Connect with us

Dr. Marko Jukić

Napad na Split, 15. studenoga 1991. godine

Objavljeno

- datum

 STUDENI, 1991. GODINE      U studenom 1991. godine agresor (Srbija) i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj vrše napade na svim bojištima (slavonskom, gospićkom, dalmatinskom). U studenom 1991. godine vodile su se teške borbe za deblokadu Vukovara ali bez značajnijeg uspjeha, početkom studenoga  hrvatske snage su preuzele Jamadol u Karlovcu, skladišta oružja u Delnicama i time došle u posjed značajnih količina oružja.

Desetog studenog srpski agresor je okupirao i razrušio Bogdanovce, a 12. studenoga su agresorske srpske postrojbe zauzele vukovarsko naselje Lužac pa je daljnja obrana Vukovara bila nemoguća s obzirom na kompletno okruženje. Srpski agresor je 12. studenoga 1991. godine okupirao i razorio Saborsko u Lici. Borbe kod Petrinje (13. 11. 1991. ), okupacija mjesta u istočnoj Slavoniji (Lipovca, Podgrađe i Apševce), Srijemu, okupacija Slunja, okupacija razorenog Vukovara, Škabrnje, Nadina i drugih mjesta. To je slika krvavog studenog 1991. godine. Hrvatske snage su uspjele osigurati vitalnu komunikaciju Karlovac-Brinje-Senj, jedinu vezu s Dalmacijom .

Blokada dalmatinskih luka

Blokada hrvatskih luka na Jadranu je započela 3. listopada 1991. godine. „Jugoslavenska ratna mornarica“ (Jugoslavija više nije postojala!) je blokirala najveće hrvatske primorske gradove, kanale, luke i hrvatske otoke. Kopnene komunikacije su bile presječene, uzdužobalni i međuotočni plovni putovi su bili blokirani i pod nadzorom agresora (jugomornarice).

Agresor je prije doživio poraze i izgubio pomorsku bazu u Pločama (rujan 1991. ), obalne topničke bitnice na Žirju, Smokvici, Zečevu, Šolti i Korčuli pa je imao manji manevarski prostor ali je i dalje razarao i prijetio. Hrvatska ratna mornarica je preuzela brodove iz Mornaričkog remontnog zavoda u Šibeniku (koji su bili bez naoružanja), osvojila skladište podvodnih mina u uvali Tatinje, ustrojila snage za minsko djelovanje (postavljanje mina ispred ratne luke Lora i u Splitskim vratima), formiran je odred pomorskih diverzanata. U listopadu 1991. su bile formirane postrojbe obalnog topništva (Žirje, Zečevo, Smokvica, Šolta, Brač, Split, Pelješac i Korčula) pa je tako sužen prostor djelovanja agresorske jugomornarice.  Onemogućena je opskrba brodova jugomornarice i nalazile su se u dometu obalnog topništva pa je tako sužen prostor njihova djelovanja unatoč blokade s mora i kopna. Tijekom napada na Split se pokazala učinkovitost Hrvatske ratne mornarice.

Boj u Splitskom kanalu se zbio 14-15. studenoga 1991. godine. 14. studenoga je HRM pogodila i teško oštetila PČ-176. Tijekom noći 14 na 15 studenog agresor je gađao Brač i Šoltu, a rano ujutro 15. studenoga 1991. godine napadnut je grad Split s mora i kopna. Topničke bitnice hrvatske vojske su branile grad i nanijele gubitke agresoru koji se 15. studenoga povukao iz Splitskog kanala.

Pri napadu na Split gađana je zgrada Općine Split (ured za obranu), vila Dalmacija (jedinica specijalne policije), zgrada Policijske uprave, i mnogo civilnih ciljeva. U splitskoj luci su pogođeni trajekti Bartol Kašić i Vladimir Nazor. Na trajektu Vladimir Nazor su smrtno stradali vođa stroja Jure Kalpić i upravitelj stroja Dinko Maras, a kormilar Ante Vidović je bio ranjen. Također je bilo ranjeno još 6 civilnih osoba.

Shematski prikaz Boja u Splitskom kanalu 14. i 15. studenog 1991. (foto s izložbe u državnom arhivu)

Sjećanje na 15. studenoga 1991.

Radio Split je pratio događanja i izvještavao građanstvo tijekom 24 sata. Koliko se sjećam noćni program vodio je Jadran Marinković. Očekivao se napad na Split (navečer 14. studenoga 1991. godine), tijekom noći su se čule udaljene detonacije, djelovanje agresora po mjestima na Braču i Šolti. Oko šest sati započeo je napad na Split, iznad kuća u Mejama su letjeli projektili.  Brzo sam probudio cure i odveo ih u podrum (kao najsigurnije mjesto). Kada se situacija smirila po balkonu sam skupljao gelere i zemlju, kuća 50 metara dalje je imala oštećenja. Supruga je bila dežurna u ljekarni (blizu zgrade Policijske uprave) na Radničkom šetalištu, tamo su se čule jake detonacije i zvala je telefonom da čuje što se događa u Mejama. Kada se situacija primirila iza 7,30 sati supruga se vratila s dežurstva i preuzela djecu a ja sam pješice krenuo u bolnicu na radno mjesto. Grad je bio pust, na putu od Meja do bolnice nisam sreo više od 50 ljudi. Grad je još bio pod uzbunom, na ulici su bili rijetki prolaznici, policajci i ljudi gradskih službi. Kod prijašnjih uzbuna (napad na Kaštela) mnoštvo ljudi je bilo na ulici, balkonima ali sada to više nije bilo tako. Na nekoliko mjesta su bila oštećenja od topničkih projektila…..

Topničke bitnice na Šolti, Braču i u Splitu su odigrale ključnu ulogu, nanijele su gubitke agresoru i odvratile ga od daljnjih djelovanja. 

Neprijatelj je napao i iz zraka sa šest zrakoplova tipa Jastreb. Protuzračna obrana HRM-a je oborila dva aviona i tako dala do znanja agresoru da neće dobro proći. Neprijatelj je nakon 8 sati 15. studenoga prestao s napadom na Split i tijekom dana je povukao sve brodove iz Splitskog kanala.

Bitka HRM s agresorskom jugomornaricom u Splitskom i Korčulanskom kanalu je rezultirala deblokadom hrvatskih obalnih luka (osim Dubrovnika). 

Kvazi povjesničari (Jakovina, Markovina, Klasić, Goldstein, političarka Pusić i kompanija govore o građanskon ratu. Sramotno je da ti tipovi predaju povijest na našim fakultetima, to je sramota za našu državu! Pobunjeni „građani“ (Srbi i četnici iz Srbije) su iz svojih drvarnica i garaža izvukli ‘lično naoružanje’ pa udarili po susjedima. ‘Lično naoružanje’ sačinjavale su strojnice, tenkovi T-55 i T-84, migovi 21, haubice 152 i 155 milimetara, minobacači 80 i 120 mm, topovnjače, torpedni čamci, višecjevni bacači raketa i drugo oružje te streljivo. Oni su ubijali nenaoružane civile, mučili i ubijali zarobljene vojnike i policajce, razarali sela i gradove. Radilo se o agresiji Srbije na Republiku Hrvatsku a ne o građanskom ratu o čemu svjedoče tisuće dokumenata te je nedopustivo da nam kvazi povjesničari i pokvareni političari nameću tezu građanskog rata.

Vrijeme je da se u udžbenicima povijesti napiše istina o hrvatskom Domovinskom ratu  1991.-1995. Povijest ne smiju predavati komunističko-četnički kadrovi koji negiraju agresiju na RH, koji negiraju ili prešućuju činjenice.

Dr. Marko Jukić

Hrvatski branitelj

Komentari

Oglasi
Komentari

Dr. Marko Jukić

Povodom 100-te godišnjice Medicinskog fakulteta u Zagrebu

Objavljeno

- datum

Foto 1. 100 godina Medicinskog fakulteta

Moderno Hrvatsko sveučilište u Zagrebu je otvorio ban Ivan Mažuranić 19. listopada 1874. godine. Sastavnice tadašnjeg sveučilišta bila su 4 fakulteta:   Bogoslovni, Pravno-državoslovni, Mudroslovni i Liječnički fakultet (u osnivanju) koji će započeti s radom 40 godina kasnije (1917. godine). Hrvatskom saboru je prijedlog za osnivanje medicinskog fakulteta podnio narodni zastupnik Milan Rojc 25. siječnja 1917.,  a odluku o osnivanju medicinskog fakulteta Hrvatski sabor je donio 13. studenog 1917. godine.

Utemeljitelji fakulteta bili su  dr. Teodor Wickerhauser, dr. Miroslav plem. Čačković i dr. Dragutin Mašek. Danas,  17. prosinca slavim kao Dan Medicinskog fakulteta, na taj dan je Odjel za bogoštovlje i nastavu odredio saziv prve konferencije nastavnika u vezi s predavanjima za prvi semestar nastave na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Dana 20. prosinca 1917. održana  je prva sjednica nastavnika a prvo predavanje održao je 12. siječnja 1918. godine dr. Drago Perović. Za prvog dekana Medicinskog fakulteta izabran je prof. dr. Miroslav plem. Čačković. Tijekom godina popunjene su katedre i osnovane fakultetske klinike:  Interna klinika (1920), Klinika za ženske bolesti i porode (1920), Neuropsihijatrijska klinika (1921), Klinika za bolesti uha, nosa i grla (1921), Klinika za dječje bolesti (1922), Klinika za kožne i spolne bolesti (1922), Klinika za ortopediju (1922), Klinika za bolesti usta, zubi i čeljusti (1922), Zavod za rentgenologiju i radnu terapiju (1922).

Katolička crkva je dala svoje zgrade i zemlju na Šalati za izgradnju zavoda medicinskog fakulteta. U zgradi bivšega plemićkog konvikta na Šalati počeo je djelovati Patološko-anatomski zavod Medicinskog fakulteta 1918. godine  a 1922. dovršena je gradnja Patološko-anatomskog instituta. Kirurška klinika je utemeljena u bolnici u Draškovićevoj ulici 1920. godine. Klinička nastava se održavala u zagrebačkim bolnicama na Svetom Duhu, u bolnici u Vinogradskoj, Petrovoj, Šalati.  Gradnja Zakladne bolnice na Rebru započela je 1936. godine, uspostavom NDH je gradnja ubrzana i dovršena. Bolnica je svečano otvorena na Uskrs 12. travnja 1942. godine (neke činjenice se prešućuju kada se piše o Zakladnoj bolnici Rebro) a 1965. godine, postaje dijelom Kliničkog bolničkog centra Zagreb koji danas predstavlja najveću bolničku ustanovu u Hrvatskoj i jedinu bolnicu nulte kategorije s titulom Središnje nacionalne bolnice.

Slika 2.Spomen ploča Milanu Rojcu

Slika 3. Spomen bista Miroslava Čačkovića

Slika 4. Spomen bista Drage Perovića

Slika 5. Spomen bista Ante Šercera

Slika 6. Stara zgrada uprave fakulteta

Središnja zgrada, tj. dekanat Medicinskog fakulteta u Zagrebu nalazi se na Šalati, u novoj zgradi koja je otvorena 25. 5. 1981. godine. Na Šalati su smješteni zavodi općeobrazovnih i temeljnih medicinskih predmeta, te nekih pretkliničkih predmeta. Također je otvorena nova predavaonica, knjižnica, restoran i prostor za studente.

Slika 7. i 8. Nova zgrada Medicinskog fakulteta

U klinikama Kliničkog bolničkog centra Zagreb, kliničkoj bolnici „Sestre milosrdnice“, „Merkur“, „Dubrava“, Klinici za infektivne bolesti, Klinici za plućne bolesti, Školi narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ i drugim ustanovama se provodi klinička nastava. 

Značenje Medicinskog fakulteta u Zagrebu je od neprocjenjive važnosti za hrvatski narod, zdravstveni sustav Republike Hrvatske. Medicinski fakultet je osnovao sve medicinske fakultete u državi (Rijeka, Split i Osijek), fakultet u Mostaru i pomogao osnivanje fakulteta u Sarajevu i Skoplju.  

Sjećanje na studij medicine

Studij medicine u Zagrebu sedamdesetih godina prošlog stoljeća nije bio lak zbog trčanja s jednog brda na drugo brdo (Rebro, Merkur, Petrova, Vinogradska, Zvijezda). Studentski restoran je bio u Studentskom centru, a veći broj studenata je stanovao u studentskim domovima (Cvijetno, Šarengradska, Sava, Laščina). Studenti su koristili čitaonice u Studentskom centru, Nacionalnoj knjižnici na Marulićevu trgu (danas Državni arhiv) na klinikama i na fakultetu.  Današnjim studentima je lakše jer imaju restoran u sklopu fakulteta na Šalati, knjižnicu i uvjeti studiranja su bolji. Ono što je teže to je povećani obim znanja.

Imali smo dobre profesore, neki su bili sjajni, koji su nam prenosili znanje i iskustvo. Nažalost neki nisu bili na visini zadatka, oni su došli putem neke veze (najčešće političke) na fakultet, kliniku ali toga ima i danas i uvijek će biti.  Studenti su bili aktivno uključivani u nastavu, održavanje seminara i prikaza kliničkih slučajeva. Sjećam se da sam na Rebru pred nastavnicima i studentima Interne klinike imao prikaz slučaja sklerodermije kod jednog bolesnika.

Bili smo puni entuzijazma, energije, volje i željeli smo djelovati. Našu studentsku generaciju su obilježile prilike Hrvatskog proljeća, bili smo dio Pokreta hrvatskih sveučilištaraca koji se zalagao za društvene promjene, ravnopravniji položaj Hrvata u Jugoslaviji a nadasve gospodarske reforme da se našim novcem ne gradi pruga Beograd-Bar, Genex i Index. Bilo je to burno i teško vrijeme. Moja generacija se ponosi da smo mi dali svoj doprinos borbi hrvatskoga naroda. Cijena je bila velika a rezultat je bio ustav iz 1974. godine koji nam je kasnije omogućio raspisivanje referenduma i osamostaljenje, izdvajanje iz Jugoslavije. Naš poziv je medicina, mi smo se školovali da liječimo narod ali isto tako kao pripadnici naroda naša je dužnost da djelujemo u društvu promicanjem istine i naprednih ideja koje su važne za održanje i napredak.

Neki naši profesori su na naše zborove gledali blagonaklono, potiho su nas podržavali. Javno podržavanje nekih događaja moglo je rezultirati gubitkom posla, ugrožavanjem egzistencije. Partija je sve kontrolirala, među profesorima je bilo onih koji su bili protiv demokratskih promjena. Nakon jednog burnog studentskog zbora na fakultetu jedan profesor (koji je bio protiv promjena) je pokušao provocirati studente pa je kazao da je ono jučer bila samo dimna zavjesa (zalaganje studenata za čiste račune). Jedna kolegica ga je „srezala“ kazavši da se u dvorani pušilo, da je zaista bilo mnogo duhanskog dima pa se tako stvorila dimna zavjesa. 

Na slici su neke od knjiga kojima smo se služili početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Interna medicina od prof. Ivana Botterija je već odavno muzejski primjerak udžbenika. Pristup literaturi je bio otežan, nije bilo dovoljno domaćih udžbenika i nije bilo interneta. Danas studenti lakše dolaze do informacija, članaka, udžbenika nego što smo mi. Silni napredak prirodnih znanosti, tehnologije, tehničkih pomagala u medicini je omogućio nova znanja, otkrivanje novih mogućnosti dijagnostike i liječenja ali nažalost imamo i slučajeve dehumanizacije medicine.

Udžbenici iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća

Hrvatski institut za istraživanje mozga

Čestitam svim djelatnicima Medicinskog fakulteta u Zagrebu stotu godišnjicu djelovanja i želimo da i ubuduće Medicinski fakultet u Zagrebu bude perjanica hrvatske medicine i da služi svom narodu.

Doc. dr. sc. Marko Jukić

Bivši student  

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Sutra u Split predstavljanje monografije “Specijalna policija u Domovinskom ratu”

Objavljeno

- datum

U četvrtak, 7. prosinca 2017., s početkom u 18 sati u dvorani Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, Matice hrvatske 15, održat će se predstavljanje monografije “Specijalna policija u Domovinskom ratu”.

Monografiju će predstaviti umirovljeni general HV-a Mladen Markač, povjesničar doc. dr. sc. Ante Nazor i fra Žarko Relota.

Udruga veterana specijalne policije “BATT” Split

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Haški sud za bivšu Jugoslaviju je međunarodna sramota

Objavljeno

- datum

Konačna presuda Haškog suda bosanskohercegovačkim Hrvatima – bez obzira kakva će ona u konačnici biti treba podsjetiti da je Haški sud koji je sudio za zločine na području bivše države Jugoslavije međunarodna pravna sramota.

To je bio (završava s radom ali njegovi zločini ostaju) politički sud koji je prihvaćao nevjerodostojne svjedoke, podmetanja obavještajne zajednice, ucjene nekih država a često nije tražio ili prihvaćao svjedoke i dokumente koji otkrivaju istine. Nakon 24 godine od osnutka suda situacija na području nekadašnje države Jugoslavije nije bolja nego je gora. Zanemarivanjem činjenica, zanemarivanjem srpskih zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (evo nekih Škabrnja, Lovas, Vukovar-Sajmište, Bugojno, Travnik, Lašvanska dolina, Busovača  i druga) neprimjerene kazne za ratni zločin (npr. Šljivančanin), izjednjačavanje žrtve s agresorom, otezanjem sudskih postupaka, misteriozne smrti u zatvoru sve su to dokazi o sramotnoj ulozi suda a posebno haškoga tužiteljstva koje je zatiralo istinu a širilo laži, progonilo novinare i druge koji su dokumentirano dokazivali što se dogodilo.

Haško tužiteljstvo (Carla del Ponte) je progonila hrvatske novinare (Margetić, Jović, Marijančić, Rebić) zbog navodnog otkrivanja zaštićenog svjedoka, a zaštićeni svjedok Mesić se sam hvalio svojim svjedočenjem, svojom izdajničkom aktivnošću. Sve što su hrvatski novinari objavili je već bilo objavljeno u novinama i medijima izvan Hrvatske. Tužilaštvo je svojim postupkom htjelo zabraniti objavljivanje istine o svjedočenju Mesića i drugih.

Haški sud je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a koje bi trebalo braniti pravo naroda na opstojnost, braniti demokraciju, spriječiti agresiju. Nažalost to Vijeće je stavilo embargo na naoružavanje nenaoružanom narodu (25. rujna 1991. godine) i omogućilo strašnu agresiju na Republiku Hrvatsku (1991. godine) za koju su samo malobrojni akteri odgovarali. Glavni injicijatori projekta velike Srbije (kompletno srpsko vodstvo, JNA, vojska Srbije)  nisu ni optuženi, ni kažnjeni već su amnestirani sramotnim postupcima tužilaštva i suda u cjelini.

Ono što u međunarodnom pravu vrijedi za druge države i narode ne vrijedi za Hrvatsku. Prema Haškom sudu Hrvatska nema pravo na samostalnost (izraženu voljom naroda na referendumu), nema pravo na obranu (embargo na uvoz oružja), nema pravo na oslobađanje svojih okupiranih područja (Oluja 95.), nema pravo na pravedno suđenje (tužilaštvo je dovodilo svjedoke koji lažu, svjedoke koji su krivotvorili dokumente, tužilaštvo nije tužilo počinitelje zločina nad Hrvatima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini),  nema pravo na iznošenje istine (suđenje hrvatskim novinarima u Haagu). Ti postupci su sramota za međunarodnu zajednicu i  međunarodno pravo?

Haški sud je ucjenjivao Republiku Hrvatsku (otvaranje nekih poglavlja za pristup EU), prijetio Republici Hrvatskoj, sramotio Republiku Hrvatsku putem medija a sve protivno običajnom i međunarodnom pravu, iznošenjem laži, krivotvorenjem dokumenata, zanemarivanjem dokumenata, blokadom pristupa dokumentima agresora Srbije.

Haškom sudu u njihovoj nečasnoj raboti su pomogli i ljudi iz Hrvatske, glavni protagonisti bili su Stjepan Mesić, Ivica Račan, Ivo Sanader i mnogi drugi.

Patološka mržnja prema Hrvatskoj i dr. Franji Tuđmanu (ocu nove Hrvatske države) se pokazala u nizu postupaka na Haškom sudu. Haško tužiteljstvo je uz pomoć Stjepana Mesića, Ivice Račana i ostalih željelo pokazati da je postojao „udruženi zločinački pothvat“ pa je nudilo oslobađajuću presudu Dariju Kordiću (Haški sud nije ništa dokazao u slučaju Kordić) ako optuži dr. Franju Tuđmana i Gojka Šuška za zločinački pothvat. Časni Dario Kordić je to odbio!

O modelu po kojem se sudi Hrvatima u Hagu pisao je Hrvoje Marković (Hrvatski list 26. travnja 2007.), to je „model parnjaka“. Po tom modelu jedan Hrvat je dobar a drugi je zao, evo nekoliko „suprostavljenih parnjaka“: Blaškić-Kordić; Stipetić-Bobetko; Ademi-Norac; Mesić-Tuđman.

„Model parnjaka“, dobrih i loših Hrvata je smišljen u Londonu i Beogradu s ciljem dokazivanja da je Hrvatska rezultat „udruženog zločinačkog pothvata“. U tom projektu su sudjelovali mnogi a glavni akteri su bili nosioci projekta detuđmanizacije: Mesić, Račan i Sanader. Tim projektom su takozvani dobri Hrvati trebali svjedočiti protiv zlih Hrvata koji su provodili takozvani „udruženi zločinački pothvat“. Sanader je javno pozvao generala Gotovinu da se preda i da dokazuje nevinost u Hagu! Dokazuje se krivnja a ne nevinost, to će Sanader sam iskusiti nekoliko godina kasnije!

Zločinački sud u Haagu

Nemoralna tužiteljica Carla del Ponte je bila lutka na koncu svjetskih moćnika ali je pokazala i svoju pristranost, zloću i licemjerje. Ona je glavni krivac za iskrivljene optužnice, zanemarivanje srpskih zločina u Hrvatskoj, podmetanje, pritiske i ucjene. Ta spodoba je trijumfalno otišla u Beograd objaviti da je uhićen Ante Gotovina!? To je bio još jedan dokaz njenog sudjelovanja u zločinačkom pothvatu svjetskih moćnika i nekih država protiv hrvatskog naroda i hrvatske države.  Tražila je zapovjednu odgovornost za hrvatsko vodstvo i vojne zapovjednike a odbacila je zapovjedne odgovornosti za Kadijevića, Adžića, Mrkšića, Radića, Halilovića! To vrijedi samo za hrvatske zapovjednike i hrvatsko političko vodstvo! Jadno i sramotno ponašanje tužiteljice i Haškog suda koji je njeno ponašanje prihvatio.

Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) je amnestirao Srbiju za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu jer nije dozvolio otvaranje arhiva JNA i vojske Srbije, nije sudio glavnim akterima agresije (političko i vojno vodstvo Srbije, JNA), glavnim planerima zločina (velika Srbija, crta Virovitica-Karlovac-Karlobag). Haški sud je postupkom izjednjačavanja žrtve i agresora amnestirao srpsko vodstvo, amnestirao JNA, amnestirao vojsku Srbije za zločine u Hrvatskoj i BiH i time pokazao da je politički sud koji ne poštuje međunarodne zakone i konvencije.

Optužiti rukovodstvo jedne države zbog oslobađanja svojih okupiranih područja je suludo i nema nikakve veze s međunarodnim pravom. Obveza je državnog vodstva da oslobodi svoja okupirana područja i da povrati svoje stanovništvo na njihova ognjišta i njihove domove! Formulacija zajednički zločinački pothvat je bolesna konstrukcija Carle del Ponte koja je izišla iz nekih međunarodnih zločinačkih laboratorija. Nažalost u tom zločinačkom projektu Carle del Ponte su sudjelovali i izdajnici iz hrvatskog naroda: političari, novinari i građani. Bolesni um Carle de Ponte se nije pomaknuo naprijed od vremena kada je istraživala i tužila mafijaše pa je mislila da ima posla s mafijom a ne  s časnim vojnim zapovjednicima i državnicima. Pokazala je svoju nekompetentnost, aroganciju, zloću i podložnost pritiscima moćnika (država, političara).   

Haški sud je temeljem lažnih svjedočanstava a bez stvarnih dokaza osudio pojedince (Blaškić, Kordić). Na istom tom sudu je tužilaštvo odustalo od svjedočenja lažnog svjedoka Mesića  u slučaju Praljak, Prlić i ostali jer je procijenilo da ne će biti od koristi. Zbog Mesićevih laži i podmetanja ljudi su u zatvoru iako su obrane optuženih i osuđenih dokazale da se ne radi o dokazima već o lažima.

Haški sud je izmislio zapovjednu odgovornost ali samo za Hrvate tijekom Domovinskog rata 1991-1995. A što je sa zapovjednom odgovornosti zapovjednika UNPA zona odgovornosti, protjerivanje nesrpskog stanovništva i više od 400 ubijenih za vrijeme njihova mandata? Za te zločine nije nitko optužen niti osuđen! Da se ne govori o sramotnim postupcima pojedinih zapovjednika u UNPA sektorima.

Haški sud nije pravio razliku između agresorskog i obrambenog rata pa je time prekršio Rimski statut (članak5), Londonski statut (članak 6-1945), Kodeks protiv mira i sigurnosti čovječanstva (članak 16), Rezoluciju 3314 Opće skupštine OUN a iz 1974. godine.

Rasizam suda u Haagu

Međunarodna zajednica je saučesnik u agresije na Hrvatsku, saučesnik u zločinu nad Hrvatima jer nije spriječila agresiju (a mogla je), nije osudila i kaznila zločine nad Hrvatima (haške presude).  Oni koji su planirali (vlada Srbije, JNA) i izvršili agresiju na Hrvatsku su amnestirani, njihovi arhivi su nedostupni (blokirani) odlukom tužiteljice i suda!

Tužiteljstvo Haškog suda je tražilo topničke dnevnike, transkripte, dokumente bez izuzetka od Hrvatske ali to isto nije vrijedilo za Srbiju i BiH. Takva zloća i pristranost ostat će zapisana kao dokaz o nepravdi prema Hrvatima i njihovoj domovini.

Haško tužiteljstvo je optužilo HV zbog navodnog prekomjernog granatiranja Knina, ali to isto tužiteljstvo nije optužilo agresora Srbiju za razaranje Vukovara, Turnja, Crnog, Dubrovnika, Zadra, za rušenje katoličkih crkava, krađu umjetnima, prometnu blokadu itd. 

U postupcima protiv Hrvata i hrvatske države tužiteljstvo Haškoga suda se postavilo iznad suda, međunarodnog prava i međunarodnih konvencija. Obrana nije bila u ravnopravnom položaju jer su se dokazi obrane odbacivali, izvrtali i minorizirali tako da suđenja nisu bila pravedna ni poštena. Carle del Ponte je bila arogantna, bezobrazna, bolesno pristrana i sve to uz podršku moćnih država koje su bile protiv osamostaljenje Hrvatske. General Ante Gotovina je odbio razgovor s bezobraznom tužiteljicom, papa je također nije htio primiti ali su je primali hrvatski političari (izdajnici) i bespogovorno slušali. Ruanda je tražila i dobila njen opoziv! Sramotna je uloga Carle del Ponte jer nije htjela podići optužnicu (tvrdnja bivšeg suradnik ICTY-a Attila Hoare), iako je imala dokaze, protiv osoba koje su činile “udruženi zločinački pothvat” a to su: Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Borisav Jović, Branko Kostić, Momir Bulatović i drugih. Ona je inzistirala na optužnici samo za Slobodana Miloševića i zbog toga zločinci koji su planirali i provodili zločinački pothvat Srbije (Memorandum SANU) u Hrvatskoj  nisu optuženi  iako je postojao udruženi zločinački pothvat  i čitav zapovjedni lanac. Pojedini zapovjednici JNA ili vojske Srbije nisu vodili privatni rat već su izvršavali planove i zapovijedi svojih nalogodavaca koji su im davali oružje, opremu i svu moguću podršku pri izvršenju agresije i zločina. Prekršene su međunarodne konvencije i negirano međunarodno pravo s ciljem postizanja političkih ciljeva nekih europskih država, proširenje njihove zone utjecaja i interesa.  Kratko rečeno: Sramotno ponašanje Haškog suda za bivšu Jugoslaviju koji nije povezao uzrok i posljedicu te kaznio agresora!

Sramotno ponašanje pojedinih sudaca koji nisu sudili po zakonu, međunarodnom pravu već prema svojim simpatijama i političkom diktatu. Dobro je da taj politički sud prestaje s radom jer predstavlja primjer nepravde, nemorala i političke trgovine. Također,  treba navesti nepoštivanje hrvatskog književnog jezika od strane suda.

Bosna i Hercegovina danas postoji samo zahvaljujući Hrvatima jer su Hrvati obranili BiH (dolina Neretve 1992., Livanjsko područje 1992., Bihaćka enklava 1995). Što bi se zbilo u Bihaću da ga nije deblokirala hrvatska vojska!? Hrvati su u BiH konstitutivan narod a Haški sud i njegovi nalogodavci su se trudili uništiti Hrvate u BiH. Današnja Bosna i Hercegovina je bure baruta zahvaljujući međunarodnoj zajednici, zahvaljujući nekim državama. Sud nije doveo do pomirenja već je napravio nove podjele pa, nažalost, haške presude mogu biti uzrok novoga rata na području Bosne i Hercegovine. Dobro je da Haški sud za bivšu Jugoslaviju završava rad tako da ne pravi dodatne zločine svojim odlukama, presudama, oslobađanjima zločinaca i izvrtanjem činjenica prema političkom diktatu moćnika. 

Florence Hartmann: Mir i kazna

O Haškom sudu i njegovom radu može se pročitati u knjigama akademika Josipa Pečarića: Zločinački sud u Haagu (2008. g.) i Rasizam suda u Haagu (2011. g), također svjedočanstvo Florence Hartmann (glasnogovornice Carle del Ponte): Mir i kazna (2007. g.) te u tekstovima Višnje Starješine koja je pratila rad međunarodnog suda od početka njegova rada te mnoge druge napise, svjedočanstva.

Dr. Marko Jukić

Hrvatski branitelj

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno