Connect with us

Istaknuto

Ostvaruje li Tel Aviv radikalni plan ‘Velikog Izraela’ – Prepreka njegovom stvaranju je opstanak Sirije i Iraka

Objavljeno

- datum

Ured Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih poslova (UNOCHA) kaže da je 124 Palestinca, uključujući 60 djece, ostalo bez krova nad glavom u izraelskoj kampanji rušenja stambenih objekata diljem okupirane Zapadne obale.

UNOCHA je jučer izvijestio da je prethodnog dana bilo srušeno ukupno 54 objekta u devet različitih palestinskih zajednica.

U priopćenju se dodaje kako je rušenje utjecalo na budućnost 293 ljudi, uključujući 98 djece u tim područjima.

Nedavni podaci koje je objavio UN pokazuju da je izraelska vojska u posljednja tri mjeseca više nego utrostručila rušenja palestinskih objekata na okupiranoj Zapadnoj obali.

Broj mjesečnih rušenja stambenih objekata se popeo na 165.

Uzbunu protiv Tel Aviva su podigli pojedini diplomati i skupine za ljudska prava zbog nastavka kršenja međunarodnih konvencija.

Dodajmo i da je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda nedavno jednoglasno potvrdilo da su izraelska naselja koja su na tim mjestima izgrađena – ilegalna.

Više od pola milijuna Izraelaca živi u više od 230 ilegalnih naselja izgrađenih od izraelske okupacije palestinskih teritorija na Zapadnoj obali 1967. godine, uključujući i istočni Al-Quds ili Jeruzalem.

Prisutnost i kontinuirano širenje izraelskih naselja u okupiranoj Palestini su stvorili veliku prepreku u uspostavi mira na Bliskom istoku.

Obzirom da Palestinci žele Zapadnu obalu kao dio buduće neovisne palestinske države s istočnim Al-Qudsom kao glavnim gradom, još uvijek se ne nazire rješenje ovog višedesetljetnog sukoba između Izraelaca i Palestinaca.

Mit o velikodušnoj ponudi 

U srpnju 2000. je američki predsjednik Bill Clinton pozvao tadašnjeg izraelskog premijera Ehuda Baraka i bivšeg palestinskog lidera Arafata u Camp David u pokušaju postizanja konačnog sporazuma o statusu Palestine i tu je rođen mit o “velikodušnoj izraelskoj ponudi koju Palestinci nisu htjeli prihvatiti”. Velikodušna ponuda Ehuda Baraka je u stvari bila pripojenje 9-13 % Zapadne obale i vojna kontrola u Jordanskoj dolini i drugim dijelovima koji je Izrael smatrao od strateške važnosti. Izrael je odbio prihvatiti bilo kakvu odgovornost za palestinske izbjeglice i tada predlaže osnivanje međunarodnog fonda da pravednu nadoknadu palestinskih i židovskih izbjeglica i povratak nekoliko tisuća Palestinaca zbog spajanja s njihovim obiteljima. Predloženo je pripojenje glavnih židovskih kolonija, čime se uspostavlja kontrola nad glavnim vodnim resursima na Zapadnoj obali.  Što se tiče Jeruzalema, Palestinci su dobili nešto od “suvereniteta”, ali je Veliki Jeruzalem ostao pod potpunim nadzorom Izraela, a  velikodušni ustupak Izraela je bi “siguran” prolaz do džamija u starom dijelu grada. O uklanjanju židovskih naselja se nije smjelo niti pregovarati, jednako kao što se čini i danas.

Pregovori kao instrument Izraela za nesmetanu okupaciju

Izraelu se u dugogodišnjim pregovorima omogućilo da dobije sve preduvjete potrebne za nastavak svoje politike naseljavanja i otimanja palestinskog teritorija, a vlada u Tel Avivu je osmislila pregovaračku strategiju kako produljiti pregovore i dobiti na vremenu, tijekom kojeg će na terenu trajno izmijeniti stanje u svoju korist.

Temelji izraelske strategije su sljedeći: 

1.  Podijeliti pregovore u bezbroj detalja o kojim će pregovarači u beskrajnim sastancima doći do toga da je nemoguće napredovati bez sveobuhvatnog sporazuma o svim točkama.

2.  Pozdravljati Palestince i arapske inicijative i nuditi ustupke, a potom od njih odstupiti u kasnijim rundama pregovora na kojima će se pregovarati o “daljnjim ustupcima”.

3.  Na terenu provoditi ozbiljne mjere protiv Palestinaca (opsada Gaze, ciljana ubojstva i proizvoljna uhićenja, oduzimanje zemljišta, rušenje kuća, gradnja zidova, kontrolnih punktova, izgradnja naselja), a zatim suspendirati jednu od tih mjera i to prikazati kao “veliki ustupak”.

4.  Odvojiti pregovore s Palestincima od ostalih arapskih država i pregovarati odvojeno, te odbijati rezolucije UN-a o pravima Palestinaca.

Pregovaračka strategija Izraela dovoljno govori o licemjernom stavu Tel Aviva od samog početka i prvih dana kada su se davnih dana u Oslu sastali Yitzhak Rabin i Yasser Arafat.

Nakon okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze 1967.godine, Izrael je bio suočen s problemom kako dobiti kontrolu nad teritorijem i resurse na okupiranim područjima, ali tako da potpuno isključi milijune Palestinaca koji su tamo živjeli. 

Odgovor je bio jednostavan: Palestinci će dobiti samoupravu, dok će kontrola zemljišta, resursa i gospodarstva ostati u izraelskim rukama. 

Kako je Izrael postepeno provodio plan nadzora nad najvećim dijelom teritorija s najmanjim postotkom palestinskog stanovništva, dugoročno gledano se može reći da su svi sporazumi  u stvari provođenje izraelskog plana prema kojem će Palestinci imati formalnu samoupravu, a Izrael punu kontrolu nad vojskom i granicama.

Plan Yigala Allona se ostvaruje

To je u stvari plan ministra rada Yigala Allona kojega je napisao nakon rata iz 1967. On podrazumijeva pripajanje velikih područja u takozvanom koridoru Jeruzalem, cijele Jordanske doline uključujući strateška mjesta između Jenina u Hebronu i južnog dijela Pojasa Gaze.

Plan je također predviđeno osnivanje neki oblik autonomije za Palestince u dijelovima koji bi se vratili pod jordanski suverenitet. Sličnosti Alonova plana s prijedlozima izraelskih pregovaračima su impresivni. 

Plan je u Knessetu u prosincu 1977. javno predstavio tadašnji premijer Menachem Begin i on je pojasnio “kako će prema planu arapski stanovnici Judeje, Samare i distrikta Pojasa Gaze moći samostalno obavljati svoje unutarnje poslove u područjima koja je napustila izraelska vojska, te stvoriti lokalnu policiju i izabrati svoju upravu, a Izrael će zadržati puni suverenitet i nadzor vanjske politike, ekonomije i granica na palestinskim područjima”.

Ta se inicijativa temelji na istom principu cionističke kolonijalne kontrole na najvećem području s minimalnim brojem Palestinaca koji tamo žive.

Palestinski gubitci...

Palestinski gubitci…

Palestinci će, kao i uvijek, bilo kakvim pregovorima riskirati gubitak dijela preostalog suvereniteta, ali će pregovori ipak prikazivati kao “uspjeh međunarodne zajednice”, koju su ranije predstavljali NATO savez i njegovi sateliti sa svih kontinenata.

Palestinci i zemlje koje se aktivno opiru izraelskoj okupaciji trenutno ipak jačaju. Prije svega, zahvaljujući ukidanju sankcija Iranu i preobrazbi nekada gerilskih skupina u istinske vojne formacije, poput Hezbollaha i palestinskih skupina koje ratuju na strani sirijske vlade, što Palestincima daje tračak nade.

Međutim, povijest diplomacije, povijest i odabir “prijatelja” u proteklih nekoliko desetljeća, na žalost, govori kako bi se plan Yigala Allona, kojeg je izraelski ministar napisao još nakon rata 1967. godine, na kraju mogao i ostvariti.

Izrael s potporom zapadne liberalne ljevice?

Zanimljivo je objašnjenje židovske države i radikalnih pristaša cionističkog pokreta kako Palestina nikada nije postojala i da je to bio teritorij Velike Britanije, kasnije su neke dijelove Izraela okupirali Jordan i Egipat, a sami Palestinci nikada nisu ni htjeli mirno rješenje, nego su uvijek izabrali rat. Sa stanovišta židovske države je ovo tumačenje i razumljivo, ali je u posljednje vrijeme primjetan trend među zapadnom liberalnom ljevicom “kako je Izrael sekularna država koja nudi prava Arapima” i kao takva je “kudikamo prihvatljivija od islamističkih fundamentalista iz Hamasa ili Islamskog džihada”, što samo potvrđuje tezu da Izrael odlično koristi medije, nevladine udruge i vladine agencije Sjedinjenih Država, dijelom i EU, kroz koje uspijeva nametnuti ovakav način razmišljanja u krugovima koji prije dvadeset i više godina ni u snu ne bi podržali genocidni plan stvaranja etnički čiste države u izmišljenim granicama biblijske Obećane zemlje.

Stvaranje “Velikog Izraela” od Nila pa do Eufrata

Profesor Michel Chossudovsky i Israel Shahak Global Research pojašnjavaju dokument koji se odnosi na formiranje “Velikog Izraela”, koji predstavlja kamen temeljac moćnih cionističkim frakcija unutar trenutačne Netanyahuove vlade, kao i unutar izraelskog vojnog i obavještajnog miljea. Izbori su se borili od Netanyahua na političkoj platformi koja negira palestinsku državnost.  

Prema ocu i utemeljitelju cionizma, Theodoru Herzlu, “područje židovske države se proteže od Nila pa do Eufrata i prema rabinu Fischmannu Obećana zemlja uključuje i dijelove Sirije i Libanona”

Kada se gleda u trenutnom kontekstu, rat u Iraku, rat u Libanonu 2006. godine, 2011. rat protiv Libije i ratovi u tijeku u Siriji i Jemenu, kao i propali pokušaj smjene režima u Egiptu se razumjeti u promatrajući cionistički plan za Bliski istok. 

Njegove su temeljne odrednice slabljenje i na kraju podjela susjednih arapskih zemalja, a sve je dio izraelskog ekspanzionističkog projekta.

Cionistički projekt podupire i širenje židovskih naselja na okupiranim teritorijima, ali i šire. U širem smislu, on uključuje politiku bez Palestinaca i konačno pripajanje Zapadne obale i Pojasa Gaze Izraelu.

“Veliki Izrael”, koji se proteže Nila u Egiptu do Eufrata, trebao bi uključivati ​​dijelove Libanona, Jordana, Sirije, Sinaja, ali i dijelove Iraka i Saudijske Arabije. 

“Yinonov plan”, koji bi bio nastavak britanskog kolonijalnog dizajna kroz balkanizaciju arapskih država?

Global Research  na početku Arapskog proljeća pojašnjava širi, “Yinonov plan”, koji bi bio nastavak britanskog kolonijalnog dizajna za Bliski istok.

“Yinonov plan je izraelski strateški plan kako bi se osigurala izraelska regionalna superiornost. On određuje da Izrael mora preoblikovati svoje geopolitičko okruženje kroz balkanizaciju okolnih arapskih država i stvaranje od njih manje i slabije države. Izraelski stratezi su na Irak gledali kao na najveći strateški izazov među arapskim državama. To je razlog zašto se Irak spominje kao središnji do u balkanizaciji Bliskog istoka i arapskog svijetu. U Iraku, koji je temelj koncepta Yinonovog plana, izraelski stratezi su pozvali na podjelu zemlje na kurdsku državu i dvije arapske zemlje, jedan za šiite, a druge za sunite. Prvi korak prema ostvarenju ovog cilja je bio rat između Iraka i Irana. The Atlantic 2008. godine, te US military’s Armed Forces Journal 2006. godine objavljuju karte koje vjerno prikazuju Yinonov plan. Osim podijeljenog Iraka, što je predložio i američki potpredsjednik, Biden, plan također poziva na podjelu Libanona, Egipta i Siriji. Podjela Irana, Turske, Somalije i Pakistana je također dio ovom  maksimalističkog plana. Yinonov plan također poziva na podijele zemalja u Sjevernoj Africi, počevši od Egipta, zatim Sudana, Libije i ostatka regije.

Plan djeluje u dva osnovna smjera. Kako bi preživio, Izrael mora postati imperijalistička regionalna sila i mora utjecati na podjelu cijelog područja u manje zemlje i na raspad svih postojećih arapskih državama. Svaka od tih država će se formirati na etničkoj i sektaškoj osnovi.

Osim toga, što je ironično, cionistički plan je da te sektaške države postanu izraelski sateliti i Tel Aviva će dobiti punu podršku i legitimitet.

Ovo nije nova ideja, niti je po prvi put na površinu isplivalo kao cionističko strateško razmišljanje. Podjela svih arapskih zemalja je često ponavljana tema.

Saudijska Arabija i Turska podržavaju islamističke frakcije u Siriji, iako su same ranjive na segmentaciju

Gledano u tom kontekstu, rat protiv Sirije i Iraka je dio procesa izraelske teritorijalne ekspanzije. Izraelska obavještajna zajednica u tom smislu odlično surađuje sa Sjedinjenim Državama i NATO savezom, ali i zemljama poput Turske i Saudijske Arabije, iako su i one same ugrožene bilo kakvom podjelom granica na Bliskom istoku. Unatoč svemu, NATO, Saudijska Arabija i Turska podržavaju islamističke frakcije u Siriji, a odgovorni su i za nastanak jezgre takozvane “Islamske države” u Iraku, jer su to dvije ključne zemlje koje treba uništiti i raskomadati.

Koji će od ova dva plana biti ostvaren, plan izraelskog ministra Yigala Allona iz 1967. ili maksimalistički Yinonov plan, uvelike ovisi o ishodu rata u Siriji i opstanku i jačanju “Osovine otpora” koju čine Iran, Sirija, Hezbollah i pokreti u Palestini.

Kao što je nedavno rekao svećenik Daniel Maes iz samostana Mar Yakub u Siriji: “Možda svjetske sile sada odlučuju sudbinu Sirije, ali će Sirija biti ta koja će odlučiti sudbinu svijeta!” Uključujući i planove izraelskih stratega, naravno.

Autori: N. Babić / L. Rončević/Altermainstreaminfo | Global Research | croative

Komentari

Komentari

Društvo

ISUSOVO PROROČANSTVO: ‘Kad vidite da Jeruzalem opkoli vojska, tada znajte da se približilo opustošenje njegovo!’

Objavljeno

- datum

Trump najavio priznanje Jeruzalema kao glavnog izraelskog grada i izazvao gnjev Arapa, teroristički napad dogodio se u Jeruzalemu odmah nakon Trumpove najave i sva geopolitička situacija ide prema ostvarenju Isusova proroštva o vrhuncu posljednjeg vremena. (više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Kraljica svete krunice i Bitka kod Lepanta 1571. godine, a jedan od trojice ključnih turskih admirala i Hrvat Piali-paša

Objavljeno

- datum

Danas slavimo BDM – Kraljicu svete Krunice kao podsjećanje kada je cijela kršćanska Europa molila krunicu i zagovor Blažene djevice Marije za spas od uništenja, od strane Otomanskog carstva koje je tada bilo na vrhuncu moći. (više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ZA KOJU IMPERIJU JE RADIO – Tko je prisilio Adolfa Hitlera da napadne Rusiju?

Objavljeno

- datum

EKSPLOZIVNA ANALIZA RUSKOG AUTORA    Hitlera su na vlast doveli Englezi radi rata s Rusijom – SSSR. Kada je odlučio da započne svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju sa SSSR, Engleska i Francuska su počele da ga na sve moguće načine podstrekavaju na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju. (više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.