Connect with us

Zlatko Pinter

LINČ NIJE USPIO – RULJA OSTALA PRAZNIH ŠAKA

Objavljeno

- datum

Rulja žedna „krvi“, razulareno se okomila, s do sada neviđenom energijom, mržnjom i osornošću na aktualnog ministra financija, dokazujući kako je on glavni krivac za sve što se događalo u Agrokoru, ali isto tako i za „dezinformiranje Vlade i javnosti“ po istom pitanju, a nakačeno mu je bogme i još koječega (moguće sudjelovanje u „mutnim transakcijama“, „krivotvorenje financijskih izvješća“, „rad u korist i za račun Gazde“ – čak i u vrijeme kad je već bio ministar, itd., itd.

Zašto se lijevo-liberalna politička rulja (predvođena SDP-om, HNS-om i pomognuta tradicionalnim saveznikom IDS-om i još kojekakvim prirepcima u vidu stoke sitnog zuba) na tako okrutan i sadistički način usmjerila na Zdravka Marića?

Naravno, ne zato što se on zove Zdravko a preziva Marić, niti zato što je loše obavljao svoj posao, nego iz razloga ŠTO PREDSTAVLJA NAJJAČU KARIKU U SADAŠNJOJ VLADI. Rulja, predvođena svojim liderima – hazarderima i destruktivcima, naciljala je najjaču kariku ne bi li srušila Vladu, jer Plenković je (tko god što o njemu mislio) isuviše jaka politička figura da bi se moglo kidisati na njega.

Rulja koju sam spomenuo (od 1990. godine do danas), ima samo jedan cilj: DESTRUKCIJU SVAKE  VLASTI U KOJOJ ONI NE VODE GLAVNU RIJEČ, i to je proces koji je evidentan kroz svih ovih 27 godina postojanja Republike Hrvatske. Onoga trena kad rulja zasjedne na vlast, odjednom postaje sve bajno i krasno, postajemo „prosperitetno društvo“ u svakom pogledu, nema nacizma, fašizma, ksenofobije, kršenja manjinskih prava, a ljudska prava i slobode dobivaju takav uzlet  da je to nešto neviđeno – kao u Grimmovim bajkama.  Ali, kad dođe do smjene vlasti i na pozicije zasjednu oni drugi („talibani“, „ustaše“, „ognjištari“, „filonacisti“, „fašisti“), e, od tog trena nadalje, nema „nacističkije“, „fašističkije“, „ksenofobičnije“ i „rasističkije“ zemlje od Hrvatske.

Samo priglupi, jako ograničeni, politički nepismeni ili neobaviješteni to do sada nisu shvatili.

DESTRUKCIJA svake vlasti koja nije njihova, TO JE IDEOLOGIJA, SADRŽAJ, KONCEPCIJA I CILJ POLITIČKE RULJE S KOJOM IMAMO POSLA, ONE RULJE KOJA SE NIKAD NIJE POMIRILA S POSTOJANJEM SAMOSTALNE HRVATSKE I S ISTINSKOM DEMOKRACIJOM (koju na sva usta zagovaraju, smatrajući svojim prirodnim pravom da imaju monopol i na istinu i na demokraciju).

Ne mogu otrpjeti a ne likovati nad tim (LIKUJEM, STVARNO LIKUJEM!) ŠTO JE RULJA SEBI ZABILA AUTOGOL i pri tomu me uopće ne zanima kako će tu moju gestu doživjeti bilo tko i što će o meni misliti.

Za moje likovanje postoji više razloga: prije svega to što SAM UVIJEK PROTIV LOGIKE RULJE – u svakoj prigodi i od kad za sebe znam, drugo, jer ne trpim nepravdu komu god se činila i tko god je činio i treće (i možda najvažnije), ZATO ŠTO MISLIM DA JE TO JAKO, JAKO VAŽNO  sa stanovišta budućih političkih odnosa i stabilnosti političkog (a time i društvenog) života u ovoj zemlji.

Tko god ima minimum poštenja i ljudske savjesti, morao je vidjeti i čuti, kolika je lavina prljavštine potekla, koliko objeda, kleveta, laži, najprizemnijih optužbi i pamfleta koji su bili ispod svake ljudske razine (a da ne govorimo o razini javne komunikacije) je upućeno na račun jednog jedinog čovjeka: ministra u vladi Republike Hrvatske, dr sc Zdravka Marića.

I NITKO, AMA BAŠ NITKO, ČAK NITI IZ REDOVA „POŠTENJAČINA“  IZ MOSTA (koji sebi uzimaju za pravo svima nama docirati o poštenju, moralu, etici), NIJE USTAO U OBRANU, NE ZDRAVKA MARIĆA, NEGO ELEMENTARNOG LJUDSKOG DOSTOJANSTVA!?

Ne, farizeji iz MOST-a, poslušno su slijedili i podržavali „Kajfu“ do samoga kraja, a njihov čelnik koji je zauzimao mjesto „Pilata“, čak niti s čelne saborske pozicije, ni u jednom trenutku nije rekao riječ  O POTREBI ZAŠTITE LJUDSKOG DOSTOJANSTVA I DIGNITETA SVAKE OSOBE, PA I OKLEVETANOG I OPTUŽENOG ZDRAVKA MARIĆA.

Ne. Farizeji iz MOST-a priključili su se rulji i bili među prvima koji su „tražili glavu“. „Kajfa“ (u liku Davora Bernardića) osmislio je i tehnički pripremio „egzekuciju“, rulja je bila narajcana i medijski napumpana danima prije, poslušnici iz „svećeničkih redova“ (u liku saborskih zastupnika oporbe) navukli su toge i čitali unaprijed sročene presude, a „Pilat“ (Božo Petrov) nije smogao toliko snage i ljudskog poštenja da (poslije maratonske sjednice Sabora, kad su maske spale i postalo očito da na ministru Zdravku Mariću nema nikakve krivnje), opere ruke i napusti rulju. Čak što više, „Pilat“ se kao slijepac držao saborske stolice kroz sve to vrijeme, plašeći se da bi se žrtva mogla izvući ako sve nije pod njegovim budnim okom.

No, dogodilo se ono što rulja, „Kajfa“ i velika većina „svećenika“ nisu mogli ni sanjati. U „svećeničkom redu“ samoga „Kajfe“ kod ponekih su se javile moralne dileme – što je „presudu“ i „egzekuciju“ dovodilo u pitanje. I „Kajfa“ povlači očajnički potez: javno prijeti svakomu iz vlastitog „svećeničkog reda“ izopćenjem, ako se ne pridruži osudi.

A ŠTO JE DOVELO DO TOGA DA SU SE (u „Kajfinom“ okruženju ) JAVILE DILEME?

SABORSKA RASPRAVA – ODNOSNO, ČINJENICA DA JE NA VIDJELO IZAŠLA PROSTA ISTINA: DA MINISTAR NIJE KRIV I DA NEMA NIKAKVOGA UTEMELJENJA U SVIM DO TADA KONSTRUIRANIM OPTUŽBAMA! I kod pojedinih „svećenika“ iz „Kajfinog“ okruženja proradila je savjest, taj osjećaj za pravdu, svijest o tomu da na čovjeku kojemu se „sudi“ nema krivnje!

Eto, draga publiko, to je razlog da likujem! LIKUJEM, JER RULJA NIJE USPJELA U SVOME NAUMU!

Likujem, jer se pokazalo da i u najtvrđim  srcima postoji zrnce osjećaja za pravdu, u najtvrđim glavama odmaka od ograničenog partijskog šablona i barem trunka savjesti i zdravog razuma.

Jeste li gledali sjednicu Sabora na kojoj se „sudilo“ ministru Mariću?

Jeste li vidjeli koliko je među pripadnicima rulje bilo agresije, primitivizma, nekulture, mržnje, osionosti, beskrupuloznosti, laži, mimikrije, surovosti, makijavelističkog nastojanja „osude“ po svaku cijenu!?

Jeste li vidjeli to?

A jeste vidjeli na drugoj strani, tu odmjerenost, smirenost, kulturu ponašanja i dijaloga i nadasve tu razinu KOMPETENCIJE koju je izražavao nepravedno optuženi i oklevetani ministar? Jeste li primijetili s koliko uvažavanja i respekta se odnosio prema svima, prema svakom zastupniku, koliko god ga isti vrijeđao ili ne bio u pravu? Na laži i objede odgovarao je smireno, staloženo, argumentirano. Ubitačno argumentirano! UBITAČNO!

Mirne duše, kažem: MOJA NAKLON DO PODA, MINISTRE ZDRAVKO MARIĆU!

Čestitam Vam na ustrajnosti, hrabrosti, riješenosti da se operete od kleveta i blata koje je od strane rulje bacano na Vas lopatama!

Čestitam i na tomu što ste imali živca i strpljenja odgovarati na pitanja i onima koji jedva da znaju tablicu množenja a uzimaju sebi za pravo mudrovati o financijama jedne zemlje, koncerna ili čak makroekonomskim procesima na globalnom planu (Pernar, Grmoja, Maras, Glavašević…)

Da bi se raspravljalo o sektoru financija jedne zemlje, nije dovoljno biti glasan, politički „napaljen“ i pripadati povlaštenoj kasti saborskih zastupnika, trebalo bi ponešto i znati o financijama.

Zato, ministre, moje čestitke još jednom! Rulji ste pokazali gdje joj je mjesto!

Dobro je to i za političku kulturu ovog napaćenog naroda.

Konačno se pokazalo, da rulja, kako god bila organizirana, nije uvijek i u svakoj prilici u stanju provesti svoju namjeru linča. A to je jako važno. Moramo se jednom početi navikavati na to da u politici i javnoj komunikaciji treba vladati snaga argumenta, a ne argument sile.

Nadajmo se da je ovo kraj logike rulje u našem političkom životu.

Nadajmo se…

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

SRAMOTAN ODNOS HRVATSKE PREMA ŠESTORKI HERCEG BOSNE

Objavljeno

- datum

(izvor FOTOILUSTRACIJE: ovdje)

Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, naši uznici iz Herceg Bosne za hrvatske medije ne postoje. I ne samo za medije. Njih ne spominju ni najviši hrvatski dužnosnici, vodeće stranke, saborski zastupnici!

Srame ih se!? Boje se nečega? Imaju amneziju? Podlegli su negativnoj kampanji?

Što god od toga bilo, trebali bi znati: hrvatski narod se njima ponosi i zna tko su!

Možete ih klevetati ili šutjeti o njima, ali narod zna tko su!

Oni će, bilo to vama drago ili ne ostati zapisani u povijesti Hrvata kao svijetli primjeri, ma što vi govorili, i koliko god ih prešućivali!

Nije li tako bilo i s Gotovinom, Markačem, Čermakom, Ademijem? Na njih se putem naših mainstream medija ili od strane plaćenih lešinara-piskarala nabacivalo blato sve dok nisu oslobođeni optužbi! Za čiji interes i u ime čega!?

I kad se naša generalska trojka (Gotovina, Markač, Čermak) uzdignuta čela vratila iz Haaga, bili smo svjedoci njihovih izobličenih faca i šoka zbog oslobađajućih presuda. Čak ni u tim trenucima, kad su stotine tisuća Hrvata na svetim misama molili za slobodu nepravedno optuženih, a na središnjem zagrebačkom trgu ih razdragano mnoštvo dočekalo kako se nikada i nikoga u Hrvatskoj nije, kad je cijela Hrvatska bila u suzama radosnicama, oni nisu mogli skriti svoju mržnju i jal. I nevjericu da nevino optuženi nisu osuđeni a Hrvatska nije razapeta na stup srama pred svijetom!

Toliko „vole“ zemlju u kojoj žive!

Tim gubavcima, tom šljamu i ološu, ljudskom talogu kakvoga ima samo kod nas u Hrvatskoj ne smetaju krvnici koji su ostali neosuđeni i danas su na slobodi a počinili su najgora nedjela genocida i etničkog ćišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata! Zločinci koji i dalje ruju i šire mržnju, upućuju uvrede na adresu Hrvatske, pljuju po našim žrtvama i svetinjama i prijete novim ratovima!?

Oni ne nalaze ništa sporno u tomu što balkanski krvnik Milošević nije osuđen, u oslobađajućoj presudi fašistu i četničkom zlikovcu Vojislavu Šešelju, za njih nije upitna ni simbolična kazna izrečena krvniku Veselinu Šljivančaninu, ne oglašavaju se na optužbe dokazanih fašista Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i njihovih slugu.

Više se mediji u Srbiji bave time i imaju objektivniji pristup u odnosu na ove pojave nego mi!

Je li to normalno!?

Nedavno je premijerka Srbije Ana Brnadić javno postavila pitanje: „Tko će Šešelju nadoknaditi onih 13 godina izgubljenog života koje je proveo u Haagu?“

Na stranu to što se dotična gospođa zalaže za prava zločinca i ratnog huškača, ali eto, kod njih se ni ljudi na najvišim pozicijama ne libe uzeti u zaštitu nekoga ako misle da je to u nacionalnom interesu.

Mi nismo doživjeli da naš premijer ili predsjednica barem jednom jedinom riječju podrže naše uznike iz Herceg Bosne. I da kažu istinu o ratu. Ili ja barem nikada nisam takvo što čuo.

SRAME SE ISTINE, ili su i sami podlegli kampanji. Istoj onoj koja je od početka blatila hrvatski Domovinski rat i blistave oslobađajuće operacije Hrvatske vojske i policije.

Hrvatski narod – kad kažem hrvatski narod, za mene je to zajedništvo nas Hrvata u Hrvatskoj, Herceg Bosni i dijaspori – jako dobro zna što je istina.

Hrvatski narod zna da su optužbe za „udruženi zločinački pothvat“ krivotvorine bjelosvjetskih mešetara i mutivoda kojima nije bilo u interesu da se Hrvati u Herceg Bosni obrane.

Hrvatski narod stoji iza svojih generala i iza ISTINE o svojoj borbi za opstojnost. Kolona sjećanja koja danas u Vukovaru teče kao rijeka kolona je sjećanja za sve naše žrtve, kako u Slavoniji, tako i na Banovini, u Dalmaciji, Dubrovniku, Konavlu, u Lašvanskoj dolini, i diljem naše Herceg Bosne.

Hrvatski narod u Herceg Bosni je kriv samo zato što je preživio, na njemu druge krivnje nema. I živjet će i dalje. Bilo to komu drago ili ne.

Sjajna obrana koju je na suđenju u Den Haagu iznio general Slobodan Praljak dokazala je istinu. I naš narod s vjerom u Boga i pravdu čeka presudu šestorki uvjeren u njihovu nevinost, jednako kao i u slučaju generala Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija.

Naši generali iz Herceg Bosne, nepravedno optuženi i (nažalost) ostavljeni i od političke elite Republike Hrvatske na milost i nemilost svjetskim moćnicima, čekaju više od 13 godina na presudu. Ali nisu ostavljeni od NARODA i ostat će zapisani u našoj povjesnici, kao ČISTI I ČASNI ljudi, kakva god presuda tih moćnika bila.

Oni, da parafraziram generala Praljka, mogu biti i osuđeni, ali ne po pravdi i pravu, nego po sili i pravu jačega. 

A svi vi koji šutite a ne bi smjeli šutjeti, a u isto se vrijeme grčevito borite za svoje mjesto u povijesti istog ovog naroda, znajte:

TA POVIJEST SMJESTIT ĆE VAS TAMO KUD SPADATE.

Jer, istina je voda duboka!

 

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

BIJELI KRIŽEVI

Objavljeno

- datum

Bijeli križevi traže istinu. I čekaju…

Njihova duboka šutnja govori o patnji. O patnji Vukovaraca. O hrvatskoj patnji. Svaki Križ jedan život, jedna sudbina, jedna patnja, jedna duša…I trobojnica koja lagano leluja na vjetru u dnu Križa. Kao znak da pripadaju svima nama. Oni kojima ne znamo počivališta. Niti kako su okončali svoj ovozemaljski put. Samo znamo da nisu među nama. Osjećamo prazninu i sjećamo se njihovih rođendana, navika, osmjeha, riječi, pogleda, likova…

Mnogi između njih imali bi sad već odraslu djecu, unuke…

Njima palimo svijeće kod zajedničkog Križa. Tamo nisu sami jer stotine je takvih sudbina, svaka različita, a opet iste ili barem sasvim nalik jedna drugoj. Nema ih, to im je zajedničko.

Jesu li jako patili? Jesu li trpjeli studen? Što su im bile zadnje riječi? Na kojem su to strašnom mjestu usmrćeni i kud su njihova beživotna tijela bacili oni kojima ništa nije sveto? Oni koji nemaju Boga. Jer, da ga imaju rekli bi istinu. Koliko tvrda moraju biti srca koja kriju ove tajne pred crnim maramama, usahlim očima i molećivim pogledima očajnika čiji se život pretvorio u traganje, traganje za kostima…?

Nema veće boli i teže sudbine od one što je u sebi i sa sobom nose naši mučenici koji traže svoje drage kojima se ne zna za grobišta. Ni za sudbine. Pamte posljednje susrete, slike koje ostaju jedini fragmenti njihovih prekinutih života i ta zrnca sjećanja su sve što imaju. Obilaze mjesta masovnih grobnica, okupljaju se i raspituju, mole, traže, traže…i žive u nadi da će jednom doznati istinu i zapaliti svijeću na mjestu posljednjeg počivališta. I tako pronaći mir. I jedni i drugi. I oni koji traže i oni koji su traženi.

Ne može čovjek nestati tek tako, bez traga i glasa. Netko mora znati. Uvijek netko vidi i zna. Ali zašto taj netko šuti? Imaju li duše i savjesti? Znaju li što znači tragati iz dana u dan, očekivati, osluškivati, ne imati mira, ne moći usnuti, buditi se u tmini i gledati u prazninu noći, trpjeti bol koja kida grudi i para dušu?

Agonija je to koja crpi tijelo i slama srce. Suze su već odavno presahle, snage je sve manje, ali tinja nada, nada koju daje vjera u Boga Svemogućeg.

On jedini zna odgovor na pitanje: ZAŠTO?

Bože, zašto si im dodijelio taj teški i preteški Križ? Do kada će to iskušenje trajati? Znaš li Bože da su mnogi preslabi i da ga na svojim plećima sve teže nose? I da gube nadu? Umiru a nisu priveli kraju svoje traganje. Znaš li to? I znaš li Bože kako je bolno uvijek se iznova vraćati na onaj trenutak koji se tako živ, stvaran i urezan u sjećanje opire zaboravu? Na tren rastanka kratak kao treptaj oka, za koji se ni slutilo nije da je zadnji i konačan? Posljednji osmijeh, riječ ili dvije, zadnje mahanje rukom ili nijemi pogled prožet očajom i nadom. U sjećanjima koja se ne daju izbrisati i za koja ne postoje tjedni, mjeseci, godine ima mjesta samo za uspomene. Tu vrijeme staje poput prekinute niti u trenutku rastanka. I život koji se nastavlja – ako se to uopće može zvati životom, sastoji se od traganja, čekanja, patnje, neizvjesnosti sjećanja i nade.

Kad nas jednom više ne bude, nastavljamo živjeti u sjećanjima svojih bližnjih. Sjećanje je jedino što nam ostaje. Nakon svega. I svijeća, molitva, cvijeće na grobu…

Ali, oni Bože nemaju grobova. Ne zna se gdje im je počivalište. Jesu li se njihove duše smirile u Kraljevstvu Tvome ili još uvijek lutaju i traže smiraj?

Bože, Ti znaš što je patnja. Dao si svoga Sina jedinca. Za nas ljude. Za naše spasenje. Mučili su ga i razapeli. Zbog naših grijeha i opačina.

U vrtu Getsemanskom, posljednje večeri uoči svoje muke i On se pokolebao i molio Te: „Oče moj, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali neka ne bude moja, nego Tvoja volja.“

I mi kažemo isto.

Oprosti nam na slabostima našim.

I neka bude volja Tvoja.

Ti jedini znaš zašto je to tako.

Zlatko Pinter

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

MERČEP JE ČASTAN ČOVJEK, LAŽNO OPTUŽEN I NEPRAVEDNO OSUĐEN!

Objavljeno

- datum

Pišem ove redove u ime istine o našem časnom branitelju i čovjeku koji je za obranu Vukovara učinio više od mnogih drugih, ali je upravo zbog toga od strane hrvatske pete kolone oklevetan, lažno optužen i na kraju i osuđen bez ijednoga jedinog dokaza o krivnji.

Ako je on kriv i ja sam, ako je on zločinac i ja sam. Govorim istine radi i drugih motiva osim toga nemam.

Svjestan sam da ovim tekstom neću pomoći ni Tomislavu ni njegovoj obitelji, ali mi savjest ne dopušta u ovim danima kad napaćeni grad heroj Vukovar, njegov i naš Vukovar obilježava 26. obljetnicu svoje  golgote, prešutim ono što znam.

Tomislava Merčepa upoznao sam u rujnu 1990. godine, u vrijeme kad je bio predsjednik Mjesnog odbora HDZ-a i „sekretar za narodnu obranu“ općine Vukovar (izabran na prvim višestranačkim izborima za gradskog vijećnika općine Vukovar).

Došao je s nekoliko svojih suradnika (na poziv Inicijativnog odbora za osnivanje ogranka DSHV u kojemu sam bio i ja), u naše selo na lijevoj obali Dunava, udaljeno desetak kilometara od Vukovara (Plavna, općina Bač), gdje smo mi Hrvati iz općine Bač 14. rujna (te 1990. godine) održavali osnivačku skupštinu prve podružnice Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Pored vukovarskog HDZ-a, gosti su nam bili i predstavnici HSS-a iz Đakova, Hrvatske demokratske stranke Marka Veselice i još nekih hrvatskih stranaka.

Na samoj osnivačkoj skupštini Tomislav Merčep je održao govor u kojemu je pozvao na mir i apelirao na to da Hrvati (koji su bili većina u Plavni, ali manjina na razini općine), njeguju suživot sa svim drugim narodima i da ne dopuste da bilo tko među njih unosi pomutnju, te naglasio:

„Mi iz HDZ–a Vukovar nismo došli kod vas da stvaramo nemir i da vas nagovaramo na bilo što, pogotovu ne na to da budete nelojalni državi u kojoj živite, nego naprotiv, došli smo vam poručiti da je i nama i Hrvatskoj stalo da sa svojim susjedima i svim narodima na ovom području živite u miru i slozi i razvijate demokraciju. Što se vaše matice Hrvatske i HDZ-a tiče, mi ćemo u tom smislu uvijek biti uz vas i podržat ćemo vas u takvim nastojanjima.“ (Citat prema zabilješkama autora ovog teksta s osnivačke skupštine DSHV – Podružnica Plavna, održane 14.09.1990. u 18,00 sati).

Podsjećanja radi, događa se to u vrijeme kad je u Hrvatskoj u tijeku „balvan revolucija“, uz desetke održanih četničkih mitinga (od onoga na Petrovoj Gori u veljači 1989. nadalje).

Atmosfera u vrijeme održavanja skupa (u kino dvorani sela Plavna) bila je vrlo napeta, jer su nama Hrvatima već danima prije stizale prijetnje od naših ekstremnih suseljana i Srba iz okolnih mjesta (Vajska, Bođani, Bačko Novo Selo, Mali Bač) da će ako se okupimo „biti krvi“. Stoga smo se obratili tadašnjem zapovjedniku policijske postaje Branku Malbaši, koji nam je obećao zaštitu i jamčio da se ne smije dogoditi nikakvo nasilje, a što je potvrdio i njegov zamjenik Živko Rajković. Uostalom, stranka DSHV bila je uredno registrirana u Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Srbije, te stoga nikakvih zakonskih zaprjeka za njezinu promociju nije bilo.

Budući da je skup bio javan, po proceduri predviđenoj zakonom njegovo je održavanje uredno i na vrijeme prijavljeno nadležnoj policijskoj postaji u Baču, koja je u svemu postupila korektno.

Policija SUP-a Bač osigurala je ulaz, tako da oni najekstremniji četnici (jer dolazili su s četničkim obilježjima i pjevali četničke pjesme) nisu pušteni u dvoranu, ali se skup pokušao prekinuti uz niz incidenata pred zgradom pa i u samoj dvorani. Posebno je na meti bio Merčep i HDZ, jer su se na njihov račun najčešće izvikivale uvrede i psovke, uz obvezno: „Jebo vas Pavelić!“, „Ustaše jebat ćemo vam majku!“, „Vi ste nas u Jasenovac, a mi ćemo vas u gasne komore!“ i slično.

Unatoč takvoj atmosferi, ni Tomislav Merčep, ni gosti iz Đakova niti bilo tko drugi s naše strane nije podlegao strastima i mržnji. Na skupu, prije i nakon njega, nismo izgovorili ni jednu jedinu riječ mržnje i mi Hrvati iz općine Bač  bili smo ponosni na to.

Četnici su nas poslije završenog okupljanja pokušali napasti i oteti stranački stijeg (na zastavi je bio povijesni hrvatski grb s upisanim slovima D-S-H-V). Zastavu sam uzeo ja i spasili smo je zahvaljujući policiji koja nas je čuvala. Odnijeli smo je kod svećenika Stipana Bošnjaka, kod kojega su se iz razloga sigurnosti sklonili predsjednik stranke mr Bela Tonković, tajnik Julije Skenderović i drugi iz vrha DSHV-a).

Poslije održane osnivačke skupštine, svi smo skupa otišli u Bač, u poznatu kavanu „Kod Bujaka“, gdje smo imali večeru. S nama u društvu, uz goste iz Hrvatske (Tomislav Merčep, predstavnici HDS-a, HSS-a i drugi), na večeri je bio i zapovjednik policijske postaje Bač Branko Malbaša (kasnije smijenjen s te dužnosti kao nepodoban), a lokalni četnički ekstremisti nisu smjeli ući u dvoranu, nego su se ograničili na provokacije ispred kavane i u holu na ulazu u dvoranu u kojoj smo mi sjedili.

Već tada (dakle, rujan 1990. godine!), za Tomislava Merčepa se među Srbima u našem selu i okolici pričalo svašta. Između ostaloga, tvrdili su kako on „Srbe priključuje na elektro-šokove“, da ih „ubija i baca u Dunav“, da „organizuje crne ustaške trojke koje idu po srpskim kućama i odvode ljude“ itd., itd.

Bila je javna tajna da se tamošnji Srbi naoružavaju, što počinje već u vrijeme onih masovnih mitinga po Vojvodini i naročito nakon proslave 600-obljetnice „Kosovskog boja“ na Gazimestanu (28. lipnja 1989. godine). Najaktivniji četnički suradnici s područja općine Bač u to vrijeme su Lukijan Vladulov – arhimandrid manastira Bođani (odmah poslije okupacije Dalja ustoličen za episkopa osječko-poljskog i baranjskog) koji je od početka bio povezan s Vojislavom Šešeljem i Vukašinom Šoškoćaninom, i Mileta Jergić koji je već od jeseni 1988. godine na svome salašu br 29. (Bođani) okupljao četnike i koji je sebe s ponosom zvao „četničkim vojvodom“. Kod njega su se na salašu skupljali i četnici koji su se ubacivali u Borovo Selo od veljače-ožujka 1991. (kasnije dolaze Vojislav Šešelj i Milan Paroški i drže mitinge u Borovu Selu, Jagodnjaku itd.).

Merčep je dakle, već od jeseni 1990, godine bio najomraženija osoba među Srbima u našem kraju. Svi smo znali – i oni i mi – da su to što pričaju o njemu bile laži, ali prljava kampanja se nastavljala još bezobzirnije. On je bio izjednačen s Tuđmanom i nazivan „koljačem“, „ustašom“ i sl., a od HDZ-a i dr Franje Tuđmana tada nije bilo omraženije stranke i osobe među Srbima širom Juge.

Sjećam se jednog događaja koji rječito govori o tomu kakva je ta kampanja bila i što su sve bolesni mozgovi bili u stanju smisliti.

U vrijeme pravoslavnog Uskrsa (dok se u srpskim crkvama čita „Uskrsna poslanica“ patrijarha Pavla koja je prepuna govora mržnje i huška na rat), kroz selo i okolicu pronosi se glas, kako su jednoga lokalnog ribara Savu (beskućnika i boema koji nije imao stalno mjesto prebivališta) „Merčep i njegove ustaše razapele na krst, zaklali ga i pustili Dunavom prema Beogradu“. Tog nesretnika stvarno nije bilo nekoliko dana u našem kraju i za to vrijeme priča se razvila do neslućenih dimenzija što je unosilo nemir među nas. „Eto, to je Tuđmanova politika“ – otvoreno su nam govorili naši susjedi Srbi; „Je l’ vidite šta taj Merčep radi?“ itd.

Sava se pojavio nedugo nakon toga i priče su prestale, ali nitko od onih koji su širili te ogavne laži nije rekao niti riječ o tomu. Kao da se nikad nije ni dogodilo.

Za Tomislava Merčepa znam također, da je kao „sekretar za narodnu obranu“ općine Vukovar od početka činio sve da bude mir i da se izbjegnu sukobi i mogu mirne duše reći da ga je i najveći broj Srba simpatizirao, znajući tko je i iz kakve obitelji potječe (na sebi nije imao hipoteku „ustaše“, jer njegovi nisu bili na toj strani), a njegovo cjelokupno ponašanje bilo je usmjereno na srprječavanje sukoba i dogovore. Međutim, kolo su vodili ratoborni srpski ekstremisti koji su dobivali instrukcije iz Srbije, preko četničkog štaba u Borovu Selu i čija je zadaća bila započeti rat. Zato je Merčep bio smetnja.

To jako dobro znaju svi njegovi Vukovarci, oni koji su se borili i žrtvovali za Hrvatsku.

Poslije pokolja nad našim redarstvenicima u Borovu Selu (2. svibnja 1991. godine), prljava kampanja protiv HDZ-a, Tuđmana i Merčepa dobiva na zamahu i ispredaju se fantastične priče o „tajnim likvidacijama“ koje u Vukovaru „provode Merčepove ‘crne trojke’“. Blasfemija koja prelazi granice zdravog razuma. Svi smo znali da su to laži, a znali su i oni koji su te nebuloze smišljeno širili. Od njega se pravilo monstruma samo s jednim ciljem – da se Hrvati ustraše i četnici preuzmu Vukovar koji je tada bio njihov glavni cilj. Govorili su kako Ilok ionako „nema šanse“ i da će kad padne Vukovar lako „odseći“ taj dio Srijema (od Iloka do Vukovara), nakon čega su na redu Vinkovci i Osijek.

Četnička „pobuna“ u Borovu Selu bila je i organizirana u tom mjestu zato što ju nije bilo moguće izvesti u Vukovaru, jer većina vukovarskih Srba nije bila za tu opciju. To je činjenica. Za takvo raspoloženje Srba u Vukovaru najzaslužniji su upravo vukovarski HDZ i Tomislav Merčep. TO I DANAS ZNAJU SVI U VUKOVARU, PA I TAMOŠNJI SRBI, A ZNAJU I GRAĐANI U MOJOJ PLAVNI – NA LIJEVOJ OBALI DUNAVA, samo što o tomu ne smiju govoriti.

Sve događaje vezano za jugozapadnu Bačku u fazi pripreme za agresiju na Hrvatsku (od mitinga u Vojvodini preko pokolja u Borovu Selu i kasnijih napada četnika i „JNA“ na istočnu Slavoniju) opisao sam u feljtonu koji je u Večernjem listu objavljen u rujnu 1992. godine (u 6 nastavaka).

Tomislava sam sreo na jednom skupu Hrvata iz Vojvodine, u Zagrebu, sredinom 90-ih i tada sam s njime razgovarao o nekim događajima koji su se prije i u vrijeme rata zbivali u našem kraju.

Pitao sam ga vezano za Vukašina Šoškoćanina (kako je poginuo i što se događalo s njime poslije 2. svibnja 1991., jer već 15. svibnja se navodno „udavio u Dunavu“) i on mi je (pred desetak ljudi) rekao, kako mu se Vukašin Šoškoćanin osobno javio telefonom dva dana poslije pokolja i tražio s njime razgovor, ali „u četiri oka“, na što mu je Merčep odgovorio – citiram njegove riječi: „Čuj, vi ste napravili veliko zlo i ti znaš da ćete za to morati odgovarati. Možeš doći ovamo, ali samo tako da se predaš našoj policiji, drugačije nikako. Neće vam dlaka s glave faliti, ali morate se predati našoj policiji, svi vi koji ste sudjelovali u tomu“.

Dva dana nakon ovog razgovora, umjesto da se preda Hrvatskoj policiji, Šoškoćanin pod pritiskom svojih suradnika iz štaba u Borovu Selu i po naputku SDB-a Srbije odlazi na TV emisiju („Srbi u Hrvatskoj – proleće ’91.“ – koju uživo prenose TV Beograd i TV Novi Sad) i tamo nastavlja sa svojim esktremizmom, govoreći kako su „Merčep i njegovi HDZ-ovci došli u nekoliko autobusa i izazvali nerede u Beogradu“ (9. 3. iste godine, u vrijeme kad se odigravao veliki miting Vuka Draškovića), tamo „po zlatarama podrpisali zlato i pobegli nazad u Vukovar“, te da je u Borovu Selu (2. svibnja) ubio „6 ustaša“, a „nada se da će ih ubiti još barem 606“.

Jesu li i te izgovorene gluposti bile jedan od razloga njegova nestanka ne zna se, ali po svemu sudeći, netko od njegovih (iz štaba u Borovu Selu) doznao je za kontakt s Merčepom i to dojavio SDB-u, pa su ga na kraju oni sami ubili (Jovica Vučenović i njegove pristaše po nalogu SDB-a i Jovice Stanišića), jer nisu smjeli dopustiti da bilo tko zaustavi „pobunu“ i komunicira s drugom stranom. Tijelo krvnika Šoškoćanina odmah je odneseno u Vojvodinu i poslije privremeno pokopano u kompleksu manastira Bođani uz asistenciju njegovog prijatelja arhimandrida manastira Lukijana Vladulova. Našim se patolozima nije dopuštao pristup, kako se ne bi otkrio uzrok smrti.

Pitao sam tada Tomislava i kako je i zašto uhićen i odveden iz Vukovara, i on mi je rekao sljedeće:

1.      Nije znao razloge uhićenja, niti mu je to itko ikad objasnio

2.      Nekoliko je „specijalaca“ iznenada upalo u njegov stožer u Vukovaru, vezali su ga žicom (kao razbojnika), strpali u helikopter i odveli u jedan podrum u Zagrebu (nije ni znao gdje)

3.      Bio je uvjeren da će ga ubiti, ali je uporno tražio razgovor s predsjednikom Tuđmanom, što mu je na kraju omogućeno

4.      Poslije razgovora s predsjednikom, s njega je skinuta svaka krivnja i odgovornost za bilo što

5.      Za sve to krivio je Josipa Manolića i bio je uvjeren da „on stoji iza svega“ i da je tu akciju vodio BEZ ZNANJA PREDSJEDNIKA TUĐMANA

Tko god je imalo poznavao predsjednika Tuđmana, jako dobro zna da on čovjeku na kojemu je bilo ikakve krivnje ili opravdane sumnje, ne bi povjerio zapovijedanje nikakvom postrojbom, pa ni pričuvom policije, niti bi dopustio da isti kasnije postane savjetnik ministra MUP-a.

Ovdje ću prekinuti svoj zapis, jer javnosti je uglavnom poznato što se kasnije događalo.

Tomislav Merčep je optužen i osuđen na temelju iskaza dvojice protuha kojima ni jedan normalan sud ne bi povjerovao.

Njemu su presudili peta kolona i lešinari iz medija koji su godinama vodili bezobzirnu, gebelsovsku kampanju, ne samo protiv Merčepa, nego i protiv Mirka Norca, Branimira Glavaša, Đure Brodarca, Ante Gotovine i drugih istaknutih generala i junaka Domovinskog rata. Sve je to odradila ista BAGRA.

U nadi da će istina izaći na vidjelo kad-tad i s osjećajem duboke zahvale Tomislavu Merčepu za sve što je učinio u obrani Vukovara i tijekom Domovinskog rata, pozivam sve Vukovarce koji znaju istinu, neka pišu, neka govore, neka svjedoče!

Netko će jednoga dana možda pročitati. Naša djeca i unuci, ako nitko drugi.

U ime istine i pravde, jer u konačnici ćemo svi (mi kršćani u to čvrsto vjerujemo) pred jedinog pravednog Suca gdje ćemo položiti račune za sve što smo činili (ili nismo, a trebali smo) tijekom svoga ovozemaljskog života, moramo govoriti i pisati što i kako je bilo.

Da se ne zaboravi i da se istina ne izgubi pod naslagama gliba i mulja koji se nabacuje na sve nas i naš Domovinski rat!

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.