Connect with us

Vijesti

Na Sandžaku sve napetije između Bošnjaka i Albanaca

Objavljeno

- datum

 JESU LI SRBSKE TAJNE SLUŽBE ODRADILE DOBAR POSAO!?   Ovdje su na djelu dva različita koncepta: Bošnjaci su vjerski monolitni i religija im je iznimno važna, no nemaju jasnu viziju države. Albanci su pak vjerski heterogeni i vjera im nije važna, ali imaju jasan koncept: san o velikoj Albaniji koji nikad nije umro. 

Sukob između Bošnjaka i Albanaca na Sandžaku tinja već dulje vrijeme. No ovih je dana buknuo nakon što je čelnik Bošnjačke demokratske zajednice i zastupnik u Skupštini Srbije Muamer Zukorlić napao Albance zbog, kako kaže, pokušaja stvaranja velike Albanije i svojim istupom stao na stranu Aleksandra Vučića.

Bivši muftija Zukorlić time praktički poručuje da su mu Srbi važniji saveznici od Albanaca, koji su im u većini braća po vjeri – muslimani. Albance je najviše zaprepastilo što je Zukorlić, koji je donedavno bio izložen napadima samog Vučića, javno pozivao Bošnjake da glasaju za Vučića, dajući time naslutiti da mu se možda sprema i neka politička uloga u novoj vladi Srbije.

– Još prije godinu dana napravio sam dogovor da podržim aktualnu vladu, ali nisam dobio nikakvu funkciju u izvršnoj vlasti. Želim da moje etabliranje u državnom sustavu Srbije bude postupno. Ne isključujem takvu mogućnost, ali ne vjerujem da će se to dogoditi tako brzo – kazao je Zukorlić,

“Bez Niša nema velike Albanije” – Zukorlić: Takve ideje donose zlo

Zukorlićev žestoki napad na Albance došao je nekoliko dana nakon što je predsjednik Albanskog nacionalnog vijeća iz Bujanovca, na jugu Srbije, Jonuz Musliu izjavio da je njegov predsjednik Edi Rama, premijer Albanije, a ne Aleksandar Vučić. Musliu je kazao kako ga ne zanima to što na svim njegovim dokumentima kao i na ulazu u općinu Bujanovac piše Republika Srbija, dodajući kako može pisati što hoće. Objasnio je da Ramu smatra svojim predsjednikom jer je “po Ustavu Albanije Edi Rama čelnik svih Albanaca, ma gdje živjeli“. Usput je pozdravio stavove Edija Rame i Hashima Thaçija o mogućem ujedinjenju Albanije i Kosova, smatrajući kako se u tom slučaju s njima treba “ujediniti” i Preševska dolina, zaključujući kako “bez Niša nema velike Albanije”. Jedini koji se time zasad našao prozvanim i uvrijeđenim bio je upravo bivši muftija Zukorlić koji je žestoko napao Albance.

– Od velike Albanije neće biti ništa. Sve velikodržavne ideje, bilo hrvatske, srpske, albanske ili ne znam čije, donosile su isključivo zlo – poručio je Albancima Zukorlić, napominjući kako svaka takva vizija neizbježno dovodi do otimanja tuđeg teritorija, tuđeg prostora i tuđih života.

Gotovo svi Albanci smatraju kako je Zukrlić preko noći promijenio svoju retoriku. Naime, dok je obnašao funkciju muftije bio je blaži i nikada nije htio iznositi svoj negativan stav prema Albancima u javnosti. Tada je bio u ratu sa srpskom vlašću i trebao je podršku Albanaca koji su uvjereni kako je velika Albanija neizbježna, na ovaj ili onaj način. Ono što je Zukorlića najviše razljutilo je što bi, prema mišljenju nekih analitičara i prekrajača granica, Sandžak trebao pripasti tzv. velikoj Albaniji.

Iako su i Bošnjaci i većina Albanaca muslimani, oni se u mnogočemu razilaze. Bošnjaci su skloniji vjerskom grupiranju i religija im je iznimno važna i ispred svega, dok je kod Albanaca na snazi snažan nacionalni koncept: na prvom mjestu je albanska nacija, a religija nije bitna. To potvrđuje i izjava Ramusha Haradinaja, kosovskog političara i zapovjednika Oslobodilačke vojske Kosova te bivšeg premijera Kosova, koji je kazao kako on jest musliman, ali nikada nije ušao u džamiju. Haradinaj ponavlja tezu da su Albanci bili religiozni samo u doba Osmanskog Carstva kad im je religija i nametnuta.

– Četiri generacije moje obitelji bili su Albanci katolici. Ja sam pak rođen kao musliman, a ni sam ne znam zašto sam musliman. Nikada u životu nisam posjetio džamiju radi molitve ili bilo čega drugog. Jedino što me povezuje s muslimanima je ime, a i ono ne govori tome u prilog jer mnoga naša (albanska) imena su sekularna, podrijetlom od katolika Albanaca, starih Ilira – kazao je Haradinaj.

– I samo tijekom osmanskog razdoblja mi smo se kratko držali vjere, ali ona nije nikad postala prioritet ili glavna stvar u našim životima. Neki nas ljudi nazivaju muslimanima, a mi nismo ni nalik muslimanima. Mi ne ispunjavamo uvjete da bismo bili muslimani, mi živimo veoma sekularno, poput katolika, pravoslavaca ili nekih drugih vjera. Mi živimo vrlo jednostavno, i naš narod tako živi – istaknuo je Haradinaj.

Albanci se pozivaju na Hrvate

Gotovo većina Albanaca muslimana dijeli razmišljanje Haradinaja. Za razliku od njih, Bošnjaci Sandžaka skloni su ideji autonomije Sandžaka, o čemu su proveli i referendum 1991., ali se jako boje širenja Albanaca koji imaju puno veći natalitet od Bošnjaka.

Osim toga, Bošnjake veže islamska religija, dok su Albanci religijski heterogeni, sa snažnom povijesnom ateističnom notom. Isto tako, Albanci se često pozivaju na Hrvate i smatraju ih pravim prijateljima i uzorom, dok Bošnjake rijetko kada spominju kao sebi bliske.

Unatoč tome što su, Albanci kao i Bošnjaci, većinski muslimanski narod, koji je na Balkanu autohton već stoljećima i koji ima svoju bitnu ulogu na Balkanskom poluotoku, te su i jedni i drugi na svojoj koži osjetili velikosrpski nacionalizam i hegemoniju. Albanski nacionalizam mnogo je uspješniji od bošnjačkog i ima jednu uzlaznu putanju u svom razvoju.

Oni, za razliku od Bošnjaka, imaju jasnu viziju svoje nacionalne države koja bi nastala ujedinjenjem svih Albanaca u jednu državu, dok su Bošnjaci oduvijek skloni isključivo autonomiji i uvijek se oslanjaju na druge, najviše na Tursku, ali i na ostale zemlje islamske konferencije. Zbog takve politike, gotovo svi analitičari uvjereni su kako su Bošnjaci na području bivše Jugoslavije zapravo gubitnici. S obzirom na cjelokupnu situaciju, nije iznenađujuće što je bivši muftija Muamer Zukorlić tako žestoko reagirao. Jer iako Sandžak, gdje je većina Bošnjaka, teritorijalno je povezan je s Kosovom i s većinskim albanskim stanovništvom u Makedoniji i, naravno, Albaniji. Što može biti jako bitan faktor u težnjama Albanaca za ujedinjenjem i stvaranjem velike Albanije.

Komentari

Oglasi
Komentari

Vijesti

RECEPT ZA KATASTROFU Dva zasebna referenduma – dvije odvojene inicijative – isto biračko tijelo

Objavljeno

- datum

Foto: Željka Markić i Ladislav Ilčić

HRVATSKI GNJEV NIJE NIČIJA PRĆIJA    Usred za promjene sazrjele situacije pojavile su se dvije odvojene, gotovo istodobne referendumske inicijative. Prva hoće referendumom odbaciti Istanbulsku konvenciju. Druga hoće po drugi put referendumom uvesti promjene u trulo izborno zakonodavstvo. Očito je riječ o fenomenu rogova u vreći.

Dva referenduma, s dvije odvojene inicijative mogla bi roditi kilavo dijete, pomutnju, dezorijentaciju i gubljenje nacionalne energije.
Obje referendumske inicijative potječu iz katoličkih (laičkih) krugova. Računaju na opravdani gnjev hrvatskih državljana. Taj se opravdani gnjev ne bi smio razvodniti, niti je on ičije privatno vlasništvo. Obje inicijative računaju na isti dio izbornoga tijela i na isti Zakon o referendumu. Međutim, na teren izlaze svaka za se, umanjujući jedna drugoj šanse za uspjeh.

Tijekom kampanje za ratifikaciju rodne ideologije krinke su pale. Ono što je važnije od razgolićena maškaranja odnosi se na činjenicu kako je opravdani dugogodišnji gnjev hrvatskoga naroda dosegnuo točku vrenja. Narod je spreman za promjene. Pitanje je – tko će zasjesti na novi val (politički) još nezaživljenoga demokršćanstva, protiv kojega se režim bori rukama i nogama ne bi li hrvatski demokršćanin ostao u pelenama, ili u najboljem slučaju na razini folklora. Zagrijavanje je počelo s haaškom presudom od 29. studenoga 2017., Praljkovom formulom i bočicom, a četiri mjeseca kasnije došlo je do ključanja uz pomoć Plenkovićeva nametanja nepotrebne Istanbulske konvencije. Ona je kruna svih politika proteklih 18 godina. Te politike godinama su raskrinkavali nerežimski novinski komentatori i biskupske poruke.

Usred za promjene sazrjele situacije pojavile su se dvije odvojene, gotovo istodobne referendumske inicijative. Prva hoće referendumom odbaciti Istanbulsku konvenciju. Druga hoće po drugi put referendumom uvesti promjene u trulo izborno zakonodavstvo. Očito je riječ o fenomenu rogova u vreći. Nedvojbeno je kako Istanbulsku konvenciju treba odbaciti. Nedvojbeno je kako treba promijeniti izborno zakonodavstvo. Budući da režim nema namjeru odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije, a niti ima namjeru dubinski urediti izborno zakonodavstvo (Hrvatska kao jedna izborna jedinica!), referendum je jedino preostalo demokratsko sredstvo promjena.

Jedinstvo otpora a ne podmetanje klipova

Protiv promjene izbornoga zakonodavstva iste su one političke snage koje su bile za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Dakle, ukupan politički poredak. I to je jedan od razloga zbog kojega treba inzistirati na jedinstvu otpora režimu, a ne na međusobnom podmetanju klipova pod kotače.

Obje referendumske inicijative potječu iz katoličkih (laičkih) krugova. Računaju na opravdani gnjev hrvatskih državljana. Taj se opravdani gnjev ne bi smio razvodniti, niti je on ičije privatno vlasništvo. Obje inicijative računaju na isti dio izbornoga tijela i na isti Zakon o referendumu. Međutim, na teren izlaze svaka za se, umanjujući jedna drugoj šanse za uspjeh. Je li riječ o različitim političkim koncepcijama ili o osobnim animozitetima, ne znam. Ali znam da je Željka Markić odbacila referendumsko pitanje o Istanbulskoj konvenciji prije negoli je sama objavila referendumsko pitanje o kozmetici izbornoga zakonodavstva. To je najava referendumskoga rata! Rascjep koji vodi u nigdinu.

Inicijativa referenduma o Istanbulskoj konvenciji naslanja se na politički rad stranke Hrast Ladislava Ilčića. Njemu je najveći dio stranke svojedobno okrenuo leđa budući da je stranku prikrpao Karamarkovom HDZ-u na jedan, blago rečeno, vrlo neobičan način o kojemu sam svojedobno pisao. Ilčić je Hrast sveo na jednoga zastupnika u Saboru. Plenković je prihvatio Hrast kao nepotrebnu prtljagu. Njemu demokršćanstvo nije ni u peti.

Inicijativa referenduma o promjeni izbornoga zakonodavstva naslanja se na prethodni referendum s istom temom, koji je propao zbog velikoga otpora režima – jedinstva ondašnje (i sadašnje) vlasti i oporbe, ali ne i samo zato. Željka Markić jest probitačna i sposobna, ali i sve više nepopularna u demokršćanskome krugu, što je tema za poseban osvrt. Svoj zvjezdani trenutak nije iskoristila, ili prepoznala, na vrijeme.

Protiv promjene izbornoga zakonodavstva iste su one političke snage koje su bile za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Dakle, ukupan politički poredak. I to je jedan od razloga zbog kojega treba inzistirati na jedinstvu otpora režimu, a ne na međusobnom podmetanju klipova pod kotače. I osobnom “leadershipu”, kako bi rekla Kolinda Grabar-Kitarović.

Dva prioriteta rješavati u dogovoru a ne u suparništvu

I političkom lajbeku je jasno da se u okolnostima u kojima se Hrvatska danas nalazi ne smije istodobno pokrenuti dva zasebna referenduma s dvije organizacijske platforme okrenute prema istom izbornom tijelu. Jer u startu olakšava posao odnarođenom režimu. Zakonodavno je, dakako, takvo što dopušteno, ali, je li sve što zakon dopušta istodobno i pametno? Dakle, treba napraviti prioritet.

Nije daleko od istine, s druge strane, da su Markićeva i Ilčić, “lideri” koji više tvrdoglavo zapovijedaju negoli što nude. Zajednička im je karakteristika da nemaju cjeloviti, nacionalni, program. Oboje, istina, imaju velike ambicije. Oboje bi ušli u politički ring bez političkoga programa, izgrađene stranačke infrastrukture i izbornih rezultata – skrivajući se iza referenduma. Oboje jašu na katoličkome valu, na stajalištima većine hrvatskoga naroda. I oboje svoje dosadašnje uspjehe mogu zahvaliti HDZ-u (i volonterima!). Doduše, ne Plenkovićevom, već onom od ranije.

Mogli su napraviti i više, da su slušali ritam objektivne politike, čitali “znakove vremena”, znali posadašnjiti kršćanski sustav vrijednosti, da su reagirali na vrijeme, da su prigušili apetite i kalkulacije, te stvarali bazu za politički iskorak, dakle, da su išli u širinu i otvarali se, umjesto što su se zatvorili u male elitističke klubove. Oboje, dakako, imaju i uspjeha, koje treba priznati, ali oni nisu vječna moneta. Markićeva referendum o braku, Ilčić ulazak u vlast. I to je sve. Referendum o braku ubrzo je režim zakonodavstvom razvodnio, a ulazak u vlast pokazao se neučinkovitim.

I političkom lajbeku je jasno da se u okolnostima u kojima se Hrvatska danas nalazi ne smije istodobno pokrenuti dva zasebna referenduma s dvije organizacijske platforme okrenute prema istom izbornom tijelu. Jer u startu olakšava posao odnarođenom režimu. Zakonodavno je, dakako, takvo što dopušteno, ali, je li sve što zakon dopušta istodobno i pametno? Dakle, treba napraviti prioritet.

Kako je jednako važan prioritet promjena katastrofalnoga izbornoga zakonodavstva – koji je duboko pustio korijenje, kao i izlazak iz Istanbulske konvencije – prije negoli duboko pusti korijene, zdrava pamet nalaže da se oba prioriteta moraju rješavati u dogovoru dvije inicijative. U zajedništvu. Ne u suparništvu. Može se istodobno pripremiti i održati više referenduma jednoga organizacijskoga odbora, ako im je cilj više opće dobro. Šanse za uspjeh veće su ako se organizacijski osmisli i provede jedna zajednička inicijativa o dva istodobna referendumska pitanja, koji, zbog uštede, racionalna država u pravilu raspisuje isti dan.

Demokršćanske frakcije koje se međusobno nadmeću

U ovom je trenutku jasno da bi pitanje Istanbulske konvencije, zbog nedavne ratifikacije s pratećom “javnom raspravom”, izvuklo više državljana na referendum negoli tema izbornoga zakonodavstva koja je medijski i politički nepripremljena. Obje teme u sinergiji

Zajedništvo i stručnost bili bi zorni pokazatelji da su začetnici obje inicijative bitno drukčiji od čimbenika aktualnoga režima. Bio bi to izraz odgovornosti i jedinstva. Jer eventualni neuspjeh, među ostalim, inicijatore će svesti na demokršćanski vjerodostojnu razinu “viteza” Reinera. A hrvatski narod ostat će bez nade – što je sa stajališta nacionalne politike neoprostivo.

postigle bi vjerojatno bolji uspjeh, negoli dvije istodobne, od kojih se jedna inicijativa već izjasnila da ona druga ima besmisleno referendumsko pitanje.

Veća je šansa da obje teme referenduma poluče uspjeh, ako budu pripremane s jedne organizacijske platforme, a referendumi budu provedeni istoga dana. Nije u pitanju nikakav bauk – više referenduma u istome danu provodi npr. Švicarska. Trebale bi to znati i obje naše inicijative.

Logično je onda pitanje, čemu dvije usporedne referendumske inicijative. Izgleda kako one vode u logiku “podijeli pa vladaj”, to će reći – u neuspjeh ili polovičan uspjeh, jer je dobitna kombinacija “glave skupa”. Izmišljanje tople vode s dva referenduma s dvije odvojene inicijative moglo bi roditi kilavo dijete, pomutnju, dezorijentaciju i gubljenje nacionalne energije. Zato predlažem inicijatorima jedne i druge inicijative, ako nije kasno i ako kola već nisu otišla nizbrdo, da sjednu za stol i dogovore jedan, sveobuhvatan referendumski zahvat, zakonodavno neoboriv, da pozovu relevantne stručnjake za pojedina prateća pitanja, a ne da opravdani gnjev naroda egoistički svojataju svaka za sebe. Državljani kojima se inicijative obraćaju, moraju znati da iza svakoga referendumskoga pitanja stoje ozbiljni stručnjaci, a ne parcijalni interesi.

Zajedništvo i stručnost bili bi zorni pokazatelji da su začetnici obje inicijative bitno drukčiji od čimbenika aktualnoga režima. Bio bi to izraz odgovornosti i jedinstva. Jer eventualni neuspjeh, među ostalim, inicijatore će svesti na demokršćanski vjerodostojnu razinu “viteza” Reinera. A hrvatski narod ostat će bez nade – što je sa stajališta nacionalne politike neoprostivo.

Dvije referendumske inicijative, osim toga, pokazuju kako unutar demokršćanskoga kruga postoje frakcije koje se međusobno nadmeću (jedna kao liječi “uzroke”, a druga “posljedice”) i ne mogu se ni oko čega dogovoriti, čak i prije negoli je demokršćanska Hrvatska izašla iz političkih pelena i polučila nekakav ozbiljan izborni rezultat. Hrvatska nema nijednu demokršćansku stranku na razini izbornoga legitimiteta. Režim već godinama održava takvo stanje i priželjkuje cijepanje, dijeljenje, razvodnjavanje demokršćanski orijentiranoga biračkoga tijela. Baš onakvo mrvljenje kakvo se očitovalo atomizacijom braniteljske populacije ili pravaške scene.

Stara formula “podijeli pa vladaj”, promijenila je oblik – razgradi pa vladaj.

Nenad Piskač/Projekt Velebit

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

VULIN PONOVO PROVOCIRA? Srbija opet zastrašuje vojvođanske Hrvate, okrenuli tenkovske cijevi prema katoličkoj katedrali!

Objavljeno

- datum

Facebook objava jednog Novosađanina poprilično je uznemirila vojvođanske Hrvate – prenosimo post portala Priznajem.hr.

Srbija koja je jučer obilježila Dan vojske, u Novom Sadu je ponosno izložila svoje tenkove čije su cijevi bile uperene prema katoličkoj katedrali:

“Prilikom jučerašnjeg obilježavanja Dana Vojske Srbije u Novom Sadu, cijevi prisutnih tenkova, smještenih na svega desetak metara od velike novosadske katoličke katedrale, bile su neko vrijeme, izravno uperene na ulaz u ovu novosadsku crkvu.

Ne znam da li je ova naredba plod moždanih aktivnosti ministra vojnog Vulina ili Vulinovog ‘vrhovnog komandanta’, ali znam da bi obojica udarila u kuknjavu, digli dreku do neba i putem svojih nacifikovanih tabloida i televizija slali kletve i prijetnje, da su, na primjer, tenkovi u Zagrebu, Sarajevu ili Prištini stali tik pred najveću srpsku pravoslavnu crkvu, sa uperenim cijevima na nju.

Zanimljivo da ni episkop bački Bulović, čiji su dvori udaljeni svega nekoliko desetina metara, a koji je, svojevremeno, tražio izmještanje “Zmajevih dječjih igara” jer mu “smeta buka” prisutne djece, jučer nije imao problem sa bukom tenkova, niti sa činjenicom da su njihove cijevi bile direktno uperene na ulaz komšijske crkve. Ovaj potez srpskih vlasti u višenacionalnom Novom Sadu očituje ili totalni idiotizam, ili ekstremnu bahatost, ili fašistoidni um. A ponajprije će biti da je ‘tri u jedan’!”, požalio se Vojvođanin.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

HRVATSKOJ TREBA KINESKI ZID NA ISTOKU

Objavljeno

- datum

Jučer je konačno (na velika zvona) objavljeno potpisivanje ugovora s kineskim konzorcijem (China Road and Bridge Corporation – CRBC) za gradnju Pelješkog mosta, čime će (ako Bog da i sreća junačka) jedan ozbiljan problem biti riješen.

Bakir Izetbegović (nesretni) koji je umislio da je neki čimbenik na ovim prostorima pomalo ‘ropće, nešto blebeće i Komšić, ali po svemu sudeći Hrvatska se izborila za pravo da na svojoj zemlji gradi ono što želi, što me jako, jako raduje.

Zaigralo mi je srce kad sam ugledao onog Kineza za govornicom, ali onako, iskreno, kao da je naš, iz Zagore ili Dalmacije… Držim palčeve i Kinezima i našoj Vladi (ali ne zaboravljam Istanbulsku konvenciju!) i željno čekam kineske brodove i tehniku na našem moru i obali.

Nadajmo se da ćemo za 3-4 godine zaobilaziti Neum i bh carinu i policiju. Red je da i oni malo ohanu (kako bi se reklo u Sarajevu) i okupaju se koji put u „svome“ moru umjesto da nam danonoćno zaviruju u gepeke i njuškaju oko automobila.

Bravo Vlada, bravo Kinezi, jedan vanjsko-politički i prometni problem manje!

No, ostaje još dosta toga neriješeno, prije svega s našim istočnim susjedima Srbima koji su sve agresivniji i kojih se (nažalost), nećemo tako brzo riješiti (kao Kinezi Mongola) – kad kažem Srba, naravno, ne mislim na sve Srbe, nego samo na onih 80-90% koji podržavaju Vučića, Šešelja, Vulina i velikosrpsku ideologiju, ostalima KAPA DOLJE!

Nešto razmišljam – možda je suviše futuristički, ali ipak – pa se pitam:

Zašto ne bi s Kinezima dogovorili u paketu s Pelješkim mostom i gradnju jednog Hrvatskog zida – po uzoru na onaj njihov Veliki koji je svrstan među svjetska čuda?

Naš ne bi morao biti planetarna atrakcija – a bio bi i bitno kraći (barem desetak puta), samo nek posluži svrsi – pa koliko košta, nek košta!

Kinezi su svoj Zid gradili u 3. stoljeću kako bi se zaštitili od upada barbara (nomadskih mongolskih plemena) i u međuvremenu je (na sreću) izgubio svoj strateški značaj i ostao samo turistička atrakcija, jer barbari su se civilizirali, pa kineski seljaci više ne strahuju od njihovih ataka.

Mi Hrvati, nažalost, nismo takve sreće. Naši barbari s istoka preživljavaju sve mijene, stoljeća i civilizacijske promjene i ostaju istog mentalnog sklopa kao da je još uvijek XIII ili XIV stoljeće.

Čak se čini da su sve nasrtljiviji i bezobzirniji iz godine u godinu. I utoliko bi radikalne mjere zaštite od takve opasnosti, po mome sudu, bile potpuno opravdane i nužne!

Naravno, ako bi se odlučili na gradnju Hrvatskog zida, morali bi smo uzeti u obzir da su se vremena od stoljeća trećeg do danas itekako promijenila i osmisliti i nova tehnička rješenja – primjerice, ugradnja električnih vodova niskog napona (a na nekim mjestima možda i visokog) koji bi služili za odvraćanje onih najnasrtljivijih primjeraka spomenutih barbara (poput Šešelja, Vulina, Vučića, Dačića…)

Konačno, to bih prepustio stručnjacima iz spomenutog kineskog konzorcija koji svakako imaju najbolje rješenje, uz toliko iskustva i nakon svih onih građevinskih zahvata što su ih do sada izveli.

I ne bih se nikako složio s onima koji tvrde kako bi troškovi izgradnje takvog suvremenog „Hrvatskog zida“ na istoku bili visoki.

Najviša je ova cijena koju plaćamo danas, komunicirajući s onima s kojima nikakvog suvislog razgovora nema i ne može ga biti.

Da bi čovjek imao normalne odnose sa susjedom, treba prije svega imati normalnog susjeda, zar ne?

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno