Connect with us

Ivica Ursić

NJIVA JE SVIJET: IZIĐE SIJAČ SIJATI

Objavljeno

- datum

 IZIĐE SIJAČ SIJATI     Skoro pa da bi čovjek s lakoćom mogao zamisliti prizor iz današnjeg čitanja (Matej 13, 1-23).

Isus sjedi u lađi, a mnoštvo se okupilo na obali. Sve se to zbiva na Galilejskom jezeru, na njegovim obalama, koje okružuju obližnji brežuljci. Povjetarac lagano puše, a Isus upire prstom dok govori i pokazuje okupljenima neka bace pogled prema jednom od sijača u daljini. I dok oni promatraju tog seljaka kako radi u polju, Isus koristi taj prizor kako bi ih podučio o bitnim stvarima za život.

Sijač ima vreću sa sjemenjem u koju s vremena na vrijeme zagrabi svojom šakom i zatim sjeme baci na zemlju. I dok on to čini neko će sjemenje naravno pasti na tlo koje nije pogodno za sjetvu, dok će neko sjeme pasti na dobru zemlju, na plodno tlo.

Polja u biblijsko vrijeme nisu bila nalik našim poljima, koja su pripremljena za moderne strojeve i na kojima se sije s malim postotkom uzaludnog sijanja. U one dane, kroz polja su često prolazili putevi, jer je to bila kultura gdje su svi hodali. Ponekad su Rimljani gradili svoje ceste neposredno uz plodna polja, a ponekad je zemlja uz neko polje bila zapuštena, obrasla u korov i draču. U procesu sijanja bilo je skoro pa nemoguće da neko od sjemenja ne padne ili da ga vjetar ne odnese na takva područja na kojima to sjeme nije imalo velike izglede izrasti u biljku, pa zatim radoti plodom.

Za početak trebali bi razumjeti simboliku onoga što Isus govori.

Ponajprije tu je sijač. Isus objašnjava: “Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji.“ (Matej 13, 37) Isus je onaj koji sije, a polje je svijet.

„Njiva je svijet.“ (Matej 13, 38)

Sjeme je Riječ Božja, a različita tla predstavljaju različite ljudske odgovore na Riječ koju Isus sije. Njihov odgovor određuje stupanj uspješnosti uroda.

Površno promatrajući ne bi se moglo reći da je Bog jako štedljiv sijač, jer veliki broj zrna, ako ne i većina, posijana je, a nije se primila. Ali ovo i nije priča o sijaču i sjemenju, ovo je priča o različitim vrstama tla, ili točnije rečeno, o tome kako mi reagiramo, svatko na svoj način, kada je u pitanju Riječ Božja.

Sjeme pada na svaku vrstu tla bez diskriminacije. Bog nema svoje favorite. Čak kada Bog zna da Riječ ne će pustiti korjena u životu neke osobe on toj osobi daje mogućnost da čuje Riječ i da na nju odgovori.

„Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.“

(2 Petar 3,9)

Svakome od nas data je mogućnost odgovora Bogu na neki način. Mi koji imamo privilegiju živjeti u slobodi sigurno da imamo veću mogućnost, pa time i veću odgovornost, ali svaku osobu Bog dodirne na različite načine.

Bog ljudima govori u njihovim srcima. On im se otkriva u prirodi.

U Bibliji stoji: „Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike.“

(Rimljanima 1,20)

Apostol Petar je, po ovom pitanju, imao otkrivenje od samoga Boga. Kada mu je Bog pokazao da mu je stalo do svakoga, bez obzira na rasu, nacionalnost, na duhovno ili materijalno stanje neke osobe, Petar je rekao: “Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.“ (Djela 10, 34-35)

Zato je Isus i rekao:

“Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Marko 16,15)

Najgori griješnik na svijetu dobiti će prigodu odgovoriti Bogu, pa čak i onda kada Bog zna da on Božju Riječ ne će prihvatiti. Božja dobrota nije određena našim odgovorom – ona je utemeljena u Božjem karakteru. Sjeme će biti posijano na svaku vrstu tla izraslo ono ili ne.

Pogledajmo sada malo kakva su ta polja na koja pada sjeme sijača, kakva su naša srca na koja Bog šalje svoju Riječ.

OTVRDLO SRCE

Isus opisuje tlo koje je otvrdlo pod ljudskim nogama („jedno zrno padne na put“). To je tvrdo tlo na kojem sjeme nije moglo pustiti korijenje i ptice su doše i pojele ga.

Lako je otvrdnuti u životu, poglavito ako živite u gradu. Što je grad veći to je lakše da vam srce otvrdne.

Lako je otvrdnuti kada se svaki dan trpaš vijestima kroz različite medije. Svi smo toga i više nego svjesni. Jasno nam je koliko su naša srca postala tvrda. Bešćutna. Mi smo u stanju večerati i u isto vrijeme gledati TV dnevnik, promatrati između dva zalogaja mrtve, ranjene, unakažene, a da nam hrana ni za trenutak ne zastane u grlu. Gledamo, čitamo, slušamo vijesti o ratovima, o masakrima, o nesrećama, o silovanjima, o gladi i žeđi, gledamo i kao da se to nas ništa ne dotiče. Naša srca ostaju netaknuta. Postali smo bezosjećajni do te mjere da je naše srce otvrdlo baš kao onaj put kojeg Isus spominje.

I na tako tvrdom tlu Riječ Božja ne može pustiti svoje korjenje.

Nešto bi trebalo razbiti tu tvrdu koru koja se je obavila oko našeg srca i zatim bi to tvrdo tlo trebalo preorati i tako doći do plodne zemlje.

Ovaj tip zemlje predstavlja cinične osobe. Oni ne žele kršćanski živjeti iako su možda nominalno i sami kršćani. Za njih je sve to nevrijedno njihovog zanimanja. Ne žele kontrolu nad svojim životom nikome prepustiti, pa čak ni samom Bogu. Ništa im se ne može reći. U njihovom životu nema mjesta za Boga. Oholi su i arogantni. „ … straha Božjega nemaju pred očima.“ (Rimljanima 3,18) Tvrdoglavi su, sebični i svojevoljni. Kada čovjek ima takav stav u životu, Riječ Božja ne može u njemu živjeti. Ne može čak ni primiti se. Čak ako i dođe do takvog čovjeka ona biva odbačena.

Kod takvih ljudi nije problem u nerazumijevanju, nego je problem što takav čovjek nije voljan, ne želi, primiti Riječ Božju.

To je stav za kojeg Mark Twain kaže: „Ne muče mene oni dijelovi Biblije koje ja ne razumijem, nego oni dijelovi koje ja razumijem.“

Takvi ljudi ne da ne čuju ušima, nego ne čuju svojim srcem. Isus je za njih rekao „da gledaju, gledaju – i ne vide, slušaju, slušaju – i ne razumiju …“ (Marko 4,12)

Greška nije u Riječi nego u njihovom odgovoru na Riječ.

Sjeme je dobro samo je tlo tvrdo.

PORAŽENO SRCE

Isus kaže da je drugo zrno palo na „kamenito tlo, gdje nije imalo mnogo zemlje“. Ono je brzo izniknulo ali kako zemlje nije bilo dovoljno, ubrzo je uvenulo.

Zvuči li vam ovo poznatim?

Brzo nešto u nama bljesne i zatim se još brže ugasi. Entuzijazam kojem nedostaje ustrajnosti. Koliko je samo nas kršćana koji prihvatimo izazov ali koji ustuknemo pri prvim preprekama? To su oni među nama koji traže Krista ali koji ne žele podnijeti nikakav križ. Odustaju čim stvari ne teku glatko.

Kod takvih ljudi nedostaje odgovornosti. Takve osobe ne volontiraju. Ako pomažu financijski onda to čine od svojega extra viška.

Ti ljudi znaju biti dragi i šarmantni ali oni nisu Kristovi vojnici. Na prve zvukove borbe razbježe se na sve strane. Ti su ljudi šuplja priča i uvijek je teško Riječ Božju smjestiti u jednu takvu šupljinu.

RASTRZANO SRCE

Treće zrno je palo među trnje. Izrastu zajedno i trnje zrno uguši. To trnje u našem životu su naše brige i naša navezanost na vrijednosti ovoga svijeta. Sve to rastroji naše srce i ono biva rastrzano. Svi smo mi svjesni kolike je ljude trka za bogatstvom, za društvenom moći i za slavom ovoga svijeta odvojila baš od svijeta, pa i od onih njima najbližih i najdražih.

U čemu je naš problem?

Naš je problem u tome što smo mi pretrpani. Pretrpani smećem ovoga svijeta. Ne moramo mi činiti neke loše stvari, dapače, većina nas čini dobre stvari, korisne stvari. Ali sve te stvari znaju stvoriti zid koji nas odvaja od onih još boljih stvari u našem životu.

Korov i trnje našeg poslovnog i društvenog života znaju zagušiti Božju Riječ u nama. Mi sebi ne dopuštamo vrijeme za molitvu. Mi sebi ne dopuštamo vrijeme za Boga. Zašto? Zato, jer je to naše srce, to naše tlo prekriveno korovom, jer smo prezaposleni, jer brinemo da se ovo ne će, da se ono ne će, na vrijeme obaviti, a rokovi stišću.

Jedne muče brige što nisu bogati, a druge muče brige kako očuvati i povećati svoje bogatstvo. U takvoj atmosferi nema mjesta za Božju Riječ.

SRCE PUNO RADOSTI I NADE

Ali, na sreću našu, postoji i četvrta vrsta tla. Dobra, plodna zemlje. Takvo tlo donosi veliki rod. Isus ga spominje posljednjeg, jer je smisao svega u tom tlu. Sjeme padne na dobru zemlju, pusti korjenje i naraste, te urodi stostruko.

Naravno da ima neuspješnih pokušaja ali ima i uspješnih. Naši se napori u životu ne mogu uvijek mjeriti ni izmjeriti. Ponekad mi ni ne vidimo konačni rezultat svojih truda. Ne dočekamo žetvu. Ponekad, sve što možemo učiniti jest posijati sjeme i vjerovati da će Bog učiniti ostalo.

Zato je bitno imati srce puno nade, srce spremno prihvatiti Riječ Božju. Isus govori o osobi čije srce čuje Riječ Božju i djeluje sukladno njoj. Takve osobe su nada ovoga svijeta.

Ono što Isus govori jest da dobro uvijek ima svoju šansu u ovome životu.

Težak je to put, prepreka je na njemu puno i jako često sjeme dobra jednostavno propadne, uvene, osuši se.

Ali tamo gdje ima dovoljno dobrog, plodnog zemljišta, tamo gdje je srce puno radosti i nade, tamo će biti i obilate žetve.

To je naša nada i to je radosna vijest Kraljevstva Božjeg.

Bog je sijač. Bog sije. I sjeme će rasti. I dati će ploda.

Ono što mu treba jest jednostavno i ponizno srce koje je voljno čuti i primiti.

„Sijte u pravednosti, žanjite u ljubavi! Orite sebi krčevinu! Jer je vrijeme da tražite Gospodina, da bi došao i podaždio vam pravednošću.“ (Hošea 10, 12)

 

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

PRESVETO TROJSTVO

Objavljeno

- datum

Vijesti, koje u posljednje vrijeme dolaze do nas, skoro su uvijek tmurne. Loše. Nepravda koja vapi do neba, iz dana u dan, raste a ljudi su, iz dana u dan, sve više frustrirani zbog svoje ekstremno ograničene sposobnosti činjenja bilo čega po tom pitanju.

Naši pokušaji borbe protiv nepravde čine se isprazni i beskorisni.

I dolazimo u napast upitati: „Gdje je naš Bog?“

Padaju mi na pamet riječi koje pjevamo na Križnom putu.

„Klanjamo ti se Kriste i blagosljivljamo te,

jer si svojim svetim križem svijet otkupio.“

To da je ovaj naš svijet potreban otkupljenja svima nam je do boli jasno.

Sami ljudski napori uvijek su nedostatni da bi se bilo koji dramatični problemi na ovom svijetu riješili.

Otkupljenje, kao besplatan dar oslobođenja iz kaosa koji inficira ovaj naš svijet, za nas je vrlo primamljivo. Ali što ove riječi, uzete iz obreda Križnog puta, znače izvan njihovog vjerničko-molitvenog konteksta?

Kako to Kristov križ iskupljuje svijet?

Uloga koju križ igra u otkupljenju svijeta, iako bitna, za nas je ljude ekstremno problematična. Tradicionalno objašnjenje uloge križa obično uključuje nešto u svezi otkupljenja, žrtve i ispunjenja Očeve volje. Ova su objašnjenja istinita ali su i subjekt nesporazuma i krivog razumijevanja pa često ili vode do skandala ili progone križ prema beznačajnosti.

Očev zahtjev Sinovljeve stravične smrti, kako bi se iskupio svijet, je skandalozan.

Kada roditelj koji voli, pitamo se mi ljudi, traži smrt vlastitog djeteta, kako bi se popravilo nešto što se je razbilo, kakav je to onda roditelj?

Pa neka je u pitanju čak i čitav svemir!?

Odbacivanje ove lažne slike Boga nažalost vodi i do odbacivanja i same kršćanske vjere.

Drugi, daleko suptilniji, i možda puno opasniji odgovor na netočno razumijevanje vrijednosti križa, oduzima križu njegovu moć i njegovu snagu.

Na djelu je filozofija, na djelu je poruka, kako su patnja, bol, muka i žrtva nepotrebni, nadiđeni, suvišni.

Križ se danas želi zamijeniti masažnom terapijom.

Križ je danas postao modni detalj, ukras blaziranog jet-seta.

Križ je danas omlitavio, jer ga se silom želi pozlatiti.

Križ je danas izgubio svoju sposobnost nadahnuća i njegova iskupljujuća moć se nastoji na svaki način omesti.

Ali odbacivanje ili, u najmanju ruku, ignoriranje križa je – katastrofa.

Potraga za mirom Božjeg kraljevstva nemoguća je bez posrtanja.

Danas je u modi pozivati ljude u tzv. duhovna pribježišta, na tzv. duhovnu obnovu, u tzv. programe u kojima će čovjek, tako kažu, ponovno otkriti sebe, svoje ja, i kroz koje će služiti sam sebi.

Sve je podređeno nekakvom smirivanju i utjesi, a rijetko tko govori o izazovu i buđenju.

Naravno nema ničega lošeg u miru i kada se čovjek osjeća dobro sa samim sobom. Dobro je činiti dobro i dobro je promovirati dobro ali utjehe nema bez žrtve, a žrtve nema bez boli.

U svakodnevnom govoru riječ žrtva obično znači „nečeg se odreći“. Znakovito je da ta definicija nastaje iz korjena latinske riječi „postati svet“, odnosno „učiniti svetim“ (sacrum = svet i facere = učiniti // sacrificium). Kršćanska tradicija prepoznaje da postati svetim svakako uključuje nečeg se odreći.

Križ je bio Kristova konačna žrtva.

Bio je to njegov konačni čin darivanja sebe samog.

Bio je to konačni izraz njegove ljubavi.

Isus je smaknut jer je odbio prestati voljeti.

Isus je odbio prestati izazivati svjetski status quo.

On je znao da je njegova životna misija bila bezgranično voljeti.

U svojoj agoniji u Getsemanskom vrtu, noć prije egzekucije, Isus je odbio bilo koji kompromis kada je njegova misija bila u pitanju.

Njegova ljubav pobjeđuje zlo.

Njegovo odbijanje da ograniči svoju ljubav, njegov čin žrtve, izravno vodi do trijumfa križa.

Njegova je ljubav apsolutno slobodna od bilo kakve sebičnosti i samodovoljnosti.

Kristov križ iskupljuje svijet, jer je to ljubav koja sjaji u mraku, a tama je ne može nadvladati.

Ta ljubav izmiruje sve stvari i donosi mir koji karakterizira sam život zajedništva Svetog Trojstva.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

SVE ZAJEDNO

Objavljeno

- datum

Nedavno je PBS Channel prikazao emisiju o tri obitelji koje su živjele u preriji. Bio je to eksperiment koji je trebao pokazati mogu li (ili ne mogu) obitelji 21. stoljeća živjeti na način kako su živjele obitelji u 19. stoljeću.

Njihova je zadaća bila sijati žitarice, saditi voće i povrće, uzgajati stoku i pripremiti se za zimu. Nakon nekog vremena različiti bi stručnjaci obavili analizu, temeljem koje bi donijeli procjenu i onda bi se ove tri obitelji mogle vratiti svom uobičajenom načinu življenja.

Tijekom eksperimenta s njima su vođeni mnogi razgovori i zanimljivo je bilo to da su svi sudionici ovog eksperimenta posebno naglašavali koliko vremena provode zajedno.

Kako nisu imali televiziju, radio, telefon, automobile i sva ostala tehnička pomagala, svi su rekli da su neprestano bili zajedno. Ta, za njih nova situacija, stvorila je u njima potrebu naučiti kako uistinu živjeti u zajedništvu.

Bio je to pravi izazov za njih, jer su do sada uglavnom živjeli na potpuno drugačiji način. Kod nekih je takav način života izazvao pravi stres, jer se nikako nisu mogli naviknuti na ovu novinu u njihovom životu.

U današnjem svijetu, skoro pa je postalo nemoguće okupiti sve članove obitelji na jednom mjestu, pa čak i kada su u obitelji vjenčanja i sprovodi.

Postali smo ekstremno mobilni, živimo i fizički daleko jedni od drugih, a naši pretrpani dnevni rasporedi ostavljaju nam jako malo slobodnog vremena za zajedništvo.

Često se netko ili nešto mora žrtvovati na oltaru životnog “uspjeha”.

Ljudi žure i uglavnom idu pravcem suprotnim od onog kojim se mi krećemo. Pokušavaju povezati kraj s krajem i često žive konfuznim životom, na rubu kaosa.

Kao posljedicu takvog života osjećaju ispraznost, imaju osjećaj izgubljenosti ili im je životom zavladala tjeskoba, apatija, ravnodušnost. Ne vide neki smisao, pa ni radost, u svome životu.

Ono što se je dogodilo na Duhove bilo je rezultat okupljanja vjernika.

Okupljanja zajedno na jednom mjestu.

Pokojni matematičar i filozof sa Harvarda, Alfred North Whitehead, tvrdio je da sva znanost zapadnog svijeta počiva na vjerovanju kako je na „samom dnu“, u samom temelju stvari – red, a ne kaos.

Modreni zapadnjački znanstvenici istražuju, ispituju, testiraju, seciraju sve do u samu srž atoma, vjerujući da će tamo „na dnu“ pronaći red i ustroj, a ne nered i anarhiju.

„Što je temelj ovog uvjerenja?“ pita se Whitehead.

I odgovara:

„Temelj je teološki koncept Logosa. Koncept Boga. Boga koji sve drži zajedno.“

Zašto se sve stvari drže zajedno?

Zato jer ih Duh Sveti drži zajedno.

Cilj ovog svijeta i njegove kulture – „kulture smrti“ jest posijati sjeme razdora među ljude, poglavito među kršćane. Stjerati ih u njihove male i sebične paralelne svjetove i na taj način zavladati ovim svijetom.

Zato su se čuli toliki glasovi protiv dolaska Svetog Oca Ivana Pavla II svaki put kada bi dolazio u Hrvatsku.

Zato „iluminati“ preko svojih šegrta i slugu, sa javne dalekovidnice, na sam dan dolaska Benedikta XVI u Zagreb, sijali sjeme razdora među vjernike.

Zato sve ove nakaradne igre i igrice oko proglašenja Blaženog Alojzija Stepinca svetim.

To vide i oni koji to ne žele vidjeti.

Vrijeme je da Crkva, konačno, u cjelosti preuzme svoju zadaću koju je dobila na Duhove, na dan svojeg rođenja.

Danas se čini da Crkva šepa kao ranjeni div, kada bi u biti trebala stupati kao pobjednička vojska.

Mi smo već pomalo umorni gledajući Crkvu u neprestanoj defanzivi.

Dosta nam je „avangardnih teologa“ koji bi mijenjali poruke Svetog Pisma i koji bi ga prilagođavali svijetu.

Dosta nam je „avangardnih popova“ koji koriste oltar kao političku lansirnu rampu s koje šalju protucrkvene poruke vjernicima tradicionalistima.

Dosta nam je „avangardnih vjernika“ koji šire defetizam i koji pokušavaju rušiti Crkvu kao njezini pripadnici.

Dosta nam je.

Uistinu nam je dosta.

Dosta nam je njih i njihovih predstava.

Na njihovu žalost Crkva nije mrtva.

Dok god živi i jedan Kristov sljedbenik živjeti će i Crkva.

Usprkos svima koji Crkvu žele „reformirati, „modernizirati“, „demokratizirati“, a u biti je žele – upokojiti.

To je, na njihovu žalost, nemoguća misija.

Ali oni ne odustaju, jer ne mogu odustati.

Ne mogu odustati, jer moraju vraćati dug.

Prodali su „dušu vragu“ i sada moraju slušati svoga gospodara.

A mi?

I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.

(Ivan 14, 16-18)

Mi imamo Duha Svetoga.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

MOLITVA NA RUBU

Objavljeno

- datum

“Ne moli za laganiji teret, nego za snažnija leđa.”

Ovo je vrijeme molitve. Svi mole.

Svi svakoga nešto mole.

Sluge mole gospodare, narod moli vlastodršce, dužnici mole vjerovnike.

Publika moli svoje idole. Sirotinja moli bogataše. Slabi mole jake.

Moli se na sve strane. Usmeno. Pismeno.

Javno i tajno.

Moli se u crkvama, u sinagogama, u džamijama.

Moli se rodbinu, prijatelje, poznanike, znane i neznane.

Moli se preko telefona, mobitela, interneta. Molitve pljušte sa svih strana.

Moli se anđele, svece i svetice.

Moli se Boga.

I sve se te brojne, u biti bezbrojne, molitve, svode na, manje više, običnu trgovinsku razmjenu. Na običan “pazarluk”. Traži se i daje se. Daje se ne bi li se dobilo. Velika burza molitava radi danonoćno.

U molitvama se laže, maže, obećava, prijeti, grozi. Otvoreno ili između redaka. Oni kojima se molitve uslišaju, oni likuju, a oni koji ostadoše s neuslišanim molitvama negoduju i mijenjaju adresu na koju će poslati svoju narednu molitvu.

Molitva nas prati od rođenja do smrti. Bila ona naša, bila ljudi kojima je stalo do nas. Rađamo se uz majčinu molitvu, uz molitve oca, i rodbine, a umiremo ili nas pokapaju moleći se za spas naše duše.

Bez molitve u životu bili bismo kao bez udova, a s molitvom čini se kao da na krilima letimo.

Različite su naše molitve. Ima onih iz dna duše, koje su više nalik golom vapaju, pa do onih silnih „mantranja“, kojima (uvjereni smo) ispunjavamo nekakve obveze i regule.

Molitva se zna izvitoperiti, pa zna prijeći u moljakanje, u najobičnije žicanje, u prošnju. Zna degenerirati sve do sluganstva kada se i sloboda nudi u zamjenu za nekoliko mrvica sa Gavanovog stola.

Mala djeca od rana moljakaju slatkiše i igračke, pubertetlije žicaju cigarete i prve poljupce, adolescenti moljakaju prolazne ocjene i veće džeparce, odrasli kume i mole bolje radno mjesto, veću plaću. Političari … e oni ne mole (osim u preizborno vrijeme) … oni obećavaju … i očekuju da će njih netko nešto moliti.

Kako stareći upadamo u sve veće i veće probleme, svoje molitve najradije upućujemo razno raznim božanstvima (novac, moć, slava) koje smo sami stvorili. Molimo se „bogovima“ koji od nas traže sve, a za uzvrat ne daju ništa.

I kada navale velike nevolje, kada dođemo do ruba, tek se tada prisjetimo prave molitve i kome nam se je moliti. Ali tada ili se ne možemo sjetiti kako moliti ili nam se je vrijeme u pješčanom satu od života prosulo kroz prste i sve čemu se možemo nadati jesu molitve dobrih ljudi koji su shvatili bit molitve, jer oni ne mole za sebe, nego nesebično mole za druge, znane i neznane, pa tako i za nas.

„Nama Hrvatima, kako stvari stoje, još samo dragi Bog može pomoći!“

Čuli ste ovu rečenicu bezbroj puta. Možda ste je i sami znali izgovoriti.

I baš u ovoj rečenici jest naš najveći problem.

Naime, mi se Bogu utječemo, mi se Bogu molimo, tek kada iscrpimo sve druge mogućnosti.

Lutamo lijevo-desno, „od Poncija do Pilata“, okrećemo se moćnicima ovoga svijeta, kucamo na njihova vrata, ponižavamo se do besrama, prosimo do gadljivosti, a sve kako bismo još jednom, po ne znam koji put, ostali „kratkih rukava“ i bili prevedeni „žedni preko vode“.

I tek tada, frustrirani i očajni, okrećemo se Bogu.

Molimo mu se. Vapimo. Zazivamo ga.

Jer smo došli na rub.

 

“Mnogi ljudi mole kao da je Bog veliki tableta aspirina.

Traže ga samo kada ih boli.“

(B. Graham Dienert)

Molitva na rubu jest molitva koju molimo kada znamo da stvari više nikada ne će biti iste. Kada znamo da će se dramatično promijeniti. Isusova molitva, u današnjem čitanju, takva je molitva.

Molitva na rubu.

Isus zna što je pred njim. Što ga čeka.

Izdaja, uhićenje, mučenje, lažno suđenje, nepravedna osuda i užasna smrt.

Naše molite „na rubu“ duboke su molitve. One nas prizemljuju. Odvajaju nas od ove neprestane jurnjave i od kaotičnog života kojeg živimo. One učvršćuju našu vjeru. Kada tako molimo onda se i samo nebo saginje kako bih nas čulo.

Isus u današnjem čitanju moli. Moli za druge. Ne za sebe. Moli za svoje učenike. Moli za sve nas koji ćemo krenuti jednog dana stopama njegovih apostola. Kao Kristovi svjedoci. Kao ljudi u ovome svijetu ali kao ljudi koji ovome svijetu ne pripadaju.

Isusova molitva je „molitva na rubu“. Isus je u tom trenutku uistinu bio, odnosno približavao se je rubu svojega zemaljskog života.

Postoje mnogi rubovi u našem životu. To su trenutci kada trebamo zakoračiti iz nečeg poznatog u nešto nepoznato.

Sve su to rubovi. Prijelomni trenutci. Točke bez povratka.

To su trenutci kada trebamo pomoć i kada se moramo odlučiti od koga tu pomoć iskati.

Priča jedan bolnički svećenik, da je jednu molitvu uvijek molio na odjelima hitnog kirurškog prijama ili na jedinicama intezivne njege. Na mjestima gdje su toliki bili na rubu.

„O Bože, podari mi riječi ili djela, ovdje, sada, što prije. Jer pojma nemam što će mi ustrebati.“

A druga njegova molitva je bila: „Isuse, bolje da se sada pojaviš.“

Kaže on da te molitve i nisu bile baš nešto stilski elaborirane, ali kaže ovaj svećenik – ja sam naprosto znao da trebam Božju pomoć.

Nije mogao sam, ovaj svijet mu nije mogao pomoći i zato je molio Boga za pomoć.

Ali ne kao zadnju nego kao prvu instanciju.

U tome je bit.

“Moliti ne znači tražiti. Molitva je čežnja duše.

To je dnevno priznanje svoje slabosti.

U molitvi je bolje imati srce bez riječi nego riječi bez srca.”

Mahatma Gandhi

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno