Connect with us

Dr. Marko Jukić

Uz 5. veljače, Međunarodni Dan života: Za kulturu života, protiv kulture smrti!

Objavljeno

- datum

Pravo na život od začeća (oplodnje) do prirodnog završetka je temeljno ljudsko pravo i treba ga poštovati!

Nedostatak poštovanja prema životu u krvavom Dvadesetom stoljeću obilježili su: Prvi i Drugi svjetski rat,  Hitlerovi zločini (eliminacija nekorisnih jedača, Dachau, Auschwitz i drugi), Staljinovi zločini u gulazima, Titovi zločini u Jugoslaviji, Pol Potovi zločini u Kambodži, kao i mnogi drugi.

Dvadeseto stoljeće također je obilježeno zloupotrebom znanosti i nedostatkom poštovanja prema svetosti ljudskoga života: ozakonjenje prava na pobačaj, ozakonjenje prava na eutanaziju, genetskoj manipulaciji, kloniranju, zamrzavanjem embrija, mogućnostima odabira spola, surogat majčinstvom, istraživanjem matičnih stanica, čipiranjem ljudi te prodajom i korištenjem raznih dijelova tijela.

Nažalost, živimo u vremenu u kojem nam se nameće (zakonima i medijskim terorom) kultura smrti umjesto kulture života. Ozakonjen je pobačaj, (ovdje je riječ o nemedicinski indiciranom pobačaju), i ozakonjena je eutanazija i to sve u ime navodne autonomije pojedinca, navodne slobode pojedinca, samilosne (blage) smrti, i demokracije.

Zakoni koji omogućuju hotimični (nemedicinski indicirani) pobačaj i eutanaziju nisu etični i treba ih mijenjati. Novozačeta jedinka nije zakonom zaštićena jer kažu da nije osoba. Evo jednog pojašnjenja tko je osoba: „Ljudsko biće je osoba snagom svoje razumske naravi, a ne postaje osobom snagom djelatnog vršenja neke funkcije, kao što su relacijalnost, osjećajnost i racionalnost. Bivanje osobom pripada ontološkom redu: ili je netko osoba ili nije. Status osobe ne stječe se postupnim razvojem, kao što se i ne gubi, ako se ne vrši funkcija osobe. Odsutnost (neostvarivanje ili lišenost) neke funkcije ne niječe postojanje osobe, koja to ostaje po naravi, s obzirom na ontološki preegzistira u svojim kvalitetama…“ (Michele Aramini)

Je li embij, fetus osoba na to pitanje nam odgovor ne može dati bilogija već filozofija i teologija.

Svaka novozačeta jedinka ima pravo na život. Svaki normalni razvitak nove jedinke se mora zaštitit jer je to humani, etički čin. Prekid razvoja jedinke bez medicinskih indikacija je nedopustiv i nedopustivo je usmrtiti teško bolesnu osobu. Treba poštovati temeljno etičko načelo: „Ne škoditi“ (Nil nocere) i petu zapovijed Dekaloga koja glasi „Ne ubij“!

Zagovornici pobačaja se pozivaju na pravo žene da raspolaže svojim tijelom kako ona to želi ali što je s pravom embrija, fetusa, novozačete osoba.

Osoba koja je preživjela pobačaj – Gianna Jessen

Najbolji primjer da jednostrani pristup nije dobar, niti etičan je slučaj Gianne Jessen. Gianna

Gianne Jessen (rođena 6. travnja 1977.)

Jessen je preživjela pobačaj. Rođena je nakon neuspješnog pobačaja u klinici za pobačaje u Los Angelesu. Njena maloljetna majka došla je u osmom mjesecu trudnoće u kliniku gdje su ju savjetovali na pobačaj otopinom soli i vode koja „sprži“ dijete u utrobi i ono se rodi mrtvo. Dogodilo se čudo, Gianna je rođena živa! Na jednom skupu je kazala:

„Ako je abortus stvar ženinih prava, dame i gospodo, onda koja su moja prava? Toga dana nije bilo ni jedne radikalne feministkinje, koja je ustala i vikala kako su narušena moja prava. Zapravo, moj život se gasio u ime ženskih prava.”

Bernard Nathanson – Nijemi krik (The Silent Scream) 

Bernard Nathanson, bivši ravnatelj najveće klinike za abortuse na svijetu (SAD, sedamdesete godine prošlog stoljeća), u svojoj autobiografskoj knjizi Iz smrti u život piše o svojim iskustvima, moralnim dvojbama i preobraćenju od abortera u predvodnika pokreta za život (pro-life). Autor je filma Nijemi krik (The Silent Scream) , koji je prvi put prikazan 3. siječnja 1985. godine u gradu Fort Lauderdale na Floridi. U filmu Nijemi krik prikazan je fetus star dvadeset tjedana koji aborter, koristeći se raznim instrumentima, komada u maternici, a zatim ga isisava pomoću aparata za sukciju.

On u svojoj autobiografskoj knjizi, Iz smrti u život, navodi:

„Prisjećajući se danas, nakon 25 godina, tog odvratnog spektakla što se odigravao s tijelima trudnica i njihovih izmasakriranih beba, upada mi u oči krajnja nekritičnost s

Dr. Bernard Nathanson (1926 – 2011.)

kojom smo se prihvatili te svoje zadaće, moralna i duhovna praznina koja je postojala u samoj srži tog našeg fantastičnog pregalaštva i potpuna uvjerenost u moralnu ispravnost naših motiva. A opet, čitava ta stvar bila je tako očito prljava. Ni danas mi nije jasno kako nismo mogli zbrojiti dva i dva i uočiti povezanost  između etičkog i moralnog, između traljavih postupaka i otrcanih i nesposobnih liječnika, između očite pohlepe i bešćutnih motiva, između stupidnosti same inicijative i ljudi koji su u njoj sudjelovali, između svih ovih etičkih pokazatelja i groteskne nemoralnosti samoga djela.“( Iz smrti u život, str. 118-9.).

„Tijekom 1978. izvršio sam samo dva ili tri abortusa, a 1979. obavio sam posljednji abortus u svome životu. Došao sam do zaključka da nikakav razlog ne može opravdati abortus; osoba u maternici živo je ljudsko biće i čovjek ne smije nastavljati rat protiv najbespomoćnijeg među svim ljudski bićima“ (Iz smrti u život, str. 142.).

Pravo na smrt!? Tražiti od djeteta od 12 godina da potpiše suglasnost da ga se eutanazira …!!???

Kakvo je to pravo? Zar nećemo svi umrijeti? Pravnim makinacijama se omogućava eutanazija bolesnih i nemoćnih pa čak i onih koji žele da ih se eutanazira (ima i takvih zahtjeva, jer se oni pozivaju na svoje pravo!?). Kada bolesnik, osoba koja je došla do kraja svoga životnog puta ne može sama odlučiti za njega mogu odlučiti članovi bliže obitelji! Zar to nije na tragu eliminacije nekorisnih jedača kako su to definirali nacisti? Tražiti od djeteta od 12 godina da potpiše suglasnost da ga se eutanazira, zar je to civilizacijski doseg današnjega svijeta? Nadalje, tražiti da eutanaziju provode liječnici kao sastavni dio svoga posla je uistinu neetično, nemoralno. Oni koji donose takve zakone (političari i pravnici) trebaju te zakone sami provoditi u djelo a ne tražiti od liječnika da budu ubojice jer se na taj način medicina dehumanizira i postaje posao koji se zasniva samo na profitu.

U svijetu su osnovana društva koja promiču pravo na smrt (prva u Velikoj Britaniji 1935. i u SAD-u 1938.), a 1980. godine je osnovana Svjetska federacija društava za pravo na smrt – WFRDS (World Federation of Right to Die Societies). Jedan od osnivača bio je i Derek Humprey koji je objavio knjigu Konačni izlaz (Final exit), praktično udžbenik za samoubojstvo u kojemu pravnici i političari (koji predlažu i izglasavaju zakone) mogu naučiti kako pomoći kod izvođenja eutanazije tako da taj posao ne rade liječnici!  

Pobornici kulture smrti (pobornici pobačaja i eutanazije) agresivno nameću svoje viđenje života. Oni danas govore o individualnoj kvaliteti života i razini sreće koju pojedinac osjeća. Oni žele odrediti (mjeriti) kvalitetu života i razinu sreće pojedinca bez njega samoga! Međutim, svaka osoba treba sama procijeniti kvalitetu svoga života i razinu sreće bez uplitanja sa strane. Nitko nema pravo  (ni Peter Singer, ni njegovi istomišljenici), određivati kvalitetu tuđeg života s ciljem eliminacije osobe.

Obično se za eutanaziju koriste eufemistički nazivi kojima se prikriva prava djelatnost, tako se govori o „tanatoriju“ (od grč. thanatos što znači smrt) i „infuzoriju“ U tim prostorima se bolesnika eutanazira najčešće medikamentozno. Doneseni su zakoni koji odobravaju da liječnici pomažu kod samoubojstva ili da vrše eutanaziju. To je dehumanizacija medicine , nemoralni i neetični zakoni degradiraju jednu plemenitu struku (Bolesnik se pita: Idem li ja svom liječniku ili svom dželatu?). Danas to postaje biznis, stvaraju se novi poduzetnici koji zarađuju na izvođenju eutanazije ili pomaganju samoubojicama koji žele da budu eutanazirani.

Nema smisla provoditi beskorisno liječenje ali to ne znači da će liječnici eutanazirati bolesnika već će presati provoditio sofisticirane metode liječenja i produžavanja životne agonije kada se više ništa ne može uraditi za bolesnika. Nije isto ne poduzeti beskorisne postupke liječenja i dati sredstvo za okončanje života bolesnika. Liječnici moraju pomoći bolesniku da umre u miru, bez bolova, bez patnje a ne će dati sredstvo za okončanje života! Liječnici ne smiju provoditi eutanaziju jer je to u suprotnosti s njihovim pozivom. Zadatak liječnika je braniti život od njegova začetka do prirodnog kraja bez provođenja beskorisnog liječenja kada se više ništa ne može uraditi za bolesnika.

Znanje samo po sebi nema moralnu vrijednost te pozivanje samo na znanje ne može dati odgovore na složena životna pitanja. Pitanja o svrsi ljudskog postojanja, stvarnosti Boga, mogućnosti života nakon smrti i mnoga druga, nalaze se izvan dosega znanstvenih metoda. Treba napomenuti da znanost nije jedini način spoznaje, te je za otkivanje istine nužan i duhovni svetonazor (prema Francis S. Collinsu: Božji jezik).

Albert Einstein je napisao: „Znanost bez vjere neuvjerljiva je, vjera bez znanosti jeste slijepa“

Papa Franjo je upozorio da se Crkva ne smije nikada umoriti biti odvjetnica života i ne smije odustati od isticanja da ljudski život valja bezuvjetno štititi od njegova začeća pa sve do naravne smrti.

Svi trebamo promicati kulturu života bez obzira na svoje porijeklo, znanje, uvjerenje i pripadnost.

Dr. sc. Marko Jukić/Croative.net

Komentari

Komentari

Dr. Marko Jukić

Sutra u Split predstavljanje monografije “Specijalna policija u Domovinskom ratu”

Objavljeno

- datum

U četvrtak, 7. prosinca 2017., s početkom u 18 sati u dvorani Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, Matice hrvatske 15, održat će se predstavljanje monografije “Specijalna policija u Domovinskom ratu”.

Monografiju će predstaviti umirovljeni general HV-a Mladen Markač, povjesničar doc. dr. sc. Ante Nazor i fra Žarko Relota.

Udruga veterana specijalne policije “BATT” Split

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Haški sud za bivšu Jugoslaviju je međunarodna sramota

Objavljeno

- datum

Konačna presuda Haškog suda bosanskohercegovačkim Hrvatima – bez obzira kakva će ona u konačnici biti treba podsjetiti da je Haški sud koji je sudio za zločine na području bivše države Jugoslavije međunarodna pravna sramota.

To je bio (završava s radom ali njegovi zločini ostaju) politički sud koji je prihvaćao nevjerodostojne svjedoke, podmetanja obavještajne zajednice, ucjene nekih država a često nije tražio ili prihvaćao svjedoke i dokumente koji otkrivaju istine. Nakon 24 godine od osnutka suda situacija na području nekadašnje države Jugoslavije nije bolja nego je gora. Zanemarivanjem činjenica, zanemarivanjem srpskih zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (evo nekih Škabrnja, Lovas, Vukovar-Sajmište, Bugojno, Travnik, Lašvanska dolina, Busovača  i druga) neprimjerene kazne za ratni zločin (npr. Šljivančanin), izjednjačavanje žrtve s agresorom, otezanjem sudskih postupaka, misteriozne smrti u zatvoru sve su to dokazi o sramotnoj ulozi suda a posebno haškoga tužiteljstva koje je zatiralo istinu a širilo laži, progonilo novinare i druge koji su dokumentirano dokazivali što se dogodilo.

Haško tužiteljstvo (Carla del Ponte) je progonila hrvatske novinare (Margetić, Jović, Marijančić, Rebić) zbog navodnog otkrivanja zaštićenog svjedoka, a zaštićeni svjedok Mesić se sam hvalio svojim svjedočenjem, svojom izdajničkom aktivnošću. Sve što su hrvatski novinari objavili je već bilo objavljeno u novinama i medijima izvan Hrvatske. Tužilaštvo je svojim postupkom htjelo zabraniti objavljivanje istine o svjedočenju Mesića i drugih.

Haški sud je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a koje bi trebalo braniti pravo naroda na opstojnost, braniti demokraciju, spriječiti agresiju. Nažalost to Vijeće je stavilo embargo na naoružavanje nenaoružanom narodu (25. rujna 1991. godine) i omogućilo strašnu agresiju na Republiku Hrvatsku (1991. godine) za koju su samo malobrojni akteri odgovarali. Glavni injicijatori projekta velike Srbije (kompletno srpsko vodstvo, JNA, vojska Srbije)  nisu ni optuženi, ni kažnjeni već su amnestirani sramotnim postupcima tužilaštva i suda u cjelini.

Ono što u međunarodnom pravu vrijedi za druge države i narode ne vrijedi za Hrvatsku. Prema Haškom sudu Hrvatska nema pravo na samostalnost (izraženu voljom naroda na referendumu), nema pravo na obranu (embargo na uvoz oružja), nema pravo na oslobađanje svojih okupiranih područja (Oluja 95.), nema pravo na pravedno suđenje (tužilaštvo je dovodilo svjedoke koji lažu, svjedoke koji su krivotvorili dokumente, tužilaštvo nije tužilo počinitelje zločina nad Hrvatima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini),  nema pravo na iznošenje istine (suđenje hrvatskim novinarima u Haagu). Ti postupci su sramota za međunarodnu zajednicu i  međunarodno pravo?

Haški sud je ucjenjivao Republiku Hrvatsku (otvaranje nekih poglavlja za pristup EU), prijetio Republici Hrvatskoj, sramotio Republiku Hrvatsku putem medija a sve protivno običajnom i međunarodnom pravu, iznošenjem laži, krivotvorenjem dokumenata, zanemarivanjem dokumenata, blokadom pristupa dokumentima agresora Srbije.

Haškom sudu u njihovoj nečasnoj raboti su pomogli i ljudi iz Hrvatske, glavni protagonisti bili su Stjepan Mesić, Ivica Račan, Ivo Sanader i mnogi drugi.

Patološka mržnja prema Hrvatskoj i dr. Franji Tuđmanu (ocu nove Hrvatske države) se pokazala u nizu postupaka na Haškom sudu. Haško tužiteljstvo je uz pomoć Stjepana Mesića, Ivice Račana i ostalih željelo pokazati da je postojao „udruženi zločinački pothvat“ pa je nudilo oslobađajuću presudu Dariju Kordiću (Haški sud nije ništa dokazao u slučaju Kordić) ako optuži dr. Franju Tuđmana i Gojka Šuška za zločinački pothvat. Časni Dario Kordić je to odbio!

O modelu po kojem se sudi Hrvatima u Hagu pisao je Hrvoje Marković (Hrvatski list 26. travnja 2007.), to je „model parnjaka“. Po tom modelu jedan Hrvat je dobar a drugi je zao, evo nekoliko „suprostavljenih parnjaka“: Blaškić-Kordić; Stipetić-Bobetko; Ademi-Norac; Mesić-Tuđman.

„Model parnjaka“, dobrih i loših Hrvata je smišljen u Londonu i Beogradu s ciljem dokazivanja da je Hrvatska rezultat „udruženog zločinačkog pothvata“. U tom projektu su sudjelovali mnogi a glavni akteri su bili nosioci projekta detuđmanizacije: Mesić, Račan i Sanader. Tim projektom su takozvani dobri Hrvati trebali svjedočiti protiv zlih Hrvata koji su provodili takozvani „udruženi zločinački pothvat“. Sanader je javno pozvao generala Gotovinu da se preda i da dokazuje nevinost u Hagu! Dokazuje se krivnja a ne nevinost, to će Sanader sam iskusiti nekoliko godina kasnije!

Zločinački sud u Haagu

Nemoralna tužiteljica Carla del Ponte je bila lutka na koncu svjetskih moćnika ali je pokazala i svoju pristranost, zloću i licemjerje. Ona je glavni krivac za iskrivljene optužnice, zanemarivanje srpskih zločina u Hrvatskoj, podmetanje, pritiske i ucjene. Ta spodoba je trijumfalno otišla u Beograd objaviti da je uhićen Ante Gotovina!? To je bio još jedan dokaz njenog sudjelovanja u zločinačkom pothvatu svjetskih moćnika i nekih država protiv hrvatskog naroda i hrvatske države.  Tražila je zapovjednu odgovornost za hrvatsko vodstvo i vojne zapovjednike a odbacila je zapovjedne odgovornosti za Kadijevića, Adžića, Mrkšića, Radića, Halilovića! To vrijedi samo za hrvatske zapovjednike i hrvatsko političko vodstvo! Jadno i sramotno ponašanje tužiteljice i Haškog suda koji je njeno ponašanje prihvatio.

Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) je amnestirao Srbiju za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu jer nije dozvolio otvaranje arhiva JNA i vojske Srbije, nije sudio glavnim akterima agresije (političko i vojno vodstvo Srbije, JNA), glavnim planerima zločina (velika Srbija, crta Virovitica-Karlovac-Karlobag). Haški sud je postupkom izjednjačavanja žrtve i agresora amnestirao srpsko vodstvo, amnestirao JNA, amnestirao vojsku Srbije za zločine u Hrvatskoj i BiH i time pokazao da je politički sud koji ne poštuje međunarodne zakone i konvencije.

Optužiti rukovodstvo jedne države zbog oslobađanja svojih okupiranih područja je suludo i nema nikakve veze s međunarodnim pravom. Obveza je državnog vodstva da oslobodi svoja okupirana područja i da povrati svoje stanovništvo na njihova ognjišta i njihove domove! Formulacija zajednički zločinački pothvat je bolesna konstrukcija Carle del Ponte koja je izišla iz nekih međunarodnih zločinačkih laboratorija. Nažalost u tom zločinačkom projektu Carle del Ponte su sudjelovali i izdajnici iz hrvatskog naroda: političari, novinari i građani. Bolesni um Carle de Ponte se nije pomaknuo naprijed od vremena kada je istraživala i tužila mafijaše pa je mislila da ima posla s mafijom a ne  s časnim vojnim zapovjednicima i državnicima. Pokazala je svoju nekompetentnost, aroganciju, zloću i podložnost pritiscima moćnika (država, političara).   

Haški sud je temeljem lažnih svjedočanstava a bez stvarnih dokaza osudio pojedince (Blaškić, Kordić). Na istom tom sudu je tužilaštvo odustalo od svjedočenja lažnog svjedoka Mesića  u slučaju Praljak, Prlić i ostali jer je procijenilo da ne će biti od koristi. Zbog Mesićevih laži i podmetanja ljudi su u zatvoru iako su obrane optuženih i osuđenih dokazale da se ne radi o dokazima već o lažima.

Haški sud je izmislio zapovjednu odgovornost ali samo za Hrvate tijekom Domovinskog rata 1991-1995. A što je sa zapovjednom odgovornosti zapovjednika UNPA zona odgovornosti, protjerivanje nesrpskog stanovništva i više od 400 ubijenih za vrijeme njihova mandata? Za te zločine nije nitko optužen niti osuđen! Da se ne govori o sramotnim postupcima pojedinih zapovjednika u UNPA sektorima.

Haški sud nije pravio razliku između agresorskog i obrambenog rata pa je time prekršio Rimski statut (članak5), Londonski statut (članak 6-1945), Kodeks protiv mira i sigurnosti čovječanstva (članak 16), Rezoluciju 3314 Opće skupštine OUN a iz 1974. godine.

Rasizam suda u Haagu

Međunarodna zajednica je saučesnik u agresije na Hrvatsku, saučesnik u zločinu nad Hrvatima jer nije spriječila agresiju (a mogla je), nije osudila i kaznila zločine nad Hrvatima (haške presude).  Oni koji su planirali (vlada Srbije, JNA) i izvršili agresiju na Hrvatsku su amnestirani, njihovi arhivi su nedostupni (blokirani) odlukom tužiteljice i suda!

Tužiteljstvo Haškog suda je tražilo topničke dnevnike, transkripte, dokumente bez izuzetka od Hrvatske ali to isto nije vrijedilo za Srbiju i BiH. Takva zloća i pristranost ostat će zapisana kao dokaz o nepravdi prema Hrvatima i njihovoj domovini.

Haško tužiteljstvo je optužilo HV zbog navodnog prekomjernog granatiranja Knina, ali to isto tužiteljstvo nije optužilo agresora Srbiju za razaranje Vukovara, Turnja, Crnog, Dubrovnika, Zadra, za rušenje katoličkih crkava, krađu umjetnima, prometnu blokadu itd. 

U postupcima protiv Hrvata i hrvatske države tužiteljstvo Haškoga suda se postavilo iznad suda, međunarodnog prava i međunarodnih konvencija. Obrana nije bila u ravnopravnom položaju jer su se dokazi obrane odbacivali, izvrtali i minorizirali tako da suđenja nisu bila pravedna ni poštena. Carle del Ponte je bila arogantna, bezobrazna, bolesno pristrana i sve to uz podršku moćnih država koje su bile protiv osamostaljenje Hrvatske. General Ante Gotovina je odbio razgovor s bezobraznom tužiteljicom, papa je također nije htio primiti ali su je primali hrvatski političari (izdajnici) i bespogovorno slušali. Ruanda je tražila i dobila njen opoziv! Sramotna je uloga Carle del Ponte jer nije htjela podići optužnicu (tvrdnja bivšeg suradnik ICTY-a Attila Hoare), iako je imala dokaze, protiv osoba koje su činile “udruženi zločinački pothvat” a to su: Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Borisav Jović, Branko Kostić, Momir Bulatović i drugih. Ona je inzistirala na optužnici samo za Slobodana Miloševića i zbog toga zločinci koji su planirali i provodili zločinački pothvat Srbije (Memorandum SANU) u Hrvatskoj  nisu optuženi  iako je postojao udruženi zločinački pothvat  i čitav zapovjedni lanac. Pojedini zapovjednici JNA ili vojske Srbije nisu vodili privatni rat već su izvršavali planove i zapovijedi svojih nalogodavaca koji su im davali oružje, opremu i svu moguću podršku pri izvršenju agresije i zločina. Prekršene su međunarodne konvencije i negirano međunarodno pravo s ciljem postizanja političkih ciljeva nekih europskih država, proširenje njihove zone utjecaja i interesa.  Kratko rečeno: Sramotno ponašanje Haškog suda za bivšu Jugoslaviju koji nije povezao uzrok i posljedicu te kaznio agresora!

Sramotno ponašanje pojedinih sudaca koji nisu sudili po zakonu, međunarodnom pravu već prema svojim simpatijama i političkom diktatu. Dobro je da taj politički sud prestaje s radom jer predstavlja primjer nepravde, nemorala i političke trgovine. Također,  treba navesti nepoštivanje hrvatskog književnog jezika od strane suda.

Bosna i Hercegovina danas postoji samo zahvaljujući Hrvatima jer su Hrvati obranili BiH (dolina Neretve 1992., Livanjsko područje 1992., Bihaćka enklava 1995). Što bi se zbilo u Bihaću da ga nije deblokirala hrvatska vojska!? Hrvati su u BiH konstitutivan narod a Haški sud i njegovi nalogodavci su se trudili uništiti Hrvate u BiH. Današnja Bosna i Hercegovina je bure baruta zahvaljujući međunarodnoj zajednici, zahvaljujući nekim državama. Sud nije doveo do pomirenja već je napravio nove podjele pa, nažalost, haške presude mogu biti uzrok novoga rata na području Bosne i Hercegovine. Dobro je da Haški sud za bivšu Jugoslaviju završava rad tako da ne pravi dodatne zločine svojim odlukama, presudama, oslobađanjima zločinaca i izvrtanjem činjenica prema političkom diktatu moćnika. 

Florence Hartmann: Mir i kazna

O Haškom sudu i njegovom radu može se pročitati u knjigama akademika Josipa Pečarića: Zločinački sud u Haagu (2008. g.) i Rasizam suda u Haagu (2011. g), također svjedočanstvo Florence Hartmann (glasnogovornice Carle del Ponte): Mir i kazna (2007. g.) te u tekstovima Višnje Starješine koja je pratila rad međunarodnog suda od početka njegova rada te mnoge druge napise, svjedočanstva.

Dr. Marko Jukić

Hrvatski branitelj

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Istambulska konvencija – ozakonjenje EU diktature!

Objavljeno

- datum

Američka pedijatrijska udruga naziva Gendersku ideologiju pravim imenom – ZLOSTAVLJAČI DJECE!

Konvencija Vijeća Europe (VE) o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji sastavljena je u Istanbulu 11. svibnja 2011. godine na nedemokratski način, bez rasprave po principu „Uzmi ili ostavi“. Konvencija je stupila na snagu 1. kolovoza 2014. godine.

Republika Hrvatska (RH) je 22. siječnja 2013. godine postala 27. članica VE koja je potpisala Konvenciju. Sada se želi donijeti Zakon pa je napisan Prijedlog zakona o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

>> LUDILO U NJEMAČKOJ – Profesor-ateist: gay brak je protiv prirode i evolucije, a pravo gayevima na usvajanje djece je državno podsticanje pedofilije !

U prijedlogu zakona piše slijedeće: „Cilj Konvencije, koja se skraćeno zove i Istanbulskom konvencijom, jest prvenstveno zaštititi žene od svih oblika nasilja te spriječiti, progoniti i ukloniti nasilje nad ženama i nasilje u obitelji, zatim pridonijeti suzbijanju svih oblika nasilja i diskriminacije, promoviranje rodne ravnopravnosti, razvoj sveobuhvatnih okvira, politika i mjera za zaštitu i pomoć žrtvama svih oblika nasilja nad ženama (uključujući i obiteljsko), te pružanje podrške i pomoći organizacijama i institucijama u uspostavljanju učinkovite suradnje i usvajanja sveobuhvatnog pristupa u suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.“

Glavni cilj dokumenta je promoviranje „rodne ravnopravnosti“, sve ostalo je prije propisano nizom zakona, preporuka, deklaracija (u EU i u Republici Hrvatskoj) i nije ih potrebno ponavljati.    

Imamo propise i zakone kojima se sankcionira tjelesno, psihičko i seksualno nasilje i nije potrebno usvajati Istanbulsku konvenciju jer se u praksi po pitanju nasilja ne će ništa promijeniti ako pravosuđe nije učinkovito. Poteškoće su u provođenju zakona a ne u nedostatku zakona!

Temeljem navoda Konvencije postavlja se pitanje: Koliko je slučajeva sakaćenja ženskih spolnih organa, prisilnih pobačaja, prisilnih brakova zabilježeno u Hrvatskoj?

Očito je dio teksta nema veze s hrvatskom stvarnošću.

„Provedba Zakona proizvest će određene troškove, a poslove provođenja Zakona obavljat će u okviru svoje nadležnosti središnje tijelo državne uprave nadležno za poslove zaštite djece i obitelji kao tijelo odgovorno za koordinaciju, primjenu, nadzor i procjenu politika i mjera za sprečavanje i borbu protiv svih oblika nasilja obuhvaćenih Konvencijom, kao što je definirano člankom 10. Konvencije“.

Provedba Konvencije će povećati broj činovnika i troškove ali bez stvarnog učinka. Za vrijeme Domovinskog rata mnogo je žena sustavno silovano, mučeno i ubijeno! Što je Vijeće Europe učinilo za njih? Nije se radilo o rodno utemeljenom nasilju već o etničkoj mržnji što je strašno! Što su EU i VE učinile da pomognu tim ženama? Ništa jer EU selektivno pristupa slučajevima, provodi diskriminaciju i diktaturu.

>> ISTAMBULSKA KONVENCIJA: Spriječite nametanje rodne ideologije obrazovnom sustavu i društvu – uključite se u javnu raspravu o ratifikaciji opasne konvencije

Članak 3. Konvencije – Definicije

 a.   “nasilje nad ženama” smatra se kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu;

c. “rod” označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce;

d. “rodno utemeljeno nasilje nad ženama” označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene;

Jasno je da je glavni cilj nametanje rodna ideologija a ne zaštita žena!

Članak 12. Konvencije – Opće obveze

1. Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Ozakonjenjem rodne ideologije stvaraju se pretpostavke za progon neistomišljenika, pretpostavke za etiketiranje i suđenje onima koji razlikuju ženu i muža, onima koji se zalažu za očuvanje obitelji kao temeljnu jedinku društva! 

Pitanje je: Tko će izvršiti procjenu ponašanja? Euročinovnici, pripadnici skupina koji ne poznaju i ne priznaju prirodni zakon?

Članak 14. – Obrazovanje

1. Stranke će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja.

2. Stranke će poduzeti potrebne korake za promicanje načela iz stavka 1. kako u neformalnim obrazovnim okruženjima, tako i u sportskim te kulturnim okruženjima i okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima.

Dakle, edukacija mladog naraštaja se mora temeljiti na rodnoj ideologiji kako su je propisali i zamislili eurobirokrati!? Donošenjem zakona o usvajanju Istanbulske konvencije ozakonjuje se rodna ideologija te se mora uključiti u redovni nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja! Zašto jedan nakaradni, protuprirodni pogled na svijet mora postati obvezujući? To se zove DIKTATURA!   

Članak 78. – Rezerve

1. Nikakve rezerve ne mogu se staviti u pogledu bilo koje odredbe ove Konvencije, osim iznimaka predviđenih u stavcima 2. i 3.

Nema rezerve, Vijeće Europe  (eurobirokrati) vas smatra robovima a kao robovi nemate pravo glasa, jedino vaše pravo je raditi za eurobirokrate i bespogovorno slušati.  

Dodatak – Povlastice i imuniteti (Članak 66.) (Diktatura Vijeća Europe!)

2. Članovi Ekspertne skupine za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (tzv. GREVIO) i drugi članovi izaslanstava u posjeti državi će, tijekom izvršavanja svojih funkcija koje se odnose na pripremu i izvršenje posjeta državi, kao i tijekom rada koji će uslijediti vezano uz njih, te putovanja u vezi ovih funkcija, uživati sljedeće povlastice i imunitete:

a. imunitet od osobnog uhićenja ili pritvaranja i od zapljene osobne prtljage, te imunitet od pravnog postupka bilo koje vrste za izgovorene ili napisane riječi i radnje poduzete u službenom svojstvu;

b. izuzeće od svih ograničenja njihove slobode kretanja prilikom izlaska iz zemlje ili povratka u zemlju prebivališta, te ulaska i izlaska iz zemlje u kojoj izvršavaju svoje funkcije, te od registracije kao stranca u zemlji koju posjećuju ili kroz koju prolaze u izvršavanju svojih funkcija.

3. Tijekom putovanja poduzetog u izvršavanju njihovih funkcija, članovima GREVIO-a i ostalim članovima izaslanstava u posjeti državi će, u pogledu carina i deviznih kontrola, biti odobrene iste olakšice kakve se odobravaju predstavnicima stranih vlada koji su na privremenoj službenoj dužnosti.

4. Dokumenti koji se odnose na ocjenu provedbe Konvencije, a koje nose članovi GREVIO-a i ostali članovi izaslanstava u posjeti državi su nepovredivi u mjeri u kojoj se tiču rada GREVIO-a. Nikakvo zaustavljanje ili cenzura neće se primijeniti na službenu komunikaciju GREVIO-a ili na službenu komunikaciju članova GREVIO-a i ostalih članova izaslanstava u posjeti državi.

5. Kako bi se osigurala potpuna sloboda govora i potpuna neovisnost u obavljanju njihovih dužnosti, članovima GREVIO-a i ostalim članovima izaslanstava u posjeti državi imunitet od pravnog postupka za izgovorene i napisane riječi i radnje poduzete u izvršavanju dužnosti i dalje se odobrava, neovisno o tome što odnosna osoba više nije uključena u obavljanje tih dužnosti.

6. Povlastice i imuniteti jamče se osobama navedenima u stavku 1. ovog dodatka s ciljem zaštite neovisnog izvršavanja njihovih funkcija u interesu GREVIO-a, a ne radi njihove osobne koristi. Odricanje od imuniteta osobama navedenima u stavku 1. ovog dodatka izvršit će glavni tajnik Vijeća Europe u svakom slučaju u kojem bi, po njegovom ili njezinom mišljenju, imunitet ometao izvršenje pravde i kada ga se može odreći bez štete za interese GREVIO-a.

Dakle, iz navedenog se može zaključiti da su oni nedodirljivi, da mogu raditi što hoće i da za njih ne vrijede zakoni zemlje u kojoj su u posjeti! Mogu napisati nakaradno izvješće i ne moraju snositi nikakvu odgovornost za napisano, učinjeno! Netko može ući u vaš dom i vršiti nasilje na vama a vi mu ne možete ništa! Jesmo li mi robovi eurobirokrata ili slobodni ljudi?

Ciljevi Istanbulske konvencije jesu:

1.      Nametanje rodne ideologije u sve sastavnice društva, posebno u obrazovni sustav!

2.      Uništenje obitelji kao temeljne jedinke društva!

3.      Ukidanje tradicije, običaja i vjere!

4.      Porobljavanje naroda, jer nema mogućnosti izražavanja rezervi (Članak 78.)

5.      Uvođenje diktature, država nema pravo kontrole ili sankcija prema članovim GREVIO-a (Dodatak, članak 66., euročinovnici imaju imunitet!)!

6.      Stvaranje nekog novog čovjeka koji je rod (nije ni muško ni žensko), čovjeka bez dostojanstva, čovjeka bez odgovornosti i bez obitelji, bez vjere i tradicije.

Što će Republici Hrvatskoj donijeti usvajanje konvencije?

Ne će donijeti ništa dobro! Hrvatski narod će biti dodatno obespravljen, porobljen i degradiran jer se ne će moći pozvati na svoje naslijeđe, svoju povijest, svoju vjeru i tradiciju. Hrvatska tradicija je uvijek slijedila napredne, civilizacijske pomake te nasilje i diskriminacija nisu nikada bili obilježje naše tradicije. Ovdje treba napomenuti da je svako vrijeme imalo svoje zakonitosti, običaje, društvene odnose u europskim zemljama pa tako i u Hrvatskoj (što je vrijedilo u Austrougarskoj vrijedilo je i u Hrvatskoj). Stavovi Konvencije su iznad naroda i države!?; iznad zdravog razuma!? iznad osobe-čovjeka!?  Konvencijom se krši dostojanstvo osobe, sloboda ljudi i promiče protuprirodni pogled na svijet bolesnih briselskih birokrata. 

Hrvatska ne mora ratificirati konvenciju jer ima dovoljno zakona koji pružaju zaštitu i potporu osobama koje su žrtve nasilja. Poteškoće su u nedostatnom provođenju zakona, neučinkovitom pravosuđu i lošim materijalnim uvjetima (zakon određuje naknadu koja se ne može isplatiti jer nema novca).

Konvencija promiče rodnu ideologiju i obvezuje potpisnicu (državu) na bespogovornu primjenu stavova Konvencije.

Konvencijom se povećava birokratski aparat, povećavaju troškovi a bez stvarne pomoći onima kojima treba pomoći.

Ako gledamo Hrvatsku možemo navesti da Konvencija ne će promijeniti, poboljšati status žrtve jer pravosuđe ne funkcionira pa je besmisleno usvajati Konvenciju koja ruši ljudsko dostojanstvo, koja zabranjuje vjeru i tradiciju, koja nameće protuprirodnu rodnu ideologiju, nameće diktaturu eurobikrokrata (nepoštivanje zakona zemlje)!

U ocjeni stanja sam Predlagatelj zakona u ime RH zaključuje da ima dovoljno pravnih zakona i instrumenata kojima se osigurava potpune ravnopravnosti muškaraca žena i za zaštitu od nasilja žena, muškaraca, djece, staraca, invalida itd, (Ustav RH čl. 14. ), ravnopravnost spolova (Ustav RH čl. 3), pravo na život (Ustav RH čl. 21.), i niz zakona.

Budući da postoji dovoljno zakona i instrumenata za zaštitu žena i ostalih od nasilja  nije potrebno usvajanje Istanbulske konvencije, nije potrebno usvajanje rodne ideologije koja negira prirodne zakone.

Dr. Marko Jukić/croative.net

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.