Connect with us

Vijesti

Miljenko Smoje bio je agent tajne službe! Donosimo dokumente…

Objavljeno

- datum

Jugoslavenska Služba državne sigurnosti (SDS) punih je šest godina držala “na oku” poznatoga hrvatskog novinara, književnika i scenarista Miljenka Smoju. Od sredine 1984. pa sve do 1989. godine SDS je nad njim imao otvorenu tzv. početnu operativnu obradu. Kontrolirali su njegove kontakte, provjeravali poštu i telefonske pozive, pokušavali su u tajnosti pretresti njegov stan i druge objekte u kojima je boravio.

Razlog? Mnogima će sigurno zvučati bizarno, no svakako je iznimno intrigantan. Jugoslavenska tajna služba sumnjala je, naime, da Miljenko Smoje surađuje s njemačkom tajnom službom BND-om (Bundesnachrichtendienst).

Proizlazi to iz dosjea SDS-a o Miljenku Smoji koji je pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Na tridesetak stranica dosjea nalazi se sažetak informacija o spomenutoj operativnoj obradi u kojoj je SDS Miljenku Smoji dao pseudonim “Izidor”.

 

Obradu protiv njega otvorio je Centar SDS-a u Splitu 22. lipnja 1983. godine, a kao razlog pokretanja navedeno je sljedeće:

“Radom po akciji ‘Kvadrat’ utvrđeno je da imenovani vrlo često putuje u inozemstvo i to baš na lokacije za koje posjedujemo podatke da su interesantne zbog održavanja kontakta operativaca BND-a s agentima iz zemlje.

Praćenjem akcije ‘Nord’ utvrđeno je da je ‘Izidor’ vrlo često boravio na Hvaru, Braču i u Brelima, odakle smo registrirali odašiljanje indikativnih poštanskih pošiljaka, interesantnih za akciju ‘Nord’. Cilj obrade je da utvrdimo eventualnu povezanost ‘Izidora’ sa stranom ob. službom, te proširivanje postojećih saznanja koja bi ukazivala na ovu povezanost”.

Zavođenje ove obrade potpisali su tadašnji šefovi SDS-ova Centra Split Mate Andrijašević i Blagoje Zelić. Iako se u ovom dokumentu navodi samo kodno ime “Izidor”, već iz upisanih osobnih podataka, datum rođenja, adresa i slično, jasno je da se radi o Miljenku Smoji. No, i najmanju sumnju otklanja službena zabilješka od istog datuma u kojoj se izravno spominje raniji prijedlog Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SRH “da se nad Miljenkom Smojom zavede prethodna operativna obrada pod pseudonimom ‘Izidor’”.

Prva informacija

Prvu informaciju o Smoji, vezano uz sumnje na suradnju s BND-om, SDS je dobio još 1970. godine, i to od svog suradnika kodnog imena “Arigo”. Pritom se spominje da je “ta veza počela preko raznoraznih ekspozitura BND-a u nekim časopisima kao što su Meriam i Cak s kojima je Smoje surađivao”. Pet godina kasnije, 1975., SDS ponovo dobiva sličnu informaciju o Smoji i opet je pod sumnjom njegova suradnja s njemačkim časopisom Cak. Zanimljivo je da je ta informacija dobivena u akciji vezanoj za Slobodnu Dalmaciju, a nosila je naziv “Magistrala”. Smoje se pritom spominje više usput, a naglasak se stavlja na ing. Siriščevića te se podsjeća da je ta osoba već suđena zbog špijunaže. On i Smoje, stoji u bilješci, odlazili su na pozive uredništva Cak u SR Njemačku, a ističe se kako iz suradničkih podataka proizlazi mogućnost da je uredništvo Caka ekspozitura BND-a. No, tek sedam godina kasnije Služba se ozbiljno počela baviti samim Smojom.

S obzirom na niz kodnih imena koja se spominju u dokumentima, željeli bismo pojasniti da je akcija “Kvadrat” zapravo bila dugogodišnja akcija SDS-a usmjerena otkrivanju BND-ovih “uporišta” u inozemstvu, a u sklopu nje su odrađivane brojne druge akcije, sve s ciljem otkrivanja operativaca te tajne službe, njihovih suradnika i informatora, odnosno cijele agenturne mreže. Tako je jedna od podakcija nosila spomenuto kodno ime “Nord”, a cilj joj je bio pokrivanje “indikativnih” poštanskih pošiljaka iz Jugoslavije, kako bi se utvrdio primatelj, odnosno potencijalna ekspozitura BND-a.

Dakle, SDS je kroz akciju Kvadrat uočio da Smoje često putuje na lokacije na kojima se vjerojatno održavaju kontakti s operativcima BND-a. “Nepotpunom provjerom utvrđeno je da je u 5 interesantnih vremenskih perioda iz akcije ‘Kvadrat’ Smoje u tri navrata boravio na navedenim lokacijama. Ova je činjenica sama po sebi vrlo indikativna, tim više što od ranije imamo raznoraznih navoda koji bi ukazivali na njegovu vezu s nekim stranim ob. strukturama”, napisali su šefovi splitskog SDS-a prilikom zavođenja obrade nad Smojom.

Osam mjeseci kasnije, početkom 1984., načelnik Andrijašević piše izvještaj o “Izidorovu” boravku u Trstu i Monfalconeu, gdje je s njim bila i njegova supruga. Napominje se kako su iz Splita otputovali u Rijeku brodom Ilirija unatoč velikom nevremenu. SDS je zabilježio da je Smoje tada u Trstu kontaktirao doktora Vojka Žagara, austrijskog državljanina, podrijetlom iz Splita koji živi u Trstu i povremeno dolazi u SFRJ.

“Prema neprovjerenim saznanjima, Žagar je 50-ih godina dolazio na jugoslavenske brodove u Trstu u cilju prikupljanja obavještajnih podataka od naših pomoraca. Smatramo da navedeno putovanje ‘Izidora’ ne može biti slučajnost jer se u potpunosti uklapa u termine iz akcije ‘Kvadrat’ i ‘Trezor’, što nameće obavezu da prilikom sljedećeg putovanja ‘Izidora’ poduzmemo mjere tajnog praćenja u inozemstvu u cilju dokumentiranja njegovih kontakata”, zapisao je načelnik Andrijašević. U svibnju 1984. SDS je zabilježio Smojin razgovor sa Žagarom, koji im je samo potkrijepio sumnje. Žagar je, naime, rekao Smoji da “u srijedu 9. svibnja u devet sati navečer” u Split dolazi brod koji treba sačekati jer “nosi ono što treba i jedno ulje”. Niti je Smoje išao dočekati taj brod, niti je tog dana u to vrijeme u Split doplovio bilo kakav brod. Posebno ne iz inozemstva. “To upućuje da se radilo o nečem drugom”, zaključuju operativci SDS-a.

Suradnja i s Talijanima?

U međuvremenu je Služba prikupila hrpu operativnih podataka o Žagaru iz kojih izvlače zaključak da je nesumnjivo bio u kontaktu s BND-om, a vjerojatno i s talijanskom tajnom službom. Stoga SDS-u Žagarovi kontakti s “Izidorom”, kako su naznačili, dobivaju novu dimenziju, a sukladno tome iziskuju i puno obimnije provođenje potrebnih mjera. Pritom su utvrđeni i mogući kontakti s još jednim BND-ovim čovjekom u Italiji, kojemu je SDS dao pseudonim Tatar. Radi se o Ladislavu Šopreku, za kojega je jugoslavenska tajna služba u jednom trenutku bila osmislila cijelu specijalnu akciju. Prema podacima iz jednog drugog dosjea, do u detalje je bila isplanirana njegova otmica i prebacivanje u Jugoslaviju, ali do realizacije na koncu nije došlo.

Tijekom 1985. Služba je registrirala više telefonskih i osobnih kontakata između Smoje i Žagara, a posebno im je bio zanimljiv način na koji jedan drugome šalju poštu. Naime, Smoje nije Žagaru slao pošiljke u Trst, nego najprije u Škofiju na “poste restante”, a potom u Koper. S druge strane Žagar je često koristio Smoji bliske osobe koje su dolazile u Trst da preko njih šalje novine i razne pisane materijale Smoji u Split. Služba je ulovila i neke razgovore za koje je smatrala da sadrže šifrirane poruke.

“Interesantno je da nismo registrirali da je ‘Izidor’ ikada iz svog stana nazivao Žagara. U posljednje vrijeme ‘Izidor’ je neobično aktivan. Vrlo često je na putu, a uspostavio je ponovnu suradnju s dnevnim listom Slobodna Dalmacija za koji priprema osvrte i putopise. Registrirali smo neuobičajeno prisne kontakte s kap. bojnog broda Morača Tončom, komandantom ŠTO Split i zastupnikom u Saboru SRH. U međusobnim kontaktima dotiču se raznih pitanja iz društvenog života grada i šire”, zabilježila je služba sredinom 1985., a do kraja te godine nadzirali su nekoliko njegovih putovanja u Italiju.

Nakon toga Služba zapaža daljnje promjene u Smojinu djelovanju, primjećuju njegov pojačani interes za “unutrašnji politički život u zemlji” te sve brojnije razgovore s raznim “privrednim i drugim subjektima”.

“Kroz novinske članke mogli bismo reći da se vrlo pozitivno obračunava s nekim privrednim i tržišnim negativnostima u našem društvu”, zaključuju SDS-ovci, napominjući da mu takvi nastupi osiguravaju razne pogodnosti i dotok novih informacija.

U međuvremenu je otkriven novi za Službu zanimljiv kontakt Miljenka Smoje u Italiji. Talijanka Paola Cesari iz Ferrare, 17 godina mlađa od Smoje. Zabilježeno je da je jednom prilikom boravila u hotelu Neptun u Tučepima, gdje se istovremeno održavao prvomajski skup novinara na kojem je bio i Smoje. Njihovi kontakti su se 1986. intenzivirali, stoji u zabilješkama SDS-a, te se napominje da su njihovi kontakti vrlo prisni, ali ne intimni. I u kasnijim bilješkama i informacijama SDS-a više je puta naglašeno da njihov odnos nije intimne prirode, pa se između redaka može iščitati kako je Služba smatrala da Smoje želi ostaviti dojam da mu je Paola Cesari ljubavnica te tako prikriti njihov stvarni, vjerojatno suradnički odnos.

Nagrađeni Izidor

Do zanimljivog “otkrića” SDS dolazi 1987. godine kada je “Izidor” dobio novinarsku nagradu “Moša Pijade” za životno djelo. Tada u njegovoj biografiji pronalaze podatke da je Smoje 1942. i 1943. bio član SKOJ-a u Splitu, čiji je sekretar bio Dušan Pilićzvani Crveni. Radilo se o dopisniku talijanske Republice iz Beograda, za kojega je SDS imao podatke da je već godinama “aktivni agent ‘Tatara’, odnosno BND-a” te da je na vezi i talijanskoj tajnoj službi. Smojina izjava na dodjeli nagrade u Ljubljani, da mu je Pilić dobar prijatelj s kojim često kontaktira i povremeno se viđa, za Službu je bila svojevrsna potvrda Smojine suradnje s BND-om, ali i veliko iznenađenje. Naime, SDS unatoč obradi nad Smojom nije zabilježio niti jedan njegov kontakt s Pilićem. SDS je u konačnici zaključio da je vjerojatno upravo Pilić ukazao BND-u na ličnost “Izidora” te sudjelovao u njegovu angažiranju kroz suradnju preko časopisa Merien i Cak.

Prema kraju 80-ih, Služba zapaža sve veći Smojin interes za unutrašnjopolitičku situaciju u zemlji, posebno na području Kosova, bilježe se daljnja putovanja i kontakti sa Žagarom i Paolom Cesari, kao i sumnjive pošiljke. Stoga SDS uvodi još konkretnije mjere protiv Smoje, čak i njegovo tajno praćenje u inozemstvu, a razmatra se i mogućnost tajnih pretresa. Za tajni pretres njegova stana u Splitu Služba je planirala opservirati kretanje njegovih susjeda te angažirati osobu koja bi ih pustila u stan dok Smoje i njegove supruge nema, a to je trebala biti njihova spremačica.

Služba doznaje informacije o Smoji i preko direktora i drugih suradnika u hotelima, primjerice u Brelima i na Hvaru, u kojima je Smoje dulje boravio. Pritom je SDS posebno zanimalo primanje i slanje pošte, jer je Smoje unaprijed dogovarao prihvat poštanskih pošiljaka na recepcijama u tim hotelima. Razmatrala se i mogućnost tajnog pretresa bungalova u sklopu hotela Helios na Hvaru, koji su Smoje i njegova supruga unajmili praktično za cijelo ljeto 1989. godine.

Konkretne mjere

Međutim, iako je SDS očigledno bio uvjeren da Smoje surađuje s njemačkom izvještajnom službom, iz sačuvanih dokumenta u njegovu dosjeu baš i nije do kraja jasno koje je prirode bio njegov odnos s osobama koje je SDS smatrao agentima BND-a. Kontakti sa “sumnjivim” osobama poput Žagara definitivno su postojali, utvrđen je i određen stupanj konspirativnosti, međutim nigdje nema niti jednog podatka koji bi izravno govorio o tome da je Smoje uistinu svjesno surađivao s BND-om i znao da kontaktira s mogućim agentima te službe.

Treba napomenuti da bi SDS u sličnoj situaciji, da se radilo primjerice o sumnjama na suradnju s neprijateljskom emigracijom, vjerojatno poduzimao puno konkretnije mjere, što bi po svemu sudeći podrazumijevalo i uhićenje osobe koja se nalazila pod obradom. Međutim, u ovom slučaju, budući da se utvrđivala mreža strane tajne službe, SDS je samo u krajnjim situacijama išao na uhićenja i ispitivanja, jer je cilj bio utvrditi sve kontakte i razotkriti agenturnu mrežu te doći do njihovih uporišnih točaka u inozemstvu.

Posljednji dokument o obradi nad Miljenkom Smojom nosi datum od 23. lipnja 1989. godine, ali nema podataka što se događalo nakon toga i je li akcija nad “Izidorom” okončana i na koji način.

Dokument naslovljen “Smoje Miljenko”

Dokument naslovljen “Smoje Miljenko”

Izvor: jutanji.hr

Komentari

Komentari

Vijesti

Slijepa Hrvatica gastarbajterica oduševila žiri u njemačkom showu: Poruka njenog oca rasplakala je cijeli studio

Objavljeno

- datum

Hrvatica sa švicarskom adresom, Bernarda Brunović, oduševila je svojim nastupom u njemačkom “The Voice-u”. 

Društvene mreže bruje o talentu ove mlade djevojke. 

Bernarda je slijepa od rođenja, a otkrila je i da iza sebe ima već 30 operacija – nijedna od njih nije pomogla pa danas nosi staklenu protezu na lijevome oku – javlja novi.ba.

“Kad mi je bilo 15 godina rekla sam da mi je dosta bolnica, lijekova i narkoza”, otkrila je na svom prvom nastupu Bernarda žiriju i publici. Tada je otpjevala pjesmu “I Heard It Through The Grapevine” i glatko zaradila četiri “da” za prolaz.

U nedjelju se pak “suprostavila” sunatjecateljici Lauri Neels. Djevojke su zajedno otpjevale Adeleinu pjesmu “Rolling in The Deep”, a iako su obje bile sjajne, nastup Hrvatice ostavio je sve bez teksta.

“Ona je čudo”, komentirali su na društvenim mrežama, a žiri je samo potvrdio da je oduševljenje shvatljivo – i njih je, kao struku, “dotukla” glasom.

Međutim, tek onda je uslijedio najemotivniji trenutak.

Kada je Bernarda sišla s pozornice dočekao ju je njen otac Željko i čvrsto zagrlio uz poruku “Znao sam da si najbolja”.

M.Skit.  foto: screenshot

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: Daytonski sporazum

Objavljeno

- datum

Autor

Daytonski sporazum, naziv je mirovnoga dogovora o uređenju Bosne i Hercegovine nakon rata 1992.-1995. godine.

Konferencija je održana od 1. do 21. studenog 1995. godine u bazi zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, SAD. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Bosna i Hercegovina je podijeljena na Federaciju BiH i Republiku Srpsku, dva entiteta, uz tri konstitutivna naroda. Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. godine. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je okončanje rata.

Važno je spomenuti da Daytonski sporazum u Bosni i Hercegovini nikada nije službeno ratificiran, iako on na neki način vrijedi kao Ustav te države, kao nešto što je tabu i čemu međunarodna zajednica ne da ni razgovarati, a kamoli dopustiti promjenu tog sporazuma, koji nikada nije objavljen u Službenom glasniku BiH. Dakako, kada međunarodnoj zajednici odgovara oni Daytonski sporazum primjenjuju na specifičan način, kako im odgovara, pa ga, prešutno, samoinicijativno, mijenjaju.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 20 godina pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se i tumači na razne načine.

Daytonskim sporazumom legalizirano je etničko čišćenje u Republici Srpskoj, u kojoj je ubijeno ili protjerano oko 94 posto Hrvata.

Daytonski sporazum potpisan je pod strahovitim pritiskom i bez znanja građana BiH. Po važećem Ustavu države BiH jedino je Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine imalo pravo donijeti ”Odluku“ o potpisivanju Daytonskog sporazuma, ali ono to nije nikada učinilo. Daytonski sporazum je čisti politički sporazum bez pravog temelja, donesen je pod pritiskom kakav nije zabilježen u novijoj povijesti Europe.

Ovlašteni tumač Daytonskog sporazuma je Ured visokog predstavnika što ukazuje da je BiH država pod protektoratom međunarodne zajednice koja je kriva što BiH nije postala pravna država. Međunarodna zajednica je preko Ureda visokog predstavnika mijenjala i tumačila Daytonski sporazum prema trenutnim političkim interesima i uvijek na štetu Hrvata u BiH. Međunarodna zajednica je dopustila da Hrvatima, konstitutivnom narodu u BiH, predstavnike u institucije države biraju pripadnici drugih naroda!

U kolovozu 2014. u Zastupničkom domu američkog Kongresa našla se rezolucija koja po prvi put na izravan način upozorava na gaženje političkih prava Hrvata i traži prevedeno rješenje koje će zaustaviti daljnje ponižavanje najmalobrojnijeg naroda. Rezoluciju je u proceduru uputila kongresnica Janice Hahn koja između ostalog ističe da se izbori u BiH ubuduće moraju odražavati pravo konstitutivnih naroda i ostalih birati svoje legalne predstavnike u institucijama, čime bi “tada predstavljali narode i građane u skladu s temeljnim odredbama Daytonskog sporazuma za razliku od sadašnje prakse u kojima je omogućeno da jedan konstitutivni narod bira predstavnike drugog konstitutivnog naroda, što vodi daljnjem ometanju političkih prilika u zemlji.”

Prije Daytonskog sporazuma, Srbi su kontrolirali oko 46% BiH, srpski je postotak narastao do 49% nakon Daytona. Hrvati su kontrolirali 26% BiH prije Daytona a nakon sporazuma kontroliraju samo 21% BiH. Bošnjaci su dobili najviše, njihov postotak se povećao od 28% prije Daytona do 30% te su uvelike poboljšali kvalitetu dobivene zemlje. Mirovni sporazum im je dao skoro cijelo Sarajevo, kao i neke bitne položaje u istočnoj Bosni i Hercegovini (npr. goraždanski koridor) dok su napustili tek nekoliko položaja na planini Ozren i u zapadnoj Bosni. Daytonski sporazum je izvrstan primjer međunarodne nepravde i kršenja ljudskih prava.

FOTO: Zemljovid podjele BIH po sporazumu, Daytonski sporazum-(wikipedija)

Zemljovid ustupaka u Daytonskom sporazumu/ Bih_dayton_sh

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

Svjetski znastvenik, trn u oku ‘novog ateizma’ – dr John Lennox: Dawkins i njegovi nemaju ni dubine ni argumenata

Objavljeno

- datum

Autor

Johna Lennoxa zovu “najvažnijim kršćanskim apologetom suvremenog akademskog svijeta”. Polemizirao je uspješno sa svim značajnijim predstavnicima “Novog ateizma”, pokreta koji je posljednjih desetak godina kritizirao i napadao kršćanstvo sa stranica ili ekrana svih medija, stvarajući klimu u kojem je vrijeđanje vjernika postalo pitanje društvenog prestiža.

(više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno