Connect with us

Artur Bagdasarov

Odgovor Artura Bagdasarova Željku Joziću: Pravopisu treba sloga, a ne prepirka

Objavljeno

- datum

Odgovor dr. sc. Željku Joziću, glavnomu uredniku Hrvatskoga pravopisa  i ravnatelju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje

U 2. broju časopisa Kolo (2014.), glasilu Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu s nadnaslovom “Netočnosti i nagađanja o novome Hrvatskom pravopisu” (poveznica) objavljeno je pismo dr. sc. Željka Jozića, glavnoga urednika Hrvatskoga pravopisa i ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. U tekstu pisma glavni urednik Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a pokušava reagirati na moj članak koji je objavljen u istom časopisu br. 6. (2013.) na str. 135. – 151. pod naslovom Novi hrvatski pravopis. Budući da je u tom tekstu izneseno niz netočnosti, neistina i različitih konstrukcija o mojem članku i o meni osobno i to ne prvi put prisiljen sam odgovoriti glavnomu uredniku na njegovo u mnogočem neobjektivno pismo.

Uobičajeno je da znanstvenik odgovara znanstveniku protuargumentima, a ne otvorenim pismom ili novim reagiranjem ponovno bez znanstvenih obrazloženja. Kada na mnoge znanstvene članke o promašajima u novom pravopisu znanstvenik odgovara upravo ovako, onda je riječ o nečem drugom, a ne o objektivnom pristupu pravopisnoj problematici.

1. Ponajprije valja reći da autor pisma mora znati da sam ruski, a ne „armenski kroatist iz Bakua u Azerbajdžanu”. Nadam se da moje podrijetlo ništa ne znači za kroatistiku i nema veze s hrvatskim pravopisanjem. Ravnatelj državne znanstvene ustanove stalno Kolo_jeziku svojim protuizjavama, reagiranjima i komentarima na različitim hrvatskim portalima poučava sve one koji pišu o institutskom pravopisu ili o njegovoj osobi da moraju biti precizni i uljudni u svojem ophođenju. Stalno skreće svoju pozornost na netočnosti, neistine i nekulturno ophođenje drugih, a sam pri tom čini brojne netočnosti, neistine i nekulturno ophođenje u svojem reagiranju prema drugima.

2. Autor pisma piše: „Budući da je autor u članku odlučio ‘pokušati ukratko opisati društveno-jezikoslovni prilaz postanku i stvaranju Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (HP IHJJ)’, važno je naglasiti da on ni na koji način nije bio uključen u rad na institutskome Pravopisu, niti je na bilo koji način sudjelovao u bilo čemu što se tiče institutskoga Pravopisa, čak se nije udostojao uključiti se u javnu raspravu o pravopisnim pravilima, pa nije jasno otkuda autoru članka znanja pa i pravo ‘opisivati društveno-jezikoslovni prilaz (što god to značilo) postanku i stvaranju’ pravopisa kad niti o postanku, a još manje o stvaranju doista nije upućen.”

Polazeći od navedenoga ulomka nitko nema pravo pisati o institutskom pravopisu ako nije bio uključen u rad na Hrvatskom pravopisu i ako nije sudjelovao u raspravi. Stvara se utisak da o Hrvatskom pravopisu i njegovu postanku mogu pisati samo sudionici pisanja toga pravopisa i oni koji su upućeni u tu problematiku. Ispada da su svi sudionici rasprave upućeni u pravopisnu problematiku. „Lijepo” bi izgledalo napisati, primjerice, nakladnicima ili uredništvima općila (medija) da njihovi autori nemaju pravo objavljivati knjige ili članke jer su njihovi autori neupućeni u problematiku i neznalice. Što bi čovjeku odgovorili na njegove stalne zahtjeve? Je li pravopis vlasništvo jednoga čovjeka i tko odlučuje što, kako i gdje pisati?

Prigovori prigovaranja radi

3. U drugom ulomku nalazimo: „Primjerice, kao začetnicu novoga institutskoga pravopisa autor navodi bivšu ravnateljicu IHJJ-a Dunju Brozović- Rončević, a kao potkrepu navodi i njezinu izjavu na jednoj od sjednica Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika (listopad 2006.), u kojoj stoji da je ‘iznijela stav ustanove koju predstavlja u Vijeću Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, da budući obvezujući pravopisni priručnik treba da ne bude, nego rad skupine stručnjaka na temelju zaključaka Vijeća… Za taj stav izraženo je razumijevanje, ali se smatralo da ipak nije primjereno unaprijed isključiti od natječaja autorska djela (Katičić, Ježić)…’ Iz samoga navoda razvidno je da je Brozović-Rončević iznijela stav svoje ustanove, u kojoj se je sutnjadugi niz godina govorilo o pravopisu, ali je znakovit podatak kako su i predsjednik i potpredsjednik Vijeća za normu promptno reagirali i otklonili mogućnost da novi pravopis načini ‘skupina stručnjaka’ (možda iz Instituta, ali to nije rečeno), nego da ne treba ‘isključiti autorska djela’. Što se nakon listopada 2006. zbilo, danas je valjda svakomu jasno: Institut pod vodstvom Dunje Brozović-Rončević nije ni pokušao izraditi pravopis, a pravopisi Babić-(Ham)-Moguš spretno su na korice od 2007. stavljali ‘Usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika’, premda to u mnogim segmentima nisu bili (pisanje jata iza pokrivenoga r, pisanje polusloženica i složenica, pisanje …”

Pa što, poticaj pisanju pravopisa može biti ostvaren, a može biti i neostvaren. Zar ovo nije jasno? Glavni urednik institutskoga pravopisa u ovom ulomku i u njegovu nastavku na neki način pokušava odgovoriti drugima, a ne meni. Navedeni osporavatelj često ne pazi ili ne želi paziti u svojim reagiranjima što zapravo autor ili autori obrazloženo pišu o institutskom pravopisu. Njegovi su prigovori često samo prigovori prigovaranja radi.

4. U Jutarnjem listu od 17. veljače 2012. god. bivša novinarka Ivana Kalogjera-Brkić pod naslovom Goldstein nudi rješenje Jovanoviću: Ministre, moramo imati jedinstveni pravopis, i to onaj koji ljudi žele (v. Kalogjera, Ivana: Goldstein nudi rješenje Jovanoviću: Ministre, moramo imati jedinstveni pravopis, i to onaj koji ljudi žele, Jutarnji list, Zagreb, 17. veljače 2012., poveznica) doista navodi poticaj Slavka Goldsteina i potporu njegovoj ideji pisanja jedinstvenoga pravopisa od strane bivšega ministra Željka Jovanovića. U Jutarnjem listu od 28. lipnja 2012. god. novinar Tomislav Čadež također priopćuje javnosti ideju pisanja novoga pravopisa od strane novoga ravnatelja IHJJ-a Željka Jozića.

Autor pisma, ako to želi, može samostalno napisati savjetnicima i bivšemu ministru da njihovi poticaji pisanju pravopisa nisu ostvareni i ostali su samo na papiru, a njegov je ostvaren. U čem je tu zagana (problem)? Ne pišem u članku da ravnatelj čuje ili ne čuje „nečije savjete”. Kažu da čovjekova djela najbolje tumače njegove misli.

Etnolingvokultura

5. Glavnomu uredniku institutskoga pravopisa ne sviđa se naziv etnolingvokultura. Pod tim nazivom se podrazumijeva jezična kultura određenoga naroda. Ako netko ne zna za ovaj naziv, to pak ne znači da on ne postoji u strukovnoj literaturi. Treba još jednom naglasiti da Hrvati, kao i drugi narodi, imaju svoju zasebnu, bogatu i osebujnu etnolingvokulturu. I uopće kakav odnos ima naziv etnolingvokultura prema mojemu tekstu o pravopisu? Riječ je o porabi i značenju pojedinih riječi u tekstu članka ili ipak o sadržaju? Slično je i sa svezom riječi (sintagmom) pravopisna družina. Mnogi znaju da je riječ družina općeslavenskoga podrijetla. Pravopisna družina znači istomišljenike koji rade zajedno, u našem primjeru na pravopisu. U Šonjinu rječniku riječ družina znači primjerice: “2. stalna skupina ljudi udružena na nekom zajedničkom poslu; društvo, družba: istraživačka ~ ….” (str. 215.). Zašto glavni urednik smatra da je sveza riječi pravopisna družina (ili pravopisna radna skupina, ekipa) podrugljiva? U institutskom Školskom rječniku riječ družina nema oznake pogrd. (pogrdnica) i znači osim drugih značenja i: “1. skupina ljudi koji se povremeno ili trajno druže ili udružuju” (str. 109.). Ako je glavnomu uredniku sveza riječi pravopisna družina pogrdna značenja, jesu li to onda i sljedeće sveze riječi: istraživačka družina, dramska družina, baletna družina, operna družina, planinarska družina, kazališna družina i sl. Ako postoji istrazivačka družina, zašto ne može postojati i pravopisna družina? Ako glavni urednik u toj svezi vidi nešto posprdno, onda je to njegova zagana (problem), a ne moja. Polazim od jezika, a od čega polazi glavni urednik, ne znam.

6. Institutski sastanak s predstavnicima Akademijina Razreda za filološke znanosti nije urodio plodom jer Razred HAZU-a nakon toga sastanka nije povukao svoju oštru izjavu o pravopisu, niti je dao kakvu pozitivnu preporuku za tiskanje toga pravopisa. Institutski pravopisci su doista ponešto nakon toga sastanka i ispravili, ali opet to nije urodilo plodom jer Akademijin Razred nije reagirao na te ispravke. Do konačnoga i potpunoga suglasja oko novoga pravopisa nije došlo.

7. Glavni urednik Jozić naglašava da je njihovu mrežnu stranicu posjetilo pola milijuna ljudi. To je i premalo s obzirom na intenzivnu medijsku kampanju koja je vođena. Inače,

Stranice

Glavni urednik Jozić naglašava da je njihovu mrežnu stranicu posjetilo pola milijuna ljudi. To je i premalo s obzirom na intenzivnu medijsku kampanju koja je vođena. Inače, postoje internetske stranice koje posjećuju milijuni ljudi, ali to ne znači da su te stranice kvalitetne ili ih obvezatno koriste porabnici. A to da su u raspravi sudjelovali i ‘obični’ govornici, vrlo je neobičan argument jer ti ‘obični’ govornici nisu kompetentni za raspravljanje o pravopisu.

postoje internetske stranice koje posjećuju milijuni ljudi, ali to ne znači da su te stranice kvalitetne ili ih obvezatno koriste porabnici. A to da su u raspravi sudjelovali i ‘obični’ govornici, vrlo je neobičan argument jer ti ‘obični’ govornici nisu kompetentni za raspravljanje o pravopisu. Oni su samo konzumenti pravopisnih pravila. Pravopis pišu jezični strukovnjaci, isto tako o njem raspravljaju samo jezični strukovnjaci. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje je znanstvena ustanova i ne može se oslanjati na mišljenje ‘običnih’ govornika koji su sudjelovali u raspravi. Osim nekoliko priloga jezično kompetentnih strukovnjaka, veći je dio priloga na internetskoj stranici IHJJ-a ispod svake razine. Dobro bi bilo sve to objaviti u obliku knjižice kao prilog Hrvatskomu pravopisu (2013.).

Glavni urednik Hrvatskoga pravopisa je potporu svojoj ideji aktivacije ‘običnih’ govornika u rješavanju pravopisnih zagana (problema) našao u bivšem bavarskom ministru kulture Hansu Zehetmairu. Evo Jozićeva navoda: “O tome jesmo li u raspravu o pravopisnim pravilima trebali uključiti i “obične” govornike hrvatskoga jezika, autora upućujemo na poruku prof. Hansa Zehetmeira, bivšeg bavarskog ministra kulture i predsjednika Vijeća za njemački pravopis, koju nam je uputio tijekom javne rasprave u travnju 2013. godine, a to su dvije važne stvari: ne isključujte “obične” govornike iz donošenja pravopisnih pravila i nemojte pravopis regulirati prekruto. Niti jednu od tih, kako kaže prof. Zehetmeir, njemačkih pravopisnih pogrešaka nismo načinili: otvorili smo široku javnu raspravu, a imamo i preporučene i dopuštene inačice.”

U ovom navodu glavni urednik dva puta pogrješno navodi prezime bavarskoga ministra, njemu je prezime Zehetmair, ne Zehetmeir. Prezimena treba pisati i izgovarati onako kako ih pišu i izgovaraju njihovi nositelji. Johann Baptist (“Hans”) Zehetmair studirao je od 1957. do 1962. god. klasičnu filologiju, povijest, germanistiku i društvene znanosti. Od 1964. je do 1974. god. radio je kao gimnazijski učitelj. Godine 1974. postao je zastupnikom u Bavarskom zemaljskom parlamentu, otad je profesionalni političar. Bivši bavarski ministar kulture Hans Zehetmair, ne Zehetmeir kako navodi glavni urednik Jozić, savjetuje glavnomu uredniku Joziću da uključi u raspravu što više ‘običnih’ govornika, a sam je u Bavarskoj, i šire u cijeloj Njemačkoj, doživio brojne kritike pa je navodno kasnije rekao da nije znao što je potpisao. Kao reakcija na to osnovano je Pravopisno vijeće da se donekle popravi šteta koju je počinio ministar. Iz ovoga saznajemo tko je glavnomu uredniku dao ideju da u raspravi sudjeluju i ‘obični’ govornici. Opet čelni ljudi iz inozemstva (ministar kulture, veleposlanik) savjetuju i pomažu glavnomu uredniku što i kako pisati, kako organizirati rad na sastavljanju hrvatskoga pravopisa, a ‘obični’ inozemni kroatisti to ne smiju činiti.

Jezičnomu savjetniku nije mjesto u pravopisu

Još nešto iz urednikova navoda bode u oči. Bavarski uzor je glavnomu uredniku savjetovao da pravopisna pravila ne budu prekruta. Takvo što može predložiti netko tko nije dovoljno upućen u problematiku pravopisa vlastitoga jezika. Svrha pravopisa svakoga jezika jest da se standardnojezični, pa i nestandardnojezični izričaji, grafijski realiziraju tako da ih svi članovi određene jezične zajednice, pa i šire, mogu konzumirati. Ne radi se tu o krutim i prekrutim pravilima nego o funkcionalnosti tih pravila. Nije hrvatski jezik jedini jezik u kojem se neke riječi i izričaji mogu zapisati na

Nedopustivo

Nedopustivo je da se u pravopis unosi jezični savjetnik te da pravopisne inačice na osnovi toga budu tretirane kao dopuštene ili preporučene. Takvi pravopisni kriteriji ne postoje ni u jednom pravopisu, pa im nije mjesto ni u hrvatskom. Dakle, jezičnomu savjetniku nije mjesto u pravopisu i toga su se pravopisci trebali držati. Nadalje, u pravopis ne ide ni jezikoslovni pojmovnik jer porabnik (korisnik) pravopisnih pravila ne mora ama baš ništa znati o fonemima, grafemima, jotaciji, palatalizaciji, sibilarizaciji… Njega zanima samo kako slovno realizirati određeni tekst.

dva načina. Kad se isto bilježi na dva načina, toga je vrlo malo i ne stvara to u pisanoj komunikaciji većih poteškoća. Pisali mi pogreška ili pogrješka, nitko pod tim ne će razumjeti neku drugu riječ. Nedopustivo je da se u pravopis unosi jezični savjetnik te da pravopisne inačice na osnovi toga budu tretirane kao dopuštene ili preporučene. Takvi pravopisni kriteriji ne postoje ni u jednom pravopisu, pa im nije mjesto ni u hrvatskom. Dakle, jezičnomu savjetniku nije mjesto u pravopisu i toga su se pravopisci trebali držati. Nadalje, u pravopis ne ide ni jezikoslovni pojmovnik jer porabnik (korisnik) pravopisnih pravila ne mora ama baš ništa znati o fonemima, grafemima, jotaciji, palatalizaciji, sibilarizaciji… Njega zanima samo kako slovno realizirati određeni tekst.Hrvatski pravopis, o kojem je ovdje riječ, ima samo 35.000 riječi. To je nedopustivo malo, čak i za osnovnoškolce i srednjoškolce kojima je Hrvatski pravopis namijenjen. Pravopisni rječnik je trebao sadržavati znatno više riječi hrvatskoga jezika, umjesto jezičnoga savjetnika i jezikoslovnoga pojmovnika.

U Hrvatskom pravopisu IHJJ-a postoji još nešto čemu tu nije mjesto, a to je znakovlje za gluhe i nijeme osobe. Svugdje u svijetu komunikacija s takvim osobama vrši se znakovima pomoću prstiju ruku, a takve osobe su uglavnom pismene. Za pisanje su potrebne oči i ruka, a gluhe i nijeme osobe to imaju. Ako to znakovlje može biti u pravopisu, onda može i prometno i svako drugo, ali to onda nije pravopis. Pravopis navodi također na svojim stranicama glagoljicu i hrvatsku ćirilicu. Kakav odnos glagoljica i hrvatska ćirilica imaju prema suvremenoj gajici? U Hrvatskoj je službeno pismo hrvatska latinica. Glagoljici i hrvatskoj ćirilici je mjesto u povijesti jezika i pisama te tamo gdje ih izučavaju. Voditelj projektne družine je nastojao unijeti u pravopis što više razlika da pokaže kako on ima što drugi nemaju, da on zna što drugi ne znaju, da se po tom njegov pravopis ističe. Imajući sve to u vidu, dakle koncepciju i sadržaj, može se zaključiti da je Hrvatski pravopis IHJJ-a sastavljen, nažalost, u žurbi, bez strukovne sloge pojedinih sudionika jezične politike i ozbiljne prethodne raščlambe što mora, a što ne mora ući u normativni pravopisni priručnik.

8. Vjerojatno glavni urednik čita samo ono što o njegovu pravopisu pišu N. Bašić, A. Bagdasarov i S. Ham jer ne navodi Maticu hrvatsku, Razred za filološke znanosti HAZU-a (ove su udruge sudjelovale u raspravi o pravopisu i dale mu lošu ocjenu) ili mišljenje o novom pravopisu L. Auburgera, M. Grčevića, R. Katičića, A. Kovačeca, M. Mamića, M. Nosića, M. Samardžije, B. Šimunića ili na primjer Anite Peti-Stantić i Keitha Langstona. Primjerice, u svoj knjizi Hrvatsko jezično pitanje danas: Identiteti i ideologija (Zagreb, 2013.) njezini autori pišu: ” … u novom se institutskom pravopisu predlažu pravila koja su zapravo posve u skladu s Matičnim pravopisom iz 2007., s tom razlikom da se u institutskom pravopisu, vjerojatno kao ustupak akademcima, mjestimično dopuštaju dvojnosti. U nekim su slučajevima rješenja u tom pravopisu relativno nedosljedna…” (str. 201. – 202.).

Zanimljiva logika

9. Šutnju strukovnih i kulturnih ustanova i udruga (primjerice, nijedan odsjek za kroatistiku hrvatskih sveučilišta nije sudjelovao u raspravi o novom pravopisu) glavni urednik pojašnjava ovako: “… mi zaključujemo da na tekst radne inačice Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a nisu imali primjedaba jer kad su ih u prethodnim slučajevima imali, onda su ih jasno i artikulirali.”

Nema što, zanimljiva logika! Šutnja može značiti i ignoriranje, a ignoriranje ne možemo držati za uspjeh. Jedni šute jer ne smiju reći što misle, a drugi šute jer tako ignoriraju one koji kažu što misle. Jedni i drugi se boje odgovora! U narodu kažu: “Šutnja je bolja od bilo kakva govora i od nje glava ne boli.” Isto tako i drugi mogu reći da institutski pravopisci na znanstvene članke o promašajima u pravopisu ne odgovaraju znanstveno jer “nisu imali primjedaba…” Isto bi tako glavni urednik mogao odgovoriti i Denisu Derku, novinaru Večernjega lista, koji piše: „Gotovo pa nitko od brojnih hrvatskih jezikoznanaca, što akademika, što sveučilišnih profesora, nije htio za novine komentirati rad petnaestak doktora znanosti koji su život posvetili hrvatskome jeziku. Svi su uglednici naglo zašutjeli, čak i oni koji redovito grme na portalima i na stranicama svojih, ponekad čak i prozirno ideološki obojenih časopisa.” (poveznica). Dakle, glavni urednik smatra da katedre za kroatistiku na hrvatskim sveučilištima prihvaćaju njegov pravopis jer nisu imale primjedaba, inače bi reagirale. Bilo bi dobro navesti makar broj jezičnih strukovnjaka koji su se odazvali šutnjom ili uljudnim odbijanjem na institutsku zamolbu da budu recenzenti. Ispada da su se odazvala samo troje izvaninstitutskih strukovnjaka i njih još dvoje iz Instituta. Neobično je da izdavač iz vlastitih redova angažira ocjenitelje koji su jedino mogli napisati, što se je od njih i očekivalo, pozitivnu recenziju. Kako to da pravopis od javnih kritika ne brane njegovi autori nego je to pravo preuzeo glavni urednik koji se je sam imenovao urednikom. Pojedini autori toga pravopisa bi to, imajući u vidu njihove dosadanje radove, znatno bolje obavili. Kako to da od pet recenzenata nitko ne odgovara na javne kritike, a recenzenti su, kao i autori, itekako odgovorni za svaki nedostatak u tom pravopisu. Iako je Hrvatski pravopis rezultat timskoga rada, na početku knjige su popisani svi autori pa je uz njihova imena trebalo navesti i dijelove koje su obradili pa bi svaki autor bio odgovoran samo za svoj dio. Zanimalo bi nas kojega dijela toga pravopisa je autor glavni urednik jer je naveden u tiskanom izdanju na prvom mjestu kao autor.

Glavni urednik također piše i ovo o pravopisu: “… preporuku mjerodavnoga ministarstva o njegovoj uporabi u školstvu od šk. god. 2014./2015. prihvatili su svi nakladnici i uskladili sve udžbenike s Hrvatskim pravopisom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje”. A što bi bilo s nakladnicima kad ne bi uskladili udžbenike s Hrvatskim pravopisom IHJJ-a? Odgovor je jasan: njihovi udžbenici ne bi bili odobreni za porabu u školama i ostali bi bez zarade, a njih često ipak i zarada zanima. Postoji i „dekret” bivšega ministra obrazovanja izdavačima u kojima im postavlja uvjet da novi priručnici moraju biti usklađeni s novim pravopisom i to još u vrijeme kada ide rasprava o tom pravopisu. Javnost o tom zna (v. Školske novine od 7. svibnja 2013., str. 6., poveznica), zna i glavni urednik, ali ne želi o tom pisati u svojem reagiranju.

Jedinstven primjer u svijetu

10. Na koncu ravnatelj IHJJ-a piše: „Arturu Rafaeloviču Bagdasarovu na samome kraju mogu poručiti neka slobodno proučava i istražuje hrvatski jezik, neka ga slobodno voli do mile volje, ali kad je riječ o pravilima njegove uporabe, kodificiranju njegovih norma, onda taj posao neka ipak prepusti nama, hrvatskim jezikoslovcima, koji smo svoj život i sve svoje znanje posvetili upravo tome.”

To je doista čudno pa ne mogu povjerovati da to piše ravnatelj državne znanstvene

Šteta

Glavni urednik pravopisa umjesto ispravljanja pogrješaka i traženja sloge s javnošću i strukovnjacima, koji imaju drukčija mišljenja o tom pravopisu, odabrao je put stalnoga prepiranja i zastrašivanja. Rekli bismo, on šumom, drugi drumom i teško da će se negdje sastati i krenuti zajedničkim putem. Prema mojemu sudu put koji je odabran pogoršava, a ne poboljšava situaciju oko pravopisa i njegove primjene pa nanosi štetu ugledu Instituta, i šire kroatistici kao nacionalnoj disciplini.

ustanove. Iz njegova navoda proizlazi da bi samo Francuzi mogli pisati o francuskom jeziku i nitko više, Englezi o engleskom, Nijemci o njemačkom, Rusi o ruskom, a Hrvati dakako o hrvatskom. Slijedom toga valjalo bi zabraniti općilima da pišu o jezicima, kulturama, politikama…. drugih zemalja i dopustiti im da pišu samo o zbivanjima unutar vlastitoga naroda. Na normiranju hrvatskoga jezika, prema riječima glavnoga urednika, moraju raditi samo Hrvati (sic!). A što je sa stranim kroatistima od kojih su neki za kroatistiku učinili mnogo. Neki su od njih čak i članovi hrvatske Akademije, cijenjeni i nagrađivani u Hrvatskoj. A što je s hrvatskim strukovnjacima za strane jezike koji su izvan Hrvatske vrlo cijenjeni jer su dali golem doprinos razvoju disciplina kojima se bave. Ovo bi bio jedinstven primjer u svijetu da ravnatelj jedne hrvatske državne ustanove pokušava „zabraniti” stranim kroatistima da se bave hrvatskim jezikom jer, kako rasuđuje, što se oni imaju baviti normom hrvatskoga jezika kad u Hrvatskoj postoje bolji strukovnjaci za to. Svaki komentar tu je doista nepotreban i suvišan. I kako to ravnatelj Jozić namjerava provesti u djelo tu svoju „zabranu” ne samo meni nego i drugim stranim kroatistima da se bave normom hrvatskoga jezika. Treba li i domaćim kritičarima začepiti usta. Josip Broz Tito jednom je rekao: “Nije demokracija za svakoga”. Nije izgleda ni za mene pa ni za druge. Ipak se nadam da su iza nas ona vremena u kojima je vladalo jednoumlje i voluntarizam.

Kada se piše reagiranje na neki tekst, trebalo bi to reagiranje biti obrazloženo i tekstovno jednako onomu na koje se reagira, a ravnatelj Jozić prečesto u svojem tekstu odgovara Razredu HAZU-a ili Babić-Ham-Moguševu pravopisu, Vijeću za normu, Dunji Brozović-Rončević, Nataši Bašić ili još komu što znači da svojim reagiranjem želi odgovoriti i svim svojim oponentima, narod bi rekao jednim udarcem ubiti dvije muhe. U članku objavljenom u Kolu pisao sam i o brojnim pravopisnim promašajima, protuslovljima, neusklađenostima i nedosljednostima, ali o tom nijedne riječi, a umjesto toga kao reakcija na te prigovore autor navodi pogrješku u jednom nadnevku (naveden je dan predstavljanja institutskoga pravopisa 14., a ne 15. travnja), tko je doista obnašao dužnost bivše ravnateljice i sl., što je na kraju krajeva nevažno.

Napisao sam šesnaest stranica teksta, pa se očekuje i od oponenta isto toliko, i to obrazloženo. Ako moj članak nije znanstven, pun netočnosti, neistina itd., bilo bi dobro da voditelj pravopisne družine napiše svoj novi, znanstven i pošten članak koji bi se sigurno razlikovao od mojega. Tko mu je pak branio prije napisati svoju inačicu društveno-jezikoslovnoga prikaza aktualne pravopisne problematike? Da institutski pravopis ima i slabijih strana, to je samo po sebi razumljivo ne zato što svako ljudsko djelo obično ima svoje slabe strane, negoli je to golemo djelo o vrlo složenoj problematici u pojedinim dijelovima pa nije, razumije se, sve moglo biti savršeno. Glavni urednik pravopisa umjesto ispravljanja pogrješaka i traženja sloge s javnošću i strukovnjacima, koji imaju drukčija mišljenja o tom pravopisu, odabrao je put stalnoga prepiranja i zastrašivanja. Rekli bismo, on šumom, drugi drumom i teško da će se negdje sastati i krenuti zajedničkim putem. Prema mojemu sudu put koji je odabran pogoršava, a ne poboljšava situaciju oko pravopisa i njegove primjene pa nanosi štetu ugledu Instituta, i šire kroatistici kao nacionalnoj disciplini.

I na kraju moram reći da nisam imao namjeru reagirati na Jozićevo grubo i netolerantno reagiranje u Kolu jer to nije razina na kojoj se raspravlja o znanstvenim zaganama (problemima), nigdje u svijetu pa ni u Hrvatskoj, ali sam ipak bio prisiljen reagirati jer ovo nije prvi put da me osobno napada, čak i vrijeđa, osobito na hrvatskim portalima. Moje pisanje o hrvatskom pravopisu nije kritizersko nego kritičko jer upozoravam na ono što nije dobro i kako bi to trebalo biti. Imam na to pravo kao bilo koji drugi jezikoslovac, novinar, književnik, publicist, povjesničar itd. u demokratskom društvu. Uostalom, o svakom čovjeku najbolje govore njegova djela što posve ne znači da sve pišem uzorno i nemam pogrješaka. Jozićevo reagiranje je zapravo osveta zbog mojih kritičkih članaka o Hrvatskom pravopisu kojemu je on glavni urednik i izdavač i kao takav odgovoran za sve što u njem ne valja. Nažalost, Željko Jozić meni pa i drugima ne može znanstveno i konkretno odgovoriti na brojne promašaje u tom pravopisu. Ovim moje reagiranje završava, i ne će biti drugih reagiranja jer imam važnijega posla.

Artur R. Bagdasarov,
Kolo, br. 3., 2014.

Komentari

Komentari

Artur Bagdasarov

PISMO IZ RUSIJE Prof Bagdasarov: Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski, sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo

Objavljeno

- datum

  Kolektivna utopija “zajedničkoga jezika”  U Sarajevu je 30. ožujka ove godine objavljena tzv. deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaraciju je sročio i potpisao mali broj umnih ljudi iz Bosne i Hrcegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, umišljajući da predstavljaju sve stanovnike tih četiriju postjugoslavenskih država. (više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Uz 50. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika

Objavljeno

- datum

“Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema. On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce osjeća. Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se zgoda nadade. Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat će svijet, da si Hrvat.“                                                                                     – Vjekoslav Klaić

Deklaracija – povijesna prekretnica

Ovih dana Hrvatska obilježava 50. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. U drugoj polovici 1960-ih godina ponovno nametanje srpskohrvatskoga / hrvatskosrpskoga jezika kao državnoga jezika makroposrednika, opasnost etnojezičnoga izjednačivanja (asimilacije), nepostojanje vlastitoga etnolingvonima i ograničivanje prava na porabu materinskoga jezika izazvali su val prosvjeda pojedinih hrvatskih intelektualaca, znanstvenih ustanova i kulturnih društava Hrvatske – piše prof. Artur Bagdasarov na HKV-u.

Godine 1965. i 1966. neke su hrvatske strukovne udruge i znanstvene ustanove (Društvo književnika Hrvatske, Zagrebački lingvistički krug Hrvatskoga filološkoga društva, znanstveni kolektiv Instituta za jezik JAZU) istupili su u časopisu Jezik protiv gaženja ustavnih prava hrvatskoga naroda na samostalan razvitak i naziv svojega jezika, protiv neopravdanoga miješanja djelatnika općila (medija) u tekstove izvornika… i sl. U Zagrebu 9. ožujka 1967. godine uprava Matice hrvatske odabire povjerenstvo od 7 članova kojemu je povjereno da izradi tekst deklaracije o pravu hrvatskoga jezika na vlastito ime i ravnopravnu porabu među drugim jugoslavenskim jezicima.

U povjerenstvo Upravnoga odbora MH-a ušli su poznati hrvatski intelektualci: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko

Tekst Deklaracije potpisalo je 18 hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova (Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik JAZU, katedre za suvremeni hrvatskosrpski jezik – Filozofskoga fakulteta u Zadru i Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Društvo književnih prevodilaca Hrvatske i dr.)

Pavešić i Vlatko Pavletić. Kao neposredan povod za pisanje deklaracije poslužilo je obraćanje Savezne skupštine građanima zemlje da svestrano razmotre Ustav SFRJ-a iz 1963. godine i predlože neke izmjene. Poslije duge rasprave tekst Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bio je prihvaćen. Tekst Deklaracije potpisalo je 18 hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova (Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik JAZU, katedre za suvremeni hrvatskosrpski jezik – Filozofskoga fakulteta u Zadru i Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Društvo književnih prevodilaca Hrvatske i dr.).

Deklaracija je objavljena 17. ožujka 1967. godine u zagrebačkom tjedniku Telegram, uz opasku da se upućuje Saboru SR Hrvatske i Saveznoj skupštini SFRJ-a kao prijedlog u sklopu priprava za promjenu Ustava. U njoj se je tvrdilo da se ne ostvaruje rezolucija Novosadskoga dogovora iz 1954. godine o pravu svakoga naroda na samostalan i ravnopravan razvitak materinskoga jezika te da se provodi koncepcija jedinstvenoga “državnoga jezika”, pri čem u ulozi “državnoga jezika” nastupa “srpski književni jezik”. Taj se “državni jezik” preko administrativno-upravnoga aparata, općila (medija), porabe jezika u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, saveznoga zakonodavstva, diplomacije i političkih organizacija nameće kao jedinstveni jezik Hrvata i Srba. Tim se je, po mišljenju autorā Deklaracije, hrvatski književni jezik istiskivao i stavljao u neravnopravan položaj “lokalnoga narječja”, tj. u položaj područnoga dijalekta srpskoga književnoga jezika. Hrvatska jezična zajednica je tražila jasniju formulaciju etnolingvonima u članku Ustava, kao i davanje pravnih jamstava za očuvanje ravnopravnoga razvitka etnlingvokulturne raznolikosti jugoslavenskih naroda i narodnih manjina. Znanstvene i društvene organizacije koje su potpisale Deklaraciju zahtijevale su da se osigura dosljedna poraba hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika u svim područjima hrvatskoga javnoga i društvenoga života. Deklaracija je osuđena od komunističke vlasti, a mnogi su njezini potpisnici partijski kažnjeni, izključeni iz Partije i izbacivane s posla.

Deklaracija – brana jugounitarizmu

Deklaracija je postala simbol etnojezičnoga otpora jugoslavenskomu jezičnopolitičkomu

Hrvatska od pamtivijeka ima svoj autoetnonim Hrvat i etnolingvonim hrvatski jezik. U trećem retku Bašćanske ploče iz 1100. god. zapisano je: “Zvonimir, kralj hrvatski”. U Dobrinjskoj listini pisanoj hrvatskom glagoljicom 1. siječnja 1230. stoji: “Ja Petar Petriš prekopijah z latinskoga na hrvatski jezik”, a u Istarskom razvodu iz 1275.: “pisaše listi jezikom latinskim i hrvackim”.

unitarizmu koji je pokušao umjetno spojiti, izjednačiti i ozakoniti (kodificirati) hrvatski jezik u jedan i jedinstven tzv. srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik. To je bila svojevrsna borba dijela hrvatske jezične zajednice za etnolingvokulturni opstanak, pravo na osebujan i samostalan razvitak hrvatskoga jezika i njegove bogate kulturne baštine. “… Deklaracijom su hrvatski filolozi i književnici rekli odlučni NE! najprije sebi samima da se unitarističkim putem ne smije dalje nastaviti, da taj put jednom zauvijek treba prekinuti, zatim su jasno rekli cijelomu hrvatskomu narodu kako je taj put za nas poguban, a onda su rekli NE! Komunističkoj partiji SRH i SFRJ, konačno i svim Srbima. Bilo je to zaista povijesno NE, kamen međaš i u hrvatskoj politici općenito, a u hrvatskoj jezičnoj politici posebno.” (Stjepan Babić, Deklaracija – međaš dvaju razdoblja // Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Zagreb, 1997., str. 210.) Deklaracija je velik i izvanredno važan povijesni događaj za Hrvatsku jer spaja narod i hrvatski jezik u jednu nerazdvojevu etnolingvokulturnu cjelinu. Hrvatska od pamtivijeka ima svoj autoetnonim Hrvat i etnolingvonim hrvatski jezik. U trećem retku Bašćanske ploče iz 1100. god. zapisano je: “Zvonimir, kralj hrvatski”. U Dobrinjskoj listini pisanoj hrvatskom glagoljicom 1. siječnja 1230. stoji: “Ja Petar Petriš prekopijah z latinskoga na hrvatski jezik”, a u Istarskom razvodu iz 1275.: “pisaše listi jezikom latinskim i hrvackim”.

Istarski razvod, 1275. – 1395.

Hrvatskim Ustavom iz 1990. godine, u njegovu 12. članku, jasno i nedvojbeno je određeno da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Zalaganjem Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu hrvatski jezik 1. rujna 2008. godine dobio je u međunarodnoj knjižničarskoj klasifikaciji posebnu šifru ISO 639-2 kao zaseban jezik s vlastitom etnolingvokulturnom samoupravom (autonomijom) za Hrvatsku. Hrvatski jezik je priznati jezik u međunarodnoj zajednici i u Europskoj uniji, samostalno se razvija u različitim znanstvenim i obrazovnim ustanovama. Hrvatski se jezik u mnogim državama svijeta izučava odvojeno od bilo kojega drugoga, pišu se priručnici upravo hrvatskoga jezika.

Ali, vrijedi podsjetiti da i sada postoji internacionalna skupina društvenih djelatnika i dijela

Opskurna manjina i tzv. SH/HS jezik ili stvaranje novoga BCHS jezika

Jedana radna internacionalna skupina na postjugoslavenskom prostoru ponovno pokušava preispitati stečevine Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika.

jezikoslovaca koji ponovno pokušavaju osporiti njegovo samostalno postojanje, pravo na vlastiti etnolingvonim i posebni razvitak u Hrvatskoj. Narod je povijesno odabrao svoju vjeru, jezik i kulturu, a radna internacionalna skupina na postjugoslavenskom prostoru ponovno pokušava preispitati stečevine Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Upravo u Deklaraciji se govori o “pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama”. Jugoslavenski jezični unitarizam stalno uzbuđuju javnost i ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim susjednim državama, unošenjem pomutnje i nestabilnosti u jezične zajednice koje već odavno idu samostalnim putem razvitka svojih jezika. Narod ima ili mora imati svoj sustav vrijednosti i pravo taj sustav vrijednosti čuvati i svatko razvijati na svoj način u vlastitoj državi na osnovi demokratskih postupaka (procedura), ustanovljenih ustavom. Uzgred budi rečeno da riječ demokracija (grč. δημοκρατία – dēmokratía) u prijevodu sa starogrčkoga znači ‘vlast naroda’, od δῆμος (dēmos) – ‘narod’ i κράτος (krátos) – ‘vlast’. Manjina na nedemokratski način mimo volje naroda i ustava pokušava većini državljana nametnuti zamisao (koncepciju) povratka na staro, na tzv. SH/HS jezik ili stvaranje novoga BCHS jezika, stalno optužujući pojedine intelektualce i društvene institucije za tobožnji lingvonacionalizam, a u zadnje vrijeme i za lingvoekstremizam. Riječ nacionalizam, međutim, potječe od francuske riječi nationalisme (od 1798., prva poraba toga naziva pripada njemačkomu književniku Johannu Gottfriedu Herderu i francuskomu opatu Augustinu Barruelu), a ta pak od pridjeva national ‘narodni’, a ova od imenice nation ‘narod’ te dalje od latinskoga natio ‘rođenje, podrijetlo; pleme, narod’ i još dalje od glagola nasci ‘rađati se, potjecati, voditi podrijetlo’. Valja još jednom napomenuti da se je Jugoslavija raspala još 1991. godine, a od 22. prosinca 1990. godine hrvatski jezik predstavlja ustavom zaštićenu vrijednost kao jednu od bitinih sastavnica hrvatskoga istobita (indentiteta). Nakon referenduma u svibnju 1991. godine više od 90 % hrvatskih građana se je opredijelilo za samostalnu i neovisnu državu koja je u novom Hrvatskom državnom saboru usvojila Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Jezik Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca i Srba kao društveno-jezikoslovna pojava uplovila je ili mora uploviti u mirnije vode, u kojima nažalost u stalnim javnim raspravama ponovno i ponovno uzbuđuju etnojezične strasti, šireći u svijesti pojedinih ljudi nesigurnost na odabranom putu razvitka vlastitoga jezika. Jedan od sudionika Deklaracije, akademik Radoslav Katičić i knjizi Hrvatski jezik (Zagreb, 2013., str. 242.) piše: “Trajna nam je pouka i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koja je 1967. bila odgovor na političko nasilje nad hrvatskim jezikom.”

Deklaracija – nastavak hrvatskoga jezika

U uvjetima globalizacije i stupanjem u EU-u Hrvatskoj će biti potrebno državno vijeće za hrvatski jezik ili obnova ukinutoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika sukladno prijedlogu Upravnoga odbora Hrvatskoga kulturnoga vijeća od 18. veljače 2016. godine (Priopćenje HKV-a: O potrebi ponovne uspostave Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika), a također usvojiti jezični zakon o hrvatskom jeziku kojim će se razraditi ustavna jezična odredba o njegovoj službenoj porabi. Za postojanje normiranoga jezika nije dovoljno imati gramatike, rječnike i pravopise, potrebna je i jezična politika, zaštita i regulativa, dakle vijeće za hrvatski jezik kao regulatorno središte ili tijelo pri Vladi i jezični zakon.

Nema više povratka na staro, nema opasnosti od tzv. SH/HS ili BCHS, ali ima od nas samih jer materinski jezik sve manje učimo, jer nam je draži sve češće engleski… Jezik, kultura, povijest, duhovne vrjednote i nacionalne tradicije su alfa i omega razvitka društva. Temelj jedinstva hrvatske države svakako je jezik, upravo hrvatski, a ne bilo koji drugi. On oblikuje opće duhovno, građansko, kulturno i obrazovno područje. Služiti se njim na visokoj razini treba svatko u Hrvatskoj. Valja mu posvećivati što više pozornosti i voditi skrb o njem na svim razinama javnoga općenja, od škole do državnih ustanova, jer jezik nije zrak koji postoji sam po sebi, njega stalno moramo svjesno njegovati, pomno proučavati, brižno čuvati i razvijati.

Artur Bagdasarov

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

Prvi kršćanski propovjednici i ustanovitelji armenske crkve bili su apostoli Bartolomej i Juda Tadej

Objavljeno

- datum

 ARMENIJA DANAS SLAVI BOŽIĆ I BOGOJAVLJANJE   Prvi kršćanski propovjednici i ustanovitelji armenske crkve bili su apostoli Bartolomej i Juda Tadej, a prvi imenovani biskup – Zakarija (68.-72.). Prema  predaji apostol Bartolomej nakon pothvata u Indiji i Perziji došao je u Armeniju, gdje je sagradio mnoštvo crkava duž rijeke Araks i utemeljio samostan blizu naselja Van te mučenički preminuo (godine 68.) u jugoistočnoj Armeniji.

O širenju kršćanstva u Armeniji svjedoče Tertulijan, blaženi Augustin, Faust Bizantski (4. st.) u svojoj knjizi Povijesna knjižnica, Agafangel, armenski pisac iz 5. stoljeća, u svojoj knjizi Povijest carevanja Trdata, Grgur Prosvjetitelj u svojim propovijedima i drugi. Armenci svojim  apostolom smatraju i sv. Grgura Prosvjetitelja (arm. Surb Grigor Lusavorič, 239.-325./6.), koji je pokrstio kralja Trdata (Tiridata) III. (286. – 342.), a s njim i armenski narod. Armenija je prva zemlja na svijetu koja je prihvatila  301. godine kršćanstvo kao državnu religiju.

Jedna je od osnovnih osebujnosti i posebnosti euharistije u Armenskoj apostolskoj crkvi u tom je da u kaležu za euharistijsku žrtvu rabe cijelo vino bez miješanja s vodom, a vjerski blagdan Krštenja Gospodinova (Bogojavljenje, Sveta tri kralja, Poklonstvo kraljeva)  i Božić slave se u isti dan 6. siječnja prema staroj kršćanskoj tradiciji iz 3. – 4. st. Božić se slavio isprva u svim kršćanskim crkvama upravo 6. siječnja, a početkom 4.st. uvedeno je svetkovanje Božića na 25. prosinca, kada su Rimljani svetkovali rođenje nepobjediva sunca. Armenska katolička crkva za razliku od Armenske apostolske crkve slavi Božić 25. prosinca prema rimokatoličkomu obredu, a Bogojavljenje – 6. siječnja.

Toros Roslin, Bozić i Poklonstvo kraljeva, armenska sitnoslika 1268., Cilicija

Toros Roslin, Bozić i Poklonstvo kraljeva, armenska sitnoslika 1268., Cilicija

Toros Roslin, Krštenja Gospodinova, armenska sitnoslika, 1268., Cilicija

Toros Roslin, Krštenja Gospodinova, armenska sitnoslika, 1268., Cilicija

Navečer uoči blagdana svetoga Božića u svim crkvama služe liturgiju, koja se naziva armenski Črakalujc (liturgija Badnjaka). U ovaj dan vjernici pale svijeće i nose ih kući  za blagoslivljanje doma i pripravi za Božić. Idućega jutra, 6.siječnja, održava se Božićna liturgija. Dalje počinje blagdan Krštenja Gospodinova i crkveni obred blagoslivljanje vode (arm. Džurornek) u koju dodaju sveto ulje. Prema tradiciji, nakon crkvenoga bogoslužja vjernici nose doma malo blagoslivljane vode. Voda se naziva bogojavljenska i smatra se ljekovita za bolesnike, čuva se doma. Na božićnom će se stolu najčešće naći ponajprije riba, pilav sa suhim grožđem i sušenom marelicom, crno vino i slatka gata iz lisnata tijesta. Riba je još od davnine u kršćanstvu bila tajni znak raspoznavanja, simbol kršćana. Riža simbolizira narod, suho grožđe i marelica – Gospodnjih izabranika, a crno vino – Kristovu krv. Nakon Božića u Armeniji obilježavaju Dušni dan (arm. Mereloc).

armenbizjelo

U jednoj je subesjedi za portal Katolik mons. dr. Juraj Kolarić među ostalim rekao o armenskom narodu i njegovoj Crkvi :”Malo je naroda na svijetu kojima je povijest isprepletena takvim i tolikim stradanjima, patnjama i tragedijama kao Armencima. Zbog svojega povoljnoga zemljopisnoga položaja, kao najpogodnija veza između Istoka i Zapada, Armenija je postala pozornica na kojoj su se odigravale velike vojne predstave. Prema armenskoj predaji prvi navjestitelji evanđelja u Armeniji bili su apostoli, koje je sam Krist poslao u Armeniju. Prema jednoj legendi apostol Armenije bio je sv. Juda Tadej, a prema drugoj sv. Bartol. Kralj Abgar je, navodno, čuo za Isusa i poslao mu pismo u Jeruzalem s molbom da dođe u Armeniju, jer ga Židovi proganjaju. Krist je, prema legendi, odgovorio kralju pismom u kojem obećava da će poslati Judu Tadeja, koji je doista i došao u Armeniju, ozdravio bolesnoga Abgara i ostao u Armeniji. Prvi apostol Armenije Grgur Prosvjetitelj (240. – 332.) obratio je i pokrstio kralja Trdata, koji je godine 295. proglasio kršćanstvo državnom vjerom Armenije, dakle davno prije nego što je to na Zapadu učinio Konstantin Veliki. Tako su Armenci postali prvi kršćanski narod u povijesti svijeta. Međutim, svoju vjernost kršćanstvu morali su krvavo platiti ostavši dugi niz stoljeća narod bez domovine. Za Prvoga svjetskoga rata Turci su započeli uništavanjem Armenaca. Europa je na taj genocid gledala skrštenih ruku. Bježeći pred ubojicama i napuštajući svoja ognjišta, Armenci su iskopavali kosti svojih preminulih i nosili ih sa sobom u nove neizvjesnosti.”

armenski-krscani

Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo uz blagdan Bogojavljenja!

Artur Bagdasarov

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.