Connect with us

Društvo

NIJE MU LAKO: Zbog trača o ženi pobjegao od Šešelja i postao predsjednik

Objavljeno

- datum

Srbija je zemlja koja graniči sama sa sobom, u kojoj su najbogatiji oni koji nikad nisu radili, u kojoj nepismeni pišu povijest, gdje je zdravstvo besplatno a liječenje skupo, u kojoj građani glasuju za diktatore, a onda ih protjeruju, hapse ili strijeljaju.

Danas tom državom neprikosnoveno vlada Aleksandar Vučić.

Na predsjedničkim izborima osvojio je više od dva milijuna glasova, dobio novi petogodišnji mandat i podršku svih kriminalaca iz naprednjačkog kartela i koalicijskih gangova, aplaudiraju mu svi politički i tajkunski paraziti oko njega obigravaju lica s tjeralica i ljepotice s naslovnica, svi ga vole …

No, Vučić nije naivan. I dok u polutami vinskog podruma pretura po izvodima svojih računa iz švicarskih, arapskih i hongkonških banaka ili dok pravi raspored televizijskih voditeljica koje će voditi na romantične izlete u Beč, Pariz ili na Maltu, svaki taj trenutak sreće kvari mu činjenica da se bliži neminovni kraj igre. Bez hepienda. S obzirom od kakvog materijala je sačinjen i što je sve radio, drugačije i ne može.

Stepenice kojima se uspinjao podignute su na grobovima desetina tisuća žrtava njegovih političkih avantura, na nesreći milijuna prognanih, obogaljenih i opljačkanih. Sad, kad je prošao zenit i krenuo naniže, mora suočiti sa svim tim svjedocima svojih laži i prijevara. Nema alibi koji bi ga mogao sačuva od odgovornosti, kazna mu može biti umanjena samo uslijed sažaljenja. A, on ga, ma koliko to čudno izgledalo, ipak zaslužuje.

Naprosto, Vučiću nikad nije bilo lako. Uvjetovan kaotičnim obiteljskim odnosima, nesretnim djetinjstvom, momačkim traumama, mučnim brakovima, dugogodišnjim ponižavanjem i potcjenjivanja nadređenih i moćnijih, a ponajviše zahvaljujući karakteru, Vučić nije ni mogao biti bolji. I danas, kad je apsolutni gospodar života i smrti, ne može se otrgne iz mračne prošlosti u kojoj je formatiran.

On to i ne krije. U emotivnim ispovijestima, za koje smatra da su mu korisne u političkom marketingu, iznosi uspomene pune tuge i boli.

– Dok me je majka dojila, iskliznuo sam joj iz naručja. Pao sam i slepoočicom udario u špic fotelje. Kažu da je krv šikljala toliko da su pomislili da nema ništa od mene. Ipak, nije mi bilo ništa. Naravno, toga se ne sjećam, mada možda se posljedice tek danas osjećaju – pričao je Vučić.

Mama Angelina ga je ispustila iz naručja, a otac ga je tjerao da jede pokvarenu paštetu:

– Otac je postavio mene i Andreja jesti paštetu i to onu francusku, u crijevu, odvratnu. To stvarno nismo voljeli, ali nije bilo cile-mile. Namaže on nama, probamo, a ono grozno. Ne može se progutati. Mi ne možemo, on ne popušta. Traje diskusija i ulazi majka, pita što je problem. Ja kažem: “Tjera nas da jedemo paštetu koja je grozna”. Majka uzme paštetu i pogleda, a njoj rok prošao prije dvije godine! Ipak, moj otac kaže da to nije ništa, namaže sebi krišku i pojede nešto najodvratnije što sam probao u životu!

Imao je četiri godine kad su mu roditelji dobili stan na Novom Beogradu. U osnovnoj školi “Branko Radičević” u Bloku 45, kao i među drugarima s asfalta nije se snašao. Nije imao šanse. Boležljiv, s velikim medicinskim naočalama i jednim okom prekrivenim gazom, vižljast, ali trom i trapav, izazivao je samo podsmijeh djece. Umjesto u manguplucima sudjelovao je na natjecanjima literarne i šahovske sekcije. Kasnije, kad je porastao, pokušao se nametne na školskom košarkaškom igralištu. Ni tu se nije primio. Malo zbog krhke kralježnice, malo više zbog nedostatka sportskog temperamenta, morao se pomiriti sa sudbinom štrebera.

Kompleksi, koji su se tada formirali, odveli su ga tribine “Marakane”. Iako je mahao crveno-bijelim šalom, pjevao i psovao, više je sličio na napućenu chirleadersicu nego na pravog deliju.

Kakav navijač, takav vojnik. Vojni rok je 1988. služio u sarajevskoj vojarni “Slaviša Vajner Čiča”, VP 5327. Prema svojoj generaciji pokušavao je biti korektan, izbjegavao je sukobe, nije se eksponirao, ali znak je ipak bio jači od inteligencije. Po svaku cijenu htio se ušlihta časnicima. Uvijek se dobrovoljno javljao za sve zadatke, krevet mu je bio zategnut, uniforma čista, cokule sjajne. Poslije jednog kolektivnog nestašluka, koji su komandiri drakonski kaznili, cijeli vod je posumnjao u Vučića. Iako nije dokazano da je on cinkao, drugovi iz spavaone priredili su mu ćebovanje. Da bi ga spasio sljedećih odmazdi, komandir čete ga je postavio za ćatu, pa više nije morao strepi u zajedničkoj spavaonici.

Što bi rekao Matija Bećković – đe god sam stao, tu sam poginuo. Vučiću je malo falilo da zaista pogine u Sarajevu, tri godine poslije izlaska iz JNA. Čim je počeo rat u Bosni, vođen jakim naionalističkim nervom i željom da se dokaže, Vučić se s dvojicom prijatelja priključio četnicima vojvode Slavka Aleksića. Ta jedinica je držala položaje na Ilidži i Grbavici. O Vučićevu ratnom iskustvu govorio je Goran Despotović, Aleksićev suborac i prijatelj još iz vremena dok su radili kao poštari.

– S oduševeljenjem smo dočekali dobrovoljce iz Srbije, naročito iz Beograda. Vučić je bio u jednoj od prvih grupa koje su nam se pridružile. Nije se dugo zadržao. Naprosto, nije mogao izdržati. Odmah smo shvatili da neće biti od velike pomoći, pa smo ga štitili, stavljali smo ga na drugu liniju, u pozadinu. Poslije jedne akcije kod Židovskog groblja toliko se isprepadao da cijelu noć nismo ga uspjeli smirimo. Kukao je, plakao i prizivao majku, bio je potpuno sluđen. Njegovi jauci su otkrili naš položaj, pa smo morali da se povučemo.

Ujutro, kad je sve prošlo, vojvoda Slavko je očinski razgovarao s njim, bez ljutnje i ruganja. Ohrabrio ga je pričom da nije svako stvoren za vojnika, da našoj borbi može više koristi u nekoj drugoj službi. Ne znam s kim je vojvoda pričao, ali tog dana je Vučić prebačen na Pale, da radi kao prevoditelj i novinar.”

Vučić je kasnije pokazao tko je i kakav je. U beogradskoj “Dugi” poslije sam čitao kako se hvali svojim ratnim pohodom na Židovskom groblju. To me nasmijalo. Međutim, kad se vojvoda Slavko posvađao sa Šešeljem, Vučić ga je ogovarao, zaboravio je koliko mu je pomogao.

Ulaskom u Srpskoj radikalnu stranku Vučić se konačno našao u prirodnom okružju, među sebi sličnima. Vojislav Šešelj mu je dao priliku da razvije urođene talente za prijevare i spletke. Dao mu je status prvog operativca stranke, zastupničke mandate i ministarstvo informiranja u “crno-crvenoj” vladi Mirka Marjanovića, pare, utjecaj i moć.

Uz čašu meda, Vučić je popio i čašu Šešeljeve žuči. Svakodnevnim uvredama, ponižavanjem i zlostavljanjem vojvoda mu je uništio i posljednji gram dostojanstva. Vučiću se to svidjelo. Junački je, pognute glave, trpio Šešeljevu galamu, ruganje i psovke. Satisfakciju je imao u slobodi da na isti primitivan način kinji sve koji su niže rangirani. U toj perverznoj nomenklaturi Vučić se brzo popeo u sam vrh, blizu Šešelja i Tomislava Nikolića. Taman kad se lijepo raskomotio, kad je pomislio da mu je sve potaman, desio se incident koji je pokazao koliko je nestabilan.

U ljeto 1999. neposredno poslije NATO bombardiranja, Vučić se razbaškario u novom stanu od 120 kvadrata, koji je dobio od države. Radikali su fingirali ljutnju na socijaliste zbog predaje Kosova, ali zadržali su ministarska mjesta, nastavili su verbalno ratovati protiv stranih sila i fizički uništavati “domaće izdajnike”. Usred te idile, začinjene s mnogo moći, novca i tuđe krvi, Vučić je doživio klasnični nokaut. Saznao je da Maja Gojković plasira istiniti trač da Ksenija Vučić iz predbračne veze ima kćer Nevenu, koju je svima, pa i mužu, predstavljala kao mlađu sestru.

Kao svaka histerična ženturača, Vučić je bijes iskalio na supruzi. Da bi povratio autoritet u stranci krenuo je u lov na tračare koje su mu se rugale iza leđa. Ipak, i u stanju nervnog rastrojstva, znao je da ne smije nasrnuti na Šešeljevu miljenicu Maju, pa je udario na lakšu metu, na Gordanu Pop Lazić. Šešelj, vrhunski manipulant, mudro je obuzdao Vučića. Nije mu dozvolio da se obračunava ni sa jednim radikalskim funkcionerom. Hladno mu je objasnio da je za sve sam kriv, da je trebalo pametnije da bira s kim će se vjenčati i da ne smije svojim privatnim problemima opterećivati ​​kolege u stranci.

Kao uvrijeđena mlada, čim je shvatio da nema podršku vođe, Vučić je opsovao, rekao da daje ostavku i na ministarsku funkciju i na članstvo SRS, zalupio je vrata i otišao kući. Točnije, otišao je u “Yu biznis centar”, ali ne u svoj stan, već kod komšije Srđe Popovića, lidera “Otpora”.

Normalan čovjek, suočen s takvim kaosom, morao bi se sabrati i odbolovati. Ne i Vučić. Iako mu je sujeta trajno povrijeđena činjenicom da ga je supruga lagala i, što je mnogo gore, da su to znali svi u njegovom okruženju, odmah je počeo pripremati osvetu.

Nije službeno podnio ostavku, ali tri tjedna nije dolazio ni u ministarstvo, ni u Srpskoj radikalnu stranku. Sa Srđom Popovićem nekoliko puta se sastajao u njegovom stanu, ali i na javnim mjestima, kako bi ih svjedoci vidjeli i dojavili Šešelju. Durenje nije dalo željeni rezultat, i vojvoda je tihovao, trenirajući strogoću. Vučić mu je tada poslao konkretnije poruke u kojima ga je istovremeno ucjenjivao i molio za oprost. Ta drama lijepo je opisana i u izvještaju Centra Resora državne sigurnosti – Beograd, Peti odjel.

“Preko našeg pouzdanog izvora došli smo do saznanja da je dana 19. 8. 1999. godine Vučić Aleksandar ostvario kontakt s Radom Višić, službenicom u Vladi Republike Srbije. (Višićku je bila Vučićeva zamjenica u ministarstvu informiranja, nap. autora.)

Tijekom razgovora bilo je riječi o sukobu Vučića i Vojislava Šešelja. Tim povodom, Vučić je istaknuo da Šešelj već duže vrijeme ima nešto protiv njega i da su obojica samo čekali razlog da se raziđu. Po njegovim riječima, to se dogodilo jučer i on je odlučan u namjeri da napusti stranku, naglasivši da je u SRS uložio sve i da mu je izuzetno teško zbog odlaska. Rada Višić je, uvaživši Vučićeve razloge, rekla da o svemu treba dobro razmisliti, a ne donositi ishitrene odluke. Obećala je da će o svemu razgovarati sa Šešeljem, uz dogovor da ona i Vučić sutradan još jednom o svemu popričaju.

Istim povodom, supruga Aleksandra Vučića, Ksenija, je ostvarila kontakt s Vojislavom Šešeljem. Tijekom razgovora, Šešelj je rekao da je Vučić “pukao sasvim”, te da je zbog njega atmosfera u stranci postala nepodnošljiva. Sukob je, dodao je, izbio kad je Vučić uvrijedio Šešeljeve najbliže suradnike, koji su se zatekli u kabinetu, i nakon kraće rasprave Vučić je napustio ured i rekao da daje ostavku. Također, Šešelj je istakao da ne može više biti “dadilja” Aleksandru Vučiću, osobito ako to remeti unutarnje odnose u stranci.

Na kraju, uz napomenu da mu je sam Vučić priznao da je prešao na strogi post i da ima svog duhovnika ( “to je bolest, Ksenija”), Šešelj je izrazio svoje razočaranje pričama da Vučić prelazi u DS. Uz stalno zahvaljivanje Šešelju za sve što je učinio za njih, Ksenija se složila s konstatacijom da sa Vučićem nešto nije u redu i izričito negirala priče o prelasku u DS” – navodi se u udbaškoj depeši.

Ulogu Vučićevog “duhovnika” odigrao je Porfirije, tada iguman manastira u Kovilju, danas zagrebačko-ljubljanski mitropolit. Pošto je Porfirije (Perić) iz Bečeja, kao i Vučićeva mama Angelina, pristao je, ne znajući sve detalje, pomoći zabludjelom grešniku. Naravno, pravoslavlje, duhovnost i strogi post Vučić doživljava na isti način kao i Šešelj, kao bolest. Nije mu padalo na pamet da posti i kontemplira, s tom pričom htio je samo dramatizirati slučaj.

Trik je uspio. Posjetu jedne iračke delegacije Šešelj je iskoristio kao povod da pozove Vučića da dođe u vladu. Obojica su, podvijenog repa, prešli preko incidenta, kao da ništa nije bilo.

Također, ostala je i dirljiva veza Vučića i Popovića. Javno, Vučić je najžešće optuživao “otporaše” za izdaju Srbije i organizirao je grupe batinaša koje su prebijale omladince sa simbolom stisnute šake, a tajno se družio s njihovim vođom Srđom. U skladu sa svojim šizofrenim karakterom, nije mu bilo teško da se uživi u ulogu dvostrukog špijuna.

Šešelja je korektno obavještavao o tom kontaktu, prenosio mu je informacije iz okruženja Zorana Đinđića, a, s druge strane, Popovića je obavještavao o stanju u vladajućim strankama. I u vrijeme najvećih previranja, u ljeto pred petooktobarski puč, njihova kooperacija je besprijekorno funkcionirala. Sličan odnos Vučić je izgradio i sa Milanom Božićem, najutjecajnijim čovjekom u okruženju Vuka Draškovića, koji mu je dojavljivao sve što se događa u Srpskoj pokretu obnove i ostalim oporbenim strankama.

Špijunski talent Vučić je, u to vrijeme, dokazao i na primjerima viđenijih radikala. Po Šešeljevom naređenju, Vučić se zbližio sa Čedomirom Vasiljevićem, šabačkim tajkunom koji je u “crno-crvenoj” vladi figurirao kao ministar bez portfelja. Cijelo ljeto 2000. godine Vučić je proveo zabavljajući se na bazenu mučenog Vasiljevića. Druženje je trajalo do posljednjeg dinara iz Vasiljevićeve tvrtke “Jugent TT”. Kasnije, kad je propali tajkun pobjegao, Vučić ga je pronašao, obradio i nagovorio da se preda policiji.

U istom stilu Vučić i danas manipulira bogatašima. Njegove batinu i mrkvu već su osjetili Miroslav Mišković, Slobodan Kvrgić, Dragan Amidžić, Dušan Stupar, a sutra će ista sudbina zadeseti Zvonka Veselinovića, Branislava Đurđevića, braću Nicović i slične.

U kriminalistici, prijevara se smatra najpodlijim kaznenim djelom, gorim od razbojništva. U Vučićevoj svijesti, prijevara je legitimno sredstvo za ostvarenje osobnih interesa. On to i ne krije. “Ozbiljan čovjek nema prijatelje, oni samo nameću nepotrebne obveze”, mudro je, sve s osmijehom, tvrdio Vučić upravo pred onima koje je nazivao prijateljima. Iako su imali milijun dokaza iz osobnog iskustva ili iz posrednih saznanja, većina njegovih žrtava je dobrovoljno pristajala na rizik da budu prevareni i opelješeni. Sličnom patologijom vodi se i Vučić, laže i vara, a onda se ljuti što mu ne vjeruju.

– Imati prijatelja, to znači pristati na to da ima ljepših, pametnijih i boljih od vas. Tko to ne može prihvatiti, nema prijatelja – napisao je prije neki dan na Twitteru Aleksandar Nikolić.

Aforizmom Duška Radovića opisao je svog kuma Aleksandra Vučića. Nikolić, zvani Foto Toni, dugo je predstavljao glas razuma u Vučićevoj sviti. Pristojan i korektan u poslu i politici, nije imao šanse opstati u vrhu tog kartela. Nakon trogodišnjeg staža na mjestu državnog tajnika u Ministarstvu unutarnjih poslova, gurnut je na marginu.

Za razliku od Foto Tonija, mnogi vodeći naprednjaci svog vođu ogovaraju znatno sočnije. Uvrijeđeni i ogorčeni njegovim prijevarama, ne uzdržavaju se od ruganja i njegovom posrnulom zdravlju.

Pored oboljenja o kojima je i sam javno govorio – turbulentan srčani tlak, povrijeđena kralježnica i slab imunitet – pojedinci iz Vučićevog okruženja spominju i karcinom na debelom crijevu. Prema njihovim tvrdnjama, Vučić se dvije godine liječi u jednoj londonskoj klinici, pod nadzorom istog liječnika koji je pomagao Aleksandru Tijaniću.

Kad je drugi put došao na vlast, kao “prvi potpredsjednik vlade”, 2012. godine, Vučić nije htio biti samo moćan. Poželio je i da bude lijep, jak, mišićav. Angažirao je fitness trenera, redovito je išao u teretanu, nabudžio je bicepse, utegao se. Koliko je bio ponosan na sebe – atletu, potvrđuje anegdota koju i danas rado prepričavaju pojedinci iz vlade. Nakon sastanka, dok je iz kabineta ispraćao jednog naprednjačkog zastupnika krupnog gabarita, Vučić mu se narugao:

– Vidi kako si se otromboljio, imaš 150 kila, sličiš na babu …

– Imam 130 kila, ne znam na što sličim, ali još sam jači od tebe – uzvratio je zastupnik.

– Nema šanse – nasmijao se Vučić i udario ga, naravno s leđa, u rame.

– Alek, ne igraj se, znaš da sam trenirao džudo …

Mali Alek nije poslušao, zaigrao se. Uhvatio ga je za ruku i snažno povukao. Debeli eks-džudist se okrenuo, ščepao šefa, napravio mu “polugu”, bacio na pod i strovalio se preko njega. Pad njih dvojice izazvao je takav tresak da su tjelohranitelji utrčali u kabinet. Imali su što vidjeti. Vučić, s rukama povijenim preko leđa, ležao je ispod debelog zadihanog tipa.

– Što gledate? Marš van! – cijuknuo je Vučić na zbunjene momke iz osiguranja.

Postiđen, više nikad nije tog zastupnika zvao u svoj kabinet. Nedugo poslije tog događaja odustao je od treniranja. Umjesto u teretanu, pričaju njegovi suradnici, krenuo je na terapije u Tel Aviv, na liječenje koje mu je organizirao izvjesni biznismen N.L. Vučić je tom prijatelju zahvalnost pokazao tako što mu je namjestio incident, uhićenje i tužbu koja još nije dobila sudski epilog. Pošto se odrekao te pomoći, liječenje je nastavio u jednoj londonskoj klinici. Tijekom prvih nekoliko posjeta odsjedao je u luksuznom hotelu Dorchester, a kasnije je, tvrde upućeni naprednjaci, kupio stan u britanskoj prijestolnici.

Bez obzira da li je Vučić zaista bolestan ili ne, izvrgnut je ruglu od strane najbližih suradnika. Svjedoci tvrde da se na taj račun najčešće šali nestašna Suzana Vasiljević, koja ga često, onako u prolazu, podsjeti da namjesti pelene.

– Ma, Suzana se tako šegači zbog onog ludog Zorana Babića, koji mi se divio jer 12 sati nisam išao u toalet – skrušeno je Vučić objašnjavao prisutnima, negirajući da pelene nosi zbog zdravstenih problema.

Kako god bilo, činjenica je da su i naprednjaci shvatili da je car go. Zato ima sve više njih koji se ne plaše da ga provociraju. Da mu nevolja bude veća, Vučić im i sam daje materijal za tračanje.

Nije uspio se istakne kao atleta, pa je odlučio moć prezentira švalerska kombinacijama. Nakon burne avanture s jednom funkcionerke Srpske napredne stranke vratio se u svoj omiljeni milje, među televizijske voditeljice. Prvo se hvalio da je osvojio Sofiju Rajović, glumicu i voditeljicu s Televizije B92, a od skora se diči novim trofejnim ulovom – Katarinom Šišmanović. Pun ponosa, da bi zadivio društvo, pokazivao je Katarinine fotografije s plaže, ali umjesto očekivanog divljenja i zavisti izazvao je sprdnju.

– Pa, bio je i red da se pomamiše – rekao mu je Goran Veselinović. – Prethodnih dvadeset godina proveo si uz Šešelja, Tomu i Kseniju, sigurno nisi mogao doživiš erekciju.

Na tu temu Vučiću se narugao i Dušan Bajatović, koji je jedno vrijeme bio u vezi sa zanosnom Šišmanovićkom.

– Kad bi mi Vučić skinuo ribu, objesio bih se. Uostalom, zna se da je Vučić zaljubljen samo u sebe, bolje i nije zaslužio – poručio je zločesti direktor “Srbijagasa”.

Aleksandar Vučić je osvojio apsolutnu vlast, ispunio je sve svoje snove i to na najteži mogući način. Ništa nije stekao lako i slučajno, u uspjeh je ugradio 25 godina laži, prijevara i tuđe nesreće. Ratnim huškanjem i poslijeratnim profiterstvom, političkim ludostima i privatnim osvetama nanio je štetu milijunima građana Srbije i komšijskih država. I najbliže suradnike beskrupulozno je zloupotrebljavao samo da bi osvojio još para, još moći i utjecaja. Na kraju, kad je ostvario sve svoje želje, postao je predmet sprdnje.

Usamljen, bez ijednog iskrenog prijatelja i saveznika, osuđen je na propast, koja je već počela. Pobjedu na predsjedničkim izborima, do koje je došao na krajnje sporan način, nije stigao ni proslaviti, a već mu je realan život otvorio oči i pokazao što ga čeka. Iako se hvalio nevjerojatnim izbornim rezultatom, svjestan je da to nije tako, da je za godinu dana izgubio 11,5 posto glasača. Tendencija neminovnog pada dokazana je porazom SNS-a na lokalnim izborima u Zaječaru i Kosjeriću. Uz sve to, traju studentski i građanski prosvjedi protiv njegove diktature. Tron se ljulja, ništa više ne može spriječiti raspad naprednjačke kule od karata.

Otkad je na vlasti, Vučić nijednim postupkom nije zaslužio oprost grijeha, ali ipak treba pokazati određenu dozu razumijevanja i sažaljenja. Ako ni zbog čega drugog, makar zbog mračne biografije, pune kaosa i tuge, treba mu poželjeti dobro zdravlje i dostojanstveno držanje u sudskom postupku na kome će odgovarati za sve počinjene zločine.

Knjige Predraga Popovića možete naručiti na tel. 00381 (0) 63 123 2702

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

(VIDEO) Andrija Artuković – nepoznati zapis sa suđenja objavljen na slovenskoj televiziji

Objavljeno

- datum

Prije nekoliko dana bila je godišnjica kada je izručen (12. veljače 1986.) SFR Jugoslaviji Andrija Artuković, čovjek koji obnašao funkcije ministra vanjskih poslova, unutarnjih poslova i pravosuđa Nezavisne Države Hrvatske.

Sudjelovao je u talijansko-hrvatskim pregovorima o razgraničenju u Ljubljani i pri potpisivanju Rimskih ugovora, a pratio je Pavelića i pri posjetu Hitleru. Potpisnik je rasnih zakona. Od 1943. do kraja Drugog svjetskog rata obavljao je dužnost čuvara državnog pečata. U bivšoj Jugoslaviji osuđen je na smrt zbog ratnog zločina.

Snimke nepoznate javnosti

U videu sa suđenja Andriji Artukoviću vide se detalji koje su umnogome nepoznati javnosti, a objavljen je na slovenskoj televiziji.

Na snimkama se čuju i pitanja mladog državnog tužitelja Ante Nobila, koji je sa svega 36 godina starosti dobio jednu od najvažnijih funkcija u tom procesu.

Andrija Artuković 1945. napušta Hrvatsku i Zagreb nakon ulaska partizanskih jedinica u glavni grad Hrvatske. Prvo odlazi u Austriju, zatim u britanski logor u Austriji, a onda sa švicarskim dokumentima u Irsku, te 1948. u SAD.

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 1951. postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu.

Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima 12. veljače 1986. godine, te doveden u Zagreb.

U doba deportacije bolovao je od Alzheimerove bolesti. Iz samog zrakoplova izašao je u bolesničkom krevetu.

Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu, a grob mu je nepoznat.

Za trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan.

Štoviše, donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.

„Od svoje prve godine živim u Los Angelesu i američki sam državljanin. Mnogo sam puta ponovio da mi je žao svake žrtve u Drugom svjetskom ratu i da djeca ne smiju biti opterećena prošlošću svojih roditelja, ali želio bih podsjetiti gospodina Nobila da moja obitelj još ne zna gdje su posmrtni ostaci Andrije Artukovića, a čak je i predsjednik Ivo Josipović tijekom posjeta Bleiburgu rekao da ‘svatko ima pravo na grob’. Uvjeren sam da Nobilo zna što se dogodilo nakon Artukovićeve smrti 1988. u zatvorskoj bolnici u Šimunskoj ulici u Zagrebu. Postoje indicije da je kremiran jer su mi neki ljudi u Zagrebu govorili da je jugoslavenska tajna policija Udba u plastičnoj vrećici odnijela ostatke kremiranog čovjeka čiji identitet nisu smjeli otkriti. Dok sam živ, tražit ću istinu o tome i pokušati pokopati oca uz majku u hercegovačkom selu Klobuku” – kaže njegov sin, Radoslav Artuković (Večernji list, 13.11.2011.)

U srpnju 2010. objavljeno je u nekim medijima kako je UDBA Artukovića tajno pokopala u Lepoglavi, no grob Andrije Artukovića ipak je još uvijek nepoznanica za njegovu djecu i unuke.

Podsjetimo, Nezavisna Država Hrvatska (NDH), bila je država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i istočnog Srijema; u njoj je uspostavljen ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. (izvor:  Enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, enciklopedija.hr) Petar Horvatić/Narod.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SMRTONOSNA VLADAVINA OLIGARHIJE

Objavljeno

- datum

Oligarhijska vladavina je prema Aristotelu označena kao izopačeni oblik vladavine. Pripadnike oligarhije nije briga za sposobnost, inteligencije, poštenje, racionalnost, sposobnost samožrtvovanja ili za opće dobro. Oni su perverzni, deformirani i uništavaju vladajući sustav radi svojih trenutačnih interesa, stavljajući svoju kratkoročnu dobit ispred budućnosti.

„Pravi oblici vladanja su oni u kojima jedan, malobrojni ili mnogi vladaju tako da im je cilj opći interes, ali oblici vladavina u kojoj se vlada prema privatnom interesu bilo jednoga, malobrojnih ili mnogih je izopačenost,“ tako piše Aristotel.

Klasičar,  Peter L.P. Simpson naziva ove izopačenosti „oligarhskom sofisterijom ili izvrtanjem“ što znači da kad oligarhija jednom dođe i zauzme vlast racionalni, smisleni odgovori na društvene, gospodarske i političke probleme se zanemaruju da bi se podhranjivalo nazasitnu pohlepu. Zadnji stupanj svake civilizacije obilježava oligarhijska perverzija koja izjeda strukturu države.

Ovi zli oblici vladanja imaju zajednička obilježja kojih je najveći broj već Aristotel dobro shvatio.

Oligarsi, kako o njima govore oni koji ih opisuju, urušavaju državnu administraciu, povećavaju deficit i opseg i snagu zakonske prisile, vojske, da bi zaštitili svoje globalne poslovne interese i osigurali unutarnju društvenu kontrolu. Puste da atrofiraju oni dijelovi države koji služe općem dobru u ime deregulacije (ukidanjem zakona) i štednje. Oni dijelovi kojima oligarhija uvećava svoju moć su nacionalna sigurnost, ekonomski rast i red i zakon.

Na primjer: oligarhija odgaja svoju djecu u privatnim školama i kupuje im pristup na elitna sveučilišta /To  je način na koji je osrednji student kao Jared Kushner otišao na Harvard, a Donald Trump na Universitiy of Pennsylvania). Tako oni ne vide potrebe za dobro javno obrazovanje najšireg sloja stanovništva.

Oligarsi si mogu platiti najskuplje odvjetnike da za njih i njihove obitelji riješe sukobe sa zakonom. U njihovim očima nema potrebe da zakonsko predstavljanje siromašnih. Ako oligarh ne putuje privatnim mlaznjakom, autobusom ili vlakom dopuštaju si privilegij da oštete putnike u „ekonomskoj“ klasi. Oni ne koriste podzemne željeznice, autobuse, vlakove i oni režu fondove za njihovo održavanje i poboljšanje njihovih usluga. Oligarsi imaju privatne klinike i privatne liječnike tako da ne moraju plaćati za javno zdravstvo i Medicare (Osiguranje).

Oligarsi mrze tisak ako osvijetli njihovu korupciju i laži. Zato oni pokupuju kontrolne sustave informacija i guraju svoje kritičare na margine društva. To će ubrzati ukidanjem neutralnosti mreže.

Oligarsi ne ljetuju na javnim plažama ni u javnim parkovima. Oni posjeduju svoju vlastitu zemlju i nekretnine  u kojima je nama pristup zabranjen. Oni ne vide razloga za održavanje javnih parkova i zaštitu zemlje koja nije u njihovom vlasništvu. Oni tu zemlju daju drugim oligarsima da iz nje izvlače profit. Oligarsi cinično gledaju na zakone kao na mehanizme ozakonjenja svojih prevara i pljačke. Oni se koriste svojim lobistima u državnom zakonodavstvu da ishode zakone kojima povećavaju svoju zaštitu i bogatstvo izbjegavanjem poreza i drugih obveza. Oligarsi ne dopuštaju slobodne i pravedne izbore. Oni koriste prekrajanje izbornih okruga i financijske doprinose u kampanji da osiguraju da drugi oligarsi budu izabrani na određene položaje uvijek iznova. Mnogi vladaju bez oporbe.

Oligarsi protiv radnika, zaštite okoliša, kulture …

Oligarsi gledaju na zaštitu okoliša  ili na zaštitu radnika kao na zapreku za postizanje profita i ukidaju ih. Oligarsi prenose industriju u Meksiko ili Kinu radi uvećanja svog bogatstva dok osiromašuju američkog radnika i ostavljaju američke gradove u ruševinama. Oligarsi su malograđani. Oni su gluhi, glupi i slijepi za velika umjetnička djela. Uživaju u spektaklima, patriotskom kiču i zabavi za razbibrigu. Oni preziru umjetnike i intelektualce koji promiču vrline i samokritičnost jer je to u opreci spram volje za moć, želje za slavom i bogatstvom. Oligarsi uvijek zameću rat protiv kulture napadajući je kao elitističku, nevažnu i nemoralnu i  režu joj financijsku potporu. Na sve socijalne službe i institucije kao i programe za rješavanje stambenih problema, javnih parkova, hrane za starije, za projekte infrastrukture, soijalne sigurnosti i blagostanja, oligarsi gledaju kao na bacanje novca ili isti bivaju predani oligarsima na upravljanje da mogu od njih ubirati profit dok ih ne unište.

Oligarski i njihova djeca ne služe vojsku

Oligarsi koji ne služe vojsku i osiguravaju svoju djecu od služenja u vojsci predstavljaju se kao veliki domoljubi. Oni napadaju one koji su protiv njih kao antiamerikance, izdajice i agente stranih sila. Oni koriste patriotski riječnik da usmjere mržnju prema onima koji ih kritiziraju i na taj način opravdavaju vlastite zločine. Oni svijet gledaju u crno – bijelom i  dijele ga na one koji su im lojalni i na one koji su im neprijatelji. Ovo svoje uvjerenje i sustav vjere prenose i na vanjske poslove. Diplomacija se napušta i nju zamjenjuju okrutne prijetnje i korištenje sile bez kriterija kao najprihvatljiviji oblik odnosa svojstvenih despotima.

Najbogatiji 1% američkih obitelji kontrolira 40% nacionalnog bogatstva

Ovo je mala rasprava koja pokazuje da živimo u oligarhijskoj državi. Najbogatiji 1% američkih obitelji kontrolira 40% nacionalnog bogatstva, a ista je statistika gledana globalno. Najbogatiji 1% svijetskog stanovništva posjeduje gotovo polovicu ukupnog svjetskog bogatstva. Ovo se  bogatstvo prevodi u političku moć. Politolozi Martin Gilens s Princetona i Benjamin Page sa Sjeverozapadnog /sveučilišta/ su nakon ispitivanja razlika u javnom mnijenju grupa svrstanih prema dohotku zaključili: U Sjedinjenim Državama rezultati pokazuju da većina ne upravlja, bar ne u mjeri da bi određivala ishod aktualne politike. Kada se većina građana ne slaže s ekonomskom elitom i / ili s organiziranim interesima građani su uglavnom  gubitnici. Čak što više, kad znatna većina Amerikanaca želi političke promjene uglavnom ih ne postiže.

Oligarhijska nobuzdana pljačka vodi u raspad sustava

Oligarsi ubrzavaju socijalni, politički i gospodarski kolaps. Njihova nekontrolirana pljačka vodi do raspada sustava. Odbijanje zaštite prirodnih izvora ili gospodarskog mehanizma koji izdržava državu znači da je siromaštvo postalo mjera a svijet prirode je postao otrovna pustinja. Temeljne institucije više ne rade. Infrastruktura postaje nepouzdana. Voda, zrak i tlo su zagađeni. Stanovništvo je ostavljeno neobrazovano, bez vještina, osiromašeno, potlaćeno od organa unutrašnje sigurnosti i ostavljeno je da očajava. Moguće je da država bankrotira. Oligarsi na to odgovaraju stalnim pogoršanjem sileći radnike da rade sve više za manju plaću i gurajući ih u razarajuće ratove u uzaludnom pokušaju da uspostave zlatno doba. Oni također ustrajavaju, bez obzira kako je to loše, na obilatom hedonističkom životnom stilu. Oni i dalje uzimaju iz državnih izvora, iz ekosustava  i od stanovništva za svoje samoubojstvene zahtijeve. Od nastalog kaosa oni bježe u svoje utvrde, moderne verzije Versaillesa ili Zabranjenog grada. Oni potpuno gube vezu sa stvarnošću. Na kraju su ili oboreni s vlasti ili uništavaju samu državu. Nema nijedne institucije u Sjedinjenim Državama Amerike koja se može demokratizirati kao što nema ni unutarnjih mehanizama koji bi spriječili silazak u barbarizam.

„Politička uloga korporativne moći, korupcija predstavničkih i političkih procesa putem industrije lobiranja, širenje izvršne vlasti na štetu ustavnih ograničenja i degradacija političkog dijaloga koja se provodi u medijima usađene su u sustav i nisu u stanju utjecati na njega,“ napisao je politički filozof Sheldon Wolin u „Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianisme“ – (Inkorporirana demokracija: Upravljana demokracija i spektar obrnutog totalitarizma).“

„Sustav će ostati na mjestu čak ako demokratska stranka  dobije većinu, i ako se to dogodi, sustav će postaviti stroža ogranićenja za nedobrodošle promjene. U konačnoj analizi toliko hvaljena stabilnost i konzervativizam američkog sustava nema nikakvih ideala i do neporecivih činjenica je potpuno zahvaćen korupcijam i doprinosima koji daju moćni korporativni donatori. Ako se od kandidata za biranog sudca traži bar milion dolara i  ako je domoljublje  ono što ispovjedaju oni koji  ne podliježu regrutaciji, onda je običnom  građaninu ostalo jedino pravo na služenje. U takvim prilikama je zapravo čin loše vjere  zahtijevati od politike ovakve kakva je da na čudotvoran način može izliječiti zla koja su bitna /usađena/ u njenom postojanju.“

Što duže nama vladaju oligarsi predviđanja postaju smrtonosnija posebno ako oligarsi odbiju voditi računa o klimatskim promjenama i najvećim egzistencijalnim krizama čovječanstva. Oligarsi imaju mnogo mehanizama, uključujući kompletan nadzor, da nas održe na čekanju. Oni se neće prezati od ničega da održe svoju perverznu vlast. Povijest se ne mora ponavljati ali će odjekivati. I ako ne prepoznamo jeku, a onda ni pobunu, tirani će nas satjerati u klaonicu i okončati i svoju egzistenciju.

Autor: Chris Hedge/Informationclearinghouse   Izabrala i s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović

Chris Hedges je proveo gotovo dvije decenije kao inozemni dopisnik u Središnjoj Americi, na Srednjem istoku, na Balkanu. Izvještavao je iz više od 50 zemalja za The Christian Science Monitor, National Public Radio, The Dallas Morning News i za New York Times za koji je bio inozemni dopisnik 15 godina.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ŠOKANTNE TVRDNJE: Imamo dokaze da je Clinton predložio, a Izetbegović dopustio pokolj u Srebrenici!

Objavljeno

- datum

Da je rat u Bosni i Hercegovini unaprijed planiran i dogovoren, još jedan video koji smo odlučili podijeliti s vama to najbolje dokazuje. Alija Izetbegović se pravio naivan i nikada ništa nije znao … Ovi ljudi su založeni da bi Alijin sin bio najbogatiji čovjek u državi, da bi podijelili Bosnu i Hercegovinu i trgovali teritorijama.

Hakija Meholjić, ratni zapovjednik policije Srebrenice, otvoreno govori tko je i što je bio Alija Izetbegović. Koliko je vrijedio život Bosanca i Hercegovca za Aliju i kako je nagovarao Srebreničane da pristanu da budu zaklani.

Očito je Alija našao drugog partnera u Oriću pošto nijedan častan čovjek ne može sa ovakvim zlikovcima poput Alije i Clintona imati posla.

Poslušajte iskreni govor Hakije koji je bio uveden u sve dok ga nisu iz SDA proglasili izdajnikom. Ibran Mustafić, jedan od osnivača SDA stranke, koji je uvidio na vrijeme što smjera Alija Izetbegović i progovorio glasno o tome.

Ibran Mustafić tvrdi: Srebrenica je dogovoreni genocid, Alija je sve znao! “Srebrenica je apsolutno dogovoreni genocid. Za kompletan razvoj događaja u Srebrenici Alija Izetbegović je znao prije nego što se dogodio”, rekao je član Organizacijskoga odbora za obilježavanje 11. srpnja u Srebrenici Ibran Mustafić.

Donosimo ovaj intervju u kojem Mustafić izražava vrlo kontroverzne tvrdnje.

* Vi ste nedavno ukazali na komercijalizaciju srebreničke tragedije i manipuliranje bošnjačkim žrtvama i njihovim obiteljima. Tko se bavi ovim nemoralnim poslovima?

MUSTAFIC: To nije samo slučaj s žrtvama Srebrenice. Svaka politička stranka ima svoju vlastitu udrugu. Ovo je mreža politike, kriminala i pranja novca, ali nitko ne vidi pravu žrtvu i žrtve. U pitanju je samo osobni interes grupe ljudi koji se motaju oko udruženja žrtava i žive od toga, i to nikad bolje u životu.

* Koju skupinu ljudi mislite?

MUSTAFIC: Znate, sve ide od središta. Imate one koji su pod nadzorom nekih drugih ljudi. Između ostalih, Haris Silajdžić upravlja na daljinski svojim udrugama i takav je princip na cijelom prostoru BiH, samo što je ovdje najizraženiji, jer je u Srebrenici najkrupniji zalogaj.

* Je li istina da političke stranke pokušavaju preuzeti kontrolu Organizacijskog odbora za obilježavanje 11. srpnja u Potočarima?

MUSTAFIĆ: Sastanak u četvrtak se, nažalost, pretvorio u predizbornu kampanju i ne zna se kakav će biti konačni ishod. Poslije svega što sam čuo i vidio zaključio sam da je mnogim ljudima stalo da dođe do incidenata i mislim da ova izborna godina neće proći bez teških incidenata. Imamo vampire koji hrane ljudsku krv i, nažalost, proteže se do tzv. udruženja.

* Zašto tako zovu?

MUSTAFIĆ: Ima dosta žena koje nisu prije rata vidjele ni Zvornik, a sada se bave politikom po svijetu.

* Koje udruge mislite?

MUSTAFIĆ: Mislim na četiri, pet osoba iz Srebrenice i znat ćete koje su, jer su na svim televizijama. Poznato je koje žene predstavljaju majke Srebrenice.

* Vi ste Srebrenica, ali ne živite u Srebrenici. Bili ste među osnivačima SDA, koji ovdje sada drži krajeve u svojim rukama. Što je SDA dao Srebrenici?

MUSTAFIĆ: Kad je u pitanju SDA, moram odgovoriti protupitanjem: A što možete očekivati ​​od političke stranke koja je izravno umiješana u genocid nad narodom Srebrenice?

* Možeš li argumentirati takve optužbe?

MUSTAFIC: Srebrenica je apsolutno dogovoreni genocid. Za potpuni razvoj događaja u Srebrenici, Alija Izetbegović je znao prije nego što se to dogodilo. I iz tog razloga, najveća glupost bi bila tražiti spas od onih koji su vas odvukli u odvajanje. Ali ne samo SDA da je na vlasti u Srebrenici. Nedavna smjena predsjednika Skupštine općine potvrđuje da su ovdje u stvari SDA i SDS u koaliciji, koju nisu prekinuli od vremena kada su jedni bili na Palama, a drugi u Sarajevu.

* U knjizi “Planirani kaos”, otkrili ste neke činjenice koje su šokirale javnost. Koji je bio vaš cilj?

MUSTAFIĆ: Znam da je borba za istinu najopasniji posao na svijetu, ali od istine ne odustajem. Znam da svaki rat ima “ratne pse”. No, tragedija je da ratni psi postaju poslijeratni psi koji se drže na dugotrajnoj matrici.

* Hoćete li se vratiti u politiku?

MUSTAFIĆ: Iako sam skoro 15 godina na burzi rada, još nisam prodao dušu i obraz. No, politika se može riješiti samo onima koji su izišli iz rata s ogromnim bogatstvom. Uvijek sam u politici, ali nisam u kartelima “cosa nostra”, jer su njihova vrata zatvorena za poštene ljude.

* U ratu se niste slagali sa zapovjednikom Armije BiH u Srebrenici Naserom Orićem. Kontaktirate li se s njim i što mislite o poslijeratnim angažmanima?

MUSTAFIĆ: Naser Orić je genetski orijentiran kriminalu i njegova najveća želja je da bude glavni “bos” kad su u pitanju kriminalne radnje i to mu je pošlo za rukom.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno