Connect with us

Društvo

NAJAVA PRIJENOSA VELEPOSLANSTVA SAD-a iz Tel Aviva u Jeruzalem izazvala REVOLT: Erdogan najavio prekid diplomatskih odnosa s Izraelom i borbu do kraja

Objavljeno

- datum

Vođe pojedinih arapskih država, koje je američki predsjednik Donald Trump već upoznao sa svojom namjerom o prijenosu američkog veleposlanstva u Izraelu iz Tel Aviva u Jeruzalem, nisu dobro primili tu vijest.

Američki Bloomberg piše, kako su palestinski čelnik Mahmud Abbas, egipatski vođa Abdul Al-Sisi i jordanski kralj Abdullah II. upozorili Donalda Trumpa, da takva odluka može dovesti do destabilizacije stanja u regiji i izazvati nezadovoljstvo muslimana čitavog svijeta – prenosi Geopolitika.News.

S druge strane, ruski TASS je priopćio kako je svoje nezadovoljstvo Trumpovom idejom izrazio i saudijski kralj Salman bin Abdel Aziz Al-Saud, kazavši slijedeće: „Bilo koja deklaracija SAD-a o statusu Jeruzalema prije postizanja konačnog riješenja nanest će štetu palestinsko-izraelskim mirovnim pregovorima i pojačati napetost u regiji. Takav opasan korak provocirat će osjećaje muslimana iz čitavog svijeta“, izjavio je kralj Saudijske Arabije.

>> ‘Ne dirajte Jeruzalem, RISKIRATE PAKAO!’

Arapska liga američko priznavanje Jeruzalema glavnim gradom Izraela smatra bljeskom „fanatizma i novim valom nasilja na palestinskim teritorijima“.

Podsjećamo: nedavno je i glavna predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnost Federica Mogherini upozorila Sjedinjene Države na negativne posljedice mogućeg priznanja Jeruzalema izraelskim glavnim gradom.

Ali možda i najoštriju poruku što o tom problemu misli, odaslao je jučer turski predsjednik Recep Tayip Erdogan. On je, na zasjedanju svoje stranke Pravda i razvoj, izjavio, kako će Turska prekinuti diplomatske odnose s Izraelom ukoliko Donald Trump prizna Jeruzalem izraelskim glavnim gradom. Jeruzalem je „crvena crta za muslimane“, kazao je turski vođa i dodao, kako će odluka SAD-a biti ne samo kršenje međunarodnog prava već i udar na ljudsku savijest.

„U slučaju usvajanja takve odluke, mi ćemo tijekom 5-10 dana u Istambulu sazvati samit Organizacije za islamsku suradnju, na kojem ćemo pokrenuti čitav muslimanski svijet. … Po tom ćemo pitanju voditi borbu do kraja. To stanje može dovesti do prekida diplomatskih odnosa između Turske i Izraela. Mi još jednom želimo odvratiti SAD od tog koraka“, izjavio je turski predsjednik Erdogan.

 

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

NEČASTIVI IZ BEOGRADSKOG PAŠALUKA – ALEKSANDAR VULIN POTOMAK NAJPOZNATIJEG SRPSKOG VAMPIRA?

Objavljeno

- datum

Šiljate i nejednake uši (posve nalik na one kakve imaju šišmiši) postavljene asimetrično u odnosu na okomitu i vodoravnu os lubanje, poluotvorene, vodnjikave oči sa zamućenim pogledom pilje u prazno, izraženi podočnjaci ispod ovlaš podignutih obrva odaju osobu sklonu opijatima, vradžbinama ili crnoj magiji, duboki zalisci sežu visoko, gotovo do sredine glave (s demode frizurom iz 50-ih, tzv. tarzankom), polunabrano čelo s nekoliko duboko urezanih izraženih bora među kojima se posebno ističu one iznad korijena nosa, nepravilno raspoređene crte lica čiji izraz nepogrešivo nagovještava dijabolični karakter vlasnika, poluotvorena usta iz kojih proviruju nepravilni, požutjeli i neodržavani zubi, četvrtasta brada prošarana miteserima s diskretnim naznakama podbratka i mjestimičnim naslagama masnog tkiva, glava nasađena izravno na trup (poput tikve) i neprirodno zakrivljena…

Ne znam kako vama, ali meni to sliči opisu nečastivog – mislim na ovoga s desne fotografije i to čak više nego onaj drugi (lijevi) za kojega bi se doduše moglo reći da je nešto stariji, ružniji i neuredniji, ali zato je barem nasmiješen i djeluje opuštenije.

Vrag, đavao, diabolo, sotona, nečastivi, nečista sila ili vampir koji (prema vjerovanjima nekih balkanskih naroda, pa i Srba) mijenja lik i oblik – od ljudskog, preko životinjskog, do groma, vatre, duha ili pak kakve materijalne stvari ili predmeta, oduvijek je plijenio pozornost ljudi. Svi se sjećamo priča iz djetinjstva (pogotovu ovi stariji naraštaji koji nisu odrastali u eri elektronike) i trenutaka kad smo otvorenih ušiju, očiju i ustiju, napeto i sa strjepnjom iščekivali strašno finale grozomornih priča o vješticama, grobovima, vampirima, „bijelom lovcu“ ili „jahaču“, dušama koje se ne mogu smiriti i lunjaju unaokolo plašeći ljude…I sve su te priče u našim glavama i mašti dobivale još strašnije dimenzije i veći značaj. Naročito u slučajevima kad su se u njima pojavljivali „vampiri“ koji su pili ljudsku krv ili (neposlušne) odvodili na onaj svijet. Prvi filmovi o Draculi bili su već od konca pedesetih hit i pred kinima se čekalo u redovima za karte.

Ne vjerujete u nečiste sile?

Ja vjerujem, povremeno – naročito kad skoknem do nekog od srpskih portala koji se ponekad bave tim fenomenima. A i kako im ne vjerovati kad oni sami tvrde da među njima i danas itekako ima tih grozomornih bića, biju s njima bitke i usput se hvale svojim primatom na polju „vampirizma“ u odnosu na sve druge europske narode?

Prema njihovoj predaji, do prije 100-150 godina (o čemu piše i akademik Milorad Ekmedžić svojoj u Istoriji Jugoslavije) u nekim krajevima Srbije tijelo mrtvaca ne rijetko su probijali glogovim kolcem, točno na mjestu gdje mu se nalazilo srce – da se ne povampiri. Iz sličnih razloga, na grobove se nosilo (što se tamo radi i danas) sve ono što je pokojnik volio (hrana, piće, cigarete, osobni predmeti koje je posjedovao ili stvari koje je želio za života), a sve stoga da se isti ne bi uslijed neispunjenih želja pojavio noću i odveo onoga tko mu je od rodbine ili obitelji najdraži.

Pribor za ubijanje vampira koji koriste Srbi (češnjak, kliješta, klinovi, čekić, kubura, Sveto Pismo, sveta voda i pravoslavni krst); pitanje je bi li išta od toga pomoglo u slučaju Aleksandra Vulina
(Izvor za fotografiju: http://www.aura.ba/misterije-krije-li-mededa-groblje-vampira/)

Budući da se rijetko komu tek tako išlo na onaj svijet, pokojnicima se nastojalo udovoljiti i taj se dio obveze izvršavao, kakva god oskudica bila. Tako su se živi (da bi ostali živi) odricali mnogo čega u korist mrtvih, što je dobro dolazilo onima koji u te bajke nisu vjerovali, te su noću obilazili groblja (naročito u vrijeme crkvenih blagdana i slava) i punili torbe hranom i pićem.

No, da ne bih duljio, evo što o nekim običajima vezano za srpski „vampirizam“ kažu sami srpski izvori koji su mnogo upućeniji u stvar:

„U okolini Leskovca (koji je ono poznati ‘Hrvat’ podrijetlom od tamo), naročito u selu Stopanja, u kome se vremenom pojavljivalo najviše vampira, veruje se da ‘se na svakom groblju mrtvaci ne povampire’, kao i da ‘subotom vampir ne izlazi iz groba’. Romi u Pomoravlju smatraju da vampira ne treba ubijati kolcem nego da mu treba odseći glavu i baciti u Moravu.

U Timočkoj krajini veruju da se najčešće povampire starije osobe, ‘jer što je stariji to je grešniji’. Prema pojedinima, povampire se i ljudi koji su jeli mesa od životinje koju je umorio vampir.

Seljaci iz Medveđe su 1731. godine pričali o vampiru koji se tu pojavio za života, došavši iz Turske, i da je pričao da je tamo jeo meso dva jagnjeta koje su umorili vampiri, te da će se i sam nakon smrti povampiriti, što se na kraju i desilo.

Opet, u okolini Leskovca smatraju da se pravi hrišćanin neće nikada povampiriti, već da se povampire samo oni hrišćani koji su polno opštili sa pripadnicima druge vere ‘pa im se skinulo sveto miro’.

U okolini Niša i Leskovca se smatra da se vampir najpre prikazuje svojim bližnjima, odnosno da dolazi prvo njima. Takođe, u ovim se krajevima smatra da se mrtvac koji će se kasnije povampiriti poznaje dok još mrtav leži na zemlji. On je, kako kažu, ‘naduven, strašan i ima poluotvorene oči. Takvog mrtvaca, da se ne bi povampirio, probodu u trbuh velikim jekserom’. Opšte je prihvaćeno verovanje da će se povampiriti mrtvac koga je preskočila mačka.

Zbog toga se u okolini Svrljiga praktikuje da se u onoga koga je mačka preskočila zabode glogov trn u ruku. Postoji verovanje da vampir ne može proći kroz trnje, pa se praktikuju u jugoistočnoj Srbiji razni rituali vezani za ulogu trnja…

Kada u selu Galibabincu vide da se neko ‘utenačio’, odnosno povampirio vade ga iz rake i probadaju glogovim kolcem.

U Pirkovcu vodu koja je stajala pored mrtvaca proliju u raku, a u Popšici kada spuste mrtvaca u raku prekrste ga crvenim koncem ili crvenom bojom naprave krst na poklopcu. Sve ovo u svrhu da se spreči povampirenje pokojnika.

Inače, u okolini Niša je kult mrtvih veoma razvijen i postupanje prilikom obreda sahranjivanja se razlikuje od mesta do mesta, iako su ona geografski veoma blizu. Ako se, i pored svih obreda i mera da ne dođe do povampirenja, to ipak dogodi, onda se u nekim krajevima smatra da vampira ne može ubiti svako.

U okolini Leskovca se smatra da vampira može ubiti samo vampirović. To je dete koje je žena rodila nakon polnog opštenja sa vampirom. Vampirović ‘vidi vampira, može sa njim da razgovara i može da ga ubije’.“

(Vidi: pressing-magazine.com; stranica posjećena 6.10.2017.; istaknuo: Z.P.)

Mnogi tvrde da je čak i sam izraz „vampir“ u svjetsku lingvističku baštinu stigao upravo iz Srbije.

Prema tim navodima, prvi se put pojam „vampir“ pojavljuje u izvješću austrijskog carskog nadzornika Gradišćanskog okruga Frombalda, koje je objavljeno u bečkom listu Wienerisches Diarium, 21. srpnja 1725. godine (dok neki drugi izvori tvrde kako je to bilo u Berlinskom Vorssicher zeitung br. 98. od 23 kolovoza 1725. godine);  tekst: Vampir fon Kisiljevo i odnosi se na srpskog vampira Petra Blagojevića).

Vidi:

Drugi izvori međutim, tvrde kako je isti termin vezan za vampira Pavla Arnauta iz sela Medveđa kod Kruševca. No, kako god bilo, obojica su Srbi, tako da je pitanje primata po ovom pitanju u konačnici, sa stanovišta nas Hrvata, njihova interna stvar.

Bilo kako bilo, na Balkanu je otimačina za primat u vampirizmu.

Neki su Srbi kivni na Rumunje, jer su im navodno „ukrali slavu“, budući da je (kako tvrde) prvi vampir u Europi bio Srbin Petar Blagojević, a ne njihov Dracula (Vlad Tepeš). Stvar se zahuktala prije 3-4 godine, kad je američki novinar i filmaš David Ono ovu tvrdnju iznio u svome filmu „Vampires are real: David Ono journeys to Serbia to find real story“ (Vidi: Telegraf.rs)

Kako će završiti štorija vezano za prvog balkanskog i europskog vampira – i hoće li se oko toga Srbi i Rumunji naganjati kao mi sa Slovencima oko Terana, ili još gore – pokazat će vrijeme.

No, vjerojatno Vas zanima što me je to ponukalo da se u ovom tekstu pozabavim srpskom „vampirologijom“, pa uz sve to još da s temom povežem aktualnog ministra obrane susjedne nam Srbije.

Bit ću iskren. I otkriti ono što smijem.

Ima tomu već nekih 15-16 mjeseci (možda i više), kako sam sasvim slučajno uspostavio kontakt s jednim Šumadincem, novinarom-istraživačem iz Kruševca (Rasinski okrug, Srbija).

Čovjek je, dakle, iz srca Šumadije. Novinarstvom se bavi već dugi niz godina (surađuje s nekim beogradskim tabloidima i regionalnim listovima, piše reportaže za lokalni radio i sl.), obrađuje različite teme, a iz hobija proučava i srpsku „vampirologiju“, budući da su prema mnogim istraživanjima srpski vampiri (kako je već rečeno) ako ne najstariji a onda svakako među najstarijima u Europi, te da je vjerovanje u njih u mnogim krajevima Srbije i danas vrlo razvijeno.

I, zamislite, on mi je u jednom e-mailu nagovijestio kako bi Aleksandar Vulin mogao biti potomak ni manje ni više nego samoga Petra Blagojevića (jednoga od dva srpska vampira – veterana)!

Naravno, bio sam vrlo skeptičan u prvim kontaktima i gotovo sam prekinuo komunikaciju smatrajući kako je riječ o bizarnostima na koje ne treba trošiti vrijeme, međutim, neke tvrdnje koje je iznosio u prepisci toliko su me zaintrigirale da sam se sve češće i sam upuštao u provjeru podataka što ih je dostavljao.

Jedna od destinacija kojom se spomenuti Šumadinac (M.D.) bavi, jeste Gornje Stopanje kod Leskovca (Braničevski okrug), selo u kojemu je prema svim dosadašnjim istraživanjima bilo najviše pojava „vampirizma“. Tamo ljudi i danas tvrde kako ih redovito „uznemiravaju“ vampiri. (pressonline.rs)

U Žitnom potoku (kod Prokuplja) isto tako imaju velikih problema (kako kažu) s „nečistim silama“ – ili „vampirima“ – jer ne znaju iz kojih razloga se kod njih događaju neobjašnjive stvari (pojavljuje se vatra – sama od sebe, često i na različitim mjestima u kući ili izvan nje, predmeti se pomiču i „lete“ iz neobjašnjivih razloga, zagonetni „mladić“ progoni djevojčicu Anđelu i „ulazi u nju“, pretvara se u više različitih osoba – čak i u njezina oca (!) – ne pomaže „pop“, psihijatar, policija). Jednom riječju, zlo i naopako! (Vidi:

Kisiljevo, Braničevski okrug (istočna Srbija), ipak je jedno od dvije najpoznatije vampirske destinacije, jer tu je stolovao (po svemu sudeći) najstariji srpski vampir Petar Blagojević i s njime i danas stanovnici ovog sela (navodno) imaju problema (Vidi:

Selo Zarožje u zapadnoj Srbiji ne zaostaje za Kisiljevom, dapače. Gotovo punih 150 godina važilo je za domicilno područje vampira Save Savanovića, kojega se sve donedavna  smatralo najstarijim i pretečom svih drugih nacionalnih vampira, zahvaljujući tomu što je bio spominjan u pripovijetci Milovana Glišića („Posle 90 godina“, objavljenoj 1880. godine).

Sve je te destinacije obišao M.D. u posljednjih 20 godina (više puta), pomno istražujući sve što je vezano za srpske vampire i njihove eventualne potomke.

Tako je došao do mnogih podataka, pa čak i fotografija, od kojih neke svjedoče u najmanju ruku o frapantnoj sličnosti između Vulina i predaka vampira Petra Blagojevića koji je umro (ako je uopće umro), daleke 1725.godine.

M.D. je čak u više navrata posjećivao i današnje potomke ovog vampira, uspoređivao raspoložive fotografije i podatke, odlazio na samo mjesto „počivališta“ Petra Blagojevića, proučio sve zapise – domaće i austrijske, obilazio lokalne gatare i slušao njihove priče (za svaki slučaj), prekopavao po ostavštini najpoznatijih srpskih proroka Miloša i Mitra Tarabića itd., itd. Nema što čovjek poduzeo nije.

I upravo kad je došao do nekih konkretnih podataka, sve je palo u vodu! Vulina su kooptirali u Vladu!
Naravno, u takvoj situaciji izaći s podacima o krvnoj vezi između člana Vlade i vampira nije baš mudro niti promišljeno. I čovjek je stvar stavio „na led“ i (za sada) ne objavljuje ono što zna, ali i dalje istražuje. I čeka da ovaj sjaši s vlasti pa da pusti vijest. Držim mu palčeve!

Vulina ne znam osobno, no, sudeći prema svim vanjskim značajkama i ponašanju, te po tomu kako je nastupao (barem ovdje u Hrvatskoj), on bi svakako mogao biti reinkarnacija nekoga od srpskih vampira, pri čemu je manje važno je li u pitanju Blagojević, Savanović, Arnaut ili netko četvrti.

Kako bi zametnuo tragove, Vulin je druge proglašavao vampirima i prijetio glogovim kolcem (Izvor za fotografiju: http://www.kurir.rs/vesti/politika/2111397/vulinovi-prete-demokratama-glogovim-kocem-proglasili-ih-vampirima)

Vulin, naime, pokazuje izrazitu, nekrofilsku, opsesivnu i patološku sklonost ka grobovima i kostima, a to je jedna od njihovih temeljnih odlika. Upućeni tvrde da je u stanju okrenuti glavu za puni krug (360 stupnjeva) i hodati unatrag brže nego unaprijed, da se ne rijetko glasa sasvim neartikulirano, pri čemu mijenja boju i tonalitet poput pravog nečastivog (nalik likovima iz filmova „Istjerivač đavola“ ili „Exorcist“). Kažu, može u isto vrijeme reproducirati nekoliko različitih glasova a da ne otvori usta – ravno iz trbuha i kroz zube!

A i fotografije nešto govore. Pa tko vjeruje nek vjeruje, tko neće ne mora…

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Kolumbijac kojem je Bog otkrio tajnu kraja vremena: ‘Ovo je vaše oružje za svršetak svijeta…’

Objavljeno

- datum

 SPLIT, 26. LIPNJA    Bog mu je rekao i koji je posljednji znak koji će se dogoditi prije dolaska Isusa!

Naklada Benedikta najavila je ponovni dolazak Marina Restrepa u Hrvatsku. Svojim čudesnim svjedočasntvom gostovat će u 18 župa u Hrvatskoj i 4 u BiH od 12. lipnja pa sve do 5. srpnja. Uskoro će biti objavljeni detalji gostovanja, a neke od tema, osim svog osobnog svjedočanstva, o kojima će govoriti su sljedeće: Novi svjetski poredak, rodna ideologija i masonerija, uloga anđela, Marije i sakramenata u duhovnom boju, obitelj, dar vjere, evangelizacija i potreba za novom evangelizacijom….

Svjedočanstvo

Marino Restrepo Kolumbijac je koji je doživio nevjerojatan život. Iako je odrastao u katoličkoj obitelji sa 14 godina odvaja se od obitelji, odlazi na školovanje u Kaliforniju, odvaja se od Boga te se prepušta ovisnostima, promiskuitetu, magiji, hinduizmu, okultuizmu i svim drugim filozofijama i religijama New Agea. Potpuno je otpao od Boga.

U njegovoj 47. godini života dakle nakon 33 godine u životu idolatrije, magije, novca i slave, jer je kao takav doživio veliki uspjeh u svijetu glazbe, izdavaštva, i glume, te je imao ugovor ekskluzivan ugovor sa Sonyjem, njegovu mnogobrojnu obitelj pogađaju tragedije. Umire majka, otac, sestre. Vraća se u svoj rodni kraj sestrama, i jedna od sestara, ne znajući koliko je daleko u otpadništvu zamoli ga da sa drugom sestrom krene na devetnicu Dijetetu Isusu za njihovu obitelj. Iako se ismijavao sestrinom vjerom, udovoljava joj i kreće u devetnicu. Pred kraj devetnice oko samog Božića na putu do doma hvata ga gerilska skupina koja ga zarobljava na šest mjeseci.

Vežu mu povez oko očiju i stavljaju ga u mračnu pećinu gdje ga izrabljuju i muće. U toj tami i nevjerojatnoj boli i strahu odjednom shvaća da svi bogovi koje je štovao, da sva slava, moć, novac koju je posjedovao, da sva magija i demonska filozofija koju je uživao ne mogu mu pomoći sad u ovom trenutku. Petnaesti dan zatočeništva, Marino Restrepo u budnom stanju doživljava mistično iskustvo koje traje oko 8 sati.

Spoznaja grijeha

U prvom dijelu mogu reći da sam bio potpuno budan kao mi sad ovdje, osim to sam se nalazio u mračnoj pećini s kapuljačom na glavi i zavezanih ruku.
I uza svu tu muku odjednom sam sebe ugledao kao trogodišnje dijete u svom rodnom gradu u Kolumbiji.

Vidio sam sebe kao dijete, imao štap u ruci i udarao cvijeće. Čuo sam sluškinju koja mi govori da to ne radim. Zapao sam u stanje panike. Nisam mogao shvatiti kako je moguće da ja u dobi od 47 godina mogu proživljavati nešto kad sam imao tri godine.

Bio sam u stanju potpune budnosti u pećini i potpuno svjestan onog što se dešavalo prije. Prvi poriv je bio da pobjegnem iz pećine ali znao sam da to ne mogu učiniti jer bi me gerilci ubili misleći da bježim i tako sam morao ostati gdje jesam.
Nastavio sam ići kroz svoj život i kad sam došao do dobi 11, 12 počeo sam osjećati neizdrživu bol. Nije to bila fizička nego duhovna bol – zbog mojih grijeha. A ja sam bio čovjek koji nije vjerovao u grijehe. Moja majka koja me znala posjećivati u Kaliforniji znala je reći da je jako zabrinuta za moj život. Rekla mi je da ako umrem u takvom stanju u kojem jesam da ću završiti u paklu. Ja sam se smijao mojoj majci govoreći joj da joj je religija isprala mozak. Zapravo ono što sam prolazio bila je bol mojih grijeha. Prolazio sam također i kroz dobro u svom životu. Ali ono što je bilo dobro prolazilo je bezbolno. A ono što je bio loše izgledalo je da se nikada neće maknuti, kao smrznuto i skamenjeno. Mislim da sam proživio cijeli svoj život.

Slijedeća stvar je bila još mističnija’, svjedoči Restropo dodajući da je tad čuo Božji glas koji je bio toliko milosrdan i pun ljubavi da ga on nije mogao podnijeti.

Bog govori

‘Taj glas je bio tako snažan da se činilo da dolazi odasvud iz svemira. Činilo se da dolazi i iz mene i to je bio najmilosrdniji, pun opraštanja i ljubavi i ja ga nisam mogao podnijeti. Nisam se mogao nositi s njim. Samo sam želio da ga ne čujem. Kao da me palio. I u tom trenutku shvatio sam da sam potpuno ‘prazan od ljubavi’. Nikad nikog nisam volio i zato me prava ljubav pržila. Cijeli moj život je bio sebeljublje. Sva dobra djela koja sam mislio da radim cijeli život radio sam da proslavim samo sebe. Bio sam ‘prazan od Boga’. Bio sam pun sebe. Prestrašno. Tako sam odbacio Boga. On je utihnuo. Kad je prestao govoriti upao sam u nevjerojatnu usamljenost. I tišina je bila kao vječno umiranje. Izgledalo je kao da nikada neće završiti. Znao sam da ako On ponovo progovori da ću se raspasti.’

Tada je dobio viziju pakla u koji nikad nije vjerovao te napominje, pakao postoji, ja sam bio tamo.

‘Počeo sam tonuti u maglu i mogao sam vidjeti da je svaka molekula bila prokleta duša a njih je bilo toliko mnogo da su sačinjavali maglu. Znao sam da su to demonizirane ljudske osobe. Ali na površini su još zadržavale crte ljudskog obličja ali su bile izobličene grijehom. Bio sam u savršenom stanju znanja. Mogao sam shvatiti sve. Znao sam sve moguće oblike grijeha koji ih je izobličio. Razumio sam nešto vrlo teško. Nisam znao da kad duša iziđe iz tijela i stigne do spasenja i čak je ako je u stanju čišćenja (čistilište) ona još uvijek ima glas, ali kad idete dublje u ponor prokletstva duša nema više glas. Tamo je toliko ljutnje i toliko mržnje i oni tako jako žele to izraziti, ali jedino što iziđe iz njih su samo zvjerski krici, a ja sam razumio što oni govore. Postoje mnogi stupnjevi osude. Tamo sam otkrio demonsku hijerarhiju. Nju sačinjavaju pali anđeli. To su duhovi koji nikad nisu bili ljudi koji su pali s neba. A ljudske duše su njihovi robovi u vječnosti. Počeo sam čuti iz velike daljine glas koji je postao sve bliži i jasniji. Ponovo sam se našao licem prema zemlji na planini i Gospodin je nastavio govoriti.’

Bog mu je otkrio tajne

U sljedećem trenutku Bog je Marinu otkrivao veliko znanje o posljednjem vremenu, ali možda je najvažniji dio tajne taj da nas Bog naziva svojom vojskom. Pokazao mu je snagu svetih sakramenata, svete mise i svete ispovijedi ali nevjerojatnu snagu svete krunice i Blažene Djevice Marije. Također, kazao mu je da je posljednji znak koji će se dati svijetu prije dolaska Isusa Krista na zemlju – obraćenje Židova. Bog mu je rekao da će se to dogoditi preko noći.

‘Tu se radi o jednom duhovnom razdoblju borbe dobra i zla. Gospodin je rekao da on ima svoj savršen plan i oni koji žive po njegovoj volji oni su u tom planu. A oni koji žive izvan njegove volje su kao ribe na obali. Rekao mi je da je točan broj osoba koji će ući u Kraljevstvo Nebesko ali svako stvoreno ljudsko biće stvoreno Bogom je pozvano da bude u tom broju. Bog ima vrlo malo prijatelja. Mnogo ljudi izabiru svijet. Ekonomija spasenja kaže da postoji točan broj osoba. Pavao nam to jasno objašnjava. Kad broj pogana koji će ući u Kraljevstvo je dosegnut, Izrael će se obratiti. Rekao mi je da je posljednji znak prije Isusova povratka – obraćenje židova i to će se dogoditi preko noći. To će biti posljednji znak.

Sotona svakako pokušava eliminirati židove, jer misli ako se njih riješi da se Isus neće vratiti. Ali on to ne može učiniti. Ali jer je sotona 100 posto zao, prema tome 100 posto je glup.

On me ponovo pozvao u svoju katoličku vjeru rekao mi je da smo mi nastavak židovstva i pokazao mi je da je crkva počela na oltaru Melkisedekovu, u vrijeme Abrahama. Rekao je da je prisutnost Melkisedekova koji je nadnaravni svećenik je najavljenje božanskog svećenstva. Konzumacija tj. ispunjenje tog svećenstva je utjelovljenje Isusa Krista. Isus Krist kaže da ne može nitko postati katolik ljudskom voljom. stvoreni smo da bi smo bili jedno. I način na koji mi je objasnio je da Abraham nije bio Abraham dok nije ima 75 godina. Živo je kao poganin i zvao se Abram ali je rođen da bude Abraham. Zato je stvoren. Mojsije nije postao veliki prorok nego tek u 50. god. Čak je bio ubojica, ali rođen je da bi bio Mojsije. Za to je stvoren. Mi smo stvoreni da bi bili – tko jesmo. Katolik koji postane katolik u 60. je rođen da bude katolik.

A razlog je taj što smo mi euharistijske posude za naknadu. Kovčeg saveza koje je pleme Levija nosilo toliko godina je isti kovčeg za kojeg je Salomon napravio veliki hram, taj kovčeg saveza je postao čovjekom i mi ga imamo u svetohraništu i ta euharistija je centar sve Božje moći, novog stvaranja. Gospodin mi je rekao da sam bio dezerter jer sam otišao iz njegove vojske. Crkvu je nazvao svojom vojskom.

Rekao je da mi je dao puninu istine i da mi koji smo euharistijske posude za naknadu grijeha mi smo odgovorni za ostatak čovječanstva. Kad uzmemo pričest mi jedemo kruh život da možemo hraniti i one koji ga ne mogu uzeti. Kad idemo na ispovijed i kad kleknemo i tražimo odrješenje mi to činimo za onog koji nije sposoban ići ili ne zna za to. Kad molimo – molimo i za one koji ne mole. Kad vjerujemo – vjerujemo i za one koji ne vjeruju. Postajemo svijetlo i hrana čovječanstva. Postajemo nada. Postajemo tvrđave svijetla. Mi smo živi kamenovi hrama Božjeg. Naša poslanje u životu je da budemo vjerni, ostalo će učiniti Bog.

Rekao mi je da oduzeo od mene vjeru kad mi je oduzeo ispovijed. Mislio sam da je smiješno ići ispovijed. Drugom grješniku. On mi je objasnio tajnu koja se krije iza tog sakramenta. To je vrlo snažan sakrament. On je ustanovio taj sakrament kad je uskrsnuo i pojavio se pred apostolima iza zatvorenih vrata. Rekao im je da im daje moć da otpuštaju grijehe ili da ih zadrže. I da će im dati snagu posredništva. Naša priroda ima na sebi mrlju– istočnog grijeha. Iako se za vrijeme krštenja nad nama moli mali egzorcizam Pavao nam kaže da je u nama zakon koji nas naginje ka grijehu. On kaže ‘radim upravo ono što ne želim’. Gospodin nam daje sakramente, jer za nas da bi bili vjerne euharistijske posude mi moramo držati naša srca spremna za euharistiju.

Vidio sam Isusa u hostiji. Kad mi stvarno vjerovali u to kad dođemo u crkvu mi bismo bili u ekstazi. Jer ovdje – mi smo u prisutnosti Gospodina koji nas je stvorio. On dolazi izliječiti rane naše duše i jačati nas da bismo mogli ponovo ljubiti i da bismo oprostili i ponovo imali samilosti i ljubavi i tako je euharistija naš život. Mi bismo trebali preklinjati Gospodina da nam da glad za euharistijom. Da prestanemo biti gladni za sobom.

Gospodin mi je i doveo najdivniju osobu i rekao mi je da ću naučiti da mu vjerujem i dao mi način da mu se mogu približiti. Doveo mi je Blaženu Djevicu Mariju. Ugledao sam predivnu osobu. Imala je predivni autoritet poniznosti i čistoće. To je bilo upravo ono što ja nisam imao. Nisam imao niti čistoće, niti poniznosti. I tako je nisam mogao gledati. Pogledao sam u vodu a ona se pojavila tamo. Rekla mi je da ona je moja majka i da me nikad nije ostavila i da me neće ostaviti. Rekla mi je da vjerujem u Isusa i da će me on spasiti od moje paraliziranosti. Našao sam sebe u utrobi kao dijete i bio sam povezan s njom kao s duhovnom pupčanom vrpcom. I sve što je izlazilo iz mene i išlo prema Isusu išlo je kroz njenu utrobu. I sve što je dolazilo od Isusa prema meni išlo je kroz njenu utrobu. Od nje sam učio o hijerarhiji anđela. I o svetoj tradiciji. O otajstvu prvih mučenika. O tajni hijerarhije svetaca. o tajni crkvene hijerarhije na zemlji. Moć poslušnosti. Moć molitve. Tajna bitke kršćanstva koju proizvodi krunica. Mnogo je bitki kroz stoljeća koje su stvorile krunicu. Bog je svako zrnce krunice nizao s krvlju mučenika. Pripremao je oružje za svršetak svijeta. Ona je došla s oružjem za nas. To je rezultat mnogih bitaka koje su pobijeđene.

Gospodin me vratio u tijelo, a to se dogodilo kao da je munja prošla kroz glavu. Trgao sam se. I dalje u pećini svezan s kapuljačom na glavi. Znao sam da mi se nešto divovsko dogodilo. Nisam to mogao dozvati u sjećanje. Jako sam se borio i mislio da sam izgubio. Vrlo uskoro sam shvatio da je naprosto uliveno u mene.’

Nakon tog iskustva, Marino je ostao još 5 mjeseci u pećini u molitvi a onda je na čudesan način oslobođen. Od tada ide po svijetu i svjedoči sve što mu je Bog rekao na spasenje mnogima!

Detaljnije svjedočanstvo pročitajte ovdje, a ovdje je popis župa u kojima će Marino Restrepo gostovati od 12. lipnja do 5. srpnja u Hrvatskoj gdje ćete moći uživo čuti ovo svjedočanstvo i još mnoge druge tajne koje mu je Bog otkrio!

Banjole
Generalski Stol

Humac, Ljubuški
Ivanić Grad
Jasenice
Katuni-Kreševo
Lički Novi
Livno
Našice
Petrinja
Posušje
Pregrada
Senj
Sinac
Sisak
Split
Svetice kod Ozlja
Tomislavgrad
Velika Gorica

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

IZVRSNA RECENZIJA knjige arhiepiskopa Aleksandra: Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će

Objavljeno

- datum

Poglavar Hrvatske pravoslavne crkve Germogen

Nema davno poklonjena mi je knjiga „Hrvatska pravoslavna crkva“ hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra. Nekoliko sam puta susreo ovoga vladiku, nešto čuo o ovoj Crkvi, ali sve je to bilo površno i nedorečeno. Ono što sam znao bilo je napisano u knjizi Hrvoja Požara odnosno u povijesnim udžbenicima o hrvatskoj pravoslavnoj crkvi koja je postojala odnosno djelovala tijekom NDH i tragično razbijena od partizana strjeljanjem patrijarha Germogena i svih svećenika.

Uvijek me je užasavao ovaj barbarski čin jer čini mi se, niti u jednoj europskoj državi nije se zbio ovakav zločin, pa čak niti u Ukrajini gdje su boljševici zabranili rad Ukrajinske grkokatoličke crkve, a većinu episkopa strijeljali ili umorili u sibirskim logorima.

Kao obavješten čovjek pratio sam rezultate brojidbe pučanstva i znao kako se oko 17 000 hrvatskih državljana izjasnilo kao Hrvati pravoslavne vjere. Nakon toga uslijedila je žestoka kampanja srpske pravoslavne crkve da se svi ti vjernici automatski ubroje među srpske pravoslavce. U međuvremenu o potrebama tih ljudi nitko nije vodio računa, kao i o njihovom pravu na vjersko izjašnjavanja i organiziranje. Sve se stavilo u kontekst drugog svjetskog rata i počelo tumačiti kao nešto negativno, nešto što je obnavljanje ustaštva, jer Hrvati ne mogu biti pravoslavci. Ukoliko se izjasne kao pravoslavci moraju automatski pripasti srpskoj pravoslavnoj crkvi.

>> Arhiepiskop ALEKSANDAR: SRBSKI TEROR U TAMNICI NARODA

Ovakva politika i ovakvi zaključci ne samo da su nehumani već su i protuustavni a u odnosu na druge vjerske zajednice krajnje diskriminirajući. Stoga je pojava nove hrvatske pravoslavne crkve iznenađenje, ali uz prateće razočaranje što je država odbila registrirati ovu crkvu, čime je ponovno na grub način prekršila ljudska prava Hrvata pravoslavne vjere. Novu crkvu naši su političari poistovjetili s NDH i time ju u startu obilježili kao neprijateljsku ili proustašku.

Sve je to bio razlog da s pažnjom pročitam knjigu koju sam dobio na poklon. Recenzent ove knjige je prof. Goran Jurišić iz Zagreba. S pažnjom sam pročitao njegovu recenziju pod naslovom „Hrvatska pravoslavna crkva, bila je jest i bit će“. U njemu recenzent između ostaloga daje sljedeće obavijesti:

„Ovo djelo jest kušnja za savjest čitatelja. Ovo djelo će izazvati prijepore, jer istina boli, ali zlonamjerni prikazi ovog djela govoriti će o zlonamjernima, nikako o autoru kolikogod on i njegovo djelo budu bili etiketirani i osuđivani, cenzurirani i prešućivani, ali istina će uvijek kad – tad izbiti na svjetlo dana, pa je to slučaj i u ovom slučaju“.

>> ORGINALNI ZAPIS EPISKOPA “Hrvatske Grčko-iztočne crkve” iz 1874.g.

Ja želim dobronamjerno prikazati ovo djelo, pri čemu se unaprijed ograđujem od politikantstva kao i od mogućeg prijelaza.

Na poleđini knjige uz fotografiju hrvatskoga episkopa stoji i njegov životopis iz kojega sam saznao kako on nije Hrvat već Bugar. Malo mi je odahnulo jer ga zbog toga nitko neće moći optužiti za hrvatski nacionalizam. Rođen je kao Aleksandar Radoev Ivanov 1957. u gradu Plevnu u Bugarskoj. Završio je srednju kemijsku školu, radio u jednoj rafineriji, a 1981. bio primljen na Bogoslovni fakultet Sofijskog sveučilišta Sv. Kliment Ohridski gdje je 1986. diplomirao. Za đakona je zaređen 1983. godine, a za svećenika 1984. Godine 2006. postaje protojerej. Godine 2012. dolazi u Hrvatsku na poziv Zadranina Ive Matanovića koji je 2009. osnovao Udrugu hrvatskih pravoslavnih vjernika. Iduće godine povezuje se s Europskom pravoslavnom crkvom sa sjedištem u Parizu kojoj je na čelu patrijarh Nikolas. Iste godine sveti sinod ove Crkve dodjeljuje autokefalnost obnovljenoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. U sklopu sjednice svetoga sinoda ove Crkve 3. svibnja 2014. rukopoložen je za episkopa s titulom Hrvatskih episkop, u talijanskom pravoslavnom manastiru Svete Marije Magdalene i svete Filomene Martire u poznatom mjestu Montecassinu.

Uz patrijarha Nikolasa episkopsko rukopoloženje obavio je i patrijarh Venedikt, poglavar Ruske Istinske pravoslavne katakomne crkve, uz sudjelovanje još šest episkopa. Navedeni podaci su vrlo značajni zbog toga što je iz njih vidljivo kako sadašnja hrvatska pravoslavna crkva nije kanonizirana od strane Vaseljenskog sabora svih pravoslavnih crkava, već od nove pravoslavne crkve koja se zove Europska pravoslavna crkva. S aspekta kanonskog prava Vaseljenskog patrijaharta riječ je o izdvojeno crkvenoj zajednici. To znači kako je i hrvatska pravoslavne crkva izdvojena iz ovog kanonskog prava. To je važno znati zbog toga što po Vaseljenskom kanonu autokefalnost nekoj pravoslavnoj crkvi dodjeljuje sabor svih pravoslavnih crkava koji se saziva kada se za to stvore uvjeti. U praksi to znači da jedna od njih može odgoditi sazivanje ovog sabora. Isto tako zbiva se i s priznanjem autokefalnosti.

>> KRATKA POVJEST HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Na npr. Srpska pravoslavna crkva na ovakav način onemogućava kanonsko priznavanje Makedonskog pravoslavnoj crkvi i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, a Ruska pravoslavna crkva, onemogućava kanonično priznavanje Ukrajinske pravoslavne crkve. U Hrvatskoj je to još drastičnije. Nakon sloma NDH patrijarh Germogen i svećenici bili su strijeljani, ali Hrvatska pravoslavna crkva nije time prestala postojati jer je ranije bila priznata od Bugarske i Rumunjske pravoslavne crkve.

Iz knjige koje predstavljam odnosno životopisa arhiepiskopa Aleksandra vidljivo je kako obnovljenja Hrvatska pravoslavna crkve ne traži Vaseljenskukanoničnost. Naravno, iz motrišta Ruske pravoslavne crkve, pa i Vaseljenskogpatrijaharta u Carigradu Europska pravoslavna crkve ne smatra se dijelom njihove zajednice. To je potrebno kazati i zbog toga kako naši političari i kroatofobi ne bi arhiepiskopa Aleksandra poistovjetili s patrijarhom Germogenom.

Pisac recenzije u svome tekstu nastavlja:

„Vješta velikosrpska propaganda uspjela je u hrvatskim zemljama u drugoj polovici 19. st. nametnuti drukčiju sliku o hrvatskim pravoslavcima, tako da su generacije Hrvata i stoljeće nakon toga mislili da je Nikola Tesla Srbin koji se rodio u Liki iako je bio politički Hrvat, i hrvatskog i vlaškog podrijetla čiji je hrvatski predak iz Zadra prešao s katoličke na pravoslavnu vjeru oženivši u Bosni iz ljubavi pravoslavnu Vlahinju… Prebacivanje cijele jedne etničke vlaško – pravoslavne skupine iz korpusa hrvatskog naroda u mećehinsko krilo Srpske pravoslavne crkve, a time u srpski nacionalni korpus, i okretanje ljudi otetog entiteta protiv njihove hrvatske braće u 20. st. bilo je vrhunsko djelo srbijanske obavještajne službe i velikosrpske agitacijske propagande, čiji je otac ‘otac laži i ubojica čovjeka od samoga početka“!

>> S.M. Štedimlija: Povijest pravoslavaca u Hrvatskoj

Autor u ovoj tvrdnji izriče poluistinu, odnosno to što piše nije cijela istina. Naime, habsburški dvor je još od 16. st. vlaški etnos tretirao na poseban način davši mu, poseban statut poznat u povijesti kao „statuta Valahorum“. Žitelji ovog etnosa bili su pravoslavne vjere, ali crkveno su pripadali pod jurisdikciju Vaseljenskog patrijarha u Carigradu, a ne srpskog patrijarha.

Hrvatski episkop Živković, slika iz 1874. godine… jesu li i ovo ustaše!?

U 19. st. austrijski dvor ponovno vrši manipulaciju s Vlasima. Nakon neuspjeha Marčanske unije, priključuje ih Srpskoj pravoslavnoj crkvi čiji je patrijarh sjedio u Srijemskim Karlovcima. Na taj način je onemogućio konstituiranje hrvatskog naroda kao višekonfesionalne nacije. Muslimane u BIH je bečki dvor izdvojio iz hrvatskog etnosa kao Bošnjake, Vlahe kao Srbe, dok su Židovi pojavom cionizma sami sebe izdvojili, a protestanti su bili odviše malobrojni da bi vršili snažniji politički utjecaj.

Prema tome, manipulacijom s Vlasima ojačana je Srpska pravoslavna crkva, što je bio dio bečke istočne politike koji je u doba Obrenovića Srbiju pretvarao u vazalnu državu. S izdvajanjem Muslimana u Bosni dvor je amortizirao odnose s Turskom u sklopu germanskog prodora na istok. Prema tome kada govorimo o povijesti pravoslavlja u Hrvatskoj ne možemo mimoići Vlahe kao etnos. Suočeni sa srbizacijom nakon podređivanja srpskom patrijarhu jedan dio Vlaha je prihvatio grkokatoličku crkvu. To su žitelji Žumberka, čiji potomci danas žive u ovom kraju, ali i širom Hrvatske.

Arhiepiskop Aleksandar u prvom dijelu svoje knjige govori o kratkoj povijesti Hrvatske pravoslavne crkve, zatim o krivotvorenju povijesti manastira Krka, o Nikoli Tesli ili „kako se Hrvatska odriče hrvatske povijesti“, zatim o hrvatskim kosovskim bitkama, o crkvenom kalendaru, o nezakonitosti djelovanja SPC u Hrvatskoj, o nekanoničnosti Srpske crkve i o „tamnici naroda“. U prvom dijelu arhiepiskop ulazi u dubinu hrvatske povijesti i slijedi povijest njezine crkve. Za njega je važno razdoblje od 1400. do 1557. kada u Hrvatsku stižu uslijed vojnih uspjeha Otomanskog carstva, „morlaki, stratioti i različiti „vlasi“ to su ljudi koji stižu, kako on piše, iz dijelova Bugarske ohridske arhiepiskopije, Bugari, Grci, Albanci i neki planinski narodi. Vrlo je zanimljiva njegova opaska kako je padom pod Turke uništena i „nekanonična Ipekska (Pećka) arhiepiskopija i njena dijeceza vraćena bugarskoj ohridskoj arhiepiskopiji.

Slijedi povijesna interpretacija izvora što treba pročitati.

Za nas je vrlo važna obavijest o Europskoj pravoslavnoj crkvi sa sjedištem u Parizu. Arhiepiskop ističe kako „nijedna druga pravoslavna crkva koja djeluje na teritoriju RH, nema statut koji bi važio isključivo na tom teritoriju, nego pravosnažni statut s teritorija matične države protežu na teritorij RH, kao da RH ne postoji“. U nastavku on zaključuje: „Hrvatska pravoslavna crkva je jedina autokefalna Crkva u Hrvatskoj“.

U poglavlju „Krivotvorenje povijesti u manastiru Krka autor otvoreno govori o falsifikatima na kojima je građena povijest ovog vjerskog i prosvjetnog središta SPC u Hrvatskoj.

U poglavlju „Zakoni Hrvatskog kraljevstva traju kroz stoljeća“, autor piše: „U Austro – Ugarskoj su postojale tri pravoslavne Crkve i sve tri su imale naziv Pravoslavna (tad: grčko – iz.). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro – Ugarske odnosno hrvatske pravoslavne crkve, naziv na kojeg najviše ima pravo upravo ona sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila i naziv Hrvatska pravoslavna crkva. Osnovao ju je katolički hrvatsko – ugarski kralj Leopold I. za pravoslavce na hrvatskom teritoriju. Ne smije se zaboraviti da su Srijemski Karlovci, zajedno s istočnim Srijemom i Zemunom sve do 1946. u sklopu hrvatske države, gotovo cijelo proteklo tisućljeće i pol“. U daljnjem tekstu autor produžuje: „U austrijskom carstvu 1791. pravoslavci dobivaju puna građanska prava. ‘Zakonskim člankom XX iz 1848. ugarski sabor svim grko – istočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja školskim i crkvenim poslovima pod državnim nadzorom’ (…) Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1877.“

Za predmet o kojem autor raspravlja, kao i za našu obaviještenost vrlo je važna njegova sijedeća rečenica: „U okviru ovih zakona nema niti Srba niti SPC nego je sve ‘pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona’. … U stvari je Srbija stotine godina bila hrvatski (hrvatsko ugarski vazal sve do 1903.), a nikad obratno“. Slijedi obavijest koju u Hrvatskoj ne znaju: „Ukazom prijestolonasljednika Aleksandra od 17. lipnja 1920. donesena je odluka o stvaranju ‘Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca’. Carigradski patrijarh Meletij IV. 19. veljače 1922. potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148.) za stvaranje nove crkve i dalje obrazloženje za to – nastanak nove države – Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. … Da bi osigurala potpis na Tomos, vlada Kraljevstva SHS uplaćuje u tri obroka 1.500 000 franaka Carigradskoj patrijaršiji. To je po crkvenim pravilima veliki prekršaj nazvan simonoja (apost. pravilo br. 29. i dr.), to je stvaranje ove nove crkve proturječi crkvenim kanonima“.

Navodim još jedan važan podatak za razumijevanje problematike pravoslavlja u Hrvatskoj: „Autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku za pridruživanje novostvorenoj crkvi“. Iz ovoga proizlazi kako je ustrojavanje SPC na teritoriju Hrvatske učinjeno nasilno, te da Karlovačka episkopija nikada nije prestala de jure postojati. Upravo stoga zvuči nam vrlo korisno sljedeća obavijest: „U travnju 1942. donesena je odluka o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve, uz prethodno pribavljenu suglasnost i priznanje od Carigradske patrijarhije i Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Naknadno, priznaju je i Rumunjska pravoslavne crkva i Bugarska pravoslavna crkva“.

Podsjećam kako je Eugen Kvaternik dokumentirao je svoju izjavu koju je rekao banu Josipu Šokčeviću na primanju 3. prosinca 1861. godine, gdje je natuknuo potrebu patrijarhata hrvatske pravoslavne crkve. Pogibija Eugena Kvaternika otvorila je put snažnom zamahu posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca, politiku koja je odgovarala Austriji i Ugarskoj, a osobito je došlo do izražaja za banovanja bana Hedervaryja. Eugen Kvaternik je zajedno s banom Šokčevićem pokušao ustrojiti Hrvatsku pravoslavnu Crkvu radi očuvanja jedinstva hrvatskog naroda, no nije uspio. I to je jedan od povijesnih krimena Habsburgovaca prema Hrvatima.

Na nesreću obnavljanje Hrvatske pravoslavne crkve zbilo se tijekom NDH i uz podršku njezinog vrhovništva. Zbog toga su Tito i partizani, kako bi zadovoljili Srbe u Hrvatskoj, odnosno njihovo političko vodstvo ovu crkvu razbili. U noći 29. na 30. svibnja 1945. ubijeni su od komunista – bez suđenja – patrijarh Germogen i svo svećenstvo HPC te zakopani negdje u Zagrebu“. Kako bi stvar bila još jasnija autor zaključuje sljedeće:

„Napominjemo da nitko nije bio optužen za neki ratni zločin, nego svi su osuđeni ‘zbog pokušaja razbijanja jedinstva srpskog naroda u Hrvatskoj’. … Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u 2. svjetskom ratu. HPC je jedina crkva u svjetskoj povijesti koja je potpuno uništena ubijanjem cijeloga klera i više vjernika“.

>> Arhiepiskop Aleksandar DOKAZUJE: NEKANONIČNOST SRPSKE CRKVE

Mitropolit Germogen nije bio Hrvat, već Rus, visoki dostojanstvenik Ruske pravoslavne crkve, koju su boljševici razbili ognjem i mačem. Bio je u izbjeglištvu. Nije bio ustaša, nije pripadao ni jednoj političkoj stranci, niti se dobro razumio u naše političke odnose, igre i smicalice. On je prihvatio pomoći pravoslavlju u ratnim uvjetima. Zamoljen je za pomoć. Da je naslutio kako će završiti kao i njegova subraća u Rusiji, siguran sam kako poziv ne bi prihvatio. Ali to je već naša krvoločna povijest.

Arhiepiskop Aleksandar

Nakon ovog zločina, 1. kolovoza 1947. u tadašnjoj FNRJ objavljen je Ustav Srpske pravoslavne crkve, „kada se prvi puta u povijesti spominje crkva pod tim imenom“.

U poglavlju „(Ne)zakonitost djelovanja SPC u Hrvatskoj“ arhiepiskop Aleksandar s čuđenjem ističe kako „Srpska pravoslavna crkva (SPC) nije u Hrvatskoj upisana u Evidenciju vjerskih zajednica već se djelovanje SPC temelji na jednom ugovoru koji nije međunarodni ugovor kao ugovor između RH i Svete stolice koja je zasebni subjekt međunarodnog prava (to nije isto što i država Vatikan). To nije niti ugovor s nekom Crkvom koja ima pravnu osobnost po svom vlastitom (kanonskomu) pravu. Ugovor o financiranju SPC potpisan je 2002. godine između predsjednika vlade RH Ivice Račana (SDP) i ‘predsjednika episkopskog savjeta u Hrvatsko’ (zanimljivo, ne spominje se Republika Hrvatska), jednoga gospodina koji se lažno predstavljao, jer u članku 5. Ustava SPC navodi se koje su pravne osobe SPC, a u članku 10. koje su crkveno – hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela. Niti ovdje niti bilo gdje u Ustavu SPC ne postoji takav savjet, pa stoga niti takav predsjednik. Ugovor o djelovanju SPC na tlu RH jest, dakle, defacto ništetan. Taj je ugovor u stvari ‘actinexistant’ – akt koji ne postoji. Uz to SPC, ne samo da nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bila upisana u evidenciju vjerskih zajednica niti u Republici Srbiji, naime, u vrijeme režima Slobodana Miloševića je 1993. godine u Skupštini Srbije ukinut zakon iz 1977., koji je takva pitanja regulirao, a novi je donijet tek 2006., što znači da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj djeluje ilegalno odnosno protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC iz hrvatskog Državnog proračuna od 2002. – 2016. dobila protuzakonito oko pola milijarde omraženih ‘ustaških’ kuna. Hvala Hrvatima kažu svakom malo, na svoj osebujni balkanski način!“

Navedene obavijesti djeluju šokantno i ukoliko su točne škandalozno je ignoriranje tih činjenica i treba se pitati tko iza tih nezakonitih postupaka stoji i nakon završetka Račanove ere?

Jednako tako za nas koji u ovu problematiku nismo dovoljno upućeni djeluje šokantno obavijest kako ‘u spornom ugovoru s RH koristi se pojam ‘SPC u Hrvatskoj’, ali takvo nešto ne postoji. U Hrvatskoj postoji pet eparhija SPC koje su teorijski iste kao i one u Nišu i Kruševcu. Ne postoji organski dio ili bilo kakva vrsta podružnice SPC u Hrvatskoj još više kada znamo da Zagrebački mitropolit ima titulu ‘Zagrebačko – Ljubljanski i cijele Italije“. Iz ovoga proizlazi da je riječ o svojevrsnoj političkoj kolonizaciji pod plaštem SPC. Stoga arhiepiskop Aleksandar ističe slijedeće: „Postoji samo Ustav SPC u Beogradu, koji bi vrijedio i u RH samo u slučaju da je RH srpska kolonija. … U RH SPC nije upisana u Evidenciji te na ovaj način nije mogao biti utvrđen njen ustav (kojeg nema)“.

Sjednica dijela episkopa Europske pravoslavne crkve održana je 30. i 31. siječnja 2016. u Briselu, uoči pripreme svjetskog sastanka Svetog sinoda EPC u srpnju 2016. Pod predsjedateljstvom Njegove svetosti patriarha Nikolasa, održana je u rezidenciji Arhiepiskopa Beneluksa, Jean de Marie. Na Sinodu surađivali su još: Mitropolit Daniel (Italija-Torino), Mitropolit Sergej (Rusija-Moskva), Mitropolit Damian (Rusija-Arzamas), Mitropolit Antim (Rumunjska), Arhiepiskop Atanasios (Francuska-Sans), Arhiepiskop Claude-Philipe de Tanna (Francuska-Nica), Arhiepiskop Aleksandar (Hrvatska-Zagreb), Episkop Teodoro (Italija-Luca), Episkop Natanail (Austrija-Wien), Episkop Jean-Baptiste (Francuzka-Nica), Episkop Francois (Francuzka-Pariz), Episkop Spiridon (Rumunjska), svećenici: Paolo(Italija-Torino), Patrick (Francuzka-Dordone), Jean de la Crois (Francuzka-Strasburg) i Jeremie (Francuska-Pariz).

Sve navedene obavijesti su vrlo uznemirujuće jer kazuju kako kod nas pravna država može biti izigrana, te kada je riječ o Srbima u Hrvatskoj, odnosno interesima SPC. koja se postavlja kao politički čimbenik, zakoni RH dobivaju karakter švicarskog sira. Iz ovoga biva jasno da SPC svakoga pravoslavca u Hrvatskoj nasilno uključuje u svoje redove, i to Država RH prihvaća, a time i u srpski etnički korpus. To znači gaženje prava pravoslavnih vjernika koji se osjećaju Hrvatima, a ne Srbima. Postavlja se pitanje, retoričko ali i dramatično, ako Makedonci, Bugari, Srbi, Rusi i ostali pripadnici pravoslavnih manjina imaju pravo na svoju crkvu zbog čega se to pravo uskraćuje Hrvatima?
Tko to ne shvaća kako ovo nije samo političko pitanje i kako se moramo već jednom odlijepiti od NDH i straha da nas se ne veže uz politiku te Države. S krajnjim negodovanjem trebamo tretirati tvrdnju Srpske pravoslavne crkve kako je, „u Zadru oživjela ustaška tvorevina Ante Pavelića!“ Hrvatska pravoslavna crkva koja je obnovljena nakon demokratskih promjena, odnosno 2012. godine, kako saznajemo iz ove knjige, nema nikakve veze s NDH i ovakve tvrdnje su oblik falsificiranja povijesti i velikosrpske duhovne i političke ekspanzije. Hrvati koji žele biti pravoslavci, ne moraju automatskih zbog toga postati Srbi, a onaj koji ih na to prisiljava čini kažnjivo djelo. Hrvatska pravoslavna crkva na čelu sa sadašnjim arhiepiskopom Aleksandrom dio je Europske pravoslavne crkve, dakle novoga crkvenog entiteta na kojeg se ne proteže jurisdikcija carigradskog patrijarha i za čije osnivanje nije potrebna suglasnost Srpske pravoslavne crkve. To ne znači kako želimo umanjiti vrijednosti i utemeljenost prava Srba u Hrvatskoj na svoju crkvu, jer to ne bi bilo kršćanski, niti ljudski, ali odlučno se zalažemo za pravo Hrvata – pravoslavaca na svoju pravoslavnu Crkvu.

Može netko imati o tome svoje mišljenje glede kanoničnosti, ali to se ne tiče ljudskih prava. Isto tako nije bitan broj vjernika. Ako hinduske vjerske skupine ili neke sekte imaju status pravnog subjekta, a vjernici im se broje na stotine, zbog čega se to isto pravo uskraćuje i Hrvatima pravoslavcima kojih ima najmanje 17 000. Pravno situiranje HPC bilo bi na korist pravednom rješavanju srpsko – hrvatskih odnosa i ničim ne bi ugrozilo prava Srba u Hrvatskoj na svoju Crkvu. Kako shvaćam ovaj problem, Hrvatska pravoslavna crkva je autokefalna, dakle nacionalna i nema nakanu sve pravoslavce u RH automatski svrstati u svoje redove. Osim onih koji to pravo ne priznaju Hrvatima, jednako tako Makedoncima i Crnogorcima.

Dakako, arhiepiskop Aleksandar i njegovi suradnici moraju biti vrlo oprezni kako ih se ne bi vezivalo uz NDH. Isto tako je problem koliki će im se broj Hrvata-pravoslavac priključiti. To ovisi i o odnosu Države prema ovoj Crkvi. Neprestano treba naglašavati povijesnu istinu, a potom činjenicu postojanja Europske pravoslavne crkve kojoj je HPC dio. Dakle, za pravoslavne Srbe poglavari su Srpski patrijarh u Beogradu i Veseljenski u Carigradu, dok je za HPC poglavar u Parizu. HPC ne mora tražiti kanonsko priznanje od Vaseljenskog Patrijarhata i Sabora svih pravoslavnih Crkava. Tu nema konkurencije, niti nacionalnog sučeljavanja, osim ako politika ne zagadi vjerske stvari.

Đuro Vidmarović/HKV

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno