Connect with us

Ivica Ursić

„Mir je tako dragocjen da bih za njega dao sve osim istine.“

Objavljeno

- datum

„Mir je tako dragocjen da bih za njega dao sve osim istine.“
(Matthew Henry)

Živimo u nemirnim vremenima. 
Nemir dominira u nama i oko nas.

Politički, gospodarski, financijski i ekološki pokazatelji jasno ukazuju kako bismo uistinu i trebali biti zabrinuti. I da nam san ne bi trebao tako lako padati na oči.

Giuseppe de Santis, poznati talijanski sineast, 1950. godine snima film „Non ce pace tra gli ulivi“ („Nema mira među maslinama“) u kojem, kao uvjereni komunist, propagira klasnu borbu, a sve na primjeru nemira u Italiji 1948. godine, i sukoba između ljevice i desnice.

Maslina, kao i bijela golubica, simbol je mira ali je isto tako baš ona, u povijesti čovječanstva, ponajviše svjedočila bezbrojnim nemirima i sukobima na ovim našim područjima. Koji traju i dan danas.

Ali povijest znamo ili bismo je barem trebali poznavati. Ono što ne znamo, a sve u kontekstu mira i nemira, jest današnjost. Niti znamo, niti želimo znati, da smo uvučeni u život kojeg definira – nemir.

Nemir zbog svjetske situacije (ratovi, terorizam, kataklizme, ekologija, klimatske promjene, nafta, voda, novac).

Nemir zbog regionalne situacije (Zapadni Balkan, BiH, Srbija, „region“).

Nemir zbog naše situacije (posvađanost nacije, neugasli komunistički mentalitet, neprovedena lustracija, neokomunisti i kriptokomunisti na vlasti, rasprodaja zemlje, zaboravljeni branitelji, stigmatiziran Obrambeni rat i Hrvati u BiH).

Nemir zbog situacije na obiteljskom planu (rastakanje obitelji, paralelni svjetovi, poguban utjecaj mass medija, nametanje devijantnog sustava obrazovanja, opća haranga protiv Crkve, abortus, eutanazija, istospolni brakovi).

Nemir u osobnom životu (nestabilnost u zaposlenju, porast teških bolesti, gubitak samopouzdanja, tjeskoba, sebičnost, depresija).
Ne postoji segment ljudskog života koji nije zahvaćen nekom vrstom nemira.

I svi mi (navodno) želimo i sanjamo mir. I ništa drugo.

Kako je ono pjevao John Lennon? 
„Give peace a chance …“

Što je Neville Chamberlain rekao, mašući komadićem bijelog papira, kojim je predao Čehoslovačku Adolfu Hitleru? 
„Donosim vam mir u naše dane …“

Što svaka misica odgovara kada je upitaju što bi to ona poželjela?
„Pa znate … mir u svijetu …“

I to je mir kako ga vidi čovjek. Mir kako ga vidi ovaj naš svijet.

U svijetu je jako puno različitih aktivista koji se bore za vrijedne ciljeve. Za zaštitu okoliša, za beskućnike, za bolesne, za gladne i žedne. Tu su aktivisti koji se bore za prestanak ratova, za socijalnu pravdu, za prava obespravljenih žena, djece, manjina …

Među njima je puno iskrenih, samozatajnih, odlučnih pojedinaca koji su spremni žrtvovati čak i svoj život za ostvarenje boljeg života na ovome svijetu. Ali što se zbiva kada nestane idealizma, kada se prosvjedni skup završi, kada svi odu doma?

Postaje li mir još samo jedan kultorološki artikal, simbol koji će se ispeglati na nečiju majicu ili će se otisnuti na nekakvom bedžu?

U svojoj autobiografiji „Long Loneliness“ („Duga usamljenost“) legendarna katolička socijalna aktivistica, Dorothy Day kaže da mladenačka čežnja za boljim svijetom ponekad ima previše toga zajedničkog s nihilizmom i sebičnošću. Mladi ljudi idealiziraju promjene ali su rijetko spremni početi od sebe samih.

Ako s jedne strane ovaj svijet preko politike, kao transmisije centara moći, ne želi mir nego potiče nemir i ako s druge strane i naj dobronamjerniji pojedinac mir promatra kao nešto što je on sam u stanju ostvariti, onda je jasno kako ovim svijetom dominira nemir. I da mira nema. I da ćemo teško doći do njega.

I koji je onda izlaz?

Jedino Kristov mir. 
Mir kojeg ovaj svijet odbacuje, prezire, zaboravlja.

Ali, kažete vi, pa danas, kao nikad u povijesti, svi govore kako je mir nužan, nophodan. Bez njega se ne može. Da, od običnih, pa sve do elektroničkih čestitki, ova naša kultura je preplavljena jezikom mira. Fraze kao „mir i dobra volja“ već su postale izlizane od enormne upotrebe. Postale su slogani, klišeji iza kojih da skoro više ničega nema. Gole fraze.

U osobnim razgovorima često čujemo poruke „mira“, a politika i mediji govore o dobro naoružanim „mirovnim snagama“ koje su poslane u područja zahvaćena ratom.

Vjernici, tijekom svete mise, jedni drugima pružaju ruku govoreći „Mir s tobom.“, a svećenici završavaju službu Božju riječima: „Idite u miru.“

Kako bi samo bio drugačiji ovaj naš svijet kada sve to ne bi u biti bile obične fraze i kada bi one uistinu dolazile iz dubine našeg srca.

Prorok Ezekiel govori: 
„Jer narod moj obmanjuju govoreći ‘Mir’ kad mira nema.“ (13,10)

Ljudi koji žive u nemiru se boje. Žele se u strahu skriti. Skrivanje je neizbježno ljudsko stanje i započelo je jako rano.

„Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu.“
(Postanak 3,8)

U ovonedjeljnom čitanju iz Ivanovog Evanđelja vidimo sličnu matricu. Učenici su se skrili u kući, iza zaključanih vrata, jer su se bojali vlasti koja je upravo ubila njihovog učitelja. Nemir je zavladao njihovim srcima.

Kada čujemo kako je došlo do neke oružane pljačke, do ubistva, premlaćivanja, do nasilja bilo kakve vrste, velika većina nas želi učiniti isto. Želimo se sakriti. Od Boga, od drugih ljudi i od sebe samih. Nasilje i zločin nas čine nemirnima, ali ne zato što su to neke neobične stvari, nego zato što nas podsjećaju na to koliko smo u biti ranjivi i koliko smo smrtni.

I imamo pravo bojati se.

Prosvjetiteljski, znanstveni, racionalni etos, koji prožima našu kulturu, nas je jednostavno hipnotizirao i mi vjerujemo da sa svakim novim medicinskim, biološkim, kemijskim, genetskim otkrićem, i sa svakom novom psihološkom metodom, mi napredujemo kao vrsta.

A to je laž. Najobičnija laž.

Psihologija nas bezočno laže i uvjerava nas da je ona u stanju „pokrpati“ sve naše „rasklimane“ veze i odnose, i uvjerava nas da ćemo tada uistinu biti „sigurni“ i „mirni“.

Ali mi sigurni nismo.
Nismo ni mirni.
Mi smo ranjivi.
I nemirni.
Zato se i skrivamo.

Skrivamo se u svojem poslu, u svojem hobiju, u alkoholu, neumjerenom jelu, u drogi, u seksu. Skrivamo se u politici, u udrugama. Skrivamo se u štedljivosti, u vitaminima, u tjelovježbi, u niskokaloričnim dijetama. Skrivamo se u svemu i svačemu.

Ali gdjegod se mi odlučili sakriti, svi ćemo se mi, u biti, sakrivati od iste stvari – od svoje ranjivosti, od svojeg nemira, od svoje smrtnosti.

Ako je težnja za skrivanjem neizbježan dio našeg života, onda je čežnja da nas pronađu univerzalna ljudska želja.

Kada se je Isus pojavio među svojim nemirnim i posakrivanim učenicima i kada je rekao „Mir vama!“ on im je u biti rekao „Ne morate se više skrivati. Ne morate više biti u tami, izolirani, usamljeni, u strahu. Ne treba više nemir vladati srcima vašim.“
I onda im je pokazao svoje rane i kao da im je rekao „Ja razumijem vaš nemir i vaš strah. Ja sam se znojio krvavim znojem dok sam se molio. Ja sam visio prikovan na križu. Ja znam kako to izgleda umrijeti.“

I ove iste riječi su upućene i nama – danas.

Upućene su nama kršćanima koji se skrivamo po bezbrojnim skrovištima ove naše kulture. Ove riječi su i za nas kako bi nas ohrabrile da priznamo svoje nemire, svoje strahove i da priznamo svoje grijehe. Ove riječi su i za nas kako bismo izišli iz svojih skrovišta i kako bismo se pridružili svojim prijateljima.

I bilo bi divno kada bi na ovome sve i završilo. Ali Isus nastavlja dalje.

„Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ Dakle, on im govori da trebaju ići tamo, u susret onome, što ih je i prepalo, što je unijelo nemir u njihova srca i što ih je natjeralo na skrivanje.

Ako je skrivanje od straha univerzalno ljudsko stanje onda je dolazak na mjesto straha središte Kristovog poziva nama. Učenici bi najradije ostali iza dobro zaključanih vrata ali ih Isus šalje naprijed. Možda čak i u smrt.

Nas Isus često šalje tamo gdje mi najradije ne bismo išli. I nema obećanja da ćemo tamo biti sigurni. Jedino što Isus čini jest da nam pokazuje svoje rane i kao da nas podsjeća da se uistinu imamo čega bojati. Jer je ovaj svijet opasan. 
U stanju nas je raniti. I ubiti.

Ali ako nam Isus ne jamči sigurnost – on nam daje svoj mir. Nije to mir ugodnih osjećaja, nego je to mir spoznaje da smo u službi Božjoj, neovisno u kojoj se situaciji nalazili.

Svi Isusovi učenici, osim Ivana koji je prognan na otok Patmos, ubijeni su. Živjeli su običnim životom bacajući svoje mreže prije nego što su upoznali Božji mir, koji je ispunio do vrha njihova srca i koji ih je poveo putem Istine i Života.

Ovaj naš svijet i dalje stenje iščekujući svoje otkupljenje. Jadikovka se njegova čuje s jednog na drugi kraj ove naše zemlje. Koliko se još krvi treba proliti prije nego što onaj, za kojeg su greškom mislili da je vrtlar u uskršnje jutro, ne zasadi ponovno vrt?

Samo Bog to zna.

U međuvremenu možemo upoznati paradoksalni mir kojeg Isus pruža. Mir koji nam daje hrabrosti suočiti se sa stvarima kojih se bojimo. I to sve do dana kada se ponovno nađemo još jednom u vrtu, ali ovaj put bez razloga za skrivanjem.

„Mir Božji, ne to nije mir, to je borba, sukob i razdor u svitak zamotani. Pa ipak molimo samo za jedno – za čudesni mir Božji.“ 
(„Baciše svoje mreže u Galileji“)

Cijelu emisiju možete preuzeti ovdje!

Ivica Ursić

 

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

Promocija knjige “Kako pronaći posao i pobijediti nezaposlenost” danas u Splitu

Objavljeno

- datum

Promocija motivacijsko-pravnog priručnika “Kako pronaći posao i pobijediti nezaposlenost”, autora Marlona Macanovića, održat će se večeras, 23. studenog 2017, u 19 sati, u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu.

Knjigu će predstaviti Jasminka Lemo, predsjednica Udruge nezaposlenih SDŽ i Alen Čurin, predsjednik Udruge Dalmatinski potrošač.

Predstavljenje će moderirati, Ivica Ursić, novinar i publicist.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

POVJERENJE

Objavljeno

- datum

Kome se mogu povjeriti s tajnama mojim najdubljim?

Kome se mogu povjeriti kada se svijet moj raspada?

Kada svatko laže i vara

Kome ja srce svoje povjeriti mogu?

 (Jodie Phillips)

Što je povjerenje? Kako ga definirati? Je li to uistinu koncept koji djeluje? Imaj povjerenja u ovo, budi nepovjerljiv prema onomu, ova je osoba vrijedna povjerenja, a ova ni slučajno.

Zebru koristimo kako bismo sigurno prešli neku prometnu ulicu i ta zebra je u biti povjerenje koje bi nas trebalo sigurno prevesti, odnosno provesti, kroz potencijalno nesiguran svijet. Ali koliko je vas doživjelo da ga skoro nasred zebre pokupi neki automobil? Nasred zebre povjerenja?

Čini mi se da čujem mnoštvo uzdaha. Skoro od svakog od vas. Daleko više potvrdnih nego odričnih glasova.

Pitamo se, zašto povjerenje, prije ili kasnije, ne uspije? Zašto uvijek netko iznevjeri naše povjerenje? Zašto uvijek netko izda? Malo je danas povjerenja među ljudima. Radilo se to o politici, biznisu ili medijima, čini se da nitko nije voljan ili nije u stanju bilo kome vjerovati na riječ, u nečije poštenje, u nečije domoljublje. Pa zar je onda ikome više čudno što živimo u maksimalno polariziranom ozračju, kada je atmosfera koja nas okružuje nabijena potencijalnim iskrenjem koje tjera na sukobljavanje?

Nema šanse za bilo kakvu suradnju tamo gdje ne vlada povjerenje. Nema šanse ni za kakvu zdravu diskusiju, za sučeljavanje suprotstavljenih mišljenja, među ljudima. Umjesto toga imamo skoro pa „ratno stanje“ u kojemu se svaki prljavi trik drži opravdanim.

Povjerenje, recimo u „leadershipu“ je temeljna stvar. Možda je baš zato toliko stresa na našim radnim mjestima, jer svjedoci smo da toga povjerenja ozbiljno nedostaje. Ako vođe ne vjeruju svojim podređenima, ili moraju čitav posao obavljati sami ili moraju neprestano provjeravati je li posao dobro i na vrijeme obavljen. I jedno i drugo povećava pritisak i opterećenje i lidere uvaljuje u aktivnosti na koje ne bi trebali trošiti svoje vrijeme.

Naravno podčinjeni jako brzo shvate da se u njih nema povjerenja. Ne samo što to stvara otrovnu atmosferu nego povećava pritisak također i na podređene. Šef koji vam rutinski ne vjeruje ne će vas poduprijeti ili vam doći u pomoć ako nešto krene naopako. Jedini način kako se možete zaštititi jest ne dati mu prigodu da vas uhvati u griješci.

Kako to učiniti?

Izbjegavajući rizik. Ne težiti za inovacijama. Ne iznositi svježe ideje.

Radi samo ono što ti se kaže, pa makar to bilo i krivo. Ne pokazuj inicijativu i uvijek štiti svoja leđa i to pod bilo koju cijenu.

Kažu da se povjerenje treba zaslužiti. Krivo.

Povjerenje najprije treba besplatno dati.

Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Mateju čuvena je parabola o talentima.

Riječ talent ima dvojak smisao. Njezino originalno značenje na grčkom jeziku, koje pronalazimo u Novom Zavjetu, odnosi se na veliku sumu novca. Jedan talent otprilike bi odgovarao novcu kojeg bi običan radnik zaradio tijekom 15 godina svojega rada. Bilo kako bilo, ili bilo koliko bilo, riječ je o izuzetno velikoj količini novca.

Drugo značenje riječi talent proizlazi iz jedne od interpretacija ove parabole. Baš kao što gospodar povjerava svojim slugama novac, tako Bog povjerava svakome od nas određene sposobnosti. Talente. Zato i kažemo da je netko nadaren, da ima za nešto talenta.

Ali današnja parabola ne govori o novcu. Današnja parabola ne govori ni o sposobnostima. Današnja parabola govori o nečemu puno važnijem. Ona govori o povjerenju.

Priča počinje činom povjerenja. Gospodar odlazi na putovanje. Povjerava svoje bogatstvo trojici slugu. Svakome daje drugačiji iznos novca, ali svaki od njih dobiva veliki iznos. Jedan ili dva ili pet talenata. Jasno je da gospodar vjeruje svakome od svojih slugu. On im novac daje čak i bez ikakvog naputka što im je s njim činiti. Daje im ga u povjerenju da će oni sami znati što bi s tim novcem bilo najbolje učiniti.

Nakon dugog izbivanja gospodar se vraća i dok dvojica slugu udvostručuju povjerene talente, treći kaže da je zakopao novac. Razlog? Strah od gospodara. Njegovo povjerenje u gospodara ravno je nuli, pa je on sveo i svoj financijski rizik na nulu. U isto vrijeme on je reducirao na nulu i samu mogućnost bilo kakvog dobitka.

Ono što gospodar naglašava u odnosu na svoje sluge nije njihov profit nego njihova vjernost. On ne hvali više onoga slugu koji je udvostručio 5 talenata od onog koji je udvostručio 2 talenta. Svaki od njih biva jednako pohvaljen.

“Valjaš, slugo dobri i vjerni!“

I svaki dobiva isti poziv.

„U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'”

Prema trećem slugi gospodar pokazuje da bi bio spreman prihvatiti bilo što, pa čak i ulaganje novčara, što bi gospodaru donijelo barem kamate, ali to je trebalo biti učinjeno iz vjere, a ne iz straha.

Dakle gospodar vjeruje svojim slugama, a sluge, barem prva dvojica, uzvraćaju povjerenje gospodaru i djeluju iz vjere, a ne iz straha. Treći sluga želi oslikati ružnu sliku svoga gospodara. Na toj slici je gospodar pohlepan i zahtjeva isključivo uspjeh. Ono što ovaj sluga dobiva za svoj trud jest odbacivanje, a on se toga baš i boji. On je u biti uskogrudan čovjek koji ustrajava na tome da je i njegov gospodar jednako tako uskogrudan.

Ona prva dvojica slugu su prepoznala velikodušnost gospodara. Ogroman novac kojeg im je povjerio otkriva čovjeka koji je velikodušan, koji preuzima rizik, koji ih prihvaća i koji ih poštuje. Kada su sebe prepoznali kao one kojima je toliko toga povjereno oni se osjećaju snažni i spremni i sami ući u rizik s novcem. Ljubav koju im je gospodar pokazao nadjačava strah od eventualnog neuspjeha.

Oni shvaćaju da gospodar koji se na taj način odnosi prema svojim, ajde nazovimo ih tako, financijskim managerima, u biti je više zainteresiran za njih, kao osobe, nego za eventualni profit.

Ova priča u biti naglavce okreće standarde našeg svijeta. Ona nam govori da nije najgora stvar, koja nam se može dogoditi, neuspjeh. Najgora stvar koja nam se može dogoditi jest da mi Boga držimo za nekoga tko će nas odbaciti kada pogriješimo i kada nismo uspješni.

Priča nam govori da nije najgore izgubiti. Najgore je nikada ne riskirati. U Božjim očima, strah koji drži blago zakopanim u zemlji, jest u biti čisti čin nevjere. Sloboda koja stavlja to blago u rizik, koji čak može završiti gubitkom, čin je vjere.

Mi možemo učiti iz svojih neuspjeha i najčešće neuspjeh čovjeka najbolje i poduči ali strah nas nije u stanju ničemu podučiti. Sve dok ga ne ostavimo za sobom.

Radosna vijest Evanđelja daje potpuno novi smisao uspjehu i sigurnosti. Uspjeh se ne nalazi u gomilanju onoga što nikada ne ćemo moći iskoristiti, nego u sposobnosti preuzimanja rizika odgovarajući na Božji poziv.

Sigurnost se ne nalazi u potiskivanju bilo kakvog rizika nego u oslanjanju na Boga koji vjeruje više nama nego što mi sami sebi vjerujemo.

Parabola o talentima nije parabola o novcu ili o sposobnostima. To je priča o povjerenju, priča o riziku. To je priča o našem životu. Ono što je važno zapamtiti jest da Bog ne zahtjeva od nas uspješnost nego vjernost. Ono što je važno nije novac ili sposobnosti same po sebi, nego naše odluke da koristimo svoje talente na način koji pokazuje našu volju riskirati i vjerovati.

Riskirati za Boga i vjerovati Bogu.

Mi nikada nismo tako ranjivi nego kada se nekom povjerimo.

Ali paradoksalno je da ako nemamo povjerenja

mi nismo u stanju pronaći ni ljubav ni radost.

Walter Anderson

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

ADIO PAMETI

Objavljeno

- datum

„Mudar čovjek uči na tuđim pogreškama,

običan čovjek uči na vlastitim,

budala ne uči ni na čijim.“

Na sjednici vlade ukaže se premijeru anđeo i reče mu da će ga, za uzvrat što je bio nesebičan i pošten političar, Bog nagraditi. Za nagradu je trebao izabrati između beskrajnog bogatstva, mudrosti ili ljepote. Bez imalo oklijevanja premijer izabere beskrajnu mudrost. „Izabrano!“ reče anđeo i nestane među oblacima. I sve se ministarske glave okrenuše prema premijeru. Nakon poduže šutnje jedan od ministara prozbori: „Reci nešto.“ Premijer ih pogleda i reče: „Trebao sam uzeti novac.“

U ovoj fantaziji postoji nesebičan i pošten političar i postoji teza da će netko izabrati mudrost umjesto novca. Zato se ovo i zove fantazija. Naravno, na kraju premijer „dolazi pameti“, sve sjeda na svoje mjesto i mi smo opet u realnosti svakodnevnice. Čovjek bira materijalno umjesto duhovnog. Postupa po mudrosti svijeta.

Koliko smo samo puta čuli: „To ti je mudar čovjek. Pametan je on. Zna.“ A s druge strane koliko smo samo puta čuli, a i sami uzviknuli: „Pa čovječe, jesi li ti normalan? Jesi li ti lud? Šta ti je?“

Mudar? Lud?

Ne treba nama ni psiholog ni psihijatar već ćemo se mi sami svrstati u jednu od ove dvije skupine ili će nas ovaj svijet pospremiti bilo među lude, bilo među mudre. Često neka naša postupanja iznenade i nas same, pa se post festum znamo lupiti šakom o čelo i s nevjericom promatrati posljedice svojih gluposti.

Dolaskom višestranačja i demokracije logično je zapitati se: „Jesu li izbori test naše mudrosti, odnosno naše ludosti? Što izbori pokazuju? Našu ludost ili možda našu mudrost?“

E sada je veliko pitanje o kojoj to mi mudrosti i o kojoj to mi ludosti uopće zborimo? Je li to uistinu lako razlikovati?

Ako „proguglate“ pojam „mudrost“ Wikipedija tvrdi:

v      Mudrost je pojam koji označava duboko znanje, uvid, dobro rasuđivanje. Ljudi koji teže mudrosti nazivaju se filozofima (gr: filia – ljubav, sofia – mudrost).

v      Onaj tko se okreće mudrosti nalazi vremena za duhovno usavršavanje, ne dopuštajući da ga “progutaju” zahtjevi praktičnog života.

v      Tradicionalna predstava mudraca po pravilu podrazumijeva stare ljude.

Moraš, dakle, imati duboko znanje, uvid (valjda u činjenice?) i moraš dobro rasuđivati, ne smiješ dopustiti da te pojede svakodnevni ritam života i trebao bi biti star. Valjda što stariji to pametniji. Odnosno mudriji.

Ali kako sve to pomiriti? Kako doći do znanja, kada je znanje moć, a moć je uvijek u rukama onih koji je nikome ne žele dati? Kako doći do uvida u potrebne činjenice, kad su svi transkripti već poodavno razdijeljeni? Kako kao starac možeš više išta? Zar ne kaže baš narodna mudrost: „Sidina u glavu, pamet u stranu.“? (Dobro, da se kosa i „piturati“)

Bog ima svoju mudrost i svijet ima svoju mudrost. Božja je mudrost jedina koju čovjek treba tražiti. Jedina. Ali pitam se tko to danas traži Božju mudrost? Rijetki, da ne kažem nitko. Svi smo navalili na ovu svjetsku i baš kao što su nekada alkemičari žarko iskali „kamen mudrosti“ (lapis philosophorum) tako i mi danas nastojimo ostvariti „veliki cilj“, a to je prelazak iz stanja „običnog čovjeka“ u stanje „čovjeka boga“. Zato nam i nije nešto napeta Božja mudrost kad već imamo svoju ljudsku.

Kada čovjek prvi put pročita ili čuje ovonedjeljno čitanje o deset djevica, od kojih pet bijaše ludih, a pet mudrih, zaboli ga glava. Promovira li ovaj tekst u biti sebičnost, jer mudre djevice glatko odbijaju posuditi svoje ulje ludim djevicama (Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’)?

I što je to s vratima koja se zatvaraju samo zato što je čovjek malo okasnio? A i to ulje, zašto je najedanput toliko bitno? Jer ako nemaš velike količine ulja u pričuvi … vodi brigu o ulju, to je važno … glavno da ti imaš dovoljno ulja, a za druge ne vodi brigu … ‘ko im je kriv što su ostali bez ulja … nisu oni tvoj problem … ulje … ulje i opet ulje.

Zbunjuje sve to, zar ne?!

Ispada da ova parabola stavlja na kušnju sve ono što smo do sada čitali i slušali. Ako je briga o sebi samome glavna poruka Evanđelja onda se čudo s kruhom i ribicama ne bi nikada dogodilo. Ne bi Isusu tada palo na pamet ni mrdnuti kada je vidio sav onaj silni narod kako je gladan. (A šta nisu ponijeli koji sendvič?)

Je li ovo promocija materijalizma?

Zagovara li se ovdje samo ono – imati?

Je li ovo sugestija kako mudro „proživjeti“ i „preživjeti“?

Pogledajmo možemo li se i mi sami prepoznati u ovoj paraboli.

Ima nas koji vole uvijek biti pripravni. Makar išli negdje na jedan ili dva dana, nose se stvari za tjedan dana. Makar išli u pustinju nose se skije, jer nikad se ne zna, s ovim klimatskim promjenama, kad će snijeg pasti, zar ne? Mnogi se u životu vole pripremiti za sve eventualnosti. Police osiguranja za obitelj, za kuću, za auto, za kućne ljubimce. Kontrolni pregledi svakih šest mjeseci. Mjesto u staračkom domu. Grobnica na groblju.

Sve to ovaj naš svijet naziva – mudrim.

Mi smo dio kulture koja planiranje drži nečim svetim i drži mudrim svakog onog koji je pripravan za svaku eventualnost i za sve nepoznato što bi trebalo eventualno naići na životnom putu. Zato smo i ljuti kad stvari krenu mimo naših planova. Tada sami sebi sličimo na nezrele, neodgovorne, pa čak i lude osobe, koje ne znaju što im je činiti u životu. (E da sam bio pametniji, mudriji, lukaviji, bolje pripremljen … e da sam?)

Sve to ovaj naš svijet naziva – ludim.

Ova nam je parabola zato jako bliska. Svakodnevna. Životna.

Mi baš i ne simpatiziramo onih pet mudrih djevica koje su se pojavile sa svojim pričuvnim uljem („ma šta se prave pametne“) ali istina je da smo se možda u njima prepoznali i da bi baš takvima dali svoje glasove na izborima („neka nas vode mudri i pripremljeni, ako znaju sebi znati će i nama“).

I koja je onda ovdje poruka?

Ako je to poruka o pripremljenosti onda nam je takvu poruku mogao prenijeti svaki skaut koji je savladao neko vještarstvo ili svaki agent osiguranja.  Je li uistinu to poruka?

Budi pripravan, vodi računa da ti „ne pofali ulja“ i zapamti samo budale daju drugima. Pomalo depresivno, zar ne?

Na jednom duhovnom seminaru su tumačili polaznicima što to znači biti kršćanin. Donijeli su uljnu svjetiljku, upalili je i simbolički su pokazali da je kršćanin „svjetlo svijeta“. Kako je u svjetiljci bilo jako malo ulja ona je gorjela samo nekoliko trenutaka.  Upitali su polaznike: što se događa kada ulja nestane?  Svjetiljka se ugasi i ti više nemaš što dati od sebe, a kršćanin bez ulja nikome ne može biti svjetlo, ma kako to on žarko želio.

Dakle što kršćanina napunja duhovno kada presuši? Gdje pronaći Boga kako bi se tvoja svjetiljka opet napunila i svijetlila? Jer presušio si. Dogorio si. A kada si bez ulja nikome ne možeš biti svjetlo.

Ima stvari koje čovjek može obaviti isključivo sam. Postoje neke pričuve koje jedino sami možemo stvoriti. Ne možeš posuditi nečiji mir u duši ili nečiju ljubav prema Bogu.  Ne funkcionira to. Ni slučajno. Sam to moraš ostvariti.

Moraš biti mudar i naučiti što te ispunja duhovno i onda budi siguran da to i poneseš sa sobom, i to u svakom trenutku svoga života da imaš sa sobom, jer će ti to zasigurno jako često i trebati.

I još nešto – ponestati će ti tog duhovnog goriva. Vrijeme će ti pobjeći. Biti će kasno. Oči će se sklapati.  Jer savlada nas san. Svi mi pozaspemo. I odgađamo neke stvari.

A onda čujemo viku: „ Evo ga! Dolazi!“

Vrijeme je!

A ti nisi ponio pričuvno ulje.

A već je kasno. I ne vidi se. I vrata se zatvaraju.

To je možda ono i najteže u ovoj paraboli.

Doći će vrijeme kada ćemo morati osloniti se na ulje koje smo ponijeli, koje imamo sa sobom, tu, baš tu, pri sebi. To će biti ulje koje smo mukotrpno prikupljali i čuvali. Ne ulje naših dobrih namjera i naših dobro pripremljenih dugoročnih planova nego ulje koje nas duhovno pokreću baš u ovom trenutku. Doći će od tamo gdje vidimo Boga, danas.

A gdje je to?

Pa, Isus nam sam govori gdje je.  „Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.“

(Matej 25, 35-36)

Eto gdje je ulje.

Eto gdje se trebaju naše svjetiljke napuniti.

Eto gdje čovjek ispunjen Božjom mudrosti pronalazi način kako dalje.

Tu mi skupljamo plodove duha: ljubav, radost, mir, strpljenje, ljubaznost, velikodušnost, vjernost, nježnost, samo-kontrolu. Sve one stvari koje ne možemo ponijeti iz knjižnice ili koje ne možemo posuditi kod svog najbližeg susjeda.  Sve one stvari koje su baš tu za nas da ih pokupimo, a mi nikada nismo bili pripravni to učiniti.

Već su počele lagane pripreme za naredne predsjedničke i redovite parlamentarne izbore. Ne ćemo se okrenuti i već ćemo svi razglabati i razmatrati koga i zašto zaokružiti. Izbori će doći i proći. Vjerojatno će za njima uslijediti neki drugi. Treba nam mudrosti kako ne bi napravili gluposti. Treba nam mudrosti kako bi predvidjeli posljedice svojih gluposti. Ali ako nismo u stanju biti mudri u nečemu što se ponavlja kako ćemo biti mudri u nečemu što nema popravni ispit?

Zato se napunimo Božjom mudrosti, kako za naredne izbore tako i za svakodnevni svoj život, a poglavito kako bi mirni i radosni dočekali Drugi Advent.

Tako čine mudri.

A ludi?

„Ako li kome od vas nedostaje mudrosti,

neka ište u Boga koji daje svima obilato,

bez prigovora, i dati će mu se.“

(Jakovljeva poslanica 1,5)

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.