Connect with us

Društvo

Mladi osječanin Mislav Kontić (18) napisao pjesmu i stavio je na profil Vlade

Objavljeno

- datum

Osječanin Mislav Kontić (18) napisao je pjesmu i postavio je na Facebook stranicu Vlade RH. Dosad ju je podijelilo više od stotinu ljudi.

Ova pjesma na pravi način opisuje srž jednog od najvećeg problema u Hrvatskoj, a to je odlazakmladih iz svoje vlastite Domovine.

Pročitajte pjesmu i podijelite s prijateljima:

Reci stari šta nam je to došlo
Dal’ je naše vrijeme ovdje prošlo
Nema kruha ni slobode
I čudni nas ljudi vode
Nema više te Hrvatske tvoje

Reci stari jel’ ti sada žao
Što si mladost domovini dao
A sin ti ide preko mora
Budit će ga tuđa zora
A to tada nisi niti znao

Za to se tada nisi borio
Već za zemlju koju si volio
Za budućnost djece svoje
Branio si svete boje
A vidi šta si sada dobio

Sin ti ide daleko od grude
Samo da mu malo bolje bude
Ide tamo di mu cijene
Te vrline urođene
Daleko od zemlje, gdje ga sude

Kako je sad tebi, ja to ne znam
Al’ za Hrvatsku sam jako vezan
Za pobjedničku povijest našu
U tuđini zastavu ja dižem
Nek svi znaju odakle ja stižem

I ja ću svoga naučiti sina
Da je jedna sveta domovina
Da je nikad ne izgubi
I zastavu da poljubi
I na himnu ponosan ti budi

Vratit ću se možda jednog dana
Al će uvijek pratiti me rana
Kao mladić otišo sam
Nisam htio morao sam
U srcu Hrvatsku, ja ponio sam

Komentari

Komentari

Društvo

(VIDEO) Hasanbegović: Komšić je mahalaški titoistički prevarant koji uništava BiH

Objavljeno

- datum

Hrvatski sabor raspravlja o prijedlogu Deklaracije o položaju hrvatskog naroda u BiH, među vladajućima i oporbom nema suglasnosti. Saborski zastupnik Neovisnih za Hrvatsku Zlatko Hasanbegović govorio je o tome kako se Izborni zakon u BiH može riješiti.

Prenosimo govor u cijelosti:

“Poštovani,

Ovih dana slušamo savjete s raznih strana kako bi se Hrvatski sabor trebao distancirati od svake rasprave o Bosni i Hercegovini i položaju njezinih Hrvata, kao da je riječ o Lihtenštajnu, a ne i hrvatskoj domovini te i ustavom definiranom, među ostalim, i hrvatskom državom.

Nije pitanje zašto Hrvatski sabor i hrvatska državna politika raspravljaju i odlučuju o Bosni Hercegovini, već pravo pitanje glasi i 1991. 1993.., kao i danas 2018., što i kako se raspravlja i odlučuje, čini li to ispravno i u interesu hrvatskoga naroda i države ili krivo i nasuprot autentičnim interesima hrvatske države i Hrvata u Bosni i Hercegovini. O tome su se lomila nacionalna koplja i devedesetih i u trećejanuarskoj eri nakon 2000.-te, o tome se lome koplja i danas lomit će se i sutra.

Ne radi se ovdje ni o ustavnoj obvezi, niti o dejtonsko-pariškom sporazumu dio kojega je i Ustav Bosne i Hercegovine, kao izvor svih problema, a koji je potpisala kao jedna od tri ugovorne strane i Republika Hrvatska. Ne radi se ni o tome da Hrvatski sabor ima pravo raspravljati o Bosni i Hercegovini barem jednako kao i američki Kongres ili britanski Dom lordova ili bilo koji od trećerazrednih briselskih činovnika, diplomata i ćata, a što čine svakodnevno bez da im je bilo tko ikada išta prigovorio.

Stotinu i pedeset godina Bosna i Hercegovina je stožerna točka hrvatskoga nacionalnog pitanja, stoljeće i po Hrvati se u njoj bore i krvare za opstanak i za svoja temeljna narodna prava, i svaki pogled na zemljovid iznova nam govori: sve dok će postojati hrvatska država i sve dok će Hrvati postojati kao narod, hrvatska će sudbina biti povezana i uvelike ovisna o prilikama i sudbini Bosne i Hercegovine te ostvarenju autentičnih hrvatskih interesa na cjelokupnom njezinu području.

Nisu ni Visoki predstavnici, ni Bruxelles, ni Tadić, jučer, ni Vučić danas, Karadžić jučer, a brat Dodik danas mjera hrvatskih interesa. Hrvatske narodne i državne interese ne smiju niti mogu određivati srpske težnje i potrebe srpske države i prekodrinske kvazidržave, niti samoubilačko protuhrvatsko sektaštvo i kratkovidnost bilo koje bošnjačke politike.
Ali te hrvatske interese ne mogu definirati ni bilo koja uska perspektiva, koja gubi iz vida općehrvatsku sliku, a još manje kojekakovi udbaški poslovno-kriminalni lobiji, povezani s Beogradom i Banja Lukom, stranim središtima moći i kombinacijama velesila.

To se ne postiže neobvezujućim papirnatim kamilica deklaracijama, ispraznim verbalnim nadmetanjem koje će uskoro nastupiti u sabornici, a još manje praznim junačenjem koje nikoga ni na što ne obvezuje. To se postiže promišljanjem naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti: postiže se razboritom državničkom politikom koje u ovom trenutku u Zagrebu kojim vlada hrvatsko-srpska koalicija nema niti u tragovima. Hrvatski narodni i državni interes je kristalno jasan. Osiguranje potpune političke, pravne i državne jednakopravnosti, narodne opstojnosti i života Hrvata u cijeloj Bosni i Hercegovini koja i radi sebe i radi nas treba biti mirna, stabilna i pravedno uređena, da bi kao takva bila jamac opstanka i jednakopravnosti Hrvata, ujedno saveznik i prijatelj hrvatske države.

Ta jednakopravnost mora se zrcaliti u svakom dijelu narodnoga života, od izbornoga zakonodavstva do stvarnog položaja Hrvata u svakoj grani vlasti na svim razinama.

Budimo jasni i konkretni krenimo od temelja.

Izvor hrvatskog drugorazrednog položaja u Bosni i Hercegovini predstavlja njezin ustavno-pravni temelj rođenog u Daytonu, a izborni zakon je tek derivat te činjenice. Dvoentitetska podjela zemlje na entitet zvan Republika Srpska, nastao na genocidu i biološkom uništenju Hrvata i Bošnjaka i Federaciju kao takav je sistemski okvir hrvatskog drugorazrednog položaja koji se u svojoj biti ne može iz temelja izmijeniti kozmetičkim izmjenama izbornoga zakonodavstva. Zato je dirljivo vidjeti, koliko se truda ulaže kako bi se ignoriralo i previdjelo i u ovoj deklaraciji biološko ratno istrebljenje Hrvata s područja entiteta RS, od Bosanske Posavine, preko Prijedora do Banja Luke.

Ono što jest ostvarivo danas i što je u ovom trenutku minimum minimuma hrvatskih političkih zahtjeva u Bosni i Hercegovini iza kojih treba stajati i hrvatska država jest korjenita reforma izbornog zakonodavstva na svim razinama i otklanjanje svih nedostataka i ograničenja koja krše načelo jednakopravnosti i legitimnog hrvatskog političkog predstavljanja, a ne samo nekih o kojima se selektivno i dnevno-politički govori u deklaraciji.

Kada je riječ o izborima za članove predsjedništva na kojima je po treći put izborom Željka Komšića, titoističkog mahalskog uličnog demagoga, prodavača magle, uzurpatora i rušitelja Bosne i Hercegovine, pogažena politička volja hrvatskoga naroda, mogućnost takve izborne manipulacije izravno proizlazi iz odredbi dejtonskoga ustava koje su potom pretočene i u izborni zakon, uz prešutnu suglasnost hrvatske politike, točnije sestrinskog HDZ-a, potvrđenoj i pristajanjem na sudjelovanje u svim izbornim procesima od poraća do danas.

Naime, ustavnom odredbom da predsjedništvo, kao državno tijelo, za razliku od parlamenta par exellence nacionalnog, a ne građanskog predstavništva, što god o tome mislili titoistički tzv. antinacionalistički nacionalisti i antifašistički fašisti u Bosni i Hercegovini, čine tri člana, jedan Srbin, ali isključivo biran u Republici Srpskoj, te po jedan Bošnjak i Hrvat, ali isključivo birani i kandidirani u Federaciji, o čemu nema niti slova u ovoj deklaraciji, iz prava na legitimno nacionalno predstavništvo te ustavnoj diskriminaciji i segregaciji podvrgnuti su svi Hrvati i Bošnjaci u republici Srpskoj te svi Srbi u Federaciji koji nemaju pravo biti birani i birati članove predsjedništva iz naroda kojima pripadaju.

Ono što je ključno, ovu vrstu prešućene diskriminacije i Hrvata, potvrdio je tj. osporio i europski sud za ljudska prava, (Pilav protiv Bosne i Hercegovine), ali zanimljivo gospodine Ljubiću, ni o tome u deklaraciji niti slova. Primjerice, kada bi ste Vi gospodine Ljubiću odlučili preseliti u Derventu, koja je dio Bosne i Hercegovine, a ne Srbije, bilo bi Vam zabranjeno istaknuti kandidaturu za hrvatskog člana Predsjedništva.

U vezi s izbornim zakonom, posebice izborom članova državnog predsjedništva, diskriminatorske odredbe moguće je cjelovito, a ne parcijalno ukloniti samo na sljedeći način i to je meritum rasprave o kojoj u ovom saboru kompetentno, konkretno i na temelju činjenica, a bez jeftinog parolaštva, može govoriti manji broj zastupnika nego što ima prstiju na jednoj ili dvije ruke.

Prvo, potrebno je promijeniti diskriminatorsku odredbu Ustava Bosne i Hercegovine koja treba glasiti Predsjedništvo Bosne i Hercegovine čine Hrvat, Bošnjak i Srbin bez navođenja entiteta.

Ovu odredbu treba pretočiti u izborni zakon na jedan od dva moguća načina. Prvi, da se članovi državnog predsjedništva biraju neposredno u jednoj izbornoj jedinici koju čini cijela država, a ne entiteti, te uz odredbu koja bi onemogućila i u tom slučaju moguću pojavu gaženja hrvatske političke volje i političkog štetočinstva a la Komšić, da srpskog člana predsjedništva biraju birači u biračkom popisu izjašnjeni kao Srbi, bošnjačkog kao Bošnjaci te hrvatskog kao Hrvati.

Drugi mogući način koji bi onemogućio svaki budući slučaj Komšić jest izbor članova predsjedništva u parlamentarnoj skupštini uz potvrdu doma naroda, a što je još 2006. jamčio tzv. travanjski paket ustavnih promjena iza kojih je stajala tadašnja američka administracija i koji je trebao biti tek početak daljnje ustavne nadogradnje.

Umjesto da se hrvatski državnički odgovorno prihvate ove ustavne promjene, pristupilo se političkom avanturizmu i stranačkom spletkarenju. Na ustavne promjene je tada pristao i notorni tzv. hrvatski prijatelj Milorad Dodik, ali i HDZ Bosne i Hercegovine i akademik Čović, te SDA, pa i kvazigrađanski SDP, iz kojeg je kasnije pobačen Komšić, ali ih je u parlamentu srušila neprincpijelna koalicija između Harisa Silajdžića te tadašnjeg HDZ-a gospodina Ljubića, utemeljenog na poticaj i uz blagoslov Ive Sanadera.

Neprincipijelna koalicija, motivirana, kako stoji na wikileaksu objavljenoj depeši tadašnjeg američkog veleposlanika, cit. „neutaživom glađu za vlašću Harisa Silajdžića i osvetom Bože Ljubića autokratu Draganu Čoviću koji jed godinu dana ranije na saboru HDZ-e pobijedio Ljubića cit. „najvjerojatnije zahvaljujući izbornim manipulacijama“.

Neodgovorno odbijanje travanjskog paketa 2006. ključan je trenutak, s dalekosežnim katastrofalnim posljedicama kojim je začet tekući sunovrat Bosne i Hercegovine te omogućeno gaženje političke volje hrvatskoga naroda što je jedini stvarni i uzrok i povod ovoj današnjoj saborskoj raspravi.

Zašto na ovo podsjećam? Zato što hrvatska javnosti te Hrvati u Bosni i Hercegovini moraju znati da su njihovom sustavnom poratnom urušavanju političkog položaja u Federaciji uz bošnjačko samoubilačko političko sektaštvo i zloporabe nedostataka izbornog sustava pridonosili i oni hrvatski politički predstavnici danas svoju političku odgovornost žele podijeliti, među ostalim, i s onima koji u takvoj neodgovornoj i protuhrvatskoj politici nikada nisu niti će ikada sudjelovati.”

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Croative top

O kurikulu Povijesti kao znanstvenik, učitelj i novinar

Objavljeno

- datum

Budući da sam povjesničar, učitelj Povijesti, ali i novinar Slobodne Dalmacije, moj prilog javnoj raspravi  formuliran je u vidu pitanja oko stvari koje smatram nejasnima.

Molim vas da mi na pitanja odgovorite što prije jer o svemu pišem novinski članak. Odgovori autora kurikula ili odgovorne osobe omogućili bi da sagledam i službenu stranu ove priče – piše povjesničar dr. Tihomir Rajčić.

1.       Zašto stranice kurikula nisu numerirane i zašto nisu navedeni autori ili osobe čije profesionalne kompetencije i profesionalno iskustvo stoje iza ovog kurikula?

Sadašnji, prilično neuredan, grafički prijelom otežava snalaženje u materijalu, posebno pri kraja kada se govori o ocjenjivanju koje je objašnjeno na kraju kurikula, a veže se uz sadržaje koji su izneseni na početku. S obzirom da je ovo, ako je suditi po odluci koja je priložena, službeni dokument, grafička „razbarušenost“ ostavlja neugodan dojam nesustavnosti, što u jednome ovako ozbiljnom poslu nije dobro. Također, anonimnost kurikula smanjuje transparentnost čitavog procesa i otvara pitanje kompetencija autora ili odgovornih osoba u smislu Zakona o hrvatskom kvalifikacijskom okviru.

2.       Zašto su nastavni sadržaji, odnosno nastavne teme koje trebaju biti obrađene, nabrojane vrlo šturo i tek usput?

Stječe se dojam da su, nakon kontroverzne rečenice iz jedne od brojnih prethodnih inačica kurikula – u kojemu je Domovinski rat prikazan kao sukob na „bivšem jugoslavenskom prostoru“, autori kurikula ili odgovorne osobe spominjanje nastavnih tema odlučili svesti na najmanju moguću mjeru kako bi izbjegli svjetonazorske kontroverze koje je kurikul Povijesti do sada generirao. Ovakav postupak, koji je sa stajališta autora kurikula ili odgovornih osoba možda opravdan, ostavlja puno dvojbi i nejasnoća glede budućeg načina izvođenja nastave Povijesti i načina na koji će biti pisani udžbenici. Naime, odredba navedena na kraju kurikula kako je „obrada svih cjelina obvezna“ i da „učitelj planira teme za dublju obradu“ ostavlja dvojbu oko toga koje su to „obične“ teme obvezne. Gledano strogo pravno, ova bi neodređenost mogla značiti da učitelji imaju odriješene ruke u okvirima zadanih cjelina. No, kad se pogleda odgojno-obrazovna praksa, takvo nešto izgleda da ne izgleda realno. Kudikamo realnije izgleda da će netko anoniman naknadno propisati teme i time, mimo kurikula i javne rasprave, odrediti što će se poučavati u hrvatskim osnovnim i srednjim školama, a što bi svakako bilo vrlo netransparentno.

Sve ovo aktualizira pitanje koje sam početkom ove godine postavio u svojoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji o tome tko će i kako propisivati što će se u školama učiti iz povijesti. Naime, iz kurikula Povijesti uklonjena je, do sada uobičajena, detaljna razrada odgojno-obrazovnih sadržaja, koja je u prošloj verziji kurikula izazvala mnoge profesionalne kontroverze. Umjesto toga razrađena je konkretna, metodička strana poučavanja uz pomoć povijesnih koncepata koja – ako je suditi prema popisu literature navedenom u jednoj od prethodnih verzija kurikula – počiva na širokom spektru europskih iskustava. Ovakav prilično netransparentan pristup otvara mogućnost da se konkretni nastavni sadržaji formuliraju na jedan od tri dolje navedena načina. Naime, kurikul Povijesti može se nadopuniti inicijativama za konstruiranje zajedničke jugoslavenske povjestice, koju npr. već duže vrijeme promiče američko-britanski povjesničarski ekspert Charles Ingaro. Autori kurikula Povijesti ili netko anoniman mogli bi posegnuti i za inicijativom američke politologinje i savjetnice USAID-a, Lube Fajfer, koja se bavi konstruiranjem zajedničke narativne povjestice Balkana. Naravno, postoji i alternativa, projekt zajedničke europske povjestice, koju npr. piše američko-francuski povjesničarski dvojac J. Winter. i A. Prost, promovirajući zanimljivu tezu da je Prvi svjetski rat zapravo bio europski građanski rat. Zajedničkom europskom povjesticom bavi se i njemački ekspert za udžbenike povijesti i savjetnik EU-a i UN-a Falk Pingel.

Međutim,, što god se u budućnosti dogodi, autor ovih redaka smatra da nam je potreban stručan i argumentiran kompromis svih vrhunskih stručnjaka, ne samo kad je u pitanju kurikul Povijesti, nego i reforma školstva općenito. Tim više što je provođenje cjelovite reforme školstva jedna od  bitnih točaka programa sadašnje Vlade. Ideološke i političke podjele i, ne daj Bože, netransparentno i samovoljno nametanje gotovih rješenja, nisu u interesu naše djece.

3.       Zašto u kurikulu za 6. razred osnovne škole kao tema za detaljniju obradu nije navedeno doseljenje Hrvata?

S obzirom da je riječ o događaju/procesu koji u povijesnom i baštinskom smislu predstavlja utemeljenje današnje Republike Hrvatske, koja je naša zajednička domovina i o kojoj sva hrvatska djeca svakako trebaju opširnije učiti, ovdje valja postaviti dva vrlo važna pitanja koja čine zanimljiv povod za posebnu novinsku priču.

·         Je li ovaj propust posljedica nečijega neznanja o ovome vrlo važnom događaju/procesu hrvatske povijesti?

·         Je li ovaj propust povezan sa svjetonazorskim uvjerenjima autora kurikula ili odgovornih osoba koje su u kurikulu Povijesti iz 2016. uvrstile kontroverznu rečenicu kako je Domovinski rat bio sukob na „bivšem jugoslavenskom prostoru“?

4.       Zašto su umjesto preciziranih tema vrlo detaljno razrađena metodologija poučavanja povijesti koja po mnogo čemu nadilazi razinu poučavanja u osnovnoj i srednjoj školi?

Naime, prethodno spomenuti, odmak od jasnog i transparentnog navođenja tema koje bi se trebale obrađivati na nastavi Povijesti jako odudara od dobre profesionalne prakse. Primjer toga je udžbenik Common Core Curriculum: United States History, objavljen 2014. u izdanju ugledne američke izdavačke kuće specijalizirane za akademske i obrazovne sadržaje Jossey Bass Wiley, u kojemu su precizno pobrojane i kronološki razvrstane teme koje će biti obrađivane, unutar čega su opet konkretno navedene podteme. Ovdje je posebno zanimljivo da su imena autora ove američke „zajedničke jezgre“ navedena transparentno, skupa s njihovim kompetencijama i profesionalnim iskustvom. Stoga predlažem da se u eventualnoj novoj verziji kurikula Povijesti postupi na isti način kako bi stručna ali i šira javnost općenito imala puni, transparentni, ali i lako razumljiv uvid u to što će hrvatska djeca učiti u nastavi Povijesti. Također, vrlo je važno stručnoj, ali i široj javnosti transparentno navesti podatke tko je i s kakvim kompetencijama i profesionalnim iskustvom autor kurikula Povijesti.

5.       Zašto je kurikul Povijesti toliko usredotočen na pet koncepata poučavanja? 

Kako sada stvari stoje, ti koncepti formulirani su toliko opširno i detaljno da je upitno koliko je ovakav pristup izvediv na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini. Da je tome tako, svjedoče i sljedeća rečenica, kojih je u tekstu kurikula obilje: „Strukturirani rad za većinu učenika u ovom ciklusu podrazumijeva rad koji ima uvod, razradu i zaključak, u kojem postoji logički slijed odlomaka i poglavlja te u kojem je tekst popraćen navođenjem izvora informacija u osnovnoj formi.“

Iako ova zamisao potpisniku ovih redova izgleda vrijedna učiteljskog truda – jer bismo time obrazovali vrlo kompetentne učenike, spremne za aktivan pristup budućnosti – čitava zamisao u konkretnoj stvarnosti obrazovnog sustava izgleda neizvedivo iz više razloga.

·         Pojednostavljena digitalizacija vezana uz društvene mreže i fokusiranost na kratke video sadržaje kod većine učenika sasvim je uklonila želju za čitanjem.

·         U konkretnoj prosvjetnoj stvarnosti ovako zamišljeni pisani uraci mogli bi sa sobom povući pitanje preopterećenosti učenika, a posebno u kontekstu pisanih zadaća iz hrvatskog i stranih jezika.

·         Treće, a možda i najvažnije, nije izvjesno da će učenici, ali i njihovi roditelji, blagonaklono gledati na pristup koji bi u njihovim očima mogao izgledati kao pretjerano apstraktan i opsegom vrlo opširan, zahtjevan.

Da je tome tako, svjedoči odlomak iz onoga što se zahtijeva od studenata studija povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. „Studentima pruža znanje i kompetencije s područja povijesti. Ujedno razvija njihove opće sposobnosti da raščlanjuju i tumače različite probleme, prosuđuju o njima i tumače ih, te da na akademski način priopćavaju zaključke koje su izveli i raspravljaju o njima. Studenti upoznaju osnovne povijesne procese, strukture i događaje od prapovijesti do suvremenosti iz svjetske, europske, regionalne i nacionalne povijesti kroz kolegije koji daju dijakronijski pregled povijesnog toka.“

Usprkos vidljivim razlikama, očito je da su konceptualni zadaci u kurikulu Povijesti, posebno u kurikulu za osnovnu školu, previše blizu zahtjevima visokoškolskog izučavanja povijesti. Stoga predlažem da se, koliko je god to moguće, konceptualni pristup pojednostavi i približi novoj generaciji „cyber-učenika“.

6.       Što točno znači rečenica „vrednovanje naučenog u kontekstu predmeta, odnosno njegovih pojedinih elemenata vrednovanja“? 

Ova rečenica, koja nije sasvim jasna i u uvjetima našega školskog sustava otvara mogućnost za višestruke zabune, otvara pitanje transparentnosti sustava ocjenjivanja kakav je opisan na kraju kurikula. Naime, nije izvjesno da će učenicima i njihovim roditeljima biti transparentna i sasvim razumljiva zamisao ocjenjivanja koja bi se temeljila na postocima navedenih elemenata učenja od kojih koji bi se na kraju godine trebala konstruirati ocjena na skali ocjena od 1 do 5. Čak štoviše, vrlo je vjerojatno da će se roditelji i djeca uvijek iznova pitati što se točno uči na nastavi Povijesti i kako se naučeno znanje ocjenjuje jer će višeslojnost i kompleksnost poučavanja i ocjenjivanja izazivati zabune.

7.       Što točno znači rečenica da se nastava Povijesti treba izvoditi u sigurnom i poticajnom okružju, koja se – bez jasnog i vidljivog razloga – provlači kroz kurikule još od 2016.?

Kakvo je okruženje „sigurno i poticajno okruženje”? Znači li to da se nastava Povijesti ne može odvijati u školi u kojoj se dogodilo nasilje, koje je sve češći fenomen u našim školama. Znači li da se nastava Povijesti ne može organizirati u okružju u kojemu je previše vruće (u Dalmacija u lipnju i rujnu temperature prelaze 30 Celzijevih stupnjeva, bez klimatizacije) ili previše hladno (škole bez odgovarajućeg grijanja u unutrašnjosti Hrvatske)? Zato sam slobodan ponovno predložiti, kao što sam to učinio i 2016., da se ovaj odlomak u cijelosti ukloni iz prijedloga kurikula. Isto treba učiniti i s rečenicom o tome kako učionice Povijesti trebaju biti opremljene odgovarajućom informatičkom opremom jer u ovome trenutku nešto takvo nije moguće.

8.       Što točno znači rečenica navedena u tablici Oodgojno-obrazovni ishodi na razini „dobar“ na kraju razreda?

Znači li ovo da priložena tablica treba biti predložak po kojemu će učitelji konstruirati spomenuti način ocjenjivanja? Ako je tako, zašto u tablicama nisu razrađeni ishodi za ocjene od 1 do 5?

dr. sc. Tihomir Rajčić, Split

rajcic66@yahoo.com

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ANDRIJA ARTUKOVIĆ: U JASENOVCU POČIVA MOJA VOJSKA I MOJ HRVATSKI NAROD. AKO NE VJERUJETE ISKOPAJTE JER DUGMAD S VOJNIČKIH BLUZA JOŠ NIJE SAGNJILA!

Objavljeno

- datum

Napustio sam dva Lazara i došao na brisani prostor. Bez uzmaka! Spreman sam bit izrugan, ismijan i popljuvan za one, o kojima se desetljećima zlobno pričaju stare priče. (više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno