Connect with us

Društvo

NIJE MU LAKO: Zbog trača o ženi pobjegao od Šešelja i postao predsjednik

Objavljeno

- datum

Srbija je zemlja koja graniči sama sa sobom, u kojoj su najbogatiji oni koji nikad nisu radili, u kojoj nepismeni pišu povijest, gdje je zdravstvo besplatno a liječenje skupo, u kojoj građani glasuju za diktatore, a onda ih protjeruju, hapse ili strijeljaju.

Danas tom državom neprikosnoveno vlada Aleksandar Vučić.

Na predsjedničkim izborima osvojio je više od dva milijuna glasova, dobio novi petogodišnji mandat i podršku svih kriminalaca iz naprednjačkog kartela i koalicijskih gangova, aplaudiraju mu svi politički i tajkunski paraziti oko njega obigravaju lica s tjeralica i ljepotice s naslovnica, svi ga vole …

No, Vučić nije naivan. I dok u polutami vinskog podruma pretura po izvodima svojih računa iz švicarskih, arapskih i hongkonških banaka ili dok pravi raspored televizijskih voditeljica koje će voditi na romantične izlete u Beč, Pariz ili na Maltu, svaki taj trenutak sreće kvari mu činjenica da se bliži neminovni kraj igre. Bez hepienda. S obzirom od kakvog materijala je sačinjen i što je sve radio, drugačije i ne može.

Stepenice kojima se uspinjao podignute su na grobovima desetina tisuća žrtava njegovih političkih avantura, na nesreći milijuna prognanih, obogaljenih i opljačkanih. Sad, kad je prošao zenit i krenuo naniže, mora suočiti sa svim tim svjedocima svojih laži i prijevara. Nema alibi koji bi ga mogao sačuva od odgovornosti, kazna mu može biti umanjena samo uslijed sažaljenja. A, on ga, ma koliko to čudno izgledalo, ipak zaslužuje.

Naprosto, Vučiću nikad nije bilo lako. Uvjetovan kaotičnim obiteljskim odnosima, nesretnim djetinjstvom, momačkim traumama, mučnim brakovima, dugogodišnjim ponižavanjem i potcjenjivanja nadređenih i moćnijih, a ponajviše zahvaljujući karakteru, Vučić nije ni mogao biti bolji. I danas, kad je apsolutni gospodar života i smrti, ne može se otrgne iz mračne prošlosti u kojoj je formatiran.

On to i ne krije. U emotivnim ispovijestima, za koje smatra da su mu korisne u političkom marketingu, iznosi uspomene pune tuge i boli.

– Dok me je majka dojila, iskliznuo sam joj iz naručja. Pao sam i slepoočicom udario u špic fotelje. Kažu da je krv šikljala toliko da su pomislili da nema ništa od mene. Ipak, nije mi bilo ništa. Naravno, toga se ne sjećam, mada možda se posljedice tek danas osjećaju – pričao je Vučić.

Mama Angelina ga je ispustila iz naručja, a otac ga je tjerao da jede pokvarenu paštetu:

– Otac je postavio mene i Andreja jesti paštetu i to onu francusku, u crijevu, odvratnu. To stvarno nismo voljeli, ali nije bilo cile-mile. Namaže on nama, probamo, a ono grozno. Ne može se progutati. Mi ne možemo, on ne popušta. Traje diskusija i ulazi majka, pita što je problem. Ja kažem: “Tjera nas da jedemo paštetu koja je grozna”. Majka uzme paštetu i pogleda, a njoj rok prošao prije dvije godine! Ipak, moj otac kaže da to nije ništa, namaže sebi krišku i pojede nešto najodvratnije što sam probao u životu!

Imao je četiri godine kad su mu roditelji dobili stan na Novom Beogradu. U osnovnoj školi “Branko Radičević” u Bloku 45, kao i među drugarima s asfalta nije se snašao. Nije imao šanse. Boležljiv, s velikim medicinskim naočalama i jednim okom prekrivenim gazom, vižljast, ali trom i trapav, izazivao je samo podsmijeh djece. Umjesto u manguplucima sudjelovao je na natjecanjima literarne i šahovske sekcije. Kasnije, kad je porastao, pokušao se nametne na školskom košarkaškom igralištu. Ni tu se nije primio. Malo zbog krhke kralježnice, malo više zbog nedostatka sportskog temperamenta, morao se pomiriti sa sudbinom štrebera.

Kompleksi, koji su se tada formirali, odveli su ga tribine “Marakane”. Iako je mahao crveno-bijelim šalom, pjevao i psovao, više je sličio na napućenu chirleadersicu nego na pravog deliju.

Kakav navijač, takav vojnik. Vojni rok je 1988. služio u sarajevskoj vojarni “Slaviša Vajner Čiča”, VP 5327. Prema svojoj generaciji pokušavao je biti korektan, izbjegavao je sukobe, nije se eksponirao, ali znak je ipak bio jači od inteligencije. Po svaku cijenu htio se ušlihta časnicima. Uvijek se dobrovoljno javljao za sve zadatke, krevet mu je bio zategnut, uniforma čista, cokule sjajne. Poslije jednog kolektivnog nestašluka, koji su komandiri drakonski kaznili, cijeli vod je posumnjao u Vučića. Iako nije dokazano da je on cinkao, drugovi iz spavaone priredili su mu ćebovanje. Da bi ga spasio sljedećih odmazdi, komandir čete ga je postavio za ćatu, pa više nije morao strepi u zajedničkoj spavaonici.

Što bi rekao Matija Bećković – đe god sam stao, tu sam poginuo. Vučiću je malo falilo da zaista pogine u Sarajevu, tri godine poslije izlaska iz JNA. Čim je počeo rat u Bosni, vođen jakim naionalističkim nervom i željom da se dokaže, Vučić se s dvojicom prijatelja priključio četnicima vojvode Slavka Aleksića. Ta jedinica je držala položaje na Ilidži i Grbavici. O Vučićevu ratnom iskustvu govorio je Goran Despotović, Aleksićev suborac i prijatelj još iz vremena dok su radili kao poštari.

– S oduševeljenjem smo dočekali dobrovoljce iz Srbije, naročito iz Beograda. Vučić je bio u jednoj od prvih grupa koje su nam se pridružile. Nije se dugo zadržao. Naprosto, nije mogao izdržati. Odmah smo shvatili da neće biti od velike pomoći, pa smo ga štitili, stavljali smo ga na drugu liniju, u pozadinu. Poslije jedne akcije kod Židovskog groblja toliko se isprepadao da cijelu noć nismo ga uspjeli smirimo. Kukao je, plakao i prizivao majku, bio je potpuno sluđen. Njegovi jauci su otkrili naš položaj, pa smo morali da se povučemo.

Ujutro, kad je sve prošlo, vojvoda Slavko je očinski razgovarao s njim, bez ljutnje i ruganja. Ohrabrio ga je pričom da nije svako stvoren za vojnika, da našoj borbi može više koristi u nekoj drugoj službi. Ne znam s kim je vojvoda pričao, ali tog dana je Vučić prebačen na Pale, da radi kao prevoditelj i novinar.”

Vučić je kasnije pokazao tko je i kakav je. U beogradskoj “Dugi” poslije sam čitao kako se hvali svojim ratnim pohodom na Židovskom groblju. To me nasmijalo. Međutim, kad se vojvoda Slavko posvađao sa Šešeljem, Vučić ga je ogovarao, zaboravio je koliko mu je pomogao.

Ulaskom u Srpskoj radikalnu stranku Vučić se konačno našao u prirodnom okružju, među sebi sličnima. Vojislav Šešelj mu je dao priliku da razvije urođene talente za prijevare i spletke. Dao mu je status prvog operativca stranke, zastupničke mandate i ministarstvo informiranja u “crno-crvenoj” vladi Mirka Marjanovića, pare, utjecaj i moć.

Uz čašu meda, Vučić je popio i čašu Šešeljeve žuči. Svakodnevnim uvredama, ponižavanjem i zlostavljanjem vojvoda mu je uništio i posljednji gram dostojanstva. Vučiću se to svidjelo. Junački je, pognute glave, trpio Šešeljevu galamu, ruganje i psovke. Satisfakciju je imao u slobodi da na isti primitivan način kinji sve koji su niže rangirani. U toj perverznoj nomenklaturi Vučić se brzo popeo u sam vrh, blizu Šešelja i Tomislava Nikolića. Taman kad se lijepo raskomotio, kad je pomislio da mu je sve potaman, desio se incident koji je pokazao koliko je nestabilan.

U ljeto 1999. neposredno poslije NATO bombardiranja, Vučić se razbaškario u novom stanu od 120 kvadrata, koji je dobio od države. Radikali su fingirali ljutnju na socijaliste zbog predaje Kosova, ali zadržali su ministarska mjesta, nastavili su verbalno ratovati protiv stranih sila i fizički uništavati “domaće izdajnike”. Usred te idile, začinjene s mnogo moći, novca i tuđe krvi, Vučić je doživio klasnični nokaut. Saznao je da Maja Gojković plasira istiniti trač da Ksenija Vučić iz predbračne veze ima kćer Nevenu, koju je svima, pa i mužu, predstavljala kao mlađu sestru.

Kao svaka histerična ženturača, Vučić je bijes iskalio na supruzi. Da bi povratio autoritet u stranci krenuo je u lov na tračare koje su mu se rugale iza leđa. Ipak, i u stanju nervnog rastrojstva, znao je da ne smije nasrnuti na Šešeljevu miljenicu Maju, pa je udario na lakšu metu, na Gordanu Pop Lazić. Šešelj, vrhunski manipulant, mudro je obuzdao Vučića. Nije mu dozvolio da se obračunava ni sa jednim radikalskim funkcionerom. Hladno mu je objasnio da je za sve sam kriv, da je trebalo pametnije da bira s kim će se vjenčati i da ne smije svojim privatnim problemima opterećivati ​​kolege u stranci.

Kao uvrijeđena mlada, čim je shvatio da nema podršku vođe, Vučić je opsovao, rekao da daje ostavku i na ministarsku funkciju i na članstvo SRS, zalupio je vrata i otišao kući. Točnije, otišao je u “Yu biznis centar”, ali ne u svoj stan, već kod komšije Srđe Popovića, lidera “Otpora”.

Normalan čovjek, suočen s takvim kaosom, morao bi se sabrati i odbolovati. Ne i Vučić. Iako mu je sujeta trajno povrijeđena činjenicom da ga je supruga lagala i, što je mnogo gore, da su to znali svi u njegovom okruženju, odmah je počeo pripremati osvetu.

Nije službeno podnio ostavku, ali tri tjedna nije dolazio ni u ministarstvo, ni u Srpskoj radikalnu stranku. Sa Srđom Popovićem nekoliko puta se sastajao u njegovom stanu, ali i na javnim mjestima, kako bi ih svjedoci vidjeli i dojavili Šešelju. Durenje nije dalo željeni rezultat, i vojvoda je tihovao, trenirajući strogoću. Vučić mu je tada poslao konkretnije poruke u kojima ga je istovremeno ucjenjivao i molio za oprost. Ta drama lijepo je opisana i u izvještaju Centra Resora državne sigurnosti – Beograd, Peti odjel.

“Preko našeg pouzdanog izvora došli smo do saznanja da je dana 19. 8. 1999. godine Vučić Aleksandar ostvario kontakt s Radom Višić, službenicom u Vladi Republike Srbije. (Višićku je bila Vučićeva zamjenica u ministarstvu informiranja, nap. autora.)

Tijekom razgovora bilo je riječi o sukobu Vučića i Vojislava Šešelja. Tim povodom, Vučić je istaknuo da Šešelj već duže vrijeme ima nešto protiv njega i da su obojica samo čekali razlog da se raziđu. Po njegovim riječima, to se dogodilo jučer i on je odlučan u namjeri da napusti stranku, naglasivši da je u SRS uložio sve i da mu je izuzetno teško zbog odlaska. Rada Višić je, uvaživši Vučićeve razloge, rekla da o svemu treba dobro razmisliti, a ne donositi ishitrene odluke. Obećala je da će o svemu razgovarati sa Šešeljem, uz dogovor da ona i Vučić sutradan još jednom o svemu popričaju.

Istim povodom, supruga Aleksandra Vučića, Ksenija, je ostvarila kontakt s Vojislavom Šešeljem. Tijekom razgovora, Šešelj je rekao da je Vučić “pukao sasvim”, te da je zbog njega atmosfera u stranci postala nepodnošljiva. Sukob je, dodao je, izbio kad je Vučić uvrijedio Šešeljeve najbliže suradnike, koji su se zatekli u kabinetu, i nakon kraće rasprave Vučić je napustio ured i rekao da daje ostavku. Također, Šešelj je istakao da ne može više biti “dadilja” Aleksandru Vučiću, osobito ako to remeti unutarnje odnose u stranci.

Na kraju, uz napomenu da mu je sam Vučić priznao da je prešao na strogi post i da ima svog duhovnika ( “to je bolest, Ksenija”), Šešelj je izrazio svoje razočaranje pričama da Vučić prelazi u DS. Uz stalno zahvaljivanje Šešelju za sve što je učinio za njih, Ksenija se složila s konstatacijom da sa Vučićem nešto nije u redu i izričito negirala priče o prelasku u DS” – navodi se u udbaškoj depeši.

Ulogu Vučićevog “duhovnika” odigrao je Porfirije, tada iguman manastira u Kovilju, danas zagrebačko-ljubljanski mitropolit. Pošto je Porfirije (Perić) iz Bečeja, kao i Vučićeva mama Angelina, pristao je, ne znajući sve detalje, pomoći zabludjelom grešniku. Naravno, pravoslavlje, duhovnost i strogi post Vučić doživljava na isti način kao i Šešelj, kao bolest. Nije mu padalo na pamet da posti i kontemplira, s tom pričom htio je samo dramatizirati slučaj.

Trik je uspio. Posjetu jedne iračke delegacije Šešelj je iskoristio kao povod da pozove Vučića da dođe u vladu. Obojica su, podvijenog repa, prešli preko incidenta, kao da ništa nije bilo.

Također, ostala je i dirljiva veza Vučića i Popovića. Javno, Vučić je najžešće optuživao “otporaše” za izdaju Srbije i organizirao je grupe batinaša koje su prebijale omladince sa simbolom stisnute šake, a tajno se družio s njihovim vođom Srđom. U skladu sa svojim šizofrenim karakterom, nije mu bilo teško da se uživi u ulogu dvostrukog špijuna.

Šešelja je korektno obavještavao o tom kontaktu, prenosio mu je informacije iz okruženja Zorana Đinđića, a, s druge strane, Popovića je obavještavao o stanju u vladajućim strankama. I u vrijeme najvećih previranja, u ljeto pred petooktobarski puč, njihova kooperacija je besprijekorno funkcionirala. Sličan odnos Vučić je izgradio i sa Milanom Božićem, najutjecajnijim čovjekom u okruženju Vuka Draškovića, koji mu je dojavljivao sve što se događa u Srpskoj pokretu obnove i ostalim oporbenim strankama.

Špijunski talent Vučić je, u to vrijeme, dokazao i na primjerima viđenijih radikala. Po Šešeljevom naređenju, Vučić se zbližio sa Čedomirom Vasiljevićem, šabačkim tajkunom koji je u “crno-crvenoj” vladi figurirao kao ministar bez portfelja. Cijelo ljeto 2000. godine Vučić je proveo zabavljajući se na bazenu mučenog Vasiljevića. Druženje je trajalo do posljednjeg dinara iz Vasiljevićeve tvrtke “Jugent TT”. Kasnije, kad je propali tajkun pobjegao, Vučić ga je pronašao, obradio i nagovorio da se preda policiji.

U istom stilu Vučić i danas manipulira bogatašima. Njegove batinu i mrkvu već su osjetili Miroslav Mišković, Slobodan Kvrgić, Dragan Amidžić, Dušan Stupar, a sutra će ista sudbina zadeseti Zvonka Veselinovića, Branislava Đurđevića, braću Nicović i slične.

U kriminalistici, prijevara se smatra najpodlijim kaznenim djelom, gorim od razbojništva. U Vučićevoj svijesti, prijevara je legitimno sredstvo za ostvarenje osobnih interesa. On to i ne krije. “Ozbiljan čovjek nema prijatelje, oni samo nameću nepotrebne obveze”, mudro je, sve s osmijehom, tvrdio Vučić upravo pred onima koje je nazivao prijateljima. Iako su imali milijun dokaza iz osobnog iskustva ili iz posrednih saznanja, većina njegovih žrtava je dobrovoljno pristajala na rizik da budu prevareni i opelješeni. Sličnom patologijom vodi se i Vučić, laže i vara, a onda se ljuti što mu ne vjeruju.

– Imati prijatelja, to znači pristati na to da ima ljepših, pametnijih i boljih od vas. Tko to ne može prihvatiti, nema prijatelja – napisao je prije neki dan na Twitteru Aleksandar Nikolić.

Aforizmom Duška Radovića opisao je svog kuma Aleksandra Vučića. Nikolić, zvani Foto Toni, dugo je predstavljao glas razuma u Vučićevoj sviti. Pristojan i korektan u poslu i politici, nije imao šanse opstati u vrhu tog kartela. Nakon trogodišnjeg staža na mjestu državnog tajnika u Ministarstvu unutarnjih poslova, gurnut je na marginu.

Za razliku od Foto Tonija, mnogi vodeći naprednjaci svog vođu ogovaraju znatno sočnije. Uvrijeđeni i ogorčeni njegovim prijevarama, ne uzdržavaju se od ruganja i njegovom posrnulom zdravlju.

Pored oboljenja o kojima je i sam javno govorio – turbulentan srčani tlak, povrijeđena kralježnica i slab imunitet – pojedinci iz Vučićevog okruženja spominju i karcinom na debelom crijevu. Prema njihovim tvrdnjama, Vučić se dvije godine liječi u jednoj londonskoj klinici, pod nadzorom istog liječnika koji je pomagao Aleksandru Tijaniću.

Kad je drugi put došao na vlast, kao “prvi potpredsjednik vlade”, 2012. godine, Vučić nije htio biti samo moćan. Poželio je i da bude lijep, jak, mišićav. Angažirao je fitness trenera, redovito je išao u teretanu, nabudžio je bicepse, utegao se. Koliko je bio ponosan na sebe – atletu, potvrđuje anegdota koju i danas rado prepričavaju pojedinci iz vlade. Nakon sastanka, dok je iz kabineta ispraćao jednog naprednjačkog zastupnika krupnog gabarita, Vučić mu se narugao:

– Vidi kako si se otromboljio, imaš 150 kila, sličiš na babu …

– Imam 130 kila, ne znam na što sličim, ali još sam jači od tebe – uzvratio je zastupnik.

– Nema šanse – nasmijao se Vučić i udario ga, naravno s leđa, u rame.

– Alek, ne igraj se, znaš da sam trenirao džudo …

Mali Alek nije poslušao, zaigrao se. Uhvatio ga je za ruku i snažno povukao. Debeli eks-džudist se okrenuo, ščepao šefa, napravio mu “polugu”, bacio na pod i strovalio se preko njega. Pad njih dvojice izazvao je takav tresak da su tjelohranitelji utrčali u kabinet. Imali su što vidjeti. Vučić, s rukama povijenim preko leđa, ležao je ispod debelog zadihanog tipa.

– Što gledate? Marš van! – cijuknuo je Vučić na zbunjene momke iz osiguranja.

Postiđen, više nikad nije tog zastupnika zvao u svoj kabinet. Nedugo poslije tog događaja odustao je od treniranja. Umjesto u teretanu, pričaju njegovi suradnici, krenuo je na terapije u Tel Aviv, na liječenje koje mu je organizirao izvjesni biznismen N.L. Vučić je tom prijatelju zahvalnost pokazao tako što mu je namjestio incident, uhićenje i tužbu koja još nije dobila sudski epilog. Pošto se odrekao te pomoći, liječenje je nastavio u jednoj londonskoj klinici. Tijekom prvih nekoliko posjeta odsjedao je u luksuznom hotelu Dorchester, a kasnije je, tvrde upućeni naprednjaci, kupio stan u britanskoj prijestolnici.

Bez obzira da li je Vučić zaista bolestan ili ne, izvrgnut je ruglu od strane najbližih suradnika. Svjedoci tvrde da se na taj račun najčešće šali nestašna Suzana Vasiljević, koja ga često, onako u prolazu, podsjeti da namjesti pelene.

– Ma, Suzana se tako šegači zbog onog ludog Zorana Babića, koji mi se divio jer 12 sati nisam išao u toalet – skrušeno je Vučić objašnjavao prisutnima, negirajući da pelene nosi zbog zdravstenih problema.

Kako god bilo, činjenica je da su i naprednjaci shvatili da je car go. Zato ima sve više njih koji se ne plaše da ga provociraju. Da mu nevolja bude veća, Vučić im i sam daje materijal za tračanje.

Nije uspio se istakne kao atleta, pa je odlučio moć prezentira švalerska kombinacijama. Nakon burne avanture s jednom funkcionerke Srpske napredne stranke vratio se u svoj omiljeni milje, među televizijske voditeljice. Prvo se hvalio da je osvojio Sofiju Rajović, glumicu i voditeljicu s Televizije B92, a od skora se diči novim trofejnim ulovom – Katarinom Šišmanović. Pun ponosa, da bi zadivio društvo, pokazivao je Katarinine fotografije s plaže, ali umjesto očekivanog divljenja i zavisti izazvao je sprdnju.

– Pa, bio je i red da se pomamiše – rekao mu je Goran Veselinović. – Prethodnih dvadeset godina proveo si uz Šešelja, Tomu i Kseniju, sigurno nisi mogao doživiš erekciju.

Na tu temu Vučiću se narugao i Dušan Bajatović, koji je jedno vrijeme bio u vezi sa zanosnom Šišmanovićkom.

– Kad bi mi Vučić skinuo ribu, objesio bih se. Uostalom, zna se da je Vučić zaljubljen samo u sebe, bolje i nije zaslužio – poručio je zločesti direktor “Srbijagasa”.

Aleksandar Vučić je osvojio apsolutnu vlast, ispunio je sve svoje snove i to na najteži mogući način. Ništa nije stekao lako i slučajno, u uspjeh je ugradio 25 godina laži, prijevara i tuđe nesreće. Ratnim huškanjem i poslijeratnim profiterstvom, političkim ludostima i privatnim osvetama nanio je štetu milijunima građana Srbije i komšijskih država. I najbliže suradnike beskrupulozno je zloupotrebljavao samo da bi osvojio još para, još moći i utjecaja. Na kraju, kad je ostvario sve svoje želje, postao je predmet sprdnje.

Usamljen, bez ijednog iskrenog prijatelja i saveznika, osuđen je na propast, koja je već počela. Pobjedu na predsjedničkim izborima, do koje je došao na krajnje sporan način, nije stigao ni proslaviti, a već mu je realan život otvorio oči i pokazao što ga čeka. Iako se hvalio nevjerojatnim izbornim rezultatom, svjestan je da to nije tako, da je za godinu dana izgubio 11,5 posto glasača. Tendencija neminovnog pada dokazana je porazom SNS-a na lokalnim izborima u Zaječaru i Kosjeriću. Uz sve to, traju studentski i građanski prosvjedi protiv njegove diktature. Tron se ljulja, ništa više ne može spriječiti raspad naprednjačke kule od karata.

Otkad je na vlasti, Vučić nijednim postupkom nije zaslužio oprost grijeha, ali ipak treba pokazati određenu dozu razumijevanja i sažaljenja. Ako ni zbog čega drugog, makar zbog mračne biografije, pune kaosa i tuge, treba mu poželjeti dobro zdravlje i dostojanstveno držanje u sudskom postupku na kome će odgovarati za sve počinjene zločine.

Knjige Predraga Popovića možete naručiti na tel. 00381 (0) 63 123 2702

Komentari

Komentari

Društvo

Rakitić napisao svoju životnu priču koja će mnoge raznježiti, a emotivniji bi mogli i zaplakati

Objavljeno

- datum

”Trenutak kad ih je moj otac izvadio iz paketa, moj brat i ja smo znali… Nikad ih više nećemo skinuti.”  Tako je Ivan Rakitić za The Players’ Tribune započeo svoju životnu priču.

Pekrasna priču o odrastanju u Švicarskoj, odluci da nastupa pod hrvatskom zastavom, što je to značilo njegovom ocu i jednom posebnom dresu, najvažnijem u njegovu životu, mnoge će raznježiti, a one emotivnije čak i rasplakati.

“Paket je to koji je bio stigao na našu adresu u Švicarskoj, nismo znali što je točno unutra, no na njemu je stajala povratna adresa u Hrvatskoj. Bilo je to mjesto koje smo smatrali domom, no isto tako bilo je to mjesto u kojem ni moj brat, a ni ja nismo nikad prije bili.

U našem domu pričao se hrvatski, a u našem gradu u Švicarskoj bilo je jako puno Hrvata. No Hrvatska je za nas i dalje bila nešto daleko. Moja obitelj Hrvatsku je napustila početkom rata 1991. godine i nikada se nije vratila. Moj brat Dejan i ja rođeni smo u Švicarskoj, a Hrvatsku smo poznavali samo s TV-a i fotografija koje su nam naši roditelji pokazivali.

Bilo nam je teško shvatiti što se točno događa na Balkanu, bili smo djeca. Roditelji nam nikad nisu pričali o ratu, razumljivo, nisu htjeli pričati o tome. Sjećam se trenutaka kako su plakali razgovarajući na telefon s ljudima iz Hrvatske.

Ne znam kako bih napisao kako sam se u tim trenucima osjećao. Možda kao da je to grozan san? Imali smo sreće. Bili smo daleko od svega toga pa nismo ni vidjeli što se zapravo događalo. Ali to je nekako uvijek bilo u mislima mojih roditelja, ipak im je puno prijatelja i obitelji ostalo u Hrvatskoj, a moji roditelji su za vrijeme rata izgubili puno dragih ljudi.

Sjećam se kad sam imao četiri ili pet godina, gledao sam na TV-u vijesti, vidio sam snimke i fotografije rata i pomislio: “Ovo je nemoguće, kako se ovo može događati?”

Prije nego što je Hrvatska službeno proglasila neovisnost, naša reprezentacija je već odigrala utakmicu. To vam može opisati koliko nam nogomet znači, našoj državi i ljudima, bez obzira na to gdje žive. Kad je tata uzeo nož i otvorio taj paket i izvukao dva hrvatska dresa, bilo je jako emotivno, brat i ja smo dobili dresove, pomislili smo nešto kao, o, da, mi smo također dio toga.

Čak smo spavali u tim dresovima, nosili smo ih sljedeći dan u školu i dan poslije. Jednostavno ih nismo htjeli skinuti. Vau, mi imamo hrvatske dresove bez imena na leđima. Htjeli smo ih imati deset jer nismo htjeli odjenuti ništa drugo osim njih, bili su posebni.

Da budem iskren, kad sam tek počeo igrati, nisam nosio hrvatski dres. Nosio sam dres moje druge domovine Švicarske. Ljudima sam govorio da sam Švicarac, to je izgledalo pomalo čudno, no ja sam rođen i odrastao u Švicarskoj, išao sam tamo u školu, a moji prijatelji su Švicarci…

Bio sam ponosan što sam nosio dres Švicarske u mlađim kategorijama. No najveći dio mog srca pripada Hrvatskoj, uvijek je to bilo tako.

Nekoliko godina poslije rata, moja obitelj je napokon mogla posjetiti Hrvatsku. Kad smo došli, nitko još nije mogao pričati o ratu, kao da su svi razmišljali: “Moramo to što prije zaboraviti.”

Prvi posjet Hrvatskoj podsjetio me na moj Möhlin u Švicarskoj. Puno se Hrvata preselilo u taj grad pa je tamo bilo jako puno hrvatskih restorana. Kad je Hrvatska igrala na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. bilo je jako puno zastava na kućama i prozorima stanova. To Svjetsko prvenstvo brat i ja smo gledali kod kuće s tatom, u svojim dresovima, i nismo smjeli pričati. Jedino važno je bilo to što je na TV-u. Tata bi nam rekao: “Možemo pričati poslije. Sada samo gledajte utakmicu.”

Pitajte bilo kojeg Hrvata i sjetit će se četvrtfinala protiv Njemačke, to je nemoguće zaboraviti. Priznati smo tek 1992., a šest godina kasnije igrali smo četvrtfinale SP-a protiv Njemačke.

Mislim da nitko nije bio toliko zaluđen nogometom kao moj otac Luka. A to vam kaže čovjek koji igra u Barceloni. Moj otac se počeo baviti građevinom kad se preselio u Švicarsku, a kad je bio mlad igrao je nogomet, bio je defenzivni vezni i nosio je broj 4.

Nakon što smo pobijedili Njemačku, letio je…

Često se osjećam kao da živim njegov i svoj san. Igrao je na velikom nivou u BiH prije preseljenja u Švicarsku. Kad je prestao igrati, napravio je sve što je mogao da bi gledao moje utakmice. Nogomet i Hrvatska mu doista znače jako puno.

Kad je došao trenutak da odlučim za koga ću igrati, Hrvatsku ili Švicarsku, znao sam da on pokraj vrata prisluškuje moj razgovor sa švicarskim trenerom. Iskreno, bilo je trenutaka kad sam mislio da neću igrati ni za koga drugog osim Švicarske. Igrao sam za Švicarsku, bila je to moja momčad. No prije deset godina Slaven Bilić i predsjednik HNS-a došli su me gledati u Basel, a nakon toga smo popričali.

Biti u istoj sobi sa Slavenom… Mogao je reći što je htio, ja bih mu odgovorio: “U redu, idem s tobom.” Bio je moj heroj, nije postavljao pred mene pritisak, samo mi je rekao svoje planove i kako želi da ja budem dio reprezentacije Hrvatske koju je on vodio.

”Dođi sa mnom”, rekao je. ”Dođi igrati za svoju domovinu.”

Croatian national soccer team head coach Slaven Bilic (C) hugs his player Ivan Rakitic (R) after the EURO 2008 preliminary round group B soccer match between Croatia and Germany at the Woerthersee stadium in Klagenfurt, Austria, 12 June 2008. Croatia won 2-1. EPA/KERIM OKTEN

Mislio sam si: Tu sam, idem s tobom. Napunio me samopouzdanjem.

Što mogu reći o Slavenu? On je jedan od najvažnijih ljudi u mojoj karijeri. Ne samo kao trener nego i kao osoba. On je čovjek za kojeg odmah želite zaigrati, sutra, i opet, i opet, i opet… I uvijek će iz vas izvući ono najbolje. Pomislit ćete: Je*ote, ovaj čovjek će dati sve za mene.

Čak i sjedeći preko puta Slavena i slušajući što ima za reći, znao sam da ne mogu odlučiti odmah tada. Švicarska mi je puno dala, stoga sam uzeo vremena da razmislim. Sezona u Baselu mi je završila i došao sam nakratko kući, prije odlaska u Njemačku da igram za Schalke. A odluka za koju ću reprezentaciju nastupati dugo me opterećivala. Morao sam to riješiti prije odlaska u Njemačku, da u novom klubu počnem čiste glave.

Sjedio sam sam u sobi i nisam znao što da napravim. Šetao sam i razmišljao o svemu. A onda sam pomislio samo na ono što mi je u srcu. Uzeo sam telefon i počeo nazivati.

Prvo sam nazvao švicarskog izbornika. Cijelu sam karijeru igrao za Švicarsku, zato mi je bilo važno da prvo njega nazovem i objasnim mu da ću igrati za Hrvatsku. Rekao sam mu da to nije odluka protiv Švicarske, nego za Hrvatsku.

Nazvao sam Slavena.

“S vama sam, želim biti dio toga.”

A Slaven mi je rekao:

“Svi će ljudi u Hrvatskoj biti ponosni što si s nama, nemoj razmišljati ni o čemu drugom, samo uživaj u nogometu.”

Razgovori nisu dugo trajali, a ja sam čuo oca kako stoji ispred vrata moje sobe. Kad sam napokon otvorio vrata, samo je stao i gledao me.

Nisam mu rekao što sam odlučio, a on mi je rekao da će me podržati što god ja odlučim. Bio je to golem trenutak za nas. Pa sam se odlučio našaliti s njim.

“Igrat ću i dalje za Švicarsku”, rekao sam mu, a njegova reakcija je bila:

“Oh… U redu…”

Počeo sam se smijati.

”Ne, ne, igrat ću za Hrvatsku!”

Počeo je plakati… Kad god dođem igrati za Hrvatsku, sjetim se oca i razmišljam o tom trenutku. Znam da bi on volio biti na mom mjestu, znam i da bi toliki Hrvati to htjeli, da mogu igrati za domovinu… Nema riječi da se to opiše.

Ljudi iz Hrvatske su posebni, kad sam s momčadi pred navijačima… Poželim da utakmica nikad ne završi! Kao da… ne znam… jednostavno želim zagrliti sve njih. Ne želiš otići, želiš svaki dan igrati pred njima.

Zanimljivo, puno sam stariji nego kad mi je taj paket stigao kući, ali i dalje ne želim svući taj dres.

Uvijek postoji pritisak kad ga nosite ali to je pozitivan pritisak. želiš pokazati svijetu što Hrvatska može, želiš nastaviti putem Slavena i Davora Šukera.

Mislim da i dalje pokazujemo svijetu što možemo. Kvalifikacijska utakmica protiv Grčke bila nam je najbolja utakmica u zadnjih pet-šest godina. Rekao sam dečkima u svlačionici:

“Idemo nastaviti ovako!”

Luka Modrić i ja smo se pogledali “Zašto to nismo i dosad radili?”

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SVJEDOČENJE OČEVIDCA: Ponavljanje partizanskih laži o Brezovici, nikad ne će postati istina!

Objavljeno

- datum

 DATUM KOJI NEMA VEZE S HRVATSKOM    Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih članaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja lažni Dan antifašističke borbe.

Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da mi taj datum još i danas obilježavamo i proslavljamo.

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina „Hrvatska 1918.-2008.“ na str. 79. glasi: „22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“. Od kuda Goldsteinu ova očita laž? Pa prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

Osjećam se pozvanim prije smrti pozvati hrvatsku javnost da konačno odbaci komunističke laži o tobožnjem sisačkom partizanskom odredu i da o događajma oko Siska, u mjesecima lipanj-rujan 1941. godine, usvoji istinu. Nakon što preko 20 godina živimo u neovisnoj Hrvatskoj državi, imamo pravo odbaciti laži i živjeti u istini. Dužni smo to učiniti i prema današnjim i budućim naraštajima. Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti. Pa otuda što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda.

Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić. tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

Sljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali kolićevac“. U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimić. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Međutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali kolićevac, kojom su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali se povukli i Gornju Posavinu. Janić nam reče i da im je u Žabensku šumu na četiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, međutim tada nije za tako nešto još bilo uvjeta.

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. A Nadu Dimić je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeći i to na karlovačko područje i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih. Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, čime su i tu bili otkriveni. Predusreli su hrvatsku vojsku, koja je oko 20 rujna krenula na Brezovicu, oni su dan ranije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo.To mi je u grubo ispričao Vlado Janić – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

Navodim ovdje i literaturu, svakomu dostupnu, koja djelomično ili potpuno potvrđuje istinu, koju mi je ispričao Janić. Iako je literatura iz komunističkog vremena, pa se pokušava spominjeti neki odred, ona je ipak u svojoj osnovi istinita. U njoj nema Brezovice ni odreda, koji da je tamo osnovan.

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita.U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981. U letku ima istine ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

3. Dragan Božić, „Žabenska šuma“ članak u časopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božićevoj knizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.

4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19 godišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrebštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu. Iako je bila veoma aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.

Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistička vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zločine komunističkog poretka. Zločine komunističkog poretka je osudila i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.. Konačno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN,76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistički režim bio, bez iznimke, označen masovnim povredama ljudskih prava.

Na kraju, pozivam sve mjerodavna i konačno Hrvatski sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjećanja briše lažni Dan antifašističke borbe 22. lipnja i usvoji istiniti Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. Točan naziv praznika i njegov datum neka se odrede prema našim prilikama.

Lojzo Buturac, Sisak

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

(VIDEO) Tito je Hitleru 1943. nudio zajedničku borbu protiv zapadnih antifašista

Objavljeno

- datum

Istraživač povijesnih arhiva u Moskvi i Beogradu, Pero Simić, iznosi povijesne činjenice koje pokazuju kako je Tito 1943. godine, po svojim pregovaračima, Hitlerovim nacistima iskazao spremnost da se partizani bore protiv zapadnih antifašističkih saveznika u slučaju njihovog iskrcavanja na jadranskoj obali, te nacistima ponudio sporazum o međusobnom nenapadanju koji je bio po Titovoj zapovijedi i proveden na par mjeseci. Ove informacije pokazuju da je Tito bio beskrupulozan čovjek spreman na sve samo da bi se domogao vlasti.

Dio u kojemu Simić govori o Titovim ponudama Hitlerovim nacistima pogledajte od 28. minute do 31:20 minute njegovog intervjua.

Nacija.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno