Connect with us

Društvo

Nova Jugoslavija pod njemačkim tutorstvom značila bi finis Croatiae

Objavljeno

- datum

Glavni zagovornik jugoslavenskih kreacija više nije V. Britanija. Sumnjiva je njemačka uloga u gužvama na granicama i ‘Deklaraciji o zajedničkom jeziku’

Pisac ovih redaka u ožujku 2015. godine objavio je knjigu pod naslovom „Hrvatska u žrvnju Jugosfere“. Dobar dio knjige – što je jasno vidljivo iz naslova – bavi se temom jugoslavenskih asocijacija kroz povijest, kao i modernim derivatima istih poznatima kao „Zapadni Balkan“ odnosno „Jugosfera“ – donosi direktno.hr.

Uvodni esej u knjizi problematizira britansku ulogu u kreiranju jugoslavenskih integracija u posljednjih stotinjak, pa i nešto više godina. Upravo je Velika Britanija uz Francusku bila glavni „vanjski“ promicatelj i čuvar jugoslavenske ideje koja se je dva puta nastojala provesti kroz monarhističku i kasnije komunističku Jugoslaviju. I nakon hrvatskog osamostaljenja Velika Britanija – koja je na Hrvatsku gledala kao na potencijalnog njemačkog saveznika – najviše je bila angažirana na provedbi projeka „Zapadni Balkan“ koji je Hrvatsku u perspektivi ponovno želio geopolitički i kulturološki „reintegrirati“ u prostor bivše Jugoslavije.

Ulaskom u EU 2013. privremeno su oslabljene „jugosferske“ tendencije, a pozornijim promatračima europske geopolitičke scene nije promakla niti činjenica da je otočka diplomatska velesila u mnogim aspektima promijenila svoju politiku prema ovome dijelu Europe. Konkretno, Britanija – koja je prije toga redovito igrala na kartu Srbije – povukla je nekoliko poteza koji se bez ikakve dvojbe mogu okarakterizirati protivnima srbijanskim nacionalnim interesima. Prije svega riječ je o rezoluciji UN-a o Srebrenici, iza koje je stajao britanski rukopis, a Velika Britanija poslala je i svoju zastavu na proslavu 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije „Oluja“, što je svakako iznenađujući potez ako imamo u vidu da je upravo diplomacija te države odigrala ključnu ulogu u kriminalizaciji Domovinskog rata na široj međunarodnoj sceni. I dok je „perfidni“ Albion putem Slovenije nastojao pod svaku cijenu usporiti hrvatski ulazak u EU (blokada je započela nakon posjeta britanske kraljice Ljubljani), direktorica  Odsjeka za istočni Jadran u britanskome Ministarstvu vanjskih poslova Karen Pierce izjavila je kako bi britanska Vlada bila spremna „pokušati prečicom progurati Srbiju kroz neke mehanizme Europske zajednice i NATO-a“.

Rat u Ukrajini i Vučić-Merkel politički „savez“

Razlozi kasnije promjene britanske pozicije prema Srbiji (britanska blokada poglavlja 23 u pregovorima sa Srbijom) svakako su mnogi, no mišljenja sam kako je glavni razlog početak rata u Ukrajini u proljeće 2014. koji nužno podrazumijeva i srbijansko svrstavanje prema tom sukobu. Na Srbe neki zapadni krugovi gledaju kao na „male Ruse“, pa je logično da se na Srbiju gleda kao na potencijalni ruski „trojanski konj“ u Europi. K tome, nekako u to vrijeme, vlast u Srbiji potpuno je preuzeo bivši radikal, a današnji „naprednjak“ Aleksandar Vučić koji je slopio politički „savez“ s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. Taj „savez“ nužno je doveo do promjene njemačke politike prema Hrvatskoj, koju se teško od tada može smatrati prijateljskom. Nema nikakve sumnje kako je promjeni njemačke politike prema Hrvatskoj doprinio i tzv. Lex Perković, a valja imati na umu i to da je njemačka vanjska politika u situaciji „velike koalicije“ pod snažnim utjecajem SPD-a koji nikada nije bio sklon Hrvatskoj (ministar vanjskih poslova Njemačke dolazi iz SPD-a). Činjenica da je Njemačka počela „igrati“ na Srbiju zasigurno je dovela i do promjene britanskog odnosa prema susjednoj državi.

I dok je njemački zaokret prema Hrvatskoj, odnosno Srbiji legitiman (svaka država ima pravo birati svoju vanjskopolitičku orijentaciju) ono što tjera na oprez jest činjenica da je Njemačka posljednjih godina de facto preuzela britanski vanjskopolitički obrazac prema „ovim prostorima“ koji želi stvoriti novi jugoslavenski okvir država bivše Jugoslavije. Sada već bivši njemački predsjednik Joachim Gauck u ožujku 2015. u susretu s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović izjavio je kako se je u Jugoslaviji vodio „građanski rat“, što je potpuno na tragu „jugosferske“ politike. Predsjednica je u tom slučaju reagirala državnički i ispravila svog njemačkog kolegu prigovorom kako se nije radilo o građanskom ratu, no Gauckova izjava bila je jasan indikator njemačkog zaokreta.

Njemačka želi jedinstveni „Zapadni Balkan“ kao rasadnik njemačke radne snage

Koji su pravi ciljevi trenutne njemačke vanjske politike plastično je izjava Gerharda Schrödera u rujnu iste godine o radnoj snazi iz „Zapadnog Balkana“. Naime, ovaj je bivši njemački kancelar tada predložio da Njemačka širom otvori vrata migrantima iz zemalja „Zapadnog Balkana“, i da se ljudi u tim zemljama školuju po njemačkom sustavu. „U tim zemljama možemo otvoriti njemačke centre za osposobljavanje, kako bi mladi ljudi stekli kvalifikacije za njihovo tržište rada ili kako bismo ih jezično, kulturno i profesionalno pripremili za osposobljavanje u Njemačkoj. I trebali bismo im dati priliku da žive u Njemačkoj nakon što uspješno i na vrijeme dovrše izobrazbu. Tako će sve strane imati koristi jer će zemlje porijekla dobiti bolje kvalificirane radnike, a Njemačka će ublažiti nestašicu stručne radne snage“ – eksplicirao je Schröder svoju ideju.

Govoreći neezopovskim rječnikom, bivši njemački kancelar de facto je tada predložio model po kojemu bi se zemlje tzv. Zapadnog Balkana tretiralo kao kolonijalni rasadnik njemačke radne snage, odnosno kao mjesto odakle će Njemačka regrutirati „rezervnu armiju kapitala“ za potrebe njemačkog tržišta. Takav prijedlog za svakoga razumnog čovjeka ima rasistički prizvuk, odnosno miriši na podjelu na višu i nižu klasu ljudi, što opasno podsjeća na neke ideologije iz vremena prije Drugoga svjetskog rata. Ako pak imamo na ovaj cilj njemačke vanjske politike, onda je posve logično da Njemačkoj odgovara politički, jezično i gospodarski integrirani prostor bivše Jugoslavije kao interesna sfera preko koje će gospodarski najmoćnija država Europe ostvarivati svoje ekonomske probitke. Ideja da Njemačka može vladati „ovim prostorima“ po britanskom obrascu dugoročno je posve promašena i neostvariva, no ovakve tendencije posve sigurno ne odgovaraju Hrvatskoj s obzirom na to da je svaka jugoslavenska ideja negacija hrvatske ideje.

S druge strane, nakon britanskog izlaska iz EU Njemačka dodatno ojačava svoju poziciju najmoćnije europske države, tako da nije teško predvidjeti daljnje inzistiranje na prethodno navedenom geokonomskom projektu koji Njemačkoj osigurava hegemonsku poziciju u ovome dijelu Europe. Srbijanski premijer i budući predsjednik Vučić prije koji je dan u razgovoru za „Politico.eu“ afirmativno govorio o ideji zajedničkog tržišta na Balkanu (ideja potječe od europskog povjerenika Johannesa Hahna) te je dodao da bi to bila „stara Jugoslavija, plus Albanija“. Vučić je u istom razgovoru pohvalio i Tita: „Tito je to napravio. Bio je komunistički diktator, ali pametan čovjek. Bravar, možete li zamisliti? Ali vrlo pametan. Znao je kako povezati ljude. To je ono što trebamo: povezati ljude“. Vučić očito pretendira postati novi Tito, a u tome uživa potporu Angele Merkel za koju tvrdi da je do u detalje upućena u situaciju na „Zapadnom Balkanu“.

Lijek protiv nove jugoslavenske nakaze – ulazak u Višegredsku skupinu

U Hrvatskoj postoje simpatije za Njemačku, s obzirom na njemačku pomoć Hrvatskoj u vrijeme Domovinskog rata kao i s obzirom na to da su mnogi Hrvati posao pronašli u toj državi. Te su simpatije razumljive jer nema nikakve dvojbe da je Njemačka bila jedna od rijetkih država koje su Hrvatskoj pomogle kad je bilo najgore, no svi moramo biti svjesni da u politici ne postoje prijateljstva, već interesi, i da su se okolnosti evidentno promijenile. Mnogi i danas Veliku Britaniju vide kao glavnog zagovornika nekih potencijalnih balkanskih kreacija, no tu je zapravo riječ o intelektualnoj lijenosti i nespremnosti da se prate promjene na geostrateškoj razini. Glavni zagovornik jugoslavenskih kreacija danas nije Velika Britanija, nego Njemačka, a – makijavelistički govoreći – Hrvatska bi u otporu prema takvim tendencijama diplomatsku potporu – paradoksalno – mogla tražiti upravo na strani Velike Britanije koja će nakon izlaska iz EU nesumnjivo tražiti saveznike diljem Europe. Naravno, kad je u pitanju odnos prema „perfidnom Albionu“ uvijek je nužna velika doza opreza. Prema Njemačkoj Hrvatska treba voditi „bona fide“ politiku, no dok je god njemački cilj stvaranje „Zapadnog Balkana“ Hrvatska tu moćnu europsku državu ne može smatrati savezničkom zemljom.

Hrvatska se posljednjih dana nalazi u stanju svojevrsnog kaosa, što je posljedica dugih čekanja na granicama. Neki su analitičari primijetili da i situacija s čekanjem na granicama nije bez „jugosferskog vraga“. „Moguća uloga njemačke politike i u ovim gužvama na hrvatsko-slovenskoj granici također budi dodatnu sumnju, s obzirom na sve manje skrivene planove ostvarivanja njemačke dominacije na Balkanu obnavljanjem jugoslavenskih integracija. Narušena turistička sezona zbog nesnosnih gužvi na granici, rušenje prerađivačke industrije kroz domino efekt preko financijski preizloženoga Agrokora, sve su to mogući scenariji kojima se Hrvatsku može na silu pokušati približiti Srbiji kada je već potpuno iluzorno očekivati da bi se Srbija mogla ubrzano razviti i tako približiti Hrvatskoj, a kamo li Europskoj uniji kojom, za razliku od Balkana, već snažno dominira Njemačka“ – stoji u jednoj analizi na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku pod njemačkim tutorstvom

A kao što je primijetio dr. sc. Ivica Šola, i iza tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku kriju se potpora dijela njemačkih slavističkih krugova. „Deklaraciju ovih jugoslavenskih nacionalista financirale su dvije njemačke zaklade – Kulturstiftung Alianz i Forum ZFD koji je izravno naslonjen na važne institucije njemačke države (Bundesministerium für wirtschaftliche Zusammenarbeit und Entwicklung), koje, kako je rekla i Angela Merkel u susretu s Vučićem uoči izlaska ove velikosrpske deklaracije, Srbiju vide kao ‘ključ stabilnosti’ i lidera u regiji. Financiranjem ove jezične unitarističke agende koja, među inim, negira jedan od stožera svake nacionalne samobitnosti, a to je (hrvatski) jezik, Njemačka se izravno upliće, na drastičan način, u unutarnje stvari RH, udarajući u temelj svakog nacionalnog identiteta, a to je jezik. K tome treba dodati da znatan broj njemačkih slavista misli slično ili identično o ‘zajedničkom’ jeziku kao Snježana Kordić“ – piše Šola.

Jezikoslovka prof. dr. sc. Sanda Ham smatra kako ova Deklaracija ne može ugroziti hrvatski jezik u Hrvatskoj, ali da može izvan granica RH. „Hrvatski je jezik danas i službeni jezik EU i sama ga ta činjenica i formalno izdvaja od srpskog, bosanskog i crnogorskog. Sarajevska obznana ne može ugroziti hrvatski jezik u Hrvatskoj, ali može izvan granica. Pokušaj je to stvaranja jezika koji bi bio zajednički stanovnicima BiH bez obzira na njihovu stvarnu jezičnu i nacionalnu pripadnost. Stvori li se takav jezik, a manifestno mu se teži, pokušat će se sljubiti s crnogorskim i srpskim i kao takav ‘zajednički jezik’ ponuditi EU na prihvaćanje i oslužbovljenje“ – izjavila je Ham u razgovoru za već spomenuti Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća“. BiH je kao „Jugoslavija u malom“ u svim jugo-kombinacija ključna država, pa nas ne treba čuditi eksperiment koji proklamira jugoidna Deklaracija.

Kad su u pitanju unutarnji mogući saveznici „Zapadnog Balkana“ u njemačkom izdanju, onda ne treba sumnjati da bi jugoidna ljevica objeručke prihvatila takav projekt, neovisno tko iza njega stoji. HDZ kao državotvorna stranka, ako zbog ničeg drugog onda zbog svojih birača, mora se izjasniti protiv njega, no ako imamo u vidu bliskost HDZ-a i CDU-a, možemo očekivati snažne pritiske u tom smislu. Kako bilo, najbolji lijek protiv pravljenja nove jugoslavenske nakaze, ovaj put pod njemačkim tutorstvom, predstavlja ulazak Hrvatske u Višegradsku skupinu i afirmacija vlastitih interesa na uspravnici Jadran-Baltik-Crno more. Savez zemalja između tri mora oslabio bi njemačke, ali i ruske {Rusiji također odgovara nova jugoslavenska (pa)tvorevina, a zbližavanje Rusije i Njemačke eklatantna je činjenica} hegemonske pretenzije prema Europi i očuvao suverenitet tih zemalja.

Mali narodi nemaju pravo na mnogo velikih pogrješaka, a bilo kakva nova „jugovina“ predstavljala bi finis Croatiae.

Davor Dijanović/direktno.hr

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

ŠTERC: Hrabre odluke, poput islandskih…

Objavljeno

- datum

Negdje tamo u vremenima nakon oslobađanja Hrvatske i brzinskog, rezolutnog i munjevitog slamanja agresorske vojske različitog sastava i teških pregovora s predstavnicima brojnih europskih i svjetskih institucija, organizacija, udruga, zadruga i slično, jedan nam je njihov uvaženi i visoki predstavnik (inače Šveđanin u OESS-u) vrlo jednostavno odgovorio na još jednostavnije pitanje. Po kojem ste kriteriju birani u diplomaciju?

Primarni je kriterij ulaska u diplomaciju u našoj zemlji lojalnost prema njoj, a tek nakon toga slijede obrazovanje (znanje plus sposobnosti), poznavanje svjetskih jezika, stručnost, komunikacijske vještine, otvorenost, elementarna hrabrost, timski rad i slična atribucijska obilježja. Ostali su sudionici razgovora samo potvrdili kako je i u njihovim zemljama isto. Lojalnost prema zemlji koju predstavljaš bila nam je tada u postolujnim pobjedničkim vremenima standardan i neupitan dio dostojanstva prema sebi i drugima, podizan i dosegnut prvenstveno velikim ratnim žrtvama i oslobađanjem zemlje. Nisu današnji pritisci na Hrvatsku izvana i iznutra ništa bitno drukčiji nego postolujni, a pogotovo haaški, samo su sudionici svih razgovora s naše strane različiti.

Zapravo, pobjednička postolujna vremena bila su po snazi posebno vanjskih pritisaka, istina postavljanih uglavnom na temelju unutrašnjih gubitničkih formacija, i formalnih čak optužaba u Haagu puno teža. Hrvatskoj se tada izravno i neizravno iz diplomatskih krugova prijetilo uvođenjem sankcija ne prihvati li, zamislite, uvjete populacije koja je izravno činila ili pomagala postupcima i razumijevanjem agresiju na Hrvatsku. Ponekad smo imali osjećaj kako smo ponovno sami kao i na početku agresije, ali nismo bili nikad, pogotovo u „oftherecord” varijanti. Zato je tada trebalo znati, ili barem procijeniti i bez visokih formalnih političkih razina, koji su i kakvi interesi zemlje koju predstavljaš i imati hrabrosti podvući crtu ispod koje Hrvatska ne može ići. Kao uostalom i u ratu kad crtu nisu smjeli probiti.

Nemojte misliti kako i tada nije bilo pritisaka s naše diplomatske razine vezanih za ustupke suprotnoj strani, od ljudi koji su još uvijek tzv. karijerni hrvatski diplomati i bez imalo neugode čuvaju isključivo vlastite financijski i statusno unosne pozicije. Na žalost. Jasan, utemeljen, razložno obrazlagan i branjen, svaki je rezolutni stav uvijek u pravilu uvažavan i nitko ga nije dodatnim pritiscima imao potrebe prelaziti od predstavnika međunarodnih institucija, organizacija i slično. Poneki nam se put činilo kako veliko dio hrvatskih karijernih (zapravo karijerističkih) diplomata, ne posjeduje niti elementarnu lojalnost prema Hrvatskoj, a nismo bili sigurni niti koju zemlju predstavljaju. Ništa nas zato danas niti ne čudi svima vidljiva sterilnost hrvatske tzv. karijerne diplomacije spram ključnih pritisaka izvana prema Hrvatskoj, kad se susjedi zažele malo našeg mora, dijela kopna ili pak strateških točaka unutar nacionalnog ili državnog prostora.

Ponavljamo, lojalnost zemlji koju predstavljaš, obrazovanost, pismenost, intelektualne pretpostavke i elementarna hrabrost, osnova su razumijevanja hrvatskih interesa za koje   ne trebaš usmenu ili pismenu potvrdu političkog, koalicijskog, nedefiniranog osrednjeg ili pak nekog drugog nadređenog miljea, kako bi pokrio vlastite slabosti i očuvao poziciju isključivim partijskim, političkim ili osobnim bezkriterijskim biranjem. Pogotovo ako si ministar ili ministarka. Hijerarhijsko traženje stavova, odluka, misli i postupaka do samog vrha, odlika je upravo neuređenog, nestabilnog i strogo centriranog sustava, kojom se po osnovnoj logici djelovanja sužava prostor, gubi širina i brzina odlučivanja i u konačnici pokazuje velika slabost, nespremnost i nepripremljenost prema pritiscima. Dostojanstvo prema zemlji i puku kojeg predstavljaš u takvom modelu funkcioniranja i odlučivanja, ponajmanja je briga uglađenih pregovaračkih salona, kao uostalom i reakcije  istog tog puka u kojima se jasno vidi nezadovoljstvo, apatija, sumnja i razočaranje. Zato im se i odlazak u novo i nepoznato, čini većim izazovom, nego ostanak, protest i čekanje promjena. Terminalna faza dostojanstva ili samo novi oblik hrvatskog podaništva?

  • Standardne hrvatske božićne slike nisu zaobišle niti Hrvatsku naših dana. Prepuna Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava i zgusnuti protokolarni prvi redovi uvijek su služili kao potvrda pripadnosti i uvažavanja tradicijskih hrvatskih katoličkih vrijednosti. Makar samo formalno. Najveći hrvatski sveti blagdan niti ovaj put nisu imali hrabrosti, volje niti želje javno uvažiti koalicijski partneri recentne hrvatske stabilnosti, pokazujući time kako im do prevladavajućeg puka u Hrvatskoj – uopće nije stalo. Nasuprot tome razdraganost različitosti u ‘Westinu’, pa i prozivke upitnih po puno toga, prema onima kojih tamo nije bilo, ponovno su Hrvatskoj poslali sliku i poruku manjinske bahatosti, koja uvijek svjesno podiže tenzije nerazumijevanja hrvatskih identitetskih realnosti. Priznavanje samog sebe i podanički odnos hrvatskih vlasti prema tome, svaki je put novi iskorak prema – terminalnoj fazi.
  • Božićne pak slike uređenih zemalja izgledaju sasvim drukčije i mogle bi nam biti uzor. Kao uostalom i zemlja iz koje dolaze. Zemlja naše zahvale i velikog uvažavanja. „Nezaposlene osobe na Islandu primaju ‘božićne bonuse’ kao i svi drugi građani. Islandsko Ministarstvo za socijalni rad priopćilo je da će nezaposlene osobe, koje su registrirane na zavodima za zapošljavanje, dobiti božićne bonuse u prosincu u iznosu od 65.162 kruna, odnosno 530 eura. Osobe s više djece će dobiti 4 posto veće bonuse u odnosu na ostale nezaposlene“. (N1, 16.12. 2017.).

Tako to rade oni koji razumiju ljude oko sebe i njihove potrebe. A Hrvatska? Otuđena po puno toga, slavi proračunski suficit: „U petak smo zaključili riznicu i platili sve uneseno u sustav. Godina 2017. je bila povijesno uspješna… možemo reći da smo u odnosu na originalni plan 5 milijardi ostvarili bolji rezultat… Posebno treba spomenuti, kada se sve zbroji u državni proračun, proračun opće države u 2017. je bio u suficitu” (Direktno, 01.01.2018.). I…?

Jeste li se uopće u suficitu sjetili istih kao i Island, ili možda svih blokiranih i ovršenih kojima ste istodobno uskratili isplatu božićnice potpisanim i odaslanim dekretom kako ne bi pritom oštetili banke, fondove i slično? Mogli ste, barem, za Božić osjetiti druge izvan postojećeg „sistemskog” svijeta kojem pripadate. Mogli ste najaviti i formiranje posebnog fonda za otkup dugova hrvatskih građana i postupno ga pretvoriti u investicijski fond kako bi zaštitili i ljude i njihove domove… Mogli ste…, ali niste! Uostalom, prava je porezna  reforma uvijek vezana za smanjivanje poreza za koje svi u Hrvatskoj znaju kako opterećuju i gospodarstvo i ulagače i stanovništvo. Usput, dostojanstvo se populacije koju vodite brani hrabrim odlukama, poput islandskih.

  • Znanstvenici, kao najamna i apologetska radna snaga političkog sustava, otužna je slika hrvatske stvarnosti, kojom se mladima koji pokušavaju ostati jasno poručuje kako i oni koji bi trebali imati jasan i znanstveno utemeljen stav, saginju glavu pred političkim diktatom stranačke hijerarhije i poslušnosti. Tko će ostati ako i mi koji postavljamo zakonitosti i logiku djelovanja u svojim predmetnim djelatnostima, nismo u stanju iza njih stati, već samo pionirski stajati dok su usmjerene kamere iza nedodirljivosti stranačkih čelnika? Još su nam uvijek pred očima slike ministra i državnog tajnika pridošlih u politički sustav s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kada svom snagom i silinom brane postupke istog tog sustava, niti sami ne vjerujući u ono što izgovaraju… Dostojanstvo znanstvenika prenijeti na studente dok istodobno poslušno stojite iza osoba kojima su znanost i znanstvena logika daleka obala (ne mislim pritom na pravu i neponovljivu ‘Daleku obalu’ i Bana), postaje problem koji odlazeći ne žele više gledati. Zato evo malo i Njih:

„Ja bih ugledao sunce kad bih ugledao nju

ja bih imao ljepotu da je pored mene tu

ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj

mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”. 

  • Saginjanje glave pod pritiscima izvana bez rezolutnih odgovora formalnog političkog sustava, ostavlja trag nemoći u hrvatskoj javnosti i pomalo osjećaj povlačenja i nebrige za mišljenja, osjećaje i stavove. Posljedice su vidljive u odgovorima prilikom anketiranja i intervjuiranja na pitanje: Zašto želite otići iz Hrvatske? Nisu to više prevladavajući odgovori vezani za ekonomska pitanja – zaposlenost, visinu primanja i slično, nego za način upravljanja Hrvatskom, povjerenje u politički sustav, neizvjesnu budućnost u Hrvatskoj, itd. Odgovor je dužnosnika s druge strane na sve to isti. Nemojte naše postupke gledati tamnim pogledom, nego pokušajte razumjeti. Inače će vam sve objasniti momak koji „konta”.

Zapravo nam je svima lijepo. Svima koji slijede i gledaju u Sunce.
Nasuprot s osmijehom prihvaćanih vanjskih pritisaka, prema unutra treba biti čvrst prema svima, a posebno onima koji nas ne razumiju i žele nekakve promjene na bolje. Kakve promjene, kad je dobro s nama. Spremnost na unutrašnju kontrolu i rezolutnost postupanja unutar stranaka ili Hrvatske, samo je odraz formiranja stranačkih kasti i vojski za koje važi vojna hijerarhija, lako prenosiva i na ukupnu populaciju. Sve suprotno u odnosu na vanjsko djelovanje, kao potvrda isključivog čuvanja Hrvatske za sebe.

  • Vodeće stranke u svom nazivu imaju i nominalno demokratsku atribuciju, koja bi trebala podrazumijevati širinu okvirnih političkih stavova, javnu ili barem unutarstranačku raspravu o ključnim problemima suvremene Hrvatske, uvažavanje mišljenja stranačkih intelektualaca i uopće akademske zajednice, naviknutost na misaone različitosti i puno još toga. Ne, nema toga, već se stranački problem svodi na to, kontrolira li predsjednik cijelu stranku ili ne. Kakva apsolutna kontrola stranke i slični postupci u demokratskim strankama i navika sukladno tome kontrole cijelog društva? Zato i imamo razinu podaništva koja je sustavno razorila gotovo sve vrijednosti u društvu i usmjerila mlade prema van.
  • Dostojanstvo i briga prema drugima izvan stranačja? Nepoznata kategorija!
    Kontrola stranke i pojedinaca u njima, ostavljanje dojma u javnosti, vlastiti izbor kadrova, usmjeravanje energije prema političkom suparniku, negiranje logičkih zakonitosti i cijeli još spektar nepotrebnog djelovanja i gubljenja snage i vremena, ne ostavljaju baš puno mogućnosti sagledavanja i razumijevanja najvažnije problematike danas u Hrvatskoj. Još manje odlučivanja. Sasvim je sporedno što Hrvatska demografski nestaje, dok smo mi stabilni sa svojima.
  • Hrvatski interesi? Izgubljeni negdje „na putu prema dole”, kako nam pjevaju veliki ‘Pipsi’ iz Utrine i Zapruđa:

Na putu prema dole

Mornari ti mašu

Žene te vole

Na putu prema dole

Jedino što trebaš više nemaš…

Autor: Stjepan Šterc/izvor: ovdje

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Sjećanje na Gvozdansko – hrvatsku Masadu

Objavljeno

- datum

 UZ SVEČANO OBILJEŽAVANJE 440. OBLJETNICE VELEJUNAŠTVA…  Pišem ovaj tekst jer sam duboko, po neznam koji puta, razočarana u hrvatske vodeće medije, uključujući i Hrvatsku televiziju HTV, koja ni jednom riječju i slikom u petak 12. siječnja kao i u nedjelju 14. siječnja 2018. nije izvjestila o obilježavanju 440. obljetnice velejunačke obrane Gvozdanskog od osmanlijskih i vlaških osvajača.

U petak, 12. siječnja 2018. u Zagrebačkoj katedrali nakon uobičajene večernje Svete mise održan je svečani, sada već tradicionalni koncert pod nazivom „Sjećanje na Gvozdansko – 440. godina od velejunačke bitke 1578. – 2018.“ 

Tadašnji hrvatski branitelji štitili su i branili ne samo utvrdu Gvozdansko nego i ostatke ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Potrebno je također istaknuti da je papa Lav X. (Leon X.) u pismu banu i biskupu Petru Berislaviću 1519. Hrvatskom Kraljevstvu podario naslov „Antemurale Christianitatis“ – Predziđe kršćanstva. Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske pod ravnanjem maestra Miroslava Vukovojca-Dugana podsjetio je sve prisutne u punoj Katedrali na junački čin branitelja Gvozdanskog i izveo program „Sjećanje Gvozdansko“ pomno izabranih skladbi prigodom 440. obljetnice slavne i junačke obrane Gvozna danskog. Producent koncerta bio je poznati orguljaš Edmund Andler Borić, a organizator obilježavanja 440. obljetnice bio je Hrvatski pokret za život i obitelj na čelu s predsjednicom Katarinom Kovačević te Damir Borovčak, koji je ujedno idejni začetnik i pokretač hodočašća u spomen žrtvama u Gvozdanskom – donosi hrvatski-fokus.hr

Uz orkestar nastupila je mlada i talentirana sopranistica Barbara Suhodolčan koja je otpjevala tri poznate pjesme: Cesar Franck – „Panis Angelicus,“ Gabriel Fauré: ‘Pie Jesu’ iz Rekvijema u D-molu, te Giuseppe Verdi: Ave Maria. Kroz program svečanog koncerta nadahnuto je vodila iskusna Ledi Oreb, koja je nakon svake izvedene skladbe tumačila potresne događaje iz hrvatske povijesti u 16. stoljeću uz ‘žive’ opise, značenja i junaštvo branitelja utvrde Gvozdansko.
 
U nedjelju 14. siječnja 2018. u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom održano je misno slavlje u spomen 440. obljetnice junačke obrane hrvatskog kaštela Gvozdansko i pogibije hrabrih branitelja utvrde u noći s 12. na 13. siječnja 1578.  Misnom slavlju nazočilo je više od 1000 hodočasnika iz cijele Hrvatske – sjevera i juga, istoka i zapada. Osim hodočasnika, misnom slavlju nazočili su i Ivica Krupić – izaslanik predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, Tomo Medved – ministar branitelja, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, predsjednica Županijske skupštine Ivanka Roksandić i drugi, zatim dvanaest hrvatskih generala-članova Hrvatskog generalskog zbora koje je predvodio general zbora Pavo Miljavac, predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog osloboditeljskog rata, predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i drugi. Na sreću, iako je siječanj, mi hodočasnici nismo morali drhtati na velikoj hladnoći, a dobri ljudi, hrvatski branitelji / braniteljske udruge pobrinuli su se za toplu okrjepu i kuhano vino.
 
Na početku misnog slavlja sve okupljene pozdravio je biskup Košić zahvalivši svima na dolasku. Svetu Misu u sklopu 9. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, biskupima u miru Antom Ivasom i Milom Bogovićem, generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem i domaćim župnikom Stjepanom Filipcem.
 
U homiliji je biskup Rogić rekao kako je sveti zadatak nas živih pamtiti velike dane i velike ljude iz naše povijesti: „ Pobjede i porazi dio su svakog ljudskog i narodnog života, sastavni dio življenja. Kako smo se kada ponijeli predstavlja povijest, učiteljicu života. Ono što padne u zaborav prestaje biti škola života, izvor nadahnuća, opomena ili poticaj za uzlete novih generacija. Ako zaboravimo velikane i herojstva kako ćemo danas odgojiti velikane i heroje? Kako se nositi s novim opsadama i zahtjevnostima vremena? Čime ćemo danas biti zadivljeni i što će nas nositi naprijed?“ Biskup Rogić svoju homiliju završio je riječima:
 
„Zato, s vjerom u Božju providnost i milosrđe, ne žaleći truda oko dobra svega naroda i zajedništva, ohrabreni iskustvom prevladanih nevolja, čuvajmo što nam je najsvetije. Najveća ljubav je u Bogu. On je ljubav sama koja Sina daruje za spasenje svakog čovjeka. Dati život, dati sebe za ljubav, za prijateljstvo, za istinu i vjeru, za obitelj i Domovinu ne može biti zaboravljeno. I nije život koji nestaje nego donosi svoje plodove i kad ga više ne bude. Tome nas i danas uče heroji Gvozdanskog i nakon 440 godina.“ Cijelu homiliju biskupa Rogića možete pročitati na internetskoj stranici Sisačke biskupije (www.biskupija-sisak.hr).    
 
Nakon mise slijedio je u tišini mimohod „U čast hrvatskim junacima Gvozdanskog“ do spomen-križa u središtu Gvozdanskog gdje se nalaze i spomen ploče s imenima hrvatskih žrtava pokolja 1941. i 1991. Na početku komemoracije molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio je biskup Košić, a komemoraciju je nadahnuto vodila Ledi Oreb. Vijence i svijeće kod spomen-križa položili su nazočni predstavnici vlasti, hrvatski generali Generalskog zbora, zatim braniteljskih udruga iz Domovinskog rata te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i hodočasnici. Na kraju komemoracije ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je „Plamen slobode.“
 
Gvozdansko je dugi niz desetljeća bilo osuđeno na memoricid. No, zahvaljujući neumornom istraživaču prešućivane hrvatske povijesti Damiru Borovčaku, inače inženjeru strojarstva, koji je napisao knjigu pod naslovom: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“ danas s ponosom hodočastimo u Gvozdansko i obilježavamo slavnu obranu kojoj nema premca u svijetu jer „smrznuta obrana nigdje u svijetu nije zabilježena.“ Gvozdansko je bio grad-utvrda u istoimenom selu između Gline i Dvora (na Uni), a zemljopisno pripada Pounju.
 
Gvozdansko je izgradio Nikola Šubić Zrinski III., otac Nikole Šubića Zrinskog IV., koji je 1566. obranio Siget, a time i Beč i Hrvatsku. Slavna obitelj Šubić-Zrinski osnovala je Gvozdansko zbog obrane od osmanlijskih napada na Hrvatsko Kraljevstvo i Europu koja u to vrijeme prema svim povijesnim izvorima nije previše marila za vapaje u pomoć koje su upućivali tadašnji hrvatski velikaši. Knezovi Zrinski bavili su se i rudarstvom: u okolnim šumama nalazili su se bogati izvori olova i srebra – znamenit je bio upravo njihov rudnik srebra u Gvozdanskom gdje su osnovali i kovnicu novaca, a dozvolu im je izdao kralj Ferdinand I. 18. studenog 1529. Zrinski su tako kovali čuveni srebrni novac, talire, u utvrdi Gvozdansko, a za taj su novac kupovali naoružanje i sve potrebno za obranu ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Stoga ne čudi da se velike količine prekrasnih talira mogu naći u muzejima Budimpešte, Beča i drugdje u Europi. Naime, taliri iz Gvozdanskog privlačili su pozornost svojom ljepotom zbog iznimne kakvoće umjetničkog likovnog rješenja. 
 
Utvrda Gvozdansko u 16. stoljeću zauzimala je važno mjesto u sustavu hrvatskih pograničnih utvrda i bila je brana pred najezdom osmanlijskih osvajača i vlaških pomagača. Osmanlijska vojska je od 1571. do 1577. poduzela četiri neuspješna pohoda na ovu velebnu i čvrstu utvrdu. Nažalost, Zrin je pao 20.12.1577.čime je bila riješena i sudbina Gvozdanskog, jer je Gvozdansko sa svih strana sada bilo okruženo turskim gradovima i njemu se niodkuda nije moglo pomoći. Neke turske čete stajale su pod utvrdom Gvozdansko još od 3. listopada 1577., a uoči Božića pred Gvozdansko dolazi Ferhat-paša Sokolović s velikom vojskom. Iz turskih povijesnih izvora saznajemo da je oko 10.000 osmanlijskih osvajača opkolilo i opsjedalo Gvozdansko, a samu utvrdu branilo je svega 300 hrvatskih momaka pod zapovjedništvom četvorice ‘kapitana’ čija imena jesu: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. Posljednja opskrba Gvozdanskog bila je u mjesecu kolovozu 1577. kada je Ignjat Moskon opskrbio grad-utvrdu na tri mjeseca. Stoga se u gradu pojavila velika bijeda, glad i žeđ: posada je redom jela svoje pse čuvare, a posljednja dva psa otrovali su im Turci.
 
Prema podatcima zima 1577./1578. bila je jako hladna – noću su od hladnoće pucala drveća, a i turski konji ugibali su od strašne zime.

Na Božić 1577. Ferhat-paša je po treći puta ponudio braniteljima Gvozdanskog predaju, ali su hrabri branitelji predaju odbili rekavši da će radije izginuti nego se osramotiti. Nakon toga, 10. siječnja 1578. uslijedio je prvi snažan juriš osmanlijskih osvajača koji su hrabri branitelji odbili. Isto tako uspješno su odbili osmanlijske juriše 11. i 12. siječnja, a nakon posljednjeg juriša u gradu je ostalo samo 25 do 30 živih branitelja koji bijahu izmučeni i glađu i žeđi, a vjerojatno bijahu mnogi i ranjeni. Ferhat-paša odredio je posljednji juriš za noć od 12. na 13. siječnja. „No, oko ponoći utrnuše u gradu svjetla i stražarske vatre, pa je Ferhat-paša stoga slutio varku i juriš odredio za jutro.“ I svanulo je jutro, ponedjeljak 13. siječnja 1578.: „Turci se spremiše na juriš te se polako približavahu gradu. No, u gradu bilo je sve tiho: niti je puška planula niti se koji branitelj pokazao na gradskom zidu. Sad su Turci razbili vrata i provalili u grad. Po dvorištu, trijemovima i odajama ležala su mrtva tjelesa hrabrih branitelja, ogrezla u krvi od zadobivenih rana. Neka opet bila su čitava, ali blijeda i suha bez daha života – smrznuli su se u studenoj noći od umora, gladi i žeđi.“
 
Turci u gradu nisu našli ni mrvicu hrane niti kap vode, nije bilo streljiva kao ni ogrjeva. Strašan prizor koji je zatekao snažno je ganuo Ferhat-pašu koji je odmah naredio da se pronađe i dovede kršćanski svećenik koji će „blagosloviti hrabre branitelje i pokopati ih po kršćanskom obredu.“ Također je naredio da se poginule ne smije pljačkati već se moraju pokopati kako su nađeni. To je bila najveća počast koju je osmanlijski osvajač odao poginulim braniteljima Gvozdanskog. I tako je nakon tromjesečne opsade Gvozdanskog pod vodstvom Ferhat-paše osmanlijska vojska ušla u grad-utvrdu, ali bitku koju su vodili nisu dobili: hrabri branitelji Gvozdanskog bili su pobjednici i u časnoj smrti.
 
Mnogi uspoređuju obranu Gvozdanskog sa židovskom utvrdom Masada i teksaškim Alamom čije se junačke obrane  i te kako pamte i ponosno obilježavaju u Izraelu odnosno SAD-u. No, Gvozdansko je primjer bez presedana u svjetskoj povijesti te nitko, nikada i nigdje nije učinio ono što je u Gvozdanskom učinio hrvatski čovjek, pobjednik i u smrti. Gvozdansko je ponos naše domovine Hrvatske! Ali nitko još nije snimio film o junačkoj obrani Gvozdanskog do posljednjeg čovjeka, dok su povijesni događaji Masade i Alama poznati diljem svijeta zahvaljujući njihovoj ekranizaciji. I samo još zapamtite riječi velikog Solženjicina:
 
„Da bi uništio jedan narod, moraš prvo sasjeći njegove korijene.“ Nažalost, stradanja Hrvata u Gvozdanskom ponovila su se 1941. i 1991. Naime, na sam Božić 1941. četnici su ubili, točnije zaklali 55 Hrvata katolika nakon Svete mise, najveću žrtvu podnijela je hrvatska katolička obitelj Grabarević jer je čak 13 članova obitelji bilo ubijeno; crkvu Sv. Filipa i Jakova tada su četnici spalili, a crkva je bila obnovljena tek 1965. Hrvatski civili u Gvozdanskom opet su bili žrtve srbočetničkog divljanja 1991. o čemu se danas malo znade jer se istina o stradanjima hrvatskog naroda u vrijeme Domovinskog osloboditeljskog rata namjerno prešućuje. A crkvu Sv. Filipa i Jakova opet su srušili četnici te krvave 1991. (crkva je obnovljena 1997.). Godine 1991. na Banovini je bilo gotovo sve isto kao i ne tako davnih 1940-ih, osobito 1945., kada su Banovinom tekli potoci krvi ubijenih Hrvata.
 
U čast svih žrtava kako Gvozdanskog, tako i Pounja, Banovine i brojnih drugih hrvatskih područja i mjesta patnje i stradanja hrvatskog naroda i naročito hrvatskih branitelja završit ću stihovima iz XXIV. pjevanja „Rat sunca sa mjesecom“ iz prešućivanog najduljeg hrvatskog epa ikada napisanog – „Gvozdansko“ čiji autor je jednako tako prešućivani hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić (1867.- 1949.):
 
„Mi smo jedin narod na tom svietu,
Koj vojuje samo da se brani;
Od Boga smo za to odabrani,
Da štitimo njegvu Pravdu svetu.
Vječnog mira mi smo temelj-kamen,
I namjera božjih ljudstvu znamen.
……..
Tu smo i mi pravde zatočnici,
Ko što uviek bjehu naši pređi;
Budmo i mi njeni mučenici
Zla i dobra na užasnoj međi.
Sva krv naša neka ovdje stine;
A za pravdu nek se Gospod brine.“
 
Napomena:
 
Za potrebe teksta korišteni su i citirani podatci iz slijedećih izvora:
Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata, knjiga peta;
Damir Borovčak: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“  
Ep „Gvozdansko“ sastavljen je od 21.406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja. Nažalost, ep je objavljen tek nakon šest desetljeća, 2000. godine, ali je ovo književno djelo ostalo nepoznato široj hrvatskoj javnosti zbog političkih okolnosti koje su nastupile te iste 2000. godine.  
 
Rodjena Marija Kuhar

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Predsjednik Trump: Svako dijete je dragocjeni dar od Boga.

Objavljeno

- datum

Hod za život je pokret rođen iz ljubavi: volite svoje obitelji; volite svoje susjede; volite našu naciju; i volite svako dijete rođeno i nerođeno jer vjerujete da je svaki život svet, da je svako dijete dragocjeni dar od Boga.

Znamo da je život najveće čudo od svih. Vidimo ga u očima svake nove majke koja u svojim rukama punim ljubavi njiše čudesno, nevino i predivno novorođeno dijete. Želim zahvaliti svakoj osobi ovdje danas i svima diljem naše zemlje koji rade s tako velikim srcem i neumornim predanjem kako bi se osiguralo da roditelji imaju svu nježnu podršku kako bi izabrali život.

Ovim riječima se američki predsjednik obratio sudionicima jučerašnjeg Hoda za život u Washingtonu.

Svaki čitatelj može misliti što hoće o Donaldu Trumpu, ali sama činjenica da je na ovakav način govorio o pro-life pokretu je ne samo za svaku pohvalu, već i ulijeva nadu da bi i mi jednog dana u Hrvatskoj, a možda i u ostatku Europe, mogli uživo slušati slične riječi od predstavnika ‘demokratski’ izabrane vlasti (izvorQuovadisCroatia).

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno