Connect with us

Kultura i vjera

Medicinski stručnjak tvrdi: postoje konačni znanstveni dokazi da nerođena djeca osjećaju užasnu bol za vrijeme abortusa

Objavljeno

- datum

Američki Kongres je u svibnju napokon  donio dugo očekivani zakon o zabrani abortusa nakon 20. tjedna trudnoće jer je on bio dozvoljen prema zakonima nekih američkih država. Zakon nosi naziv „Zakon o zaštiti nerođene djece koja su sposobna osjećati bol“..  Negdje u to vrijeme u jednu je američku radio emisiju bio pozvan doktor znanosti David A. Prentice, profesor molekularne genetike i stručnjak za istraživanja na matičnim stanicama, koji je govorio o najnovijim znanstvenim spoznajama o fetalnoj boli. Donosimo cijeli transkript emisije koji otkriva još jednu užasnu dimenziju abortusa – nerođeni osjećaju fizičku bol puno intenzivnije nego odrasle osobe jer nemaju razvijen povratni mehanizam za ublažavanje boli koji se počinje razvijati tek nakon rođenja. Udžbenici iz anestezije navode kako nerođene bebe osjećaju bol s 16 tjedana nakon začeća. Samo je pitanje vremena kada će se moći dokazati da se ta bol osjeća i ranije kada je abortus u većini zemalja dozvoljen, pa tako i u Hrvatskoj.

(Institut Charlotte Lozier) – 12. svibnja 2015. Doktor znanosti David A. Prentice, podpredsjednik i direktor istraživanja Instituta Charlotte Lozier, bio je pozvan da govori o znanstvenim spoznajama o fetalnoj boli u radio emisiji Gledišta“ (Point of View). 13. svibnja 2015. Zastupnički dom SAD-a donio je Zakon o zaštiti nerođene djece koja su sposobna osjećati bol.

Donosimo cjelovit transkript razgovora iz radio emisije:

Gđa Penna Dexter: Danas želimo razgovarati o fetalnoj boli […] jer ovaj prijedlog zakona je puno snažniji. On zapravo zabranjuje abortuse nakon 20 tjedana trudnoće i to zato – mislim da više ne postoji nikakva sumnja – što 20 tjedana star fetus može osjetiti bol?

Dr. David Prentice: Znanost u tom pogledu trenutno ima vrlo jasne dokaze. Mada će uvijek postojati ljudi, naročito oni koji se zalažu za abortus, koji će reći: „Oh, ma to se zapravo ne događa.“ I bacat će prašinu u oči. Obično će se u tom slučaju upućivati na staru studiju iz 2005. čiji su autori osobe koje su tada bile povezane s Planned Parenthood-om i drugim pružateljima abortusa.

Međutim, prava znanost – a u međuvremenu je došlo do novih otkrića u posljednjih nekoliko mjeseci – prilično jasno dokazuje sljedeće: Male bebe koje su još uvijek u maternici, 20 tjedana nakon začeća, a vjerojatno i ranije, stvarno osjećaju bol i zapravo je ta bol puno intenzivnija negoli kod novorođenčeta ili odrasle osobe.

Gđa Dexter: A razlog tome je stupanj njihova razvoja?

Dr. Prentice: Točno, imaju veću gustoća nervnih receptora. Kao što ste rekli, vaša koža u toj fazi razvoja nije dovoljno debela, međutim postoji još jedan aspekt.

Postoje određeni kanali koji na neki način ublažavaju bol. Ukoliko se čekičem udarim po palcu, tada ću osjetiti bol zato što osjećaj za bol putuje do mozga, ali postoji također i povratni kanal koji služi za ublažavanje te boli. A taj se povratni mehanizam počinje razvijati tek nakon rođenja, tako da prije rođenja ne može doći do ublažavanja boli.

Zapravo, provedena je studija, o kojoj je javnost saznala prije svega nekoliko tjedana. Studija je ispitivala osjećaj za bol kod novorođečadi – u dobi od jednog do šest ili sedam dana starosti i uspoređivala ih s odraslim osobama. Medijski natpisi kojim se studija predstavljala javnosti bili su npr. „Bebe osjećaju bol jednako kao i odrasli, samo puno intenzivnije.”

Studia je zapravo ispitivala djelove mozga koji su zaduženi za bol koristeći vrlo sofisticiranu tehnologiju i to tako da se uspoređivala ne prava bol, nego se npr. ispitivao osjećaj kao kada vrškom olovke ubodete donji dio bebina stopala, stvorite malo pritiska na jednu stranu, provjeravate osjet na drugom mjestu itd.

Dosta beba je spavalo tijekom cijelog postupka ispitivanja, ali su se nalazile unutar funkcionalnog aparata za magnentsku rezonancu, što je vrlo sofisticirana tehnologija, a zatim su se isti pokusi radili na odraslima da se vidi kako oni reagiraju.

18 od 20 područja zaduženih za bol upalilo se kod beba, 18 od 20 područja koja su ista kao i kod odraslih ljudi, ali četiri puta osjetljivija. Prema tome, da ponovim, ovaj povratni mehanizam za ublažavanje boli ne počinje se razvijati sve dok se dijete ne rodi i potrebno je čak nekoliko mjeseci nakon rođenja da taj mehanizam počne sazrijevati.

E sada, vratite sat unazad na pet mjeseci nakon začeća, tek ste na nešto više od pola puta bebinog razvoja u maternici. Povratni mehanizam za ublažavanje boli čak ni ne postoji; ne počinje sazrijevati još mjesecima nakon što ste rođeni – i u toj dobi, pet mjeseci od začeća, bol je vrlo intenzivna. Ne znamo točno koliko, ali puno intenzivnija od male količine boli koju biste osjećali kao odrasla osoba.

Gđa. Dexter: Dakle, jedan od argumenata koji proizlazi iz rezultata studije je taj da s 20 gestacijskih tjedana beba nema razvijen cerebralni korteks. Što kažete na taj argument?

Dr. Prentice: Pa ukoliko vaši slušatelji nisu upoznati s anatomijom mozga, treba objasniti kako je korteks zadnji dio mozga, kora velikog mozga, koji se razvija u smislu svjesnih misli i tako dalje.

Postoje indikacije da su dijelovi tog neuronskog materijala u mozgu već prisutni i da se zasigurno počinju formirati oko 20 tjedana nakon začeća, ali također se otkrilo da to nije najvažniji dio mozga koji je zadužen za osjet boli.

Postoji još jedan dublji sloj koji se razvija rano u mozgu a zove se talamus, smješten duboko unutar mozga. Razvija se čak ranije – vjerojatno između 8 i 12 tjedana počinje se primjećivati njegov razvoj – i živčani putevi već se povezuju s talamusom i prije 20.-tog tjedna od začeća odnosno oplodnje.

Zapravo, postoje osobe koje su rođene bez cerebralnog korteksa pa ipak osjećaju bol. To je znanstvena činjenica.

Prema tome, ne trebate imati razvijen kortikalni sloj da biste uistinu osjetili bol. Umjesto toga dovoljni su ovi dublji dijelovi mozga i jednostavno živčani putevi pomoću kojih imamo osjet. A oni su sasvim sigurno oblikovani, netaknuti i sposobni za reakciju prije 20.-tog tjedna nakon začeća.

Gđa Dexter: Argument pro-choice strane da ukoliko nije razvijen cerebralni korteks, ne može biti osjećaja boli, je li to jedan od njihovih argumenata za koje govorite da su zapravo bacanje prašine u oči?

Dr. Prentice: Definitivno se radi o bacanju prašine u pči.

Gđa Dexter: Ukoliko se znanstvenik počne služiti terminologijom koju publika slabo razumije, zapravo se radi o taktici zastrašivanja.

Da, ljudi se počnu razbacivati svakakvim tehničkim terminima…Zapravo, sve do prije 10 ili 15 godina liječnici nisu uistinu vjerovali da novorođenče može osjetiti bol, i na njima su izvodili brojne medicinske postupke nakon rođenja i nisu vjerovali da u toj dobi mogu iskusiti bol.

Premotajmo nabrzinu vrijeme do danas kada operacije na fetusima sve više postaju trend, kada zapravo radimo operacije na tim malenima dok su oni još u maternici.

Vjerojatno su vaši slušatelji vidjeli onu čuvenu sliku gdje sićušna ručica izlazi iz maternice i hvata prst kirurga. Mali Samuel Armas bio je operiran otprilike u toj dobi, pet mjeseci nakon začeća… Operiran je dok je još uvijek bio u maternici. I kirurzi koji rade operacije na fetusima znaju da ta malena stvorenja osjećaju bol. Oni vide njihove reakcije, za to postoje brojni dokazi.

Nerođenim bebama daje se izravno anestetik i lijek protiv bolova, ne oslanjajući se samo na anesteziju koja se daje majci. Zapravo, to je zanimljivo, naišao sam na jednu od studija u kojoj se govori o uspješnosti tih operacija dok su bebe još uvijek u maternici i govorilo se o tome kako se prije samog postupka pristupa majci…

Gđa Dexter: Nekako mi je nevjerojatno da o planovima odraslih koje imaju za bebu potpuno ovisi hoće li se što poduzeti za bebin osjećaj boli jer tada, pred sam početak operacije, bebe dobivaju anesteziju. Ali ukoliko se beba namjerava abortirati, ona će morati osjećati svu bol tog groznog abortusa, je li tako?

Dr. Prentice: Da, tako je, i radi se jednostavno o stavu. O našem načinu gledanja na to malo biće; u njemu je uvijek ista ljudska osoba, ali o našem načinu gledanja na to biće ovisi koja je njegova vrijednost.

Govorili smo o fetalnoj kirurgiji, u kojem slučaju kirurzi prepoznaju problem boli. Hoću reći, fetusi su u tom slučaju njihov pacijent broj jedan –

Gđa Dexter: Nerođeno dijete je njihov pacijent?

Dr. Prentice: Tako je. Oni će krenuti operirati nerođenu bebu dok je ona još uvijek u maternici, nakon pet mjeseci trudnoće ili u ranijoj fazi bebina razvoja. Bilo je nekoliko operacija u ranijoj fazi, ali u svakom slučaju, oni priznaju da taj mali pacijent, u toj fazi razvoja – dakle još uvijek u maternici – može iskusiti bol.

Zapravo, zanimljivo je sljedeće: vodeći udžbenik iz kliničke anestezije navodi kako je evidentno da te male nerođene bebe mogu iskusiti bol i s 16 tjedana nakon začeća, a ovo je definitivno dokazano s 20 tjedana. [Udžbenik navodi] kako su ove malene nerođene bebe – tamo se navodi medicinski termin „fetus” – pacijenti, te da je od kritične važnosti da se anestezija primjeni direktno na fetus.

Htio sam vam pročitati ono što fetalni kirurzi govore majkama prije operacije. Poslušajte kako gotovo izražavaju nježnost prema fetusima. Oni majkama govore sljedeće:

„Primit ćete opću anesteziju i ta anestezija će uspavati i vaše dijete. Povrh toga, za vrijeme izvođenja prenatalne operacije vaša će nerođena beba dobiti injekciju za uklanjanje boli te lijek koji će osigurati da se vaša beba ne može micati za vrijeme operacije.”

Opet, radi se o malim pacijentima, vrlo nježnim pacijentima, i kao što smo rekli, oni mogu osjetiti bol puno intenzivnije nego što to vi ili ja možemo. Postoji stav da su oni mala bića koja imaju svoju vrijednost i s kojima treba postupati suosjećajno. Sada se već rade operacije za razne vrste bolesti fetusa.

Primjerice, postoji poseban odjel fetalne kirurgije u Dječjoj bolnici u Philadelphiji na kojem je obavljeno već preko 1,200 takvih operacija. Sada već postoji više od desetak posebnih odjela fetalne kirurgije u najvećim bolnicams diljem SAD-a. Opet, važno je da su fetusi priznati kao pacijenti, a ne kao neki predmet koji se smije odbaciti.

Gđa Dexter: Vrlo je zanimljivo da se jedna takva velika bolnica koja radi operacije na fetusima nalazi u istom gradu u kojem je godinama radio Kermit Gosnell. To je neka vrsta suprotnosti između dobra i zla te između života i smrti, zar ne?

Dr. Prentice: Da, upravo tu u istom gradu. To je zapravo šokantno.

Gđa Dexter: Recite nam nešto o Institutu Charlotte Lozier. Znam da ste zadnji puta kada sam s vama razgovarala bili u Vijeću za obiteljska istraživanja (FRC) i znam da vi svi radite skupa s istim ciljem oko ovih pitanja, ali recite nam koja je vaša pozicija u tom institutu i čime se ta organizacija bavi.

Dr. Prentice: Naravno, Institut Charlotte Lozier je edukacijski i istraživački dio organizacije koja se zove Lista Susan B. Anthony, a vaši su slušatelji vjerojatno čuli za tu organizaciju.

Ono čime se u Institutu Charlotte Lozier bavimo je fokusiranje na znanost, fokusiramo se na statistike koje govore u prilog prava na život. Nastojima sakupiti takve informacije na jednom mjestu tako da ih Marjorie može koristiti kada govori na megafon. Tako da članovima Kongresa, federalnim zakonodavcima i zakonodavcima saveznih država ili drugim znanstvenicima i stručnjacima mogu biti dostupne prave činjenice koje će koristiti u obraćanju medijima, javnosti ili svojim kolegama.

Toliko mnogo godina su se pro-life udruge oslanjale na Guttmacher Institut za saznavanje „činjenica“ o abortusu. Ne radi li se zapravo o pravoj kontradikciji jer je Guttmacher ustvari proizvod Planned Parenthood-a, najvećeg pružatelja abortusa u našoj zemlji? Jesmo li se trebali oslanjati na ove ljude? Vjerojatno ne, ali oni su bili jedini u tom području.

E pa, sada imamo nove ljude na tom području i Institut Charlotte Lozier namjerava pružiti objektivno stajalište na strani života o stvarnim činjenicama o životu od začeća do prirodne smrti tako da ljudima budu dostupni istiniti podaci koje će moći slobodno koristiti.

Gđa Dexter: Kada je donesena odluka u slučaju Roe v. Wade, suci su se ponašali kao da je postojanje života u maternici upitno i kao da se u slučaju nerođenog djeteta ne radi o pravoj bebi. Zagovaratelji prava na život su znali, znali su svi vjernici, bilo da se radi o kršćanima ili drugim vjernicima, znali su da se tu radi o životu koji je stvorio Bog u maternici, sve smo to znali. Ali bilo im je omogućeno da se izvuku s time [pitanjem kada počinje život] kada su donijeli odluku [u slučaju Roe v. Wade], i sada nam znanost – opet znanost – pokazuje ono što je tamo cijelo vrijeme, u tako ranoj fazi razvoja.

Čekam da mi se rode dvoje unuka i vidjela sam ultrazvučne slike. Danas su one mnogo jasnije od onih koje su bile dostupne kada sam ja nosila svoju djecu. Toliko je jasna i svima očita ljudskost ovih malih bića i mislim da malo zaostajemo za znanstvenim spoznajama kada tek sada donosimo zakon o zabrani abortusa nakon 20.-tog tjedna trudnoće.

Dr. Prentice: Vjerojatno zaostajemo i o tom problemu moramo i dalje nastaviti educirati ljude o istini i ljudskosti ovih malih bića. U pravu ste. Tehnički smo napredovali od onih mračnih ranih dana kada su nam govorili da su nerođene bebe samo nakupina stanica jer sada imamo 4D ultrazvuk koji nam pokazuje i kada se to maleno biće smiješi u maternici ili nam maše dok izvodi salto. Mislim da je to stvarno čudesno.

To nas dovodi do još jednog pitanja, do još jedne studije koja je objavljena tek prošlog tjedna. Što je sucima bitno kada odlučuju o pitanjima abortusa? Dosta često iskače termin „vijabilnost“. Zakon o zaštiti nerođene djece koja su sposobna osjećati bol (zabrana nakon 20.-tog tjedna trudnoće)  nije zamišljen, ni na saveznom nivou niti na nivou država, tako da se poziva na pitanje vijabilnosti ili sposobnosti preživljavanja van maternice. Njime se željelo ukazati na ljudskost nerođenog djeteta, njegovu sposobnost da pati kao svi mi.

Međutim, čak i u pogledu vijabilnosti, imamo slučaj da je baš New York Times od svih mogućih medija prošlog tjedna objavio vijest o novoj znanstvenoj studiji koja je objavljena u znanstvenom časopisu New England Journal of Medicine, a težište studije bila je sposobnost preživljavanja ovih malenih bića izvan maternice. Radi se o bebama koje su rođene puno, puno ranije od termina, od kojih su neke rođene i pet mjeseci nakon začeća, znači one bebe koje bi bile obuhvaćene ovim zakonima koji zabranjuju abortus nakon 20.-tog tjedna od začeća. Autori studije govore kako velik broj ovih malenih bića uspije preživjeti čak i ako su rođeni tako rano ukoliko interveniramo i brinemo se o njima i pokušamo ih održati na životu – mnogi od njih će preživjeti.

Čini se zdravorazumskim samo po sebi: ukoliko pomognemo nekome da diše ili da živi, ta će osoba preživjeti. Samo želim istaknuti kako se u ovom slučaju radi o nerođenima. I u svakom je tom malenom biću ljudska osoba i na to se moramo fokusirati da bi spasili što više njihovih života.

 

Izvor: LifeSiteNews/ Zdravstveni odgoj

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

Tko je bio Ivan Krstitelj?

Objavljeno

- datum

(hebrejski: יוחנן המטביל,Yohanan Ha’Matbil) kršćanski svetac, propovjednik, pustinjak i mučenik, prethodnik Isusov.

U Novom zavjetu

Većinu informacija o Ivanu Krstitelju dobivamo iz evanđelja, a njegova osoba do danas je ostala tajnovita i ne do kraja razjašnjena.

Prema Novom zavjetu, njegovi roditelji, Zaharija i Elizabeta, dugo nisu mogli imati djece i kada im se rodio sin, zavladala je velika radost. Održana je posebna svečanost, na kojoj mu je trebalo nadjenuti ime. Okupili su se prijatelji i rođaci, koji su došli izdaleka. Htjeli su da se zove Zaharija po ocu, ali s tim se nije složila Elizabeta. Rekla je da će se zvati Ivan što znači “Gospodin je milostiv“ (heb.Johanan). Prijatelji i rođaci su pitali Zahariju, za mišljenje. On se složio s time da se zove Ivan. Budući da Zaharija dotad nije mogao govoriti, tada mu se vratio glas. Počeo je zahvaljivati Bogu i slaviti ga zbog njegove dobrote: „I ti ćeš biti poseban. Ići ćeš pred Božjim izabranikom. Nosit ćeš poruku Božje ljubavi i oproštenja njegovu narodu.» Ivan je otišao od kuće, živio je u pustinji blizu rijeke Jordana. Nosio je odijelo od devine dlake opasano kožnim pojasom. Jeo je pustinjsku hranu – divlji med i skakavce. Propovijedao je blizinu kraljevstva Božjeg i pozivao svoje sunarodnjake na obraćenje, a mnogi su se kajali za svoje grijehe i dali da ih Ivan krsti.

Evanđelja pripovijedaju i da je Isus došao k Ivanu, te od njega zatražio krštenje. Ivan je na njegovo inzistiranje to i učinio, a za krštenja, kako pripovijeda biblijski tekst, spustio se nad Isusa Duh Sveti u obliku goluba i Božji glas je progovorio: “Ti si Sin moj ljubljeni. U tebi mi sva milina.“
Herod Antipa zatvorio ga je u tamnicu i dao mu odrubiti glavu, jer mu je prigovorio zbog preljuba.

U 1. i 2. stoljeću

Poznato je da su u 1. stoljeću, nakon što se kršćanstvo već počelo širiti, paralelno sa zajednicama Kristovih sljedbenika, postojale i zajednica sljedbenika Ivanovih, te su poznavale samo »Ivanovo krštenje«, o čemu svjedoče i Djela apostolska. Izvanbiblijski izvori, osobito kršćanski apologetski tekstovi, također potvrđuju postojanje takve zajednice osobito među Židovima. Čini se da su upravo zbog toga novozavjetni pisci toliko naglašavali Ivanovu poniznost i ponavljali njegove riječi da će iza njega »doći veći od njega.«

O mučeništvu Ivanovu govori i židovski povjesničar iz 1. stoljeća, Josip Flavije, te spominje da je ubijen u tvrđavi Makerontu, s istočne strane Mrtvoga mora. Arheološke iskopine svjedoče o postojanju tvrđave s palačom i dva triklinija, što odgovara evanđeoskom opisu prema kojem su Herod i muškarci bili u jednoj prostoriji, a Herodijada i Saloma u drugoj.

Štovanje

Najstarije štovanje vezano uz Ivana Krstitelja odnosi se na čašćenje njegova groba u Sebasti, nedaleko od današnjeg Nablusa u Palestini.

Potom je jedna od najvećih kršćanskih bazilika, ona u Damasku posvećena Ivanu Krstitelju. Danas je u njoj džamija, a posjetio ju je i papa Ivan Pavao II., zajedno s poglavarima mjesnih crkava, prilikom svoga posjeta tome gradu, te se ondje održao međureligijski susret.

Relikvije svetog Ivana Krstitelja danas se čuvaju u crkvi sv. Silvestra u Rimu i u Amiensu u Francuskoj.
Sv. Ivan Krstitelj jako je poštovan u kršćanskom svijetu. U srednjem vijeku, njegov blagdan zvali su »ljetni Božić« . U čast sv. Ivanu Krstitelju, podignute su mnoge crkve počevši od Lateranske bazilike u Rimu, papinske katedrale. U Rimokatoličkoj Crkvi njegovo se rođenje slavi kao svetkovina 24. lipnja, a mučeništvo, nekad nazivano i Glavosjek sv. Ivana Krstitelja, kao spomendan 29. kolovoza.

Zaštitnik je pjevača, glazbenika, krojača, kožara, krznara, vunara, remenara, gostioničara, nožara, brusača, zatvorenika, osuđenih na smrt, uzgajivača ptica, oboljelih od epilepsije, krštenika, Malte, Jordana i velikog broja gradova širom svijeta, pa tako i naše Županje.
U Hrvatskoj po njemu su nazvana mjesta Ivanić Grad, Ivanec, Kloštar Ivanić, Sveti Ivan Zelina, Sveti Ivan Žabno, Ivanska, Ivankovo i vjerojatno još neka mjesta.
U Mariji Bistrici, nedavno je postavljen njegov kip na otvorenom prostoru. U Bosni i Hercegovini, u Podmilačju kraj Jajca postoji veliko svetište sv. Ivana Krstitelja.

Mučeništvo

Herod je bio zapovjedio da uhvate Ivana i da ga, svezana u lance, bace u tamnicu, zbog Herodijade, žene svoga brata Filipa, koju bijaše uzeo za ženu, jer mu je Ivan govorio: ‘Nije ti dopušteno imati ženu svoga brata.’ Zato ga je Herodijada zamrzila i htjela ubiti, ali nije mogla. A Herod se bojao Ivana. Znao je da je pravedan i Bogu posvećen čovjek i zato ga je štitio. Kad bi ga slušao, odmah bi se zbunio, ali bi ga ipak rado slušao.
No, dođe zgodan dan, kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, visokim časnicima i galilejskim prvacima. Uđe Herodijadina kći te je tako plesala da se svidjela Herodu i gostima. Kralj reče djevojci: ‘Išti od mene što god hoćeš, i dat ću ti.’ I zakle joj se: ‘Dat ću ti što god zatražiš od mene, pa bilo to i pol moga kraljevstva.’ Ona iziđe te reče svojoj majci: ‘Što ću tražiti?’ – ‘Glavu Ivana Krstitelja,’ odgovori ona. Vrati se odmah žurno kralju i zatraži: ‘Hoću da mi odmah daš na pladnju glavu Ivana Krstitelja.’ To ražalosti kralja, ali zbog zakletve dane pred gostima ne htjede je odbiti. Kralj odmah pošalje krvnika i naredi mu da donese Ivanovu glavu. Ovaj ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka svojoj majci. Kad to čuše Ivanovi učenici, dođoše i uzeše njegovo tijelo te ga položiše u grob” (Mk 6,17-29).

Prema Rimskom martirologiju 29. kolovoz je izabran za proslavu mučeništva ili glavosijeka sv. Ivana Krstitelja, jer je na taj dan po drugi put pronađena časna njegova glava. Ta je glava kasnije bila prenesena u Rim, gdje se s velikim poštovanjem čuva u crkvi Sv. Silvestra ad Campum Martium. Osim sv. Marka, mučeništvo sv. Ivana opisuje sv. Matej i sv. Luka. Ti opisi idu u red najdramatičnijih scena Novoga zavjeta.

Zanimljivo je da je i židovski povjesničar Josip Flavije oko g. 90. dao o Ivanu Krstitelju ovako divno svjedočanstvo: “Herod je, naime, dao pogubiti toga Ivana, zvanoga Krstitelj, jer je bio dobar čovjek i Židove poticao na nastojanje oko kreposti, zapovijedajući im da se među sobom vladaju pravedno a prema Bogu pobožno i tako se očiste.” Osim toga, on točno navodi da je Ivan bio zatvoren u tvrđavi Meheront, današnji Mukawer, a razlog je uhićenja ležao u “strahu da toliki ugled toga čovjeka ne bi njegove podanike naveo na otpad”. U takvom su postupku svi tirani jednaki, i stari i novi. Njima uvijek smetaju oni koji se boje više Boga nego ljudi, koji ljube pravdu, a mrze bezakonje, pogotovo ako još hrabrošću Ivana Krstitelja otvoreno žigošu zločin i nepravdu.

prema www.zupanjac.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

MOLITVA PATERA RUFUSA ZA HRVATSKU: ‘Oslobodi ovu zemlju od Sotonine moći’

Objavljeno

- datum

 MOLITVA OSLOBOĐENJA IZ 1999. GODINE     Bože, Ti ljubiš Hrvatsku i zato ti upućujem iskrene molitve za nju!

Sada u ovim čudnovatim trenucima povijesti, kako svijeta, tako i Hrvatske dobro se prisjetiti seminara patera Rufusa Pereire, indijskog svećenika koji je 1999. posjetio našu zemlju i održao 4-dnevnu duhovnu obnovu u kući Tabor. Zapisi sa tog seminara kao i još nekih, koji su bili nakon toga organizirani od Pokreta krunice za obraćenje i mir objavljeni su 2010., u knjizi P. Rufus Pereira – “Duh Sveti obnovitelj, ozdravitelj i osloboditelj. Pater Rufus je bio među prvim svjetski poznatim karizmaticima koji su posjetili Hrvatsku i molili za nju i njene ljude.

Rekao je: Bože, Ti ljubiš Hrvatsku i zato ti upućujem iskrene molitve za nju!

– Bio je to nezaboravan duhovni događaj, posebno molitva za Hrvatsku, kada je pater Rufus zamolio da svi vjernici kleknu i lijevom rukom dotiču zemlju, a desnu uzdignu prema nebu, kako bi izrazili čvrstu vjeru, da naša zemlja može primiti puninu blagoslova, samo od Gospodina- napisao je jedan vjernik koji je prisustvovao tom susretu i blagoslovu – donio je tada portal dnevno.hr.

Evo  molitve koju je p. Rufus izgovorio za Hrvatsku:

“Gospodine Isuse, Ti ljubiš ovu zemlju. Molimo Te za oslobođenje čitave zemlje. Oslobodi ovu zemlju od Sotonine moći, prekini sve sotonske kultove i veze u ovoj zemlji! Oslobodi svaku planinu, svaku rijeku od Sotonine moći! Oslobodi svako drvo, svaku životinju od Sotonine vlasti! Iznad svega, molimo Te za oslobođenje hrvatskoga naroda. Gospodine, u Tvoje Ime molimo da slomiš Sotoninu moć nad hrvatskom zemljom, da slomiš snagu Sotoninu nad narodom hrvatskim, da slomiš snagu zla nad Crkvom u Hrvatskoj, da oslobodiš ljude od bavljenja okultnim praksama, da ih izliječiš od rana rata, koje su postale ulaz sotonskom utjecaju. Gospodine, ova zemlja pripada Tebi! Ti si je stvorio. Ti si je svojom predragocjenom krvlju otkupio. Ti si je posvetio Duhom Svetim. Gospodine, svi zajedno ponovo posvećujemo ovu zemlju Tvojemu presvetomu Srcu! Ponovo posvećujemo hrvatski narod Tvojemu presvetomu Srcu! Ponovo posvećujemo Crkvu u Hrvatskoj Tvojemu presvetomu Srcu i sve Ti to prinosimo po bezgrješnome Srcu Marijinu. Gospodine, molimo Te da Marija bude kraljica ove zemlje, da donese mir ovoj zemlji, kao što je donijela mir Rusiji, kao što je donijela mir u Fatimu, kao što donosi mir u Međugorju. Gospodine, ponovo posvećujemo ovu zemlju Bezgrješnomu Srcu Marijinu. Gospodine, molimo ovu molitvu egzorcizma i oslobađanja, molimo ovu molitvu ponovne posvete i posvećivanja po zagovoru sv. Josipa zaštitnika Hrvatske, svih apostola, sv. Franje i sv. Antuna, sv. arkanđela, anđela i svih svetaca ove zemlje. Hvala ti, Isuse! Slava ti, Isuse! Aleluja, Gospodinu! Hvala Ti, Gospodine Isuse! Aleluja! Aleluja, Aleluja!”

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

PO UKAZANJU ISUSOVU   Posveti se Srcu Isusovu onako kako je to činila  sv. Margareta Marija Alacoque

Objavljeno

- datum

Isus je dao i 12 obećanja onima koji budu širili ovu pobožnost!

Sveta Margareta Marija Alacoque rodila se u Francuskoj 1647. U dobi od 24. godine stupila je u Red Sestara Pohođenja Marijina. Već je i prije stupanja u samostan imala više nadnaravnih viđenja a u narednom razdoblju ekstaze su postale i učestalije radi čega je pretrpjela mnoge neugodnosti od strane susestara.

Ostala je čvrsta u vjeri i njezina je ljubav prema Isusu sve više rasla. 1675. godine, u vrijeme tijelovske osmine, došlo je do važnog ukazanja u Kapeli Pohođenja. Margareta je ugledala Isusa koji joj je naredio da se zauzme da se na petak nakon tijelovske osmine uvede Petak Srca Isusova. Usprkos najvećim protivljenjima i okrivljavanjima kojima je bila izložena, svim se žarom posvetila širenju pobožnosti u čast Srcu Isusovu. Drugom je prigodom Isus zatražio od Margarete da se svakog prvog petka u mjesecu pričesti te je tako nastala pobožnost Prvih petaka. Potporu i pomoć dobila je od poglavara mjesne isusovačke redovničke zajednice. Na njega ju je za vrijeme jednog viđenja uputio sam Isus. Najvažnije što je Isus želio prenijeti njoj, a onda i svim ljudima, je istina o njegovoj silnoj ljubavi prema čovjeku i istina o njegovu Srcu kao simbolu te ljubavi. Svetica je umrla 16. listopada 1690. godine a tijelo joj se nalazi u kapeli gdje joj se ukazao Isus. Sredinom 19. stoljeća papa Pio IX. službeno je uveo u Crkvu blagdan Srca Isusova koji se slavi prvi petak nakon blagdana Tijelovo.

Posveta Isusovu srcu sv. Margarete Marije Alacoque

Ja darujem i posvećujem Presvetom Srcu Gospodina našega Isusa Krista svoju osobu i život, svoja djela, muke i patnje, da od sada svim svojim bićem samo njega ljubim, štujem i slavim. Ovo je čvrsta moja volja da budem sav njegov i da sve činim njemu za ljubav, odričući se cijelim srcem svega, što bi njemu moglo biti mrsko.

Tebe, dakle, Presveto Srce, odabirem za jedini predmet svoje ljubavi, za zaštitnika svoga života, za osiguranje svoga spasenja, za lijek protiv svoje slabosti i nestalnosti, za naknadnika svih pogrešaka svoga života i za svoje sigurno utočište na času smrti.

O predobro Srce, ti budi moje opravdanje pred Bogom, svojim Ocem, i odvrati od mene zaslužene udarce njegove srdžbe. O Srce puno ljubavi, u tebe stavljam sve svoje ufanje, jer se bojim svega od svoje zloće i slabosti, a nadam se svemu od tvoje dobrote.

Uništi, dakle, u meni sve, što bi moglo biti neugodno i protivno. Neka se tvoja čista ljubav tako utisne u moje srce, da nikada ne zaboravim na te i da se nikada ne odijelim od tebe. Zaklinjem te tvojom neizmjernom dobrotom, daj da moje ime bude u tebi upisano, jer ja hoću, da moja sreća i slava bude u tom da živim i umrem kao tvoj rob.

Amen.

Isus svetoj Margareti obećava da oni koji budu štovali njegovo Presveto Srce daje ove duhovne i vremenite blagodati:

1. Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.
2. Unijet ću mir u njihove obitelji.
3. Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.
4. Bit ću im sigurno utočište za života, a osobito na času smrti.
5. Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate.
6. Grješnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa.
7. Mlake će duše postati revne.
8. Revne će se duše uzdići do velike savršenosti.
9. Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca.
10. Svećenicima ću dati dar da taknu i najtvrdokornija srca.
11. Imena onih koji budu širili ovu pobožnost bit će upisana u mome Srcu i neće se nikada izbrisati.
12. Svima koji se budu pričestili na prvi petak tijekom devet mjeseci uzastopce obećavam milost pokore na samrti: oni neće umrijeti u mojoj nemilosti ni bez sakramenata. Moje će im Srce biti sigurno utočište u posljednjemu času.

Autor: Vjera

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno