Connect with us

Društvo

Ovo je kraj povijesti….

Objavljeno

- datum

Redovni profesor na Stanfordu, podrijetlom Japanac čiji su preci za Drugog svjetskog rata bili zatočeni u američkim logorima, Francis Fukuyama, jedan od nekad tvoraca američke geopolitičke ideologije, čovjek koji je početkom 1990-ih samouvjereno u svojoj knjizi “Kraj povijesti i posljednji čovjek”, gledajući poraze komunističkih sustava, proglasio kraj povijesti i pobjedu liberalne demokracije, imao je politički i društveno intenzivnih četvrt stoljeća za revidirati stavove i neke od, kako mu je pokazalo vrijeme, vlastitih zabluda.

Zamjerali su mu nekritičku primjenu Hegelovih ideja povijesti gdje je historija završavala s demokratskim poretkom nalik na onaj u anglosaksonskom svijetu. Iz njegove perspektive to je bio vrhunac društvenog razvoja uopće. Njegove ideje hranile su američki neoimperijalizam koji je osvajanja i dominaciju tumačio uvođenjem liberalne demokracije tamo gdje ista nije zaživjela.

S Fukuyamom sam razgovarala u Sarajevu, na tamošnjem je Fakultetu političkih nauka početkom srpnja održao nekoliko predavanja, sam zaintrigiran Bosnom i Hercegovinom, državom koja se muči izgraditi državu. Za Jutarnji je govorio za pauze predavanja, sjeli smo sučelice za nevelik stol u skromnoj fakultetskoj menzi i, unatoč kuharicama koje su kakofonično lupale posuđem pripremajući obrok za studente, profesor se pokazao kao fokusiran i strpljiv sugovornik.

Jeste li pišući “Kraj povijesti i posljednji čovjek” imali previše povjerenja u ljudsku prirodu?

– Nije to pitanje povjerenja u ljudsku prirodu. Mislim da se, ako pogledate stvari dugoročno, dogodio razvoj i modernizacija. Gledate li globalno, svijet nikad dosad u ljudskoj povijesti nije izgledao bolje nego danas. U posljednjih 30 godina, podaci pokazuju, stotine milijuna ljudi izbavljeno je iz siromaštva, stopa mortaliteta mlađih od pet godina je opala, a to su i bili ciljevi koje si je UN zacrtao ostvariti do 2015. Veliki dio svijeta priključio se grupi razvijenih i zemalja u razvoju.

Veliki dio istočne Azije, zatim Indija, koja je danas najbrže rastuća zemlja na svijetu, ali i subsaharska Afrika i Latinska Amerika, također, bilježe bitno poboljšanje i razvijaju se.

Mislim da je pesimizam o stanju u svijetu pretjeran i neutemeljen.

Gdje vidite najveću opasnost za liberalni kapitalizam danas?

– Nekoliko ih je. Imamo uspon populističkih nacionalizama u puno dijelova svijeta, uključujući sad i u SAD-u. Demokratski izabrane vođe koriste te demokratski osvojene mandate ne bi li zapravo potkopali modernu državu. Vjetar u leđa, koji ih je i doveo na vlast, su povećane društvene nejednakosti koje su uglavnom rezultat razvoja tehnologije. Velika IT revolucija je smanjila potrebu za niskokvalificiranim radnicima i to se kontinuirano događa nekoliko zadnjih desetljeća.

To se onda spaja s politikama i pitanjima identiteta koje, kad ekonomija ne ide dobro, preuzimaju narativ, izmišljaju neprijatelje, trguju s emocijama ugroze i ljudi olako ustaju protiv “drugih i drugačijih”.

Mislim da su opasnosti bile zapravo iste kao i danas. Samo su sad te ugroze puno razvijene i naglašene. Razvijaju se i događaju ciklički. Primjerice, imali smo taj vrlo intenzivan period globalizacije, vođen liberalnim ekonomskim politikama, što je proizvelo puno bogatstva, ali je i jako povećalo nejednakosti. To je potaknulo reakciju, ne u Kini, ne u Indiji, ali svakako da u razvijenom svijetu, gdje radnička klasa ostaje bez poslova. I to je, na neki način, razumljiva reakcija na spomenute ekonomske promjene. Uzgred, kad pogledate unatrag, svime sam se ja tim bavio u “Kraju povijesti”, pisao sam i o nacionalizmu, religijama, ništa od tih stvari nije nestalo i to su i dalje bitne remetilačke teme. Ono što tad, 25 godina prije, dok sam pisao tu knjigu o kojoj me i danas svi pitaju, nisam sasvim predvidio jest da se demokracija može urušavati jednako kako što se može i razvijati.

Sve češće se čuju teorije da je sve to što se događa, pogotovo ono što se zbilo lanjske godine poput izbora Trumpa i Brexita – dugoročno dobro za demokraciju. Vidite li u tome logike?

– To je dobro u nekom vrlo limitiranom smislu, jer elite u Europi i u SAD-u do nedavno nisu previše obraćale pažnju na glasače iz radničke klase. Vodili su politiku koja uopće nije obraćala pažnju na potrebe tih ljudi. I jedna od stvari koja se dogodila je da su, suočene s rastom desnice koja je rasla na brojnosti ekonomski depriviranih, razočaranih ljudi, konačno počeli razmišljati i o tome, postali svjesni da sistem koji zagovara tolike nejednakosti izaziva ovakvu, vrlo opasnu, reakciju. Dobro je da to sad vodi k tome da će, moguće, politički sistem postati više reprezentativan.

No, problem je s populizmom da rješenja koja nude ljudi poput Donalda Trumpa stvari samo dodatno pogoršaju. Dakle, ako on i uspije u tome da poveća zaštitu američkih radnika, ti će ljudi, dugoročno, osjetiti još gore posljedice Trumpovih mjera. Mislim da je to realna opasnost s kojom se suočavamo.

U kojem pravcu ide politička evolucija suvremenog svijeta – hoćemo li završiti šireći virus demokracije ili će nas usisati populistički nacionalizmi koji će na vlast dovesti autoritarne režime?

– Ne vidim, stvarno, niti jednu bolju alternativu liberalnoj demokraciji. Pritom ne tvrdim da će svi na koncu imati uspješne liberalne demokracije. Moguća alternativa tome je Kina, gdje imaju autoritarnu državu vođenu komunističkom partijom koja je djelomice uvela tržišnu ekonomiju. Ne mislim da je taj model lako primijeniti u drugim dijelovima svijeta.

Doduše, ne možete ni tvrditi da ga oni pokušavaju nametnuti drugima.

– Da, ne pokušavaju ga nametnuti. Postoje neke afričke zemlje, poput Etiopije ili Ruande, koje pokušavaju opravdati vlastite autoritarne režime govoreći da su one poput Kine, da imaju tržišnu ekonomiju.

Ali, mislim da je puno toga što su Kinezi uspjeli napraviti vezano uz kulturalne specifičnosti istočne Azije i zato to nije model koji se lako može širiti dalje.

Što je u pozadini kineskog razvoja?

– U pozadini razvoja cijele te regije jest da istočna Azija nije morala razvijati modernu državu, zato su se tamo u novije vrijeme uspjeli toliko razviti. Oni su modernu državu sami razvili prije kolonijalizma, prije no što su uopće i došli u kontakt sa Zapadom. U Africi i drugim dijelovima svijeta u razvoju nisu došli do tog stupnja prije kolonijalizma. U istočnoj su Aziji prošli kroz veliki proces konfrontacije kad su počeli kontakti sa Zapadom. Oni su imali institucije, pa, kad su ponovo dobili suverenitet i kad su mogli ponovo graditi vlastite institucije, oslonili su se na svoju tradiciju i iskustvo, nisu trebali krenuti bez ičega da bi razvili modernu državu.

To je bio slučaj s Korejom, Tajvanom, Japanom, Kinom, Vijetnamom i zato su, u odnosu na ostale zemlje svijeta u razvoju, bili u velikoj prednosti.

Osim toga, većina istočne Azije nije imala problem identiteta, ono što je preplavio Bliski istok, pa i Istočnu Europu.

Japan, Koreja, Kina, Vijetnam su vrlo homogene zemlje s vrlo malo etničkih manjina, pa tu nije bilo ni razloga za ratove kakve smo vidjeli na Bliskom istoku, na Balkanu …

Dakle, podloga za uspjeh tih zemalja je postavljena stoljećima prije, a to onda danas, barem kad je riječ o Kini, a tu zapravo spada i Singapur, zrcali da nije nužno imati liberalnu ekonomiju da biste imali moderni kapitalizam. Ni Kina ni Singapur nemaju liberalno demokratski društveni sustav, ali je bitno da su u svojoj povijesti imale vrlo uspješna razdoblja kapitalizma. Nadalje, prepustite li tržišnu ekonomiju njoj inherentnim mehanizmima stvorit ćete veliku nejednakost, nezamislivo bogate dobitnike i zastrašujuće siromašne gubitnike. Zato tržišna ekonomija naprosto traži političku kontrolu, državu koja će djelomice i distribuirati dobitak od pobjednika ka gubitnicima. Drugačije ne ide, jer inače se sistem ne može održati, eksplodira od napetosti i nejednakosti. Zato demokracija i moderni kapitalizam idu ruku pod ruku.

Jedno je što gledamo u Kini, potpuno drugačije se događa u arapskom svijetu. Možete li zamisliti zapadni tip demokracije u arapskom svijetu?

– Tunis je primjer zemlje koja je iz arapskog proljeća izašla s nečim što izgleda poput demokracije, makar je to trenutno vrlo krhko. Mislim da tu postoji više pitanja, od kojih u oči na prvu upada to kulturalno pitanje. Nije to islam, već plemenski odnosi koji i dalje kooperaciju i razvoj u arapskim zemljama čine prilično kompliciranim.

Mnoga arapska društva su još uvijek organizirana na plemenskim principima. Kad se govori o plemenima na Balkanu, to je uvijek simbolično, ponekad uvredljivo, difamirajuće.

Ali plemenski odnosi u beduinskim društvima, u perzijskom zaljevu, čak i u zemljama poput Sirije i Iraka su još uvijek društvena činjenica, i mislim da, ako pogledate Libiju nakon Gadafija, politika je tu uglavnom vođena logikom, zakonima i strukturom plemenskih odnosa. I to je razlog što oni nisu u stanju napraviti državu i vladu.

To je jedno pitanje. Potom, imaju verziju radikalne islamizacije koja je potpuno neprijateljska prema demokraciji. Mislim da je vjerojatno najveća prepreka razvoju demokracije u toj regiji Saudijska Arabija jer oni imaju puno novca, i od tamo se širi ekstremno konzervativna verzija islama koja ima devastirajući efekt gdje god da se ‘uhvati’.

Spominjete Gadafija, koliko je istine u tome da ste mu, svojevremeno, bili savjetnik?

– Ne, to nije istina. Sreli smo se, na njegov poziv, nekoliko puta 2006. Taj čovjek nije shvaćao svijet, s jedne strane je imao vrlo limitirano obrazovanje, s druge nije bio spreman učiti. Shvatio sam da me ne može čuti, kamoli razumjeti, makar mi je bilo zanimljivo razgovarati s njime, ja nisam mogao biti njegov savjetnik.

Koja je budućnost EU, nekad ste je isticali kao jedan od vrhunaca razvoja društva, model liberalne demokracije kojem bi trebao težiti ostatak svijeta?

– Nadam se da ste prošli točku maksimalne ugroze, jer iza vas su nizozemski i francuski izbori, populistički val tamo, izgleda, neće rasti. Sad ovisi koliko će Francuzi i Nijemci moći uspješno raditi zajedno na stabilizaciji svih drugih aspekata EU.

U ovakvom svijetu… hoće li liberalna demokracija preživjeti?

– Mislite općenito hoće li opstati u svijetu? Naravno. I dalje oko 115 od oko 180 zemalja svijeta imaju neku formu demokratskih institucija.

Gledajući promjene koje su se dogodile od konca 1980-ih na ovamo, što vam je najveće razočaranje?

– Meni je najveće razočaranje ono što se dogodilo u SAD-u. Početkom 2000-tih američka politika je napravila dvije goleme pogreške. Jedna je invazija na Irak, a drugo je politika koja je vodila u financijsku krizu 2008., obje su ne samo uzrokovale velike financijske i ekonomske krize, zastoj i nazadovanje, nego i diskreditirale puno liberalnih ideja koje su u SAD-u promovirane još od doba Reagana.

Iza toga je slijedio uspon populizma koji je kulminirao izborom Trumpa prošle godine. Doista nisam iskreno mislio da bi Amerikanci mogli izabrati tako loša političara. No, držim da je njegovim izborom, uz nas mnoge iznenađene i šokirane, najviše zapravo bio iznenađen sam Trump. Taj čovjek nikad nije očekivao da će biti izabran.

U vašoj knjizi “The Great Distruption” govorite o tri glavna remetilačka faktora u SAD-u od 1960. do 1990-ih, vidite ih u porastu kriminala, sve većem broju razvoda i raspadanju obitelji i sve manjem povjerenju građana u institucije. Dojam je da to doba nije minulo.

– Nije, ali takvi trendovi su danas puno više unutar radničke klase, negoli u cijelom društvu općenito, što je bilo slučaj ranijih desetljeća. Među Amerikancima koji imaju diplomu, magisterij ili doktorat svega toga je bitno manje, stanje se poboljšalo. Stopa razvoda se smanjila, više djece danas raste u obitelji s oba roditelja, stopa kriminala se smanjila, to pokazuju podaci u zadnjih 20 godina. Američki su gradovi puno sigurniji negoli su bili prije 20 ili 30 godina. No, pogledate li te iste varijable unutar radničke klase, to će reći ljudi sa srednjoškolskim obrazovanjem ili nižim, svi ti trendovi nisu se smanjili, dapače, nastavljaju rasti. Na primjer, upotreba narkotika raste, oko 60% radničke djece, i bijele radničke djece, danas odrasta u obitelji gdje je samo jedan roditelj …

Vidite li nekog velikog vođu u svijetu, bilo da se tek pomalja ili da je već afirmiran?

Upravo je u Francuskoj izabran Emmanuel Macron, to je odlično i gotovo nevjerojatno. Prije godinu dana gotovo da nitko za njega nije čuo, odjednom taj čovjek je predsjednik i ima većinu.

Vidjet ćemo kako će se razvijati.

Vidite li mogućnost za Treći svjetski rat?

– Ne na način na koji smo to zamišljali za vrijeme hladnog rata. Mislim da danas postoji veliki rizik da eskalira situacija na korejskom poluotoku, a u to bi bile uvučene SAD i Kina. Mi već vodimo čudan rat s Rusijom, jer Rusija upotrebljava ne vojne, već neke bitne druge načine da destabilizira i potkopa što više zapadnih zemalja, uključujući, naravno, i Ameriku.

To je kompleksan rat i ne da se jednostavno opisati. Ne možemo reći da se vodi vojnim akcijama, ali to sigurno jest neka vrsta rata.

Kako napraviti pametan i učinkovit balans između ljudske potrebe za slobodom i potrebe da živimo po propisanim pravilima. Kako balansirati slobodu i poredak?

– Nema jednostavna odgovora i formule za to, baš kao što nema ni formule koja bi u tom kontekstu davala dobre rezultate sve vrijeme.

Ako ste suočeni s ozbiljnom prijetnjom sigurnosti, slobode na neki način morate ograničiti.

Nekoliko ste dana proveli u Sarajevu, u interakciji s ljudima iz različitih dijelova BiH. Nije bilo davno da u istočnoj Aziji nisu imali puno samopouzdanja, no uspjeli su ekonomski jako razviti svoje zemlje. Bosancima bitno manjka samopouzdanje, kako ih ohrabriti?

– To je jako dobro pitanje. To je i razlog zašto radimo ovaj program, držim predavanja ljudima koji već imaju i iskustvo i potencijal ne bi li napravili mrežu onih koji su zainteresirani za reforme i koji mogu raditi jedan s drugim. Ovdje su veliki problem te kompleksno ustrojene i slabo funkcionirajuće državne institucije. Iznenađen sam količinom pesimizma u Bosanaca kad je riječ o njihovoj sposobnosti da sami grade svoju budućnost. Čitao sam o post Daytonu i samom ugovoru. Ali, kad čovjek dođe i kad vidi na terenu kompleksnost političkog sistema, to je stvarno zbunjujuće, teško je razumjeti kako se bilo što ovdje može događati obzirom na tu kompleksnu strukturu i odnose.

Moguće je da, ako svijet izvana postane manje zainteresiran za ovu regiju, da će to zapravo biti dobro za ovu zemlju jer će ovdašnji ljudi morati preuzeti veću odgovornost za svoju vlastitu budućnost.

Profesor ste na Stanfordu, radite s izabranim mladim ljudima, često iz različitih dijelova svijeta. Kako vam se čine te mlade generacije, što ih nosi, što ih zanima?

Iskustvo na Stanfordu ne može biti reprezentativno, jer 50% tih ljudi se obrazuje za inženjere i žele pokrenuti startupove, postati milijarderi prije no navrše 25. Dio njih će u tome i uspjeti, to su prilično optimistični studenti, inovativni, imaju puno ideja, otvoreni su prema riziku i mislim da je to specifično za njih… Da odete, recimo, u Francusku gdje još uvijek imate 30% stopu nezaposlenosti među mladima, sigurno ne biste našli takav stav.

Jesu li ti mladi ljudi zainteresirani za dobrobit svijeta oko sebe ili su više fokusirani na vlastiti uspjeh?

– Ne mislim da je itko baš jako zainteresiran za svijet, osim ako niste jedan od onih ljudi koji želi napraviti karijeru od toga. Pa i izbor Trumpa pokazuje taj stav da ostatak svijeta nije bitan i to je svakako uznemiravajuće. Doduše, sad ne govorimo o istoj populaciji. Jer, ljudi koji su glasovali za Trumpa uglavnom i nemaju kontakte sa svijetom izvan Amerike.

Izvor: jutarmji.hr

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

(UŽIVO) DRAMATIČNO U VLADI NAKON RAMLJAKOVE OSTAVKE: Dalić i Ramljak kod Plenkovića

Objavljeno

- datum

Nakon što je Ante Ramljak podnio ostavku na mjesto izvanrednog vladinog povjerenika u koncernu Agrokor, od jutros kreće raspetljavanje ove političke krize. U tijeku je sastanak premijera Plenkovića s ministricom Dalić i Antom Ramljakom – prenosimo iz dnevno.hr.

Iz minute u minutu objavljivat ćemo sve pojedinosti sastanka.

Iz Agrokora je stiglo priopćenje za javnost u kojem je Ante Ramljak objasnio razloge svoje ostavke:

“Zajedno sa suradnicima i zaposlenicima Agrokora stabilizirao sam poslovanje, očuvali smo zaposlenost, spriječili propast dobavljača i stvorili preduvjete da sada vjerovnici mogu i trebaju ispregovarati nagodbu do kraja. Nažalost, neizvjesnost koja je bila stvorena vezano uz moj ostanak na mjestu izvanrednog povjerenika snažno radi protiv ovog procesa. Neopozivu ostavku na mjesto izvanrednog povjerenika dajem kako ne bih osobno postao prepreka postizanju nagodbe. Vjerovnicima i zaposlenicima Agrokora, koji su jedini bitni i zbog kojih postoji postupak izvanredne uprave, zahvaljujem na povjerenju i podršci.”

12:00 Ante Ramljak stigao u uzgradu Vlade

10:55  Započeo sastanak premijerova užeg kabineta. Odlučuje se o Ramljakovu nasljedniku.

10:35  U Banske dvore stigao Zdravko Marić, ministar financija, i poručio: “Nema opasnosti za financijski sustav”.

10:15  U Banske dvore stigao Dražen Bošnjaković, ministar pravosuđa.

9:00  Savjetnici AlixPartnersa stigli su u Agrokor.

8:55  Članica Privremenog vjerovničkog vijeća Marica Vidaković izjavila je: “Smatram da je u ovom trenutku proces u vrlo osjetljivoj fazi. Mislim da to neće proći tako jednostavno i da će proces doživjeti određene paralize”.

8:50 Predsjednik Vlade Andrej Plenković i ministrica financija Martina Dalić stigli su u Banske dvore.

Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović rekla je u intervjuu Globusu da niti jedan pojedinac nije vrijedan kompromitirati sve dobro što je napravljeno u proteklih deset mjeseci u krizi s Agrokorom, a posebno brine, istaknula je, činjenica da je slučaj Agrokor Vladi oduzeto toliko energije da se svi sada bave gašenjem požara umjesto investicijama, otvaranjem novih radnih mjesta i reformom državne uprave.

Na pitanje o njezinom razlazu s Vladom oko Agrokora i kako ocjenjuje Vladino upravljanje tom krizom, predsjednica Republike je rekla: “Da, bila sam vrlo kritična prema honorarima savjetnika. Mislim da su oni pretjerani, duboko nemoralni i da je u konačnici riječ o sukobu interesa. A najnovije informacije po kojima je gospodin Ramljak bio, nakon imenovanja za Vladina povjerenika, još dvadeset dana zaposlen u tvrtki Texo Management, koja je kasnije sklopila milijunski ugovor s Alix Partnersom, dakle posredno s Agrokorom, po mojem mišljenju čine poziciju gospodina Ramljaka, kao Vladina povjerenika, neodrživom.”

Ni jedan pojedinac nije vrijedan kompromitirati sve dobro što je napravljeno u proteklih deset mjeseci, rekla je u intervjuu koji je dala Globusu u ponedjeljak, 19. veljače na dan kad je obilježila treću godišnjicu mandata i dan prije no što je Vladin povjerenik za Agrokor Ante Ramljak dao ostavku.

“Treba biti fer i priznati da se ova Vlada našla u krizi s Agrokorom koja nije nastala preko noći i u nastalim okolnostima preuzela je odgovornost te spriječila urušavanje gospodarskog sustava. Ono što je dobro jest da se stanje stabiliziralo, da su sačuvani poslovi i radna mjesta. A riječ je o ogromnom broju ljudi. Ali moram reći i to da me posebno brine činjenica da je slučaj Agrokor Vladi oduzeto toliko energije da se svi sada bavimo gašenjem požara, a ne novim investicijama, otvaranjem novih radnih mjesta, reformom državne uprave,” kazala je predsjednica.

Kratko Pernarovo obraćanje:

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

EKSKLUZIVNO: JESU LI SRBI SPREMNI ISPRIČATI SE HRVATSKOJ ZA POČINJENE ZLOČINE U AGRESIJI NA HRVATSKU KAO ŠTO JE TO URADIO MILAN BABIĆ?

Objavljeno

- datum

Naime, Vučić je u svojim izjavama o plaćanju ratne odštete Hrvatskoj bio jasan, te rekao da od pitanja ratne odštete nema ništa. O isprici Srbije Hrvatskoj i hrvatskom narodu nije bilo niti spomena…VIDEO…

Nedavnim posjetom kontraverznog srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića koji je na poziv hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u Hrvatskoj boravio dva dana, ničim se nije dalo naslutiti da Srbija ima namjeru ne samo Hrvatskoj isplatiti nanesenu ratnu odštetu u brutalnoj agresiji Srbije na Hrvatsku već i da od srpske isprike Hrvatskoj i hrvatskom narodu koji je pretrpio brutalna razaranja i stravične likvidacije- nema ništa.

Naime, Vučić je u svojim izjavama o plaćanju ratne odštete Hrvatskoj bio jasan, te rekao da od pitanja ratne odštete nema ništa. O isprici Srbije Hrvatskoj i hrvatskom narodu nije bilo niti spomena.

ISPRIKA HRVATIMA MILANA SRBINA BABIĆA-Pogledajte video

Svi redom mediji u hrvatskoj su odjednom počeli objavljivati (mnogi od njih prvi put!) stari video koji je Braniteljski portal objavio berem 50-ak puta. Radi se o videu huškačkog govora Aleksandra Vučića u Glini koji još uvijek huška hrvatske pravoslavce te im glasno i huškački govorio da; “nikada ovde neće ustaška vlast moći da dođe, onako kako je to zločinački režim Franje  Tuđmana  već pokušao”, grmio je tada 1995 godine Vučić sa govornice dok je sa njegove lijeve strane sjedio njegov idol, suđen za ratne zločine u Haagu Vojislav Šešelj.

No unatoč svim objavama, ne samo Vučićevog govora iz Hrvatske Gline već i objavama njegovog govora u srpskom parlamentu kada je kao mladi četnički radikal Aleksandar Vučić grmio sa govornice o svom snu o velikoj Srbiji.

Nije Vućić sam koji je u domovinskom ratu huškao srbe. Zanimljivo je to, zamislite samo, da je i bivši dožupan Sisačko Moslavački Boro Rkman također radio na srpskoj Tv koji je i te kako sočno govorio protiv Hrvatske, Hrvata, i najčešće ih u svojim govorima na Tv nazivao ustašama jednako kao i Vučić. I nikom ništa, unatoč tom što protiv Rkmana postoje neoborivi dokazi koje je često u javnosti iznosio pukovnik Ivica Pandža Orkan.

No ono što zasigurno nije smiješna činjenica je da je Vučić bezočno usred Hrvatske lagao da on nikada nije govorio o velikoj srbiji, ali je ubrzo demantiran novim videom gdje se dobro čuje i vidi koliko je zaokupljen granicama svoga velikog sna, Karlovac, Karlobag, Virovitica.

Bezočnost Vučićevih laži o ratnohuškačkim govorima ratnih devedesetih nije previše dirnula hrvatske političare koji su, neki od njih, da ti pamet stane, i što je zapanjujuće, pokušali braniti Vučića kako je tada bio mlad i da je to sad jedan novi “europski Vučić”, pri tom izostavljajući i naglo zaboravljajući sve ratne tragedije u hrvatskoj koje su upravo Vučićevci zajedno sa okupatorskom JNA uradili na hrvatskom teritoriju u brutalnoj agresiji na hrvatsku i poubijali i likvidirali ogroman broj mladih hrvatskih branitelja, djece i civila svih dobi te rušili sve pred sobom.

Hrvatskom šetao kao po srpskim Terazijama

Prošetao je Vučić od Pantovčaka do Trga Sv Marka, Vlade RH, Kaptola, dvorane Vatroslava Lisinskog, Gvozda, (Vrginmosta) i tako redom, uz pratnu hrvatskih političara i njegove “pudlice”, prdsjednika SNV Milorada Pupovca. I nigdje izrijekom nije spomenuo ispriku hrvatskom narodu. Nigdje nije javno spomenuo da će Srbija hrvatskoj isplatiti golemu ratnu odštetu. Sa sobom je donio nekoliko paketića sa papirima koje su on i njegovi sljedbenici u velikosrpskoj agresiji ukrali hrvatskoj. Uglavnom on bi sad samo o budućnosti a prošlost i srpsku agresiju bi negdje duboko zakopao i nikom ništa.

Vučić ne bi o prošlosti, on bi o budućnosti. Da, ali Vučićeva je prošlost doprinijela strašnim događanjima u srpskoj agresiji devedesetih u Hrvatskoj u obrambenom domovinskom ratu od srbočetničkog agresora na Hrvatsku, na čijoj je Vučić, glavom i bradom bio strani.

Međutim je izostala otvorena reakcija svih hrvatskih političara koji se nisu osvrnuli na njegovu ratnohuškačku prošlost već se pokušalo sofisticirano uvijenim riječnikom sve to ublažiti, što samo po sebi govori da se iza brda valja nešto posve veliko i za hrvatske političare nedohvatljivo. Govorio je Vučić o srpskom narodu u hrvatskoj da se boji(nije pojasnio čega se to pravoslavni hrvati koji imaju sva Ustavom zagarantirana prava boje!)

Cijeli Vučićev nastup u hrvatskoj je samo poslužio kao vjetar u leđa Miloradu Pupovcu i njegovim pristašama o tom što bi srbi zapravo trebali predstavljati u hrvatskoj osim što predstavljaju jednu od mnogobrojnih nacionalnih manjina u Hrvatskoj sa svim zagarantiranim Ustavnim pravima i ništa više. Međutim Milorad Pupovac već danas traži još…

I da skratimo priču o Vučiću, Rkmanu, Pupovcu…

Je li moguće da će se Vučić toliko preobratiti prilikom dogovorene posjete hrvatske predsjednice Srbiji i da će napokon kao sudionik velikosrpske agresije na Hrvatsku, danas kao srbijanski predsjednik odlučiti ispričati se hrvatskom narodu kao što kao što je onako kako treba učinio predsjednik tvorevine Republike Srpske Krajine (RSK) u Hrvatskoj Milan Babić

Ili će Hrvatska i dalje čekati do unedogled i čekati nekakve signale iz vana?

Hrvatska je čak i u prokletoj ex Jugi znala i imala snage za jedno hrvatrsko proljeće, sada smo u žalosnoj situaciji da živimo u hrvatskoj zimi, kojoj se ne nazire kraj !

ISPRIKA SRBINA MILANA BABIĆA-VIDEO

Milan Babić je od kolovoza 1991. do veljače 1992. obavljao dužnost premijera/predsjednika vlade samoproglašene Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajine, a zatim predsjednika Republike Srpske Krajine (RSK) u Hrvatskoj.

Milan Babić svjesno je, i namjerno, sudjelovao u ondašnjoj kampanji progona usmjerenoj protiv nesrpskog stanovništva(Hrvata!). Bio je svjestan toga da se tada čine zločini kao što su zlostavljanje po zatvorima, deportacije, prisilno premještanje i uništavanje imovine, i znao je da se tijekom prisilnog premještanja ubijaju civili. Podržavao je i sudjelovao u vojnom zauzimanju teritorija, te poticao naoružanje i pomagao nabavku oružja.

Na javnim manifestacijama i u sredstvima javnog informiranja držao je ratnohuškačke govore na nacionalnoj osnovi, a takva propaganda dovela je  erupcije nasilja nad hrvatskim i drugim nesrpskim stanovništvom. Izjasnio se krivim i pristao svjedočiti pred Međunarodnim sudom u predmetu „Milošević“. Osuđen je u Haagu na 13 godina zatvora.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

(VIDEO) Srbi se brutalno izrugali sa Vučićem i njegovim posjetom Zagrebu

Objavljeno

- datum

U emisiji “Dobar, loš, zao” na Šabac TV, dvoje novinara se izrugalo Vučićevom predstavom u Zagrebu i pripremljenim srpskih novinarima koji su postavljali ‘naručena’ pitanja od srpskog predsjednika.

Novinari pokazuju očite nesimpatije prema Vučiću, nazivaju ga lažljivcem i žale Hrvate što su ga morali primiti.

Obavezno poslušajte:

Između ostalog narugali su se i informacijama o tome da su strašne ‘ustaše’ pobile njegovu obitelj, te tvrdnji da on ‘nije četnik’.

Za priznajem.hr: Cereal
Preneseno sa: Facebook/Vlatko Krznarić/priznajem

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno