Connect with us

Društvo

Objavljujemo transkript koji dokazuje da su srpski agenti i danas u vrhu hrvatske politike, u medijima i policiji!

Objavljeno

- datum

Uoči ovotjednog nastavka suđenja Tomislavu Merčepu (ročište na Županijskom sudu je 10. srpnja), objavljujemo dijelove svjedočenja generala Imre Agotića pred Sudom u Haagu u procesu protiv ‘Vukovarske trojice’, dijelove koji dosad nisu – koliko znamo –  objavljivani u medijima, a koji rasvjetljavaju okolnosti mnogih ratnih zbivanja pa i događaje zbog kojih se sudi Merčepu, no koji bacaju novo svjetlo i na činjenicu da hrvatske vlasti već godinama začuđujuće uporno vuku poteze na štetu hrvatske države i hrvatskih nacionalnih interesa.

General Imra Agotić, bivši pripadnik KOS-a Jugoslavije koji je početkom 1991. prešao na hrvatsku stranu, na sudu u Haagu je, naime, govorio o višegodišnjem sustavnom ubacivanju srbijanskih (jugoslavenskih) agenata u vodstva budućih političkih stranaka u Hrvatskoj, u hrvatske medije, policiju i druge ključne institucije još tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, te o činjenici da je hrvatska vlast u rujnu 1991. došla do popisa imena svih KOS-ovih agenata u Hrvatskoj… i to prilikom osvajanja vojarne JNA  u Maksimirskoj ulici u Zagrebu. Nikada tu mrežu, međutim, nije objelodanila, niti ‘počistila’, ili pročistila – što znači da ti ljudi i danas djeluju u hrvatskim institucijama! ‘Detašment’ u Zagrebu ubacivao ljude u hrvatske stranke i policiju Objavljujemo ovdje dio autentičnog transkripta svjedočenja generala Imre Agotića u Haagu:

ADVOKAT VASIĆ – PITANJE: Da li se nakon dolaska gospodin Vasiljevića na čelo Uprave bezbednosti širi i delokrug rada organa bezbednosti na civilni sektor, što do tada nije bilo u ingerencijama Službe bezbednosti?

SVEDOK AGOTIĆ – ODGOVOR: Točno je. ADVOKAT VASIĆ – PITANJE: Da li se i organizaciono stvaraju tri nove grupe za praćenje aktivnosti usmerene na nadzor društva van JNA, zar ne?

SVEDOK AGOTIĆ – ODGOVOR: Ako je u pitanju vjerovatno zrakoplovstvo, onda je to točno izraženo kroz stvaranja tri nova detašmana u Zagrebu, Sarajevu i Nišu, koji su imali zadaću negdje od 1988. godine, 1989. godine rad prema strukturama društva, što do tada nije bio slučaj i bilo je Pravilom službe zabranjeno.

ADVOKAT VASIĆ – PITANJE: Da li je detašman koji se nalazio u Zagrebu dobio zadatak da svoje aktivnosti usmeri prema hrvatskom političkom rukovodstvu i pripadnicima MUP-a i da među njima uspostavi saradničku mrežu?

SVEDOK AGOTIĆ – ODGOVOR: Tako je.

ADVOKAT VASIĆ – PITANJE: Da li se to dešavalo nakon višestranačkih izbora u Hrvatskoj takođe?

SVEDOK AGOTIĆ – ODGOVOR: To je naročiti intenzitet imalo nakon višestranačkih izbora, ali i u pripremi istih, kada su se pojavile političke partije, od konca 1989. godine to je počelo se realizirati.

ADVOKAT VASIĆ – PITANJE: Da li je ova saradnička mreža radila na prikupljanju informacija iz samog vrha političkog rukovodstva Hrvatske?

SVEDOK AGOTIĆ – ODGOVOR: U prirodi službe je doći što bliže vrhu, izvoru.

ADVOKAT VASIĆ – PITANJE: Da li je postojao plan da ova saradnička mreža ostane i nakon što JNA napusti teritoriju Republike Hrvatske?

SVEDOK AGOTIĆ – ODGOVOR: Ako je u pitanju Drugi detašman KOG-a, tako je. To je bio cilj i to je bila zadaća: ”Ostaviti uporišta na toj teritoriji i kada se povuče”.

ADVOKAT VASIĆ – PITANJE: Sledeći korak je bio i proširenje ove saradničke mreže na medije, zar ne? Prvo su gradili mrežu agenata u hrvatskim medijima?

SVEDOK AGOTIĆ – ODGOVOR: Čini mi se da je to bio prvi korak da je prije taj korak bio, pa onda na politička vođstva stranačka, jer u to vrijeme, svi smo svjedoci, mediji su imali vrlo veliku ulogu u stvaranju javnog mnjenja.

ADVOKAT VASIĆ – PITANJE: Da li je ova operacija o kojoj govorimo, koju je vodio Drugi detašman, ostala tajna do samog kraja rata?

SVEDOK AGOTIĆ – ODGOVOR: Ona je ostala tajna dok nije zauzeta vojarna u kojoj je bilo njihovo sjedište, a koliko brzo iza toga su službe sigurnosti Hrvatske analizirale zapljenjene materijale, to ne mogu tvrditi, koliko je to vremena proteklo, ali do kraja rata to nije ostala tajna.

ADVOKAT VASIĆ – PITANJE: Rekli ste do… Govorili ste o upadu u kasarnu gde se matrerijal nalazio. Da li nam možete raći u kojoj je to… kada je to bilo? U koje doba godine?

SVEDOK AGOTIĆ – ODGOVOR: To je bilo 15. deveti 1991. godine u Maksimirskoj kasarni gdje je bilo njihovo sjedište.

ADVOKAT VASIĆ: Da li vam je poznato, da li je nakon hapšenja grupe “Labrador” došlo do otkrivanja celokupne saradničke mreže u političkom i policijskom miljeu Republike Hrvatske?

SVEDOK AGOTIĆ: Ja tada nisam bio pripadnik Službe sigurnosti Hrvatske, a kada sam postao savjetnik za nacionalnu sigurnost, onda se o tom konkretnom slučaju i detalju nisam interesirao, jer nije bilo aktuelno. Ali koliko sam čitao iz “Duge” beogradske, mislim da su tamo iz saslušanja pojedinaca u Beogradu, kojima je suđeno, iznešeni podaci da je tom prilikom ostala dokumentacija o suradničkoj mreži u svim strukturama na prostoru Hrvatske koji je taj Drugi detašman držao.

ADVOKAT VASIĆ: To je ona saradnička mreža o kojoj smo govorili nešto ranije, zbog čijeg je formiranja i Drugi detašman dobio zaduženje da kontaktira pripadnike politike i MUP-a Hrvatske i javna glasila, je l’ tako?

SVEDOK AGOTIĆ: Točno. Agotić: Najvažnije je da mreža nikada ne bude otkrivena.

ADVOKAT VASIĆ: Da li ova grupa ima veze sa događajima vezanim za jevrejsko groblje u Zagrebu? Da li imate takva saznanja?

SVEDOK AGOTIĆ: To je ono koje govorim da se u hrvatskoj javnosti je uvjerenje, da li je to sudski dokazano, ja to ne znam, jer su procesi neki vođeni po tome, uvjerenje da je ta struktura i izvršila diverziju, postavljajući eksplozivnu napravu na jevrejsko groblje, odnosno spomenik na jevrejskom groblju i u jevrejsku općinu u Palmotićevoj ulici u Zagrebu.

ADVOKAT VASIĆ: Šta nam možete reći kao oficir bezbednosti, bivši oficir bezbednosti… Izvinjavam se. Koliko je bitno za jednu obaveštajnu operaciju da ostane neotkrivena saradnička mreža, pogotovo ako ona prožima najodgovornije elemente?

SVEDOK AGOTIĆ: Vrlo je bitno i svaki pripadnik službe je dužan poduzet sve da to učini.

ADVOKAT VASIĆ: To je s toga kada bi jedna mreža bila otkrivena, praktično bi teško bilo organizovati drugu mrežu na istom prostoru, zar ne?

SVEDOK AGOTIĆ: Gubi se povjerenje u službu, a i to su neki od principa rada… -, tvrdio je, između ostalog, 2005. godine u Haagu danas pokojni general Hrvatske vojske Imra Agotić odnosno bivši ‘oficir bezbednosti JNA’, koji je itekako dobro bio upućen u tematiku ubacivanja stranih agenata unutar hrvatske politike, medija, policije… Jesu li zato pustili engleske špijune i odbili izručiti Perkovića? Agotićevo svjedočenje i danas, devet godina kasnije, otvara mnoga pitanja:

ivo_josipovic_thumb1-300x242

Zbog čega imena stranih agenata do danas nisu službeno objavljena a te osobe odstranjene s javnih pozicija?

Ima li veze činjenica da u Hrvatskoj i danas na visokim pozicijama djeluju suradnici KOS-a s činjenicom da hrvatske institucije godinama vuku antihrvatske poteze i provode antihrvatsku politiku? Je li zato Hrvatska vlada odustala od financijske pomoći Europske Unije za stradale u nedavnim poplavama kako bi Srbija mogla uzeti sav novac predviđen za tu namjenu? Pristaju li zato hrvatske vlasti na sve moguće teritorijalne ustupke na hrvatsku štetu, jesu li zato dopustili pripadnicima britanskih tajnih službi da vršljaju po Hrvatskoj tražeći generala Gotovinu? Jesu li zbog toga tako gorljivo branili Josipa Perkovića i protivili se njegovom izručenju Njemačkoj, premda je Hrvatska zbog takve politike trpjela i trpi ogromnu međunarodnu štetu? Je li to razlog neviđene medijske cenzure prema predstavnicima Saveza za Hrvatsku koji su u svom programu nedvosmileno obećavali provođenje lustracije?

Odgovore na ta pitanja pokušali smo dobiti od osoba koje već dulje vrijeme analiziraju ovu problematiku i koji godinama tvrde ono što se i iz transkripata iz Haaga vrlo jasno dade naslutiti.

Domazet: U operaciji Slog spominje se 400 agenata u medijima – Nedvojbena je činjenica da su suradnici KOS-a i dalje tu, odnosno da su ostali u Hrvatskoj. Imra Agotiće je to morao znati jer je i sam bio pripadnik KOS-a. Nedvojbeno je, dakle, da je mreža KOS-a i UDBE bila velika i razgranata. Samo se u operaciji ‘Slog’ spominju imena 400 novinara -suradnika KOS-a. Ti ljudi su do danas u hrvatskim medijima! Brojni suradnici UDBE su ostali i u policiji, a o politici da i ne govorimo. U Hrvatskoj imamo samo dva nova ministarstva: ministarstvo obrane i vanjskih poslova, dok je sve ostalo naslijeđeno iz bivše države. Pitanje stranih agenata, odnosno suradnika UDBE i KOS-a nikada u Hrvatskoj nije rasčišeno, zbog čega danas i imamo takve probleme u Hrvatskoj – smatra admiral Davor Domazet-Lošo, bivši hrvatski obavještajni analitičar, koji u zadnje dvije godine javno tvrdi da u Hrvatskoj imamo unutarnju agresiju koju provode hrvatski političari i hrvatske institucije.

Ovo pojašnjava događaje oko Josipa Perkovića

Problem je što je mrežu KOS-a i  UDBE u Hrvatskoj, po svemu sudeći, preuzela britanska kontra obavještajna služba. To pojašnjava i ono što se događalo u slučaju Perković. Bit cijele te priče i stahovito velikih otpora Vlade Perkovićevom izručenje je činjenica da se na suđenju Perkoviću želi razotkriti ostatke UDBE i KOS-a u Njemačkoj. Zato je Vlada toliko dugo odbijala izručenje. I ako smo svjesni činjenice da danas u Hrvatskoj imamo ostatke mreže UDBE i KOS-a, ako je točna pretpostavka da ih kontrolira obavještajna služba Velike Britanije te ako znamo da su oni infiltrirani u sve pore društva, onda je jasno da tisuću ljudi na raznim pozicijama može blokirati cijeli sustav jedne države. Pod unutarnjom agresijom na Hrvatsku podrazumijevam činjenicu da niti jedna institucija u Hrvatskoj više ne funkcionira, te da su u isto vrijeme blokirane sve stvaralačke snage u Hrvatskoj. Mladi masovno odlaze u inozemstvo, a vlast ne poduzima ništa da to zaustavi. Baš naprotiv, ministrica Opačić čak i potiče njihov odlazak riječima:

Sada možete otići raditu u zemlje Europske Unije. Ako Vlada nije tražila sredstva za obnovu kuća obitelji stradalih u poplavama iz EU, a Srbija se time okoristila, onda je to najveći mogući čin unutarnje agresije. Mnoge činjenice govore, dakle, da hrvatske institucije čine sve da Hrvatskoj nanesu štetu – primjećuje Domazet, podsjećajući i na najnoviju aferu ‘Barbika’. ‘Barbika’ i ‘Suzana’ imaju isti rukopis – Predsjednik Josipović, koji je zadužen za nacionalnu sigurnost, javno ovih dana govori o paraobavještajnom podzemlju, odnosno o pokušaju rušenja ustavnog poretka. Ali on to, u isto vrijeme, ne želi istražiti, čime nas izravno ugrožava! Zato sam uvjeren da obavještajno podzemlje može postojati samo kod njega u Uredu predsjednika. Jer, pogledajte o čemu se radi u aferi ‘Barbika’, pa to usporedite s načinom na koji je bivši predsjednik Mesić diskreditirao tadašnju predsjedničku kandidatkinju Jadranku Kosor.

Nju je tada posprdno zvao ‘Suzana’, svjesno je diskreditirajući. Sličnost sa aferom Barbika je velika, jer je i rukopis isti – zaključuje admiral Domazet, aludirajući na činjenicu da je i bivši predsjednik Mesić, kao i Josipović, imao istog savjetnika za nacionalnu sigurnost – Sašu Perkovića, sina bivšeg šefa UDBE i optuženika za sudjelovanje u ubojstvu političkog emigranta Stjepana Đurekovića. Većinu Domazetovih stavova dijeli i Branko Borković – Mladi Jastreb, posljednji zapovjednik obrane Vukovara i predsjednik A-HSS-a, kojega su Manolićevi ljudi, baš kao i Milu Dedakovića Jastreba te druge Vukovarce, nakon pada Vukovara zatvorili u kotlovnici na Lašćini, te ispitivali kao okorjele kriminalce, premda do danas nitko, unatoč Manoliću koji tvrdi drugačije, ne može osporiti činjenicu da su herojski – bez oružja i opreme – mjesecima odolijevali znatno jačem neprijatelju. Borković:

Ovo je dokaz da oni i danas vladaju Hrvatskom 

Agotićevo svjedočenje dokaz je da udbaška ekipa i danas vlada Hrvatskom. Iz transkripta se vidi da su se srbijanski agenti još osamdesetih ubacivali u buduća vodstva hrvatskih političkih stranaka, da su dobivali stanove u Hrvatskoj kao nagradu za svoje djelovanje. A budući da nije bilo lustracije, znači da su oni i danas na vlasti. I ne vrište oni zbog nas (Manolićeva komisija je Borkovića, Dedakovića, Marina Vidića-Bilog i ostale heroje Vukovara proglasila rušiteljima ustavnog poretka i taj zaključak do danas nije poništen), već zbog sebe. I tu se vjerojatno krije odgovor na pitanje: Zbog čega hrvatska vlast tako uporno radi protiv interesa hrvatskog naroda i hrvatske države. Rade za druge, pa ne mare za hrvatske interese. Zato smo u Savezu za Hrvatsku odlučni u nakani da provedemo lustraciju te da sve one koji su radili protiv Hrvatske udaljimo od svih javnih funkcija, a zločince kaznimo – zaključuje Branko Borković, Mladi Jastreb.

Izvor: Kamenjar.com/(braniteljski-portal.hr)

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

ŠTERC: Hrabre odluke, poput islandskih…

Objavljeno

- datum

Negdje tamo u vremenima nakon oslobađanja Hrvatske i brzinskog, rezolutnog i munjevitog slamanja agresorske vojske različitog sastava i teških pregovora s predstavnicima brojnih europskih i svjetskih institucija, organizacija, udruga, zadruga i slično, jedan nam je njihov uvaženi i visoki predstavnik (inače Šveđanin u OESS-u) vrlo jednostavno odgovorio na još jednostavnije pitanje. Po kojem ste kriteriju birani u diplomaciju?

Primarni je kriterij ulaska u diplomaciju u našoj zemlji lojalnost prema njoj, a tek nakon toga slijede obrazovanje (znanje plus sposobnosti), poznavanje svjetskih jezika, stručnost, komunikacijske vještine, otvorenost, elementarna hrabrost, timski rad i slična atribucijska obilježja. Ostali su sudionici razgovora samo potvrdili kako je i u njihovim zemljama isto. Lojalnost prema zemlji koju predstavljaš bila nam je tada u postolujnim pobjedničkim vremenima standardan i neupitan dio dostojanstva prema sebi i drugima, podizan i dosegnut prvenstveno velikim ratnim žrtvama i oslobađanjem zemlje. Nisu današnji pritisci na Hrvatsku izvana i iznutra ništa bitno drukčiji nego postolujni, a pogotovo haaški, samo su sudionici svih razgovora s naše strane različiti.

Zapravo, pobjednička postolujna vremena bila su po snazi posebno vanjskih pritisaka, istina postavljanih uglavnom na temelju unutrašnjih gubitničkih formacija, i formalnih čak optužaba u Haagu puno teža. Hrvatskoj se tada izravno i neizravno iz diplomatskih krugova prijetilo uvođenjem sankcija ne prihvati li, zamislite, uvjete populacije koja je izravno činila ili pomagala postupcima i razumijevanjem agresiju na Hrvatsku. Ponekad smo imali osjećaj kako smo ponovno sami kao i na početku agresije, ali nismo bili nikad, pogotovo u „oftherecord” varijanti. Zato je tada trebalo znati, ili barem procijeniti i bez visokih formalnih političkih razina, koji su i kakvi interesi zemlje koju predstavljaš i imati hrabrosti podvući crtu ispod koje Hrvatska ne može ići. Kao uostalom i u ratu kad crtu nisu smjeli probiti.

Nemojte misliti kako i tada nije bilo pritisaka s naše diplomatske razine vezanih za ustupke suprotnoj strani, od ljudi koji su još uvijek tzv. karijerni hrvatski diplomati i bez imalo neugode čuvaju isključivo vlastite financijski i statusno unosne pozicije. Na žalost. Jasan, utemeljen, razložno obrazlagan i branjen, svaki je rezolutni stav uvijek u pravilu uvažavan i nitko ga nije dodatnim pritiscima imao potrebe prelaziti od predstavnika međunarodnih institucija, organizacija i slično. Poneki nam se put činilo kako veliko dio hrvatskih karijernih (zapravo karijerističkih) diplomata, ne posjeduje niti elementarnu lojalnost prema Hrvatskoj, a nismo bili sigurni niti koju zemlju predstavljaju. Ništa nas zato danas niti ne čudi svima vidljiva sterilnost hrvatske tzv. karijerne diplomacije spram ključnih pritisaka izvana prema Hrvatskoj, kad se susjedi zažele malo našeg mora, dijela kopna ili pak strateških točaka unutar nacionalnog ili državnog prostora.

Ponavljamo, lojalnost zemlji koju predstavljaš, obrazovanost, pismenost, intelektualne pretpostavke i elementarna hrabrost, osnova su razumijevanja hrvatskih interesa za koje   ne trebaš usmenu ili pismenu potvrdu političkog, koalicijskog, nedefiniranog osrednjeg ili pak nekog drugog nadređenog miljea, kako bi pokrio vlastite slabosti i očuvao poziciju isključivim partijskim, političkim ili osobnim bezkriterijskim biranjem. Pogotovo ako si ministar ili ministarka. Hijerarhijsko traženje stavova, odluka, misli i postupaka do samog vrha, odlika je upravo neuređenog, nestabilnog i strogo centriranog sustava, kojom se po osnovnoj logici djelovanja sužava prostor, gubi širina i brzina odlučivanja i u konačnici pokazuje velika slabost, nespremnost i nepripremljenost prema pritiscima. Dostojanstvo prema zemlji i puku kojeg predstavljaš u takvom modelu funkcioniranja i odlučivanja, ponajmanja je briga uglađenih pregovaračkih salona, kao uostalom i reakcije  istog tog puka u kojima se jasno vidi nezadovoljstvo, apatija, sumnja i razočaranje. Zato im se i odlazak u novo i nepoznato, čini većim izazovom, nego ostanak, protest i čekanje promjena. Terminalna faza dostojanstva ili samo novi oblik hrvatskog podaništva?

  • Standardne hrvatske božićne slike nisu zaobišle niti Hrvatsku naših dana. Prepuna Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava i zgusnuti protokolarni prvi redovi uvijek su služili kao potvrda pripadnosti i uvažavanja tradicijskih hrvatskih katoličkih vrijednosti. Makar samo formalno. Najveći hrvatski sveti blagdan niti ovaj put nisu imali hrabrosti, volje niti želje javno uvažiti koalicijski partneri recentne hrvatske stabilnosti, pokazujući time kako im do prevladavajućeg puka u Hrvatskoj – uopće nije stalo. Nasuprot tome razdraganost različitosti u ‘Westinu’, pa i prozivke upitnih po puno toga, prema onima kojih tamo nije bilo, ponovno su Hrvatskoj poslali sliku i poruku manjinske bahatosti, koja uvijek svjesno podiže tenzije nerazumijevanja hrvatskih identitetskih realnosti. Priznavanje samog sebe i podanički odnos hrvatskih vlasti prema tome, svaki je put novi iskorak prema – terminalnoj fazi.
  • Božićne pak slike uređenih zemalja izgledaju sasvim drukčije i mogle bi nam biti uzor. Kao uostalom i zemlja iz koje dolaze. Zemlja naše zahvale i velikog uvažavanja. „Nezaposlene osobe na Islandu primaju ‘božićne bonuse’ kao i svi drugi građani. Islandsko Ministarstvo za socijalni rad priopćilo je da će nezaposlene osobe, koje su registrirane na zavodima za zapošljavanje, dobiti božićne bonuse u prosincu u iznosu od 65.162 kruna, odnosno 530 eura. Osobe s više djece će dobiti 4 posto veće bonuse u odnosu na ostale nezaposlene“. (N1, 16.12. 2017.).

Tako to rade oni koji razumiju ljude oko sebe i njihove potrebe. A Hrvatska? Otuđena po puno toga, slavi proračunski suficit: „U petak smo zaključili riznicu i platili sve uneseno u sustav. Godina 2017. je bila povijesno uspješna… možemo reći da smo u odnosu na originalni plan 5 milijardi ostvarili bolji rezultat… Posebno treba spomenuti, kada se sve zbroji u državni proračun, proračun opće države u 2017. je bio u suficitu” (Direktno, 01.01.2018.). I…?

Jeste li se uopće u suficitu sjetili istih kao i Island, ili možda svih blokiranih i ovršenih kojima ste istodobno uskratili isplatu božićnice potpisanim i odaslanim dekretom kako ne bi pritom oštetili banke, fondove i slično? Mogli ste, barem, za Božić osjetiti druge izvan postojećeg „sistemskog” svijeta kojem pripadate. Mogli ste najaviti i formiranje posebnog fonda za otkup dugova hrvatskih građana i postupno ga pretvoriti u investicijski fond kako bi zaštitili i ljude i njihove domove… Mogli ste…, ali niste! Uostalom, prava je porezna  reforma uvijek vezana za smanjivanje poreza za koje svi u Hrvatskoj znaju kako opterećuju i gospodarstvo i ulagače i stanovništvo. Usput, dostojanstvo se populacije koju vodite brani hrabrim odlukama, poput islandskih.

  • Znanstvenici, kao najamna i apologetska radna snaga političkog sustava, otužna je slika hrvatske stvarnosti, kojom se mladima koji pokušavaju ostati jasno poručuje kako i oni koji bi trebali imati jasan i znanstveno utemeljen stav, saginju glavu pred političkim diktatom stranačke hijerarhije i poslušnosti. Tko će ostati ako i mi koji postavljamo zakonitosti i logiku djelovanja u svojim predmetnim djelatnostima, nismo u stanju iza njih stati, već samo pionirski stajati dok su usmjerene kamere iza nedodirljivosti stranačkih čelnika? Još su nam uvijek pred očima slike ministra i državnog tajnika pridošlih u politički sustav s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kada svom snagom i silinom brane postupke istog tog sustava, niti sami ne vjerujući u ono što izgovaraju… Dostojanstvo znanstvenika prenijeti na studente dok istodobno poslušno stojite iza osoba kojima su znanost i znanstvena logika daleka obala (ne mislim pritom na pravu i neponovljivu ‘Daleku obalu’ i Bana), postaje problem koji odlazeći ne žele više gledati. Zato evo malo i Njih:

„Ja bih ugledao sunce kad bih ugledao nju

ja bih imao ljepotu da je pored mene tu

ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj

mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”. 

  • Saginjanje glave pod pritiscima izvana bez rezolutnih odgovora formalnog političkog sustava, ostavlja trag nemoći u hrvatskoj javnosti i pomalo osjećaj povlačenja i nebrige za mišljenja, osjećaje i stavove. Posljedice su vidljive u odgovorima prilikom anketiranja i intervjuiranja na pitanje: Zašto želite otići iz Hrvatske? Nisu to više prevladavajući odgovori vezani za ekonomska pitanja – zaposlenost, visinu primanja i slično, nego za način upravljanja Hrvatskom, povjerenje u politički sustav, neizvjesnu budućnost u Hrvatskoj, itd. Odgovor je dužnosnika s druge strane na sve to isti. Nemojte naše postupke gledati tamnim pogledom, nego pokušajte razumjeti. Inače će vam sve objasniti momak koji „konta”.

Zapravo nam je svima lijepo. Svima koji slijede i gledaju u Sunce.
Nasuprot s osmijehom prihvaćanih vanjskih pritisaka, prema unutra treba biti čvrst prema svima, a posebno onima koji nas ne razumiju i žele nekakve promjene na bolje. Kakve promjene, kad je dobro s nama. Spremnost na unutrašnju kontrolu i rezolutnost postupanja unutar stranaka ili Hrvatske, samo je odraz formiranja stranačkih kasti i vojski za koje važi vojna hijerarhija, lako prenosiva i na ukupnu populaciju. Sve suprotno u odnosu na vanjsko djelovanje, kao potvrda isključivog čuvanja Hrvatske za sebe.

  • Vodeće stranke u svom nazivu imaju i nominalno demokratsku atribuciju, koja bi trebala podrazumijevati širinu okvirnih političkih stavova, javnu ili barem unutarstranačku raspravu o ključnim problemima suvremene Hrvatske, uvažavanje mišljenja stranačkih intelektualaca i uopće akademske zajednice, naviknutost na misaone različitosti i puno još toga. Ne, nema toga, već se stranački problem svodi na to, kontrolira li predsjednik cijelu stranku ili ne. Kakva apsolutna kontrola stranke i slični postupci u demokratskim strankama i navika sukladno tome kontrole cijelog društva? Zato i imamo razinu podaništva koja je sustavno razorila gotovo sve vrijednosti u društvu i usmjerila mlade prema van.
  • Dostojanstvo i briga prema drugima izvan stranačja? Nepoznata kategorija!
    Kontrola stranke i pojedinaca u njima, ostavljanje dojma u javnosti, vlastiti izbor kadrova, usmjeravanje energije prema političkom suparniku, negiranje logičkih zakonitosti i cijeli još spektar nepotrebnog djelovanja i gubljenja snage i vremena, ne ostavljaju baš puno mogućnosti sagledavanja i razumijevanja najvažnije problematike danas u Hrvatskoj. Još manje odlučivanja. Sasvim je sporedno što Hrvatska demografski nestaje, dok smo mi stabilni sa svojima.
  • Hrvatski interesi? Izgubljeni negdje „na putu prema dole”, kako nam pjevaju veliki ‘Pipsi’ iz Utrine i Zapruđa:

Na putu prema dole

Mornari ti mašu

Žene te vole

Na putu prema dole

Jedino što trebaš više nemaš…

Autor: Stjepan Šterc/izvor: ovdje

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Sjećanje na Gvozdansko – hrvatsku Masadu

Objavljeno

- datum

 UZ SVEČANO OBILJEŽAVANJE 440. OBLJETNICE VELEJUNAŠTVA…  Pišem ovaj tekst jer sam duboko, po neznam koji puta, razočarana u hrvatske vodeće medije, uključujući i Hrvatsku televiziju HTV, koja ni jednom riječju i slikom u petak 12. siječnja kao i u nedjelju 14. siječnja 2018. nije izvjestila o obilježavanju 440. obljetnice velejunačke obrane Gvozdanskog od osmanlijskih i vlaških osvajača.

U petak, 12. siječnja 2018. u Zagrebačkoj katedrali nakon uobičajene večernje Svete mise održan je svečani, sada već tradicionalni koncert pod nazivom „Sjećanje na Gvozdansko – 440. godina od velejunačke bitke 1578. – 2018.“ 

Tadašnji hrvatski branitelji štitili su i branili ne samo utvrdu Gvozdansko nego i ostatke ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Potrebno je također istaknuti da je papa Lav X. (Leon X.) u pismu banu i biskupu Petru Berislaviću 1519. Hrvatskom Kraljevstvu podario naslov „Antemurale Christianitatis“ – Predziđe kršćanstva. Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske pod ravnanjem maestra Miroslava Vukovojca-Dugana podsjetio je sve prisutne u punoj Katedrali na junački čin branitelja Gvozdanskog i izveo program „Sjećanje Gvozdansko“ pomno izabranih skladbi prigodom 440. obljetnice slavne i junačke obrane Gvozna danskog. Producent koncerta bio je poznati orguljaš Edmund Andler Borić, a organizator obilježavanja 440. obljetnice bio je Hrvatski pokret za život i obitelj na čelu s predsjednicom Katarinom Kovačević te Damir Borovčak, koji je ujedno idejni začetnik i pokretač hodočašća u spomen žrtvama u Gvozdanskom – donosi hrvatski-fokus.hr

Uz orkestar nastupila je mlada i talentirana sopranistica Barbara Suhodolčan koja je otpjevala tri poznate pjesme: Cesar Franck – „Panis Angelicus,“ Gabriel Fauré: ‘Pie Jesu’ iz Rekvijema u D-molu, te Giuseppe Verdi: Ave Maria. Kroz program svečanog koncerta nadahnuto je vodila iskusna Ledi Oreb, koja je nakon svake izvedene skladbe tumačila potresne događaje iz hrvatske povijesti u 16. stoljeću uz ‘žive’ opise, značenja i junaštvo branitelja utvrde Gvozdansko.
 
U nedjelju 14. siječnja 2018. u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom održano je misno slavlje u spomen 440. obljetnice junačke obrane hrvatskog kaštela Gvozdansko i pogibije hrabrih branitelja utvrde u noći s 12. na 13. siječnja 1578.  Misnom slavlju nazočilo je više od 1000 hodočasnika iz cijele Hrvatske – sjevera i juga, istoka i zapada. Osim hodočasnika, misnom slavlju nazočili su i Ivica Krupić – izaslanik predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, Tomo Medved – ministar branitelja, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, predsjednica Županijske skupštine Ivanka Roksandić i drugi, zatim dvanaest hrvatskih generala-članova Hrvatskog generalskog zbora koje je predvodio general zbora Pavo Miljavac, predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog osloboditeljskog rata, predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i drugi. Na sreću, iako je siječanj, mi hodočasnici nismo morali drhtati na velikoj hladnoći, a dobri ljudi, hrvatski branitelji / braniteljske udruge pobrinuli su se za toplu okrjepu i kuhano vino.
 
Na početku misnog slavlja sve okupljene pozdravio je biskup Košić zahvalivši svima na dolasku. Svetu Misu u sklopu 9. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, biskupima u miru Antom Ivasom i Milom Bogovićem, generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem i domaćim župnikom Stjepanom Filipcem.
 
U homiliji je biskup Rogić rekao kako je sveti zadatak nas živih pamtiti velike dane i velike ljude iz naše povijesti: „ Pobjede i porazi dio su svakog ljudskog i narodnog života, sastavni dio življenja. Kako smo se kada ponijeli predstavlja povijest, učiteljicu života. Ono što padne u zaborav prestaje biti škola života, izvor nadahnuća, opomena ili poticaj za uzlete novih generacija. Ako zaboravimo velikane i herojstva kako ćemo danas odgojiti velikane i heroje? Kako se nositi s novim opsadama i zahtjevnostima vremena? Čime ćemo danas biti zadivljeni i što će nas nositi naprijed?“ Biskup Rogić svoju homiliju završio je riječima:
 
„Zato, s vjerom u Božju providnost i milosrđe, ne žaleći truda oko dobra svega naroda i zajedništva, ohrabreni iskustvom prevladanih nevolja, čuvajmo što nam je najsvetije. Najveća ljubav je u Bogu. On je ljubav sama koja Sina daruje za spasenje svakog čovjeka. Dati život, dati sebe za ljubav, za prijateljstvo, za istinu i vjeru, za obitelj i Domovinu ne može biti zaboravljeno. I nije život koji nestaje nego donosi svoje plodove i kad ga više ne bude. Tome nas i danas uče heroji Gvozdanskog i nakon 440 godina.“ Cijelu homiliju biskupa Rogića možete pročitati na internetskoj stranici Sisačke biskupije (www.biskupija-sisak.hr).    
 
Nakon mise slijedio je u tišini mimohod „U čast hrvatskim junacima Gvozdanskog“ do spomen-križa u središtu Gvozdanskog gdje se nalaze i spomen ploče s imenima hrvatskih žrtava pokolja 1941. i 1991. Na početku komemoracije molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio je biskup Košić, a komemoraciju je nadahnuto vodila Ledi Oreb. Vijence i svijeće kod spomen-križa položili su nazočni predstavnici vlasti, hrvatski generali Generalskog zbora, zatim braniteljskih udruga iz Domovinskog rata te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i hodočasnici. Na kraju komemoracije ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je „Plamen slobode.“
 
Gvozdansko je dugi niz desetljeća bilo osuđeno na memoricid. No, zahvaljujući neumornom istraživaču prešućivane hrvatske povijesti Damiru Borovčaku, inače inženjeru strojarstva, koji je napisao knjigu pod naslovom: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“ danas s ponosom hodočastimo u Gvozdansko i obilježavamo slavnu obranu kojoj nema premca u svijetu jer „smrznuta obrana nigdje u svijetu nije zabilježena.“ Gvozdansko je bio grad-utvrda u istoimenom selu između Gline i Dvora (na Uni), a zemljopisno pripada Pounju.
 
Gvozdansko je izgradio Nikola Šubić Zrinski III., otac Nikole Šubića Zrinskog IV., koji je 1566. obranio Siget, a time i Beč i Hrvatsku. Slavna obitelj Šubić-Zrinski osnovala je Gvozdansko zbog obrane od osmanlijskih napada na Hrvatsko Kraljevstvo i Europu koja u to vrijeme prema svim povijesnim izvorima nije previše marila za vapaje u pomoć koje su upućivali tadašnji hrvatski velikaši. Knezovi Zrinski bavili su se i rudarstvom: u okolnim šumama nalazili su se bogati izvori olova i srebra – znamenit je bio upravo njihov rudnik srebra u Gvozdanskom gdje su osnovali i kovnicu novaca, a dozvolu im je izdao kralj Ferdinand I. 18. studenog 1529. Zrinski su tako kovali čuveni srebrni novac, talire, u utvrdi Gvozdansko, a za taj su novac kupovali naoružanje i sve potrebno za obranu ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Stoga ne čudi da se velike količine prekrasnih talira mogu naći u muzejima Budimpešte, Beča i drugdje u Europi. Naime, taliri iz Gvozdanskog privlačili su pozornost svojom ljepotom zbog iznimne kakvoće umjetničkog likovnog rješenja. 
 
Utvrda Gvozdansko u 16. stoljeću zauzimala je važno mjesto u sustavu hrvatskih pograničnih utvrda i bila je brana pred najezdom osmanlijskih osvajača i vlaških pomagača. Osmanlijska vojska je od 1571. do 1577. poduzela četiri neuspješna pohoda na ovu velebnu i čvrstu utvrdu. Nažalost, Zrin je pao 20.12.1577.čime je bila riješena i sudbina Gvozdanskog, jer je Gvozdansko sa svih strana sada bilo okruženo turskim gradovima i njemu se niodkuda nije moglo pomoći. Neke turske čete stajale su pod utvrdom Gvozdansko još od 3. listopada 1577., a uoči Božića pred Gvozdansko dolazi Ferhat-paša Sokolović s velikom vojskom. Iz turskih povijesnih izvora saznajemo da je oko 10.000 osmanlijskih osvajača opkolilo i opsjedalo Gvozdansko, a samu utvrdu branilo je svega 300 hrvatskih momaka pod zapovjedništvom četvorice ‘kapitana’ čija imena jesu: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. Posljednja opskrba Gvozdanskog bila je u mjesecu kolovozu 1577. kada je Ignjat Moskon opskrbio grad-utvrdu na tri mjeseca. Stoga se u gradu pojavila velika bijeda, glad i žeđ: posada je redom jela svoje pse čuvare, a posljednja dva psa otrovali su im Turci.
 
Prema podatcima zima 1577./1578. bila je jako hladna – noću su od hladnoće pucala drveća, a i turski konji ugibali su od strašne zime.

Na Božić 1577. Ferhat-paša je po treći puta ponudio braniteljima Gvozdanskog predaju, ali su hrabri branitelji predaju odbili rekavši da će radije izginuti nego se osramotiti. Nakon toga, 10. siječnja 1578. uslijedio je prvi snažan juriš osmanlijskih osvajača koji su hrabri branitelji odbili. Isto tako uspješno su odbili osmanlijske juriše 11. i 12. siječnja, a nakon posljednjeg juriša u gradu je ostalo samo 25 do 30 živih branitelja koji bijahu izmučeni i glađu i žeđi, a vjerojatno bijahu mnogi i ranjeni. Ferhat-paša odredio je posljednji juriš za noć od 12. na 13. siječnja. „No, oko ponoći utrnuše u gradu svjetla i stražarske vatre, pa je Ferhat-paša stoga slutio varku i juriš odredio za jutro.“ I svanulo je jutro, ponedjeljak 13. siječnja 1578.: „Turci se spremiše na juriš te se polako približavahu gradu. No, u gradu bilo je sve tiho: niti je puška planula niti se koji branitelj pokazao na gradskom zidu. Sad su Turci razbili vrata i provalili u grad. Po dvorištu, trijemovima i odajama ležala su mrtva tjelesa hrabrih branitelja, ogrezla u krvi od zadobivenih rana. Neka opet bila su čitava, ali blijeda i suha bez daha života – smrznuli su se u studenoj noći od umora, gladi i žeđi.“
 
Turci u gradu nisu našli ni mrvicu hrane niti kap vode, nije bilo streljiva kao ni ogrjeva. Strašan prizor koji je zatekao snažno je ganuo Ferhat-pašu koji je odmah naredio da se pronađe i dovede kršćanski svećenik koji će „blagosloviti hrabre branitelje i pokopati ih po kršćanskom obredu.“ Također je naredio da se poginule ne smije pljačkati već se moraju pokopati kako su nađeni. To je bila najveća počast koju je osmanlijski osvajač odao poginulim braniteljima Gvozdanskog. I tako je nakon tromjesečne opsade Gvozdanskog pod vodstvom Ferhat-paše osmanlijska vojska ušla u grad-utvrdu, ali bitku koju su vodili nisu dobili: hrabri branitelji Gvozdanskog bili su pobjednici i u časnoj smrti.
 
Mnogi uspoređuju obranu Gvozdanskog sa židovskom utvrdom Masada i teksaškim Alamom čije se junačke obrane  i te kako pamte i ponosno obilježavaju u Izraelu odnosno SAD-u. No, Gvozdansko je primjer bez presedana u svjetskoj povijesti te nitko, nikada i nigdje nije učinio ono što je u Gvozdanskom učinio hrvatski čovjek, pobjednik i u smrti. Gvozdansko je ponos naše domovine Hrvatske! Ali nitko još nije snimio film o junačkoj obrani Gvozdanskog do posljednjeg čovjeka, dok su povijesni događaji Masade i Alama poznati diljem svijeta zahvaljujući njihovoj ekranizaciji. I samo još zapamtite riječi velikog Solženjicina:
 
„Da bi uništio jedan narod, moraš prvo sasjeći njegove korijene.“ Nažalost, stradanja Hrvata u Gvozdanskom ponovila su se 1941. i 1991. Naime, na sam Božić 1941. četnici su ubili, točnije zaklali 55 Hrvata katolika nakon Svete mise, najveću žrtvu podnijela je hrvatska katolička obitelj Grabarević jer je čak 13 članova obitelji bilo ubijeno; crkvu Sv. Filipa i Jakova tada su četnici spalili, a crkva je bila obnovljena tek 1965. Hrvatski civili u Gvozdanskom opet su bili žrtve srbočetničkog divljanja 1991. o čemu se danas malo znade jer se istina o stradanjima hrvatskog naroda u vrijeme Domovinskog osloboditeljskog rata namjerno prešućuje. A crkvu Sv. Filipa i Jakova opet su srušili četnici te krvave 1991. (crkva je obnovljena 1997.). Godine 1991. na Banovini je bilo gotovo sve isto kao i ne tako davnih 1940-ih, osobito 1945., kada su Banovinom tekli potoci krvi ubijenih Hrvata.
 
U čast svih žrtava kako Gvozdanskog, tako i Pounja, Banovine i brojnih drugih hrvatskih područja i mjesta patnje i stradanja hrvatskog naroda i naročito hrvatskih branitelja završit ću stihovima iz XXIV. pjevanja „Rat sunca sa mjesecom“ iz prešućivanog najduljeg hrvatskog epa ikada napisanog – „Gvozdansko“ čiji autor je jednako tako prešućivani hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić (1867.- 1949.):
 
„Mi smo jedin narod na tom svietu,
Koj vojuje samo da se brani;
Od Boga smo za to odabrani,
Da štitimo njegvu Pravdu svetu.
Vječnog mira mi smo temelj-kamen,
I namjera božjih ljudstvu znamen.
……..
Tu smo i mi pravde zatočnici,
Ko što uviek bjehu naši pređi;
Budmo i mi njeni mučenici
Zla i dobra na užasnoj međi.
Sva krv naša neka ovdje stine;
A za pravdu nek se Gospod brine.“
 
Napomena:
 
Za potrebe teksta korišteni su i citirani podatci iz slijedećih izvora:
Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata, knjiga peta;
Damir Borovčak: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“  
Ep „Gvozdansko“ sastavljen je od 21.406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja. Nažalost, ep je objavljen tek nakon šest desetljeća, 2000. godine, ali je ovo književno djelo ostalo nepoznato široj hrvatskoj javnosti zbog političkih okolnosti koje su nastupile te iste 2000. godine.  
 
Rodjena Marija Kuhar

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Predsjednik Trump: Svako dijete je dragocjeni dar od Boga.

Objavljeno

- datum

Hod za život je pokret rođen iz ljubavi: volite svoje obitelji; volite svoje susjede; volite našu naciju; i volite svako dijete rođeno i nerođeno jer vjerujete da je svaki život svet, da je svako dijete dragocjeni dar od Boga.

Znamo da je život najveće čudo od svih. Vidimo ga u očima svake nove majke koja u svojim rukama punim ljubavi njiše čudesno, nevino i predivno novorođeno dijete. Želim zahvaliti svakoj osobi ovdje danas i svima diljem naše zemlje koji rade s tako velikim srcem i neumornim predanjem kako bi se osiguralo da roditelji imaju svu nježnu podršku kako bi izabrali život.

Ovim riječima se američki predsjednik obratio sudionicima jučerašnjeg Hoda za život u Washingtonu.

Svaki čitatelj može misliti što hoće o Donaldu Trumpu, ali sama činjenica da je na ovakav način govorio o pro-life pokretu je ne samo za svaku pohvalu, već i ulijeva nadu da bi i mi jednog dana u Hrvatskoj, a možda i u ostatku Europe, mogli uživo slušati slične riječi od predstavnika ‘demokratski’ izabrane vlasti (izvorQuovadisCroatia).

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno