Connect with us

Tvrtko Dolić

Na čelo Agrokora dolazi Josip Manolić

Objavljeno

- datum

 IVICA TODORIĆ PADA JER JE POSTAO PROIZVOĐAČ    Ako vas medvjed dotuče financijski, nešto s vama nije u redu. Gdje je pogriješio Ivica Todorić? Pa, okrenuo se proizvodnji, a to je u ovoj zemlji nedopustivo, kažnjivo. Todorić je vratio iz mrtvih mnoge naše proizvođače.

Kako je razumni Ivica Todorić navučen na širenje u opaki Region? Koji ne poštuje ekonomsku logiku! Umjesto većeg rejtinga Agrokora kao još većeg kupca, kod glavnih dobavljača, rastao je dug prema njima. Tako je Ivici Todoriću sjela za vrat i Srbija, koja najedanput traži da bude uključena u rješavanje krize Agrokora. Jer, ruku na srce, Agrokor je osvajao Srbiju. I još će sutra hrvatski branitelji tvrditi da Hrvatska nikada nije ratovala na srbijanskom teritoriju. Uškopljena hrvatska država posve je zakazala. Nije servisirala Todorićevu ispravnu politiku jačanja domaće proizvodnje, pa se dogodilo da stotinjak tisuća potencijalnih kupaca Konzuma završe u Irskoj i drugim zemljama. Todorić je sustavno kapacitiran za jako tržište, a onda je to tržište rastureno. Hrvatska je dopustila da konkurentski prodajni lanci dolaze bez ikakvih uvjeta. Stiglo ih je previše. Svi marketi posluju s gubicima, a Agrokor to neće preživjeti jer skuplje plaća financiranje. U markete Kike uselila je Emmezeta i to nikoga nije smetalo. Marketi Konzuma dobit će druge crvene labele, prodavačice će ostati iste, nešto starije i na još mizernijoj plaći.

Agrokor je izgubio bitku protiv trgovačkih lanaca koji su strogo pratili velike trgovačke centre, gdje ostvaruju nevjerojatan promet, karakterističan za male nacije žedne potrošačkog života, koje danas prolaze ono što su veće nacije prošle prije 50 i više godina. Kada Zagrepčanin odlazi u Garden Mall ili neki City Centar, špeceraj kupuje u pripadnom marketu, i ne pada mu na pamet odlaziti u neki Konzumov market na osami. Zanimljivo, Rusi i ostali potencijalni preuzimači Agrokora zainteresirani su samo za njegove proizvodne sustave: Jamnica, Ledo, Zvjezda, Belje, PIK, kao i za niz turističkih segmenata, uključujući Agrokorove hotele. Naivni Todorić kupio je maloprodajne hangare Mercatora, ono što nikoga ne zanima, sve za iznos pomoću kojega su Mađari preuzeli Inu. Mislio je da odstranjuje konkurenciju a samo je takvoj otvorio veći prostor. 

Zemlja bez vladara       

Formalnog premijera Andreja Plenkovića instalirao je stvarni vladar Hrvatske Ivica Todorić. Nakon što se Plenković zaista posve podredio strukturama Unije, Todorić se osjetio izdanim. Naivni Hrvati vjeruju da će prvi odletjeti Todorić. Nema šanse! Najprije pada Plenković, pa tek onda može doći na red Todorić. Ivo Sanader bio je kao premijer daleko moćniji od Andreja Plenkovića, pa je ipak odletio. Morate se zapitati koji su sve razlozi da Agrokor javno proživljava svoju duboku financijsku krizu? Jer, to šteti i njemu i njegovim velikim dobavljačima i hrvatskoj državi. Zašto je ta kriza došla na sva zvona? Mišljenja sam da krajnja meta nije Todorić, nego Plenković, koji se protiv Rusa malo zaletio. Uostalom, ono što je Plenković obećao on sam ne bi znao ostvariti i da mu to centri moći dopuste. Agrokor je podcijenjen. Agrokor ima dovoljno zemlje da proglasi autonomiju.

Nakon što je sa svojom praćkom iz svog nesretnog djetinjstva priprijetio ruskom Golijatu Vladimiru Putinu, prividni hrvatski premijer David Andrej Plenković saznao je da su hrvatski (ruski) migovi muzejski primjerci. Opasnije oružje možete kupiti u najmanjem dućanu Konzuma. Prividni premijer Plenković poštuje ekonomske sankcije protiv Rusije. Kada uskoro desetci tisuća Hrvata s plaćom od 2 tisuće kuna završe u domaćoj razmjeni rada, korupcije i potplaćenosti, očekuje se porast naše konkurentnosti. Niti suprotan pristup Rusima nije donio dobre rezultate. Primjerice, kada se ne tako davno formirao naš Savez za Hrvatsku, sastavljen od uličnih prosjaka i nekolicine branitelja, na konstituirajuće okupljanje pozvan je ruski veleposlanik. Rusima je bilo neugodno!             

Financijska okupacija

Maštao sam da se dogodi. Dođe stranac, investira u proizvodnju, preuzme rizik, zaradi on osobno i uprava, zarade i zaposleni, država ubere porez, i sve procvjeta. Malo morgen! Umjesto toga, Hrvati strancu prepuštaju svoje novce, koje on investira uz garanciju hrvatske države da će ostvariti dobit. Da nismo cicije dokazali smo tako što smo svoje banke poklonili strancima. To je outsourcing na hrvatski način. Outsourcali smo i našu središnju nacionalnu banku. Kako se komunikacijsko doba nazaustavljivo nametnulo, Hrvati su došli na genijalnu ideju da outsourcaju i svoju telefoniju. Ove je godine hrvatski Telekom u vlasništvu njemačkog Telekoma kupio crnogorski Telekom koji je posredno već u vlasništvu njemačkog Telekoma. Nijemce je oduševila hrvatska pamet. Spremni smo na različite vratolomije da izbjegnemo porez ili investicije u Hrvatskoj. Trakavica oko outsourcinga naše nafte i našeg plina traje još od početka milenija. Ima nade da sve uđe u normalu, jer su Mađari već uništili našu proizvodnju. Što je koncepcijski dobro, jer se tako rasterećeni Plenković može uzdignuti na stratešku razinu. Za vrijeme Tita znali smo nekoj “nesvrstanoj” afričkoj zemlji gratis sagraditi veliki most ili hidrocentralu pod uvjetom da se zove Tito. I nakon Tita, Tito! Poklonili smo Francuzima naš glavni aerodrom pod uvjetom da se zove Franjo Tuđman. Hrvati su se dosjetili kako izbjeći to dosadno i skupo održavanje nekretnina u vlasništvu države. Jednostavno su pozvali strane tvrtke da preuzmu bolje zgrade ili sagrade nove, a najam je garantiran, pa ako najmoprimca nema, u zgrade stranaca useljavaju naša ministarstva.

 

KAMPANJA PROTIV TODORIĆA

Nije to udar na trgovačke lance nego na proizvodnju

Trgovački Agrokor transformirao se u velikog proizvođača, koji ima višestruko veću proizvodnju u odnosu na posjed zemljišta.

Širenje Agrokora započeto je u općem ludilu financijskog inženjeringa od prije 10 godina, kada su skupe kredite podizali baš svi. Poslovne zgrade i marketi nicali su na sve strane, dok su lokalni moćnici to novo “uspješno” lice zemlje pripisivali svojoj genijalnosti. Na lošije poslovanje Agrokora djelovao je i slučaj Švicarac, kao i svi drugi krediti, koji su uništili kupovnu moć Konzumove klijentele, koji su zavili u cno Konzum i cijeli Agrokor. Usporedo s našim pridruživanjem Uniji, Mercator je pridružen Agrokoru, skoro u jednako dugom postupku, uz slične obavještajne igre. U oba slučaja, Slovenci su ucjenjivali Hrvate. Oprezni Ivica Todorić nije progutao udicu, nego su mu je direktno zakvačili za gubec, njemu i Hrvatskoj, a u tome su velik doprinos dale slovenske trgovačko – obavještajne mreže, snažno izgrađene još za Jugoslavije. Dok su branitelji ginuli na ratištima, provedena je privatizacijska pljačka i još su nam Slovenci nabacili svoje dodatne žvale. Lovci su čekali da se Todorić izmori, i onda ga iscrpljenog izvukli na suho, da hvata zrak sa osušenim škrgama. Nakon ulaska Hrvatske u Uniju, Todorić je shvatio da treba podnijeti teret regionalnog iliti regionskog širenje europskog monstruma. Todorić se očajnički koprcao u pokušajima da ponovno zapliva u domaćim vodama, ali spasa više nije bilo. Ulazak Hrvatske u Uniju slomio je Agrokor i cijelu Hrvatsku. Na nametničku državnu administraciju i uhljebe u javnim poduzećima, nalijepio se dodatni preskupi servis za potrebe Unije, odnosno njenih snažnijih članica. Kontrolu je preuzeo Bruxelles, toliko da Ivici Todoriću nije pomogao niti dolazak Agrokorovog Zdravka Marića na poziciju hrvatskog ministra financija. Je li Zdravko Marić ušao u Vladu RH da pomogne Agrokoru, ili je iz Agrokora pobjegao? Kada je shvatio da Agorokor neće preživjeti skupe financijske pozajmice! Ili je možda jedan od odgovornih za suludo i preskupo širenje Agrokora? Zdravko Marić ostavio je plaću u Agrokoru koja je s bonusima narasla na sto tisuća kuna mjesečno, da bi se najedanput “zadovoljio” s ministarskih 17 tisuća kuna mjesečno. Nije pokrenuo reforme za potrebe proizvođača i nacije, nego se posvetio ispraznim igrama u ubiranju harača. Nije se zauzimao da država pomogne Agrokoru i ostalim proizvođačima, nego je poticao banke da traže namirenje za njihove “očekivane” dobiti u protuzakonitim kreditima. Nešto će ipak učiniti. Naime, vladajuća koalicija namjerava prije izbora otpisati 252 milijuna kuna duga za 91 tisuću blokiranih građana s naslova duga prema državi i javnim poduzećima, do visine prosječne plaće uvećane za kamate. Eto načina da se klijenti Konzuma vrate u njegove markete. Zdravko Marić izrazio je nadu da će sličan oprost duga slijediti i privatni vjerovnici, odnosno banke i telekomunikacijske tvrtke.  

 

EUROPSKA KUBA – SRBIJA ILI SLOVENIJA?

Ponovno je aktualan ruski plan Polarna zvijezda

Rusi preuzimaju Agrokor i za novi početak najavljuju svoj menadžment. Tako ćemo uskoro saznati tko je sve pripadao ruskoj agenturi u Hrvatskoj. Na čelo Agrokora uskoro bi mogao doći neuništivi Josip Manolić.

Dolazak Josipa Manolića na čelo Agrokora unijet će adrenalin na obje strane. Manolić se u obavještajnim podmetanjima snalazi kao riba u vodi. Kako se priča, za svoju novu ulogu već je nabavio novu tenisku opremu. Tko pamti ono zlatno Manolićevo vrijeme, kada je Beograd obustavio gradnju autoputa Zagreb – Split pod izgovorom da će na njega sletjeti ruski (sovjetski) vojni zrakoplovi? Skoro pedeset godina svaki smo dan iščekivali rusku intervenciju i dolazak Manolića ne čelo Jugoslavije. Danas se prestravimo kada prepoznamo ruski kapital. Nova ruska opasnost su ruske banke. Ruska briga za Srbe ostaje. Opki plan Z-4 skovan je u ruskom veleposlanstvu u Zagrebu. Nije moglo biti drukčije: problemi Agrokora imaju svoju obavještajnu dimenziju. Preuzimanje slovenskog Mercatora od strane hrvatskog Agrokora na svoj način ukazuje na bliske veze Rusije i Slovenije, što bi trebalo zabrinuti Uniju, pa i SAD. Slovenci su trebali kupca za propali Mercator, ali Agrokor nije imao kapital, pa je posredno i kasnije direktno uskočio ruski kapital.

Koja će zemlja postati europska Kuba? Dok Zapad glede nukleranih programa nadzire Iran, Rusi su u Srbiji najvjerojatnije postavili lansirne rampe za nuklearne bojeve glave. Vjerojatno su na tome planu daleko odmakli i Slovenci, koji za Hrvate već imaju pripremljenu snažnu atomsku bombu – nuklearnu elektranu Krško. Skupo financiramo slovensku kontaminaciju naših voda. U svakom slučaju, bilo da dođe do havarije, bilo do zatvaranja Krškog o našem trošku, bit će to smrtonosni udarac za Hrvatsku i Lijepu našu. Nekako smo zaboravili opaki sovjetski plan “Polarna zvijezda”. Sovjeti su se namjeravali brzim prodorom kroz Austriju spustiti u Tršćanski zaljev. Nakon što je taj sovjetski naum provaljen, godine 1975. tajnovitim Osimskim sporazumom između Jugoslavije i Italije ukinut je takozvani Slobodni Teritorij Trst. Bila je to velika pogreška zapadnih sila, koje su nesvjesno išle na ruku sovjetima, odnosno Rusima. Sam grad Trst i pripadna sjeverna zona A prirodno su pripali Italiji, dok južna zona B nije prirodno pripojena Hrvatskoj, nego je podijeljena između Slovenije i Hrvatske tako što je teritorij sjeverno od Dragonje pripao Sloveniji. Koja je prvi put konstituirana kao “Sovjetska Slovenija”! Izlazak Slovenije na Jadran zapravo je strateški prodor Sovjetskog Saveza, odnosno Rusije. U takvim odnosima trebamo promatrati takozvanu “Točku sojedinjenija”. Umjesto da posve jasno odbaci arbitražu glede naših granica sa Slovenijom, da Rusima pokvari planove glede našeg Jadrana, hrvatski premijer Plenković otišao je u Ukrajinu zijati zbog Krima, kao da smo na Crnom moru. 

Tvrtko Dolić

Komentari

Komentari

Tvrtko Dolić

ŠIRENJE NEISTINA ZNANSTVENIKA MIROVINA: Danijel Nestić i ekipa nas obmanjuju

Objavljeno

- datum

 Živimo u vrijeme kada se baš svašta proglašava znanošću. Imamo znanstvenike ovrha, harača, otpada, ološa, i svega nečega, sve nama za vratom, o našem trošku. U ovome tekstu ukazujem na širenje neistina pod imidžom “znanstvenika mirovina”, na što se svodi javna rasprava o najavljenoj mirovinskoj reformi.

Zamislite da netko s imidžom znanstvenika uporno zastupa ideju da najvišu invalidninu dobijamo svi, uključujući i posve zdrave osobe. Prvo što pomislim za takvoga je da ima diplomu našeg slavnog doktora Pepe, pokoj mu plemenitoj duši, jer je za male novce mnoge spasio od najtežeg rada na cestama i u rudnicima. Nešto slično u svezi mirovina pokušava Danijel Nestić s Ekonomskog instituta zarez Zagreb, ali nitko ne zove hitnu niti zabranjuje da se interesne skupine nazivaju institutima. Na Okruglom stolu u Saboru na temu zamrzavanja privatnog Drugog mirovinskog stupa kao obveznog, zastupnici tog promašenog koncepta Mirando Mrsić, Silvano Hrelja, Velimir Šonje i Danijel Nestić pozvali su na vjeru, dok su profesor Ivan Lovrinović i prisutni znanstvenici iznijeli konkretne argumente za zamrzavanje Drugog mirovinskog stupa kao obveznog. Zbog toga sebi pridržavam pravo da glede konkretnog ekonomskog problema naših mirovina povremeno koristim religiozne kvalifikacije. Kako istinske znanstvenike prepoznati u tome moru krivotvorenih i slično stečenih diploma i znanstvenih statusa? Potrebito je uvesti pravilo da budući ekonomist najprije završi studij matematike, pa tek onda nastavi postdiplomski studij ekonomije. Kod nas studij ekonomije upisuju oni koji se ne snalaze u elementarnoj matematici.

Sacred Games

Ovih smo dana mogli pogledati izvrsnu indijsku televizijsku seriju “Sacred Games” u distribuciji Netflixa. Glavni negativac Ganesh Gaitonde, glumi ga Nawazuddin Siddiqui, uzdigao se kao kralj otpada i smeća u Mumbaiu (do 1995. Bombay). Indijsko financijsko središte Mumbai danas je dom za 60 tisuća milijunera i stotinjak bilijunera. Plemeniti Zapad je mnogoljudnoj indijskoj naciji nametnuo sterilizaciju, ali se u Indiji, za razliku od Hrvatske, život pokazao jačim od stranog interesa. I Hrvati su sterilizirani, samo ne znamo kako je to farmaceutska industrija provela. Kao i u Hrvatskoj, u indijskoj republici Maharashtri prisutna je duboka religioznost, ali i duboko ukorijenjena korupcija hrvatskog karaktera, koja prožima sve pore života, pa tako ljudskog smeća nalazimo u izobilju i u Hrvatskoj i u Indiji. Iznad smetlišta Bombaya nicali su veliki trgovački i poslovni centri, kao i nova stambena naselja. Smeće i gradovi idu jedni uz druge, i šire se jedni preko drugih. Hrvati još uvijek skupo sahranjuju svoj mrtve na grobljima, a rodbina plaća održavanje upokojišta. Kuda s našim umirovljenicima nakon što se izdvajanje u Drugi mirovinski stup poveća? Na Jakuševac? U Mumbaiu i skoro svima današnjim metropolama, sve se svodi na izrabljivanje drugoga, kapital je novi bitak, a glavno ontološko pitanje je kako drugima preoteti njihove novce, odnosno naklonost Božju. Nakon što sam odgledao tu zanimljivu seriju, zapitao sam se jesu li danas starije osobe i/ili umirovljenici zapravo ljudski otpad. Mlad zlikovac je upotrebljiv, ali što učiniti sa skoro nepokretnom starkeljom čak i ako je moralno plemenit? Teško onome tko u starosti dopadne bolnice ili staračkog doma. Već drugi dan dobije na poklon bakteriju mrsa, koja mu otvara rane po tijelu, pa nesretnik napušta ovaj svijet zatočen u nezaustavljivo vlastito raspadanje. Nama ostaje pogađati tko u tome više pridonosi? Bolničko osoblje, koje se tako rješava osoba kojima je svaki dan gore, ili možda upravljačke strukture mirovinskih fondova tako rješavaju umirovljenike i štite mirovinske kumulacije? “Sacred Games” pokazuje da su civilizacijsko smeće sve društvene strukture, da je civilizacija na svoj način smetlište. A najveće smeće zapravo su političari i sve visoko plaćene osobe. Nekada bi u svojoj lijenosti i izležavanju pokrenuli mrsu, ali danas rekreacijski trče, plivaju, a zgodne mlade maserke dodatno im održavaju cirkulaciju i zdravlje kože. I još plemenito trepću očima kao dobri ljudi. Takvi su kod nas uveli ovakav Drugi mirovinski stup kao privatan i obvezan – kod nas se 5% iz naših bruto plaća, oko 5-6 milijardi kuna godišnje, preusmjerava u fondove stranih banaka (Zaba, PBZ, Erste, Raiffeisen) i njihovih osiguravajućih društava, da bi se na cijeli taj sustav otimanja našeg novca nalijepilo mnoštvo tromijih uhljeba, parazita i svakog drugog ljudskog smeća.

Invalidninu za sve!

Danas su jako na cijeni znanstvenici odvoza, klasificiranja i deponiranja otpada i smeća. Takozvani znanstvenici Jakuševca. Otraga su lokalni kriminalci i lokalna “samouprava”. I ta znanost uvažava filozofske znanstvene korijene, pa se uredno razvlači sve do Platona, koji je pojmovno postavio državu civilizacijski ispod razine RH, Zagreba i Jakuševca, jer nije pronašao ideju ili pojam za smeće. Platon nije prepoznao da su najveće smeće ljudi, a među njima oni koji propovijedaju patnju u mladosti i uživanje u starosti, danas u mirovini. Kod nas se sve preklopilo na najgori način, pa nas i kreditne agencije drže u statusu smeće ili tu negdje. Da danas uskrsne u Lijepoj našoj, Platon bi bio iznenađen količinom smeća među političarima, uhljebima politike, takozvanim managerima i svim tim samozvanim analitičarima. Iako nije bio veliki financijaš, zasigurno bi bio zaprepašten s našim privatiziranim mirovinskim sustavom, s obveznim privatnim !! mirovinskim stupom, a posebno s ljudskim smećem koje se nalijepilo na mirovinske fondove. Nema te filozofije i te pameti koju ova zemlja, njeni političari, i njeni “znanstvenici” nisu opovrgli kroz već neiskorjenjivu korupciju. Provizija, mito i interes podzemlja pokreću baš sve. Dok Milan Bandić i ekipa grade fontane, u mnogim zagrebačkim domovima za većih padalina iz začepljene kanalizacije šikljaju kontaminirani vodoskoci. Zagreb se povremeno pretvara u ogromnu kontaminiranu fontanu.

 

O kakvim se vražjim sjenama radi u ovoj modernoj Platonovoj pećini nazvanoj Hrvatska? I kroz lex Agrokor naš veliki gubitaš pretvoren je u fontanu. Fondovi privatnog Drugog mirovinskog stupa zapravo su kontaminirane fontane, koje naše novce razlijevaju na sve strane. U drugim državama banda pere svoje crne novce, a kod nas se čist novac pretvara u prljavi. Samo na mešetarenjima oko Leda šikljalo je iz kontaminiranih fontana Drugog mirovinskog stupa naših pola milijarde kuna, koji se zapravo nisu razlili svima nama okolo, nego su cisternama odveženi u bazene kriminalaca i/ili financijske oligarhije. Među obmanutim “štedišama” Drugog stupa (svi zaposleni) zavladala je panika. Raspad koncepta obveznog i privatnog !! mirovinskog stupa doveo je do ovogodišnjeg prvotnog prijedloga ministra Marka Pavića da se  “štedišama” otvori slobodan povratak u daleko pouzdaniji i sigurniji državni (prvi) stup, u koji bi se većina vratila i ako neće dobiti proračunski dodatak 27%. Kao što svi znamo, Andrej Plenković instaliran je od stranog interesa, pa je hladno išamarao našeg Pavu Equalizera. Tako se ipak nastavlja naše suicidno punjenje bankarskih fondova iz naših bruto plaća, a umirovljenici će dobiti priliku da se posve vrate u državni Prvi stup tek prilikom umirovljenja – banke i njihova osiguravajuća društva i dalje raspolažu sa stotinjak naših milijardi, a imat će jako male obveze prema umirovljenicima. Banke i njihova osiguravajuća društva zapravo traže da sve njihove obveze prema umirovljenicima preuzme proračun. Monstruzno, jezovito, demonski! Da je Platon u svoje vrijeme imao nekakvu najavu Plenkovića, njegov svijet ideja bio bi potpun. Naravno, banke žele više nego što im Plenković i Pavić “velikodušno” nude. I takvo obično civilizacijsko smeće i drumsko razbojstvo, pod znanost i nešto dobro za sve nas podmeće nam njihov vodeći “znanstvenik mirovina”.

Javna rasprava kao diktat financijske mafije

Javna rasprava o mirovinskoj reformi svodi se na to da Danijel Nestić, Frenki Laušić, Gojko Drljača, Ljubica Gatarić, Davorko Vidović, Mirando Mrsić i Silvano Hrelja u dnevnim tiskovinama svako malo objave istu konstrukciju o opravdanosti koncepta privatnog i obveznog !! mirovinskog stupa, koji je već na formacijskoj razini drveno željezo, sabotaža tranzicije. Riječ je o instrumentu stranog interesa i privatizacijske pljačke, sve uz blagoslov Svjetske banke i svjetske korupcije. Okupacija je tako duboko ugrađena u sve poluge društvenog sustava da nasuprot njihovom obmanjivanju ostajemo moja malenkost i 7Dnevno skoro posve sami, ako izuzmemo povremeno objektivno očitovanje profesora Ivana Lovrinovića, kada mu se ukaže bilo kakva prilika, dodajte tome zahtjev sindikata da se Drugi mirovinski stup ukine, i to bi bila ta javna rasprava, u kojoj redovno pobjeđuju oni koji kontroliraju dnevne tiskovine i glavne televizijske programe. Pokradenim zaposlenicima iliti osiguranicima preostaje da se organiziraju po ugledu na udrugu Franak. Što se čeka? Frankeri su bili manji dio populacije, a mirovkeri smo svi mi. Zanimljivo, kao i u slučaju kredita s valutnom klauzulom, tako i u slučaju fondova Drugog mirovinskog stupa, banke i njihovi trubači žele da se obveze banaka prevale na socijalnu državu. Umirovljenici su pokradeni, oni su sirotinja, pa im stoga treba pomoći socijalna država a ne one banke koje su s fondovima preuzele i određene obveze. Profesor Lovrinović upozorava nas da su u posljednjih 10 godina osiguravajuća društva naplatila 4 milijarde kuna na temelju upravljačkih usluga, možete zamisliti kakvih. Među onima koji promiču ovakav privatan i obvezan !! mirovinski stup ima i onih koji ga podržavaju samo zato što znaju da je za Hrvatsku najgore zlo. Kod nas su solidno plaćeni novinari i analitičari koji prepoznaju zlo kao korijenski hrvatsko. Ne vjerujem da je Nestić jedan od takvih, ali se moramo zapitati čije boje brani. Za potrebe razumijevanja kampanje svih onih koji kraljevski žive na konto Drugog mirovinskog stupa, spomenut ću nekoliko posljednjih istupa Danijela Nestića.

Nestić uporno ponavlja jednu istu neistinu

(1) Nadnevka 28. srpnja Danijel Nestić izjavio je za Jutarnji list da Ministarstvo rada namjerava ukinuti dodatak od 27 posto za Drugi mirovinski stup.(*) Riječ je o direktnom i bezobraznom obmanjivanju nacije – vlada ne ukida mirovinski dodatak 27% za Drugi stup, jer za one koji odlaze u kombiniranu mirovinu Prvog stupa i Drugog stupa takav mirovinski dodatak nije niti predviđen, niti zakonski, niti kao bilo koja druga mogućnost. Zapravo je takav stup nametnut pod obećanjem da će njegovim korisnicima donijeti deblji dodatak na mirovinu. Nestić se ne može vaditi na to kako je bio neupućen, jer su mirovine i privatni mirovinski fondovi ta visoka “znanost” kojoj se Nestić “posvetio”.

(2) Nova zvijezda stranog interesa Frenki Laušić 7. kolovoza u Jutarnjem listu prezentira “mišljenje Danijela Nestića o prijedlogu mirovinske reforme”. Kao znanstveni rad!! Vjerovali ili ne, “znanstvenik Nestić je zasukao rukave”, pa je preko noći osvanulo znanstveno nedjelo. Bankarima je malo što god da im ponudite. Bankarima i ekipi ne paše niti veleizdajnički prijedlog Andreja Plenkovića, da mirovinske “štediše” dobiju mogućnost povratka u državni Prvi stup tek prilikom umirovljenja, čime bi stekli pravo na mirovinski dodatak 27% iz proračuna. Što predlažu Nestić i ekipa? Pa, da mirovinski dodatak dobiju svi, a da “štednja” ostane u fondovima Drugog stupa, valjda za novo prevaljivanje loših portfelja banaka na mirovinske osiguranike. Znate, nije to konsenzus – onaj tko posjeduje veliku količinu državnih obveznica ima mogućnost reketirenja države.

(3) Nakon što su se u tiskanom izdanju 7Dnevno i na pripadnom portalu 7dnevno.hr pojavili moji tekstovi koji razotkrivaju Nestićeve prijedloge kao neutemeljene, protuzakonite i nepravedne, u tekstu Frenkija Laušića u Jutarnjem listu od subote 11. kolovoza, pojavljuje se Nestićeva pokajnička korekcija: osiguranici Drugog stupa “u skladu s postojećim zakonskim rješenjima nemaju pravo na dodatak 27% na dio mirovine iz Prvog stupa”. Čini se da Nestić i Laušić priznaju sijanje konkretne laži, ali zapravo tako pripremaju novu obmanu kroz slično novo priznanje unaprijed: Plenković – Pavić mirovinska reforma koštat će nas dodatnih milijardu kuna godišnje, a Nestić – Laušić prijedlog ide za novim proračunskim troškom 3 milijarde kuna godišnje, ali je po njima to sitnica, jer će u budućnosti mirovine biti veće, prosječno 20 eura!!! Dakle, trebamo svake godine u fondove Drugog mirovinskog stupa krcati oko 10 milijardi kuna, što direktno iz bruto plaće, što kroz (danas protuzakonite) proračunske naknade da bi nekoliko osiguranika koji će doživjeti mirovinu tamo neke 2045. dobilo 20 eura više, ali i to kroz neutemeljenu naknadu iz proračuna. Kao, nema veze što bi fiskalni i proračunski minus zbog Drugog stupa konvergirao prema 15-20 milijardi kuna godišnje, bitno je spasiti tog jadnika u 2045. godini, koji će najvjerojatnije predati zahtjev za eutanazijom. Ima se! Ideja smeća je ta da se fondovi banaka pune povećano, a da država preuzme sve obveze prema umirovljenicima. Nečastivi ne bi mogao smisliti bolji način da umirovi i pokopa naciju.

(4) Zajedničko u svim posljednjim nastupima Danijela Nestića: Drugi mirovinski stup nije u stanju vratiti umirovljenicima onoliko koliko su njegovi kreatori obećavali. Naravno da je tako, jer su upravljačke strukture fondova Drugog stupa pojele ili prokockale supstancu, zajedno sa cijelom vojskom plaćenika, od političara do “znanstvenika” i raznoraznih uhljeba. Nestić je izmislio novi paradoks: oni mirovinski osiguranici koji su korisnici isključivo državnog Prvog stupa prolaze bolje, ali eto, nije dobro da se provede dekonstrukcija Drugog stupa. Dakle, nije u pitanju interes osiguranika, nego interes parazita koji su se nalijepili na Drugi stup, na tuđu štednju, koja je od takvih već prilično pokradena. Nestić uporno ponavlja da će Drugi stup biti besmislen ako Plenković provede svoju reformu u korist banaka i njihovih osiguravajućih društava. A da objasni u čemu bi bio smisao privatnog Drugog stupa ako će kumulacije pripasti fondovima banaka, a država iliti svi mi moramo priskočiti s 27% dodatka, čime bi zapravo pokrili redovne obveze banaka. Naravno da je tako, da je Drugi stup u svakom slučaju besmislen, kao privatan i obvezan – sve su ga zemlje ukinule, sve osim Hrvatske, u kojoj financijska mafija i raznorazno ljudsko smeće nesmetano provode što ih je volja. Zar nije reciklirani premijer Plenković naglasio da može što hoće?

Objašnjenje invalidnosti formacije

Nitko ne prima mirovinski dodatak 27% iliti “odštetu za komunizam i lažnu tranziciju” zato što se za to slučajno odlučio. Riječ je o funkcionalnom dodatku na mirovinu, za koji se morala postaviti određena vremenska i dobna granica, ali smisao nije u tome da su se neki odlučili strogo za državni Prvi stup, a drugi za kombiniranu “štednju”. Dodatak je uveden pod obrazloženjem da je takav naknada starijim zaposlenicima zbog prelaska na izračun mirovine na temelju cjelokupnog staža – prethodno se apliciralo 10 najboljih godina. Istovremeno je daleko od očiju Javnosti takva mirovinska naknada pokrila “invalidninu” za formacijsko maltretiranje i pljačku starijih u dvije formacije, kao i odštetu za smanjeno kumuliranje državnog prvog stupa nakon “reforme” iz 2002. Zapravo to nije teror dvije formacije – ista banda vlada već 73 godine. Čak i da Drugi stup nije uveden, mlađi zaposlenici ne bi imali pravo na “formacijsku” odštetu i onu za promjenu izračuna mirovine. Istina, kao i oni stariji, mlađi zaposlenici rade u lošim uvjetima, a najtragičnije je to stacioniranje, prividna stabilnost, koja ipak ne daje pravo mladima da traže naknadu rezerviranu za one koji su radili u komunizmu i u prvim godinama “tranzicije”. Mladima apliciranje cijelog radnog staža u izračunu mirovina ne donosi onolike gubitke kao onima koji su 80-ih i 90-ih radili za 100 – 200 njemačkih maraka. Zapravo je mirovinski dodatakt 27% uveden i kao naknada starijima za komunjarsku mirovinsku “reformu” iz 2002. Tada je četvrtina mirovinskih izdvajanja prebačena iz državnog fonda u novosnovani privatni Drugi stup pod kontrolom stranih banaka i njihovih osiguravajućih društava. Kumuliranje državnog Prvog stupa reducirano je za četvrtinu, pa je naknada korisnicima samo Prvog stupa trebala biti trećina mirovine posve oslonjene na državni Prvi stup – proračunski dodatak 33,33%, koji je zajedno s formacijskom odštetom trebao narasti na 50%. Kao što sam naglasio, problem je u tome što ekonomiju upisuju učenici kojima nije išla matematika. Mirovinski dodatak do 27% tek je polovica onoga što su stariji umirovljenici trebali dobiti kao pravedan dodatak.

Pravednik Pavić prešao je na stranu Tame

Kao u filmskom serijalu Zvjezdani ratovi, Marko Pavić najedanput se pojavio s kacigom Dartha Vadera. Valljda mu je Andrej Plenković spalio lice, nakon što je pokušao pomoći ekonomiju ove zemlje. Pavić je prešao na stranu Zla. Naizmjenično obmanjivanje Javnosti glede smrtonosnog Drugog mirovinskog stupa dolazi iz iste interesne skupine, koja se razbacuje s visokim kumulacijama tog “privatnog i obveznog” stupa. Ljubica Gatarić nazvala je to oštrom kritikom Banskih dvora. Bože, kako je sve to providno, a obmane idu dalje. Gatarić ne vidi problem u tome što mlađima po postojećim zakonima ne pripada mirovinski dodatak 27%, da bi taj dodatak praktično davali sami sebi, iz svog džepa, odnosno proračuna, uz dvostruko veći trošak jer to država ne može financirati bez novog skupog zaduživanja. Gatarić smeta što bi se nakon izmjena zakona proračunski mirovinski dodatak 27% uvjetovao prenošenjem “štednje” u državni Prvi stup. Kao, to bi dovelo do pražnjenja Drugog stupa. Dobro, a zar se Drugi stup neće prazniti i ako ništa ne mijenjamo, već kroz samu isplatu mirovina? Praktično, banke i njihova osiguravajuća društva posjedovat će našu “štednju” dugi niz godina, sve do trenutka umirovljenja, kada državni Prvi stup preuzima prljave poslove. Drugi stup neće se isprazniti jer je izdvajanje u njega obvezno i zaposlenici će ga puniti, svatko od njih do svog trenutka umirovljenja, kada bi se izjasnio želi li ostati korisnik Drugog stupa. Što je s visokim prinosima fondova Drugog stupa, s kojima se hvale banke, njihova osiguravajuća društva i likovi poput Danijela Nestića.

Kako se financiraju takozvani instituti?

Ne vodi Danijel Nestić svoju kampanju za povećavanjem izdvajanja u Drugi mirovinski stup samo zbog svog osobnog interesa, zabrinut za svoju osobnu mirovinu. Jedan ugledni znanstvenik, ako ga tako možemo nazvati, pohvalio se da u ekonomske analize i rasprave ulazi hladno i objektivno jer se davno obogatio. “Gospodine, kako ste se obogatili?” – priupitao je voditelj televizijske emisije u kojoj se “znanstvenik” odao. Nije odgovorio, nego je brzo prešao na drugu temu. Isto tako, jasno je da poduzeće Ekonomski institut zarez Zagreb ne bi dopustilo Danijelu Nestiću da se hobistički bavi “znanošću privatnog i obveznog”, da ga njegovo poduzeće za to plaća, a da samo poduzeće pri tome i oko toga ne ubire veću korist od samog Nestića. Javnosti je u negativnom sjećanju stara postava IGH, koji su vodili političari koje želimo zaboraviti već zbog našeg mentalnog zdravlja. Ovdje dolazimo do pitanja kako se financiraju poduzeća poput EIZ-a? Posebno kada se zaposlenici i suradnici tog poduzeća priklanjaju uz financijsku oligarhiju i nasuprot interesu nacije i malog čovjeka. Primjerice, EIZ je zakazao glede slučaja Franak, na svim razinama te tragedije. Kada su frankerima oduzimani stanovi zbog jezovito naraslih rata, EIZ je provodio kampanju za snižavanjem cijena stanova, što je pogodovalo kreditorima. Evo je “hrvatski” fašistički Ovršni zakon zvijer svjetskih razmjera, o kojoj trube svi najpoznatiji globalni instituti, ali domaći EIZ nema što reći. Korektno je da Željko Lovrinčević s EIZ-a savjetuje da treba istražiti koji su ugovori Uljanika namjerno sklopljeni s unaprijed očekivanim gubitkom, ali bi bilo dobro da se istraži i kakvi su “znanstveni” radovi sami po sebi očekivani gubitak u fondovima Drugog mirovinskog stupa.

Projekcije

Za ono što je vidljivo i kumicama na placu, Nestić slaže tabele i grafikone, čime pokušava ostaviti dojam znanstvenika. Zamislite da ne kažem kako su većini umirovljenih njihove mirovine nepodnošljivo male, nego napišem da su 0,496322 x primjerenost. Sva akademska elita požurila bi da mi se pokloni kao najvećem znanstveniku. Od kuda sam potegao takvu preciznost? Iz dostupnih podataka! Nestić je kao zagledan u našu budućnost, pa daje svoje projekcije adekvatnosti mirovina u odnosu na plaće za 2045. Mirovinski dodatak 27% nije planiran za 2045. nego je posljedica 1945. Nestić je posve previdio blijedo-žutu krivulju u svome grafikonu – Kineze i jeftiniju radnu snagu od Kineza. Pelješki most zapravo uvozimo iz Kine. Mirovine će 2045. biti adekvatne jer će presuditi kineska i slična radna snaga, koja će pojeftiniti rad. Zapravo, nisu problem mirovine, nego uništavanje današnjih zaposlenika u RH. Zaposlenici će ostvariti veću sigurnost za svoju starost ako se obvezna mirovinska izdvajanja ukinu. Paraziti mirovinskih fondova ne dopuštaju povećanje bruto plaća jer to zakonski nameće povećanje / adekvatnost mirovina. Povećanje bruto plaća dovelo bi do povećanog punjenja mirovinskih fondova, ali oni to ne mogu pojmiti. Ne mogu to shvatiti niti ministri koji se strogo bave povećanjem neto plaća. Jer, na kraju, nije problem adekvatnost mirovina, nego zaposlenost i adekvatnost plaća u odnosu na troškove života. Mirovinski fondovi postajat će sve tanji i zbog pojačanog iseljavanja. Glede toga preračunali su se i “instituti” i banke. Povećavanje stopa izdvajanja u mirovinske fondove ne može promijeniti trendove. To što Nestić i ekipa traže još više za banke i sve te uhljebe mirovinskih fondova, ne znači da je prijedlog Plenkovića i Pavića prihvatljiv. Riječ je o teškom kriminalu, koji odstranjuje sve zapreke novoj i većoj pljački nacije. Naime, sadašnji zakon ne dopušta mirovinski dodatak 27% za buduće umirovljenike, pa su se minsitri i financijska mafija okupili, dumali, i ubacila u igru sve političare isve medije pod svojom kontrolom – isti dodatak dobit će svi prilikom umirovljenja. Zaista, zašto onda Drugi mirovinski stup ostaje obvezan? Drugi stup je obvezan, a fondovi tog stupa nemaju nikakve obveze! Ne proizvode nikakav dodatak svojim korisnicima, a hvale se da su “štednju” osiguranika dobro investirali i zaradili desetke milijardi. Zapravo je riječ o visokim prinosima na državne obveznice, što je opet isisavanje supstance svih nas. Strani interes provodi svoje, dok se na našim mirovinskim kumulacijama carski provode najgori društveni paraziti! To je ta društvena integracija, na razini RH i na razini EU.

 

(*) Potpuna izjava Danijela Nestića, onako kako istu u Jutarnjem listu od 28. srpnja prenosi Frenki Laušić: “Ono što bih predložio vladajućoj koaliciji je, pak, da odustane od povećanja doprinosa za zdravstvo, ali da za jedan posto poveća ulaganja u drugi mirovinski stup, no uz uvjet da Ministarstvo rada odustane od ukidanja dodatka od 27 posto za drugi stup te da pronađe model da ga se isplaćuje i za članove drugog mirovinskog stupa”. A da svih 20% mirovinskih izdavajanja iz naših bruto plaća i svih 17,2 doprinosa na plaće jednostavno prepustimo bankama, bez ikakve obveze prema umirovljenicima? To je ta financijska stabilnost RH, koja je u ostatku svijeta predmet ismijavanja.

Tvrtko Dolić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Sveukupno izdvajanje za Drugi mirovinski stup trebamo preusmjeriti u zdravstvo

Objavljeno

- datum

SPAS JE SVE SUPROTNO PRIJEDLOZIMA DANIJELA NESTIĆA   Vlada pokušava spasiti javno zdravstvo i poduzetnike, pa predlaže da se svi doprinosi na bruto plaću u zbrojnom postotku 17,2% preusmjere u jedan doprinos 16,5% za zdravstvo. Danijel Nestić s Ekonomskog instituta Zagreb savjetuje da se 1% doprinosa na plaću preusmjeri u privatan i obvezan !! mirovinski stup pod kontrolom stranih banaka.

Vlada namjerava tri doprinosa na bruto plaću svesti na jedan  – doprinos za zdravstvo. I zaposlenost i zaštita na radu, sve je to na svoj način zdravlje. Vrijedi i obrnuto. Trenutno je struktura doprinosa na bruto plaće ova: 15% za zdravstvo, 1,7% za zapošljavanje i 0,5 za zaštitu zdravlja na radu – sveukupno 17,2 posto doprinosa na bruto plaću, skoro petina. Nemojte previdjeti da zrcalna deblja petina po istoj “bruto” osnovici odlazi kroz doprinose iz plaće, za obvezno mirovinsko osiguranje – 15% u državni Prvi stup i 5% u privatni Drugi stup pod kontrolom stranih banaka. Restrukturiranjem današnjih doprinosa 17,2% na bruto plaću u jedinstven doprinos 16,5% na bruto plaću i strogo za zdravstvo, vlada pomaže potonulom zdravstvu i preopterećenim poduzetnicima. Bilo bi dobro da konačno ozdravi i samo zdravstvo, pa da se pokrije sa 15% ili 16,5% na bruto plaće, ali to neće dopustiti farmaceutska industrija. Na neke zdravstvene preglede čeka se preko dvije godine. Uskoro ćemo svoju novorođenčad prijavljivati za njihove zdravstvene preglede u zrelo doba. Bolje je podignuti kvalitetu zdravstva i zdravlja, time života i starosti, doživjeti crkavicu od mirovine, nego sitno povećati mirovinu koju će malo tko dočekati. Zapravo se pune mirovinski fondovi – Nestić i ekipa ne najavljuju veće mirovine na konto Drugog stupa čak i ako se izdvajanje u taj stup udvostruči. Ne zanimaju ih umirovljenici, nego samo punjenje “mirovinskih” fondova, koji umirovljenicima neće vratiti ništa. Fondovi Drugog stupa muku muče s nekoliko prijevremenih umirovljenja u prošloj i ovoj godini. Riječ je o gigantskoj privatizacijskoj pljački, koja kontinuirano teče iz mjeseca u mjesec. Koncepcija privatnog i obveznog mirovinskog stupa toliko je drveno željezo da neće pomoći niti povećanje dobne granice za redovno umirovljenje na 67 godina. Pad kvalitete našeg zdravstva pomaže mirovinskim fondovima, jer mnogi zbog toga neće doživjeti svoje umirovljenje. Dizajneri našeg mirovinskog sustava stalno previde prijevremena umirovljenja, a umirovljenja svakodnevno imamo na desetke.

Nevjerojatna “logika” Danijela Nestića

U državi je pokrenuta utrka tko će zagrabiti u doprinose na bruto plaću. Danijel Nestić s Ekonomskog instituta Zagreb predlaže da Andrej Plenković, Milan Kujundžić i ekipa odustanu od povećavanja doprinosa za zdravstvo. Što slijedi? Rasterećenje poduzetnika za svih 2,2% ostalih doprinosa na bruto plaću? Ne, ništa od toga – Nestić predlaže da se uz postojeći doprinos 5% iz bruto plaće za Drugi mirovinski stup pridoda 1% na bruto plaću. Druga je Nestićeva opcija jednako inteligentna: da se poveća doprinos za Drugi mirovinski stup na 6% i smanji doprinos za Prvi stup na 14%. Dakle, Nestić ne predlaže da se poveća izdvajanje u državni Prvi stup, onaj koji je cijelo vrijeme namirivao i namiruje sve mirovine, nego traži da se poveća izdvajanje u Drugu stup, s kojim upravljaju osiguravajuća društva naše 4 najveće banke u stranom vlasništvu: Zaba, PBZ, Erste i Raiffeisen. A samo na Ledu, fondovi Drugog stupa izgubili su pola milijarde naših kuna. Smrtonosnu mirovinsku reformu iz 2002. provela je Partija, koja se upinje tu budalaštinu prikazati u pozitivnom svjetlu, što je nova budalaština, zapravo drskost i bezobrazluk. Od dotadašnjih 20% doprinosa iz bruto plaće u državni mirovinski fond, četvrtina je preusmjerena u novosnovani (privatan i obvezan!) Drugi mirovinski stup s fondovima u spomenute četiri banke. Samo za upravljanje fondovima Drugog stupa, osiguravajuća društva naplatila su nam u 10 godina 4 milijarde kuna, i za toliko smanjila kumulacije Drugog stupa. Glavni promotori koncepcije privatnih i obveznih fondova pod kontrolom banaka i njihovih osiguravajućih društava bili su Davorko Vidović, Mirando Mrsić, Danijel Nestić i Velimir Šonje. Posljednji je neko vrijeme tiho, svjestan da je komunjarska mirovinska reforma totalni promašaj. Utihnuo je Silvano Hrelja, jer je zaista neukusno da kao šef lijeve umirovljeničke stranke zastupa interes financijske oligarhije.

Ekonomski institut zarez Zagreb

Danijelu Nestiću je okrilje Ekonomski institut Zagreb, što zvuči kao znanstvena razina, a zapravo se kampanja u korist Drugog stupa oslanja na interesne skupine daleko od samih osiguranika. “Ono što bih predložio vladajućoj koaliciji je, pak, da odustane od povećanja doprinosa za zdravstvo, ali da za jedan posto poveća ulaganja u Drugi mirovinski stup, no uz uvjet da Ministarstvo rada odustane od ukidanja dodatka 27% za Drugi stup te da pronađe model da ga se isplaćuje i za članove Drugog mirovinskog stupa” – izjavio je Nestić. Naoko nam Nestić daje nekakvu informaciju, a zapravo obmanjuje naciju, jer vlada ne ukida mirovinski dodatak 27% za Drugi stup – za one koji odlaze u mirovinu i po Drugom stupu takav mirovinski dodatak nije niti predviđen. Nestić računa da će s takvom svojom neistinom posijati u Javnosti uvjerenje kako Vlada RH ruši nečija stečena prava. A sam Drugi stup osnovan je pod opravdanjem da će donijeti umirovljenicima dvostruko u odnosu na uplaćeno. Na žalost svih nas, nisu namireni umirovljenici, nego svi ti paraziti na mirovinskim fondovima. Sve su zemlje znanstveno i praktično odbacile ovakav Drugi mirovinski stup, kao privatan i obvezan, jer je to nepremostiva kontradikcija, obvezivanje nacije na podložnost neprekidnoj pljački do kraja svijeta. Sve su to zemlje učinile, sve osim Hrvatske, koja je jedna nevjerojatna krava muzara, na raspolaganju stranom interesu, domaćim parazitima, i svemu onome što uništava ovu zemlju i ovu naciju. Kada Nestiću napomenete da su sve zemlje ukinule ovakav Drugi stup, on ignorira pitanje i prodaje nam obmane poput spomenute. Imamo svu silu instituta i učilišta, koji su zapravo jalovi trošak, daleko od proizvodnje ili nekog drugog smisla, da stvarna znanstvena istraživanje ne spominjemo. Strani interes novači cijelu vojsku “analitičara” koji nameću rješenja na štetu nacije i države. Znate, 15 godina Nestić gleda kako se svake godine prelijevaju naše milijarde, direktno iz bruto plaća u fondove banaka, država se zbog toga dvostruko i skupo zadužuje, a Nestić u tome ne vidi ništa loše za ovu zemlju i njene stanovnike. Nestić prigovara da je Jadranka Kosor prije sedam godina dopustila povratak u državni Prvi mirovinski stup osobama koje su 2002. bile u dobi od 40 do 50 godina. Takvim osiguranicima bilo je dopušteno da biraju hoće li ostati u Drugom stupu. Vidite, Nestić kao nekakav deklarirani pobornik liberalne ekonomije frenetično zastupa privatan Drugi stup kao obvezan, i još vidi kao nepravdu što su neki osiguranici Drugom stupu, bankama i njihovim osiguravajući društvima, rekli: ne, hvala! Zašto ga to toliko smeta, ako je Drugi stup nešto pozitivno za bilo koga osim za spomenute banke u stranom vlasništvu? Zašto se u korist fondova Drugog mirovinskog stupa redovno javlja Nestić? Jeli u pitanju znanstvena prisutnost ili goli interes, Nestića, Ekonomskog instituta, ili neke šire “znanstvene” mreže? Kao, on je savjestan, pa se protivi tome da osiguranici odaberu lošiju varijantu. Moš si mislit!

Okrugli stol u Saboru

Profesor Ivan Lovrinović je svojevremeno kao saborski zastupnik i član Mosta organizirao Okrugli stol Hrvatskog sabora na zanimljivu temu: treba li Drugi mirovinski stup ostati obvezan? Zagovornici tog koncepta Mirando Mrsić, Silvano Hrelja, Velimir Šonje i Danijel Nestić pozvali su na vjeru, dok su profesor Lovrinović i prisutni znanstvenici iznijeli konkretne argumente za zamrzavanje Drugog mirovinskog stupa kao obveznog, odnosno za obustavu daljnjih obveznih uplata u Drugi mirovinski stup. Profesor Lovrinović napomenuo je da nije riječ o ukidanju Drugog mirovinskog stupa – formirane kumulacije u fondovima u vlasništvu banaka koristili bi svi osiguranici koji su u te fondove uplaćivali, onoliko koliko su uplatili, na temelju procedura koje bi postavile pravedan preračun. Profesori Ivan Lovrinović i Drago Jakovčević predlagali su obustavu daljnje uplate u Drugi stup već zbog toga što su svake godine povećavale naš dug za oko 10 milijardi kuna, koliko košta finaciranje generiranog manjka u državnom Prvom mirovinskom stupu, onome koji namiruje mirovine. Profesor Jakovčević sklon je potpunoj dekonstrukciji Drugog mirovinskog stupa, u smislu da se njegove kumulacije prebace u državni fond, ali to opet ne znači da bi budući umirovljenici imali pravo na mirovinski dodatak iz proračuna.

Famozni mirovinski dodatak do 27 posto

Pokazalo se da je sotonizirani Ivo Sanader bio daleko pravedniji od ostalih “poštenih” premijera i predsjednika. Da ne bude nesporazuma, Sanader je bio dovoljno pošten da uvede proračunski dodatak do 27% na mirovine za one umirovljene samo na temelju državnog Prvog stupa, odnosno za one kojima je napravljen izračun mirovine na ukupan radni staž u vremenu kada je bilo baš svega, u negativnom smislu. To su uglavnom osobe sa stresnim iskustvom otimačine u dvije opeke društvene formacije. Ne vjerujte Danijelu Nestiću da je to bila nepravda prema onima koji idu u mirovinu na temelju oba obvezna stupa, prvog i drugog. Riječ je o posve različitim mirovinskim matricama – zapravo starije osobe s mirovinskim dodatkom do 27% lošije su prošle nego što će proći mlađe osobe u kombiniranom umirovljenju po oba obvezna stupa – međugeneracijska solidarnost ima u sebi elemente i solidarnosti na razini različitih društvenih uređenja i na razini zasebnih deformacija tih sistema. Jednostavno se prenose druga vremena – u slučaju mlađih naraštaja, nije potrebna povratna evaulacija bilo čega, jer je kuna relativno stabilna, vezana na euro. Izračun mirovine za one osigurane u samo državnom Prvom stupu prilagođen je dugom razdoblju različitih ekonomskih i formacijskih udara na osiguranike i umirovljenike, pa se takav izračun ne može primijeniti za one koji su radili u relativno stabilnijem razdoblju. Dodatak do 27% na mirovinu strogo po Prvom stupu i na temelju plaća koje je nemoguće točno evaulirati, to je pravo i minimalna pravda, ali ne i za “kombinirane umirovljenike” obveznih stupova. Kao i na okruglom stolu u Saboru na temu Drugog stupa, “znanstvenik Nestić” često koristi religiozne pojmove.

(1991-97) HDZ-ovo uništavanje mirovinskog sustava

Može se reći da su udbaši i komunjare zloupotrijebili osamostaljenje SRH/RH. Oslobođeni beogradskog nadzora, naprosto su podivljali. Pod izgovorom tranzicije iz komunizma, udbaški HDZ provodio je nezamislivu privatizacijsku pljačku, koja se praktično pretvorila u obična drumska razbojstva. Isto se ponavljalo kasnije, nakon svakog HDZ-ovog povratka na vlast. Rat je koštao, ali su u Hrvatskoj ostala silna sredstva prethodno prelijevana prema Beogradu i saveznoj državi, uključujući JNA i sve te savezne policije, savezne tajne službe i sve te inozemne projekte, od nesvrstanih do svrstanih u različite komunističke blokove, pa sve do naoružavanja komunističkih “revolucionara” u obavještajno i ekonomski destabiliziranim državama. Sve je to pokradeno, i još je HDZ imao obraza prikupljati pomoć, u inozemstvu i doma, sve do mjesne zajednice. HDZ je preuzimao sakupljene priloge bez davanja potvrda, pa se iz te “braniteljske” kase kralo nemilice. HDZ je namjerno uništavao poduzeća, napose proizvodne cjeline, da ih osudi na privatizaciju i prodaju za marku – dvije, a cilj je bio ovladavanje nekretninama na prestižnim lokacijama. U nebrojenim sličnim oblicima privatizacijske pljačke, HDZ je za privatizacijske i slične potrebe pokrao mirovinske kumulacije. Istovremeno je provodio brojna prijevremena umirovljenja, najčešće s one strane zakona. Sve to učinilo je mirovinski sustav neodrživim.

(1998-99) Rušenje mirovina

Mirovinski fondovi bili su iscrpljeni, broj umirovljnika dramatično je rastao, staž se prodavao u bescijenje, stižu i umirovljenja branitelja, bilo da su teško ranjeni ili da im je drugačije tijekom rata uništeno zdravlje, da bi se usporedo s agresijom na RH održao broj partizanskih mirovina, da bi na svoje došli i svi ti jugoslavenski dužnosnici i naši očitovani neprijatelji iz Pokreta za Jugoslaviju, Labradora i sličnih petih kolona, koji su učinili sve da ova zemlja propadne, da bi mirovine u RH uživali i registrirani četnici. Prirodno svemu tome, udbaši HDZ-a zaštitili su svoje i 1998. došli na ideju smanjiti nove mirovine kroz njihov novi izračun. Aplicira se cijeli mirovinski staž, umjesto deset najboljih godina. Mnogi su 90-tih radili za plaću od 200 – 300 njemačkih maraka. Danas je to razina 800 – 1200 eura ili tu negdje, ali korektna evaluacija nije primijenjena, da ne govorimo o godinama kada je plaća stizala u inflacijskim dinarima. Zamislite da neku stariju zgradu u New Yorku procjenjuju na temelju prosječne vrijednosti unutar 2 stoljeća, uključujući vrijeme kada je plaća bila 3 dolara. Traume rata povećale su smrtnost, suicid je zahvatio i razočarane branitelje, ali sve to nije moglo kompenzirati brojna prijevremena umirovljenja. Branitelji su sustavno izbacivani na marginu života o trošku mirovinskih fondova. Prijevremena umirovljenja dokrajčila su državne mirovinske fondove.

(2002) Ivica Račan doslovce ubija pokradeni mirovinski fond

Nakon što je državu enormno zadužio kroz gradnju autocesta, Ivica Račan i ekipa dodatno su raskopali mirovinski fond, otvarajući tako potrebu za prodaju iliti poklanjanje Ine Mađarima kroz 25% plus 1 dionicu Ine i ključno financijsko upravljanje. Sve za pišljivih 505 milijuna dolara (s crtom), što je ispod današnjih jamstava Uljanika. Sve da se spasi proizvodnja Ine, da se moderniziraju naftne rafinerije, a ono se rafinerije zatvaraju. Proizvodnja Ine preseljena je u Mađarsku. Te indikativne 2003. godine prebačeno je u fondove Drugog stupa dvostruko više nego što smo dobili za Inu. HDZ i SDP natjecali su se u tome tko će jače i brže uništiti Hrvatsku. Dakle, Davorko Vidović i partijska družina godine 2002. bacili su pokradeni državni mirovinski fond na aparate. U okvirima kampanje za prodaju Ine, Vidović, Račan, račanovci, titoisti i pripadno podzemlje, odlučili su da 5% iz bruto plaća ide u privatni Drugi stup, uz poček 15-20 godina glede povrata osiguranicima, onima koji će ići u kombiniranu mirovinu po oba stupa. Svake godine 5-6 milijardi kuna slivalo se u fondove osiguravajućih društava četiri spomenute banke, bez ikakvih obveza. Samo u 2017. fondovi su umanjeni za 370 milijuna kuna na konto upravljačkih usluga osiguravajućih društava. Koliko su koštale naručene analize, i kako su se sve prali naši umirovljenički novci, to će ostati voda duboka, kao i svaka druga privatizacijska pljačka.

(2007) “Kriminalac Sanader” spašava sirotinju 27%

Ovdje ću napomenuti da sve trebamo gledati na razini razlomaka, jer postoci znaju prevariti. Stopa PDV-a je četvrtina – 25%, a “preračunska stopa” za izračun PDV-a u nekoj krajnjoj cijeni je petina – 20 posto. Kod mirovinskih fondova imamo druge odnose. Četvrtina mirovinskog doprinosa (5 posto iz bruto plaće) odlazi u Drugi stup. Sada ulazimo u magiju postotaka – to je trećina u kumulacijama Prvog stupa. Četvrtina je 25% sveukupnog mirovinskog izdvajanja, ali je manjak u državnim kumulacijama zapravo 1/3 uplaćenog u Prvi stup, odnosno 33,33%. Nekakav prosjek izračuna i preračuna naknade 27% nije tako apliciran, nego je postavljen kao gornja granica, da bi sve bilo umanjeno do 27%, ovisno o godinama manjeg punjenja državnog fonda i ovisno o konkretnim godinama izračuna. Naravno da nema tata do Hrvata – ne aplicira se disperzija dodataka do 33,33%, nego do 27%. Niti Sanader nije posve pošten. Umjesto pravednih 50% posto, koji bi pokrili dug države i s osnove smanjivanja izdvajanja u Prvi stup i s osnove promjene izračuna mirovine, Sanader se odlučio da s jednim dodatkom do 27% ispravi dvije nepravde, i taj mu je spin uspio. Svi su plakali za svojih najboljih 10 godina, i tako previdjeli da je kumulacija državnog fonda smanjena za četvrtinu, i da se država enormno zadužuje da namiri aktivne mirovine. Naravno da su mirovinski sustav i koncepcija Drugog stupa doživjeli potpuni slom, ali se to krije zbog svih tih uhljeba i parazita nalijepljenih na fondove.

(2016-18) Novo bjesnilo nametnika

Zašto kombinirani osiguranici Prvog i Drugog stupa nemaju pravo baš na nikakav mirovinski dodatak iz proračuna? Pa, prije svega, uglavnom je riječ o mlađim osiguranicima, koji su radili i radit će u uvjetima kune fiksirane na euro. U svome punom radnom vijeku nisu bili izloženi značajnijim oscilacijama glede plaća, jer je mirovinska mafija pridržala stagnaciju – svaki rast plaća zakonski nameće povećavanje mirovina, ali niti to kod nas nije ispoštovano, jer to ne paše mirovinskim fondovima, odnosno bankama. Porast prosječne plaće kod nas je pokazatelj društvene deformacije – većina radi za istu crkavicu, a drski pojedinci u svome komotnom “kapitalističkom” mahnitanju, bez ikakvih kontrolnih mehanizama, ubirali su i 700 tisuća kuna mjesečno. Za potrebe takvih nezajažljivih predatora, vlada namjerava ukinuti najvišu poreznu stopu 36% u obračunu plaća. Prosječna plaća stalno raste, a plaće zapravo stagniraju. “Kombinirani umirovljenik” cijeli svoj staž mirovinski se oslanja na svih 20 posto kumuliranja – četvrtinu mirovine, pa dodatak do 27% može tražiti samo od fonda u kojemu “štedi”. Dakle, nema nikakve zakonske niti ljudske osnove da budući “kombinirani umirovljenici” dobiju bilo kakav mirovinski dodatak na teret proračuna, odnosno na trošak svih nas. Kako se pokazalo da su nas kreatori i promotori Drugog mirovinskog stupa lagali dugih 16 godina, sada naprosto bjesne, pa traže da proračun preuzme dug privatnih mirovinskih fondova, odnosno da država i za “štediše” doda proračunski dodatak do 27%, što je van pameti. Ako su bankarski fondovi zaista poslovali s velikim dobitkom, kako se hvale, tko im smeta da svojim osiguranicima dodaju neki dodatak, uz četvrtinu mirovine koju moraju podmiriti – tri četvrtine uvijek će namirivati okljaštreni Prvi mirovinski stup. Zaposlenicima je prodana obmana da im to odgovara, jer će i sami jednog dana završiti u kombiniranoj mirovini, a istina je suprotna – zaposlenici su natovareni dvostruko.

Filozofija Mrsića, Vidovića i Nestića

Kako su sve zemlje ukinule ovakav obvezan i privatan Drugi mirovinski stup, prijedlozi da se kod nas izdvajanje u taj stup poveća predstavljaju mješavinu drskosti, bezobrazluka, idiotizma i najgorih namjera prema ovoj državi i prema ovoj naciji. Ničim se ne mogu opravdati, a najmanje s povikom Gordana Marasa u Saboru: “Ne dam vam svoje novce!” Ako su to njegovi novci, neka ih pokuša podignuti. Mrsić, Vidović i Nestić imali su prste u dizajniranju i/ili redizajniranju ovakvog privatnog i obveznog Drugog mirovinskog stupa. Davorko Vidović bio je ministar rada i socijalne skrbi u vladi Ivice Račana, dok je Mirando Mrsić bio ministar rada i mirovinskog sustava u vladi Zorana Milanovića. Možete samo zamisliti koliko se stranačkih uhljeba nalijepilo na fondove Drugog mirovinskog stupa. Dodajte tome sav taj domaći nepotizam, pa i sve te interesne mreže, koje se preklapaju i s petim kolonama. Kada je Višnja Fortuna, predsjednica Matice umirovljenika Hrvatske, upitala Vidovića zašto su sve države ukinule ili zamrznule ovakav obvezan Drugi mirovinski stup, sve zemlje osim Hrvatske, i još napomenula da je Češka odbacila uvesti takvu glupost, Vidović je šutio kao zaliven. Ali, kada nam koncentracija popusti, Vidović, Mrsić i njihovi trubači ponovno su pametniji od cijelog svijeta. Model je preuzet od Svjetske banke!

Marko Pavić utapa se u sivilo korupcije

U svojoj prvoj najavi mirovinske reforme, ministar Marko Pavić najavio je ukidanje privatnog Drugog mirovinskog stupa kao obveznog. Osiguranik bi dobio mogućnost da se neposredno prije umirovljenja izjasni hoće li svoju “štednju” prebaciti u državni Prvi stup i tako ostvariti zakonsko pravo na proračunski dodatak 27%. Dan po dan, i razotkrivena je obmana Marka Pavića – ideja je da se mirovinski dodatak proširi na sve buduće umirovljenike, uz pomoć takvog prelaska ispod duge u trenutku umirovljenja. Drugi stup ostaje obvezan, i vlada se obvezuje analizirati ima li prostora za povećavanje izdvajanja u Drugi stup. To znači da se najavljena reforma u korist osiguranika i države pretvara u reformu za potrebe stranih banaka – njihova osiguravajuća društva i dalje će raspolagati s mirovinskom štednjom nekog osiguranika, a kada se pojavi “prljavi” posao bavljenja s konkretnim osiguranikom i njegovom mirovinom, to će se prebaciti na neko specijalizirano društvo, a država će iz proračuna (naš novac) dodati 27%.

MLADEN MILIČIĆ

U upotrebi je obmanjivački prikaz obračuna plaća

Prije skoro deset godina, Mladen Miličić ukazao je na nepotrebnu zbrku u terminologiji obračuna plaća, koja običnom poreznom obvezniku zamagljuje odnose. Ako poslodavac namiruje bruto plaću i doprinose na bruto plaću, onda bi termin bruto plaće trebao obuhvatiti i današnje doprinose na plaću, koji bi tako postali doprinosi iz bruto plaće. Kako pritisak na vladu vrše oni s velikim primanjima, krenut ćemo od bruto plaće 40.000 kuna. Za nju doprinosi na plaću 17,2% uzimaju 6.880 kuna, pa je bruto plaća praktično 46.880 kuna. Takozvani “doprinosi na plaću” u sveukupnom brutu nisu 17,2%, nego 14,68%. Mirovinski doprinosi iz bruto plaće 20% čine samo 17,06% u stvarnoj bruto plaći. Zašto strukture nisu prihvatile takve prikaze, koji prividno smanjuju doprinose? Kao, država grabi manje! Pa, ključ je perfidna obmana da država i proračun na bruto plaću sjedaju samo 20%. Po prihvaćenoj terminologiji, prvi neto je 80% bruto plaće, odnosno 32.000 kuna. A stvarno je to 68,26% stvarne bruto plaće, onoga što poslodavac uplaćuje. Država i proračun zagrabe 31,74%. Tek nakon toga sjeda porez iz plaće 24% na 17.500 kuna, što oduzima 4.200 kune, a na razliku 10.700 kuna sjeda 36%, što oduzima 3.852 kuna, pa na kraju uhljebu ostane “samo” 23.948 kuna –  država grabi pola stvarne bruto plaće – “doprinosi na bruto plaću” tako se prikazuju da se ne vidi da država grabi pola. Slično vrijedi za manje plaće, pa ti kume budi konkurentan. Što Vlada RH radi s tolikim novcima? To bi trebao biti naš novac, ali nije tako.

 

POREZNA REFORMA

Sramotno ukidanje najviše stope poreza u obračunu plaća

Glede poreznih stopa u obračunu plaća, vlada ima dvojbu: (1) Za poreznu stopu 36% pomaknuti razred sa sadašnjih 17.500 kuna na 35.000 kuna, i (2) Ukinuti poreznu stopu 36%. Kako nas informira dnevno novinstvo, Zdravko Marić, Andrej Plenković i ekipa dobili su podršku HNB-a, Zdeslava Šantića iz Splitske banke OTP grupe, Danijela Nestića i Ekonomnskog instituta Zagreb, Hrvoja Stojića iz Addiko banke i Zvonimira Savića iz HGK. Sindikalisti Vilim Ribić i Mladen Novosel nazvali su vladinu najavu ukidanjem socijalne države. Odustajanje od progresivnog oporezivanja plaća zapravo ruši postojeći društveni poredak. Kako god završi to očigledno ubijanje socijalne države, nije to ustupak najobrazovanijima, IT stručnjacima, i liječnicima, nego samo top managementu, koji zapravo nitko ne treba. Upravo takvi čine sve sustave nepodnošljivim, a u proizvodnji ruše zahtjev konkurentnosti.

 

JOSIP TICA

Povećati osobni odbitak

Uvijek inteligentni i originalni Josip Tica s Ekonomskog fakulteta Zagreb glede promjena u oporezivanju plaća ne slijedi tu svoju “svojeglavost”, nego predlaže da Vlada ostane na tragu nekih prethodnih izmjena. Naime, početkom 2017. aplicirano je povećanje osnovnog osobnog odbitka s 2.600 na 3.800 kuna – profesor Tica predlaže ponavljanje recepta koji je donio pozitivne rezultate. Naravno, zaposlenici s više djece i malom plaćom izgubili su osjećaj da ih država pomaže, ali ih izostajanje demografske politike nije iznenadilo. Naime, povećani su koeficijenti za djecu, uzdržavane članove i invalidnost, ali to onima s malim plaćama nije značilo ništa. Profesor Tica drži da ukidanje stope 36% ili proširivanja razreda za nižu stopu 24%, neće donijeti nikakve pozitivne demografske pomake. Ovdje se otvara pitanje na što odlaze novci onih s najvišim primanjima, i koliko strani interes nameće neravnoteže u plaćama. Nitko neće kupiti novi automobil zato što mu plaća poraste za 100 kuna, ali će onima s najvišim plaćama ostati i za nove terence za djecu. Osobno sam mišljenja da su vladine porezne izmjene kozmetika i da bi vlada trebala uvesti obvezan (mjesečni) dječji doplatak početno 500 kuna po djetetu. Ovako ispada da smo bandi prepustili upravljanje i korištenje ove države i njenih resursa bez ikakvog zaštitnog mehanizma za naciju.

 

DUBRAVKO RADOŠEVIĆ

Novac je dobar sluga, ali loš gospodar

Znanstvenici su oni visoko obrazovani ljudi koje vrijeme i rezultati kao takve potvrde. Prije tri godine, u zborniku “Financijalizacija i finacijska kriza u jugoistočnim europskim državama” objavljeno je zanimljivo istraživanje jakog međunarodnog znanstvenog tima, u koji su ušli Dubravko Radošević i Vladimir Cvijanović. Radošević je prilikom prezentacije tog zbornika govorio o “procesu prekomjernog jačanja financijskog nad realnim sektorom ekonomije, rastu zaduženosti svih sektora društva, ubrzanom rastu dugova iznad razine održivosti, moralnom hazardu banaka, stvaranju ‘špekulativne ekonomije’, odnosno tzv. bubble-ekonomije, kada najveći iznos kapitala odlazi u neproizvodne sektore, kao što su špekulacije s nekretninama i vrijednosnim papirima, tako da to dovodi do prevelikog rasta cijena nekretnina (tzv. housing bubble) i precijenjenosti dionica (tzv. equity bubble). Špekulativni baloni nakon nekog vremena pucaju, dolazi do tzv. dezinflacije (inflacija se ubrzano smanjuje), imovina financirana kreditima banaka gubi na vrijednosti, ulagači imaju gubitke na vrijednosti imovine, rastu nenaplativi zajmovi kod poslovnih banaka i deflacija započinje ciklus tzv. dugovno-deflacijske krize (ustvari ‘ekonomske depresije’), koju obilježavaju brojni stečajevi, nelikvidnost, ovrhe, zastoj banaka u kreditiranju (credit crunch), rast nezaposlenosti, pad ukupne potrošnje, pad proizvodnje, aktiviraju se ‘fiskalni stabilizatori’ (rastu javni dug i deficit državnog proračuna jer se sužava porezna osnovica ekonomije) itd.” Upravo je financijalizacija, kao novodobno intenziviranje tokova kapitala kroz mehanizme liberalizirane financijske industrije, proizvela tešku ekonomsku krizu. Prema Radoševiću, lijek je provedba definancijalizacije.

Tvrtko Dolić/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

OLUJA JE OZNAČILA SLOM SRPSKOG NACI-FAŠISTIČKOG PROJEKTA

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: youtube)

Majka svih bitaka, VRO Oluja pomela je terorističko-četničku razbojničku bandu u samo 84 sata i tako stavila točku na petogodišnju okupaciju gotovo trećine međunarodno priznatog hrvatskog kopnenog državnog teritorija (od ukupno 56.578 km² kopnenog područja, pod okupacijom je bilo 17.028 km2 ).

Žrtve su, nažalost, bile neizbježne i Hrvatska je u toj operaciji izgubila 204 vojnika i policajca (uz dvojicu nestalih), a ukupno ih je ranjeno 1.100 (572 teže i 528 lakše).

Bila je to cijena koju smo morali platiti.

Hrvatska vlast na čelu s dr Franjom Tuđmanom, od početka je tražila dogovor i jamčila Srbima (kao i svim drugim građanima i pripadnicima nacionalnih manjina) sva prava sukladno najvišim civilizacijskim normama i standardima koji vrijede u suvremenom demokratskom svijetu. No, to nije bilo dovoljno. Kninski šerif Milan Martić i njegova razbojnička družina su se nakon godinu i pol dana mitingašenja i provociranja hrvatskih građana, po naputku Beograda i uz pomoć Srbije odlučili na oružanu pobunu i stvaranje paradržave na hrvatskom ozemlju.

Počevši od 17. kolovoza 1990. godine (kad su u okolici Knina pali prvi balvani) nadalje, srpski su teroristi postajali sve bezobzirniji, bahatiji i drskiji. Pravdajući svoje postupke „ugroženošću“ od „Tuđmanove ustaške vlasti“, naoružavali su se, dizali barikade, presijecali cestovne i pružne komunikacije, blokirali mostove i nadvožnjake, pucali iz zasjede na hrvatsku policiju, novinare, civile, blokirali naselja s hrvatskom većinom (čineći život u njima nesnošljivim) i na kraju uz pomoć „JNA“ i četničke subraće iz Srbije i Bosne i Hercegovine krenuli u otvoreni rat protiv Hrvatske s nakanom našeg istrebljenja i brisanja s ovih prostora.

Jedna od njihovih prozirnih i drskih laži, bila je ta da ih je „Tuđmanova NDH izbrisala iz Ustava“ (prvog demokratskog, „Božićnog ustava“ što ga je Republika Hrvatska donijela 22. prosinca 1990. godine), iako su među poimenično nabrojanih 11 manjina na prvom mjestu spomenuti Srbi.

Razbojnička družina koja je sve u svemu činila 30-ak postotaka tadašnje srpske manjine u Hrvatskoj, nastavila je ostvarivati svoj zločinački naum. Strategijom spaljene zemlje krenuli su (skupa s već spomenutim pomagačima) u etničko čišćenje i zatiranje svega što je hrvatsko. Sindrom srpske „ugroženosti“ – što je također vrlo zanimljiva pojava – javljao se uglavnom u ruralnim krajevima u kojima je cjelokupna lokalna vlast ionako bila u rukama Srba, od 1945. godine nadalje.

Jesen i zimu 1991. godine Hrvatska dočekuje razrušena i zavijena u crno, s više od 550 tisuća protjeranih s okupiranih područja i tisućama ubijenih. Gradovi se nemilice tuku topništvom i zračnim udarima, sela ruše, kuće pljačkaju i pale, razaraju se crkve, bolnice, škole, knjižnice, spomenici kulture, groblja, civili su izloženi masakrima i progonu.

Hajdučija se nastavlja i nakon što je svijet upoznat s golgotom Vukovara, Nuštra, Osijeka, Vinkovaca, Škabrnje, Dubrovnika, Gospića i drugih gradova koji se nemilice razaraju – uz zločine nad civilima i kulturnom baštinom, neovisno od toga što je Republika Hrvatska koncem prve ratne (1991.) godine međunarodno priznata, a od 22. svibnja 1992. godine i punopravna članica UN-a.

Pod okriljem UNPROFOR-a, teroristi u okupiranim krajevima nastavljaju zločine i masakre ubijajući čitave hrvatske obitelji (u tadašnjim UNPA zonama u vrijeme okupacije ubijeno je oko 1200 Hrvata i pripadnika drugih nesrpskih naroda), pale, pljačkaju i miniraju kuće, a međunarodne snage UN-a nastoje iskoristiti kako bi se tadašnje stanje pretvorilo u trajno, a srpska paradržava „ozakonila“ i stekla „subjektivitet“.

To je jedini slučaj u novijoj povijesti Europe, da se tako grubo i bezobzirno narušava međunarodno pravo i na području članice UN-a silom nastoji formirati nelegalna, teroristička tvorevina (uz primjenu klasičnih zločinačkih metoda genocida i etničkog čišćenja).

Teroristi u sprezi s Beogradom i Banja Lukom od početka arogantno i bahato odbijaju svaku mogućnost dogovora s hrvatskom državom i odbacuju sve međunarodne inicijative, rezolucije UN-a i prijedloge mirovnih sporazuma, naglašavajući kako „sao krajina nikad neće biti hrvatska“. Kao moguću platformu za pregovore izvrgavaju ruglu čak i po Hrvatsku krajnje nepovoljan plan Z-4, a nakon što i ti posljednji pregovori vođeni kod Geneve propadaju (3. kolovoza 1995. godine), uslijedilo je konačno oslobađanje okupiranog područja Hrvatske na jedini mogući i preostali način – oružanim putem.

Hrvatska je to morala poduzeti kako bi preživjela – dakle, Oluja nije bila stvar izbora, nego nužnost i neminovnost i za nju su kao i sve ostalo što se događalo od 17. kolovoza 1990. godine nadalje krivi srpski teroristi, njihovi nalogodavci i suradnici iz Srbije i „republike srpske“.

O „kooperativnosti“ terorista svjedoči i činjenica da su i u posljednjim mjesecima okupacije uporno tjerali „tuk na utuk“, izazivajući i provocirajući hrvatsko državno vodstvo i naš narod svojim ekstremizmom i nepristajanjem na bilo kakve razgovore.

Poslije blistavih hrvatskih operacija u Medačkom džepu, na Maslenici i oslobađanja zapadne Slavonije u operaciji Bljesak, u vrijeme kad se spomenuti plan Z-4 nameće od strane međunarodne zajednice kao rješenje (iako predstavlja „luđačku košulju“ za Hrvatsku i donosi niz nemogućih mjera koje su nespojive s poimanjem suverenosti i samostalnosti države), umjesto znaka dobre volje, ekstremisti nastavljaju svoju hazardersku igru. U tadašnju „sao krajinu“ od ranog proljeća te 1995. godine, „hodočaste“ patrijarh srpske crkve Pavle, Biljana Plavšić, Vojislav Šešelj, Željko Ražnatović Arkan, Aleksandar Vučić i drugi viđeni ekstremisti i lideri, začetnici Zla, koji ih nastoje osokoliti, kako bi nastavili već davno izgubljeni rat.

Kako se sve završilo, jako dobro znamo.

U vrijeme oslobađanja Hrvatske tijekom Oluje, glavnih aktera agresije i okupacije nigdje nije bilo, a „ustanička“ srpska masa predvođena tisućama okorjelih zločinaca – koji su u crno zavili ovu zemlju – dala se u sramotni bijeg, put „majčice Srbiju“ i „republike srpske“.

Glasovito „srpsko junaštvo“ rasprsnulo se poput mjehura od sapunice. Za 84 sata potučeni su do nogu, a velikosrpski naci-fašistički projekt slomljen kao u ni jednom ratu do tada.

Ovo trebaju dobro pročitati i zapamtiti svi za koje rat počinje 4. kolovoza 1995., dok sve ono što se događalo u godinama prije toga „zaboravljaju“.

Streteški, bila je to blistava vojno-redarstvena operacija, izvedena profesionalno, znalački, promišljeno, mudro i hrabro i u najvećoj mogućoj mjeri humano, sukladno međunarodnom ratnom pravu i odredbama Ženevske konvencije – što su na kraju priznala i relevantna tijela međunarodne zajednice.

U Oluji smo oslobodili 10.400 km2 svoje zemlje, ali i deblokirali Bihać koji je bio više od 1.200 dana pod srpskom opsadom i u potpunoj izolaciji uz prijetnju prave kataklizme koja je bila samo pitanje dana.

Hrvatska je ovom operacijom konačno osigurala i preduvjete za sklapanje mirovnog sporazuma u Daytonu i svršetak ratnog sukoba.

To su neporecive činjenice i jedina prava istina.

Na kraju, nikako ne smijemo zaboraviti i sve ono što je prethodilo Oluji (tijekom zime 1994. i proljeća 1995.),  vezano za zajedničke akcije HVO-a i HV-a, bez čega oslobađanje Hrvatske ne bi bilo moguće.

Uz spomen na žrtve Oluje, sjetimo se i svih naših stradalnika i mučenika, hrvatskih vitezova iz operacija Zima ’94, Skok 1, Ljeto ’95., Maestral, Južni potez i svih drugih bitaka.

Našoj braći iz Herceg Bosne, vitezovima HVO-a bez kojih bi sve ove bitke pa i krajnji ishod bili neizvjesni, svaka hvala, uz dužno poštovanje i priznanje njihovoj nesebičnoj žrtvi koju su podnijeli za slobodu svoga naroda i domovine Hrvatske.

Nemojmo to nikada zaboraviti, ni u trenucima najvećeg slavlja!

 

Zlatko Pinter/Croative.net

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno