Connect with us

Kultura i vjera

Medicinski stručnjak tvrdi: postoje konačni znanstveni dokazi da nerođena djeca osjećaju užasnu bol za vrijeme abortusa

Objavljeno

- datum

Američki Kongres je u svibnju napokon  donio dugo očekivani zakon o zabrani abortusa nakon 20. tjedna trudnoće jer je on bio dozvoljen prema zakonima nekih američkih država. Zakon nosi naziv „Zakon o zaštiti nerođene djece koja su sposobna osjećati bol“..  Negdje u to vrijeme u jednu je američku radio emisiju bio pozvan doktor znanosti David A. Prentice, profesor molekularne genetike i stručnjak za istraživanja na matičnim stanicama, koji je govorio o najnovijim znanstvenim spoznajama o fetalnoj boli. Donosimo cijeli transkript emisije koji otkriva još jednu užasnu dimenziju abortusa – nerođeni osjećaju fizičku bol puno intenzivnije nego odrasle osobe jer nemaju razvijen povratni mehanizam za ublažavanje boli koji se počinje razvijati tek nakon rođenja. Udžbenici iz anestezije navode kako nerođene bebe osjećaju bol s 16 tjedana nakon začeća. Samo je pitanje vremena kada će se moći dokazati da se ta bol osjeća i ranije kada je abortus u većini zemalja dozvoljen, pa tako i u Hrvatskoj.

(Institut Charlotte Lozier) – 12. svibnja 2015. Doktor znanosti David A. Prentice, podpredsjednik i direktor istraživanja Instituta Charlotte Lozier, bio je pozvan da govori o znanstvenim spoznajama o fetalnoj boli u radio emisiji Gledišta“ (Point of View). 13. svibnja 2015. Zastupnički dom SAD-a donio je Zakon o zaštiti nerođene djece koja su sposobna osjećati bol.

Donosimo cjelovit transkript razgovora iz radio emisije:

Gđa Penna Dexter: Danas želimo razgovarati o fetalnoj boli […] jer ovaj prijedlog zakona je puno snažniji. On zapravo zabranjuje abortuse nakon 20 tjedana trudnoće i to zato – mislim da više ne postoji nikakva sumnja – što 20 tjedana star fetus može osjetiti bol?

Dr. David Prentice: Znanost u tom pogledu trenutno ima vrlo jasne dokaze. Mada će uvijek postojati ljudi, naročito oni koji se zalažu za abortus, koji će reći: „Oh, ma to se zapravo ne događa.“ I bacat će prašinu u oči. Obično će se u tom slučaju upućivati na staru studiju iz 2005. čiji su autori osobe koje su tada bile povezane s Planned Parenthood-om i drugim pružateljima abortusa.

Međutim, prava znanost – a u međuvremenu je došlo do novih otkrića u posljednjih nekoliko mjeseci – prilično jasno dokazuje sljedeće: Male bebe koje su još uvijek u maternici, 20 tjedana nakon začeća, a vjerojatno i ranije, stvarno osjećaju bol i zapravo je ta bol puno intenzivnija negoli kod novorođenčeta ili odrasle osobe.

Gđa Dexter: A razlog tome je stupanj njihova razvoja?

Dr. Prentice: Točno, imaju veću gustoća nervnih receptora. Kao što ste rekli, vaša koža u toj fazi razvoja nije dovoljno debela, međutim postoji još jedan aspekt.

Postoje određeni kanali koji na neki način ublažavaju bol. Ukoliko se čekičem udarim po palcu, tada ću osjetiti bol zato što osjećaj za bol putuje do mozga, ali postoji također i povratni kanal koji služi za ublažavanje te boli. A taj se povratni mehanizam počinje razvijati tek nakon rođenja, tako da prije rođenja ne može doći do ublažavanja boli.

Zapravo, provedena je studija, o kojoj je javnost saznala prije svega nekoliko tjedana. Studija je ispitivala osjećaj za bol kod novorođečadi – u dobi od jednog do šest ili sedam dana starosti i uspoređivala ih s odraslim osobama. Medijski natpisi kojim se studija predstavljala javnosti bili su npr. „Bebe osjećaju bol jednako kao i odrasli, samo puno intenzivnije.”

Studia je zapravo ispitivala djelove mozga koji su zaduženi za bol koristeći vrlo sofisticiranu tehnologiju i to tako da se uspoređivala ne prava bol, nego se npr. ispitivao osjećaj kao kada vrškom olovke ubodete donji dio bebina stopala, stvorite malo pritiska na jednu stranu, provjeravate osjet na drugom mjestu itd.

Dosta beba je spavalo tijekom cijelog postupka ispitivanja, ali su se nalazile unutar funkcionalnog aparata za magnentsku rezonancu, što je vrlo sofisticirana tehnologija, a zatim su se isti pokusi radili na odraslima da se vidi kako oni reagiraju.

18 od 20 područja zaduženih za bol upalilo se kod beba, 18 od 20 područja koja su ista kao i kod odraslih ljudi, ali četiri puta osjetljivija. Prema tome, da ponovim, ovaj povratni mehanizam za ublažavanje boli ne počinje se razvijati sve dok se dijete ne rodi i potrebno je čak nekoliko mjeseci nakon rođenja da taj mehanizam počne sazrijevati.

E sada, vratite sat unazad na pet mjeseci nakon začeća, tek ste na nešto više od pola puta bebinog razvoja u maternici. Povratni mehanizam za ublažavanje boli čak ni ne postoji; ne počinje sazrijevati još mjesecima nakon što ste rođeni – i u toj dobi, pet mjeseci od začeća, bol je vrlo intenzivna. Ne znamo točno koliko, ali puno intenzivnija od male količine boli koju biste osjećali kao odrasla osoba.

Gđa. Dexter: Dakle, jedan od argumenata koji proizlazi iz rezultata studije je taj da s 20 gestacijskih tjedana beba nema razvijen cerebralni korteks. Što kažete na taj argument?

Dr. Prentice: Pa ukoliko vaši slušatelji nisu upoznati s anatomijom mozga, treba objasniti kako je korteks zadnji dio mozga, kora velikog mozga, koji se razvija u smislu svjesnih misli i tako dalje.

Postoje indikacije da su dijelovi tog neuronskog materijala u mozgu već prisutni i da se zasigurno počinju formirati oko 20 tjedana nakon začeća, ali također se otkrilo da to nije najvažniji dio mozga koji je zadužen za osjet boli.

Postoji još jedan dublji sloj koji se razvija rano u mozgu a zove se talamus, smješten duboko unutar mozga. Razvija se čak ranije – vjerojatno između 8 i 12 tjedana počinje se primjećivati njegov razvoj – i živčani putevi već se povezuju s talamusom i prije 20.-tog tjedna od začeća odnosno oplodnje.

Zapravo, postoje osobe koje su rođene bez cerebralnog korteksa pa ipak osjećaju bol. To je znanstvena činjenica.

Prema tome, ne trebate imati razvijen kortikalni sloj da biste uistinu osjetili bol. Umjesto toga dovoljni su ovi dublji dijelovi mozga i jednostavno živčani putevi pomoću kojih imamo osjet. A oni su sasvim sigurno oblikovani, netaknuti i sposobni za reakciju prije 20.-tog tjedna nakon začeća.

Gđa Dexter: Argument pro-choice strane da ukoliko nije razvijen cerebralni korteks, ne može biti osjećaja boli, je li to jedan od njihovih argumenata za koje govorite da su zapravo bacanje prašine u oči?

Dr. Prentice: Definitivno se radi o bacanju prašine u pči.

Gđa Dexter: Ukoliko se znanstvenik počne služiti terminologijom koju publika slabo razumije, zapravo se radi o taktici zastrašivanja.

Da, ljudi se počnu razbacivati svakakvim tehničkim terminima…Zapravo, sve do prije 10 ili 15 godina liječnici nisu uistinu vjerovali da novorođenče može osjetiti bol, i na njima su izvodili brojne medicinske postupke nakon rođenja i nisu vjerovali da u toj dobi mogu iskusiti bol.

Premotajmo nabrzinu vrijeme do danas kada operacije na fetusima sve više postaju trend, kada zapravo radimo operacije na tim malenima dok su oni još u maternici.

Vjerojatno su vaši slušatelji vidjeli onu čuvenu sliku gdje sićušna ručica izlazi iz maternice i hvata prst kirurga. Mali Samuel Armas bio je operiran otprilike u toj dobi, pet mjeseci nakon začeća… Operiran je dok je još uvijek bio u maternici. I kirurzi koji rade operacije na fetusima znaju da ta malena stvorenja osjećaju bol. Oni vide njihove reakcije, za to postoje brojni dokazi.

Nerođenim bebama daje se izravno anestetik i lijek protiv bolova, ne oslanjajući se samo na anesteziju koja se daje majci. Zapravo, to je zanimljivo, naišao sam na jednu od studija u kojoj se govori o uspješnosti tih operacija dok su bebe još uvijek u maternici i govorilo se o tome kako se prije samog postupka pristupa majci…

Gđa Dexter: Nekako mi je nevjerojatno da o planovima odraslih koje imaju za bebu potpuno ovisi hoće li se što poduzeti za bebin osjećaj boli jer tada, pred sam početak operacije, bebe dobivaju anesteziju. Ali ukoliko se beba namjerava abortirati, ona će morati osjećati svu bol tog groznog abortusa, je li tako?

Dr. Prentice: Da, tako je, i radi se jednostavno o stavu. O našem načinu gledanja na to malo biće; u njemu je uvijek ista ljudska osoba, ali o našem načinu gledanja na to biće ovisi koja je njegova vrijednost.

Govorili smo o fetalnoj kirurgiji, u kojem slučaju kirurzi prepoznaju problem boli. Hoću reći, fetusi su u tom slučaju njihov pacijent broj jedan –

Gđa Dexter: Nerođeno dijete je njihov pacijent?

Dr. Prentice: Tako je. Oni će krenuti operirati nerođenu bebu dok je ona još uvijek u maternici, nakon pet mjeseci trudnoće ili u ranijoj fazi bebina razvoja. Bilo je nekoliko operacija u ranijoj fazi, ali u svakom slučaju, oni priznaju da taj mali pacijent, u toj fazi razvoja – dakle još uvijek u maternici – može iskusiti bol.

Zapravo, zanimljivo je sljedeće: vodeći udžbenik iz kliničke anestezije navodi kako je evidentno da te male nerođene bebe mogu iskusiti bol i s 16 tjedana nakon začeća, a ovo je definitivno dokazano s 20 tjedana. [Udžbenik navodi] kako su ove malene nerođene bebe – tamo se navodi medicinski termin „fetus” – pacijenti, te da je od kritične važnosti da se anestezija primjeni direktno na fetus.

Htio sam vam pročitati ono što fetalni kirurzi govore majkama prije operacije. Poslušajte kako gotovo izražavaju nježnost prema fetusima. Oni majkama govore sljedeće:

„Primit ćete opću anesteziju i ta anestezija će uspavati i vaše dijete. Povrh toga, za vrijeme izvođenja prenatalne operacije vaša će nerođena beba dobiti injekciju za uklanjanje boli te lijek koji će osigurati da se vaša beba ne može micati za vrijeme operacije.”

Opet, radi se o malim pacijentima, vrlo nježnim pacijentima, i kao što smo rekli, oni mogu osjetiti bol puno intenzivnije nego što to vi ili ja možemo. Postoji stav da su oni mala bića koja imaju svoju vrijednost i s kojima treba postupati suosjećajno. Sada se već rade operacije za razne vrste bolesti fetusa.

Primjerice, postoji poseban odjel fetalne kirurgije u Dječjoj bolnici u Philadelphiji na kojem je obavljeno već preko 1,200 takvih operacija. Sada već postoji više od desetak posebnih odjela fetalne kirurgije u najvećim bolnicams diljem SAD-a. Opet, važno je da su fetusi priznati kao pacijenti, a ne kao neki predmet koji se smije odbaciti.

Gđa Dexter: Vrlo je zanimljivo da se jedna takva velika bolnica koja radi operacije na fetusima nalazi u istom gradu u kojem je godinama radio Kermit Gosnell. To je neka vrsta suprotnosti između dobra i zla te između života i smrti, zar ne?

Dr. Prentice: Da, upravo tu u istom gradu. To je zapravo šokantno.

Gđa Dexter: Recite nam nešto o Institutu Charlotte Lozier. Znam da ste zadnji puta kada sam s vama razgovarala bili u Vijeću za obiteljska istraživanja (FRC) i znam da vi svi radite skupa s istim ciljem oko ovih pitanja, ali recite nam koja je vaša pozicija u tom institutu i čime se ta organizacija bavi.

Dr. Prentice: Naravno, Institut Charlotte Lozier je edukacijski i istraživački dio organizacije koja se zove Lista Susan B. Anthony, a vaši su slušatelji vjerojatno čuli za tu organizaciju.

Ono čime se u Institutu Charlotte Lozier bavimo je fokusiranje na znanost, fokusiramo se na statistike koje govore u prilog prava na život. Nastojima sakupiti takve informacije na jednom mjestu tako da ih Marjorie može koristiti kada govori na megafon. Tako da članovima Kongresa, federalnim zakonodavcima i zakonodavcima saveznih država ili drugim znanstvenicima i stručnjacima mogu biti dostupne prave činjenice koje će koristiti u obraćanju medijima, javnosti ili svojim kolegama.

Toliko mnogo godina su se pro-life udruge oslanjale na Guttmacher Institut za saznavanje „činjenica“ o abortusu. Ne radi li se zapravo o pravoj kontradikciji jer je Guttmacher ustvari proizvod Planned Parenthood-a, najvećeg pružatelja abortusa u našoj zemlji? Jesmo li se trebali oslanjati na ove ljude? Vjerojatno ne, ali oni su bili jedini u tom području.

E pa, sada imamo nove ljude na tom području i Institut Charlotte Lozier namjerava pružiti objektivno stajalište na strani života o stvarnim činjenicama o životu od začeća do prirodne smrti tako da ljudima budu dostupni istiniti podaci koje će moći slobodno koristiti.

Gđa Dexter: Kada je donesena odluka u slučaju Roe v. Wade, suci su se ponašali kao da je postojanje života u maternici upitno i kao da se u slučaju nerođenog djeteta ne radi o pravoj bebi. Zagovaratelji prava na život su znali, znali su svi vjernici, bilo da se radi o kršćanima ili drugim vjernicima, znali su da se tu radi o životu koji je stvorio Bog u maternici, sve smo to znali. Ali bilo im je omogućeno da se izvuku s time [pitanjem kada počinje život] kada su donijeli odluku [u slučaju Roe v. Wade], i sada nam znanost – opet znanost – pokazuje ono što je tamo cijelo vrijeme, u tako ranoj fazi razvoja.

Čekam da mi se rode dvoje unuka i vidjela sam ultrazvučne slike. Danas su one mnogo jasnije od onih koje su bile dostupne kada sam ja nosila svoju djecu. Toliko je jasna i svima očita ljudskost ovih malih bića i mislim da malo zaostajemo za znanstvenim spoznajama kada tek sada donosimo zakon o zabrani abortusa nakon 20.-tog tjedna trudnoće.

Dr. Prentice: Vjerojatno zaostajemo i o tom problemu moramo i dalje nastaviti educirati ljude o istini i ljudskosti ovih malih bića. U pravu ste. Tehnički smo napredovali od onih mračnih ranih dana kada su nam govorili da su nerođene bebe samo nakupina stanica jer sada imamo 4D ultrazvuk koji nam pokazuje i kada se to maleno biće smiješi u maternici ili nam maše dok izvodi salto. Mislim da je to stvarno čudesno.

To nas dovodi do još jednog pitanja, do još jedne studije koja je objavljena tek prošlog tjedna. Što je sucima bitno kada odlučuju o pitanjima abortusa? Dosta često iskače termin „vijabilnost“. Zakon o zaštiti nerođene djece koja su sposobna osjećati bol (zabrana nakon 20.-tog tjedna trudnoće)  nije zamišljen, ni na saveznom nivou niti na nivou država, tako da se poziva na pitanje vijabilnosti ili sposobnosti preživljavanja van maternice. Njime se željelo ukazati na ljudskost nerođenog djeteta, njegovu sposobnost da pati kao svi mi.

Međutim, čak i u pogledu vijabilnosti, imamo slučaj da je baš New York Times od svih mogućih medija prošlog tjedna objavio vijest o novoj znanstvenoj studiji koja je objavljena u znanstvenom časopisu New England Journal of Medicine, a težište studije bila je sposobnost preživljavanja ovih malenih bića izvan maternice. Radi se o bebama koje su rođene puno, puno ranije od termina, od kojih su neke rođene i pet mjeseci nakon začeća, znači one bebe koje bi bile obuhvaćene ovim zakonima koji zabranjuju abortus nakon 20.-tog tjedna od začeća. Autori studije govore kako velik broj ovih malenih bića uspije preživjeti čak i ako su rođeni tako rano ukoliko interveniramo i brinemo se o njima i pokušamo ih održati na životu – mnogi od njih će preživjeti.

Čini se zdravorazumskim samo po sebi: ukoliko pomognemo nekome da diše ili da živi, ta će osoba preživjeti. Samo želim istaknuti kako se u ovom slučaju radi o nerođenima. I u svakom je tom malenom biću ljudska osoba i na to se moramo fokusirati da bi spasili što više njihovih života.

 

Izvor: LifeSiteNews/ Zdravstveni odgoj

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

SOLIN DANAS: Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji – svečana SVETA MISA

Objavljeno

- datum

 Prasvetište Gospe od Otoka, početak u 9 sati     Središnji događaj susreta – svečano euharistijsko slavlje na Gospinoj livadi u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu počinje u 10 sati.

U suslavlju s ostalim biskupima i brojnim svećenicima, misu će predvoditi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić. 

Pjevanje predvodi veliki zbor sastavljen od više zborova iz naše Splitsko-makarske nadbiskupije pod vodstvom maestra don Šime Marovića.

(Zborovi: Sv. Stjepana – Opuzen; Sv. Marka – Makarska; Gospe od Otoka – Solin; Solinskih mučenika – Ninčevići/Solin; Sv. Ivana Krstitelja – Kaštel Stari; Sv. Frane Asiškoga – Imotski; Gospe Fatimske – Škrape/Split; Katedralni zbor sv. Dujma – Split uz pratnju puhačkog komornog sastava «Brass quintteta». Na orguljama svira don Ivan Urlić – orguljaš splitske prvostolnice).

Toga dana na istom mjestu u 9 sati je uvodni molitveni program u kojem sudjeluju obitelji splitske metropolije, a pjeva Papa band. Nakon svete mise koju će prenositi Hrvatska radio televizija, na Gospinom otoku organizirano je druženje svih sudionika hranu i koncert duhovne glazbe na kojem će nastupiti klapa “Sveti Juraj” HRM-a, Marija Husar Rimac, duhovno glazbeni sastavi Emanuel, RiM, Abba i zbor Mihovil.

A evo kako je bilo na velikom splitskom humanitarnom koncertu:

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

NICEJA: GRAD PRVOG EKUMENSKOG SABORA: Otkrivena crkva na dnu jezera stara 1700 godina

Objavljeno

- datum

 DAR BOŽJI    Crkva stara 1.700 godina otkrivena na dnu jezera: Znanstvenici tvrde da tako nešto još nisu vidjeli!

Drevna crkva pronađena je u jezeru Iznik u Turskoj na lokaciji antičkog mjesta Niceje.

Procjenjuje se da je ispod površine vode stajala 1.600 godina. Prema pretpostavkama, izgrađena je oko 390. godine i trenutno se nalazi deset metara ispod vode, na 160 metara od obale jezera, na mjestu povijesnog grada Niceje, gdje je 325. godine definirano kršćansko vjerovanje.

Profesor Mustafa Şahin, šef katedre arheologije na Sveučilištu Bursa Uludağ, rekao je: “Kada sam prvi put video slike jezera, bio sam prilično iznenađen što jasno vidim crkvenu strukturu” – donosi Novi život.

Dodao je: “Radio sam na terenskim istraživanjima u Izniku od 2006. godine i nikada nisam vidio tako nešto”

On vjeruje da crkva označava mjesto na kojem je sveti Neophytos ubijen 303. godine i da je sagrađen u njegovu čast. Arheolozi su utvrdili da se bazilika urušila tijekom zemljotresa 740. te više nikada nije ponovno podignuta.

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

IZ HARAVAČE SU NASTALI SVI SLAVENSKI JEZICI!?

Objavljeno

- datum

 RIJEČ ČITATELJA    Ni jedan hrvatski jezičar, posebice etimologičar, nije ni pokušao odgonetati kako su se mijenjale stare dvopoluslogovne haravačke riječi,  a bez te spoznaje ne možemo razumjeti povijest izvornog jezika haravače kojeg danas nazivamo hrvatski.

Štoviše, ne možemo razumjeti ni hrvatsku etimologiju. Ne znamo, dakle, povjesne promjene u hrvatskom jeziku, a zbog tog neznanja lingvisti ne prepoznaju hrvatski jezik kao sanskrit. 

Naime, Hrvati i danas koriste dvopoluslogovne izvorne riječi u glavnom padežu genitivu, primjerice, dama, daka, baka, raka, gaka, maka ili daka, a danas ih još koriste kao dema, dima, duma, doma, beka, bika, buka, boka, reka, rika, ruka, roka, geka, gika, guka, goka, meka, mika, muka, moka, deka, dika, duka, doka. Ove riječi se koriste i danas u hrvatskim govoru, a starije su od 5000 godina. Jedina je razika što su muške imenice izgubile završni poluslog A. One su prisutne u svim arijskim jezicima, ali su samo napisane drugim pravopisom. Ovakve pojave su bile prve i standardne promjenidbe u haravači.

>> BRITANSKI JEZIKOSLOVAC: Hrvatski ide u red najstarijih jezika na svijetu

Pojavom Semita u haravači su ovim riječima dodavani suglasnički sufiksi, a zbog toga je taj jezik nestao kao govorni jezik na Levantu. Semitsko pismo nije imalo haravačke glasove Č, H, Ž i V, pa su ovi glasovi ispuštani ili zamjenjivani drugim glasovima, odnosno, slovima. Štoviše, Semiti su hrvatski glas R pisali slovom L.

Prihvaćanjem latinske gramatike, dakle, uvođenjem nominativa muške imence u jednini gube završni poluslog A, a ženske ga zadržavaju. Muška množina zavrašava slovom I,  a ženska slovom E. Prije toga hrvatski jezik je imao četiri padeža, a glavni padež je bio janativ ili genitiv. U jednini se nije moglo razlikovati muški i ženski rod, ali u množini muške imenice su završavale na I, a ženske na E. Svi hrvatski glagoli su završavali na ATI i ITI.  Glagol ITI, najvjerojatnije izvono VITI, je uvođenje nepostojećeg glasa J iza suglasnika je postao IĆI. Dakle, dvoglas TJ je postao Ć. Ovo ću obraditi u kasnijem tekstu i objasniti promjene uvođenjem nepostojećeg glasa J u hrvatske riječi.

Uzmimo, primjerice hrvatska prezimena. Današnja imena i prezimena IVAN i IVEN izvorno su se pisala ČIVAN i ČIVEN ili ČIVAC i ČIVEC. Zbog nedostaka slova Č na Levantu, ona se danas pojavljuju kao IVAN-IVEN i MATAN-MATEN ili IVAC-IVEC i MATAC-MATEC. Ispuštanjem sufiksov AN i IN ili AC i EC nastaju imena IVA-IVE i MATA-MATE. Zbog nedostaka slova Č u nekom pismu, prezime ČAVANA postaje AVAN, EVAN i UVAN, a ispuštanjem sufiksa AN ili EN nastaju imena AVA, EVA i UVA, Ispuštanjem početnog slova A u imenima AVAN, AVEN i AVUN dobivamo imena VAN, VEN, VAN i VUN. U germanskim jezicima ovo nam pokazuje od koga je dijete uzelo prezime. Isto vrijedi za prezimena ČAVACA i ČAVECA koja postaju AVACA i AVECA, odnosno, imena VACA i VECA.

>> HRVATSKA JE UVIJEK IMALA DVA LITURGIJSKA OBREDA: Srbi kao etnik na temelju pravoslavlja pojavljuju se tek 1920.

Pod uticajem bizantskog pisma, završni poluslog A je postao O, najviše u povijesnoj Crvenoj Hrvatskoj, a zbog toga se razlikuju hrvatska imena: Ante-Anto, Mate-Mato ili Ive-Ivo. Isto tako se razlikuju  hrvatska prezimena IVAC-IVEC i MATAC-MATEC, koja su se još odrazila kao IVAŠ (IVEŠ, IVUŠ, IVOŠ) i MATAŠ (MATEŠ, MATUŠ, MATOŠ) ili MATAK (MATEK, MATUK, MATOK). Neka od ovih prezimena završavaju slovom A, a dodavanjem sufiksa VIČ neka su prezimena promjenila slovo A u E i O pa im je u Crvenoj Hrvatskoj dodan sufiks VIČ, a nikako VIĆ jer hrvatsko pismo tada nije imalo ni glas ni slovo Ć. Tako su nastala, primjerice, prezimena, MATAKOVIČ, MATEKOVIČ, MATUKOVIČ i MATOKOVIČ.

Ovakva prezimena donose u Hrvatsku i BiH Hrvati iz Crvene Hrvatske bježeći pred Osmanlijama. Ranije su hrvatska prezimena imala sufiks IČ umjesto VIČ jer se radi o Hrvatima sa Levanta. Žalosno je što su završni glas Č u prezimenima sačuvali Slovenci, a Hrvati su ga preko vukovice zamjenili glasom Ć. Naime, na Levantu naziv HARVAČ je postao Harvat i od tog naziva su nastala mnogo hrvatska prezimena. Mnoga su iskrivljena, primjerice, GRČ ili GRAČ preko grčkog i latinskog pisma. Slavenizacijpom su postala Grčić i Gračić. Mnoga iskrivljena prezimena su povezana sa nazivom Harvač ili Hrvat.

Mnoge hrvatske imenice za stvaranje imaju stari sufikfs AČA koji je postao AČ, a to je semitska riječ koja je nastala od riječi VAČA koja je označavala planet Zemlju. Međutim u doba Rima, a možda i ranije, te riječi su dobivale sufiks AR ili ARA, a to je riječ HARA koja je označavala Sunce. Radi se, dakle, o zemaljskom i nebeskom stvaranju, a to znači da je zajednica imala dvije kaste.

>> “NIJE POSTOJAO STAROSLAVENSKI JEZIK, nego samo različite inačice crkvenohrvatskog jezika”

Sufiksi AN, EN, UN, IN i ON su suglasnički i stoje za riječ JANA jer mnoga pisma nisu imala slova za glas J pa su ga često pisali današnjim samoglanicima ili ga zmjenjivali pogrešnim glasovima i slovima, što je na stranputicu izvelo izvorno učenja. Riječ JANA je izvorno značila ROĐENJE, a danas nam navedeni sufiksi pokazuju od koje dvopoluslogovne imenice su nastali pridjevi. Jan je muško ime , a JANA je žensko. Isto tako riječ ”jana” se odrazila kao ”vana”, a odatle germanska riječ VAN ili VON. Pokušajte danas odgonetati što u Bibliji simbolizira janje ili janjac?

Ovim riječima su također dodavani sufiksi AČ, EČ, UČ, IČ  i OČ, a to je riječ VAČA napisana suglasnički čije izvorno značenje je bilo ”zemaljsko rođenje ili stvaranje”. Ovdje je suglasnik V zamjenjen današnjim samoglasnicima. Ovi sufiksi su se još pisali slovom C koje je stalo za glas Č, a često se odrazilo kao S, K ili G, primjerice, VRAČ je postao VRAG ili CERVE je postalo SERVE, a SERVE je postalo SERBE pa imamo sufikse AC, EC, UC, IC i OC. Svi ovi sufiksi prije latinizacije hrvatskog jezika su završavali poluslogom A, a to nam potvrđuje i tekst Baščanske ploče. Izvorni suglasnik V u mnogim jezicima se ispušta ili ga zamjenjuju današnji samoglasnici ili suglasnic M, P, F i B.

Kasnije se mijenja posljednji suglasnik Č i C jer mnoga pisma nisu imala slova za glasove Č ili C i ispuštaju  se ili mijenjaju ovi suglasnici. Naime, slovo C je nekada stalo za glas Č. Od njega nastaju sufiksi AS, ES, US, IS i OS ili AK, EK, UK, IK,  i OK. Kako se na nekim pismima glas Č pisao i slovoma Š, T, D, K i G, a ponekad i slovo J nastaju nove riječi, a preko tih promjena nastaju novi govori, koji pojavom etnika ili naroda postaju jezik tih naroda. Mnogi od tih govora nestaju pojavom država ili nacija i standardizacijom jezika. Tako su nestajali različiti govori. Ovako se mijenjala haravača kroz povijest i danas je teško možemo usporediti sa  izvornom haravačom koju lingvisti nazivaju sanskrit.

Sada ću se vratiti na uvođenje nepostojećeg glasa J. Njega je uvelo kršćanstvo, a Osmanlije su često slovom J zamenjivali glas Č, primjerice, SARAČ je postalo SARAJ. Taj nepostojeći glas J je Crkva uvela u hrvatski jezik u Crvenoj Hrvatskoj gdje se ranije govorila čakavska ikavica, a krščanstvo su nametnuli Franci koji su bili Germani. Oni su ikavski glas I pisali dvoslovom IE. Kako je grčki glas I (iota) postao (jat), primjerice, ikavska riječ PISMA je postala PJESMA. Na temelju toga se iza svakog suglasnika, a prije samoglasnika, počeo uvoditi nepostojeći glas J.  Tako su nastali glasovi Ć (TJ), Đ (DJ), LJ i NJ. Ovaj govor su najbolje sačuvali Crnogorci. Dakle, taj jezik Crkva je nazvala staroslavenski jezik hrvatske redakcije.

Međutim, postojala je i bugarska redakcija staroslavenskog jezika koja je bila malo drukčija i sa njom je napisana liturgija Pećke episkopije. Dakle, liturgija SPC je danas napisana ekavicom, što nam pokazuje da su Srbijanci najmlađi europski narod isto kao i Slovenci, a to su također Crnogorci i Makedonci. Bugarski staroslavenski jezik je bio ijekavski govor, različit od jekavskog govora koji je u hrvatski jezik uveo glasove Ć, Đ, LJ i NJ. Kako je IE zvučalo kao IJE, nastala je bugarska ijekavica. Vojvođani i Šumadinci i su bili kajkavski ekavci, što znači da je glas A zamjenio glas E. Zbog bugarskog uticaja, Užičani i danas govore ijekavicom, a nisu Hrvati.

Kako su hrvatski ilirci jezično bili nepismeni, Vuk Karadžić ih je preveslao na temelju bugarskog jezika i Hrvatima za jezik nametnuo bugarsku ijekvicu umjesto ekavice dok su današnji Srbijanci zadržali ekavicu koja se udaljila od hrvatske ekavice preko Osmanlija. Tako je nastao današnji srbijanski jezik sa puno turcizama, te mnogo engleskih i francuskih riječi. Taj jezik nema vlastitu tvorbu riječi i bio bi jako siromašam bez stranih riječi. Ovo nam također potvrđuje da je srbijanski jezik izmišljen i da su ga nazvali srpski po latinskim Servima, dakle, Hrvatima, a ne po današnjim Srbijancima ili Srbinima.

Svoju zabludu je kasno shvatio Ljudevit Gaj i pokušao se vratiti kajkavskoj ekavici, ali nije uspio jer se koristio i germanski način pisanja glasa E. Tako su preko jekavice Srbijanci pokušali izići na more, a to im je uspjelo kad su uništili CPC i MPC. Na račun ijekavice su htjeli ukrasti i dubrovačku književnost. Međutim, ovaj 3. balkanski rat  im je donio velike nevolje od kojih se nikada više neće oporaviti, ako im ne pomognu bosanske Osmanlije. Na putu su da izgube i Vojvodinu, a nakon toga svoje pravo će tražiti porobljeni Rumunji i Bugari.

Napokon ću se osvrnuti na zamjenu glasa Č glasom J u hrvatskom jeziku, a to se dogodilo nešto kasnije dolaskom Osmanlija. Tako je riječ BAČKA postala BAJKA ili riječ RAČKA je postala RAJKA. Tako je riječ RAČA postala RAJA a riječ BAČA postala BAJA. Od ovih riječi nastaju nove riječi RAJ i BAJ, ROJ i BOJ, a sve ovo ukazuje na turski uticaj jer oni su slovom J zamjenjivali slovo Č.

Ovo su po meni najvažnije promjene koje su iz korijena izmjenile izvornu hravaču preko pravopisa i svaki Hrvat bi ih trebao znati. Dakle, haravača je bio najstariji hrvatski jezik i od njega su nastali svi arijski jezici, a to znači svi slavenski jezici, te njemački i engleski. Harvačkih riječi ima dosta u svim romanskim jezicima, ali zbog pravopisa ih ne prepoznajemo, a izgubila se kod Hrvata i simbolika riječi u današnjem hrvatskom jeziku.
Srećko Radović

* Mišljenja iznesena u ovom tekstu osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno