Connect with us

Igor Petrić

Lekcija iz suvereniteta Sjeverne Koreje

Objavljeno

- datum

Kako je moguće da je najveća svjetska velesila pokunjeno podvila rep i pobjegla glavom bez obzira izbjegavajući izravni sukob? Kako je moguće da je jedna siromašna, izolirana i prezrena zemlja izbjegla sukob sa Sjedinjenim Državama jednostavno pokazujući zube?

Sjedinjene Američke Države upletene su u većinu ratova širom svijeta. Teško je naći prevrat, revoluciju ili političku krizu, a da u njemu ne nađete otiske prstiju najveće svjetske velesile. SAD se upliću politički, obavještajno, informatički, medijski, vojno. Ipak, ma koliko bili snažni i bahati izbjegavaju ulazak u otvoreni vojni sukob.  Osobito zaziru od slanja svojih kopnenih trupa.

SAD ne vole igru otvorenih karata. Kad god mogu oni igraju skriveno, podlo, zakulisno, gotovo uvijek pomoću posrednika. Njihov zadnji otvoreni vojni angažman bio je u Vijetnamu i završio je, kao što znamo, fijaskom. Otada oni nastoje uvijek sklapati koalicije u kojima gomilaju vojne snage svojih saveznika (Britanaca, Australaca, Kanađana, Nizozemaca) s kojima onda zajednički udaraju na izoliranog i oslabljenog neprijatelja. Najbolji primjer za ovakav pristup je Irak. Ta je zemlja osjetila sve “blagodati” američke vojne intervencije. I to u dva navrata. Rezultat svega su grozni kaos i stotine tisuća mrtvih. SAD su Iraku i čitavom Bliskom istoku donijele neviđena razaranja i patnje milijunima ljudi. Sve je to izvedeno uz pljačku neviđenih razmjera.

Ali kod Sjeverne Koreje dogodilo se nešto drugo. Amerikanci su šutke ustuknuli. Poslije jednomjesečnog bjesomučnog udaranja u ratničke bubnjeve i neviđenog političko-medijskog pritiska na Sjevernu Koreju na koncu su svoju Pacifičku flotu poslali daleko od obala Korejskoga poluotoka. Zašto?

Do toga je došlo iz dva razloga. Prvi je bio taj što se Sjeverna Koreja nije dala zaplašiti. I dalje je usprkos upozorenjima ispaljivala rakete što je dalje mogla. Ovo je bio jasan signal američkim agresorima kako će se provesti ako nastave s daljnjim vojnim pritiskom.

Drugi je razlog bio taj što je Kina ipak na koncu stala iza Sjeverne Koreje. Kina dobro zna što ih čeka ako Amerikanci dođu u Sjevernu Koreju. Ona je za Kineze isto ono što je za Ruse bio Krim. Posljednja crta obrane vlastitog suvereniteta. U vrijeme blokade Koreje Amerikanci su napravili sporazum s Tajvanom o prodaji oružja zabijajući tako Kini nož u leđa. Istovremeno je izvršen i pritisak u Južno Kineskom moru na umjetne otoke koje Kina ubrzano oprema modernom vojnom opremom.

Kina ima namjeru na tim umjetnim otocima pomaknuti prvu crtu svoje morske obrane nadoknađujući time slabosti svoje mornarice. Ona mora po svaku cijenu onemogućiti SAD da im blokiraju pomorski put koji prolazi kroz Južno Kinesko more. Tim pomorskim pravcem prolazi skoro 80% kineskoga izvoza i 90% njihovih energenata. Taj je pomorski put za Kineze pitanje opstanka. Kad bi Amerikanci bili u stanju izvesti pomorsku blokadu Kina bi bila izgubljena. Zato ni pod koju cijenu nisu htjeli napustiti Sjevernu Koreju. Rezultat svega bio je američki bijeg. Pobjegli su u tišini, skrivećki, bez velike medijske pompe.

Ovaj bijeg pokušali su maskirati jučerašnjim (30.7.2017) prelijetanjem Korejskog poluotoka svojim strateškim bombarderima iz zrakoplovne baze na otoku Guam. Ali to je bilo samo šminka za medije. Prilikom preleta držali su se podalje od sjeverno korejskih granica.

Što nam sve ovo govori?

Govori nam da pravog suvereniteta nema bez značajne vojne sile. Zato je jedna Njemačka i dan danas obični politički patuljak. Ona je usprkos svojoj silnoj ekonomskoj snazi geopolitički Liliputanac i strateški autsajder. Može li Njemačka izaći iz svojega vazalskog odnosa i postati svjetski faktor bez jake vojne sile? Ne može. Jednako kao što to ne može biti ni jedan Japan. Zemlja, koja je kao i Njemačka, poražena u 2. Svjetskom ratu. I od tada je držana u pokornom položaju bez prave vojske i mornarice.

Sve su velike zemlje u posljednja dva desetljeća divljanja neoliberalnog kapitalizma značajno oslabile svoje vojne potencijale. Njihovi su vojni proračuni i dalje basnoslovno visoki, ali se novac u njima više ne troši namjenski. Ti su proračuni samo poligon za pljačku enormnih razmjera. Državu je svugdje na Zapadu zamijenila privatizacijska pljačka. Zato se u infrastrukturu ništa nije ulagalo već deseteljećima. Ona je služila samo zato da se putem privatizacije isisavaju novci bez ikakvih daljnjih ulaganja.

Posve isto dogodilo se i s vojskom. Izmišljali su se projekti na kojima su se zgrtala bogatstva dok se osnovna sredstva uopće nisu održavala. To je rezultiralo time da je veliki dio vojnog potencijala neoperativan, pokvaren ili zastario.

Sličan je trend i kad su u pitanju ljudski potencijali. Politička korektnost postala je glavni kriterij napretka (nešto poput političke podobnosti u komunizmu) a stvarne vojničke sposobnosti gurnute su u drugi plan.

Rezultat svega ovoga je da velike sile više nisu istinske velesile. One su tigrovi od papira. Njihove su vojske loše, neposlušne, nemotivirane. Njihova tehnička superiornost kopni iz dana u dan. Ma koliko u nekim segmentima bili borbeno sposobni u onim temeljnim vojničkim vještinama sve su slabiji.

Zbog svega iznesenog bilo je moguće da u toj partiji pokera, u toj igri živaca, Amerika na koncu popusti. U skoroj budućnosti bit će još zemalja koje će jedinoj velesili pokazivati zube. To neće biti samo Rusi i Kinezi ili Iranci.

Mnoge će zemlje Europe vjerojatno krenuti putem jačanja svojih vojnih potencijala. Jer, ponavljam još jednom, nema suvereniteta bez jake vojske. Ma kako bogati bili ništa se u politici ne može izvesti bez jakog argumenta vojne sile.

Sjeverna Koreja, ta siromašna, prezrena mala zemlja trenutno je jedna od rijetkih koja se ponijela kao istinski suverena zemlja. Od nje bi mnogi danas mogli dosta naučiti. Nije ovdje riječ ni o društvenoj organizaciji ni o društvenom uređenju. Svaka zemlja ima pravo živjeti i organizirati svoj život onako kako to hoće njezini građani. Bez nametanja sa strane.

Igor Petrić

 

Komentari

Oglasi
Komentari

Igor Petrić

Strašna istina o rodnoj ideologiji

Objavljeno

- datum

Puno se priča posljednjih dana o Instanbulskoj konvenciji i rodnoj ideologiji kao njezinom važnom dijelu. Mnoga se koplja lome i puno se teških riječi poteže u borbi za i protiv rodne ideologije.

Ovaj tekst ima namjeru otići jedan korak dalje. Željeli bismo čitavu priču o rodnoj ideologiji staviti u drugačiji kontekst. Da bismo to ostvarili moramo najprije odgovoriti na pitanje zbog čega se sve ovo događa? Zašto se sve to donosi i kamo nas sve to vodi?

Rodna ideologija se ne smije promatrati izdvojeno od ostalih tendencija u modernom zapadnom društvu. Ovdje će nam od velike pomoći biti futurologija, znanost o budućnosti.

Zašto baš futurologija? Jer je rodna ideologija jedna od važnih postaja na putu u budućnost koju kreiraju isti oni koji su naredili našoj vladi da poslušno prihvati sve direktive iz Brisela.

Pa dobro kakav nam to svijet budućnosti kreiraju prebogate glavešine i stvarni vladari današnjeg svijeta?

Kreiraju nam tkz transhumano društvo. To je društvo u kojemu će ljudska jedinka biti “”dorađena” i “unaprijeđena”. Ljudi budućnosti bit će jednostavno rečeno genetski modificirani.

Rodovi se uvode jer će budućnost koju nam kreiraju sadržavati:

– robote
– umjetnu inteligenciju
– hibridna bića ljudi i životinja
– hibridna bića ljudi i strojeva
– klonove svih vrsta
– osobe s ugrađenim životinjskim organima
– obične ljude

Nisu slučajno ljudi na posljednjem mjestu. Oni su tu zato što su nas tamo smjestili oni koji kreiraju zajedničku budućnost. Ljudi su za njih samo izvor problema i pobune. Zato će se svim dostupnim sredstvima broj ljudi smanjivati dok će se ostali rodovi brojno povećavati.

Prvi cilj rodne ideologije jest napad na suštinsku podjelu – muško i žensko. Za to se najprije koriste transrodne osobe, LGBT grupe, feminizam i slični pokreti kojima je cilj uništiti tradicionalni nazor koji još uvijek dijeli ogroman broj ljudi današnjice.

Izbacuju se prisilno iz upotrebe pojmovi: žena i muškarac, otac i majka, gospodin i gospođa, muž i žena. Sve se radi s namjerom da se potpuno uništi identitet ljudske jedinke. Na taj se način priprema teren za kreature koje će doći u budućnosti. To su novi rodovi koji se spremaju u tajnim laboratorijima diljem svijeta.

Pred nama je jedna užasna dehumanizirajuća budućnost. Dolazi vrijeme u kojemu ćemo imati GMO ljudske jedinke. Na ljudima će se raditi posve isti zahvati kao što se danas rade na kukuruzu ili soji. Eksperimenti kojima su u prošlosti bili izloženi laboratorijski bijeli miševi dječja su igra prema onome što smjeraju znanstvenici budućnosti.

Budućnost uvijek započinje razaranjem sadašnjosti. I upravo je u tome osnovna namjera rodne ideologije. Ona želi razoriti temelje na kojima počiva čitava ljudska civilizacija da bi je potom zamijenila “posthumanističkom” civilizacijom.

Ovo će se razaranje najprije izvesti uništavanjem tradicionalnoga odgoja djece. Cilj je stvoriti ljude budućnosti koji će biti spolno dezorijentirani i u stalnom konfliktu sa svojom istinskom prirodom.

Muškarci ne smiju biti muškarci, žene ne smiju biti žene. Takve bolesne individue jednostavno neće moći ni uspostaviti ni održavati elementarne obiteljske veze. Sve će veze među generacijama biti pokidane.

Ako današnje obitelji shvatimo kao zajednice koje tendiraju konfliktima i raspadu one će u budućnosti biti još daleko gore. Obitelj u bliskoj budućnosti jednostavno neće ni postojati. Jednakim društvenim inženjeringom bit će razorena i nacija.

Destrukcijom naše ljudske civilizacije želi se napraviti prostor za konstrukciju globalističke civilizacije budućnosti. One koja će biti seksualno pluralna i transhumana.

Jedino će gazde ostati iste. Bit će to potomci istih ovih glavešina koji danas naređuju marionetskim vladama poput naše.

Mala povlaštena manjina upravljat će centralistički i autokratski svim društvenim procesima primjenom gole sile. Degenerirane ljudske jedinke budućnosti neće im se biti sposobne suprotstaviti.

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Hrvatsko političko manekenstvo

Objavljeno

- datum

Ilustracija Alan Ford: Magnus/Knjizevnost u živo

Osnovni problem koji muči današnjeg hrvatskog čovjeka je kako razlučiti suštinsko od perifernog. Mi živimo u doba nesmiljenog marketinga i neprestane medijske obmane. Zato nam je ponekad teško prepoznati ono što je to važno, a što posve nevažno.

Da bismo razriješili ovu dilemu uvijek moramo svoju pažnju usmjeriti prema djelima, a zanemariti riječi. Mnogi ljudi jedno govore, a drugo rade. Zato naša prosudba nečijega rada uvijek se mora temeljiti na postignućima, a ne na šupljoj priči. Masu je lako zaslijepiti režiranim igrokazom. Trivijalne stvari tako postaju bitne dok se ono važno krije ispod površine.

Nedavni posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj najbolji je primjer ovoga o čemu govorimo. Ako ćemo svoju pažnju usmjeriti na ono izvanjsko, protokolarno, onda ćemo zaključiti kako među nama vlada poštovanje i sklad. No je li uistinu tako? Što se to doista krije ispod površine?

Hrvatska ima elegantno odjevenu Predsjednicu. Naša Predsjednica na fotografijama izgleda jako dotjerano i fotogenično, ali to je samo ambalaža. Što se krije ispod celofana? Ista je stvar i s Andrejom Plenkovićem. Naš predsjednik Vlade izgleda kao pravi elegantni gospodin. On se ponaša uglavnom uglađeno, zna biti odmjeren i pristojan. Što mi od tog njegovog nastupa kao država imamo?

Kad skrenemo svoju pažnju s blještave ambalaže na sadržaj situacija više nije tako sjajna. Najednom ne možemo ne zamijetiti kako u našoj zemlji na svim razinama vlada popuno rasulo. Mi smo kao zemlja strukturalno skoro uništeni. Izvana sve djeluje lijepo i sređeno, ali unutra je sve pokvareno. Nešto je trulo u državi Hrvatskoj.

Kako sam na početku teksta obećao progovoriti o suštini tako ću odmah reći ono najvažnije. SR Hrvatska nikad nije prestala postojati. Ta bivša jugoslavenska republika nastavila je svoju egzistenciju do dana današnjeg. Ja time želim reći da demokratska Hrvatska uopće ne postoji. I nikad nije ni postojala. Postoje doduše njeni izvanjski simboli, postoji hrvatski celofan, ali ispod njega krije se nešto drugo.

Drage moje prijateljice i dragi moji prijatelji komunistička Hrvatska i dalje postoji. I neka vas ne čudi što nam opet spremaju novu Jugoslaviju. U duhovnom smislu mi nikad nismo izašli ni iz komunizma ni iz Jugoslavije.

Ali mi smo imali demokratske izbore, reći će neki. Točno. Ali pitam ja vas što se to u našoj zemlji suštinski promijenilo od tada? Koje su to korjenite promjene nastale nastankom naše samostalne države?

Nema ih. Socijalistička Republika Hrvatska i dalje stanuje ovdje. I neka vas ne zavara ovo “socijalistička” jer to nikako ne znači da smo mi socijalistička zemlja. Ne. Mi smo zemlja beskrupuloznog totalitarnog nepotizma. Kod nas su se sve strukture iz komunističke Hrvatske jednostavno zaogrnule nacionalnim simbolima. Sve drugo ostalo je isto.

Duboko u našemu nacionalnom biću rovari na desetke tisuća komunističkih termita. Kad kažem “komunističkih” opet ne mislim ideološki koliko mislim duhovno. To su ljudi koje karakterizira nekoliko izrazito negativnih osobina:

 – Potkupljivost
 – Nesposobnost
 – Lijenost
 – Neodgovornost
 – Nepotizam
 – Karijerizam
 – Poltronstvo
 – Pohlepa

Bez obzira na navedene mane ti ljudi drže svoje pozicije isključivo zbog političke volje koja im drži leđa. Oni su tu gdje jesu došli preko veze. Bila ona rodbinska ili stranačka. I jedino su lojalni tom klanu ili tom lobiju koji ih je doveo tamo gdje jesu. Organizacija našega društva je uglavnom plemenska, rodovska i klanska. To su, priznat ćete, prilično primitivni oblici društvene organizacije.

Kad smo izlazili iz Jugoslavije mislili smo da će napokon oni najsposobniji među nama dobiti priliku pokazati što znaju. No to se nije dogodilo. Lijeni i pohlepni uhljebi posve su okupirali našu zemlju. Sve državne službe prepune su ljudi koji nisu ništa drugo nego običan društveni balast.

Hrvatska je nesretna zemlja koja je od komunizma uzela nerad i totalitarnu svijest, a od kapitalizma pohlepu i zagađenje. Zato smo tamo gdje jesmo. Zaglibili smo duboko u blatu, a svi se ovi nepovoljni procesi po inerciji jednostavno nastavljaju.

I zato neka vas ne zavaravaju slatkim riječima i skupocjenim odijelima. Ispod te blještave ambalaže krije se nešto drugo. Turobna i mračna strana Hrvatske.

Iz svega navedenog nameće se samo jedno moguće rješenje. Lustracija. Pitanje je samo tko će je sprovesti? Koje su to društvene i političke snage u našoj zemlji koje mogu sprovesti lustraciju?

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Što je to loše rekao admiral Domazet-Lošo?

Objavljeno

- datum

Zašto je predsjednica smijenila admirala? Zar samo zato što je ovaj izjavio nešto što joj nije bilo po volji? Ili zato što je rekao nešto što se kosilo s politikom države Hrvatske? Podsjeća li ovaj događaj na onaj iz 2000-te godine kad je Mesić smijenio sedmoricu generala?

Što je dakle grijeh admirala Domazeta-Loše? Mislio je svojom glavom. I zato je dobio pedalu.

U današnjoj Hrvatskoj upotreba vlastite glave nikako nije preporučljiva. Razmišljanje, analiza i stvaranje vlastitoga stava posve su nepoželjne aktivnosti. Idealni Hrvat danas je poslušan, priglup, pasivan i krotak poput ovce. Ali zato rado ide na šišanje kad se to gospodaru prohtije.

Mi bismo svi zajedno žarko željeli vidjeti kako naša vlast skače u obranu nacionalnoga interesa. Ali to nećemo dočekati. Ne postoji danas hrvatski nacionalni interes. Postoje privatni interesi, postoje međunarodni interesi, ali hrvatski nacionalni interes se negdje zagubio. Čak ga ni naša predsjednica nije u stanju pronaći, ma kako se ona navodno trudila.

Kad treba podići narodu harač naša vlast je spretna i poletna. Kad treba podilaziti Europi ili susjedima ona je poduzetna i vrijedna. Kad se treba slizati s manjinama koje mrze našu državu ona ne čeka ni časka. Ali kad treba nagaziti vlastiti narod onda je brza i puna elana. I to je navodno ta naša, hrvatska vlast?

Ali vratimo se na našu priču o admiralu i predsjednici. Najprije valja reći ono najvažnije, a to je da su Slovenci prvi zaoštrili situaciju spominjući vojsku u vezi arbitraže o granici s Hrvatskom. U Sloveniji su na sjednici parlamentarnog odbora za obranu tražili izvanrednu sjednicu na kojoj se trebalo raspravljati o spremnosti slovenske vojske za slučaj zaoštravanja spora s Hrvatskom. Dakle, ponavljam još jednom za sve one tvrde na ušima, slovenska je strana prva priprijetila vojnom silom!

Što je drugo admiral Hrvatske vojske i bivši načelnik Glavnog stožera na to trebao reći? Da se slaže i neka Slovenci lijepo demonstriraju vojnu silu, a mi ćemo se po dobrom starom običaju pokriti ušima? Ali ne, admiral je rekao ono što misli svaki hrvatski časnik i vojnik. Slovenska je vojska živa smijurija, njihov je desetodnevni rat bio obična lakrdija, a naša bi ih vojska pregazila za dva dana. I to je to. Vojničkim rječnikom rečeno jasno i glasno. Na slovensko zveckanje oružjem to je posve primjeren odgovor.

No, ne lezi vraže. Skočiše mnogi iz žbunja da bi iz zasjede mučki napali našega admirala. Koji bi kao zametao kavgu i vodio naokolo krvave, osvajačke ratove. Ali ti slinavi kvazipacifisti nisu skočili na slovensku provokaciju. Ne. Skočili su na svoje krive, dlakave stražnje noge samo da bi napali admiralov odgovor na slovensku provokaciju.

I sad u čitavu priču uskače naša vrla Predsjednica. Odjevena skladno i prikladno s puno ukusa jedna je od najzgodnijih političarki Europe. Ali izgled vam u politici malo vrijedi. Ono po čemu će vas pokoljenja pamtiti jesu politički potezi. A potez koji je Kolinda Grabar Kitarović povukla posve je isti kao i onaj Stjepana Mesića prije 17 godina. Kad visoki vojni dužnosnik misli svojom glavom valja ga primjerno kazniti. I Mesić i Grabar Kitarović posve su po tom pitanju jednaki. Jednostavno, njihovi potezi ne štite ni nacionalni interes ni dostojanstvo.

Admirala Domateza-Lošu smijenilo se jednostavno zato što je dugoročni cilj hrvatske politike prihvatiti arbitražu na nagovor Europe. Jednako kao što je dugoročni cilj uvesti porez na nekretnine ma koliko se pravili da to neće sprovesti.

Kad su naši političari u pitanju jako je lako predvidjeti sve njihove buduće poteze. Oni će uvijek, bez iznimke, biti na našu štetu. Bit će tu doduše muljanja, prenemaganja, odugovlačenja, ali mi kao narod na kraju uvijek ispadamo magarci.

U svemu ovome meni je drago kad vidim kako naš admiral ne dopušta da se od njega pravi magarac. Nije on slučajno postao admiral pobjedničke vojske.

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno