Connect with us

Kolumne

OTVORENO PISMO ZA HRT-u, HND-u i SABOR-u

Objavljeno

- datum

Čitao sam izjavu zastupnika Marasovića kako će, kada HDZ dođe na “VLAST” pomesti sve sa HRT??…

Vi vrlo dobro znate koliko sam ja kritičkih članaka napisao o samocenzuri i cenzuri na HR, ali ne samo za vrijeme Radmana . Kako se mijenjaju HDZ i SDP u Banskim dvorima tako se i mijenjaju ravnatelji i „istine” na HRT, a javnost, zbog koje i postoji javna HRT, u toj igri najviše gubi. Ali čast mi je ponoviti naravno da sam, kao pjesnik i kao slobodoumni čovjek, protiv svakakve vrste čistke jer to se naprosto ne slaže sa mojim vizijama i pogledima na svijet.

Časno mogu opet ponoviti kako sam uvijek u mojim člancima apelirao na savjest i dostojanstvo novinara, i molio one koji služe svim političkim kastama da skupe hrabrost i pogledaju čovjeka u ogledalu…

Ipak, ruku na srce, drago mi je priznati, ima odličnih profesionalaca koji se ne plaše skidati krinke političkoj kasti, poput Branimira Bilića, Jozo Barišića u odličnoj emisiji „Studio 4“, te nekih zaista edukativnih i plemenitih emisija na Radio-Sljeme, pa čak mogu i spomenuti poneki dnevnik kojeg uređuje i vodi  Sanja Miklaušević, da nećete vjerovati ali istina je, ona ima talent i to je dokazala u nekoliko dobro odrađenih dnevnika, ali nažalost većina sluganskih dnevnika ubiše ono malo dobrih. Dakle svoj talent nije iskoristila za služenju istini i javnosti, već za promociju političke kaste (od 2011 do jučer-pa u zadnje vrijeme eto konačno došla savjest)… A da ne spominjem razne alfiće,  čakarune, trbovićke…Eto, što reći na „diretivu“ s vrha da sučeljavanje predsjedničkih kandidata vodi Danijela Trbović???? (Neki dobro obaviješteni izvori kažu Josipovićev igrač) Dakle jedna od mnogih, voditeljica zabavnog programa,  uopće nema iskustva niti znanja za takve važne političke emisije dok iskusni profesionalci poput Branimira Bilića bivaju degradirani… Zar to nije degradiranje ne samo javne HRT već i javnosti!?…Ipak ponavljam da nikada nisam bio za čistke jer one podsjećaju na mračna komunistička vremena a političari postaju vladari „istine“, i to nije dobro…Nažalost i vi ste novinari krivi što se političari osjećaju kao kraljevi i carevi, jer koristite  sjevernokorejski rječnik. Eto primjer, u središnjem dnevniku HRT(4.12.2014) “novinarka” Čakarun u prilogu o radu Vlade RH se koristila sluganskim rječnikom:

„VLAST…VLAST…VLAST…“ bijaše njezina svaka druga rije?

MA SHVATITE TO VEĆ JEDNOM LJUDI DA VLADAJU CAREVI I DIKTATORI- A U DEMOKRATSKO DRUŠTVU POLITIČARI UPRAVLJAVLJU DRŽAVNIM INSTITUCIJAMA U INTERESU SVOJIH POSLODAVACA-NARODA!!…

Predsjednik HND Duka rekao je kako će on pisati Europskim institucijama o prijetnjama HDZ-a, mislio lik na čistke?…

E pa druže Duka, Zar vi  mislite da Europske institucije ne znaju kako se radilo na HRT u ove tri godine!?.-otvori link: OVDJE!

Mislite da EU komisija i ostale institucije ne znaju kako je od 2011 (Preuzimanjem državnih institucija od strane SDP i kukurikovaca) ravnatelj Radman u kratkom roku napravio čistku a da za sve to vrijeme se Duka uopće nije oglasio, a kamo li stao u obranu prognanih slobodoumnih novinara Otvori link:  OVDJE!

Dakle Duka prvo treba pogledati čovjeka u ogledalu a TEK POSLIJE da izigrava neku moralnu vertikalu, jer je sukrivac za neviđenu cenzuru na javnoj HRT.  Na znanje Duki. I ovaj članak biti će napisan na engleskom i njemačkom i poslati na znanje E.C. kao i zastupnicima E.U. pa da vidimo da li Europske institucije cijene više riječ jednog dobro plaćenog birokrata ili riječ jednog pjesnika? (Pjesnika koji nije dobio niti lipe od niti jedne institucije za pisanje, jer piše iz srca za srca svih ljudi dobre volje. )

Ali opet naglašavam, kao pjesnik i svaki čovjek kojemu je zaista stalo do slobode mišljenja i izražavanja, protiv sam bilo kakvih političkih čistki na javnoj HRT! Jer ne zaboravimo da se političkom kontrolom javne HRT ne progoni samo slobodoumni novinar i istraživač već se i  progoni sloboda mišljenja svakog slobodoumnog čovjeka.

Bilo kako bilo  opet apeliram na one novinare koji se nisu dali ucijeniti, prestrašiti, i koji nisu zaraženi virusom autocenzure, da ostanu svoji, hrabri i dostojanstveni i da i dalje služe istini. A oni novinari,zvani ‘samocenzura’, i čitači cenzorskih vijesti da skinu okove i postanu konačno svoj na svome, da postanu novinar. Nikada nije kasno ispraviti greške! Nikada nije kasno postati dostojanstven čovjek!

Neki podobni novinari javne HRT sve glasnije šaputaju kako su izdani, jer sutra će vjerovatno HDZ  osovjiti „vlast“ ,jer SDP i kukurikovci su se dobro namirili-materijalno i nematerijalno, i nije im uopće više stalo do „vlasti“ prepuštaju tako njih jadnike na milost i nemilost novih vladara koje se tek trebaju „namiriti“.  Sjetimo se one uzrečice jednog forumaša, naši političari dođu na „vlast“ s minusom na bankovnom računu a izlaze iz politike kao bogataši.Nažalost ima dosta iznerviranih gledatelja ,koji su s pravom razočarani strahovladom Radmana na javnoj HRT,  i koji sazivaju „čistke“, ali vjerujem da ipak do toga neće doći. Ipak su oči E.U. dalekovidne. Ali još važnije, i oči domovine gledaju sada mnogo bistrije,ne daju se više prevariti. Svaki slobodouman čovjek će tražiti da konačno javna HRT služi javnosti a ne političkoj kasti.Dakle kriterij mora biti profesionalnost,novinarska etika, znanje, čast, istraživačka hrabrost a ne slijepo služenje političkim kastama i oligarsima. Onaj tko ne zadovoljava te osnovne kriterije nema što tražiti na javnoj HRT, i to nema nikakve veze sa čistkom, već samo o novinarskoj etici, kaže nam onaj čovjek u ogledalu.

Ne zavaravajmo se, moć medija je ogromna. Mediji imaju presudnu ulogu u kreiranju javnog mnijenja, i to političari  prokleto dobro koriste u svoju korist. Žalosno je što Hrvatsko gledateljstvo postaje koletarna žrtva medijskih manipulacija političkih kasta  kojima je u interesu samo osobna korist. Najsvježiji primjer je postavljanje Danijele Trbović za moderatora sučeljavanja predsjedničke kampanje. Nezavisni portal Dnevno Hr piše:

„Sučeljavanje predsjedničkih kandidata na HTV-u voditi će ‘Josipovićeva igračica’ Danijela Trbović

Odluku da će Trbović voditi sučeljavanja predsjedničkih kandidata na Radmanovoj televiziji donio je Saša Runjić, ravnatelj programa i novi šef Informativno-medijskog servisa. Upućeni tvrde kako je isti vrlo blizak opciji Ive Josipovića pa se stoga postavlja pitanje koliko će praćenje predsjedničke kampanje na javnoj televiziji biti objektivno i nepristrano…“

Zbog ovakvih podobnih „novinara“ sutra će mnogi pošteni novinari završiti kao ‘koletarne’ žrtve u  „čistki“, i to se ne smije desiti. Nije dobro da podobni „novinari“ i urednici zamjene podobne. Jer ako sutra budu neki novi samocenzuirani klonovi služili HDZ-u,kao danas ovi SDP-u i Josipoviću,  umjesto da skidaju krinke korumpiranoj političkoj kasti, e onda zaista svjetlo nikako neće zasjati na Prisavlju.(HRT)

Dakle novinari, borite se za istinu jer ona je vaš  najmoćniji i najvjerniji saveznik.

Walter William Safar

SLOBODA 

Lijepo Te je vidjeti,
Kako letiš tamo u obilju grimiza i zlata,
Usred velikog svijeta,
Obasjana mlazom sunčanog sjaja.
Stoga mi je srce sada prepuno,
Pa su mi od ganuća navrle suze,kad pomislih:
«Vidiš,Ti si pokrovitelj čovječanstva,
I ono malo njegova dostojanstva bijaše Tvoje djelo!»
Ja, pjesnik, lutalica i boem,
Tvoj vjerni sluga,
Sad opet mogu zaplakati od radosti a i Ti sa mnom,
Jer ne postoji vladar kojemu bih služio kao Tebi.
 
Kada god pogledam u zvijezde pomislih na patnike,
U dalekim zemljama,
I na one zvijezde,
Koje ti patnici ne vide,
Jer si Ti tako daleko od njih.
 
Zlatna moja ,Slobodo,
Kakva veza postoji između Tvoje vječne mladosti,
I  čovjekove starosti,
Između Tvojih slobodnih nada
I čovjekovih ptica zatvorenih u krleci;
Između Tvoje poniznosti
I čovjekove bahatosti?
Između Tvoje suosjećajnosti,
I čovjekove bezosjećajnosti?
Između Tvoje skromnosti,
I čovjekove pohlepe?
 
Zlatna moja, Slobodo,
Sve dok se ori vrištav glas Tvoj,
Za više duhovno dobro čovječanstva,
I ona prosta svijeća svijetlit će u mraku. 

©Walter William Safar

Komentari

Komentari

Ivan Horvat

Pariz je izgubljen!

Objavljeno

- datum

Češki par turista je posjetio Pariz. Bili su tu i prije 10 godina. Ovo je njihova ilustrativna foto-reportaža:

“Htjeli smo obnoviti svoje uspomene i opet udahnuti francusku romansu. Istina, malo nam je zazvonilo na uzbunu kako su niske cijene avio karata Air France-a.

Let je bio dobar i ukrcali smo se s aerodroma u vlak koji će nas odvesti u centar. I tu smo iskusili prvi šok: ne samo da je Sjeverni kolodvor zatrpan smećem… piše Gellerreport, a prenosi homunizam.

…nego gotovo da nigdje nismo vidjeli bijelog Francuza!  To nas je šokiralo do srži.

Smjestili smo se žurno u blizini Sacre Coeur, no tu je situacija izgledala još i gora.

Kad smo sišli u metro da dođemo do glavnih turističkih atrakcija, odjednom smo spoznali da smo u vagonu supruga i ja jedini bijelci. A bio je petak oko 14 sati.

Louvre, koji je uvijek bio pun promatrača i turista, sada je napušten, ali okružen patrolama naoružanim do zuba zuba. Oni vas gledaju sa sumnjom i ne miču prst s okidača. A ovo nije obična policija, nego vojska u punoj spremi! Kako se ispostavilo, u Parizu se gotovo godinu dana živi u izvanrednom stanju.

Na ulicama je gomila migranata, pune su ih trgovine, čiji su vlasnici izbjeglice. Odakle su svi ti došli? Okoliš Eiffelovog tornja s Afrikancima, arapskim kockarima, prosjaci iz svih dijelova svijeta, kao i džepara.

Bilo je to zastrašujuće iskustvo. Mogu zamisliti što se događa u Marseilleu i Calaisu gdje migranti već de facto imaju uspostavljena svoja pravila. U Francuskoj ključa građanski rat, to je ono što ja kažem. Stoga preporučujem da ne idete tamo – Oprosti, draga Francuska!

Hvala Bogu da nemamo nešto tako slično u Češkoj!”

Kako se od francuskog poljupca, ključa, ležaja, krumpira i salate stiglo do “Francuskog paleža”

Francuska je gotova. Dva paralelna sustava mogu ovako jedno vrijeme egzistirati. Onda će se urušiti infrastruktura u pojedinim dijelovima. Enklave. “Krajine”. Balvani. Paralelna vlast. Interni sukobi za uspostavu hijerarhije.

I pad Rimskog carstva je bio poduži proces, a ne jedna izgubljena bitka na bojnom polju.

To je tako kada lijevo-liberalni vladaju. Samouništenje. Liberalizam je mentalna bolest.(Da, zaista postoji anatomska razlika između mozga ljevičara i desničara: amigdala )

Ovo je rastakanje jedne velike nacije. Vidi se koliko su jaki NWO mediji kada francuski birači i dalje na izborima glasuju za nastavak svega ovoga (u obliku bankarskog službenika Macrona). Što je to onda nego Ludilo. Suicidalni kult.

Francuski Put bez povratka.

Možemo zahvaljivati Bogu što je Hrvatska siromašna i neinteresantna ovim tihim osvajačima u odnosu na bogati Zapad. Jer naši pljenkovići bi i nas jednako tako isporučili na oltar multikulturalnosti.

Ivan Horvat

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Antun Babić

Stvarali Veliku Hrvatsku – hrvatski narod tjerali u Irsku i Njemačku!

Objavljeno

- datum

Na današnji komentar ponukala me, između ostalog, i velika domoljubna aktivistkinja iz Petrinje dr. Viktorija Kaleb svojim Facebook komentarom od 20. listopada 2018. pod naslovom «Bacam rukavicu svim odvažnim muškarcima». Za razliku od odličnog komentara dr. Kaleb, ja ću odmah na početku reći da od danas skidam rukavice u svojim komentarima.

Najprije se želim ograditi što u ovom komentaru ne pišem o današnjim tzv. hrvatskim domoljubima u iseljeništvu. U meni taj komentar zrije već dugo vremena i napisat ću ga u skoro vrijeme. Ipak, ne smije se zaboraviti činjenica da je u iseljeništvu, a specifično unutar hrvatske političke emigraciju, u najgorim mogućim uvjetima, i kad nitko u svijetu u tu mogućnost nije vjerovao, održana baklja svjetla i nade u uskrsnuće slobodne hrvatske države. 

Glavni razlog zašto pišem najprije o Hrvatima u domovini jest činjenica da smo mi u Hrvatskoj baštinici ostavštine i rezultata najveće pobjede u povijesti hrvatskog naroda – Domovinskog rata od 1991. do 1995. Baštinici tada izborene slobodne hrvatske države. Za današnju generaciju tzv. hrvatskih domoljuba više od petnaest tisuća hrvatskih branitelja položilo je svoje živote na Oltar domovine, a nekoliko deseteka tisuća je ranjeno za tu državu. I mrtvi i ranjeni branitelji svima su nama ostavili tu slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, da je očuvamo i izgradimo u državu pravde, poštenja i gospodarskog prosperiteta, a ako treba da u novom ratu za tu krvlju izborenu slobodnu Hrvatsku, ponovno položimo i na desetke tisuća novih i vlastitih života. Dakle, danas smo mi, današnja generacija, a pogotovo mladi ljudi, najodgovorniji pred Bogom i poviješću za opstanak Hrvatske i hrvatskog naroda – nas samih.  A što mi danas veliki domoljubi radimo? Gradimo Veliku Hrvatsku do Drine, a hrvatski narod nečinjenjem – tjeramo u Irsku i Njemačku. Tjeramo i – zaboravljamo.

Nema više nikakvog opravdanja za ponašanje današnjih tzv. Hrvatskih velikih domoljuba, za njihov oportunizam, za njihov konformizam, za njihovo srebroljublje, za lažno predstavljanje, za strah i kukavičluk, i na kraju za, ono što je najstrašnije: IZDAJU HRVATSKE I HRVATSKOG NARODA. Hrvatsku ne mogu izdati oni koji se, kao članovi današnje Vlade, ne osjećaju domoljubima, nego oni ljudi kojim su usta puna domoljublja.

PRKOSILI JUGOSLAVENSKIM I ZAPADNIM TAJNIM SLUŽBAMA

Dolje ću spomenuti sebe, ali sam kao primjer tisuća Hrvata u političkoj emigraciji od 1945. do 1990., ali samo radi usporedbe odnosa prema domovini između Hrvata u emigraciji i današnjih tzv. domoljuba. Na desetine tisuća onih koji su uspjeli preživjeti Bleiburg i Križni put 1945. i pobjeći od partizanskih koljača, došli su u razne države svijeta, gdje im je život i dalje bio ugrožen. Sve do 1989. godine zloglasne jugoslavenske tajne službe progonile su ih i ubijale kao što lovci ubijaju divlje zvijeri u Africi. Kakva je bila reakcija političkih Hrvata u emigraciji, koju je Udba jednako pratila kao i disidente u Hrvatskoj? Oni se nisu uplašili. Dapače, bez vlastitog krova nad glavom, s plaćom najnižeg radničkog sloja, od rudnika, do plantaža šećerne trske, farmi šuma, izgradnji kanala i cesta, radnika i čistača u tvornicama, počeli su, na štetu svoje djece i cijele obitelji, stvarati hrvatske političke organizacije. Neustrašivo su prkosili jugoslavenskim tajnim policijama i svemoćnim zapadnim obavještajnim službama kao što su CIA-e, MI6, Mossad, KGB, BND itd., koje su blisko surađivale u razmjeni informacija o hrvatskim aktivistima u emigraciji.

Redovno su organizirali prosvjede u brojnim državama svijeta, pokretali hrvatske tjedne i mjesečne državotvorne novine, radio programe, hrvatske društvene klubove, nogometne klubove, folklorne skupine, izgrađivali velebne crkve, i tako u nedogled. U nekim zapadnim državama, odigrali su važnu ulogu u priznanju Republike Hrvatske. U rujnu 1991. u glavnom gradu Australije Canberri održan je prosvjed na kojem je sudjelovalo četrdeset tisuća Hrvata, koji za od Vlade Australije tražile da odmah prizna Hrvatsku. Posebno je, na primjer u Australiji, vlastima zadavala glavobolju upornost mladih Hrvata koji su se, gdje god su stigli, penjali i na najveće stupove i zgrade da bi skinuli jugoslavenske zastave. Nije bilo većeg zadovoljstva nego skinuti jugoslavensku zastavu, u vrijeme dok su nas u Australiji nazivali Jugoslavenima, a mi uporno odgovarali: «Do not call me Yugoslav, I am Croatian» (Ne zovi me Jugoslavenom, ja sam Hrvat). Sve su to iz svojih skromnih sredstava i džepova uglavnom financirali najsiromašniji hrvatski iseljenici, u čijim je srcima duboko tinjala nada da će na kraju Jugoslavija ipak propasti i da će se oni jednog dana, kad tada, vratit s djecom u svoja sela i krajeve diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

EKSPOLOZIJA ODUŠEVLJENA I ENTUZJAZMA

To je bio glavni razlog eksplozije oduševljena i entuzijazma koji su se 1989. i 1990. poput najvećeg uragana, proširili u svim sredinama u hrvatskom iseljeništvu, od Novog Zelanda, Australije, Južne Afrike, svih zapadnoeuropskih zemalja, do Kanade, SAD-a i cijele Južne Amerike. Nažalost, i na tragediju hrvatske brige za svoje slavne i povijesne dane, kako u domovini tako i u iseljeništvu, nitko do sada nije snimio cjelovit film, pa ni Jakov Sedlar, o povijesnoj i jedinstvenoj potpori koju je hrvatska dijaspora dala svojoj domovini u njezinim najtežim trenutcima. Nije to bilo oduševljenje niti potpora za Franju Tuđmana i HDZ kao takve. Mi u emigraciji nosili smo domovinu u srcu i radili za Hrvatsku desetljećima prije pojave dr. Tuđmana i HDZ-a u Hrvatskoj. Mogao je to biti i netko drugi da je imao tadašnju hrabrost dr. Tuđmana I obratiti se Hrvatima u svijetu za pomoć. Uz početne rezerve,  Tuđman i Hadeze su u iseljeništvu su bili iskreno prihvaćeni, bez velikog i dugoročnog razmišljanja, kao ostvarenje nade da će se hrvatski narod u domovini jednog dana osloboditi straha u kojem je živio od dolaska komunista na vlast 1945. godine, i ući u otvorenu borbu ne samo s velikosrpskim Beogradom, njegovim četnicima i hrvatskim komunistima, nego i najvećim silama svijeta koje su čuvale Titovu Jugoslaviju.

Nakon što sam prestao igrati nogomet za hrvatske klubove u Sydney i Melbourneu i nakon ženidbe, uključio sam se u politički rad i borbu za Hrvatsku 1973. godine, kada sam u Sydneyju bio izabran za tajnika ogranka u Hrvatskoj zabranjene Matice Hrvatske. Ponavljam sebe uziman samo kao primjer jednog od tisuća hrvatskih domoljuba u Kanadi, SAD-u, zemljama Južne Amerike, Europe, Australije i Novog Zelanda. Svi smo mi imali istu želju i isti cilj.

Mi koji smo se upustili u to visoko rizično djelovanje za Hrvatsku, nismo imali svoj život. Dok su naše obitelji patile, naš je život bila Hrvatska. Preko vikenda putovali smo automobilima na tisuće kilometara, da bi se u ponedjeljak mogli vratiti na posao. Sve smo plaćali i financirali sami i iz vlastitog džepova. Nikada nam nije bilo, barem, meni, na kraj pameti da za to što radim za Hrvatsku naplatim od nekoga. Tog nekoga nije ni bilo, jer smo svi činili isto.

Godine 1997., zajedno s pokojnim kumom, dr. Antom Kunekom, u Melbourneu sam pokrenuo mjesečnik Hrvatska istina. Dr. Kunek je financirao prvi broj novina s 300 australskih dolara. Ja sam nakon toga 12 godina bio glavni urednik, tehnički urednik, tipkačica, prodavač pred mjestima gdje se okupljala hrvatska zajednica (crkve, domovini nogometna igrališta). U tih dvanaest godina ni jedan godišnji odmor nisam iskoristio za obitelj i sebe, nego za rad za Hrvatsku. U više sam navrata bio i fizički napadnut od strane ubačenih ‘velikih domoljuba’, a zapravo Udbinih agenata, o čemu se nadam više pisati u knjizi. U početku sam bezbroj puta morao cijeli sadržaj novina ispuniti vlastitim komentarima i člancima. Ako tomu dodam činjenicu da sam za tiskanje novina sadržaj pisao na običnom pisaćem stroju, i kuhinjskom stolu u malom satnu, onaj tko želi može si dočarati volju i trud koji je taj posao iziskivao. Sve sam to dvanaest godina, kao volonter, radio bez ičije pomoći sa strane. Hrvatsku istinu sam kasnije preimenovao u Hrvatsku slobodu.

MATERIJALIZAM JE GLAVNA MISAO VODILJA TZV. HRVATSKIH DOMOLJUBA

Kad sam se vratio u Hrvatsku 1990. Bio sam šokiran kad sam vidio da tzv. domoljubi i članovi, a posebno vodstvo, političkih stranaka, traže dnevnice i honorare za putovanja i napisane članke, a rat je godinu dvije dana kasnije već bjesnio. Jednostavno nisam mogao vjerovati da se tako nešto u Hrvatskoj događa. Već tada sam trebao znati da su tzv. domoljubi u domovini prvenstveno motivirani materijalizmom, a «domoljublje» im služi kao vozilo do položaja, novca, političke moći, gospodarskog utjecaja, nepotizma i korupcije.

Godine 1994. napustio sam visoku dužnost u Ministarstvu vanjskih poslova i istupio iz HDZ-a, vjerujući da ću svojim vlastitim političkim angažmanom moći promijeniti već tada jako vidljiv krivi smjer u kojem su išli Hrvatska i hrvatsko društvo. Naravno, ostalo je povijest. Nisam, na moju veliku žalost, uspio, jer su tada protiv mene bili i lijevo krilo HDZ-a (većina), SDP, HSS, HSLS i ostale stranke.

Dr. Kaleb, možda više nego itko drugi u Hrvatskoj razumijem Vaš vapaj za «odvažnim muškarcima», a ja bih dodao i domoljubima, iz čijih bi se redova pojavio vođa, koji bi poveo hrvatski narod iz sadašnjeg zla i velike opasnosti. Nažalost, usprkos svim svojim nastojanjima da pronađem takvu osobu među tzv. hrvatskim domoljubima, nisam u tomu uspio u zadnje dvije do tri godine. Na kraju sam odlučio, usprkos svim svojim nedostatcima, staviti se na čelo jednog domoljubnog pokreta ili stranke. Poznato je da do danas u tome ne uspijevam, jer je većina današnjih tzv. hrvatskih domoljuba, a posebno oni koji sjede u Hrvatskom saboru, prodala vragu svoju dušu. Oni nas jednako varaju i vode u propast kao i Plenković i njegovi sljedbenici u svim političkim strankama. Oni jednostavno Hrvatsku ne nose u srcu, nego Hrvatsku vide kroz vlastiti džep i hedonizam (droga, prostitucija, jahte, skupi automobili, vile, putovanja po svijetu itd.) Sve sam više uvjeren da ja neću doživjeti toliko potreban preporod hrvatskog naroda u domovini. Iskreno se nadam da ćete Vi, dr. Kaleb, to prije ili kasnije doživjeti. No, iako nada umire zadnja, ta je nada sve slabija, ukoliko se kao narod ne trgnemo u zadnji trenutak.

PAD U VUKOVARU

U zaključku imam potrebu samo kratko opisati što mi se dogodilo nakon završetka prosvjeda u Vukovaru prošle subote. Prema ranijem dogovoru otišao sam na piće s jedinom prijateljem iz Zagreba. Prijatelj je izvrstan analitičar društvenog stanja u Hrvatskoj i osjećao sam se vrlo ugodno. Na kraju razgovora on je krenuo prema svojem automobilu a ja sam se uputio preko Mosta Jean-Michele Nicolier natrag prema mojem autobusu. Razgovarao sam na mobitel i nisam primijetio da je nogostup na mostu uzvišen i teško sam pao na desnu stranu tijela. Tijekom pada snažno sam se udario u desnu ruku i nogu. Dva ljubazna mlada čovjeka su me podigla s betona i ja sam nastavio uzdrman hodati prema kraju mosta gdje se nalazi spomenik francuskom dragovoljcu Domovinskog rata. Tamo sam se malo smirio i krenuo prema autobusu. Ruka i noga su me boljele, ali ni jedna fizička bol ne može toliko boljeti kao ona duševna koju sam kasnije u autobusu doživio.

Antun Babić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Milenko Bernadić

(VIDEO) Planirana migrantska invazija USA. Nužni politički odgovor u analognim situacijama

Objavljeno

- datum

Tako se dijeli lova, nije bitno ime… od koga, važne su (zle!?) namjere …

Kad su početkom “izbjegličke krize” u Hrvatskoj prije tri godine izvjesne osobe i skupine pozivale na prihvaćanje “nesretnih izbjeglica” i sl., novinarka Zrinka Kasapić za dnevno.hr napravila je interesantno istraživanje na licu mjesta.

Ukratko, susrela se sa “izbjeglicama” koji nisu htjeli novac – naivna Zrinka im je pružala 10 eura za pomoć, a oni im vadili iz džepa 500 eura da pokažu da novac njima nije problem – već produžetak puta na Zapad u određene zemlje. Netko u Švedsku, netko u Finsku, Njemačku… Očito i dokazano se radilo o pripremljenom dolasku u Europu sampozvanih “izbjeglica”. I očito sa nečijim novcem i iz određenog plana.

Novinarka je donijela tada ispravan zaključak: “poslani su da urušavaju Europu, njezine zakone, njezin smisao”. Za sada Zapadnu Evropu, sutra će doći i Hrvatska na red.

Tri godine nakon onih događaja prognoze su se pokazale točnima: neki od tih istih izbjeglica su silovali žene, djevojke pa čak i djecu u europskim zemljama; učestvovali su u mnogim neredima i arogantnim nastupima, u najblažim slučajevima. Neki od tih istih izbjeglica koji su prešli Balkanom učestvovali su u terorističkim napadima diljem Evrope. Mnogi od njih dan danas ne rade (u Nizozemskoj ne radi 90% izbjeglica nakon tri godine), dok dobivaju izdašnu pomoć na račun evropljana koji ih moraju izdržavati svojim radom i porezima. Tko pametan može ne vidjeti ovo i slegnuti ramenima? Ovo je tema koja nas se tiče svih nas; nešto na što svi moramo dati odgovor.

Danas u USA se događa nešto slično: iz Centralne Amerike polaze mahom rijeke emigranata upućeni u USA. Upućeni i plaćeni, kao što možemo vidjeti na ovim snimcima:

Tko plaća ovo, čiji je novac iza svega ovog? Opet Soros? Nije bitno toliko o kojoj se konkretnoj osobi radi, već o jasnoj nakani koja se nazire iza ovog procesa.

Na jednom drugom snimku vidimo nešto drugo: pomoć emigrantima stiže iz jednog vozila sa Židovskim grbom.

Interesantno. Sv. Pavao u Djelima Apostolskim i svojim poslanicama, tuži se često zbog židovske nasrtljivosti i neprijateljstva. Oni, koji su bili obećani narod, nisu prihvatili Isusa Krista kao Sina Božjega i usprotivili su mu se, kao i Kristovim sljedbenicima, tj. kršćanima i općenito Crkvi.

Oni su podržali arijevske heretike trećeg i četvrtog stoljeća jer su ovi negirali Božansku narav Isusovu. Surađivali su muslimanskim osvajačima iberijskog poluotoka 711. Također sa Turcima u Mađarskoj u XVI st. Bili su veliki trgovci robovima, dok je krivica za tu sramotnu rabotu padala isključivo na kršćane.

Ne radi se o nekom “genetskom defektu” židovskog naroda, što bi bio rasizam tvrditi, već o njihovim izvjesnim predstavnicima koji, vođeni netrpeljivošću kad ne neprijateljstvom prema onima koji nose ime Isusovu i u društvu odražavaju njegov utjecaj i nauk, provode planove i operacije upravljene rušenju kršćanskog identiteta i utjecaja.

Danas, od kad je Trump došao na vlast, nisu prestali (i još prije nego što je stigao) napadi svim silama protiv njega nastojeći svaku moguću destabilizaciju predsjedničkog mandata. Očito Trump u svemu ne ide na ruku globalistima. I očito netko želi destabilizirati također Ameriku.

Koji odgovor se mora pružiti na sve ove pokušaje?

Borbom istine protiv laži. Također, moramo zaboraviti komplekse ako ih tko još ima, i hrabro i organizirano oprijeti se planskom uništavanju naše baštine. Ne vrijedi ništa razotkriti zle nakane i moguće konspiracije, a ne pružiti odgovarajući, organizirani i efektivni otpor.

Ako globalizacija znači gubljenje identiteta, nismo globalisti već branimo svoju naciju i kulturu.

Nismo ksenofobi, već ne želimo da strane sile upravljaju našom baštinom.

Nismo rasisti, ali želimo da djeca liče na nas, i da im prenesemo naše vrijednosti. Ako sam rasist zbog toga, neka me zovu rasistom.

Voljni pobačaj nije “prekid trudnoće”, jer taj “prekid” više se ne može nastaviti. Taj “prekid” je ubojstvo. Branimo život i to otvoreno kažemo.

Nismo “islamofobi” ako branimo kršćansku kulturu i civilizaciju, i smatramo da nije pravo dozvoliti u nacijama islamske običaje prema kojima žena vrijedi polovicu muškarca i da muškarac može imati četiri žene.

Nismo supremacisti ako tvrdimo da u islamskim zemljama život nije dobar, i da želimo zadržati zakone nadahnute kršćanskim običajima.

Ako smo zbog svega ovog “ekstremna desnica”, nije nas stid biti ekstremist.

Ovakav “ekstremni” projekt traži nečije ruke. Pruži svoje…

Milenko Bernadić

* -Mišljenja navedena u tekstu ne moraju, nužno biti i stavovi Redakcije Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno