Connect with us

Vijesti

Miljenko Smoje bio je agent tajne službe! Donosimo dokumente…

Objavljeno

- datum

Jugoslavenska Služba državne sigurnosti (SDS) punih je šest godina držala “na oku” poznatoga hrvatskog novinara, književnika i scenarista Miljenka Smoju. Od sredine 1984. pa sve do 1989. godine SDS je nad njim imao otvorenu tzv. početnu operativnu obradu. Kontrolirali su njegove kontakte, provjeravali poštu i telefonske pozive, pokušavali su u tajnosti pretresti njegov stan i druge objekte u kojima je boravio.

Razlog? Mnogima će sigurno zvučati bizarno, no svakako je iznimno intrigantan. Jugoslavenska tajna služba sumnjala je, naime, da Miljenko Smoje surađuje s njemačkom tajnom službom BND-om (Bundesnachrichtendienst).

Proizlazi to iz dosjea SDS-a o Miljenku Smoji koji je pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Na tridesetak stranica dosjea nalazi se sažetak informacija o spomenutoj operativnoj obradi u kojoj je SDS Miljenku Smoji dao pseudonim “Izidor”.

 

Obradu protiv njega otvorio je Centar SDS-a u Splitu 22. lipnja 1983. godine, a kao razlog pokretanja navedeno je sljedeće:

“Radom po akciji ‘Kvadrat’ utvrđeno je da imenovani vrlo često putuje u inozemstvo i to baš na lokacije za koje posjedujemo podatke da su interesantne zbog održavanja kontakta operativaca BND-a s agentima iz zemlje.

Praćenjem akcije ‘Nord’ utvrđeno je da je ‘Izidor’ vrlo često boravio na Hvaru, Braču i u Brelima, odakle smo registrirali odašiljanje indikativnih poštanskih pošiljaka, interesantnih za akciju ‘Nord’. Cilj obrade je da utvrdimo eventualnu povezanost ‘Izidora’ sa stranom ob. službom, te proširivanje postojećih saznanja koja bi ukazivala na ovu povezanost”.

Zavođenje ove obrade potpisali su tadašnji šefovi SDS-ova Centra Split Mate Andrijašević i Blagoje Zelić. Iako se u ovom dokumentu navodi samo kodno ime “Izidor”, već iz upisanih osobnih podataka, datum rođenja, adresa i slično, jasno je da se radi o Miljenku Smoji. No, i najmanju sumnju otklanja službena zabilješka od istog datuma u kojoj se izravno spominje raniji prijedlog Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SRH “da se nad Miljenkom Smojom zavede prethodna operativna obrada pod pseudonimom ‘Izidor’”.

Prva informacija

Prvu informaciju o Smoji, vezano uz sumnje na suradnju s BND-om, SDS je dobio još 1970. godine, i to od svog suradnika kodnog imena “Arigo”. Pritom se spominje da je “ta veza počela preko raznoraznih ekspozitura BND-a u nekim časopisima kao što su Meriam i Cak s kojima je Smoje surađivao”. Pet godina kasnije, 1975., SDS ponovo dobiva sličnu informaciju o Smoji i opet je pod sumnjom njegova suradnja s njemačkim časopisom Cak. Zanimljivo je da je ta informacija dobivena u akciji vezanoj za Slobodnu Dalmaciju, a nosila je naziv “Magistrala”. Smoje se pritom spominje više usput, a naglasak se stavlja na ing. Siriščevića te se podsjeća da je ta osoba već suđena zbog špijunaže. On i Smoje, stoji u bilješci, odlazili su na pozive uredništva Cak u SR Njemačku, a ističe se kako iz suradničkih podataka proizlazi mogućnost da je uredništvo Caka ekspozitura BND-a. No, tek sedam godina kasnije Služba se ozbiljno počela baviti samim Smojom.

S obzirom na niz kodnih imena koja se spominju u dokumentima, željeli bismo pojasniti da je akcija “Kvadrat” zapravo bila dugogodišnja akcija SDS-a usmjerena otkrivanju BND-ovih “uporišta” u inozemstvu, a u sklopu nje su odrađivane brojne druge akcije, sve s ciljem otkrivanja operativaca te tajne službe, njihovih suradnika i informatora, odnosno cijele agenturne mreže. Tako je jedna od podakcija nosila spomenuto kodno ime “Nord”, a cilj joj je bio pokrivanje “indikativnih” poštanskih pošiljaka iz Jugoslavije, kako bi se utvrdio primatelj, odnosno potencijalna ekspozitura BND-a.

Dakle, SDS je kroz akciju Kvadrat uočio da Smoje često putuje na lokacije na kojima se vjerojatno održavaju kontakti s operativcima BND-a. “Nepotpunom provjerom utvrđeno je da je u 5 interesantnih vremenskih perioda iz akcije ‘Kvadrat’ Smoje u tri navrata boravio na navedenim lokacijama. Ova je činjenica sama po sebi vrlo indikativna, tim više što od ranije imamo raznoraznih navoda koji bi ukazivali na njegovu vezu s nekim stranim ob. strukturama”, napisali su šefovi splitskog SDS-a prilikom zavođenja obrade nad Smojom.

Osam mjeseci kasnije, početkom 1984., načelnik Andrijašević piše izvještaj o “Izidorovu” boravku u Trstu i Monfalconeu, gdje je s njim bila i njegova supruga. Napominje se kako su iz Splita otputovali u Rijeku brodom Ilirija unatoč velikom nevremenu. SDS je zabilježio da je Smoje tada u Trstu kontaktirao doktora Vojka Žagara, austrijskog državljanina, podrijetlom iz Splita koji živi u Trstu i povremeno dolazi u SFRJ.

“Prema neprovjerenim saznanjima, Žagar je 50-ih godina dolazio na jugoslavenske brodove u Trstu u cilju prikupljanja obavještajnih podataka od naših pomoraca. Smatramo da navedeno putovanje ‘Izidora’ ne može biti slučajnost jer se u potpunosti uklapa u termine iz akcije ‘Kvadrat’ i ‘Trezor’, što nameće obavezu da prilikom sljedećeg putovanja ‘Izidora’ poduzmemo mjere tajnog praćenja u inozemstvu u cilju dokumentiranja njegovih kontakata”, zapisao je načelnik Andrijašević. U svibnju 1984. SDS je zabilježio Smojin razgovor sa Žagarom, koji im je samo potkrijepio sumnje. Žagar je, naime, rekao Smoji da “u srijedu 9. svibnja u devet sati navečer” u Split dolazi brod koji treba sačekati jer “nosi ono što treba i jedno ulje”. Niti je Smoje išao dočekati taj brod, niti je tog dana u to vrijeme u Split doplovio bilo kakav brod. Posebno ne iz inozemstva. “To upućuje da se radilo o nečem drugom”, zaključuju operativci SDS-a.

Suradnja i s Talijanima?

U međuvremenu je Služba prikupila hrpu operativnih podataka o Žagaru iz kojih izvlače zaključak da je nesumnjivo bio u kontaktu s BND-om, a vjerojatno i s talijanskom tajnom službom. Stoga SDS-u Žagarovi kontakti s “Izidorom”, kako su naznačili, dobivaju novu dimenziju, a sukladno tome iziskuju i puno obimnije provođenje potrebnih mjera. Pritom su utvrđeni i mogući kontakti s još jednim BND-ovim čovjekom u Italiji, kojemu je SDS dao pseudonim Tatar. Radi se o Ladislavu Šopreku, za kojega je jugoslavenska tajna služba u jednom trenutku bila osmislila cijelu specijalnu akciju. Prema podacima iz jednog drugog dosjea, do u detalje je bila isplanirana njegova otmica i prebacivanje u Jugoslaviju, ali do realizacije na koncu nije došlo.

Tijekom 1985. Služba je registrirala više telefonskih i osobnih kontakata između Smoje i Žagara, a posebno im je bio zanimljiv način na koji jedan drugome šalju poštu. Naime, Smoje nije Žagaru slao pošiljke u Trst, nego najprije u Škofiju na “poste restante”, a potom u Koper. S druge strane Žagar je često koristio Smoji bliske osobe koje su dolazile u Trst da preko njih šalje novine i razne pisane materijale Smoji u Split. Služba je ulovila i neke razgovore za koje je smatrala da sadrže šifrirane poruke.

“Interesantno je da nismo registrirali da je ‘Izidor’ ikada iz svog stana nazivao Žagara. U posljednje vrijeme ‘Izidor’ je neobično aktivan. Vrlo često je na putu, a uspostavio je ponovnu suradnju s dnevnim listom Slobodna Dalmacija za koji priprema osvrte i putopise. Registrirali smo neuobičajeno prisne kontakte s kap. bojnog broda Morača Tončom, komandantom ŠTO Split i zastupnikom u Saboru SRH. U međusobnim kontaktima dotiču se raznih pitanja iz društvenog života grada i šire”, zabilježila je služba sredinom 1985., a do kraja te godine nadzirali su nekoliko njegovih putovanja u Italiju.

Nakon toga Služba zapaža daljnje promjene u Smojinu djelovanju, primjećuju njegov pojačani interes za “unutrašnji politički život u zemlji” te sve brojnije razgovore s raznim “privrednim i drugim subjektima”.

“Kroz novinske članke mogli bismo reći da se vrlo pozitivno obračunava s nekim privrednim i tržišnim negativnostima u našem društvu”, zaključuju SDS-ovci, napominjući da mu takvi nastupi osiguravaju razne pogodnosti i dotok novih informacija.

U međuvremenu je otkriven novi za Službu zanimljiv kontakt Miljenka Smoje u Italiji. Talijanka Paola Cesari iz Ferrare, 17 godina mlađa od Smoje. Zabilježeno je da je jednom prilikom boravila u hotelu Neptun u Tučepima, gdje se istovremeno održavao prvomajski skup novinara na kojem je bio i Smoje. Njihovi kontakti su se 1986. intenzivirali, stoji u zabilješkama SDS-a, te se napominje da su njihovi kontakti vrlo prisni, ali ne intimni. I u kasnijim bilješkama i informacijama SDS-a više je puta naglašeno da njihov odnos nije intimne prirode, pa se između redaka može iščitati kako je Služba smatrala da Smoje želi ostaviti dojam da mu je Paola Cesari ljubavnica te tako prikriti njihov stvarni, vjerojatno suradnički odnos.

Nagrađeni Izidor

Do zanimljivog “otkrića” SDS dolazi 1987. godine kada je “Izidor” dobio novinarsku nagradu “Moša Pijade” za životno djelo. Tada u njegovoj biografiji pronalaze podatke da je Smoje 1942. i 1943. bio član SKOJ-a u Splitu, čiji je sekretar bio Dušan Pilićzvani Crveni. Radilo se o dopisniku talijanske Republice iz Beograda, za kojega je SDS imao podatke da je već godinama “aktivni agent ‘Tatara’, odnosno BND-a” te da je na vezi i talijanskoj tajnoj službi. Smojina izjava na dodjeli nagrade u Ljubljani, da mu je Pilić dobar prijatelj s kojim često kontaktira i povremeno se viđa, za Službu je bila svojevrsna potvrda Smojine suradnje s BND-om, ali i veliko iznenađenje. Naime, SDS unatoč obradi nad Smojom nije zabilježio niti jedan njegov kontakt s Pilićem. SDS je u konačnici zaključio da je vjerojatno upravo Pilić ukazao BND-u na ličnost “Izidora” te sudjelovao u njegovu angažiranju kroz suradnju preko časopisa Merien i Cak.

Prema kraju 80-ih, Služba zapaža sve veći Smojin interes za unutrašnjopolitičku situaciju u zemlji, posebno na području Kosova, bilježe se daljnja putovanja i kontakti sa Žagarom i Paolom Cesari, kao i sumnjive pošiljke. Stoga SDS uvodi još konkretnije mjere protiv Smoje, čak i njegovo tajno praćenje u inozemstvu, a razmatra se i mogućnost tajnih pretresa. Za tajni pretres njegova stana u Splitu Služba je planirala opservirati kretanje njegovih susjeda te angažirati osobu koja bi ih pustila u stan dok Smoje i njegove supruge nema, a to je trebala biti njihova spremačica.

Služba doznaje informacije o Smoji i preko direktora i drugih suradnika u hotelima, primjerice u Brelima i na Hvaru, u kojima je Smoje dulje boravio. Pritom je SDS posebno zanimalo primanje i slanje pošte, jer je Smoje unaprijed dogovarao prihvat poštanskih pošiljaka na recepcijama u tim hotelima. Razmatrala se i mogućnost tajnog pretresa bungalova u sklopu hotela Helios na Hvaru, koji su Smoje i njegova supruga unajmili praktično za cijelo ljeto 1989. godine.

Konkretne mjere

Međutim, iako je SDS očigledno bio uvjeren da Smoje surađuje s njemačkom izvještajnom službom, iz sačuvanih dokumenta u njegovu dosjeu baš i nije do kraja jasno koje je prirode bio njegov odnos s osobama koje je SDS smatrao agentima BND-a. Kontakti sa “sumnjivim” osobama poput Žagara definitivno su postojali, utvrđen je i određen stupanj konspirativnosti, međutim nigdje nema niti jednog podatka koji bi izravno govorio o tome da je Smoje uistinu svjesno surađivao s BND-om i znao da kontaktira s mogućim agentima te službe.

Treba napomenuti da bi SDS u sličnoj situaciji, da se radilo primjerice o sumnjama na suradnju s neprijateljskom emigracijom, vjerojatno poduzimao puno konkretnije mjere, što bi po svemu sudeći podrazumijevalo i uhićenje osobe koja se nalazila pod obradom. Međutim, u ovom slučaju, budući da se utvrđivala mreža strane tajne službe, SDS je samo u krajnjim situacijama išao na uhićenja i ispitivanja, jer je cilj bio utvrditi sve kontakte i razotkriti agenturnu mrežu te doći do njihovih uporišnih točaka u inozemstvu.

Posljednji dokument o obradi nad Miljenkom Smojom nosi datum od 23. lipnja 1989. godine, ali nema podataka što se događalo nakon toga i je li akcija nad “Izidorom” okončana i na koji način.

Dokument naslovljen “Smoje Miljenko”

Dokument naslovljen “Smoje Miljenko”

Izvor: jutanji.hr

Komentari

Vijesti

‘Treći put u povijesti Njemačka postaje najveća opasnost Europi i europskom miru’

Objavljeno

- datum

“Najozbiljnije vam kažem – ako nam ne pođe za rukom dati odgovore na izazove ilegalne migracije, tad će europski temelji biti dovedeni u pitanje“ – rekla je Angela Merkel obraćajući se zastupnicima Europske pučke stranke (EPP) na početku njihova trodnevnog zatvorenog sastanka u Münchenu.

Ona koja je pozivala, i poziva, islamiste, i koja hoće da sa njima pokori ostatak Europe, da iz temelja izmijeni kršćansku sliku starog kontinenta, počima uviđati, ali još ne i priznavati, povijesne grijehe svoje islamizirane, euroizdajničke, politike opasnih namjera kako piše Vinko Đotlo u Kamenjaru.com.

Trebalo je da se dogodi, i događa, stotine ubijenih i tisuće silovani Njemica, Francuskinja, Engleskinja, Talijanki i drugih državljanki koje su pod Merkelinim pritiskom primili ubojice u svoju kuću, da bi gospođi Stasi proradila savjest, i uvidila svu pogubnost politike otvorenih vrata islamistima ratno terorističke prošlosti, istrijebljenja kršćana i kršćanstva na prostorima s kojih dolaze u okupaciju Europe.

Trebalo je da se sruši ili ukloni tisuće križeva sa trgova i raskrsnica, javnih mjesta kako bi se zadovoljila ljudska prava islamista na štetu kršćana domaćina. Trebalo je da se dogodi, u nizu mnogih drugih emigrantsko islamskih zločina, silovanje a zatim i brutalno ubitstvo njemačke djevojčice, da bi kancelarka iz Honeckorova totalitarističkog režima, sama zadrhtala pred tim zlikovcima koje je dovela u zemlju.

Ostat će, zasigurno na svu sreću ne zauvijelk, tajna s kojim motivom, namjerama i ciljevima je „Nana“ Merkel izvršila emigrantsko islamsku agresiju na vlastitu zemlju i svoj narod. Na Europu. Iz tih činjenica nameću se mnoga pitanja, a ono najvažnije je, šta znači za Europu i europski mir jaka ujedinjena Njemačka.

No, čak ako se jednoga dana i otkrije ono što se javno ne smije reći, i pričati u Njemačkoj, a čuje se od Njemaca kada su van zemlje, jer to je europska zemlja sa najmanjim stupnjem demokracije slobode govora, da je Merkel dijete čovjeka koji je čvrsto surađivao sa Honeckorovom tajnom sluzbom Stasi.

I ako se jednoga dana i dokaže da je to istina, nikakva je lustracija ne će moći osloboditi od povijesne odgovornosti planirane islamske agresije na Europu i europske narode.

Pokazuje se, međutim, a to će budućnost i potvrditi, da povijesno rušenje Berlinskog zida, kao simbola totalitarnog komunističkog režima, nije bilo i rušenje te ideologije u glavama mnogih komunista, i ideologa tog najvećeg i najkrvavijeg zla u ljudskoj povijesti.

Iskoristivši iskustvo služenja režimu, mnogi od njih s promijenjenom odorom zasjeli su na visoke položaje u demokratskim društvima, na kojima se nikako ne snalaze, i ne prihvaćaju njegova pravila igre i života, zbog čega se može kazati da su oni i dalje ćuvari režima, a nikako graditelji demokracije.

Primjer njemačke kancelarke to potvrđuje, budući da ni poslije, gotovo, 30 godina pada komunističkog režima u zemlji u kojoj je odrasla, i iz koje je došla, nije čula glas tadašnjeg istočnonjemačkog naroda, „Wir sind das Volk”. I nije problem što ona tada nije čula glas svoga naroda, jer za čuvare režima narod nije ni postojao, problem je što ona i danas ne čuje glas svenjemačkog naroda na čijem je čelu.

Već u vrijeme njenog političkog uspona kada je na putu do vrha, a poglavito kada se popela u najviše visine njemačke politike, gazila gotovo sve ispred sebe, ponižavajući kasnije ispod svake ljudske razine sve one koji su joj pomagali na tom putu. Zbog toga je nisu željeli ni na svome sprovodu. Kroz sprovode njemačkih povijesnih velikana koji nisu željeli da bude na njima vidjela se sva njena politička i ljudska odanost režimu kojem je služila i iz kojeg je došla.

Ponižavanje i marginaliziranje njemačkih političara koji su srušili Berlinski zid, Merkelinin je pokušaj kažnjavanja istih za rušenje komunizma.

Ne može se stoga vjerovati njenom vapaju kako će „europski temelji biti dovedeni u pitanje, ako se ne odgovori na pitanje islamskih migranata”. To je samo pokušaj skidanja, ili umanjivanja, povijesne odgovornosti za političku igru sa islamiskim teroristima koji se kriju pod emigrantskom odorom.

Zar je moguće da se pokaje političarka koja je politikom nedodirljivosti unutar EU, a što je stavlja u političku ravan sa Honeckorom, Ceausescim, i suvremenim turskim Sultanom. Nitko od nazočnih europskih državnika nije imao hrabrosti reći joj, „gospođo Merkel emigrantska opasnost europskoj sigurnosti i budućnosti, vaše je djelo. Vi ste ih zvali i dozvali, i onda kada ste uvidjeli da vaš narod ustaje u obranu svoje sigurnosti, i da vi ipak niste europska sultanica kako se zamišljate, nama to govorite. To je vaš problem gospođo Merkel, i ne izvozite ga, i ne dijelite sa drugim europskim narodima. Rješavajte ga sami, sami ste ga i zamrsili“.

Strah koji je obuzima pred narodom i povijesnom odgovornosti, i njena sadašnja upozorenja Europi, kojoj je emigrantskim užetom zavezala vrat i čeka da se manje i slabije članice udave pod bujicom emigrantskih terorista, silovatelja, ubojica i vjerskih fanatika, je zapravo prisila tim malim euronarodima da i uz cijenu još većeg siromaštva, i veliki nemira, prime onoliko migranata koliko im naredi suvremena europska Sultanica Merkel.

Po treći put u povijesti Njemačka postaje najveća opasnost Europi i europskom miru.

Vinko Đotlo

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: 19. kolovoza 1991. pobunjenici i JNA napali Pakrac.

Objavljeno

- datum

Autor

Bitka za Pakrac

  1. veljače 1991. Srbi u Pakracu donijeli odluku o pristupanju općine Pakrac SAO Krajini. Tim činom se policijska postaja u Pakracu izdvaja iz MUP-a RH. Pakrac je bio okružen selima s većinskim udjelom Srba u stanovništvu pa je trebao postati središte SAO Krajine za Zapadnu Slavoniju. Srpski teroristi su prvi ožujka 1991. godine napali policijsku postaju u Pakracu.

    Rubriku uređuje – dr. Marko Jukić

    Zapovjednik policijske postaje Pakrac, Srbin Jovo Vezmar, naređuje mobilizaciju rezervnih policajaca srpske narodnosti i razoružanje hrvatskih policajaca, njih 16. Hrvatski policajci su otpušteni iz službe i pobunjenici (četnici) su preuzeli vlast, skinuli hrvatsku zastavu i postavili srpsku a na zgradu općine su još postavili i četničku zastavu. Tom prilikom su naoružani srpski civili iz Pakraca i okolnih mjesta.

Drugog ožujka 1991. godine je uslijedio odgovor hrvatske policije. Specijalne postrojbe MUP-a RH su oslobodile policijsku postaju, skinule srpsku i postavile hrvatsku zastavu te zarobili 32 pobunjena policajca i uspostavili mir i red. Pobunjenici su se povukli u okolicu Pakraca odakle su pucali i granatirali Pakrac. JNA je iz Bjelovara poslala 10 tenkova u Pakrac. Bila je to demonstracija sile te potpora pobunjenicima i četnicima. Zadatak JNA je bio da štiti pobunjenike, da onemogući hrvatsku policiju pri uspostavi ustavno-pravnog poretka na teritoriju RH.

JNA je u Pakracu prvi put primijenila taktiku „tampon-zone“, koju će nekoliko mjeseci poslije često upotrebljavati u Hrvatskoj – nakon reakcije hrvatske policije na oružane akcije srpskih pobunjenika, JNA bi postavila svoje snage između dvije strane, službeno „razdvajajući sukobljene strane“, a zapravo onemogućavajući hrvatskoj policiji dalje djelovanje i uspostavu ustavnopravnoga poretka RH.

Prva žrtva rata u Pakracu bio je mladi policajac Vlado Laučan koji je mučki, iz zasjede dobio metak u leđa, dok je s kolegom kontrolirao promet u selu Omanovac, sjeverno od Pakraca 9. lipnja 1991. Nešto više od mjesec dana kasnije, 16. srpnja 1991., pada nova žrtva, poginuo je policajac Branko Čorak iz Križevaca, a ranjeni su Draško Škondro i Željko Szabo. Počinitelji u oba slučaja nisu pronađeni!

Od kolovoza 1990. do 19. kolovoza 1991. godine, kada je bio opći napad na Pakrac, na području Pakraca ubijena su 2 policajca, bilo je ranjeno 5 policajaca, više osoba oteto i nestalo, masovno je upotrebljavano vatreno oružje, podmetnuto je sedam požara, bačeno 26 eksploziva, dogodilo se nekoliko otmica prevoznih sredstava, više izloga je razbijeno te je spaljeno nekoliko zastava RH.

Već za vrijeme prvog općeg napada 19. kolovoza 1991., pobunjeni Srbi i pripadnici JNA ulaze u bolnicu i otimaju ravnatelja dr. Vladimira Solara kojeg su držali u logoru i zatočeništvu 6 mjeseci. Kasnije je bolnica teško oštećena a bolesnici su evakuirani 28. rujna.

Snage specijalne policije iz Zagreba, Bjelovara i Kutine su razbile četnike i uspostavile novu crtu obrane koja se održala do kraja sukoba.

Razaranja u Pakracu

O intenzitetu ratovanja na području Pakraca govori podatak da je tijekom Domovinskog rata na pakračkom području razrušeno 76% stambenog fonda. Tako se Pakrac nalazi na četvrtom mjestu po razrušenosti stambenog fonda, odmah iza Vukovara (91%), Hrvatske Kostajnice (85%) i Slunja (84%).

 

  1. kolovoza 1991.
  • Avioni JNA bombardirali Osijek, te pritom ubili dvije žene i ranili nekoliko civila. – Pogođena osječka katedrala, a oštećena i velika industrijska postrojenja.
  • Suđenje četvorici civila iz Splita koji su sudjelovali u demonstracijama protiv JNA Splitu. Obavještajna vojna služba KOS poslije demonstracija otela te civile.

Pripremio Dr Marko Jukić    Foto: Youtube

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

Svečano otvoren 43. Trka na prstenac u Barbanu

Objavljeno

- datum

Sinoć je podizanjem zastave obilježen početak ovogodišnje manifestacije, 43. Trke na prstenac u Barbanu.

Tradicionalnom prolasku kroz Barban te postrojavanju sudionika mimohoda pored pozicije za podizanje zastave nazočio je velik broj stanovnika i posjetitelja. Nakon podizanja zastave predsjednik društva Trka na prstenac Dalibor Paus pročitao je imena ovogodišnjih konjanika koji su zadovoljili uvjete i mogu pristupiti natjecanjima. Njih ukupno 16 borit će se u subotu u Trci za viticu i u nedjelju u Trci na prstenac.

Tijekom večeri u Barbanu su se održali brojni sportski i kulturni događaji. Tako je s početkom u 17 sati održan malonogometni turnir na Mrzlici, a od 21 sat je započeo i turnir u briškuli.

U isto vrijeme, oko 21 sat u školi je otvorena izložba djela iz dvije mape Hede Gärtner, Vrata Istre, stvarnost & snovi i Usnuli kameni čuvari – istarski kašteli i kule. Djela nastala unutar navedenih mapa istarske umjetnice, temom su bliska upravo sredini i manifestaciji koja se ovaj vikend održava u Barbanu. Izložba se može pogledati u večernjim satima za vrijeme trajanja manifestacije Trka na prstenac.

Zabavni dio večeri zagrijali su Light House bend i DJ Nikola z Kukurini u Roy baru koji nastupaju od oko 21 sat do dugo u noć.
U subotu, 18. kolovoza održat će se Trka za viticu u 17 sati na Gradišću. Bit će to prigoda da se pogleda u kakvoj su spremi konji i konjanici te dat će naslutiti što nas možda očekuje i na vrhuncu tradicionalne konjičke manifestacije – na Trci na prstenac.

Pratite nas na:
https://www.facebook.com/trkanaaprstenac/

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno