Connect with us

Magazin

Morbidni običaji iz Srbije: kad muškarac navrši 60 godina, sin ga odvede u brdo i ubije maljem ili sjekirom

Objavljeno

- datum

Kažu neki da je stara srpska izreka ‘zreo za sekirče’ ostala kao podsjetnik na (ne tako) davna vremena kad su Srbi upražnjavali jedan krajnje morbidan običaj pod nazivom – lapot. Po tom mitskom senicidu, kada muškarac navrši 60 godina, postaje teret za kuću i obitelj, pa je na sinu ili najbližem muškom srodniku, ako nije imao sina, bilo da ga odvede u planinu i ritualno ubije, udarajući močugom (batinom), sjekirom ili maljem po pogači koju je ‘starac’ držao na glavi.

To je simboliziralo da više nije dostojan hljeba, a samim time ni života, jer više nije u stanju privređivati i njegovo uzdržavanje postalo bi prevelik teret! Običaj se, kažu, zadržao skoro do kraja 19. stoljeća, kada je zakonom zabranjen.

O živoj praksi javnog, ritualnog, lapota (u istočnoj Srbiji i Dinarskom pojasu) i ‘pustevovanja’ (u Crnoj Gori) ne postoje etnografski i empirijski dokazi. Prema riječima nekih antropologa, lapot nije ni običaj ni ritual koji se upražnjavao, već mit čije je prenošenje zapravo imalo za cilj zabranu ocoubojstva u ime sprečavanja kaosa, a zarad civiliziranog rješavanja generacijskog sukoba i opstanka kulture.

Antropolog Bojan Jovanović, autor knjige ‘Tajna lapota’, upozorava da je riječ tek o priči ‘s dubljim psihološkim konotacijama i preventivnom socijalnom funkcijom. Ovaj mit je odavno prisutan u folklorima raznih naroda i predstavlja etičku poruku da se takav čin nikada ne smije vršiti’.

Mit se, ističe antropolog, nadogradio na stvarni običaj u Srbiji koji je ‘živio’ u 19. stoljeću u okviru kojega bi roditelje, onda kada više nisu sposobni za rad, ostavljali ‘na pojati’. Tamo bi obavljali neke prigodnije, lakše poslove i tako živjeli ali odvojeno od bazične obitelji kako bi joj bili na manjem teretu, ističe Jovanović.

U studiji objavljenoj 1999. isti autor tvrdi da su prethodni antropolozi pomiješali mit sa stvarnošću i da je dobro poznata priča o unuku koji je sakrio svog djeda – da bi ga zaštitio od lapota nakon loše žetve, vraćajući ga potom u selo gde je mudrost starog čovjeka pomogla da se preživi – služila upravo kao osnova za utemeljenje mišljenja da stari ljudi trebaju biti poštovani zbog svojeg znanja i mudrih savjeta.

Mit ili stvarnost, lapot je bio i tema dokumentarne TV drame Gorana Paskaljevića, u kome nakon loše žetve stariji čovjek biva ritualno ubijen jer ne može više raditi. Roman ‘Lapot’ iz 1992. dobio je NIN-ovu nagradu, a 2004. godine talijanska agencija ANSA izvijestila je iz Beograda kako je pokušaj srbijanske vlade da usvoji zakon koji ograničava besplatno dijeljenje lijekova građanima starijima od 60 godina okarakteriziran u Srbiji kao masovni pokušaj lapota.

 

Puno prije, 1918. godine, Tihomir Đorđević u svom djelu ‘Naš narodni život’, o običajima brdskih predjela okoline Zaječara, pisao je: ‘Prema tradiciji, kako je zabilježio g. Trojanović, kada neko postane star i slab, familija se sastaje i donosi odluku da se ta osoba ubije. Lapot se prakticirao i ubojstvo bi bilo izvršavano sjekirom ili motkom, i cijelo selo bi bilo pozvano da prisustvuje događaju. U nekim mjestima bi stavljali kukuruznu kašu na glavu osobe prije ubojstva da bi na taj način pokazali kako starce ubija kukuruz, a ne oni sami.’

I u djelu ‘Narodna predanja o ubijanju starih ljudi’ iz 1929., važnog srpskog znanstvenika Vojislava Radovanovića, lapot je opisan kao javni ritualni čin. Između ostalog piše da je lapot vršilo cijelo selo tako što bi svaki seljanin motkom udario starca po glavi. Ponegdje se prakticiralo stavljanje proje na glavu starca, koja bi se potom udarila čekićem, dok su Vlasi imali običaj da 60-godišnjake prže željezom po vratu ili ih pokapaju žive. Ritual su vršila djeca ili najbliži srodnici, a onaj koga bi vodili na lapot išao je, navodno, bez straha nadajući se boljem životu na onom svijetu. Tako je običaj nalagao.

Postavlja se pitanje je li zaista postojao ovakav običaj. Svetislav Prvanović ga pokušava objasniti mnogovjekovnom turskom vladavinom kada je raja trpjela teške namete i nasilje. Stari su postajali teret svojim ukućanima, a hljeba nije bilo uvijek ni za mlade i sposobne. To je bio period kada se živjelo u zatvorenim krugovima vlastitih shvaćanja, navika i životnih uvjeta.

Tako Milorad Vukašinović spominje Homoljske planine gdje su neke obitelji živjele izolirano, pa za vrijeme Drugog svjetskog rata nisu ni znali što se događa. Tu nije teško vjerovati da je jedan ovakav običaj mogao egzistirati.
Jedino što se pouzdano zna jest korijen i značenje riječi lapot (‘lap’) koja je staroslavenskog porijekla – gubljenje, iščezavanje, nestajanje.

Nažalost, modificirani lapot prisutan je i u suvremenom društvu jer vrši direktnu masovnu degradaciju starih. U mnogim zemljama stari su dovedeni u situaciju ekonomske bijede, ostavljeni bez sredstava za normalan život, fizički se zlostavljaju i bivaju žrtve socijalnih predrasuda, poniženja, ostaju bez mogućnosti da participiraju u bilo kojoj profesionalnoj aktivnosti ili društvenom životu.

U modernom vremenu stare ne udaraju maljem po glavi, nego zakonima i socijalnom degradacijom.

‘Lapot je za mene spas, što imam hljeba jesti kad više nisam ni za što’

Najdetaljniju priču o lapotu, priču koja ledi krv u žilama, pod naslovom ‘Evo kako sam ubio svog oca zbog starog srpskog običaja!’ napisao je prije nekoliko godina Mihailo Medenica. On je u kultnoj, međunarodno nagrađivanoj reportaži opisao posljednji zabilježeni slučaj lapota, kada je Mitar Stojnin iz sela Zjapina ubio oca Petka. Mihailo Medenica posjetio je obitelj Stojnin i literarnom rekonstrukcijom podsjetio na jedan od najjezivijih običaja.

‘Došao je i moj dan. Ne marim, za to sam i živio. Od smrti još nitko nije pobjegao. Kad okasni, mi pohitamo ka njoj…. spavao sam otvorenih očiju. Među govedima, u štali, takav je red posljednju noć pred – lapot! Tako je i moj otac, i njegov otac, i otac njegovog oca, sve dok nam prezime seže – kroz davnine sin je ubijao oca. Grobovi se ne znaju, popovi nas nisu opojali. Svijeća na humkama nema. Nema ni humki. Lapot je to. Kad čovjeka ubiju, samo se strovali u provaliju na kosti predaka.

‘Ne plašim se ja smrti! Lapot je za starca spas. Što ima hljeba jesti kad više nije ni za što. Pomagati ne mogu, odmagati ne smijem. Plašim se samo da ne udari dovoljno jako. Da me poslije ne dotukuje kao ranjenog psa…’
‘Cerovina je najbolja za štapinu. Rekao sam sinu da od nje izdjela močugu (batinu). Tri lapota može s jednom, takvo je to drvo! Glava pukne ko prezreli šipak, al močuga ne…’

‘Zbogom, kućo. S ove dvije ruke sam te napravio. Dobro mi služi sinu, pa ako bog da i njega isprati na lapot!’
‘Sjećam se, zima bješe kada sam oca poveo na lapot. Jedva stigosmo do bunara koliki je snijeg bio. Voda skoro zaledila, jedva je bilo da se umije…’

‘Možeš li, stari? Hoćeš da te ponesem?’, dovikuje mi sin Mitar, već dosta odmakao preda mnom. Mogu, Mitre! Nisam ni ja nosio svoga oca, nećeš ni ti mene’, nemam glasa da viknem, ne znam je li me čuo.’

‘Nemoj, bože, molim ti se posljednji put, da sad ispustim dušu, nema još mnogo do stijene nad Timokom. Nemoj, nemoj da se priča kako sam ostao nasred puta! Boli li smrt? Mora da boli kad onolika močuga probije tjeme i prospe mozak po pogači! Samo da Mitar ne omane! Da zamahne samo upola koliko sam ja kada sam ocu izbio oči…’
‘I ja ću tebe ovako, tata’, kaže unuk Stevan Petkovom sinu. ‘Napravit ću još jaču močugu, vidjet ćeš kakva će biti!’ Hoćeš, ako bog da! Pokazaću ti i s kojeg drveta da odsječeš granu. Ovdje, čim se rodiš, izabereš svoju…’
‘Pamti put, sine, ti ćeš voditi kad sljedeći put krenemo iz sela u planinu potokom…

Ajde, požuri, pitaće se majka gdje smo dosad?’

Piše Dražen Gudić/slobodnadalmacija.hr

Komentari

Oglasi
Komentari

Magazin

BUJANEC OBJAVIO SLIKU S FRONTA: ‘Vuline, čekali smo te u Mlaki 1995. Nije bilo ni tebe ni tvog vrhovnog komandanta…”

Objavljeno

- datum

Velimir Bujanec, autor Bujice, pomalo rugalački je odgovorio srbijanskom ministru obrane Vulinu na izjavu da o njegovu dolasku u Hrvatsku neće odlučivati hrvatski ministri nego njegov vrhovni zapovjednik Aleksandar Vučić, komandant Vojske Srbije.

Bujanec je objavio sliku snimljenu u vrijeme operacije “Bljesak” na području naselja Mlaka kraj Jasenovca.

U to vrijeme Bujanec je radio u press službi 104. brigade HV-a kojom je zapovijedao general Mladen Mikolčević Padobranac.

“VULINE, ČEKALI SMO TE U MLAKI 1995. – NIJE TE BILO! Ni tebe, ni tvog “vrhovnog komandanta…

Na slici (s lijeva na desno): Ivan Kusić, Velimir Bujanec, Franjo Bukovčan i Kruno Bajer… Kao pripadnici 104. brigade HV-a, pod zapovjedništvom generala Mladena Mikolčevića, zajedno s dečkima iz Novske ušli smo u Mlaku, uz zanemariv otpor brzo poraženih srpskih snaga:)

PHOTO: Operacija “BLJESAK” – Mlaka kod Jasenovca, svibanj 1995.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Magazin

URNEBESNO! Šešeljev cimer iz ćelije otkrio neispričane ‘pikanterije’: Obavezno pročitajte

Objavljeno

- datum

 NI JEDAN SRBIN SE NE PREZIVA ŠEŠELJ…       Naš sugovornik vrlo je detaljno analizirao Šešeljev lik i djelo.

Nakon što je dočekujući predsjednika Hrvatskog sabora u Beogradu radikal Vojislav Šešelj zapalio hrvatsku zastavu, regionalna javnost ne prestaje raspravljati o njemu i njegovim potezima, a jednako tako postavlja se pitanje zašto je izrežirao ovakav scenarij. Osoba koja silom prilika dobro poznaje Vojislava Šešelja jest doktor Anto Kovačević, koji je zajedno s njime dijelio ćeliju u Zenici. A upravo je Kovačević svojedobno za naš portal pokušavao opisati ovog danas osuđenog ratnog zločinca, koji je po svemu sudeći izigrao Haaški sud i naglo ozdravio, nakon što je pušten da se šepuri po Srbiji.

”Otac velikosrpske laži, njegov duhovni otac, Dobrica Ćosić – koji je ujedno i njegov kum – u svojim “Deobama” je napisao: “Mi Srbi lažemo inventivno, mi Srbi lažemo zbog otadžbine, mi Srbi lažemo maštovito, mi Srbi lažemo jer za nas Srbe je laž istina. Više je laž pomogla Srbima u istoriji nego sve naše pobede i naši mitovi”. Srpski publicist Dušan Popović, autor knjige “O Cincarima”, koju bi trebali pročitati svi Hrvati koji žele poznavati psihologiju srpskog bića, u toj knjizi kaže sljedeće: “Osnovno sredstvo velikosrpske politike jest slagati, izigrati, prevariti, opljačkati, ubiti, a jedini grijeh je ako se nešto od toga perfektno ne izvede”. To misle i Vučić i Nikolić, koji su Šešeljevi pioniri. Tamo razlike nema.

Jedan od najvećih lisaca francuske politike, François Mitterrand, u svojim je Memoarima napisao da je za svaku francusku politiku velika Srbija nužnost na ovim prostorima. To bi morala znati hrvatska politika”, rekao je Kovačević. Uz to, podsjetio je i kako je nekoć hrvatski mladi specijalac u Jagodnjaku zarobio Šešelja, ali ga je nakon tri sata morao pustiti.

”On je genijalac koji glumi da je lud i blesav, a ono što je u njemu pametno to je taj hrvatski gen, jer svi su Šešelji Hrvati, nema nijednoga Šešelja da je Srbin. Znam ga vrlo dobro iz zeničke ćelije. On je često radio performanse, osobito kada bi poželio doći u javnost i medije. Šešelj bi u Zenicu pozvao svoje odvjetnike, među kojima i Srđu Popovića, čestitog i poštenog čovjeka koji je branio i mnoge hrvatske intelektualce poput doktora Marka Veselice i mene jedno vrijeme. Rekao bi Srđi ili nekome od odvjetnika da dođe u zatvor, da će on izazvati stražara. Stražar će ga, naravno, udarati i kada dođe odvjetnik onda on pokaže te masnice pa cijeli svijet od BBC-ija do Sky Newsa bruji da se progoni srpskog disidenta Šešelja. Nas je u zatvoru bilo stotine Hrvata, Albanaca, dosta muslimana- Bošnjaka, za koje se nije znalo. Za mene se srećom pobrinulo Sveučilište u Beču, gdje sam doktorirao: proglasili su me političkim zatočenikom savjesti pa su me zaštitile međunarodne organizacije za ljudska prava. Ali cijeli svijet je brujao o Šešelju, jer je on i u zeničkom zatvoru radio performanse, kao i u Haagu. Uvjeren sam da će on doživjeti “svoj san” – čim se Vojvodina odviji ostat će mu Beogradski pašaluk! Izgubio je Kosovo – “srce Srbije”, a kad se odvoji Vojvodina doživjet će oživotvorenje svojih ideala”, govorio je Kovačević koji se često sa Šešeljem družio tijekom zajedničkih šetnji zatvorskim krugom.

”Njemu je smetalo moje druženje s Albancima, muslimanima, Bošnjacima, jer je mislio da se Srbi i Hrvati prije svega trebaju dogovoriti o podjeli Bosne i Hercegovine, protiv čega sam ja bio. Jedina zajednička crta nam je bila da smo oba antikomunisti koji su se našli u istom kazamatu. Ja sam hrvatski nacionalist u pozitivnom značenju riječi, volim svoje, ali ne negiram druge narode. Priznam Bošnjake muslimane, priznajem naravno i Albance kao jedan od najstarijih naroda ovih prostora, dok je on to negirao. Jedne prilike šetajući se zatvorskim krugom kada je moja zatvorska kazna glasila 8,5 godina, rekao mi je da sam dobio tu tarifu jer sam bio nevin, a on je dobio malo. Bio je osuđen na osam godina, a onda na 14 mjeseci, što je malo poznato. On je nakon 14 mjeseci izašao s robije. Dakle, meni je rekao da sam dobio tarifu jer sam nevin, a on je dobio malo jer se na to pripremao. Na to sam mu ja odgovorio da ima sreću što mu je Dobrica Ćosić kum, a Srpska akademija nauka stala je iza njega baš kao i oni koji su ga ubacili kao glasnogovornika srpske ideje u zatvor pa ga oni i čupaju, a ja imam jednu nesreću – ako se to nesrećom može nazvati – da sam u zatvor ubačen kao Hrvat. A ja sam u toj Jugoslaviji zamišljen kao Hrvat i krivac, i ako se može govoriti o nesreći onda je to moja nesreća. Čineći zlo učinio je on nama Hrvatima puno dobroga, što sam mu i rekao. Naime, zahvaljujući velikosrpskom ludilu i nepristajanju na pogubni plan Z4, koji bi bio kraj hrvatske države, ali gdje god je Šešelj bio u Hrvatskoj tu više nema ni jednog četnika”, poručivao je naš sugovornik

”Ako je projekt velike Srbije legitiman, mi Hrvati i drugi nesrpski narodi moramo biti jako zabrinuti jer tu ima mjesta isključivo za Srbe. Sam Ljotić je napisao u njihovom programu: “Tko neće pod četnički nož, njega čeka kama”. Dakle, BiH treba očistiti od Hrvata i Bošnjaka-muslimana, prema njegovom programu. Meni je Šešelj jedne prigode rekao kako smo mi “dva civilizovana europska naroda”, a muslimani i Albanci neeuropski narodi. On je bio dosta iritiran Fuadom Muhićem, najboljim poznavateljem ustavnog prava u bivšoj Jugoslaviji, bio je genijalac koji je završio u HSP-u. Šešelj meni kaže, vidiš Fuad Muhić traži veliko slovo Mu za muslimane, a skraćeno su Fuada Muhića u medijskoj cirkulaciji zvali FuMu. On traži veliko slovo Mu. Ja sam njemu rekao da mi veliko slovo Mu ne smeta, a on je meni rekao – tebi ne smeta jer ono M kad-tad otpadne, a ostane U, što su oni uvijek bili! Tako velikosrpska optika razmišlja. Ja sam bio protivnik četničkog projekta podjele Bosne i Hercegovine. To se vidi i po ovome, ali na žalost međunarodna zajednica BiH je nakaradno podijelila”, iznosio je svoje interesantno iskustvo Šešelj. (Iva Međugorac/dnevno.hr)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Magazin

SENZACIONALNA TVRDNJA O PUTOVANJU KROZ VRIJEME: Vanzemaljci su u Veliku piramidu ugradili i ovaj NEVJEROJATAN PODATAK

Objavljeno

- datum

Drevne piramide u Gizi su mogli napraviti napredni vanzemaljski posjetitelji, navodi se u šokantnim novim tvrdnjama istraživača. Teoretičari zavjere već desetljećima tvrde da je izgradnja ovih drevnih čuda daleko iznad sredstava ranih Egipćana – tako da su oni morali imati pomoć sa strane.

Istraživači vjeruju da su vanzemaljci ostavili vitalne tragove u dizajnu piramida koji dokazuju da naši preci nisu mogli izgraditi ove neobične inženjerske pothvate.

Također, stručnjaci tvrde da istina leži iza jedne stvari – koordinate.

Brzina svjetlosti je 299.792.458 metara u sekundi, a geografske koordinate za Veliku piramidu su 29,9792458ON.
Međutim, ljudi nisu mogli mjeriti brzinu svjetlosti tom preciznošću sve do 1950., tisuće godina nakon podizanja piramida.

Teorija je da je putovanje brzinom svjetlosti jedini način za putovanje kroz vrijeme, a vjernici tvrde su se “napredni vanzemaljci” mogli vratiti na Zemlju iz budućnosti kako bi izgradili spomenike.

YouTube istraživač Manu Shafizadeh je rekao: “Je li moguće da su oni koji su postavili veliku piramidu na platou u Gizi imali nagovještaj brzine svjetlosti do stupnja točnosti koji nije moguć bez visokotehnološke opreme?”

Jedan od njegovih pratioca je rekao: “Brzina svjetlosti u metričnom sustavu se pojavljuje u dizajnu i lokaciji Velike piramide, kada se decimalna točka sklizne duž vrijednosti.”

“Vanzemaljci su izabrali ovu lokaciju s razlogom. Ovu upečatljivu sličnost je teško prihvatiti kao slučajnost. ”

“Nema sumnje da je ovaj matematički inteligentni dizajn povezan sa zvjezdanim znanjem svog graditelja.”

Vjernici teorije drevnih izvanzemaljaca tvrde da su oni također pomogli izgraditi Stonehenge u Wiltshireu u Velikoj Britaniji te da su ostali drevni spomenici također povezani s kozmosom.

Oni su ove hipotetske napredne posjetitelje nazvali “drevnim astronautima.”

>Ova teorija sugerira da su ih naši preci pomiješali s bogovima i prikazali ih na slikama u njihovim drevnim umjetničkim djelima, za koje se danas kažu da su slike stranaca i letećih tanjura.

Oni su navodno posjetili Zemlju prije nekoliko tisuća godina, proučavali različita plemena i greškom su smatrani bogovima.

Jedna internet stranica teorija zavjere, outerworlds.com, posvećuje čitav jedan odjeljak tvrdnji da su “vanzemaljci izgradili piramide.”

Teorija kaže da je to zbog toga što se dvije imaginarne dijagonalne linije protežu od piramida na obje strane delte rijeke Nil. Drevni Egipćani nisu to mogli to znati kada su ih gradili, da budu tako točni u njihovom pozicioniranju.

Sa njihovim preciznim mjerenjima i poravnanjima sa nebeskim tijelima i magnetskim sjeverom, već dugo se tvrdi da naši preci od prije otprilike 4.600 godina nisu bili u mogućnosti fizički izgraditi drevne piramide u Gizi.

Teorija kaže:

“One koje su navodno izgrađene da se tu smjeste posmrtni ostaci mrtvih faraona?”

“Što ste mislili da su ih izgradili Egipćani? Pa, griješite. ”

“Gradili su ih vanzemaljci!”

“Evo što se zapravo dogodilo: Par vanzemaljaca, leteći dovoljno visoko nad Zemljom da mogu vidjeti gdje je porijeklo delte Nila, lako su vidjeli kakvu orijentaciju bi piramida trebala imati kako bi se dijagonale nalazile na te dvije linije.”

Outerworld.com također kaže da je velika piramida ravna gotovo jednaka magnetnom sjevernom polu.

Kaže se: “Kako su Egipćani mogli izgraditi svoju piramidu koja se ravna točno s magnetskim sjevernim polom, a da nemaju čak ni kompas?”

“Ti vanzemaljci, obogaćeni svojim znanjem i tehnologijom, došli su i upotrijebili svoje kompase, sletjeli na Zemlju i pronašli pravi magnetski sjeverni i južni pol. Zatim su oni izgradili piramide. ”

Međutim, to je ogroman skok od misterije oko toga kako su izgrađene, do toga da se kaže da su to bili vanzemaljci.

Potpuno suprotno od ovih teorija, ancientaliensdebunked.com tvrdi da su sve izgradili ljudi i navodno postoji obilje dokaza da su ljudi mogli izgraditi piramide u vrijeme kada nam povijest govori da su izgrađene.

U članku o piramidama, ova stranica kaže da tzv. nedovršeni obelisk ima 1.000 tona, a izrađen je od granita, ali je odbačen na pola puta jer su se pukotine razvile.

Kaže se: “Ovaj kamen, jer je nedovršen, daje nam izravan uvid u to kako su sjekli i oblikovali granit, kao i drugo kamenje.”

“Nakon što je kamenje bilo grubo oblikovano udaranjem, počeli bi ih polirati brusilicama.”

“U drevnom Egiptu je pronađeno mnogo vrsta bruslice kamenja, ili sredstava za poliranje.”

“Oko 85 posto kamena korištenog u izgradnji piramida je relativno mekan pješčenjaka koji je iskopan na samom mjestu.”

Na site-u se također navodi kako postoje dokazi da su za pomicanje kamenja korištenjem drvenih sanjki s konopcima napravljenim od papirusa.

Dodaje se: “Ja se nadam da će većina nas vidjeti da su ove tehnike konstrukcije unutar znanja čovječanstva da nešto zamisle i ostvare bez intervencije vanzemaljaca.”

Izvor: ekskluzivno.net

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno