Kažu neki da je stara srpska izreka ‘zreo za sekirče’ ostala kao podsjetnik na (ne tako) davna vremena kad su Srbi upražnjavali jedan krajnje morbidan običaj pod nazivom – lapot. Po tom mitskom senicidu, kada muškarac navrši 60 godina, postaje teret za kuću i obitelj, pa je na sinu ili najbližem muškom srodniku, ako nije imao sina, bilo da ga odvede u planinu i ritualno ubije, udarajući močugom (batinom), sjekirom ili maljem po pogači koju je ‘starac’ držao na glavi.

To je simboliziralo da više nije dostojan hljeba, a samim time ni života, jer više nije u stanju privređivati i njegovo uzdržavanje postalo bi prevelik teret! Običaj se, kažu, zadržao skoro do kraja 19. stoljeća, kada je zakonom zabranjen.

O živoj praksi javnog, ritualnog, lapota (u istočnoj Srbiji i Dinarskom pojasu) i ‘pustevovanja’ (u Crnoj Gori) ne postoje etnografski i empirijski dokazi. Prema riječima nekih antropologa, lapot nije ni običaj ni ritual koji se upražnjavao, već mit čije je prenošenje zapravo imalo za cilj zabranu ocoubojstva u ime sprečavanja kaosa, a zarad civiliziranog rješavanja generacijskog sukoba i opstanka kulture.

Antropolog Bojan Jovanović, autor knjige ‘Tajna lapota’, upozorava da je riječ tek o priči ‘s dubljim psihološkim konotacijama i preventivnom socijalnom funkcijom. Ovaj mit je odavno prisutan u folklorima raznih naroda i predstavlja etičku poruku da se takav čin nikada ne smije vršiti’.

Mit se, ističe antropolog, nadogradio na stvarni običaj u Srbiji koji je ‘živio’ u 19. stoljeću u okviru kojega bi roditelje, onda kada više nisu sposobni za rad, ostavljali ‘na pojati’. Tamo bi obavljali neke prigodnije, lakše poslove i tako živjeli ali odvojeno od bazične obitelji kako bi joj bili na manjem teretu, ističe Jovanović.

U studiji objavljenoj 1999. isti autor tvrdi da su prethodni antropolozi pomiješali mit sa stvarnošću i da je dobro poznata priča o unuku koji je sakrio svog djeda – da bi ga zaštitio od lapota nakon loše žetve, vraćajući ga potom u selo gde je mudrost starog čovjeka pomogla da se preživi – služila upravo kao osnova za utemeljenje mišljenja da stari ljudi trebaju biti poštovani zbog svojeg znanja i mudrih savjeta.

Mit ili stvarnost, lapot je bio i tema dokumentarne TV drame Gorana Paskaljevića, u kome nakon loše žetve stariji čovjek biva ritualno ubijen jer ne može više raditi. Roman ‘Lapot’ iz 1992. dobio je NIN-ovu nagradu, a 2004. godine talijanska agencija ANSA izvijestila je iz Beograda kako je pokušaj srbijanske vlade da usvoji zakon koji ograničava besplatno dijeljenje lijekova građanima starijima od 60 godina okarakteriziran u Srbiji kao masovni pokušaj lapota.

Puno prije, 1918. godine, Tihomir Đorđević u svom djelu ‘Naš narodni život’, o običajima brdskih predjela okoline Zaječara, pisao je: ‘Prema tradiciji, kako je zabilježio g. Trojanović, kada neko postane star i slab, familija se sastaje i donosi odluku da se ta osoba ubije. Lapot se prakticirao i ubojstvo bi bilo izvršavano sjekirom ili motkom, i cijelo selo bi bilo pozvano da prisustvuje događaju. U nekim mjestima bi stavljali kukuruznu kašu na glavu osobe prije ubojstva da bi na taj način pokazali kako starce ubija kukuruz, a ne oni sami.’

I u djelu ‘Narodna predanja o ubijanju starih ljudi’ iz 1929., važnog srpskog znanstvenika Vojislava Radovanovića, lapot je opisan kao javni ritualni čin. Između ostalog piše da je lapot vršilo cijelo selo tako što bi svaki seljanin motkom udario starca po glavi. Ponegdje se prakticiralo stavljanje proje na glavu starca, koja bi se potom udarila čekićem, dok su Vlasi imali običaj da 60-godišnjake prže željezom po vratu ili ih pokapaju žive. Ritual su vršila djeca ili najbliži srodnici, a onaj koga bi vodili na lapot išao je, navodno, bez straha nadajući se boljem životu na onom svijetu. Tako je običaj nalagao.

Postavlja se pitanje je li zaista postojao ovakav običaj. Svetislav Prvanović ga pokušava objasniti mnogovjekovnom turskom vladavinom kada je raja trpjela teške namete i nasilje. Stari su postajali teret svojim ukućanima, a hljeba nije bilo uvijek ni za mlade i sposobne. To je bio period kada se živjelo u zatvorenim krugovima vlastitih shvaćanja, navika i životnih uvjeta.

Tako Milorad Vukašinović spominje Homoljske planine gdje su neke obitelji živjele izolirano, pa za vrijeme Drugog svjetskog rata nisu ni znali što se događa. Tu nije teško vjerovati da je jedan ovakav običaj mogao egzistirati.
Jedino što se pouzdano zna jest korijen i značenje riječi lapot (‘lap’) koja je staroslavenskog porijekla – gubljenje, iščezavanje, nestajanje.

Nažalost, modificirani lapot prisutan je i u suvremenom društvu jer vrši direktnu masovnu degradaciju starih. U mnogim zemljama stari su dovedeni u situaciju ekonomske bijede, ostavljeni bez sredstava za normalan život, fizički se zlostavljaju i bivaju žrtve socijalnih predrasuda, poniženja, ostaju bez mogućnosti da participiraju u bilo kojoj profesionalnoj aktivnosti ili društvenom životu.

U modernom vremenu stare ne udaraju maljem po glavi, nego zakonima i socijalnom degradacijom.

Piše Dražen Gudić/slobodnadalmacija.hr