Connect with us

Društvo

NIJE MU LAKO: Zbog trača o ženi pobjegao od Šešelja i postao predsjednik

Objavljeno

- datum

Srbija je zemlja koja graniči sama sa sobom, u kojoj su najbogatiji oni koji nikad nisu radili, u kojoj nepismeni pišu povijest, gdje je zdravstvo besplatno a liječenje skupo, u kojoj građani glasuju za diktatore, a onda ih protjeruju, hapse ili strijeljaju.

Danas tom državom neprikosnoveno vlada Aleksandar Vučić.

Na predsjedničkim izborima osvojio je više od dva milijuna glasova, dobio novi petogodišnji mandat i podršku svih kriminalaca iz naprednjačkog kartela i koalicijskih gangova, aplaudiraju mu svi politički i tajkunski paraziti oko njega obigravaju lica s tjeralica i ljepotice s naslovnica, svi ga vole …

No, Vučić nije naivan. I dok u polutami vinskog podruma pretura po izvodima svojih računa iz švicarskih, arapskih i hongkonških banaka ili dok pravi raspored televizijskih voditeljica koje će voditi na romantične izlete u Beč, Pariz ili na Maltu, svaki taj trenutak sreće kvari mu činjenica da se bliži neminovni kraj igre. Bez hepienda. S obzirom od kakvog materijala je sačinjen i što je sve radio, drugačije i ne može.

Stepenice kojima se uspinjao podignute su na grobovima desetina tisuća žrtava njegovih političkih avantura, na nesreći milijuna prognanih, obogaljenih i opljačkanih. Sad, kad je prošao zenit i krenuo naniže, mora suočiti sa svim tim svjedocima svojih laži i prijevara. Nema alibi koji bi ga mogao sačuva od odgovornosti, kazna mu može biti umanjena samo uslijed sažaljenja. A, on ga, ma koliko to čudno izgledalo, ipak zaslužuje.

Naprosto, Vučiću nikad nije bilo lako. Uvjetovan kaotičnim obiteljskim odnosima, nesretnim djetinjstvom, momačkim traumama, mučnim brakovima, dugogodišnjim ponižavanjem i potcjenjivanja nadređenih i moćnijih, a ponajviše zahvaljujući karakteru, Vučić nije ni mogao biti bolji. I danas, kad je apsolutni gospodar života i smrti, ne može se otrgne iz mračne prošlosti u kojoj je formatiran.

On to i ne krije. U emotivnim ispovijestima, za koje smatra da su mu korisne u političkom marketingu, iznosi uspomene pune tuge i boli.

– Dok me je majka dojila, iskliznuo sam joj iz naručja. Pao sam i slepoočicom udario u špic fotelje. Kažu da je krv šikljala toliko da su pomislili da nema ništa od mene. Ipak, nije mi bilo ništa. Naravno, toga se ne sjećam, mada možda se posljedice tek danas osjećaju – pričao je Vučić.

Mama Angelina ga je ispustila iz naručja, a otac ga je tjerao da jede pokvarenu paštetu:

– Otac je postavio mene i Andreja jesti paštetu i to onu francusku, u crijevu, odvratnu. To stvarno nismo voljeli, ali nije bilo cile-mile. Namaže on nama, probamo, a ono grozno. Ne može se progutati. Mi ne možemo, on ne popušta. Traje diskusija i ulazi majka, pita što je problem. Ja kažem: “Tjera nas da jedemo paštetu koja je grozna”. Majka uzme paštetu i pogleda, a njoj rok prošao prije dvije godine! Ipak, moj otac kaže da to nije ništa, namaže sebi krišku i pojede nešto najodvratnije što sam probao u životu!

Imao je četiri godine kad su mu roditelji dobili stan na Novom Beogradu. U osnovnoj školi “Branko Radičević” u Bloku 45, kao i među drugarima s asfalta nije se snašao. Nije imao šanse. Boležljiv, s velikim medicinskim naočalama i jednim okom prekrivenim gazom, vižljast, ali trom i trapav, izazivao je samo podsmijeh djece. Umjesto u manguplucima sudjelovao je na natjecanjima literarne i šahovske sekcije. Kasnije, kad je porastao, pokušao se nametne na školskom košarkaškom igralištu. Ni tu se nije primio. Malo zbog krhke kralježnice, malo više zbog nedostatka sportskog temperamenta, morao se pomiriti sa sudbinom štrebera.

Kompleksi, koji su se tada formirali, odveli su ga tribine “Marakane”. Iako je mahao crveno-bijelim šalom, pjevao i psovao, više je sličio na napućenu chirleadersicu nego na pravog deliju.

Kakav navijač, takav vojnik. Vojni rok je 1988. služio u sarajevskoj vojarni “Slaviša Vajner Čiča”, VP 5327. Prema svojoj generaciji pokušavao je biti korektan, izbjegavao je sukobe, nije se eksponirao, ali znak je ipak bio jači od inteligencije. Po svaku cijenu htio se ušlihta časnicima. Uvijek se dobrovoljno javljao za sve zadatke, krevet mu je bio zategnut, uniforma čista, cokule sjajne. Poslije jednog kolektivnog nestašluka, koji su komandiri drakonski kaznili, cijeli vod je posumnjao u Vučića. Iako nije dokazano da je on cinkao, drugovi iz spavaone priredili su mu ćebovanje. Da bi ga spasio sljedećih odmazdi, komandir čete ga je postavio za ćatu, pa više nije morao strepi u zajedničkoj spavaonici.

Što bi rekao Matija Bećković – đe god sam stao, tu sam poginuo. Vučiću je malo falilo da zaista pogine u Sarajevu, tri godine poslije izlaska iz JNA. Čim je počeo rat u Bosni, vođen jakim naionalističkim nervom i željom da se dokaže, Vučić se s dvojicom prijatelja priključio četnicima vojvode Slavka Aleksića. Ta jedinica je držala položaje na Ilidži i Grbavici. O Vučićevu ratnom iskustvu govorio je Goran Despotović, Aleksićev suborac i prijatelj još iz vremena dok su radili kao poštari.

– S oduševeljenjem smo dočekali dobrovoljce iz Srbije, naročito iz Beograda. Vučić je bio u jednoj od prvih grupa koje su nam se pridružile. Nije se dugo zadržao. Naprosto, nije mogao izdržati. Odmah smo shvatili da neće biti od velike pomoći, pa smo ga štitili, stavljali smo ga na drugu liniju, u pozadinu. Poslije jedne akcije kod Židovskog groblja toliko se isprepadao da cijelu noć nismo ga uspjeli smirimo. Kukao je, plakao i prizivao majku, bio je potpuno sluđen. Njegovi jauci su otkrili naš položaj, pa smo morali da se povučemo.

Ujutro, kad je sve prošlo, vojvoda Slavko je očinski razgovarao s njim, bez ljutnje i ruganja. Ohrabrio ga je pričom da nije svako stvoren za vojnika, da našoj borbi može više koristi u nekoj drugoj službi. Ne znam s kim je vojvoda pričao, ali tog dana je Vučić prebačen na Pale, da radi kao prevoditelj i novinar.”

Vučić je kasnije pokazao tko je i kakav je. U beogradskoj “Dugi” poslije sam čitao kako se hvali svojim ratnim pohodom na Židovskom groblju. To me nasmijalo. Međutim, kad se vojvoda Slavko posvađao sa Šešeljem, Vučić ga je ogovarao, zaboravio je koliko mu je pomogao.

Ulaskom u Srpskoj radikalnu stranku Vučić se konačno našao u prirodnom okružju, među sebi sličnima. Vojislav Šešelj mu je dao priliku da razvije urođene talente za prijevare i spletke. Dao mu je status prvog operativca stranke, zastupničke mandate i ministarstvo informiranja u “crno-crvenoj” vladi Mirka Marjanovića, pare, utjecaj i moć.

Uz čašu meda, Vučić je popio i čašu Šešeljeve žuči. Svakodnevnim uvredama, ponižavanjem i zlostavljanjem vojvoda mu je uništio i posljednji gram dostojanstva. Vučiću se to svidjelo. Junački je, pognute glave, trpio Šešeljevu galamu, ruganje i psovke. Satisfakciju je imao u slobodi da na isti primitivan način kinji sve koji su niže rangirani. U toj perverznoj nomenklaturi Vučić se brzo popeo u sam vrh, blizu Šešelja i Tomislava Nikolića. Taman kad se lijepo raskomotio, kad je pomislio da mu je sve potaman, desio se incident koji je pokazao koliko je nestabilan.

U ljeto 1999. neposredno poslije NATO bombardiranja, Vučić se razbaškario u novom stanu od 120 kvadrata, koji je dobio od države. Radikali su fingirali ljutnju na socijaliste zbog predaje Kosova, ali zadržali su ministarska mjesta, nastavili su verbalno ratovati protiv stranih sila i fizički uništavati “domaće izdajnike”. Usred te idile, začinjene s mnogo moći, novca i tuđe krvi, Vučić je doživio klasnični nokaut. Saznao je da Maja Gojković plasira istiniti trač da Ksenija Vučić iz predbračne veze ima kćer Nevenu, koju je svima, pa i mužu, predstavljala kao mlađu sestru.

Kao svaka histerična ženturača, Vučić je bijes iskalio na supruzi. Da bi povratio autoritet u stranci krenuo je u lov na tračare koje su mu se rugale iza leđa. Ipak, i u stanju nervnog rastrojstva, znao je da ne smije nasrnuti na Šešeljevu miljenicu Maju, pa je udario na lakšu metu, na Gordanu Pop Lazić. Šešelj, vrhunski manipulant, mudro je obuzdao Vučića. Nije mu dozvolio da se obračunava ni sa jednim radikalskim funkcionerom. Hladno mu je objasnio da je za sve sam kriv, da je trebalo pametnije da bira s kim će se vjenčati i da ne smije svojim privatnim problemima opterećivati ​​kolege u stranci.

Kao uvrijeđena mlada, čim je shvatio da nema podršku vođe, Vučić je opsovao, rekao da daje ostavku i na ministarsku funkciju i na članstvo SRS, zalupio je vrata i otišao kući. Točnije, otišao je u “Yu biznis centar”, ali ne u svoj stan, već kod komšije Srđe Popovića, lidera “Otpora”.

Normalan čovjek, suočen s takvim kaosom, morao bi se sabrati i odbolovati. Ne i Vučić. Iako mu je sujeta trajno povrijeđena činjenicom da ga je supruga lagala i, što je mnogo gore, da su to znali svi u njegovom okruženju, odmah je počeo pripremati osvetu.

Nije službeno podnio ostavku, ali tri tjedna nije dolazio ni u ministarstvo, ni u Srpskoj radikalnu stranku. Sa Srđom Popovićem nekoliko puta se sastajao u njegovom stanu, ali i na javnim mjestima, kako bi ih svjedoci vidjeli i dojavili Šešelju. Durenje nije dalo željeni rezultat, i vojvoda je tihovao, trenirajući strogoću. Vučić mu je tada poslao konkretnije poruke u kojima ga je istovremeno ucjenjivao i molio za oprost. Ta drama lijepo je opisana i u izvještaju Centra Resora državne sigurnosti – Beograd, Peti odjel.

“Preko našeg pouzdanog izvora došli smo do saznanja da je dana 19. 8. 1999. godine Vučić Aleksandar ostvario kontakt s Radom Višić, službenicom u Vladi Republike Srbije. (Višićku je bila Vučićeva zamjenica u ministarstvu informiranja, nap. autora.)

Tijekom razgovora bilo je riječi o sukobu Vučića i Vojislava Šešelja. Tim povodom, Vučić je istaknuo da Šešelj već duže vrijeme ima nešto protiv njega i da su obojica samo čekali razlog da se raziđu. Po njegovim riječima, to se dogodilo jučer i on je odlučan u namjeri da napusti stranku, naglasivši da je u SRS uložio sve i da mu je izuzetno teško zbog odlaska. Rada Višić je, uvaživši Vučićeve razloge, rekla da o svemu treba dobro razmisliti, a ne donositi ishitrene odluke. Obećala je da će o svemu razgovarati sa Šešeljem, uz dogovor da ona i Vučić sutradan još jednom o svemu popričaju.

Istim povodom, supruga Aleksandra Vučića, Ksenija, je ostvarila kontakt s Vojislavom Šešeljem. Tijekom razgovora, Šešelj je rekao da je Vučić “pukao sasvim”, te da je zbog njega atmosfera u stranci postala nepodnošljiva. Sukob je, dodao je, izbio kad je Vučić uvrijedio Šešeljeve najbliže suradnike, koji su se zatekli u kabinetu, i nakon kraće rasprave Vučić je napustio ured i rekao da daje ostavku. Također, Šešelj je istakao da ne može više biti “dadilja” Aleksandru Vučiću, osobito ako to remeti unutarnje odnose u stranci.

Na kraju, uz napomenu da mu je sam Vučić priznao da je prešao na strogi post i da ima svog duhovnika ( “to je bolest, Ksenija”), Šešelj je izrazio svoje razočaranje pričama da Vučić prelazi u DS. Uz stalno zahvaljivanje Šešelju za sve što je učinio za njih, Ksenija se složila s konstatacijom da sa Vučićem nešto nije u redu i izričito negirala priče o prelasku u DS” – navodi se u udbaškoj depeši.

Ulogu Vučićevog “duhovnika” odigrao je Porfirije, tada iguman manastira u Kovilju, danas zagrebačko-ljubljanski mitropolit. Pošto je Porfirije (Perić) iz Bečeja, kao i Vučićeva mama Angelina, pristao je, ne znajući sve detalje, pomoći zabludjelom grešniku. Naravno, pravoslavlje, duhovnost i strogi post Vučić doživljava na isti način kao i Šešelj, kao bolest. Nije mu padalo na pamet da posti i kontemplira, s tom pričom htio je samo dramatizirati slučaj.

Trik je uspio. Posjetu jedne iračke delegacije Šešelj je iskoristio kao povod da pozove Vučića da dođe u vladu. Obojica su, podvijenog repa, prešli preko incidenta, kao da ništa nije bilo.

Također, ostala je i dirljiva veza Vučića i Popovića. Javno, Vučić je najžešće optuživao “otporaše” za izdaju Srbije i organizirao je grupe batinaša koje su prebijale omladince sa simbolom stisnute šake, a tajno se družio s njihovim vođom Srđom. U skladu sa svojim šizofrenim karakterom, nije mu bilo teško da se uživi u ulogu dvostrukog špijuna.

Šešelja je korektno obavještavao o tom kontaktu, prenosio mu je informacije iz okruženja Zorana Đinđića, a, s druge strane, Popovića je obavještavao o stanju u vladajućim strankama. I u vrijeme najvećih previranja, u ljeto pred petooktobarski puč, njihova kooperacija je besprijekorno funkcionirala. Sličan odnos Vučić je izgradio i sa Milanom Božićem, najutjecajnijim čovjekom u okruženju Vuka Draškovića, koji mu je dojavljivao sve što se događa u Srpskoj pokretu obnove i ostalim oporbenim strankama.

Špijunski talent Vučić je, u to vrijeme, dokazao i na primjerima viđenijih radikala. Po Šešeljevom naređenju, Vučić se zbližio sa Čedomirom Vasiljevićem, šabačkim tajkunom koji je u “crno-crvenoj” vladi figurirao kao ministar bez portfelja. Cijelo ljeto 2000. godine Vučić je proveo zabavljajući se na bazenu mučenog Vasiljevića. Druženje je trajalo do posljednjeg dinara iz Vasiljevićeve tvrtke “Jugent TT”. Kasnije, kad je propali tajkun pobjegao, Vučić ga je pronašao, obradio i nagovorio da se preda policiji.

U istom stilu Vučić i danas manipulira bogatašima. Njegove batinu i mrkvu već su osjetili Miroslav Mišković, Slobodan Kvrgić, Dragan Amidžić, Dušan Stupar, a sutra će ista sudbina zadeseti Zvonka Veselinovića, Branislava Đurđevića, braću Nicović i slične.

U kriminalistici, prijevara se smatra najpodlijim kaznenim djelom, gorim od razbojništva. U Vučićevoj svijesti, prijevara je legitimno sredstvo za ostvarenje osobnih interesa. On to i ne krije. “Ozbiljan čovjek nema prijatelje, oni samo nameću nepotrebne obveze”, mudro je, sve s osmijehom, tvrdio Vučić upravo pred onima koje je nazivao prijateljima. Iako su imali milijun dokaza iz osobnog iskustva ili iz posrednih saznanja, većina njegovih žrtava je dobrovoljno pristajala na rizik da budu prevareni i opelješeni. Sličnom patologijom vodi se i Vučić, laže i vara, a onda se ljuti što mu ne vjeruju.

– Imati prijatelja, to znači pristati na to da ima ljepših, pametnijih i boljih od vas. Tko to ne može prihvatiti, nema prijatelja – napisao je prije neki dan na Twitteru Aleksandar Nikolić.

Aforizmom Duška Radovića opisao je svog kuma Aleksandra Vučića. Nikolić, zvani Foto Toni, dugo je predstavljao glas razuma u Vučićevoj sviti. Pristojan i korektan u poslu i politici, nije imao šanse opstati u vrhu tog kartela. Nakon trogodišnjeg staža na mjestu državnog tajnika u Ministarstvu unutarnjih poslova, gurnut je na marginu.

Za razliku od Foto Tonija, mnogi vodeći naprednjaci svog vođu ogovaraju znatno sočnije. Uvrijeđeni i ogorčeni njegovim prijevarama, ne uzdržavaju se od ruganja i njegovom posrnulom zdravlju.

Pored oboljenja o kojima je i sam javno govorio – turbulentan srčani tlak, povrijeđena kralježnica i slab imunitet – pojedinci iz Vučićevog okruženja spominju i karcinom na debelom crijevu. Prema njihovim tvrdnjama, Vučić se dvije godine liječi u jednoj londonskoj klinici, pod nadzorom istog liječnika koji je pomagao Aleksandru Tijaniću.

Kad je drugi put došao na vlast, kao “prvi potpredsjednik vlade”, 2012. godine, Vučić nije htio biti samo moćan. Poželio je i da bude lijep, jak, mišićav. Angažirao je fitness trenera, redovito je išao u teretanu, nabudžio je bicepse, utegao se. Koliko je bio ponosan na sebe – atletu, potvrđuje anegdota koju i danas rado prepričavaju pojedinci iz vlade. Nakon sastanka, dok je iz kabineta ispraćao jednog naprednjačkog zastupnika krupnog gabarita, Vučić mu se narugao:

– Vidi kako si se otromboljio, imaš 150 kila, sličiš na babu …

– Imam 130 kila, ne znam na što sličim, ali još sam jači od tebe – uzvratio je zastupnik.

– Nema šanse – nasmijao se Vučić i udario ga, naravno s leđa, u rame.

– Alek, ne igraj se, znaš da sam trenirao džudo …

Mali Alek nije poslušao, zaigrao se. Uhvatio ga je za ruku i snažno povukao. Debeli eks-džudist se okrenuo, ščepao šefa, napravio mu “polugu”, bacio na pod i strovalio se preko njega. Pad njih dvojice izazvao je takav tresak da su tjelohranitelji utrčali u kabinet. Imali su što vidjeti. Vučić, s rukama povijenim preko leđa, ležao je ispod debelog zadihanog tipa.

– Što gledate? Marš van! – cijuknuo je Vučić na zbunjene momke iz osiguranja.

Postiđen, više nikad nije tog zastupnika zvao u svoj kabinet. Nedugo poslije tog događaja odustao je od treniranja. Umjesto u teretanu, pričaju njegovi suradnici, krenuo je na terapije u Tel Aviv, na liječenje koje mu je organizirao izvjesni biznismen N.L. Vučić je tom prijatelju zahvalnost pokazao tako što mu je namjestio incident, uhićenje i tužbu koja još nije dobila sudski epilog. Pošto se odrekao te pomoći, liječenje je nastavio u jednoj londonskoj klinici. Tijekom prvih nekoliko posjeta odsjedao je u luksuznom hotelu Dorchester, a kasnije je, tvrde upućeni naprednjaci, kupio stan u britanskoj prijestolnici.

Bez obzira da li je Vučić zaista bolestan ili ne, izvrgnut je ruglu od strane najbližih suradnika. Svjedoci tvrde da se na taj račun najčešće šali nestašna Suzana Vasiljević, koja ga često, onako u prolazu, podsjeti da namjesti pelene.

– Ma, Suzana se tako šegači zbog onog ludog Zorana Babića, koji mi se divio jer 12 sati nisam išao u toalet – skrušeno je Vučić objašnjavao prisutnima, negirajući da pelene nosi zbog zdravstenih problema.

Kako god bilo, činjenica je da su i naprednjaci shvatili da je car go. Zato ima sve više njih koji se ne plaše da ga provociraju. Da mu nevolja bude veća, Vučić im i sam daje materijal za tračanje.

Nije uspio se istakne kao atleta, pa je odlučio moć prezentira švalerska kombinacijama. Nakon burne avanture s jednom funkcionerke Srpske napredne stranke vratio se u svoj omiljeni milje, među televizijske voditeljice. Prvo se hvalio da je osvojio Sofiju Rajović, glumicu i voditeljicu s Televizije B92, a od skora se diči novim trofejnim ulovom – Katarinom Šišmanović. Pun ponosa, da bi zadivio društvo, pokazivao je Katarinine fotografije s plaže, ali umjesto očekivanog divljenja i zavisti izazvao je sprdnju.

– Pa, bio je i red da se pomamiše – rekao mu je Goran Veselinović. – Prethodnih dvadeset godina proveo si uz Šešelja, Tomu i Kseniju, sigurno nisi mogao doživiš erekciju.

Na tu temu Vučiću se narugao i Dušan Bajatović, koji je jedno vrijeme bio u vezi sa zanosnom Šišmanovićkom.

– Kad bi mi Vučić skinuo ribu, objesio bih se. Uostalom, zna se da je Vučić zaljubljen samo u sebe, bolje i nije zaslužio – poručio je zločesti direktor “Srbijagasa”.

Aleksandar Vučić je osvojio apsolutnu vlast, ispunio je sve svoje snove i to na najteži mogući način. Ništa nije stekao lako i slučajno, u uspjeh je ugradio 25 godina laži, prijevara i tuđe nesreće. Ratnim huškanjem i poslijeratnim profiterstvom, političkim ludostima i privatnim osvetama nanio je štetu milijunima građana Srbije i komšijskih država. I najbliže suradnike beskrupulozno je zloupotrebljavao samo da bi osvojio još para, još moći i utjecaja. Na kraju, kad je ostvario sve svoje želje, postao je predmet sprdnje.

Usamljen, bez ijednog iskrenog prijatelja i saveznika, osuđen je na propast, koja je već počela. Pobjedu na predsjedničkim izborima, do koje je došao na krajnje sporan način, nije stigao ni proslaviti, a već mu je realan život otvorio oči i pokazao što ga čeka. Iako se hvalio nevjerojatnim izbornim rezultatom, svjestan je da to nije tako, da je za godinu dana izgubio 11,5 posto glasača. Tendencija neminovnog pada dokazana je porazom SNS-a na lokalnim izborima u Zaječaru i Kosjeriću. Uz sve to, traju studentski i građanski prosvjedi protiv njegove diktature. Tron se ljulja, ništa više ne može spriječiti raspad naprednjačke kule od karata.

Otkad je na vlasti, Vučić nijednim postupkom nije zaslužio oprost grijeha, ali ipak treba pokazati određenu dozu razumijevanja i sažaljenja. Ako ni zbog čega drugog, makar zbog mračne biografije, pune kaosa i tuge, treba mu poželjeti dobro zdravlje i dostojanstveno držanje u sudskom postupku na kome će odgovarati za sve počinjene zločine.

Knjige Predraga Popovića možete naručiti na tel. 00381 (0) 63 123 2702

Komentari

Komentari

Društvo

Na ruskim zemljovidima svijeta prije velike seobe naroda u sedmom stoljeću Srba nema nigdje, dok Rusi bilježe kako su Hrvati nastanjeni diljem Europe

Objavljeno

- datum

U sažetom kartografskom prikazu devet klasificiranih zemljovida Europe ruski su znanstvenici ustvrdili kako uopće nema nikakvog traga i zapisa o postojanju naroda pod imenom Srba i sve to u vremenu što prethodi velikoj seobi naroda potkraj šestog i početkom sedmog stoljeća.

Za Srbe je ubitačna istina da te povijesne dokaze mogu čuti i vidjeti iz pera njihovih danas tako vjernih političkih saveznika Rusa. I da bi sve po Srbe bilo još šokantnije i bolnije, ruski povjesničari na, vjerojatno i najzanimljivijem zemljovidu pod brojem 6, daju prikaz ogromne rasprostranjenosti Hrvata diljem europskog kontinenta.

>> HOP.hr: Ruski institut za molekularnu genealogiju znanstvenim dokazima srušio srbske povijesne krivotvorine

Tako skupina iskusnih ruskih povjesničara kao što su E.N. Timofeev, O.N. Trubačev, V.I. Abaev i V.V. Sedov u svojim opsježnim povijesnim djelima razmatraju potanko ovu temu. Timofeev se bavi pretežito proučavanjem skupina zapadnih i istočnih Slavena i prikupljanju materijalnih ostataka iz prošlosti naroda, što je kao cjelokupni znanstveni rad objavio 1961. godine. Trubačev je u svojoj najznačajnijoj knjizi obradio najviše podrijetlo otkrivenih toponima, te je to pretočio u knjigu tiskanu 1974. godine. Abaev je 1965. godine na temelju sveobuhvatne povijesne analize pisao o granicama istočne i zapadne civilizacije u Europi, dok je u centru pozornosti znanstvenog istraživanja V.V. Sedova bila etnološka i antropološka građa uz obilje dokaza na temelju arheoloških iskopina. I sve to Sedov je detaljno opisao u dvije svoje knjige iz 1979. i 2005. godine.

Na karti broj 6 ruski povjesničari daju glavne zemljopisne odrednice prostornog naseljavanja Hrvata prije velike seobe naroda. Tako Rusi argumentirano tvrde da prije seobe na Jadran Hrvati žive podijeljeni u nekoliko velikih skupina u dijelovima Europe koji nemaju dodirnih točaka. Bijeli Hrvati bili su u istočnoj Galiciji, zapadnoj Ukrajini i na sjeveroistoku Karpata. Crveni Hrvati obitavali su u oblastima Moravske prema češkom gradu Olomoucu, te u krajevima Slovačke, posebice oko Nitre, ali i u Šleziji.

Velika je teritorijalna raširenost hrvatskog imena u Europi prije seoba naroda i to je najuočljivije na spomenutom zemljovidu. Tu vidimo da su na krajnjem zapadu Hrvati sve do rijeke Labe ili Elbe na njemačkom, onda preko Dnjestra na sjeveru, sve do blizine gornjeg sliva Odre i Visle i do graničnih crta ka istoku sve preko Dnjepra u današnjoj Ukrajini i još istočnije prema rijeci Desna i Sjevernom Dnjepru. Na jugu su Hrvati do najjužnije točke Jadrana kod ulaza u Otrant u blizini grada Valone na jugu današnje Albanije. Na ovome zemljovidu od naroda ranog srednjeg vijeka Rusi su zamijetili pored Hrvata još jedino Dulebe, koje Srbi često zovu i Duljebi. Taj je narod, gotovo izvjesno slavenskog korijena, živio u susjedstvu Hrvata u prvotnim nastambama i Rusi smještaju zonu Duleba na dva posve odvojena kraja. Jedna skupina je između Drave i Dunava, dok je druga prostorno jako udaljena i nalazi se između Visle i Dnjepra. Od Srba ni traga ni glasa da uopće postoje. To Srbima konkretno dokazuju i njihovi sada najbolji prijatelji Rusi.

Na karti broj 7 Rusi su prikazali seobu Slavena, ali je na tom zemljovidu i trostruki prikaz tri odvojene epohe različitih moćnih državnih zajednica toga doba. Najprije, tu je teritorij zapadnih Slavena od VII – IX stoljeća, onda Samovo carstvo, velika, ali kratkotrajna država vođe karantanskih Slovenaca od 623. do 658. godine, te Velikomoravsko gospodstvo stvoreno koncem devetoga stoljeća. Na kronološki prvom nastalom zemljovidu teritorij zapadnih Slavena na sjeveru prema Baltiku su Obodriti, zatim Piotiči oko današnjeg Šćećina na sjeveru Poljske, Pomorani oko Gdanjska, zapadni Mazovšani, još jedno poljsko pleme oko rijeke Bug, Polani oko grada Poznanja, Lenčani i Serazdani u središnjem dijelu Poljske, Šlezani oko Odre, a Vislani oko Krakova. I tu su prvi puta registrirani kao malena, jedva vidljiva skupina Lužički Sorabi na području oko Labe iliti Elbe. Ostaci Lužičkih Srba, nazvanih po mjestu Lužnica i danas žive tamo, ali sami i danas govore da nikakve veze sa današnjim Srbima nemaju.

Srbima niti priznanja Lužičkih Soraba nisu dostatna, te uporno šire lažne glasine da su to zapravo odnarođeni najsjeverniji Srbi u Evropi, ali ni to nije malo srpskom apetitu, te vele da su i Prusi, vrlo daleko od Labe i Lužičkih Soraba, također, listom Srbi, samo oni to ne znaju ili ne žele znati. Ali, srpski prijatelji Rusi na ozbiljan način se bave poviješću i Srbe nigdje nisu primjetili osim malu skupinu Lužičkih Soraba oko rijeke Labe.

Tu još ruski znanstvenici bilježe na jugu slavenskog prostora ponovno Dulebe, oko Vltave i Praga su Česi, dok su Crveni Hrvati u dvije velike grupe koncentrirani u Šleziji i južnije od tog poteza ima Crvenih Hrvata i u neposrednom okružju Moravaca kod Ostrave i Brna i kod Slovaka oko Bratislave. Na drugoj slici u sklopu iste karte je Samovo carstvo od 623. do 658. godine. Slovenski knez, na kojega se i Slovenci danas opravdano pozivaju na prvog vladara Velike Karantanije okrunjen je kao vrhovni knez u blizini današnjeg Klagenfurta ili na slovenskom Celoveca. Ali, nije kao što srpski povjesničari vole umanjivati i granice njegovoga carstva, bio samo vladarem prostora današnje Slovenije, točnije Koruške, Štajerske i Kranjske, pola sadašnje Austrije i rubnih dijelova Italije, nego je njegova država obuhvaćala sva područja koje su nastavali u to vrijeme i zapadnoslavenski narodi Česi, Slovaci i Moravci, ali i Lužički Sorabi ili Srbi oko Labe. Sad, ako Srbi tvrdoglavo govore da su Sorabi iz Lužnice uistinu Srbi, onda po toj logici moraju priznati da je barem dio Srba i to Lužičkih bio od 623. do 658. godine pod vlašću Samovog carstva, a Samo je bio etnički predak današnjih Slovenaca. Nije lako Srbima prihvatiti da su u sedmom stoljeću 35 godina bili pod vlašću Slovenaca. Napokon, Velikomoravsko gospodstvo na izmaku devetog stoljeća u svome sastavu je približnog omjera Samovog carstva, ali još prošireno, poglavito na jugoistoku  za Šleziju i Galiciju, prateći kretanje riječnih tokova Odre i Visle na istoku.

Na zemljovidu pod rednim brojem 8, vidimo da osim oko gore prikazane dvije velike skupine Hrvata u Moravskoj i Slovačkoj, odnosno oko Šlezije, postoji i treća velika grupa Hrvata, što s dugo etnički održala i nakon velike seobe Hrvata u pravcu Jadrana i svih kontinentalnih dijelova na jugoistoku Europe što su Hrvati poklapali poslije 626. godine. I tako su ruski povjesničari precizno locirali naseobine Hrvata i oko Visle, što znači u neposrednoj blizini Krakova, no ima Hrvata i još istočnije od te linije sve do rijeke Dnjestra, a i na ovom zemljovidu susrećemo ista poljska plemena kao i na zemljovidu broj 7, dakle Seradzane, Lenčane, Vislane, Mazovšane. No, ucrtavaju se ovdje još i narodi na širem slavenskom području, izvan poljskog etničkog prostora, tako da se mogu zamijetiti i Volnjani, Drevlani, Polani kod Kijeva, Uliči na rijeci Bug, te Tiverci između Pruta i Dnjestra u predijelu današnje Moldavije. Od rijeka Pruta i Dnjestra na istoku, odnosno do Dunava na zapadu je Bugarsko carstvo, koje je svojim obujmom toga vremena zbilja bilo veliko, moćno i opasno po susjede kao ratnički raspoloženo i željno pokoravanja drugih naroda. Na ovom zemljovidu što datira već iz devetog stoljeća, znači u doba kneza Trpimira, Hrvati su na sjeveru do Drave, na zapadu do Sutle, na istoku do Drine, a na jugu cijelim prostorom Jadranskog mora, sve od Istre na sjeveru i do juga današnje Albanije na krajnjem jugu. Tako je bilo do 822. kad je Hrvatska poslije petnaest godina dugog rata s Bizantom izgubila Ilirik, kako se tad nazivala današnja Albanija, premda Albanci dolaze puno kasnije na to područje, tek potkraj jedanaestog stoljeća. I prije Albanaca u današnjoj Albaniji živjeli su kronološkim redom najprije Hrvati, onda Grci, Bugari i napose u jednom trenutku i Srbi. I kad je Hrvatska izgubila od Bizanta 822. Ilirik, ili drukčije rečeno današnju Albaniju, malobrojni Rašani utopljeni kao sastavni dio države Hrvatske, otcijepili su svoju malenu oblast oko rijeka Tare, Lima, Ibra i Morave i priklonili se trenutačnom pobjedniku Bizantu. Ali, taj isti Bizant, duhovne preteče današnjih Grka, zajedno s Bugarima je sve od početka devetog stoljeća, pa do kraja dvanaestog vijeka i pojave Nemanjića 1189. godine, nemilice tukao daleko malobrojnije Rašane, koje je pred totalnim vojničkim rasulom i sveopćom pogibelji od naleta Bugara početkom desetog stoljeća spasio hrvatski kralj Tomislav. Za ovaj zemljovid pod oznakom 8 je bitno istaknuti činjenicu da tu po prvi puta ruski povjesničari uvrštavaju Srbe na jednoj svojoj karti kao etničku skupinu koja ima vlastiti omeđeni prostor. Doduše, on je veličinom vrlo mali, ali Rusi su Srbe točno locirali između Drine kao krajnje granice na zapadu i Morave na istoku u jednom malom međurječju. Sve između Morave i Timoka Rusi pripisuju Bugarima, jer osim Bugara i Vlaha tu nitko drugi nije ni živio. I onda su se Srbi grdno naljutili na Ruse 1877. kad su upravo Rusi na temelju povijesti kao znanosti, tražili na San – Stefanskom mirovnom sporazumu da Srbi jug Srbije predaju Bugarima, a istok Rumunjima. Uostalom, sama Pećka patrijaršija u svom maksimalnom dosegu u glavama srpskih crkvenih velikodostojnika iz 1669. sve te krajeve današnje južne i istočne Srbije pripisiuje Bugarima. Ali, samo nešto više od dva vijeka kasnije to im nije smetalo da se u bijesu okome na svoje tradicionalne saveznike Ruse. U Srbiji su zato 1878. izbili veliki proturuski prosvjedi, a kralj Milan Obrenović, kockar, prevrtljivac i vjerolomni vladar iz opakog srpskog zanata, zvanog inata, okrenuo se tad i gospodarski i politički Austriji. Milan Obrenović nastavio je tradiciju svoga pradjeda Miloša, te je postao glavnim svinjarskim trgovcem svoga doba. Zato su u Beču Srbi i danas kod obrazovanijih Bečlija poznati kao potomci svinjarskih trgovaca iz devetnaestog stoljeća. I to su Austrijanci uobličili i u formi karikatura u svojim tiskovinama kad su navijestili 1914. rat Srbiji. Srbin je na tim bečkim karikaturama predstavljen kao nerazdvojan od svoga pratitelja pajceka i u dobru i u zlu.

Konačno, na zemljovidu broj 9 vidimo Veliku Moravsku na srednjem Dunavu. U njezin sastav prema opipljivim nalazima ruskih povjesničara i dalje ulaze Crveni Hrvati, što su živjeli u oblastima današnje Mađarske, Slovačke, Češke, djelomično Poljske oko predjela Šlezije i Ukrajine. Zajednički toponimi i antroponimi kao sjećanje na nekad davnu prvotnu zajednicu slavenskih naroda, danas razasutih u pregršt država, govore o sličnosti podrijetla naroda kroz jezične sličnosti. I tako nalazimo pojmove kao što su Trnava, Trenčin, Targ, Ostrava, Tarnuv, Nitra, Tatar, Tatra, Tatur, Trpimir… Ovdje je značajno izdvojiti i pojedinost vezanu za vrijeme prije velike seobe Hrvata 626. godine u smjeru Jadrana i svih današnjih hrvatskih prostora. Ne samo ruski povjesničari, nego i pedantni češki povjesničari u svojim brižno čuvanim analima Praške nadbiskupije iz 1086. godine imaju do danas očuvane zapise da su Hrvati svojedobno vijekovima pribivali u Češkoj, Moravskoj i Slovačkoj kao skupina Crvenih Hrvata, dok su Bijeli Hrvati bili u Poljskoj i Ukrajini. Tragove o nazočnosti Hrvata u ranom srednjem vijeku čuvaju i Nijemci. U zborniku Henrika Drugog iz 1108. spominje se ime Hrvata u gradu Merezburgu. No, nije samo oblast današnjih država Češke, Slovačke, Poljske i Ukrajine bilo mjesto trajnih ognjišta Hrvata prije velike seobe.

Prema ruskim ljetopiscima, suvremenicima doba ranog srednjeg vijeka, imamo vjerodostojne podatke da Hrvati žive i u drevnom ruskom Prikarpatju. O prisustvu Hrvata tog doba na ruskom tlu, govore i brojni ruski ljetopisi i kazuju da u susjedstvu Hrvata u tom području još ima i plemena Duleba i Volnjana u gornjem Podnjestrovlju. Vrlo iscrpno o prvotnim nastambama Hrvata, kao i o potonjim seobama ka Jadranu, govori i još jedan češki povjesničar, znameniti Niederle. On veli, na temelju svoga istraživanja, kako je skupina Hrvata na Prikarpatju na tadašnjem ruskom tlu, pobjegla otuda pred naletom Avara. To se zbilo 560. godine i  Čeh Niederle tvrdi da je to prva grupa Hrvata doseljenih na Jadran, još prije velike seobe 626. godine. Osim na Jadran, ta je skupina Hrvata pošla pred pohodom Avara i na srednje Podunavlje i oko Labe. Tamo oko rijeke Labe, već je rečeno da je bila ona mala skupina Lužičkih Srba. Naravno, samo taj mali trenutak slučajnog povijesnog susreta Lužičkih Srba i samo manjeg dijela Hrvata doseljenih iz ruskog Prikarpatja, poslužio je srpskim povijesnim manipulatorima da ustvrde kako su otuda skupa Hrvati i Srbi došli na današnje prostore jugoistoka Europe. I opet su uhvaćeni u laži, jer i sami Rusi dokazuju da Lužički Srbi nikad i nigdje nisu maknuli u seobi naroda, a osim tog lokaliteta oko Labe, gdje nepomično žive Lužički Srbi od šestog stoljeća do danas, sami Rusi ne vide nigdje više spomena srpskog imena.

Otuda je logična odgonetka samo umjetne zagonetke da su preci Srba mogli doseliti na prostore današnje balkanske Srbije samo pod narodnim imenom Hrvata. Rusi su svojim istraživanjem sami nametnuli takav zaključak, jer decidirano tvrde kako Lužički Srbi nisu nikud makli tijekom Velike seobe naroda. Srbi će se sad opasno naljutiti na Ruse. Srušiše im braća po Putinu i Vučiću srbicentričnu teoriju postanka svijeta u samo jednom trenu. O svemu ovome postoji i čitava riznica arheoloških iskopina kao dodatnih dokaza. No, možda itekako bitan obol rasvjetljavanju ove teme pružaju djela hrvatskog znanstvenika Vinskog. On se u svojim djelima tiskanim od strane zagrebačkih nakladnika iz 1958. godine bavi ovom tematikom.

Najprije, Z. Vinski to objašnjava u “Nalazima šestog i sedmog stoljeća u Jugoslaviji s posebnim obzirom na arheološku ostavštinu iz vremena prvog Avarskog kaganata”, kao i u drugoj knjizi pod nazivom “Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. godine do 800. godine u nakladi Vjesnika Arheološkog muzeja u Zagrebu. To su upravo oni vjekovi koje srpski povjesničari namjerno preskaču i lakonski vele da tad i “nije bilo država i naroda nigdje u Europi u današnjem smislu!?” Kad njih nitko nije ni vidio, ni čuo da uopće postoje u to vrijeme, najlakše im je izmisliti da je cijeli ljudski rod prespavao stoljeća snom medvjeda u dubokoj špilji. Od osobitog je značaja za shvaćanje ove tematike i tumačenje hrvatskog znanstvenika Vinskog da su bizantski povjesničari površno miješali pojmove Slavena u doba sučeljavanja s Avarima, te su Bizantinci kao Konstantin Porfirogenit u djelu DAI, sve Slavene zvali jednim imenom. Upravo Vinski pojašnjava kako su Hrvati u jeku vojnih sukoba s Avarima tim imenom sebe nazvali, kako bi se i rasno sasvim razlikovali od vječitih rivala na bojištu Avara. Srbi su do današnjih dana neobaviještenost Konstantina Porfirogenita uveliko zlouporabili da bi pokušali dokazati kako su se svi slavenski narodi zvali zajedničkim imenom Slaveni. I u tu glupu i prozirnu priču ubacuju i Ruse, Poljake, Čehe, Slovake, a ne samo Hrvate, negirajući svim slavenskim narodima osjećaj nacionalne pripadnosti i pojma državnosti. 

Nemaju nikakvih dokaza da su sami postojali i najlakše im je reći da nitko drugi onda isto tako nije imao nacionalne svijesti i vlastite države. Zato se i danas Srbi kao pijan plota drže onog napisanog u Porfirogenitovu DAI, jer ničim drugim ne mogu barem djelomično potkrijepiti svoje laži. Rezime bi bio nepotpun kad ne bismo spomenuli da Bijelu Hrvatsku ili Veliku Hrvatsku osim ruskih povjesničara i Čeha poput Niederlea u sjevernom Prikarpatju, još ne napominje i glasoviti poljski povjesničar Gaczynski. On se svestrano bavi hrvatskim naseobinama od petog do osmog stoljeća u oblasti Karpatskih gora do gornje Odre i do Gornjana na istoku.

I tako je zaokružena jedna velika cjelina o prvotnim naseobinama Hrvata prije velike seobe na Jadran iz kuta znanstvenika iz Rusije, Češke i Poljske. Zanimljivo, Rusi su konzultirali i srpsku literaturu posvećenu ovoj temi u “Istoriji naroda Jugoslavije” iz 1953. godine i nisu uspjeli pronaći proturječno gore iznesenom obilju znanstvenih dokaza o sveprisutnim Hrvatima diljem Europe, pa sve do Kavkaza i Azije u kontaktu s Iranom, o čemu je već ranije bilo riječi. Istodobno, Rusi niti u “Istoriji naroda Jugoslavije” tiskanoj u Beogradu 1953. ne vide nikakve dokaze o postojanju Srba u najranijem razdoblju europske civilizacije drugoga tisućljeća. Kao što smo vidjeli narodi poput Čeha i Poljaka oformili su vlastite države po imenu najbrojnijeg od više plemena. Tako su Česi i nazvani današnjim nacionalnim, ali i imenom države Češke po plemenu Čehi oko Praga, te su tu još privukli u isti etnos Moravce oko Ostrave i Brna, koji su bili zasebna etnička skupina u ono davno doba. I Poljaci od brojnih plemena nacionalno ime današnjih Poljaka vuku iz dva plemena Polana oko Poznanja, ali i oko Kijeva u današnjoj Ukrajini, gdje su u srednjem vijeku Rusi stvorili svoju prvu moćnu kneževinu s Kijevom kao glavnim gradom. Slično Česima i Poljacima i danas mnogobrojni narodi kao Nijemci ili Francuzi i brojni drugi u Evropi, narod i državu nazivaju po najbrojnijem plemenu iz davnina, što je bilo stožer okupljanja malobrojnijih.

Razvidno je iz ovih prikaza ruskih zemljovida ranog srednjeg vijeka da su Hrvati bili iznimka od toga pravila. Jer, kao što smo mogli razabrati, Hrvata je bilo toliko puno razmještenih diljem Europe, da se nitko drugi nije ni morao od manjih plemena priključivati mnogobrojnim Hrvatima u stvaranju hrvatske države na jugoistoku Europe u današnjem hrvatskom podneblju. Povrh toga, još je i nakon seoba ostalo mnogo Hrvata u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Ukrajini, Rusiji…i sve do Kavkaza i do Irana. Sudeći po konkretnim ruskim povijesnim nalazima, niti jedan drugi euopski narod nije prije velike seobe naroda bio toliko rasprostranjen u središnjem dijelu Europe kao hrvatski narod. O tome zorno svjedoče ruski, poljski, češki i bezbroj drugih povjesničara. Do zbrke i pometnje u europskim krugovima u Engleskoj i Francuskoj je došlo od 1918. godine kad su su Srbi zlonamjerno i sračunato i na Sorbonu, ali i na Oxford i Cambridge slali krivotvorenu verziju povijesti kako bi sebe nepostojeće proglasili tvorcima svijeta, a Hrvate koji pola Europe naseliše, sebe u velikoj seobi u sedmom stoljeću raseliše put Jadrana i opet opstaše i u srcu europskih zemalja, predstaviti u posve krivom svjetlu. No, prije ili kasnije, djelo je moralo izaći na vidjelo i srpske laži poslati u ropotarnicu povijesti. Za Srbe je najteže što tu spoznaju dobivaju upravo od Rusa, a istina iz pera ruskih povjesničara baš im je dobro legla kao šamar budali.

Kad se ovome svemu dodaju jos starije predkršćanske karte s hrvatskim predcima kao što su Sarmati i Alani, nečija tjeskoba stvarno može biti potpuna…

Dragan Ilić/HOP.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Pismo generala Praljka predsjedavajućem sucu Carmelu Agiusu

Objavljeno

- datum

S kakvim se problemima hrvatski generali-uznici suočavaju u odnosu s licemjernim, oholim, arogantnim ‘službenicima’ međunarodnih institucija, a u biti plaćenicima globalističkih polit-elita, najbolje ilustrira pismo generala Praljka sudcima Međunarodnog kaznenog suda za bivšu državu u Haagu.

Pročitajte preslike pisma…

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

THE ECONOMIST: HDZ HITA U NOVE IZBORE dok im Agrokor ne uništi rejting! ŠTO HDZ MISLI S OVOM ELITOM POSTIĆI NA IZBORIMA!?

Objavljeno

- datum

Isti dan kada su vladajući HDZ i HNS na, čini se, podmukao način prekinuli rad Saborskog povjerenstva za Agrokor (stručne službe dobile nalog da jave svjedocima da ne dolaze, iako Sabor nikakvu odluku o prekidu rada nije donio), HINA je prenijela vijest britanskog The Economista da se premijer Plenković sprema za izvanredne parlamentarne izbore!

”Koalicijska Vlada predvođena konzervativnim HDZ-om je slaba, a premijer Andrej Plenković mogao bi sazvati ranije izbore kako bi iskoristio snažan rejting stranke. Ako osigura čvršći mandat, Vlada će pokušati ograničiti veliki javni dug i potaknuti domaće investicije”, pišu analitičari uglednog poslovnog tjednika.

I premda se vijest da će HDZ raspisati izbore dok na njih traje rafalna paljba zbog propasti Agrokora, mnogima može učiniti kao najobičnija ‘novinarska patka’, bolji poznavatelji prilika tvrde da je The Economist na dobrome tragu. Osobe bliske vrhu vladajuće stranke kažu, naime, da stranački čelnici već neko vrijeme najozbiljnije razmišljaju o raspisivanu prijevremenih izbora, kako bi iskoristili začuđujuće dobar rejting HDZ-a i potpuno rasulo u oporbi.

Naši izvori ističu da su u HDZ-u svjesni da desnica u Hrvatskoj praktički i ne postoji (Hasanbegović i Esih istrošili su se na posve marginalnim temama, a nitko drugi s desna ne uspijeva dobiti prostora u javnosti), dok je ljevica i dalje obezglavljena, razjedinjena i kaotična.

Most je, pak, izgubio vjerodostojnost kroz stalno isprazno kritiziranje bez nuđenja rješenja, dok Živi zid nikako da oživotvori neku svoju inicijativu (najavili referendum o porezu na nekretnine pa zašutjeli, najavili izjašnjavanje o uvođenju eura, pa opet stali…).

Uz takvu oporbu, HDZ i dalje bilježi daleko najbolji rejting – unatoč svim propustima, aferama i skandalima.

Sada je pravi trenutak?

Svjesni pak činjenice da Ivica Todorić neće stati s objavama na blogu, zbog čega će odzvanjati sve jače ‘eksplozije’, odnosno skandali koji će se moći povezati s pojedincima iz HDZ-a – vrh stranke smatra da je sada najpovoljniji trenutak za raspisivanje izbora. U prilog im, kažu insajderi, ide i činjenica da bi na još jednim prijevremenim izborima izlaznost bila vrlo slaba, što znači da bi glasovala samo ‘stranačka vojska’, dok bi većina ostalih građana uglavnom ostala kod kuće. Poznato je da HDZ ima najveću i najposlušniju stranačku bazu, zlobnici bi rekli – vojsku uhljeba, što bi im najvjerojatnije donijelo još bolji rezultat nego na prethodnim izborima.

Potvrdu informacije koju je objavio ugledni britanski tjednik, a koju je novinar Dnevno.hr-a i ranije čuo od osoba bliskih vrhu HDZ-a, pokušali smo dobiti od članova vodstva stranke. No svi s kojima smo razgovarali, izbjegli su konkretan odgovor.

”Obratite se glasnogovorniku, gospodinu Jabuki”, kratko je poručio Milijan Brkić.

”Nisam čuo ništa o toj mogućnosti. Još ću se raspitati pa se možemo kasnije čuti”, kazao je bivši ministar vanjskih poslova, Miro Kovač.  Kasnije se nije javljao na pozive.

”Nisam ovlašten davati informacije o mogućim prijevremenim izborima. Obratite se glavnom tajniku, Jandrokoviću ili političkom tajniku Stieru”, poručio je pak Vladimir Šeks, glavni ideolog stranke.

Zvali smo i Jandrokovića i Jabuku, ali se ni glavni tajnik ni glasnogovornik HDZ-a nisu odazvali na pozive. Ni Davora Ivu Stiera nismo uspjeli dobiti.

Upit smo stoga poslali mailom.

”Ima li istine u informaciji koju je objavio The Economist, da premijer Plenković i vrh HDZ-a razmišljaju o prijevremenim izborima, kako bi učvrstili svoju poziciju i iskoristili rasulo oporbe? Kada će biti izbori i što bi premijer Plenković i HDZ na taj način ostvarili: kakvu korist za građane, a kakvu za HDZ?”, upitali smo glasnogovornika HDZ-a, no do objavljivanja ovog teksta odgovore nismo dobili.
 

Za analizu vijesti o izglednim prijevremenim izborima zamolili smo i politologa Anđelka Milardovića.

”The Economist je ozbiljan list, što znači da tu vijest ne bi objavili da nisu imali insajdersku informaciju. No, postavlja se pitanje učinkovitosti još jednih izbora. Pametnije bi bilo da ispune predizborna obećanja i promjene izborno zakonodavstvo, nego da idu na izbore po starim pravilima.

Nema svrhe uz ovakvo zakonodavstvo ići na izbore, kada ćemo opet imati ‘status quo’. To vodi daljnjem zaostajanju i iseljavanju mladih. Nužno je uvođenje anti-oligarhijskih pravila, kako nitko više ne bi mogao biti na funkciji duže od četiri godine. Od lokalnih političara, državnih dužnika, čelnika političkih stranaka pa do direktora javnih poduzeća. Tako bi omogućili provjetravanje i cirkulaciju ljudi i ideja”, ističe dr. Anđelko Milardović.

Dodaje potom da mladi nemaju vremena čekati da se nešto u Hrvatskoj promijeni.

”Netko bi napokon trebao imati hrabrosti za reforme, pa makar izgubio izbore.Poslije bi se vratili na vlast. No raspisivati izbore samo da bi se vladajući još više učvrstili čin je čistog egoizma! Ne ide se na birališta zbog građana, već da bi oni čvršće zasjeli u fotelje. To nema smisla. Dok se ne izmjene izborna pravila, dok se ne promijeni izborna geografija (izborne jedinice), dok se ne srede birački popisi, izbori nemaju smisla. Biračke bi spiskove trebalo dovesti u red zbog Srba koji dolaze ‘Lastom‘ uz novčanu pomoć ‘Pupovac d. o. o.‘, ali i zbog Hrvata iz BiH koji glasuju u Hrvatskoj. Nesređeni popisi najviše koriste SDSS-u i HDZ-u, dakle ovima koji obnašaju vlast. Kada bi se popisi sredili, ne ne bi bilo pobune kada organizatori ne plate ovima što autobusima stižu iz Beograda na birališta u Hrvatskoj. To je lakrdija, a ne demokracija”, primjećuje Milardović.

Kaže da bi trebalo jačati sustav preferencijalnog glasa te bi izborni prag trebalo povisiti na 6 posto.

”To bi natjeralo sve sa sličnim programima da se udruže. Trebalo bi zabraniti predizborne koalicije da bi se znalo koliko je tko dobio. Nužno je uvesti i unutarstranačku demokraciju, legalizirati frakcije. Jer ako postoji konkurencija u državi, zašto je ne bi bilo u strankama? Nedemokratske stranke ne mogu iznjedriti demokratsko društvo. No, bez tih promjena je besmisleno raspisivati izbore.  Što će građani imati od toga? Osobno, više ne izlazim na birališta. Ni neću, dok se ne promijene pravila”, naglašava jedan od rijetkih politologa koji se ne ustručava govoriti protiv establišmenta i koji nije vezan ni uz jednu političku opciju, poput većine svojih kolegica i kolega sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

Tumači potom da je velika apatija u društvu te sve veći val iseljavanja rezultat dugogodišnje statusa quo.

”Samo partijski kadrovi će glasovati. Na birališta će uhljebi. Drugi neće. Zato i nema reformi. Na duge staze, to je put u propadanje. Sve se radi zbog egoizma. Nema političke kulture koja bi ih natjerala da misle na dobrobit građana, a kmetski mentalitet Hrvata im dopušta da rade što god požele.

No, jednoga dana, nitko neće izaći na izbore, jer više neće biti ljudi! Treba upaliti alarm. Treba dramatizirati, dok ne bude prekasno. Kako netko može biti toliko egocentričan da se zaklinje u Republiku Hrvatsku, drži ruku na srcu i radi sve za sebe? Hrvatima nitko nije kriv. Mi nemamo ozbiljnog vanjskog neprijatelja, već su Hrvati najveći neprijatelji sami sebi. Kada shvate da je ovo put u propast, možda se osvijeste. Ako im je stalo do života. Ako ne, onda je to odustajanje od života. Kapitulantski pristup”, ne štedi nikoga Milardović.

Nastavlja riječima da mi samo stenjemo, dok nas oni ‘guze’.

”Guze prema unutra, a prema van se namještaju drugima. Da ih ‘guze’, slikovito je hrvatsku zbilju opisao osebujni politolog.

Zaključio je da je, zbog svega navedenog, on apsolutno protiv prijevremenih izbora.

Damir Kramarić/izvor

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.