Connect with us

Ivica Ursić

NJIVA JE SVIJET: IZIĐE SIJAČ SIJATI

Objavljeno

- datum

 IZIĐE SIJAČ SIJATI     Skoro pa da bi čovjek s lakoćom mogao zamisliti prizor iz današnjeg čitanja (Matej 13, 1-23).

Isus sjedi u lađi, a mnoštvo se okupilo na obali. Sve se to zbiva na Galilejskom jezeru, na njegovim obalama, koje okružuju obližnji brežuljci. Povjetarac lagano puše, a Isus upire prstom dok govori i pokazuje okupljenima neka bace pogled prema jednom od sijača u daljini. I dok oni promatraju tog seljaka kako radi u polju, Isus koristi taj prizor kako bi ih podučio o bitnim stvarima za život.

Sijač ima vreću sa sjemenjem u koju s vremena na vrijeme zagrabi svojom šakom i zatim sjeme baci na zemlju. I dok on to čini neko će sjemenje naravno pasti na tlo koje nije pogodno za sjetvu, dok će neko sjeme pasti na dobru zemlju, na plodno tlo.

Polja u biblijsko vrijeme nisu bila nalik našim poljima, koja su pripremljena za moderne strojeve i na kojima se sije s malim postotkom uzaludnog sijanja. U one dane, kroz polja su često prolazili putevi, jer je to bila kultura gdje su svi hodali. Ponekad su Rimljani gradili svoje ceste neposredno uz plodna polja, a ponekad je zemlja uz neko polje bila zapuštena, obrasla u korov i draču. U procesu sijanja bilo je skoro pa nemoguće da neko od sjemenja ne padne ili da ga vjetar ne odnese na takva područja na kojima to sjeme nije imalo velike izglede izrasti u biljku, pa zatim radoti plodom.

Za početak trebali bi razumjeti simboliku onoga što Isus govori.

Ponajprije tu je sijač. Isus objašnjava: “Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji.“ (Matej 13, 37) Isus je onaj koji sije, a polje je svijet.

„Njiva je svijet.“ (Matej 13, 38)

Sjeme je Riječ Božja, a različita tla predstavljaju različite ljudske odgovore na Riječ koju Isus sije. Njihov odgovor određuje stupanj uspješnosti uroda.

Površno promatrajući ne bi se moglo reći da je Bog jako štedljiv sijač, jer veliki broj zrna, ako ne i većina, posijana je, a nije se primila. Ali ovo i nije priča o sijaču i sjemenju, ovo je priča o različitim vrstama tla, ili točnije rečeno, o tome kako mi reagiramo, svatko na svoj način, kada je u pitanju Riječ Božja.

Sjeme pada na svaku vrstu tla bez diskriminacije. Bog nema svoje favorite. Čak kada Bog zna da Riječ ne će pustiti korjena u životu neke osobe on toj osobi daje mogućnost da čuje Riječ i da na nju odgovori.

„Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.“

(2 Petar 3,9)

Svakome od nas data je mogućnost odgovora Bogu na neki način. Mi koji imamo privilegiju živjeti u slobodi sigurno da imamo veću mogućnost, pa time i veću odgovornost, ali svaku osobu Bog dodirne na različite načine.

Bog ljudima govori u njihovim srcima. On im se otkriva u prirodi.

U Bibliji stoji: „Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike.“

(Rimljanima 1,20)

Apostol Petar je, po ovom pitanju, imao otkrivenje od samoga Boga. Kada mu je Bog pokazao da mu je stalo do svakoga, bez obzira na rasu, nacionalnost, na duhovno ili materijalno stanje neke osobe, Petar je rekao: “Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.“ (Djela 10, 34-35)

Zato je Isus i rekao:

“Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Marko 16,15)

Najgori griješnik na svijetu dobiti će prigodu odgovoriti Bogu, pa čak i onda kada Bog zna da on Božju Riječ ne će prihvatiti. Božja dobrota nije određena našim odgovorom – ona je utemeljena u Božjem karakteru. Sjeme će biti posijano na svaku vrstu tla izraslo ono ili ne.

Pogledajmo sada malo kakva su ta polja na koja pada sjeme sijača, kakva su naša srca na koja Bog šalje svoju Riječ.

OTVRDLO SRCE

Isus opisuje tlo koje je otvrdlo pod ljudskim nogama („jedno zrno padne na put“). To je tvrdo tlo na kojem sjeme nije moglo pustiti korijenje i ptice su doše i pojele ga.

Lako je otvrdnuti u životu, poglavito ako živite u gradu. Što je grad veći to je lakše da vam srce otvrdne.

Lako je otvrdnuti kada se svaki dan trpaš vijestima kroz različite medije. Svi smo toga i više nego svjesni. Jasno nam je koliko su naša srca postala tvrda. Bešćutna. Mi smo u stanju večerati i u isto vrijeme gledati TV dnevnik, promatrati između dva zalogaja mrtve, ranjene, unakažene, a da nam hrana ni za trenutak ne zastane u grlu. Gledamo, čitamo, slušamo vijesti o ratovima, o masakrima, o nesrećama, o silovanjima, o gladi i žeđi, gledamo i kao da se to nas ništa ne dotiče. Naša srca ostaju netaknuta. Postali smo bezosjećajni do te mjere da je naše srce otvrdlo baš kao onaj put kojeg Isus spominje.

I na tako tvrdom tlu Riječ Božja ne može pustiti svoje korjenje.

Nešto bi trebalo razbiti tu tvrdu koru koja se je obavila oko našeg srca i zatim bi to tvrdo tlo trebalo preorati i tako doći do plodne zemlje.

Ovaj tip zemlje predstavlja cinične osobe. Oni ne žele kršćanski živjeti iako su možda nominalno i sami kršćani. Za njih je sve to nevrijedno njihovog zanimanja. Ne žele kontrolu nad svojim životom nikome prepustiti, pa čak ni samom Bogu. Ništa im se ne može reći. U njihovom životu nema mjesta za Boga. Oholi su i arogantni. „ … straha Božjega nemaju pred očima.“ (Rimljanima 3,18) Tvrdoglavi su, sebični i svojevoljni. Kada čovjek ima takav stav u životu, Riječ Božja ne može u njemu živjeti. Ne može čak ni primiti se. Čak ako i dođe do takvog čovjeka ona biva odbačena.

Kod takvih ljudi nije problem u nerazumijevanju, nego je problem što takav čovjek nije voljan, ne želi, primiti Riječ Božju.

To je stav za kojeg Mark Twain kaže: „Ne muče mene oni dijelovi Biblije koje ja ne razumijem, nego oni dijelovi koje ja razumijem.“

Takvi ljudi ne da ne čuju ušima, nego ne čuju svojim srcem. Isus je za njih rekao „da gledaju, gledaju – i ne vide, slušaju, slušaju – i ne razumiju …“ (Marko 4,12)

Greška nije u Riječi nego u njihovom odgovoru na Riječ.

Sjeme je dobro samo je tlo tvrdo.

PORAŽENO SRCE

Isus kaže da je drugo zrno palo na „kamenito tlo, gdje nije imalo mnogo zemlje“. Ono je brzo izniknulo ali kako zemlje nije bilo dovoljno, ubrzo je uvenulo.

Zvuči li vam ovo poznatim?

Brzo nešto u nama bljesne i zatim se još brže ugasi. Entuzijazam kojem nedostaje ustrajnosti. Koliko je samo nas kršćana koji prihvatimo izazov ali koji ustuknemo pri prvim preprekama? To su oni među nama koji traže Krista ali koji ne žele podnijeti nikakav križ. Odustaju čim stvari ne teku glatko.

Kod takvih ljudi nedostaje odgovornosti. Takve osobe ne volontiraju. Ako pomažu financijski onda to čine od svojega extra viška.

Ti ljudi znaju biti dragi i šarmantni ali oni nisu Kristovi vojnici. Na prve zvukove borbe razbježe se na sve strane. Ti su ljudi šuplja priča i uvijek je teško Riječ Božju smjestiti u jednu takvu šupljinu.

RASTRZANO SRCE

Treće zrno je palo među trnje. Izrastu zajedno i trnje zrno uguši. To trnje u našem životu su naše brige i naša navezanost na vrijednosti ovoga svijeta. Sve to rastroji naše srce i ono biva rastrzano. Svi smo mi svjesni kolike je ljude trka za bogatstvom, za društvenom moći i za slavom ovoga svijeta odvojila baš od svijeta, pa i od onih njima najbližih i najdražih.

U čemu je naš problem?

Naš je problem u tome što smo mi pretrpani. Pretrpani smećem ovoga svijeta. Ne moramo mi činiti neke loše stvari, dapače, većina nas čini dobre stvari, korisne stvari. Ali sve te stvari znaju stvoriti zid koji nas odvaja od onih još boljih stvari u našem životu.

Korov i trnje našeg poslovnog i društvenog života znaju zagušiti Božju Riječ u nama. Mi sebi ne dopuštamo vrijeme za molitvu. Mi sebi ne dopuštamo vrijeme za Boga. Zašto? Zato, jer je to naše srce, to naše tlo prekriveno korovom, jer smo prezaposleni, jer brinemo da se ovo ne će, da se ono ne će, na vrijeme obaviti, a rokovi stišću.

Jedne muče brige što nisu bogati, a druge muče brige kako očuvati i povećati svoje bogatstvo. U takvoj atmosferi nema mjesta za Božju Riječ.

SRCE PUNO RADOSTI I NADE

Ali, na sreću našu, postoji i četvrta vrsta tla. Dobra, plodna zemlje. Takvo tlo donosi veliki rod. Isus ga spominje posljednjeg, jer je smisao svega u tom tlu. Sjeme padne na dobru zemlju, pusti korjenje i naraste, te urodi stostruko.

Naravno da ima neuspješnih pokušaja ali ima i uspješnih. Naši se napori u životu ne mogu uvijek mjeriti ni izmjeriti. Ponekad mi ni ne vidimo konačni rezultat svojih truda. Ne dočekamo žetvu. Ponekad, sve što možemo učiniti jest posijati sjeme i vjerovati da će Bog učiniti ostalo.

Zato je bitno imati srce puno nade, srce spremno prihvatiti Riječ Božju. Isus govori o osobi čije srce čuje Riječ Božju i djeluje sukladno njoj. Takve osobe su nada ovoga svijeta.

Ono što Isus govori jest da dobro uvijek ima svoju šansu u ovome životu.

Težak je to put, prepreka je na njemu puno i jako često sjeme dobra jednostavno propadne, uvene, osuši se.

Ali tamo gdje ima dovoljno dobrog, plodnog zemljišta, tamo gdje je srce puno radosti i nade, tamo će biti i obilate žetve.

To je naša nada i to je radosna vijest Kraljevstva Božjeg.

Bog je sijač. Bog sije. I sjeme će rasti. I dati će ploda.

Ono što mu treba jest jednostavno i ponizno srce koje je voljno čuti i primiti.

„Sijte u pravednosti, žanjite u ljubavi! Orite sebi krčevinu! Jer je vrijeme da tražite Gospodina, da bi došao i podaždio vam pravednošću.“ (Hošea 10, 12)

 

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

ZNAKOVI UPOZORENJA

Objavljeno

- datum

Čim se rodimo odmah nas opominju: „Nemoj ovo! Nemoj ono! Pazi! Ne diraj!“ Opomena do opomene. Neke vrijedne i potrebne, a neke suvišne i nepotrebne.

U toj svoj silnoj buci i galami čovjeku se je teško snaći. Teško je razlučiti opomenu od opomene. U nastaloj zbrci, u situaciji kada vlada prava hiperinflacija opomena i upozorenja lako je pogriješiti i lako se dogodi da čovjek prečuje za život važnu opomenu, a posluša nevažnu.

Čitav svoj zemaljski život slušamo razno razna upozorenja koja stižu sa svih strana. Opominju nas svi od reda.

Roditelji, odgajatelji, učitelji, profesori, prijatelji, neprijatelji, znanci, stranci, znanost, medicina, država, poreznici, ekolozi, futurolozi, astrolozi … upozorenja i opomene mogu biti blage … oštre … mlake, ali u svakom slučaju su neprestane.

Potrošače se upozorava na štetnost nekih proizvoda, pješake na opasnosti koje vrebaju na ulicama, vozače na vožnju u alkoholiziranom stanju, korisnike interneta na e-mail prevare, đake i studente na potrebu ozbiljnijeg pristupa učenju. Političare opominje Bruxelles i Beograd, MMF i Haag. Kome god padne na pamet taj nas opominje kao narod i kao pojedince.

Ima čovjek osjećaj kao da je u nekom popravnom domu ili da je nesposoban sam svojom glavom razmišljati, pa ga zato stalno netko opominje.

A možda nas osjećaj i ne vara?

Možda Big Brother uistinu vodi računa da svakog dana uredno dobijemo svoju dozu opomena, jer možda nismo ovog tjedna još ništa kupili, možda ovih dana nismo okrenuli neki broj koji počinje s 060, možda nismo hodočastili tako revno u neki od trgovačkih hramova, a trebali smo.

Sve su to upozorenja koja nas zabrinjavaju, jer nije dobro zamjeriti se svijetu.

A Bogu?

Je li dobro zamjeriti se Bogu, ne poslušati njegove opomene i upozorenja?

Pa Bog je dobar kažemo mi, Bog oprašta, jer Bog je ljubav, a ljubav uvijek progleda kroz prste. Uostalom Bog je svoje odavna rekao, podijelio je svoje zapovijedi i nešto ga slabije čujemo u posljednje vrijeme.

Bojim se da griješimo ako tako mislimo.

A mislimo, zar ne?!

Evo nam ove nedjelje, druge nedjelje Došašća, evo nam Ivana Krstitelja. Pa što će on ovdje, pred Božić?

Gdje su anđeli, pastiri, ovčice, Josip i Marija?

Što to Ivan Krstitelj ima za reći? 

Što mislite koliko bi danas slušatelja okupio Ivan Krstitelj?

Na tisuće? Na stotine? Na desetke?

Malo, vjerujte mi malo. Zašto?

Nekoliko je razloga za to.

Ivan ne govori u modernim hramovima, a to su polivalentne dvorane („arene“), ne govori u klimatiziranim prostorima, nego Ivan govori u divljini. U pustinji. A nama se u pustinju baš nešto i ne ide. Ne da nam se.

Ivan ne izgleda baš nešto atraktivno. Ne oblači se po posljednjim modnim trendovima i ne hrani se sukladno preporukama različitih dijetologa i nutricionista. Rijetko će vam danas netko preporučiti med i skakavce.

I ono najbitnije, Ivan ne govori ono što bi mi današnji ljudi željeli čuti. On ne govori kako bi se nekome svidio. Ivan ne govori jezikom modernih političara, ne govori „meta jezikom“, jezikom koji puno govori, a malo toga kaže.

Ivan Krstitelj bi danas zasigurno imao velikih problema kako približiti modernom čovjeku svoju opomenu, svoja upozorenja. Na televiziju ga ne bi pozvali, dakle mediji bi ga slabo pratili, jedino ukoliko bi učinio nekakav ekces ili ukoliko ne bi govorio ono što medijima odgovara.

Tako bi to bilo danas.

A što će biti sutra?

Sutra se situacija možda i promijeni, jer kada se mi jednoga dana konačno probudimo, svjesni da su nam godinama davana lažna upozorenja i da su nas opominjali, ne za naše dobro nego za naše zlo, i kada shvatimo da je došlo vrijeme čuti ono što je uistinu za naše dobro i za naš spas, onda mi možda konačno i pohrlimo u divljinu. U pustinju.

Pitanje je – hoće li Ivan tada tamo biti?

Hoće li biti prekasno?

Ako danas dođete u Izrael i poželite posjetiti Betlehem, vi ćete savjet potražiti u nekoj putničkoj agenciji. Tamo će vam ljubazno reći da kupite kartu za let El Al Airlines-om za Tel Aviv, a onda kupite putnu kartu za autobus koji će vas preko brda i dolina (najvjerojatnije  kroz Jeruzalem) konačno dovesti u Betlehem.

Ali ako biste bilo koga iz Novog Zavjeta zapitali kako doći do Betlehema rekli bi vam: „Otiđite u pustinju i nastavite hodati sve dok ne dođete do rijeke Jordan. Ne možete pogriješiti. Tamo ćete zateći čovjeka koji do koljena stoji u rijeci i koji krsti ljude. Krsti ljude i poziva ih na pokajanje i na obraćenje. Poziva ih neka se pripreme za onoga koji ima doći. Za Krista. To je Ivan Krstitelj. Pitajte njega. Ako želite doći u Betlehem to je mjesto od kojega morate krenuti. Nema drugog puta do Betlehema.“

Sva četiri Evanđelja isto govore.

CIJELU EMISIJU POGLEDAJTE OVDJE!

Govore da ako želimo do Krista, da na taj put moramo krenuti s Ivanom Krstiteljem.

Obraćeni i raskajani.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

SVATKO SAMO ČEKA

Objavljeno

- datum

„Čekajući ribu da zagrize ili vjetar da ponese zmaja,

ili čekajući petak večer ili čekajući možda strica Ivana,

ili vodu da uzavre ili bolje vrijeme ili nisku bisera,

ili par hlača ili periku s loknama ili novu šansu,

svatko samo čeka.“

(Theodor Geisel)

Mi smo ljudi nestrpljiva čeljad. Teško nam je čekati na odgovore, na solucije, na vrijeme da se promijeni, vjetar da okrene, kiša da stane, standard da poraste, želje da nam se ispune.

Svi smo mi upoznali žudnju nadanja – da će nas najdraži zaprositi, da će najdraža pristati. Svi znamo koliko žudimo čekajući dan vjenčanja, završetak školovanja, svoje prvo zaposlenje, okončanje mučnog razvoda, zasluženu mirovinu. Svi znamo kako žarko čekamo tuga neka da nas mine, zdravlje da nam se vrati.

Čekanje je poput dvosjeklog mača. Ili smo opsjednuti čekajući druge neka odluče o sudbini našeg života ili nestrpljivo čekamo sami sebe ne bi li donijeli neku za život bitnu odluku. I u jednom i u drugom slučaju mi se osjećamo kao zarobljeni. Kao u klopku ulovljeni.

Advent je, a mi smo ljudi zarobljeni razno-raznim stvarima. I čekamo. Čeznemo za Bogo-čovjekom da se porodi i to nije ni malo lako čekanje. Čitav naš život troši se, ovako ili onako, na čekanju. Na ono bitno ali nažalost najčešće na ono manje bitno ili uopće nebitno.

Okrećemo broj telefona i glas kaže … „vi ste na čekanju“ … i onda naše uši ispuni iritirajuća glazba … naša narudžba još nije stigla na red … izgleda da se je lift zaglavio … naš partner opet kasni … kasni nam plaća … kasni zima … kasni sreća … sve kasni … i mi … uredno čekamo.

Život je niz nadanja i čekanja i polu-ostvarenja. S milošću i oboružani strpljenjem, i naravno kolikim-tolikim razumijevanjem ovog ljudskog stanja, u kojem se neostvarene želje samo gomilaju, mi čekamo i čekamo.

Čekanje je tajna. Čekanje je misterij. U svim vremenima kada moramo čekati postoji smisao. To mora biti izuzetno važan misterij, jer toliko u našem životu čekamo. Naša svakodnevica je ispunjena tim malenim trenutcima čekanja koji na kušnju stavljaju naše strpljenje, naše živce i koji nas uče samokontroli.

Mi čekamo na obroke da nam se posluže, na pismo da nam ga dostave, na prijatelja da nas nazove. Mi čekamo u redu pred blagajnom u supermarketu. Naši aerodromski terminali, željezničke postaje i autobusni kolodvori veliki su moderni hramovi čekanja. Ispunjeni su ljudima koji radosno čekaju dolazak svojih milih i dragih ili u tuzi stoje i čekaju kako bi se od njih rastali.

Mi čekamo sami na sebe kako bi odrasli iz djetinjstva u zrele godine. Mi čekamo na one unutarnje glasove koji nam govore kada smo pripravni za naredni korak. Mi čekamo na uspjeh i na priznanje. Čekamo da nas ovaj svijet pohvali, pomiluje po glavi i oda nam zasluženo priznaje za sve naše napore i trude.

Mi nismo u stanju isključiti ili odbaciti čekanje iz svojih života. Ono je dio našeg životnog tkiva, tkiva koje je protkano pričama našeg života.

Današnja kultura, filozofija življenja željela bi da mi zaboravimo na potrebu čekanja, nudi nam se isključivo instant zadovoljstvo. Ne čekaj ni na koga i ni na što. Život je kratak. Jedi, pij i veseli se, jer ćeš sutra ionako umrijeti.

I tako, malo po malo, iz dana u dan, utuvljuju nam u glavu kako nam je najbolje prihvatiti neodgovornu slobodu življenja. Upozoravaju nas kako se nikako ne bismo smjeli vezivati ni uz koga i ni uz bilo što, poglavito ne uz Boga, obitelj i domovinu. Govore nam kako ne smijemo očekivati ništa ni od koga, a niti ti drugi smiju bilo što očekivati od nas.

Naš životni brod ne smijemo sidriti dobrim starim sidrima, nego neka slobodno plovi, luta, pluta, jer ako bismo se sidrili značilo bi da – čekamo.

Ali ako mi uistinu želimo biti stvarna ljudska bića, duhovna kao i tjelesna, s dušom i sa srcem, mi onda moramo naučiti kako čekati. Jer ako nikada ne naučimo kako čekati onda nikada ne ćemo naučiti voljeti nekog drugog nego ćemo isključivo voljeti sami sebe. A i to će biti kratkog vijeka. Bez mjesta čekanja naša srca ne mogu biti dovoljno osjetljiva i mi ne možemo promijeniti se. Mjesto čekanja mijenja i naš pogled. Naš vid.

Mjesto čekanja mijenja naše srce i potvrđuje da mi ne možemo učiniti ništa nego pripremiti se. Inicijativa je u Božjim rukama. Mjesto čekanja potvrđuje da nas negdje netko dovoljno snažno voli i da je spreman za nas sve učiniti novim, počevši od nas samih.

Advent je mjesto čekanja. Čekaonica. Svi smo mi pozvani provesti više vremena, nego što bismo to željeli, u čekaonici. Ali naša kultura nije kultura koja želi čekati. Neprestano nas se tjera na što veću žurbu i to prije svega sve naprednijom tehnologijom. Međutim, što god je tehnologija učinila za našu kulturu putevi Božji se nisu promijenili. On nam još uvijek govori: „Prestanite i znajte da sam ja Bog.“ (Psalam 46, 11)

I Advent nam govori da se umirimo, da prestanemo, da čekamo, da se rastrijeznimo i budemo tihi kako bismo mogli primiti istinu. Istinu za koju nas ova naša kultura želi učiniti nespremnima, jer na sve moguće načine želi da je mi ne čujemo i ne primimo, jer spoznavši istinu mi bismo bili slobodni.

Advent je mjesto i vrijeme čekanja. Advent nas priprema za veliki Božji događaj. Ništa vrijednog ne dolazi bez pripreme. Ništa vrijednog se ne može roditi izvan mjesta čekanja. Nama Advent treba kako bi se pripremili za drugi Kristov dolazak. Nama treba vrijeme trijezno u ovom vremenu „božićnog pijanstva“. Nama treba Advent, vrijeme čekanja, u ovome svijetu koji nam neprestano ponavlja – zgrabi i – požuri.

Kaže Kahlil Gibran da mi živimo samo kako bi otkrili ljepotu i da je sve ostalo jedan oblik čekanja. Ako je on u pravu onda smo mi uistinu osuđeni na čekanje.

Međutim nitko od nas ne voli čekati. Teško je čekati. Ni ja ne volim čekati. Ja odgovor želim – sada. Odgode me zbunjuju. Nerviraju. Frustriraju. Ljute. Obeshrabruju.

Vjernik čekanje uvijek povezuje s Bogom i tumači kao Božje kašnjenje. Čudi se čovjek. I pita: „Koliko dugo, o Bože moj?“ U Starom zavjetu prorok Habakuk također želi dobiti odgovore, ali Bog je odlučio pričekati. „Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi (Bog) reći.“ govori Habakuk (2,1). Bog mu odgovara: „Ovo je viđenje samo za svoje vrijeme; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i ne će zakasniti!“ (Habakuk 2,3)

Vjera, odistinska vjera, nikada ne odustaje. Ona zna da usprkos nekim pojavama, da je sve dobro. Vjera može čekati bez nekih znakova ili značajnih indikacija da Bog djeluje, zato jer je vjera sigurna u Boga.

Madame Jeanne Marie Bouvier de la Mothe Guyon, mistik iz 17. stoljeća, kaže: „Svako je kašnjenje savršeno dobro, jer smo u sigurnim Božjim rukama.“

I mi bismo trebali svako kašnjenje držati savršeno dobrim, jer su odgode dobra prigoda i razlog za molitvu, a ne za tjeskobu, nestrpljivost i ljutnju. Kašnjenja i odgode prave su prigode da Bog učvrsti u nama neuništive, ali nama tako teško ostvarive, kvalitete poniznosti, strpljenja, mirnoće i snage. Bog nama nikada ne kaže: „Pričekaj za trenutak.“ ako ne planira učiniti nešto s nama i s našom situacijom. Bog želi biti milostiv. Zato, ako nam se čini da Božji odgovor kasni – čekajmo ga, jer on će sigurno doći.

Čekanje na Božje obećanje tj. na Njegovo ispunjenje obećanog, dio je našeg povjerenja u Boga. Bez obzira koliko je kašnjenje mi na Boga moramo čekati. U poslanici Hebrejima jasno stoji: „Čuvajmo nepokolebljivo vjeru nade, jer je vjeran Onaj koji dade obećanje.“ (Hebrejima 10,23)

Utemeljitelj Opusa Dei, Sv. Josemaria Escriva de Balaguer, kaže: „Kada ne bi bilo drugoga života doli ovoga, bilo bi to okrutno ruganje: licemjerje, zloća, sebičnost, izdaja.“ Uistinu snažne, teške, proročke riječi. Udaraju snažno poput čekića u kovačnici. Jer kada ne bi bilo Boga ljubavi, milosti i mudrosti onda bi naš ljudski život uistinu bio uzaludno čekanje da nam isprazno vrijeme – prođe.

Kako je od toga samo različita kršćanska nada. Mi čekamo. Mi iščekujemo „blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.“ (Titu 2,13)

Ta nas nada drži. Nada da onkraj ovog svijeta postoji život neopisivog blagoslova.

Kaže priča da je jedan svećenik čekao u redu na benzinskoj crpki kako bi napunio rezervoar svog automobila prije vikenda. Poslužitelj je radio brzo, ali bilo je jako puno automobila pred njim. Konačno, poslužitelj ga uputi prema slobodnoj crpki. „Velečasni“, reče mu mladić, „žao mi je što ste čekali. Čini se kao da svatko čeka zadnji čas prije nego što će krenuti na dugo putovanje.“ Svećenik se nasmiješi: „Znam što mislite mladiću. I u mom poslu vam je isto.“

Čekamo li mi uvijek zadnji čas kako bi spoznali neke bitne stvari?

Hoćemo li uopće imati vremena?

Jesmo li možda već okasnili? ***

 

„Moja duša više iščekuje Gospoda

nego noćna straža zoru.“

(Psalam 130, 6)

OVDJE PREUZMITE CIJELI TEKST…

*** U kolumni su korišteni prilagođeni dijelovi knjige autora kolumne „Sva moja sidra“ (osobna naklada 2011.)

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

ANTIČKA DRAMA

Objavljeno

- datum

Netko ga je nazvao „posljednjim hrvatskim samurajem“. Izabrao je smrt kao što je bira svaki samuraj. Kad god je izbor između života i smrti bušido kodeks od samuraja zahtjeva smrt.

Netko je napisao „Praljak Slobodan“. Konačno slobodan.

Više je volio časno ime nego što se je bojao smrti. Nije želio lažnu slobodu ovoga svijeta nego je izabrao slobodu koja ubija ali koja ne dopušta da te vezuju lancima ropskog posluha i da manipuliraju istinom.

A ja ga nazivam „antičkim junakom“.

Junakom koji je kao redatelj publici poslao dramatičnu poruku, a kao protagonist je praizvedbom završio svoj nastup. Ili nije?

Curi ovaj stravični „29. novembar“ s moga kalendara, a meni se ne da pisati. Ni misliti. Previše je emocija koje mi ne daju mira.

Ali moram. Srce me tjera staviti na papir osjećaje koje u sebi nosim za svakog našeg domoljuba.

Pucanj iz Rovanjske još mi odzvanja u srcu. Danas general. Praljak. Sudska farsa skončala je u antičkoj tragediji.

Jednom sam napisao „Ja ga ne želim zaboraviti, jer on nije zaboravio mene.“

Prokletstvo je ljudski zaborav.

A zaboravljamo u pravilu sve ono što su neki drugi učinili za naše dobro. I danas je zbog mene jedan čovjek popio otrov i stavio na kocku svoju vječnost za moje bolje sutra.

Smrt Zvonka Bušića zazivala je Platona i njegovu pećinu. Gospodare sjena. Lutkare koji odlučuju o našim životima. Smrt generala Praljka zaziva Sokrata. I on je govorio o svjetlu i tami. „Lako nam je oprostiti djetetu koje se boji mraka; istinska životna tragedija je kada se odrasli čovjek boji svjetla.“

Da, u tome je bit. Previše je gust ovaj mrak u kojemu živimo, u kojemu se krijemo i iz kojeg ne želimo izići. I što je najgore ako netko i pokuša doći do slobode mi ga zaustavljamo i priječimo mu izlazak iz ovog mraka. Okružili smo se zidovima kako bismo sinove svjetla zadržali među sobom u mraku i kada oni odluče, i pod cijenu svojega života, srušiti ih, mi ostajemo začuđeni.

Nekada smo poput lavova rikali boreći se za slobodu, a danas usaljenih srdaca ravnodušno promatramo „političku menažeriju“ kako rastače i kocku baca za ostatke ostataka naše domovine.

Normalan čovjek ne želi ništa govoriti kada vidi tko sve ne komentira, tko sve ne prosuđuje i tko sve ne odlučuje u ovoj državi. Mišljenja cinkaroša i izdajica postala su mjerilo naše časti. I je li onda čudo što najbolji među nama ne žele s takvima ići na korito pa radije biraju smrt nego život utovljenih lakeja?

Hoće li nam čin generala Praljka otvoriti oči ili ćemo po običaju već sutra imati neku novu temu za neobavezno naklapanje u lokalnom kafiću?

Ja sam pesimist. Pesimist kada je u pitanju ova generacija koja se je dočepala svojih „15 minuta slave“ i svojih sitnih sinekura. Tu više pomoći nema. Gola sebičnost nije u stanju prepoznati svu složenost jedne antičke drame, jer joj je isključivi domet „frljićevska dramaturgija“.

Ali ja sam i optimist. Optimist jer postoji jedna Barbara Turk. Jer postoje generacije hrvatskih Barbara. Zbog takvih ima smisla i pucanj u Rovanjskoj i otrov u Haagu.

U biti i mi imamo svoju prigodu.

Podržati sve naše Barbare.

Izabrati umrijeti ovome svijetu kako bi Hrvatska živjela.

„Trenutak odlaska je došao i mi se razilazimo, ja da umrem, a ti da živiš. Koji put od ova dva je bolji samo Bog zna.“ (Sokrat)

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.