oko današnjeg Šćećina na sjeveru Poljske, Pomorani oko Gdanjska, zapadni Mazovšani, još jedno poljsko pleme oko rijeke Bug, Polani oko grada Poznanja, Lenčani i Serazdani u središnjem dijelu Poljske, Šlezani oko Odre, a Vislani oko Krakova. I tu su prvi puta registrirani kao malena, jedva vidljiva skupina Lužički Sorabi na području oko Labe iliti Elbe. Ostaci Lužičkih Srba, nazvanih po mjestu Lužnica i danas žive tamo, ali sami i danas govore da nikakve veze sa današnjim Srbima nemaju.

Srbima niti priznanja Lužičkih Soraba nisu dostatna, te uporno šire lažne glasine da su to zapravo odnarođeni najsjeverniji Srbi u Evropi, ali ni to nije malo srpskom apetitu, te vele da su i Prusi, vrlo daleko od Labe i Lužičkih Soraba, također, listom Srbi, samo oni to ne znaju ili ne žele znati. Ali, srpski prijatelji Rusi na ozbiljan način se bave poviješću i Srbe nigdje nisu primjetili osim malu skupinu Lužičkih Soraba oko rijeke Labe.

Tu još ruski znanstvenici bilježe na jugu slavenskog prostora ponovno Dulebe, oko Vltave i Praga su Česi, dok su Crveni Hrvati u dvije velike grupe koncentrirani u Šleziji i južnije od tog poteza ima Crvenih Hrvata i u neposrednom okružju Moravaca kod Ostrave i Brna i kod Slovaka oko Bratislave. Na drugoj slici u sklopu iste karte je Samovo carstvo od 623. do 658. godine. Slovenski knez, na kojega se i Slovenci danas opravdano pozivaju na prvog vladara Velike Karantanije okrunjen je kao vrhovni knez u blizini današnjeg Klagenfurta ili na slovenskom Celoveca. Ali, nije kao što srpski povjesničari vole umanjivati i granice njegovoga carstva, bio samo vladarem prostora današnje Slovenije, točnije Koruške, Štajerske i Kranjske, pola sadašnje Austrije i rubnih dijelova Italije, nego je njegova država obuhvaćala sva područja koje su nastavali u to vrijeme i zapadnoslavenski narodi Česi, Slovaci i Moravci, ali i Lužički Sorabi ili Srbi oko Labe. Sad, ako Srbi tvrdoglavo govore da su Sorabi iz Lužnice uistinu Srbi, onda po toj logici moraju priznati da je barem dio Srba i to Lužičkih bio od 623. do 658. godine pod vlašću Samovog carstva, a Samo je bio etnički predak današnjih Slovenaca. Nije lako Srbima prihvatiti da su u sedmom stoljeću 35 godina bili pod vlašću Slovenaca. Napokon, Velikomoravsko gospodstvo na izmaku devetog stoljeća u svome sastavu je približnog omjera Samovog carstva, ali još prošireno, poglavito na jugoistoku  za Šleziju i Galiciju, prateći kretanje riječnih tokova Odre i Visle na istoku.

Na zemljovidu pod rednim brojem 8, vidimo da osim oko gore prikazane dvije velike skupine Hrvata u Moravskoj i Slovačkoj, odnosno oko Šlezije, postoji i treća velika grupa Hrvata, što s dugo etnički održala i nakon velike seobe Hrvata u pravcu Jadrana i svih kontinentalnih dijelova na jugoistoku Europe što su Hrvati poklapali poslije 626. godine. I tako su ruski povjesničari precizno locirali naseobine Hrvata i oko Visle, što znači u neposrednoj blizini Krakova, no ima Hrvata i još istočnije od te linije sve do rijeke Dnjestra, a i na ovom zemljovidu susrećemo ista poljska plemena kao i na zemljovidu broj 7, dakle Seradzane, Lenčane, Vislane, Mazovšane. No, ucrtavaju se ovdje još i narodi na širem slavenskom području, izvan poljskog etničkog prostora, tako da se mogu zamijetiti i Volnjani, Drevlani, Polani kod Kijeva, Uliči na rijeci Bug, te Tiverci između Pruta i Dnjestra u predijelu današnje Moldavije. Od rijeka Pruta i Dnjestra na istoku, odnosno do Dunava na zapadu je Bugarsko carstvo, koje je svojim obujmom toga vremena zbilja bilo veliko, moćno i opasno po susjede kao ratnički raspoloženo i željno pokoravanja drugih naroda. Na ovom zemljovidu što datira već iz devetog stoljeća, znači u doba kneza Trpimira, Hrvati su na sjeveru do Drave, na zapadu do Sutle, na istoku do Drine, a na jugu cijelim prostorom Jadranskog mora, sve od Istre na sjeveru i do juga današnje Albanije na krajnjem jugu. Tako je bilo do 822. kad je Hrvatska poslije petnaest godina dugog rata s Bizantom izgubila Ilirik, kako se tad nazivala današnja Albanija, premda Albanci dolaze puno kasnije na to područje, tek potkraj jedanaestog stoljeća. I prije Albanaca u današnjoj Albaniji živjeli su kronološkim redom najprije Hrvati, onda Grci, Bugari i napose u jednom trenutku i Srbi. I kad je Hrvatska izgubila od Bizanta 822. Ilirik, ili drukčije rečeno današnju Albaniju, malobrojni Rašani utopljeni kao sastavni dio države Hrvatske, otcijepili su svoju malenu oblast oko rijeka Tare, Lima, Ibra i Morave i priklonili se trenutačnom pobjedniku Bizantu. Ali, taj isti Bizant, duhovne preteče današnjih Grka, zajedno s Bugarima je sve od početka devetog stoljeća, pa do kraja dvanaestog vijeka i pojave Nemanjića 1189. godine, nemilice tukao daleko malobrojnije Rašane, koje je pred totalnim vojničkim rasulom i sveopćom pogibelji od naleta Bugara početkom desetog stoljeća spasio hrvatski kralj Tomislav. Za ovaj zemljovid pod oznakom 8 je bitno istaknuti činjenicu da tu po prvi puta ruski povjesničari uvrštavaju Srbe na jednoj svojoj karti kao etničku skupinu koja ima vlastiti omeđeni prostor. Doduše, on je veličinom vrlo mali, ali Rusi su Srbe točno locirali između Drine kao krajnje granice na zapadu i Morave na istoku u jednom malom međurječju. Sve između Morave i Timoka Rusi pripisuju Bugarima, jer osim Bugara i Vlaha tu nitko drugi nije ni živio. I onda su se Srbi grdno naljutili na Ruse 1877. kad su upravo Rusi na temelju povijesti kao znanosti, tražili na San – Stefanskom mirovnom sporazumu da Srbi jug Srbije predaju Bugarima, a istok Rumunjima. Uostalom, sama Pećka patrijaršija u svom maksimalnom dosegu u glavama srpskih crkvenih velikodostojnika iz 1669. sve te krajeve današnje južne i istočne Srbije pripisiuje Bugarima. Ali, samo nešto više od dva vijeka kasnije to im nije smetalo da se u bijesu okome na svoje tradicionalne saveznike Ruse. U Srbiji su zato 1878. izbili veliki proturuski prosvjedi, a kralj Milan Obrenović, kockar, prevrtljivac i vjerolomni vladar iz opakog srpskog zanata, zvanog inata, okrenuo se tad i gospodarski i politički Austriji. Milan Obrenović nastavio je tradiciju svoga pradjeda Miloša, te je postao glavnim svinjarskim trgovcem svoga doba. Zato su u Beču Srbi i danas kod obrazovanijih Bečlija poznati kao potomci svinjarskih trgovaca iz devetnaestog stoljeća. I to su Austrijanci uobličili i u formi karikatura u svojim tiskovinama kad su navijestili 1914. rat Srbiji. Srbin je na tim bečkim karikaturama predstavljen kao nerazdvojan od svoga pratitelja pajceka i u dobru i u zlu.

Konačno, na zemljovidu broj 9 vidimo Veliku Moravsku na srednjem Dunavu. U njezin sastav prema opipljivim nalazima ruskih povjesničara i dalje ulaze Crveni Hrvati, što su živjeli u oblastima današnje Mađarske, Slovačke, Češke, djelomično Poljske oko predjela Šlezije i Ukrajine. Zajednički toponimi i antroponimi kao sjećanje na nekad davnu prvotnu zajednicu slavenskih naroda, danas razasutih u pregršt država, govore o sličnosti podrijetla naroda kroz jezične sličnosti. I tako nalazimo pojmove kao što su Trnava, Trenčin, Targ, Ostrava, Tarnuv, Nitra, Tatar, Tatra, Tatur, Trpimir… Ovdje je značajno izdvojiti i pojedinost vezanu za vrijeme prije velike seobe Hrvata 626. godine u smjeru Jadrana i svih današnjih hrvatskih prostora. Ne samo ruski povjesničari, nego i pedantni češki povjesničari u svojim brižno čuvanim analima Praške nadbiskupije iz 1086. godine imaju do danas očuvane zapise da su Hrvati svojedobno vijekovima pribivali u Češkoj, Moravskoj i Slovačkoj kao skupina Crvenih Hrvata, dok su Bijeli Hrvati bili u Poljskoj i Ukrajini. Tragove o nazočnosti Hrvata u ranom srednjem vijeku čuvaju i Nijemci. U zborniku Henrika Drugog iz 1108. spominje se ime Hrvata u gradu Merezburgu. No, nije samo oblast današnjih država Češke, Slovačke, Poljske i Ukrajine bilo mjesto trajnih ognjišta Hrvata prije velike seobe.

Prema ruskim ljetopiscima, suvremenicima doba ranog srednjeg vijeka, imamo vjerodostojne podatke da Hrvati žive i u drevnom ruskom Prikarpatju. O prisustvu Hrvata tog doba na ruskom tlu, govore i brojni ruski ljetopisi i kazuju da u susjedstvu Hrvata u tom području još ima i plemena Duleba i Volnjana u gornjem Podnjestrovlju. Vrlo iscrpno o prvotnim nastambama Hrvata, kao i o potonjim seobama ka Jadranu, govori i još jedan češki povjesničar, znameniti Niederle. On veli, na temelju svoga istraživanja, kako je skupina Hrvata na Prikarpatju na tadašnjem ruskom tlu, pobjegla otuda pred naletom Avara. To se zbilo 560. godine i  Čeh Niederle tvrdi da je to prva grupa Hrvata doseljenih na Jadran, još prije velike seobe 626. godine. Osim na Jadran, ta je skupina Hrvata pošla pred pohodom Avara i na srednje Podunavlje i oko Labe. Tamo oko rijeke Labe, već je rečeno da je bila ona mala skupina Lužičkih Srba. Naravno, samo taj mali trenutak slučajnog povijesnog susreta Lužičkih Srba i samo manjeg dijela Hrvata doseljenih iz ruskog Prikarpatja, poslužio je srpskim povijesnim manipulatorima da ustvrde kako su otuda skupa Hrvati i Srbi došli na današnje prostore jugoistoka Europe. I opet su uhvaćeni u laži, jer i sami Rusi dokazuju da Lužički Srbi nikad i nigdje nisu maknuli u seobi naroda, a osim tog lokaliteta oko Labe, gdje nepomično žive Lužički Srbi od šestog stoljeća do danas, sami Rusi ne vide nigdje više spomena srpskog imena.

Otuda je logična odgonetka samo umjetne zagonetke da su preci Srba mogli doseliti na prostore današnje balkanske Srbije samo pod narodnim imenom Hrvata. Rusi su svojim istraživanjem sami nametnuli takav zaključak, jer decidirano tvrde kako Lužički Srbi nisu nikud makli tijekom Velike seobe naroda. Srbi će se sad opasno naljutiti na Ruse. Srušiše im braća po Putinu i Vučiću srbicentričnu teoriju postanka svijeta u samo jednom trenu. O svemu ovome postoji i čitava riznica arheoloških iskopina kao dodatnih dokaza. No, možda itekako bitan obol rasvjetljavanju ove teme pružaju djela hrvatskog znanstvenika Vinskog. On se u svojim djelima tiskanim od strane zagrebačkih nakladnika iz 1958. godine bavi ovom tematikom.

Najprije, Z. Vinski to objašnjava u “Nalazima šestog i sedmog stoljeća u Jugoslaviji s posebnim obzirom na arheološku ostavštinu iz vremena prvog Avarskog kaganata”, kao i u drugoj knjizi pod nazivom “Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. godine do 800. godine u nakladi Vjesnika Arheološkog muzeja u Zagrebu. To su upravo oni vjekovi koje srpski povjesničari namjerno preskaču i lakonski vele da tad i “nije bilo država i naroda nigdje u Europi u današnjem smislu!?” Kad njih nitko nije ni vidio, ni čuo da uopće postoje u to vrijeme, najlakše im je izmisliti da je cijeli ljudski rod prespavao stoljeća snom medvjeda u dubokoj špilji. Od osobitog je značaja za shvaćanje ove tematike i tumačenje hrvatskog znanstvenika Vinskog da su bizantski povjesničari površno miješali pojmove Slavena u doba sučeljavanja s Avarima, te su Bizantinci kao Konstantin Porfirogenit u djelu DAI, sve Slavene zvali jednim imenom. Upravo Vinski pojašnjava kako su Hrvati u jeku vojnih sukoba s Avarima tim imenom sebe nazvali, kako bi se i rasno sasvim razlikovali od vječitih rivala na bojištu Avara. Srbi su do današnjih dana neobaviještenost Konstantina Porfirogenita uveliko zlouporabili da bi pokušali dokazati kako su se svi slavenski narodi zvali zajedničkim imenom Slaveni. I u tu glupu i prozirnu priču ubacuju i Ruse, Poljake, Čehe, Slovake, a ne samo Hrvate, negirajući svim slavenskim narodima osjećaj nacionalne pripadnosti i pojma državnosti. 

Nemaju nikakvih dokaza da su sami postojali i najlakše im je reći da nitko drugi onda isto tako nije imao nacionalne svijesti i vlastite države. Zato se i danas Srbi kao pijan plota drže onog napisanog u Porfirogenitovu DAI, jer ničim drugim ne mogu barem djelomično potkrijepiti svoje laži. Rezime bi bio nepotpun kad ne bismo spomenuli da Bijelu Hrvatsku ili Veliku Hrvatsku osim ruskih povjesničara i Čeha poput Niederlea u sjevernom Prikarpatju, još ne napominje i glasoviti poljski povjesničar Gaczynski. On se svestrano bavi hrvatskim naseobinama od petog do osmog stoljeća u oblasti Karpatskih gora do gornje Odre i do Gornjana na istoku.

I tako je zaokružena jedna velika cjelina o prvotnim naseobinama Hrvata prije velike seobe na Jadran iz kuta znanstvenika iz Rusije, Češke i Poljske. Zanimljivo, Rusi su konzultirali i srpsku literaturu posvećenu ovoj temi u “Istoriji naroda Jugoslavije” iz 1953. godine i nisu uspjeli pronaći proturječno gore iznesenom obilju znanstvenih dokaza o sveprisutnim Hrvatima diljem Europe, pa sve do Kavkaza i Azije u kontaktu s Iranom, o čemu je već ranije bilo riječi. Istodobno, Rusi niti u “Istoriji naroda Jugoslavije” tiskanoj u Beogradu 1953. ne vide nikakve dokaze o postojanju Srba u najranijem razdoblju europske civilizacije drugoga tisućljeća. Kao što smo vidjeli narodi poput Čeha i Poljaka oformili su vlastite države po imenu najbrojnijeg od više plemena. Tako su Česi i nazvani današnjim nacionalnim, ali i imenom države Češke po plemenu Čehi oko Praga, te su tu još privukli u isti etnos Moravce oko Ostrave i Brna, koji su bili zasebna etnička skupina u ono davno doba. I Poljaci od brojnih plemena nacionalno ime današnjih Poljaka vuku iz dva plemena Polana oko Poznanja, ali i oko Kijeva u današnjoj Ukrajini, gdje su u srednjem vijeku Rusi stvorili svoju prvu moćnu kneževinu s Kijevom kao glavnim gradom. Slično Česima i Poljacima i danas mnogobrojni narodi kao Nijemci ili Francuzi i brojni drugi u Evropi, narod i državu nazivaju po najbrojnijem plemenu iz davnina, što je bilo stožer okupljanja malobrojnijih.

Razvidno je iz ovih prikaza ruskih zemljovida ranog srednjeg vijeka da su Hrvati bili iznimka od toga pravila. Jer, kao što smo mogli razabrati, Hrvata je bilo toliko puno razmještenih diljem Europe, da se nitko drugi nije ni morao od manjih plemena priključivati mnogobrojnim Hrvatima u stvaranju hrvatske države na jugoistoku Europe u današnjem hrvatskom podneblju. Povrh toga, još je i nakon seoba ostalo mnogo Hrvata u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Ukrajini, Rusiji…i sve do Kavkaza i do Irana. Sudeći po konkretnim ruskim povijesnim nalazima, niti jedan drugi euopski narod nije prije velike seobe naroda bio toliko rasprostranjen u središnjem dijelu Europe kao hrvatski narod. O tome zorno svjedoče ruski, poljski, češki i bezbroj drugih povjesničara. Do zbrke i pometnje u europskim krugovima u Engleskoj i Francuskoj je došlo od 1918. godine kad su su Srbi zlonamjerno i sračunato i na Sorbonu, ali i na Oxford i Cambridge slali krivotvorenu verziju povijesti kako bi sebe nepostojeće proglasili tvorcima svijeta, a Hrvate koji pola Europe naseliše, sebe u velikoj seobi u sedmom stoljeću raseliše put Jadrana i opet opstaše i u srcu europskih zemalja, predstaviti u posve krivom svjetlu. No, prije ili kasnije, djelo je moralo izaći na vidjelo i srpske laži poslati u ropotarnicu povijesti. Za Srbe je najteže što tu spoznaju dobivaju upravo od Rusa, a istina iz pera ruskih povjesničara baš im je dobro legla kao šamar budali.

Kad se ovome svemu dodaju jos starije predkršćanske karte s hrvatskim predcima kao što su Sarmati i Alani, nečija tjeskoba stvarno može biti potpuna…

Dragan Ilić/HOP.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Pismo generala Praljka predsjedavajućem sucu Carmelu Agiusu

Objavljeno

- datum

S kakvim se problemima hrvatski generali-uznici suočavaju u odnosu s licemjernim, oholim, arogantnim ‘službenicima’ međunarodnih institucija, a u biti plaćenicima globalističkih polit-elita, najbolje ilustrira pismo generala Praljka sudcima Međunarodnog kaznenog suda za bivšu državu u Haagu.

Pročitajte preslike pisma…

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

THE ECONOMIST: HDZ HITA U NOVE IZBORE dok im Agrokor ne uništi rejting! ŠTO HDZ MISLI S OVOM ELITOM POSTIĆI NA IZBORIMA!?

Objavljeno

- datum

Isti dan kada su vladajući HDZ i HNS na, čini se, podmukao način prekinuli rad Saborskog povjerenstva za Agrokor (stručne službe dobile nalog da jave svjedocima da ne dolaze, iako Sabor nikakvu odluku o prekidu rada nije donio), HINA je prenijela vijest britanskog The Economista da se premijer Plenković sprema za izvanredne parlamentarne izbore!

”Koalicijska Vlada predvođena konzervativnim HDZ-om je slaba, a premijer Andrej Plenković mogao bi sazvati ranije izbore kako bi iskoristio snažan rejting stranke. Ako osigura čvršći mandat, Vlada će pokušati ograničiti veliki javni dug i potaknuti domaće investicije”, pišu analitičari uglednog poslovnog tjednika.

I premda se vijest da će HDZ raspisati izbore dok na njih traje rafalna paljba zbog propasti Agrokora, mnogima može učiniti kao najobičnija ‘novinarska patka’, bolji poznavatelji prilika tvrde da je The Economist na dobrome tragu. Osobe bliske vrhu vladajuće stranke kažu, naime, da stranački čelnici već neko vrijeme najozbiljnije razmišljaju o raspisivanu prijevremenih izbora, kako bi iskoristili začuđujuće dobar rejting HDZ-a i potpuno rasulo u oporbi.

Naši izvori ističu da su u HDZ-u svjesni da desnica u Hrvatskoj praktički i ne postoji (Hasanbegović i Esih istrošili su se na posve marginalnim temama, a nitko drugi s desna ne uspijeva dobiti prostora u javnosti), dok je ljevica i dalje obezglavljena, razjedinjena i kaotična.

Most je, pak, izgubio vjerodostojnost kroz stalno isprazno kritiziranje bez nuđenja rješenja, dok Živi zid nikako da oživotvori neku svoju inicijativu (najavili referendum o porezu na nekretnine pa zašutjeli, najavili izjašnjavanje o uvođenju eura, pa opet stali…).

Uz takvu oporbu, HDZ i dalje bilježi daleko najbolji rejting – unatoč svim propustima, aferama i skandalima.

Sada je pravi trenutak?

Svjesni pak činjenice da Ivica Todorić neće stati s objavama na blogu, zbog čega će odzvanjati sve jače ‘eksplozije’, odnosno skandali koji će se moći povezati s pojedincima iz HDZ-a – vrh stranke smatra da je sada najpovoljniji trenutak za raspisivanje izbora. U prilog im, kažu insajderi, ide i činjenica da bi na još jednim prijevremenim izborima izlaznost bila vrlo slaba, što znači da bi glasovala samo ‘stranačka vojska’, dok bi većina ostalih građana uglavnom ostala kod kuće. Poznato je da HDZ ima najveću i najposlušniju stranačku bazu, zlobnici bi rekli – vojsku uhljeba, što bi im najvjerojatnije donijelo još bolji rezultat nego na prethodnim izborima.

Potvrdu informacije koju je objavio ugledni britanski tjednik, a koju je novinar Dnevno.hr-a i ranije čuo od osoba bliskih vrhu HDZ-a, pokušali smo dobiti od članova vodstva stranke. No svi s kojima smo razgovarali, izbjegli su konkretan odgovor.

”Obratite se glasnogovorniku, gospodinu Jabuki”, kratko je poručio Milijan Brkić.

”Nisam čuo ništa o toj mogućnosti. Još ću se raspitati pa se možemo kasnije čuti”, kazao je bivši ministar vanjskih poslova, Miro Kovač.  Kasnije se nije javljao na pozive.

”Nisam ovlašten davati informacije o mogućim prijevremenim izborima. Obratite se glavnom tajniku, Jandrokoviću ili političkom tajniku Stieru”, poručio je pak Vladimir Šeks, glavni ideolog stranke.

Zvali smo i Jandrokovića i Jabuku, ali se ni glavni tajnik ni glasnogovornik HDZ-a nisu odazvali na pozive. Ni Davora Ivu Stiera nismo uspjeli dobiti.

Upit smo stoga poslali mailom.

”Ima li istine u informaciji koju je objavio The Economist, da premijer Plenković i vrh HDZ-a razmišljaju o prijevremenim izborima, kako bi učvrstili svoju poziciju i iskoristili rasulo oporbe? Kada će biti izbori i što bi premijer Plenković i HDZ na taj način ostvarili: kakvu korist za građane, a kakvu za HDZ?”, upitali smo glasnogovornika HDZ-a, no do objavljivanja ovog teksta odgovore nismo dobili.
 

Za analizu vijesti o izglednim prijevremenim izborima zamolili smo i politologa Anđelka Milardovića.

”The Economist je ozbiljan list, što znači da tu vijest ne bi objavili da nisu imali insajdersku informaciju. No, postavlja se pitanje učinkovitosti još jednih izbora. Pametnije bi bilo da ispune predizborna obećanja i promjene izborno zakonodavstvo, nego da idu na izbore po starim pravilima.

Nema svrhe uz ovakvo zakonodavstvo ići na izbore, kada ćemo opet imati ‘status quo’. To vodi daljnjem zaostajanju i iseljavanju mladih. Nužno je uvođenje anti-oligarhijskih pravila, kako nitko više ne bi mogao biti na funkciji duže od četiri godine. Od lokalnih političara, državnih dužnika, čelnika političkih stranaka pa do direktora javnih poduzeća. Tako bi omogućili provjetravanje i cirkulaciju ljudi i ideja”, ističe dr. Anđelko Milardović.

Dodaje potom da mladi nemaju vremena čekati da se nešto u Hrvatskoj promijeni.

”Netko bi napokon trebao imati hrabrosti za reforme, pa makar izgubio izbore.Poslije bi se vratili na vlast. No raspisivati izbore samo da bi se vladajući još više učvrstili čin je čistog egoizma! Ne ide se na birališta zbog građana, već da bi oni čvršće zasjeli u fotelje. To nema smisla. Dok se ne izmjene izborna pravila, dok se ne promijeni izborna geografija (izborne jedinice), dok se ne srede birački popisi, izbori nemaju smisla. Biračke bi spiskove trebalo dovesti u red zbog Srba koji dolaze ‘Lastom‘ uz novčanu pomoć ‘Pupovac d. o. o.‘, ali i zbog Hrvata iz BiH koji glasuju u Hrvatskoj. Nesređeni popisi najviše koriste SDSS-u i HDZ-u, dakle ovima koji obnašaju vlast. Kada bi se popisi sredili, ne ne bi bilo pobune kada organizatori ne plate ovima što autobusima stižu iz Beograda na birališta u Hrvatskoj. To je lakrdija, a ne demokracija”, primjećuje Milardović.

Kaže da bi trebalo jačati sustav preferencijalnog glasa te bi izborni prag trebalo povisiti na 6 posto.

”To bi natjeralo sve sa sličnim programima da se udruže. Trebalo bi zabraniti predizborne koalicije da bi se znalo koliko je tko dobio. Nužno je uvesti i unutarstranačku demokraciju, legalizirati frakcije. Jer ako postoji konkurencija u državi, zašto je ne bi bilo u strankama? Nedemokratske stranke ne mogu iznjedriti demokratsko društvo. No, bez tih promjena je besmisleno raspisivati izbore.  Što će građani imati od toga? Osobno, više ne izlazim na birališta. Ni neću, dok se ne promijene pravila”, naglašava jedan od rijetkih politologa koji se ne ustručava govoriti protiv establišmenta i koji nije vezan ni uz jednu političku opciju, poput većine svojih kolegica i kolega sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

Tumači potom da je velika apatija u društvu te sve veći val iseljavanja rezultat dugogodišnje statusa quo.

”Samo partijski kadrovi će glasovati. Na birališta će uhljebi. Drugi neće. Zato i nema reformi. Na duge staze, to je put u propadanje. Sve se radi zbog egoizma. Nema političke kulture koja bi ih natjerala da misle na dobrobit građana, a kmetski mentalitet Hrvata im dopušta da rade što god požele.

No, jednoga dana, nitko neće izaći na izbore, jer više neće biti ljudi! Treba upaliti alarm. Treba dramatizirati, dok ne bude prekasno. Kako netko može biti toliko egocentričan da se zaklinje u Republiku Hrvatsku, drži ruku na srcu i radi sve za sebe? Hrvatima nitko nije kriv. Mi nemamo ozbiljnog vanjskog neprijatelja, već su Hrvati najveći neprijatelji sami sebi. Kada shvate da je ovo put u propast, možda se osvijeste. Ako im je stalo do života. Ako ne, onda je to odustajanje od života. Kapitulantski pristup”, ne štedi nikoga Milardović.

Nastavlja riječima da mi samo stenjemo, dok nas oni ‘guze’.

”Guze prema unutra, a prema van se namještaju drugima. Da ih ‘guze’, slikovito je hrvatsku zbilju opisao osebujni politolog.

Zaključio je da je, zbog svega navedenog, on apsolutno protiv prijevremenih izbora.

Damir Kramarić/izvor

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.