Connect with us

Ivica Ursić

„Mir je tako dragocjen da bih za njega dao sve osim istine.“

Objavljeno

- datum

„Mir je tako dragocjen da bih za njega dao sve osim istine.“
(Matthew Henry)

Živimo u nemirnim vremenima. 
Nemir dominira u nama i oko nas.

Politički, gospodarski, financijski i ekološki pokazatelji jasno ukazuju kako bismo uistinu i trebali biti zabrinuti. I da nam san ne bi trebao tako lako padati na oči.

Giuseppe de Santis, poznati talijanski sineast, 1950. godine snima film „Non ce pace tra gli ulivi“ („Nema mira među maslinama“) u kojem, kao uvjereni komunist, propagira klasnu borbu, a sve na primjeru nemira u Italiji 1948. godine, i sukoba između ljevice i desnice.

Maslina, kao i bijela golubica, simbol je mira ali je isto tako baš ona, u povijesti čovječanstva, ponajviše svjedočila bezbrojnim nemirima i sukobima na ovim našim područjima. Koji traju i dan danas.

Ali povijest znamo ili bismo je barem trebali poznavati. Ono što ne znamo, a sve u kontekstu mira i nemira, jest današnjost. Niti znamo, niti želimo znati, da smo uvučeni u život kojeg definira – nemir.

Nemir zbog svjetske situacije (ratovi, terorizam, kataklizme, ekologija, klimatske promjene, nafta, voda, novac).

Nemir zbog regionalne situacije (Zapadni Balkan, BiH, Srbija, „region“).

Nemir zbog naše situacije (posvađanost nacije, neugasli komunistički mentalitet, neprovedena lustracija, neokomunisti i kriptokomunisti na vlasti, rasprodaja zemlje, zaboravljeni branitelji, stigmatiziran Obrambeni rat i Hrvati u BiH).

Nemir zbog situacije na obiteljskom planu (rastakanje obitelji, paralelni svjetovi, poguban utjecaj mass medija, nametanje devijantnog sustava obrazovanja, opća haranga protiv Crkve, abortus, eutanazija, istospolni brakovi).

Nemir u osobnom životu (nestabilnost u zaposlenju, porast teških bolesti, gubitak samopouzdanja, tjeskoba, sebičnost, depresija).
Ne postoji segment ljudskog života koji nije zahvaćen nekom vrstom nemira.

I svi mi (navodno) želimo i sanjamo mir. I ništa drugo.

Kako je ono pjevao John Lennon? 
„Give peace a chance …“

Što je Neville Chamberlain rekao, mašući komadićem bijelog papira, kojim je predao Čehoslovačku Adolfu Hitleru? 
„Donosim vam mir u naše dane …“

Što svaka misica odgovara kada je upitaju što bi to ona poželjela?
„Pa znate … mir u svijetu …“

I to je mir kako ga vidi čovjek. Mir kako ga vidi ovaj naš svijet.

U svijetu je jako puno različitih aktivista koji se bore za vrijedne ciljeve. Za zaštitu okoliša, za beskućnike, za bolesne, za gladne i žedne. Tu su aktivisti koji se bore za prestanak ratova, za socijalnu pravdu, za prava obespravljenih žena, djece, manjina …

Među njima je puno iskrenih, samozatajnih, odlučnih pojedinaca koji su spremni žrtvovati čak i svoj život za ostvarenje boljeg života na ovome svijetu. Ali što se zbiva kada nestane idealizma, kada se prosvjedni skup završi, kada svi odu doma?

Postaje li mir još samo jedan kultorološki artikal, simbol koji će se ispeglati na nečiju majicu ili će se otisnuti na nekakvom bedžu?

U svojoj autobiografiji „Long Loneliness“ („Duga usamljenost“) legendarna katolička socijalna aktivistica, Dorothy Day kaže da mladenačka čežnja za boljim svijetom ponekad ima previše toga zajedničkog s nihilizmom i sebičnošću. Mladi ljudi idealiziraju promjene ali su rijetko spremni početi od sebe samih.

Ako s jedne strane ovaj svijet preko politike, kao transmisije centara moći, ne želi mir nego potiče nemir i ako s druge strane i naj dobronamjerniji pojedinac mir promatra kao nešto što je on sam u stanju ostvariti, onda je jasno kako ovim svijetom dominira nemir. I da mira nema. I da ćemo teško doći do njega.

I koji je onda izlaz?

Jedino Kristov mir. 
Mir kojeg ovaj svijet odbacuje, prezire, zaboravlja.

Ali, kažete vi, pa danas, kao nikad u povijesti, svi govore kako je mir nužan, nophodan. Bez njega se ne može. Da, od običnih, pa sve do elektroničkih čestitki, ova naša kultura je preplavljena jezikom mira. Fraze kao „mir i dobra volja“ već su postale izlizane od enormne upotrebe. Postale su slogani, klišeji iza kojih da skoro više ničega nema. Gole fraze.

U osobnim razgovorima često čujemo poruke „mira“, a politika i mediji govore o dobro naoružanim „mirovnim snagama“ koje su poslane u područja zahvaćena ratom.

Vjernici, tijekom svete mise, jedni drugima pružaju ruku govoreći „Mir s tobom.“, a svećenici završavaju službu Božju riječima: „Idite u miru.“

Kako bi samo bio drugačiji ovaj naš svijet kada sve to ne bi u biti bile obične fraze i kada bi one uistinu dolazile iz dubine našeg srca.

Prorok Ezekiel govori: 
„Jer narod moj obmanjuju govoreći ‘Mir’ kad mira nema.“ (13,10)

Ljudi koji žive u nemiru se boje. Žele se u strahu skriti. Skrivanje je neizbježno ljudsko stanje i započelo je jako rano.

„Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu.“
(Postanak 3,8)

U ovonedjeljnom čitanju iz Ivanovog Evanđelja vidimo sličnu matricu. Učenici su se skrili u kući, iza zaključanih vrata, jer su se bojali vlasti koja je upravo ubila njihovog učitelja. Nemir je zavladao njihovim srcima.

Kada čujemo kako je došlo do neke oružane pljačke, do ubistva, premlaćivanja, do nasilja bilo kakve vrste, velika većina nas želi učiniti isto. Želimo se sakriti. Od Boga, od drugih ljudi i od sebe samih. Nasilje i zločin nas čine nemirnima, ali ne zato što su to neke neobične stvari, nego zato što nas podsjećaju na to koliko smo u biti ranjivi i koliko smo smrtni.

I imamo pravo bojati se.

Prosvjetiteljski, znanstveni, racionalni etos, koji prožima našu kulturu, nas je jednostavno hipnotizirao i mi vjerujemo da sa svakim novim medicinskim, biološkim, kemijskim, genetskim otkrićem, i sa svakom novom psihološkom metodom, mi napredujemo kao vrsta.

A to je laž. Najobičnija laž.

Psihologija nas bezočno laže i uvjerava nas da je ona u stanju „pokrpati“ sve naše „rasklimane“ veze i odnose, i uvjerava nas da ćemo tada uistinu biti „sigurni“ i „mirni“.

Ali mi sigurni nismo.
Nismo ni mirni.
Mi smo ranjivi.
I nemirni.
Zato se i skrivamo.

Skrivamo se u svojem poslu, u svojem hobiju, u alkoholu, neumjerenom jelu, u drogi, u seksu. Skrivamo se u politici, u udrugama. Skrivamo se u štedljivosti, u vitaminima, u tjelovježbi, u niskokaloričnim dijetama. Skrivamo se u svemu i svačemu.

Ali gdjegod se mi odlučili sakriti, svi ćemo se mi, u biti, sakrivati od iste stvari – od svoje ranjivosti, od svojeg nemira, od svoje smrtnosti.

Ako je težnja za skrivanjem neizbježan dio našeg života, onda je čežnja da nas pronađu univerzalna ljudska želja.

Kada se je Isus pojavio među svojim nemirnim i posakrivanim učenicima i kada je rekao „Mir vama!“ on im je u biti rekao „Ne morate se više skrivati. Ne morate više biti u tami, izolirani, usamljeni, u strahu. Ne treba više nemir vladati srcima vašim.“
I onda im je pokazao svoje rane i kao da im je rekao „Ja razumijem vaš nemir i vaš strah. Ja sam se znojio krvavim znojem dok sam se molio. Ja sam visio prikovan na križu. Ja znam kako to izgleda umrijeti.“

I ove iste riječi su upućene i nama – danas.

Upućene su nama kršćanima koji se skrivamo po bezbrojnim skrovištima ove naše kulture. Ove riječi su i za nas kako bi nas ohrabrile da priznamo svoje nemire, svoje strahove i da priznamo svoje grijehe. Ove riječi su i za nas kako bismo izišli iz svojih skrovišta i kako bismo se pridružili svojim prijateljima.

I bilo bi divno kada bi na ovome sve i završilo. Ali Isus nastavlja dalje.

„Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ Dakle, on im govori da trebaju ići tamo, u susret onome, što ih je i prepalo, što je unijelo nemir u njihova srca i što ih je natjeralo na skrivanje.

Ako je skrivanje od straha univerzalno ljudsko stanje onda je dolazak na mjesto straha središte Kristovog poziva nama. Učenici bi najradije ostali iza dobro zaključanih vrata ali ih Isus šalje naprijed. Možda čak i u smrt.

Nas Isus često šalje tamo gdje mi najradije ne bismo išli. I nema obećanja da ćemo tamo biti sigurni. Jedino što Isus čini jest da nam pokazuje svoje rane i kao da nas podsjeća da se uistinu imamo čega bojati. Jer je ovaj svijet opasan. 
U stanju nas je raniti. I ubiti.

Ali ako nam Isus ne jamči sigurnost – on nam daje svoj mir. Nije to mir ugodnih osjećaja, nego je to mir spoznaje da smo u službi Božjoj, neovisno u kojoj se situaciji nalazili.

Svi Isusovi učenici, osim Ivana koji je prognan na otok Patmos, ubijeni su. Živjeli su običnim životom bacajući svoje mreže prije nego što su upoznali Božji mir, koji je ispunio do vrha njihova srca i koji ih je poveo putem Istine i Života.

Ovaj naš svijet i dalje stenje iščekujući svoje otkupljenje. Jadikovka se njegova čuje s jednog na drugi kraj ove naše zemlje. Koliko se još krvi treba proliti prije nego što onaj, za kojeg su greškom mislili da je vrtlar u uskršnje jutro, ne zasadi ponovno vrt?

Samo Bog to zna.

U međuvremenu možemo upoznati paradoksalni mir kojeg Isus pruža. Mir koji nam daje hrabrosti suočiti se sa stvarima kojih se bojimo. I to sve do dana kada se ponovno nađemo još jednom u vrtu, ali ovaj put bez razloga za skrivanjem.

„Mir Božji, ne to nije mir, to je borba, sukob i razdor u svitak zamotani. Pa ipak molimo samo za jedno – za čudesni mir Božji.“ 
(„Baciše svoje mreže u Galileji“)

Cijelu emisiju možete preuzeti ovdje!

Ivica Ursić

 

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

PRESVETO TROJSTVO

Objavljeno

- datum

Vijesti, koje u posljednje vrijeme dolaze do nas, skoro su uvijek tmurne. Loše. Nepravda koja vapi do neba, iz dana u dan, raste a ljudi su, iz dana u dan, sve više frustrirani zbog svoje ekstremno ograničene sposobnosti činjenja bilo čega po tom pitanju.

Naši pokušaji borbe protiv nepravde čine se isprazni i beskorisni.

I dolazimo u napast upitati: „Gdje je naš Bog?“

Padaju mi na pamet riječi koje pjevamo na Križnom putu.

„Klanjamo ti se Kriste i blagosljivljamo te,

jer si svojim svetim križem svijet otkupio.“

To da je ovaj naš svijet potreban otkupljenja svima nam je do boli jasno.

Sami ljudski napori uvijek su nedostatni da bi se bilo koji dramatični problemi na ovom svijetu riješili.

Otkupljenje, kao besplatan dar oslobođenja iz kaosa koji inficira ovaj naš svijet, za nas je vrlo primamljivo. Ali što ove riječi, uzete iz obreda Križnog puta, znače izvan njihovog vjerničko-molitvenog konteksta?

Kako to Kristov križ iskupljuje svijet?

Uloga koju križ igra u otkupljenju svijeta, iako bitna, za nas je ljude ekstremno problematična. Tradicionalno objašnjenje uloge križa obično uključuje nešto u svezi otkupljenja, žrtve i ispunjenja Očeve volje. Ova su objašnjenja istinita ali su i subjekt nesporazuma i krivog razumijevanja pa često ili vode do skandala ili progone križ prema beznačajnosti.

Očev zahtjev Sinovljeve stravične smrti, kako bi se iskupio svijet, je skandalozan.

Kada roditelj koji voli, pitamo se mi ljudi, traži smrt vlastitog djeteta, kako bi se popravilo nešto što se je razbilo, kakav je to onda roditelj?

Pa neka je u pitanju čak i čitav svemir!?

Odbacivanje ove lažne slike Boga nažalost vodi i do odbacivanja i same kršćanske vjere.

Drugi, daleko suptilniji, i možda puno opasniji odgovor na netočno razumijevanje vrijednosti križa, oduzima križu njegovu moć i njegovu snagu.

Na djelu je filozofija, na djelu je poruka, kako su patnja, bol, muka i žrtva nepotrebni, nadiđeni, suvišni.

Križ se danas želi zamijeniti masažnom terapijom.

Križ je danas postao modni detalj, ukras blaziranog jet-seta.

Križ je danas omlitavio, jer ga se silom želi pozlatiti.

Križ je danas izgubio svoju sposobnost nadahnuća i njegova iskupljujuća moć se nastoji na svaki način omesti.

Ali odbacivanje ili, u najmanju ruku, ignoriranje križa je – katastrofa.

Potraga za mirom Božjeg kraljevstva nemoguća je bez posrtanja.

Danas je u modi pozivati ljude u tzv. duhovna pribježišta, na tzv. duhovnu obnovu, u tzv. programe u kojima će čovjek, tako kažu, ponovno otkriti sebe, svoje ja, i kroz koje će služiti sam sebi.

Sve je podređeno nekakvom smirivanju i utjesi, a rijetko tko govori o izazovu i buđenju.

Naravno nema ničega lošeg u miru i kada se čovjek osjeća dobro sa samim sobom. Dobro je činiti dobro i dobro je promovirati dobro ali utjehe nema bez žrtve, a žrtve nema bez boli.

U svakodnevnom govoru riječ žrtva obično znači „nečeg se odreći“. Znakovito je da ta definicija nastaje iz korjena latinske riječi „postati svet“, odnosno „učiniti svetim“ (sacrum = svet i facere = učiniti // sacrificium). Kršćanska tradicija prepoznaje da postati svetim svakako uključuje nečeg se odreći.

Križ je bio Kristova konačna žrtva.

Bio je to njegov konačni čin darivanja sebe samog.

Bio je to konačni izraz njegove ljubavi.

Isus je smaknut jer je odbio prestati voljeti.

Isus je odbio prestati izazivati svjetski status quo.

On je znao da je njegova životna misija bila bezgranično voljeti.

U svojoj agoniji u Getsemanskom vrtu, noć prije egzekucije, Isus je odbio bilo koji kompromis kada je njegova misija bila u pitanju.

Njegova ljubav pobjeđuje zlo.

Njegovo odbijanje da ograniči svoju ljubav, njegov čin žrtve, izravno vodi do trijumfa križa.

Njegova je ljubav apsolutno slobodna od bilo kakve sebičnosti i samodovoljnosti.

Kristov križ iskupljuje svijet, jer je to ljubav koja sjaji u mraku, a tama je ne može nadvladati.

Ta ljubav izmiruje sve stvari i donosi mir koji karakterizira sam život zajedništva Svetog Trojstva.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

SVE ZAJEDNO

Objavljeno

- datum

Nedavno je PBS Channel prikazao emisiju o tri obitelji koje su živjele u preriji. Bio je to eksperiment koji je trebao pokazati mogu li (ili ne mogu) obitelji 21. stoljeća živjeti na način kako su živjele obitelji u 19. stoljeću.

Njihova je zadaća bila sijati žitarice, saditi voće i povrće, uzgajati stoku i pripremiti se za zimu. Nakon nekog vremena različiti bi stručnjaci obavili analizu, temeljem koje bi donijeli procjenu i onda bi se ove tri obitelji mogle vratiti svom uobičajenom načinu življenja.

Tijekom eksperimenta s njima su vođeni mnogi razgovori i zanimljivo je bilo to da su svi sudionici ovog eksperimenta posebno naglašavali koliko vremena provode zajedno.

Kako nisu imali televiziju, radio, telefon, automobile i sva ostala tehnička pomagala, svi su rekli da su neprestano bili zajedno. Ta, za njih nova situacija, stvorila je u njima potrebu naučiti kako uistinu živjeti u zajedništvu.

Bio je to pravi izazov za njih, jer su do sada uglavnom živjeli na potpuno drugačiji način. Kod nekih je takav način života izazvao pravi stres, jer se nikako nisu mogli naviknuti na ovu novinu u njihovom životu.

U današnjem svijetu, skoro pa je postalo nemoguće okupiti sve članove obitelji na jednom mjestu, pa čak i kada su u obitelji vjenčanja i sprovodi.

Postali smo ekstremno mobilni, živimo i fizički daleko jedni od drugih, a naši pretrpani dnevni rasporedi ostavljaju nam jako malo slobodnog vremena za zajedništvo.

Često se netko ili nešto mora žrtvovati na oltaru životnog “uspjeha”.

Ljudi žure i uglavnom idu pravcem suprotnim od onog kojim se mi krećemo. Pokušavaju povezati kraj s krajem i često žive konfuznim životom, na rubu kaosa.

Kao posljedicu takvog života osjećaju ispraznost, imaju osjećaj izgubljenosti ili im je životom zavladala tjeskoba, apatija, ravnodušnost. Ne vide neki smisao, pa ni radost, u svome životu.

Ono što se je dogodilo na Duhove bilo je rezultat okupljanja vjernika.

Okupljanja zajedno na jednom mjestu.

Pokojni matematičar i filozof sa Harvarda, Alfred North Whitehead, tvrdio je da sva znanost zapadnog svijeta počiva na vjerovanju kako je na „samom dnu“, u samom temelju stvari – red, a ne kaos.

Modreni zapadnjački znanstvenici istražuju, ispituju, testiraju, seciraju sve do u samu srž atoma, vjerujući da će tamo „na dnu“ pronaći red i ustroj, a ne nered i anarhiju.

„Što je temelj ovog uvjerenja?“ pita se Whitehead.

I odgovara:

„Temelj je teološki koncept Logosa. Koncept Boga. Boga koji sve drži zajedno.“

Zašto se sve stvari drže zajedno?

Zato jer ih Duh Sveti drži zajedno.

Cilj ovog svijeta i njegove kulture – „kulture smrti“ jest posijati sjeme razdora među ljude, poglavito među kršćane. Stjerati ih u njihove male i sebične paralelne svjetove i na taj način zavladati ovim svijetom.

Zato su se čuli toliki glasovi protiv dolaska Svetog Oca Ivana Pavla II svaki put kada bi dolazio u Hrvatsku.

Zato „iluminati“ preko svojih šegrta i slugu, sa javne dalekovidnice, na sam dan dolaska Benedikta XVI u Zagreb, sijali sjeme razdora među vjernike.

Zato sve ove nakaradne igre i igrice oko proglašenja Blaženog Alojzija Stepinca svetim.

To vide i oni koji to ne žele vidjeti.

Vrijeme je da Crkva, konačno, u cjelosti preuzme svoju zadaću koju je dobila na Duhove, na dan svojeg rođenja.

Danas se čini da Crkva šepa kao ranjeni div, kada bi u biti trebala stupati kao pobjednička vojska.

Mi smo već pomalo umorni gledajući Crkvu u neprestanoj defanzivi.

Dosta nam je „avangardnih teologa“ koji bi mijenjali poruke Svetog Pisma i koji bi ga prilagođavali svijetu.

Dosta nam je „avangardnih popova“ koji koriste oltar kao političku lansirnu rampu s koje šalju protucrkvene poruke vjernicima tradicionalistima.

Dosta nam je „avangardnih vjernika“ koji šire defetizam i koji pokušavaju rušiti Crkvu kao njezini pripadnici.

Dosta nam je.

Uistinu nam je dosta.

Dosta nam je njih i njihovih predstava.

Na njihovu žalost Crkva nije mrtva.

Dok god živi i jedan Kristov sljedbenik živjeti će i Crkva.

Usprkos svima koji Crkvu žele „reformirati, „modernizirati“, „demokratizirati“, a u biti je žele – upokojiti.

To je, na njihovu žalost, nemoguća misija.

Ali oni ne odustaju, jer ne mogu odustati.

Ne mogu odustati, jer moraju vraćati dug.

Prodali su „dušu vragu“ i sada moraju slušati svoga gospodara.

A mi?

I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.

(Ivan 14, 16-18)

Mi imamo Duha Svetoga.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

MOLITVA NA RUBU

Objavljeno

- datum

“Ne moli za laganiji teret, nego za snažnija leđa.”

Ovo je vrijeme molitve. Svi mole.

Svi svakoga nešto mole.

Sluge mole gospodare, narod moli vlastodršce, dužnici mole vjerovnike.

Publika moli svoje idole. Sirotinja moli bogataše. Slabi mole jake.

Moli se na sve strane. Usmeno. Pismeno.

Javno i tajno.

Moli se u crkvama, u sinagogama, u džamijama.

Moli se rodbinu, prijatelje, poznanike, znane i neznane.

Moli se preko telefona, mobitela, interneta. Molitve pljušte sa svih strana.

Moli se anđele, svece i svetice.

Moli se Boga.

I sve se te brojne, u biti bezbrojne, molitve, svode na, manje više, običnu trgovinsku razmjenu. Na običan “pazarluk”. Traži se i daje se. Daje se ne bi li se dobilo. Velika burza molitava radi danonoćno.

U molitvama se laže, maže, obećava, prijeti, grozi. Otvoreno ili između redaka. Oni kojima se molitve uslišaju, oni likuju, a oni koji ostadoše s neuslišanim molitvama negoduju i mijenjaju adresu na koju će poslati svoju narednu molitvu.

Molitva nas prati od rođenja do smrti. Bila ona naša, bila ljudi kojima je stalo do nas. Rađamo se uz majčinu molitvu, uz molitve oca, i rodbine, a umiremo ili nas pokapaju moleći se za spas naše duše.

Bez molitve u životu bili bismo kao bez udova, a s molitvom čini se kao da na krilima letimo.

Različite su naše molitve. Ima onih iz dna duše, koje su više nalik golom vapaju, pa do onih silnih „mantranja“, kojima (uvjereni smo) ispunjavamo nekakve obveze i regule.

Molitva se zna izvitoperiti, pa zna prijeći u moljakanje, u najobičnije žicanje, u prošnju. Zna degenerirati sve do sluganstva kada se i sloboda nudi u zamjenu za nekoliko mrvica sa Gavanovog stola.

Mala djeca od rana moljakaju slatkiše i igračke, pubertetlije žicaju cigarete i prve poljupce, adolescenti moljakaju prolazne ocjene i veće džeparce, odrasli kume i mole bolje radno mjesto, veću plaću. Političari … e oni ne mole (osim u preizborno vrijeme) … oni obećavaju … i očekuju da će njih netko nešto moliti.

Kako stareći upadamo u sve veće i veće probleme, svoje molitve najradije upućujemo razno raznim božanstvima (novac, moć, slava) koje smo sami stvorili. Molimo se „bogovima“ koji od nas traže sve, a za uzvrat ne daju ništa.

I kada navale velike nevolje, kada dođemo do ruba, tek se tada prisjetimo prave molitve i kome nam se je moliti. Ali tada ili se ne možemo sjetiti kako moliti ili nam se je vrijeme u pješčanom satu od života prosulo kroz prste i sve čemu se možemo nadati jesu molitve dobrih ljudi koji su shvatili bit molitve, jer oni ne mole za sebe, nego nesebično mole za druge, znane i neznane, pa tako i za nas.

„Nama Hrvatima, kako stvari stoje, još samo dragi Bog može pomoći!“

Čuli ste ovu rečenicu bezbroj puta. Možda ste je i sami znali izgovoriti.

I baš u ovoj rečenici jest naš najveći problem.

Naime, mi se Bogu utječemo, mi se Bogu molimo, tek kada iscrpimo sve druge mogućnosti.

Lutamo lijevo-desno, „od Poncija do Pilata“, okrećemo se moćnicima ovoga svijeta, kucamo na njihova vrata, ponižavamo se do besrama, prosimo do gadljivosti, a sve kako bismo još jednom, po ne znam koji put, ostali „kratkih rukava“ i bili prevedeni „žedni preko vode“.

I tek tada, frustrirani i očajni, okrećemo se Bogu.

Molimo mu se. Vapimo. Zazivamo ga.

Jer smo došli na rub.

 

“Mnogi ljudi mole kao da je Bog veliki tableta aspirina.

Traže ga samo kada ih boli.“

(B. Graham Dienert)

Molitva na rubu jest molitva koju molimo kada znamo da stvari više nikada ne će biti iste. Kada znamo da će se dramatično promijeniti. Isusova molitva, u današnjem čitanju, takva je molitva.

Molitva na rubu.

Isus zna što je pred njim. Što ga čeka.

Izdaja, uhićenje, mučenje, lažno suđenje, nepravedna osuda i užasna smrt.

Naše molite „na rubu“ duboke su molitve. One nas prizemljuju. Odvajaju nas od ove neprestane jurnjave i od kaotičnog života kojeg živimo. One učvršćuju našu vjeru. Kada tako molimo onda se i samo nebo saginje kako bih nas čulo.

Isus u današnjem čitanju moli. Moli za druge. Ne za sebe. Moli za svoje učenike. Moli za sve nas koji ćemo krenuti jednog dana stopama njegovih apostola. Kao Kristovi svjedoci. Kao ljudi u ovome svijetu ali kao ljudi koji ovome svijetu ne pripadaju.

Isusova molitva je „molitva na rubu“. Isus je u tom trenutku uistinu bio, odnosno približavao se je rubu svojega zemaljskog života.

Postoje mnogi rubovi u našem životu. To su trenutci kada trebamo zakoračiti iz nečeg poznatog u nešto nepoznato.

Sve su to rubovi. Prijelomni trenutci. Točke bez povratka.

To su trenutci kada trebamo pomoć i kada se moramo odlučiti od koga tu pomoć iskati.

Priča jedan bolnički svećenik, da je jednu molitvu uvijek molio na odjelima hitnog kirurškog prijama ili na jedinicama intezivne njege. Na mjestima gdje su toliki bili na rubu.

„O Bože, podari mi riječi ili djela, ovdje, sada, što prije. Jer pojma nemam što će mi ustrebati.“

A druga njegova molitva je bila: „Isuse, bolje da se sada pojaviš.“

Kaže on da te molitve i nisu bile baš nešto stilski elaborirane, ali kaže ovaj svećenik – ja sam naprosto znao da trebam Božju pomoć.

Nije mogao sam, ovaj svijet mu nije mogao pomoći i zato je molio Boga za pomoć.

Ali ne kao zadnju nego kao prvu instanciju.

U tome je bit.

“Moliti ne znači tražiti. Molitva je čežnja duše.

To je dnevno priznanje svoje slabosti.

U molitvi je bolje imati srce bez riječi nego riječi bez srca.”

Mahatma Gandhi

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno