Connect with us

Društvo

Ovo je kraj povijesti….

Objavljeno

- datum

Redovni profesor na Stanfordu, podrijetlom Japanac čiji su preci za Drugog svjetskog rata bili zatočeni u američkim logorima, Francis Fukuyama, jedan od nekad tvoraca američke geopolitičke ideologije, čovjek koji je početkom 1990-ih samouvjereno u svojoj knjizi “Kraj povijesti i posljednji čovjek”, gledajući poraze komunističkih sustava, proglasio kraj povijesti i pobjedu liberalne demokracije, imao je politički i društveno intenzivnih četvrt stoljeća za revidirati stavove i neke od, kako mu je pokazalo vrijeme, vlastitih zabluda.

Zamjerali su mu nekritičku primjenu Hegelovih ideja povijesti gdje je historija završavala s demokratskim poretkom nalik na onaj u anglosaksonskom svijetu. Iz njegove perspektive to je bio vrhunac društvenog razvoja uopće. Njegove ideje hranile su američki neoimperijalizam koji je osvajanja i dominaciju tumačio uvođenjem liberalne demokracije tamo gdje ista nije zaživjela.

S Fukuyamom sam razgovarala u Sarajevu, na tamošnjem je Fakultetu političkih nauka početkom srpnja održao nekoliko predavanja, sam zaintrigiran Bosnom i Hercegovinom, državom koja se muči izgraditi državu. Za Jutarnji je govorio za pauze predavanja, sjeli smo sučelice za nevelik stol u skromnoj fakultetskoj menzi i, unatoč kuharicama koje su kakofonično lupale posuđem pripremajući obrok za studente, profesor se pokazao kao fokusiran i strpljiv sugovornik.

Jeste li pišući “Kraj povijesti i posljednji čovjek” imali previše povjerenja u ljudsku prirodu?

– Nije to pitanje povjerenja u ljudsku prirodu. Mislim da se, ako pogledate stvari dugoročno, dogodio razvoj i modernizacija. Gledate li globalno, svijet nikad dosad u ljudskoj povijesti nije izgledao bolje nego danas. U posljednjih 30 godina, podaci pokazuju, stotine milijuna ljudi izbavljeno je iz siromaštva, stopa mortaliteta mlađih od pet godina je opala, a to su i bili ciljevi koje si je UN zacrtao ostvariti do 2015. Veliki dio svijeta priključio se grupi razvijenih i zemalja u razvoju.

Veliki dio istočne Azije, zatim Indija, koja je danas najbrže rastuća zemlja na svijetu, ali i subsaharska Afrika i Latinska Amerika, također, bilježe bitno poboljšanje i razvijaju se.

Mislim da je pesimizam o stanju u svijetu pretjeran i neutemeljen.

Gdje vidite najveću opasnost za liberalni kapitalizam danas?

– Nekoliko ih je. Imamo uspon populističkih nacionalizama u puno dijelova svijeta, uključujući sad i u SAD-u. Demokratski izabrane vođe koriste te demokratski osvojene mandate ne bi li zapravo potkopali modernu državu. Vjetar u leđa, koji ih je i doveo na vlast, su povećane društvene nejednakosti koje su uglavnom rezultat razvoja tehnologije. Velika IT revolucija je smanjila potrebu za niskokvalificiranim radnicima i to se kontinuirano događa nekoliko zadnjih desetljeća.

To se onda spaja s politikama i pitanjima identiteta koje, kad ekonomija ne ide dobro, preuzimaju narativ, izmišljaju neprijatelje, trguju s emocijama ugroze i ljudi olako ustaju protiv “drugih i drugačijih”.

Mislim da su opasnosti bile zapravo iste kao i danas. Samo su sad te ugroze puno razvijene i naglašene. Razvijaju se i događaju ciklički. Primjerice, imali smo taj vrlo intenzivan period globalizacije, vođen liberalnim ekonomskim politikama, što je proizvelo puno bogatstva, ali je i jako povećalo nejednakosti. To je potaknulo reakciju, ne u Kini, ne u Indiji, ali svakako da u razvijenom svijetu, gdje radnička klasa ostaje bez poslova. I to je, na neki način, razumljiva reakcija na spomenute ekonomske promjene. Uzgred, kad pogledate unatrag, svime sam se ja tim bavio u “Kraju povijesti”, pisao sam i o nacionalizmu, religijama, ništa od tih stvari nije nestalo i to su i dalje bitne remetilačke teme. Ono što tad, 25 godina prije, dok sam pisao tu knjigu o kojoj me i danas svi pitaju, nisam sasvim predvidio jest da se demokracija može urušavati jednako kako što se može i razvijati.

Sve češće se čuju teorije da je sve to što se događa, pogotovo ono što se zbilo lanjske godine poput izbora Trumpa i Brexita – dugoročno dobro za demokraciju. Vidite li u tome logike?

– To je dobro u nekom vrlo limitiranom smislu, jer elite u Europi i u SAD-u do nedavno nisu previše obraćale pažnju na glasače iz radničke klase. Vodili su politiku koja uopće nije obraćala pažnju na potrebe tih ljudi. I jedna od stvari koja se dogodila je da su, suočene s rastom desnice koja je rasla na brojnosti ekonomski depriviranih, razočaranih ljudi, konačno počeli razmišljati i o tome, postali svjesni da sistem koji zagovara tolike nejednakosti izaziva ovakvu, vrlo opasnu, reakciju. Dobro je da to sad vodi k tome da će, moguće, politički sistem postati više reprezentativan.

No, problem je s populizmom da rješenja koja nude ljudi poput Donalda Trumpa stvari samo dodatno pogoršaju. Dakle, ako on i uspije u tome da poveća zaštitu američkih radnika, ti će ljudi, dugoročno, osjetiti još gore posljedice Trumpovih mjera. Mislim da je to realna opasnost s kojom se suočavamo.

U kojem pravcu ide politička evolucija suvremenog svijeta – hoćemo li završiti šireći virus demokracije ili će nas usisati populistički nacionalizmi koji će na vlast dovesti autoritarne režime?

– Ne vidim, stvarno, niti jednu bolju alternativu liberalnoj demokraciji. Pritom ne tvrdim da će svi na koncu imati uspješne liberalne demokracije. Moguća alternativa tome je Kina, gdje imaju autoritarnu državu vođenu komunističkom partijom koja je djelomice uvela tržišnu ekonomiju. Ne mislim da je taj model lako primijeniti u drugim dijelovima svijeta.

Doduše, ne možete ni tvrditi da ga oni pokušavaju nametnuti drugima.

– Da, ne pokušavaju ga nametnuti. Postoje neke afričke zemlje, poput Etiopije ili Ruande, koje pokušavaju opravdati vlastite autoritarne režime govoreći da su one poput Kine, da imaju tržišnu ekonomiju.

Ali, mislim da je puno toga što su Kinezi uspjeli napraviti vezano uz kulturalne specifičnosti istočne Azije i zato to nije model koji se lako može širiti dalje.

Što je u pozadini kineskog razvoja?

– U pozadini razvoja cijele te regije jest da istočna Azija nije morala razvijati modernu državu, zato su se tamo u novije vrijeme uspjeli toliko razviti. Oni su modernu državu sami razvili prije kolonijalizma, prije no što su uopće i došli u kontakt sa Zapadom. U Africi i drugim dijelovima svijeta u razvoju nisu došli do tog stupnja prije kolonijalizma. U istočnoj su Aziji prošli kroz veliki proces konfrontacije kad su počeli kontakti sa Zapadom. Oni su imali institucije, pa, kad su ponovo dobili suverenitet i kad su mogli ponovo graditi vlastite institucije, oslonili su se na svoju tradiciju i iskustvo, nisu trebali krenuti bez ičega da bi razvili modernu državu.

To je bio slučaj s Korejom, Tajvanom, Japanom, Kinom, Vijetnamom i zato su, u odnosu na ostale zemlje svijeta u razvoju, bili u velikoj prednosti.

Osim toga, većina istočne Azije nije imala problem identiteta, ono što je preplavio Bliski istok, pa i Istočnu Europu.

Japan, Koreja, Kina, Vijetnam su vrlo homogene zemlje s vrlo malo etničkih manjina, pa tu nije bilo ni razloga za ratove kakve smo vidjeli na Bliskom istoku, na Balkanu …

Dakle, podloga za uspjeh tih zemalja je postavljena stoljećima prije, a to onda danas, barem kad je riječ o Kini, a tu zapravo spada i Singapur, zrcali da nije nužno imati liberalnu ekonomiju da biste imali moderni kapitalizam. Ni Kina ni Singapur nemaju liberalno demokratski društveni sustav, ali je bitno da su u svojoj povijesti imale vrlo uspješna razdoblja kapitalizma. Nadalje, prepustite li tržišnu ekonomiju njoj inherentnim mehanizmima stvorit ćete veliku nejednakost, nezamislivo bogate dobitnike i zastrašujuće siromašne gubitnike. Zato tržišna ekonomija naprosto traži političku kontrolu, državu koja će djelomice i distribuirati dobitak od pobjednika ka gubitnicima. Drugačije ne ide, jer inače se sistem ne može održati, eksplodira od napetosti i nejednakosti. Zato demokracija i moderni kapitalizam idu ruku pod ruku.

Jedno je što gledamo u Kini, potpuno drugačije se događa u arapskom svijetu. Možete li zamisliti zapadni tip demokracije u arapskom svijetu?

– Tunis je primjer zemlje koja je iz arapskog proljeća izašla s nečim što izgleda poput demokracije, makar je to trenutno vrlo krhko. Mislim da tu postoji više pitanja, od kojih u oči na prvu upada to kulturalno pitanje. Nije to islam, već plemenski odnosi koji i dalje kooperaciju i razvoj u arapskim zemljama čine prilično kompliciranim.

Mnoga arapska društva su još uvijek organizirana na plemenskim principima. Kad se govori o plemenima na Balkanu, to je uvijek simbolično, ponekad uvredljivo, difamirajuće.

Ali plemenski odnosi u beduinskim društvima, u perzijskom zaljevu, čak i u zemljama poput Sirije i Iraka su još uvijek društvena činjenica, i mislim da, ako pogledate Libiju nakon Gadafija, politika je tu uglavnom vođena logikom, zakonima i strukturom plemenskih odnosa. I to je razlog što oni nisu u stanju napraviti državu i vladu.

To je jedno pitanje. Potom, imaju verziju radikalne islamizacije koja je potpuno neprijateljska prema demokraciji. Mislim da je vjerojatno najveća prepreka razvoju demokracije u toj regiji Saudijska Arabija jer oni imaju puno novca, i od tamo se širi ekstremno konzervativna verzija islama koja ima devastirajući efekt gdje god da se ‘uhvati’.

Spominjete Gadafija, koliko je istine u tome da ste mu, svojevremeno, bili savjetnik?

– Ne, to nije istina. Sreli smo se, na njegov poziv, nekoliko puta 2006. Taj čovjek nije shvaćao svijet, s jedne strane je imao vrlo limitirano obrazovanje, s druge nije bio spreman učiti. Shvatio sam da me ne može čuti, kamoli razumjeti, makar mi je bilo zanimljivo razgovarati s njime, ja nisam mogao biti njegov savjetnik.

Koja je budućnost EU, nekad ste je isticali kao jedan od vrhunaca razvoja društva, model liberalne demokracije kojem bi trebao težiti ostatak svijeta?

– Nadam se da ste prošli točku maksimalne ugroze, jer iza vas su nizozemski i francuski izbori, populistički val tamo, izgleda, neće rasti. Sad ovisi koliko će Francuzi i Nijemci moći uspješno raditi zajedno na stabilizaciji svih drugih aspekata EU.

U ovakvom svijetu… hoće li liberalna demokracija preživjeti?

– Mislite općenito hoće li opstati u svijetu? Naravno. I dalje oko 115 od oko 180 zemalja svijeta imaju neku formu demokratskih institucija.

Gledajući promjene koje su se dogodile od konca 1980-ih na ovamo, što vam je najveće razočaranje?

– Meni je najveće razočaranje ono što se dogodilo u SAD-u. Početkom 2000-tih američka politika je napravila dvije goleme pogreške. Jedna je invazija na Irak, a drugo je politika koja je vodila u financijsku krizu 2008., obje su ne samo uzrokovale velike financijske i ekonomske krize, zastoj i nazadovanje, nego i diskreditirale puno liberalnih ideja koje su u SAD-u promovirane još od doba Reagana.

Iza toga je slijedio uspon populizma koji je kulminirao izborom Trumpa prošle godine. Doista nisam iskreno mislio da bi Amerikanci mogli izabrati tako loša političara. No, držim da je njegovim izborom, uz nas mnoge iznenađene i šokirane, najviše zapravo bio iznenađen sam Trump. Taj čovjek nikad nije očekivao da će biti izabran.

U vašoj knjizi “The Great Distruption” govorite o tri glavna remetilačka faktora u SAD-u od 1960. do 1990-ih, vidite ih u porastu kriminala, sve većem broju razvoda i raspadanju obitelji i sve manjem povjerenju građana u institucije. Dojam je da to doba nije minulo.

– Nije, ali takvi trendovi su danas puno više unutar radničke klase, negoli u cijelom društvu općenito, što je bilo slučaj ranijih desetljeća. Među Amerikancima koji imaju diplomu, magisterij ili doktorat svega toga je bitno manje, stanje se poboljšalo. Stopa razvoda se smanjila, više djece danas raste u obitelji s oba roditelja, stopa kriminala se smanjila, to pokazuju podaci u zadnjih 20 godina. Američki su gradovi puno sigurniji negoli su bili prije 20 ili 30 godina. No, pogledate li te iste varijable unutar radničke klase, to će reći ljudi sa srednjoškolskim obrazovanjem ili nižim, svi ti trendovi nisu se smanjili, dapače, nastavljaju rasti. Na primjer, upotreba narkotika raste, oko 60% radničke djece, i bijele radničke djece, danas odrasta u obitelji gdje je samo jedan roditelj …

Vidite li nekog velikog vođu u svijetu, bilo da se tek pomalja ili da je već afirmiran?

Upravo je u Francuskoj izabran Emmanuel Macron, to je odlično i gotovo nevjerojatno. Prije godinu dana gotovo da nitko za njega nije čuo, odjednom taj čovjek je predsjednik i ima većinu.

Vidjet ćemo kako će se razvijati.

Vidite li mogućnost za Treći svjetski rat?

– Ne na način na koji smo to zamišljali za vrijeme hladnog rata. Mislim da danas postoji veliki rizik da eskalira situacija na korejskom poluotoku, a u to bi bile uvučene SAD i Kina. Mi već vodimo čudan rat s Rusijom, jer Rusija upotrebljava ne vojne, već neke bitne druge načine da destabilizira i potkopa što više zapadnih zemalja, uključujući, naravno, i Ameriku.

To je kompleksan rat i ne da se jednostavno opisati. Ne možemo reći da se vodi vojnim akcijama, ali to sigurno jest neka vrsta rata.

Kako napraviti pametan i učinkovit balans između ljudske potrebe za slobodom i potrebe da živimo po propisanim pravilima. Kako balansirati slobodu i poredak?

– Nema jednostavna odgovora i formule za to, baš kao što nema ni formule koja bi u tom kontekstu davala dobre rezultate sve vrijeme.

Ako ste suočeni s ozbiljnom prijetnjom sigurnosti, slobode na neki način morate ograničiti.

Nekoliko ste dana proveli u Sarajevu, u interakciji s ljudima iz različitih dijelova BiH. Nije bilo davno da u istočnoj Aziji nisu imali puno samopouzdanja, no uspjeli su ekonomski jako razviti svoje zemlje. Bosancima bitno manjka samopouzdanje, kako ih ohrabriti?

– To je jako dobro pitanje. To je i razlog zašto radimo ovaj program, držim predavanja ljudima koji već imaju i iskustvo i potencijal ne bi li napravili mrežu onih koji su zainteresirani za reforme i koji mogu raditi jedan s drugim. Ovdje su veliki problem te kompleksno ustrojene i slabo funkcionirajuće državne institucije. Iznenađen sam količinom pesimizma u Bosanaca kad je riječ o njihovoj sposobnosti da sami grade svoju budućnost. Čitao sam o post Daytonu i samom ugovoru. Ali, kad čovjek dođe i kad vidi na terenu kompleksnost političkog sistema, to je stvarno zbunjujuće, teško je razumjeti kako se bilo što ovdje može događati obzirom na tu kompleksnu strukturu i odnose.

Moguće je da, ako svijet izvana postane manje zainteresiran za ovu regiju, da će to zapravo biti dobro za ovu zemlju jer će ovdašnji ljudi morati preuzeti veću odgovornost za svoju vlastitu budućnost.

Profesor ste na Stanfordu, radite s izabranim mladim ljudima, često iz različitih dijelova svijeta. Kako vam se čine te mlade generacije, što ih nosi, što ih zanima?

Iskustvo na Stanfordu ne može biti reprezentativno, jer 50% tih ljudi se obrazuje za inženjere i žele pokrenuti startupove, postati milijarderi prije no navrše 25. Dio njih će u tome i uspjeti, to su prilično optimistični studenti, inovativni, imaju puno ideja, otvoreni su prema riziku i mislim da je to specifično za njih… Da odete, recimo, u Francusku gdje još uvijek imate 30% stopu nezaposlenosti među mladima, sigurno ne biste našli takav stav.

Jesu li ti mladi ljudi zainteresirani za dobrobit svijeta oko sebe ili su više fokusirani na vlastiti uspjeh?

– Ne mislim da je itko baš jako zainteresiran za svijet, osim ako niste jedan od onih ljudi koji želi napraviti karijeru od toga. Pa i izbor Trumpa pokazuje taj stav da ostatak svijeta nije bitan i to je svakako uznemiravajuće. Doduše, sad ne govorimo o istoj populaciji. Jer, ljudi koji su glasovali za Trumpa uglavnom i nemaju kontakte sa svijetom izvan Amerike.

Izvor: jutarmji.hr

Komentari

Komentari

Društvo

(VIDEO) Tito je Hitleru 1943. nudio zajedničku borbu protiv zapadnih antifašista

Objavljeno

- datum

Istraživač povijesnih arhiva u Moskvi i Beogradu, Pero Simić, iznosi povijesne činjenice koje pokazuju kako je Tito 1943. godine, po svojim pregovaračima, Hitlerovim nacistima iskazao spremnost da se partizani bore protiv zapadnih antifašističkih saveznika u slučaju njihovog iskrcavanja na jadranskoj obali, te nacistima ponudio sporazum o međusobnom nenapadanju koji je bio po Titovoj zapovijedi i proveden na par mjeseci. Ove informacije pokazuju da je Tito bio beskrupulozan čovjek spreman na sve samo da bi se domogao vlasti.

Dio u kojemu Simić govori o Titovim ponudama Hitlerovim nacistima pogledajte od 28. minute do 31:20 minute njegovog intervjua.

Nacija.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SVJEDOČENJE OČEVIDCA: Ponavljanje Goldsteinovskih laži o Brezovici, nikad ne će postati istina!

Objavljeno

- datum

 DATUM KOJI NEMA VEZE S HRVATSKOM    Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih članaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja lažni Dan antifašističke borbe.

Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da mi taj datum još i danas obilježavamo i proslavljamo.

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina „Hrvatska 1918.-2008.“ na str. 79. glasi: „22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“. Od kuda Goldsteinu ova očita laž? Pa prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

Osjećam se pozvanim prije smrti pozvati hrvatsku javnost da konačno odbaci komunističke laži o tobožnjem sisačkom partizanskom odredu i da o događajma oko Siska, u mjesecima lipanj-rujan 1941. godine, usvoji istinu. Nakon što preko 20 godina živimo u neovisnoj Hrvatskoj državi, imamo pravo odbaciti laži i živjeti u istini. Dužni smo to učiniti i prema današnjim i budućim naraštajima. Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti. Pa otuda što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda.

Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić. tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

Sljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali kolićevac“. U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimić. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Međutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali kolićevac, kojom su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali se povukli i Gornju Posavinu. Janić nam reče i da im je u Žabensku šumu na četiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, međutim tada nije za tako nešto još bilo uvjeta.

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. A Nadu Dimić je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeći i to na karlovačko područje i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih.Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, čime su i tu bili otkriveni. Predusreli su hrvatsku vojsku, koja je oko 20 rujna krenula na Brezovicu, oni su dan ranije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo.To mi je u grubo ispričao Vlado Janić – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

Navodim ovdje i literaturu, svakomu dostupnu, koja djelomično ili potpuno potvrđuje istinu, koju mi je ispričao Janić. Iako je literatura iz komunističkog vremena, pa se pokušava spominjeti neki odred, ona je ipak u svojoj osnovi istinita. U njoj nema Brezovice ni odreda, koji da je tamo osnovan.

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita.U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981. U letku ima istine ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

3. Dragan Božić, „Žabenska šuma“ članak u časopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božićevoj knizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.

4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19 godišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrebštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu. Iako je bila veoma aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.

Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistička vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zločine komunističkog poretka. Zločine komunističkog poretka je osudila i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.. Konačno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN,76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistički režim bio, bez iznimke, označen masovnim povredama ljudskih prava.

Na kraju, pozivam sve mjerodavna i konačno Hrvatski sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjećanja briše lažni Dan antifašističke borbe 22. lipnja i usvoji istiniti Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. Točan naziv praznika i njegov datum neka se odrede prema našim prilikama.

Lojzo Buturac, Sisak

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Evo tko upada u prvih 11, a procurio je i sastav Gaučosa

Objavljeno

- datum

U adrenalinskoj noći hrvatskog nogometa protivnik je nacija za čije smo asove mnogi držali palce na svjetskim prvenstvima jer tko nije uživao u igri Maradone ili Messija, taj ovaj sport nije ni volio, ili ima vrlo specifičan ukus.

No, Hrvatska je došla po prestiž, slavu i što je daleko najvažnije – prolaz skupine. Utakmicu između Hrvatske i Argentine možete pratiti UŽIVO od 20.00 sati na portalu Sportskih novosti.

HRVATSKA – ARGENTINA

HRVATSKA: Subašić – Vrsaljko, Vida, Lovren, Strinić – Brozović, Rakitić, Modrić – Rebić, Perišić – Mandžukić

ARGENTINA: Caballero – Mercado, Otamendi, Tagliafico – Mascherano, Salvio, Enzo, Acuna – Meza, Messi, Aguero

17:10: Prema napisima argentinskih medija, izbornik Gaušosa Jorge Sampaoli odlučio se za tri izmjene protiv Hrvatske u odnosu na njihov okršaj protiv Islanda (1:1). Novi igrači su Gabriel Mercado u obrani, te Marco Acuna i Enzo Perez u vezi.

Očekuje se tako da će argentinska postava protiv Hrvatske biti: Caballero; Tagliafico, Otamendi, Mercado, Salvio; Acuna, Perez, Mascherano, Meza; Agüero, Messi.

15.00: Uoči utakmice oglasio se i Liverpool te Dejanu Lovrenu ‘večeras poželio sreću’. I mi Dejanu želimo isto…

12.50: Važna vijest uoči utakmice s Argentinom stiže iz tabora Vatrenih u Nižnji Novgorodu. Izbornik Zlatko Dalić odlučio je u posljednji trenuitak napraviti važnu izmjenu.

Kao što smo već pisali, iz sastava je u odnosu na utakmicu protiv Nigerije trebao ispasti Andrej Kramarić, a Rakitiću se u zadnjoj veznoj liniiji trebao priključiti Milan Badelj. Međutim, umjesto Badelja na to mjesto bi trebao uskočiti Marcelo Brozović, koji je vrlo dobro odigrao zadnjih pola sata protiv Nigerije.

Informacija je potvrđena, a sastav za Argentinu trebao bi izgledati ovako: Subašić – Vrsaljko, Vida, Lovren, Strinić – Brozović, Rakitić, Modrić – Rebić, Perišić – Mandžukić

———————————————————————

U adrenalinskoj noći hrvatskog nogometa protivnik je nacija za čije smo asove mnogi držali palce na svjetskim prvenstvima jer tko nije uživao u igri Maradone ili Messija, taj ovaj sport nije ni volio, ili ima vrlo specifičan ukus. No, Hrvatska je došla po prestiž, slavu i što je daleko najvažnije – prolaz skupine.

Nižni Novgorod je prijelomnica koja će Vatrene lansirati u osminu finala ili natjerati da im nokaut-faza kreće već od Islanda. A nikad Kockasti nisu “preplivali grupu” na velikom natjecanju ako to nije bilo zgotovljeno u dva kola, pokušaj vađenja u trećem redovito je završio debaklom. Koliko god tradicija u ovakvim prilikama ne mora značiti mnogo.

Argentina je najveća atrakcija Mundijala, njezine su utakmice rasprodane brže od koncerata irska rock-skupine U2, da je Hrvatska “tušira“, bila bi to bomba čija bi detonacija odjekivala danima. Međutim, Vatreni znaju kako se to radi, u zlatnoj niski “skalpiranih” svjetskih prvaka stoje Njemačka, Italija i Španjolska, jer li kucnuo čas da se pribroji i jedna južnoamerička reprezentacija? Točno 13. put na svjetskim ili europskim prvenstvima mladići u “kockicama“, počevši od 1996. staju sučelice nacionalnoj vrsti koja u vitrinama ima najvažniji FIFA-in pehar. U četiri navrata završavalo je pjesmom, dvaput protiv Njemačke, te Italije i prije dvije godine Španjolske 2:1 u Bordeauxu.

Hoće li Zlatko Dalić na izborničku listu za “muzej” na kojoj su Ćiro Blažević, Mirko Jozić, Slaven Bilić i Ante Čačić? Pritom Joziću japanski mat Azzurra u konačnici nije donio ništa.

U dva slučaja bilo je neodlučeno, s Francuzima i Talijanima, pola utakmica s najvećima zaključeno je pozitivno. Od šest poraza Brazil je zadao dva, te Njemačka, Engleska, Španjolska i upravo Argentina 1998. u skupini 1:0 po jedan. U četiri navrata presudio je jedan pogodak, u dva slučaja dva. Kad su Francuzi na tom Coupe du Mondeu dobili u polufinalu golovima Thurama tek su kročili prema svojoj tituli. U tom času je nisu imali…

Najslavnija vremena

Još od prosinačkog ždrijeba “igramo“ protiv Argentine i Messija, koji su se patili u kvalifikacijama, od muke se znojili s Islandom, ali dočepaju li se, što se očekuje, nokaut-faze, dionice će im rasti kao cijene ruskih hotela za SP. Uzdamo se u hrvatski igrački talent, u iskustvo igrača najvećih europskih klubova i nacionalni zanos koji u Rusiji počinje podsjećati na najslavnija vremena, i nimalo nije nagrižen Kalinićevim nedostatkom respekta prema izborniku i suigračima. Hrvatska je već rušila svjetske prvake, slala ih kući ili dovodila u škripac, ima na popisu žrtava i reprezentacije koje su bile najbolje “samo” u Europi, poput Danske i Nizozemske i nema se čega bojati odigra li kako mislimo da može.

TRI NAJVEĆE POBJEDE VATRENIH

SP 1998. FRANCUSKA

Hrvatska – Njemačka 3:0

Vatreni su u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Lyonu napravili najveći rezultat i revanširali se za poraz dvije godine ranije. Golovima Jarnija, Vlaovića i Šukera matirali su tada aktualnog prvaka Starog kontinenta, to je još uvijek trijumf broj 1 nad svjetskim prvacima.

EP 2008. AUSTRIJA/ŠVICARSKA

Hrvatska – Njemačka 2:1

U drugom kolu skupine na Euru u Njemačkoj Vatreni su matirali Elf 2:1 i tako osigurali prolaz. Odigrao je vrlo dobro, nadahnuto, vodili 2:0 pogocima Srne i Olića, suparnik je uspio tek smanjiti preko Podolskog. Na kraju su naši stali u četvrtfinalu, a Nijemci u finalu.

EP 2016. FRANCUSKA

Hrvatska – Španjolska 2:1

Iako je bila i pobjeda nad Italijom 2002. godine, ona nije donijela prolaz skupine, dok je pad Španjolske za Hrvatsku značio prvo mjesto s kojeg je išla dalje u osminu finala. Ne i sretno jer stigao je Portugal. Zabili su Nikola Kalinić i Ivan Perišić, a Subašić obranio kazneni udarac Sergiju Ramosu.

Izvor: Sportske novosti | hu-benedikt.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno