Connect with us

Zlatko Pinter

KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ – DIO 1.

Objavljeno

- datum

Hrvatica Ružica Markobašić, stara 32 godine, žena u poodmakloj trudnoći, okrutno je ubijena na farmi Ovčara nedaleko od Vukovara dva dana poslije okupacije grada. Bila je među posljednjim žrtvama koje su nakon dugih sati okrutnih mučenja iz hangara odvođene na stratište i na lokalitetu Grabovo, dovlačene na rub iskopane jame, a potom zaklane ili strijeljane. Ovaj masovni zločin skupa su počinili pripadnici „JNA“, četnici i srpski „teritorijalci“.

Ružicu i njezino nerođeno dijete bezdušno je lišio života srpski „dobrovoljac“ Zoran Dašić iz Beograda (koji je poslije navodno poginuo i nikad mu nije suđeno).

Bio je to jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata.

Dva desetljeća poslije, Ružičin suprug Davor, hrvatski dragovoljac i junak Domovinskog rata smogao je snage opisati njezino stradanje:

„Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer.” (hkv.hr)

Naš odnos prema žrtvama i povijesnoj istini je sraman

Mnogima je od ovakvih opisa „zlo“ i najradije bi da se ne spominje ništa što je vezano za Domovinski rat. Poneki čak tvrde kako se sjećanjem na žrtve „širi mržnja“. Ne, naprotiv. Tako se govori i zastupa istina. Istina o prošlosti. Istina koja je trajno i traumatično obilježila nekoliko hrvatskih naraštaja i odredila sudbinu mnogih obitelji u Hrvatskoj. Istina koja će nam pomoći da pamtimo i sjećamo se. I nikad ne zaboravimo. Nemamo pravo zaboraviti.

Oni kojih nema i dalje žive i ostaju dio nas upravo zato što ih se sjećamo, jer nakon svega ostaje nam samo sjećanje. Ali isto tako žrtve nas žive podsjećaju na kalvariju koju je naš narod morao proći kako bi se izborio za opstanak i svoje mjesto pod suncem. U ono vrijeme kad su barbari i krvoloci s istoka krenuli zatrti mu svaki trag na ovim prostorima.

Nama Hrvatima trebalo bi svakoga dana ispričati barem po jednu ovakvu priču. I dobro bi bilo da nam se svima smuči, ali ne od istine i sjećanja na stradanja onih koji su u ratu izgubili živote da bi mi slobodno živjeli, nego od naše bešćutnosti, od toga što žrtve nisu dobile svoje dostojanstvo i mjesto koje po svemu zaslužuju, zato što dopuštamo da ih se zaboravlja, omalovažava, prešućuje. Svatko tko ima imalo ljudske savjesti i osjećaja prema bližnjima i njihovoj patnji osjeća sram zbog toga. Zločinci nisu kažnjeni, mnoge majke, očevi, braća, sestre i djeca još uvijek traže kosti svojih najmilijih, a istina se potiskuje. U ime oprosta? A tko to traži oprost i priznaje krivnju!? Ima li takvih možda!? KOLIKO  JA ZNAM, NE! Eto, to bi trebao biti razlog za mučninu, a ne podsjećanje na ono što je bilo.

„Ja sam put, istina i život“, rekao je naš Krist Spasitelj. Tko god je na putu istine, Bog je s njime i nema se čega bojati.

No, nije li vrijeme da mi kao kršćani i Hrvati počnemo cijeniti one koji su za nas dali najviše što su mogli i imali? Ne samo tako što ćemo u prigodnim trenucima, za obljetnice stradanja Vukovara, Borova Naselja, Dalja, Tovarnika, Škabrnje, Voćina, Lovasa, Četekovaca, Balinaca, Čojluga, Kostrića, Baćina, Struge Banske, Široke Kule i brojnih drugih mučilišta i stratišta našega naroda za njihove duše izmoliti molitvu i zapaliti svijeću, nego time što ćemo ih trajno zadržati u sjećanju i osigurati im mjesto u našoj povijesti koje zaslužuju.

Slučaj vukovarske obitelji Markobašić, tragična je, sudbinska poveznica sa stradanjem našega naroda u posljednjem ratu i znakoviti primjer što je sve u stanju uzrokovati  medijska propaganda i kakve to razorne posljedice može imati po živote običnih ljudi.

Kako su srpski krvnici htjeli prikriti zločin i optužiti žrtvu

Samo ako počinjene zločine stavimo u kontekst monstruozne propagande koja je vođena iz Beograda, možemo donekle sagledati  razmjere tog zla. Nikako drugačije. Jedino u tom svijetlu svo ono što u nam krvoloci učinili dobiva prave dimenzije.

Nakon više od tri mjeseca opsade, i nesmiljenih ataka jugovojske i četnika, Vukovar je slomljen i u njega ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe. Svijet su obišle apokaliptične slike do temelja razorenog grada i izmučene kolone civila koja odlazi napuštajući svoje razrušene domove i ostavljajući mrtve. Okupatorska soldateska u kojoj stupaju rame uz rame, četnici, srpski „teritorijalci i pripadnici „JNA“, noseći crnu zastavu s mrtvačkom glavom i pjevajući: „Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate“ slavodobitno ulazi i središte Vukovara i slavi pirovu pobjedu. Nastavljaju ubijati i pljačkati, uz pjesmu i rafale iz strojnica kojima se slavi „oslobađanje“ grada.

U cilju neutraliziranja negativnih reakcija na pokolj i razaranje, jer svijet je bio šokiran slikama iz Vukovara, istoga dana (18. studenoga 1991. godine), Radio Beograd prenosi kako ugledni londonski list The Guardian u svom „dugačkom tekstu“ piše da je „Tuđman Hitlerov apologeta“, upozoravajući da se u „današnjoj Hrvatskoj povampiruje fašizam“. Naročito se ističe njegov „antisemitizam“ – jer se, tobože, analiziraju knjige koje je napisao, njegovi govori i izjave, pa su i „američki Židovi konačno postali svjesni da je Tuđman okorjeli antisemit“, a optužuje ga se i za minimiziranje žrtava ustaškog logora Jasenovac. Iznosi se i stav da bi zapadne zemlje i svjetsku javnost trebalo upozoriti na nastajanje jedne ovakve države. O ovome je izvijestio novinar TANJUG-a, Nebojša Magdeski.

Na kraju, Radio Beograd ističe da je ovo već četvrti tekst koji su u posljednja četiri dana objavili najugledniji europski listovi (The Times, Daily Telegraph, The Independent, The Guardian), ali je ovaj danas – objavljen na naslovnici Guardijana do sada najoštrija kritika hrvatskog predsjednika.

Upravo ovaj slučaj kao jedan od najeklatantnijih primjera prljave ratne propagande, u svojoj knjizi REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992., navode intelektualci iz Srbije: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević -Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 193-194.; (pescanik.net)

No, neovisno o svemu, ovaj  prljavi pamflet postaje okosnicom teških optužbi, čiji je prvenstveni cilj da se za „srpsku stvar“ pridobiju simpatije židovskog naroda i njegove intelektualne i političke elite, kako u Izraelu u SAD-u, tako i širom svijeta. Ta konstruirana teza o Tuđmanovom „antisemitizmu“, provlači se do dana današnjeg, iako za nju nema niti jednog jedinog racionalnog razloga.

 

U Srbiji vlada euforija. Vukovar je konačno „slobodan“ i sad je „srpski“!

Srbijanska državna televizija potiče slavljeničko raspoloženje koje je protkano „najnovijim saznanjima o tome što se događalo u Vukovaru“ dok su ga „JNA“ i „srpski teritorijalci oslobađali“. Nastavljaju se pokušaji pranja krvavih ruku, izvrtanja istine i optuživanja žrtava. Propagandna kampanja koja je trebala zataškati stvarnost i prikriti veliki zločin što su ga počinili oni koji su građane Vukovara „oslobađali“ tako što su ih masovno ubijali i razarali im domove, bila je pripremana mjesecima. Srbijanski ratni reporteri rastrčali su se po ruševinama tražeći „dokaze“ o „genocidu nad Srbima“. Svaki „svjedok“ koji će pred kamerama izreći bilo što na tu temu, dobro je došao. Među domaćim Srbima (koji su skupa s Hrvatima proveli u podrumima posljednja 3 mjeseca), traže se suradnici koji mogu potvrditi priče o hrvatskim „monstruoznim“ zločinima, i prepoznati „zločince“. Dok se iz kolone preživjelih nesretnika, koji jedva stoje na nogama izmučeni danonoćnim tromjesečnim topničkim udarima izdvajaju oni koje se odvodi na egzekuciju, u beogradskim redakcijama i studijima ubrzano se montiraju materijali, razvijaju fotografije, slažu tekstovi…

Središnja (i najgledanija) informativna emisija TVB (Prvi program), Dnevnik, 20.11. 1991. u 19:30 započinje uvodom  Milorada Komrakova:

„Dobro veče, poštovani gledaoci. Vest o masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju u centru je pažnje domaće i inostrane javnosti, domaćih i svetskih agencija i sredstava informisanja. Nezavisna britanska televizijska mreža ‘Aj ti vi’, javlja o masakru četrdeset i jednog deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju. Stanica prenosi izveštaj fotoreportera Gorana Mikića, prema kome su pripadnici hrvatske garde, povlačeći se iz Vukovara, u Borovo Naselju izvršili pravi pokolj čitavih srpskih porodica. Prenosi se da je celo Borovo Naselje puno leševa ljudi koji su ubijeni noževima ili sekirama. ITV javlja da ovaj fotoreporter prenosi izjave vojnika Jugoslovenske narodne armije koji kažu da je četrdeset i jedno srpsko dete zaklano. Ova vest na teletekstu ITV-a daje se kao hitna. To je prvi put da se javlja o masakrima koje vrše hrvatski gardisti. Rojters javlja da su hrvatski vojnici optuženi za masakr četrdeset i jednog deteta prilikom povlačenja ispred snaga Jugoslovenske narodne armije. Reporteri Televizije Beograd, a koliko smo danas obavešteni, i televizijskih stanica iz gotovo čitavog sveta, čine sve da o ovom stravičnom masakru javnosti što pre dostave i dokumentarne snimke. U Vukovaru je prepodne počela evakuacija bolesnika iz tamošnje bolnice, a u njoj se kako se procenjuje nalazi 420 bolesnika i 400 civila. Civile iz bolnice vojska proverava, kako bi utvrdila da li među njima ima onih koji su pripadali hrvatskim oružanim formacijama.“

U nastavku Ratko Dmitrović komentariše: ‘Stravične slike viđene sinoć i večeras, svjedočanstva koja će nas pomjerati iz nervnih središta narednih dana, slike masakriranih Srba, nisu obišle niti će obići svijet. U Vukovaru su hrvatski neofašisti zaklali do sada neutvrđen broj Srba. Strahuje se da je u pitanju više od hiljadu ljudi. Dosada je poznato da je od ustaškog noža stradalo nekoliko desetina djece. Bukvalno na kućnom pragu, pripadnici Jugoslavenske narodne armije i srpski teritorijalci nalazili su i još uvek nalaze ubijene čitave srpske porodice. Ovo je grad velikog srpskog stradanja, grad na čijoj se periferiji mesecima završavala teritorija ogromnog koncetnracionog logora.’“ (Prijepis tonskog zapisa s originalne audio-vizualne snimke emisije – iz osobnog arhiva autora ovog teksta)

Tridesetak minuta poslije, u Dnevnikovom dodatku Miloš Marković ponovno čita cijelu vijest što ju je gledateljima već priopćio Komrakov, a zatim pristupa razgovoru s gostom Goranom Mikićem, kojega predstavlja kao „nezavisnog fotografa“, koji upravo stiže iz Vukovara, i očevidac je ovog  „masakra dece“.

Na samom početku, voditelj gosta pita što je sve vidio i kako je doživio Vukovar, na što ovaj, pomalo uzrujano (odajući dojam čovjeka pod šokom), počinje uz mucanje pričati o strahotama – punim ulicama leševa, masakrima što su ih počinile „ustaše“ koji su ljude ne samo ubijali, nego su ih i komadali, otkidali ima glave, „vadili mozak kašikama…“ (ovdje je Mikić napravio značajnu pauzu, dajući do znanja da je riječ o kanibalima, što on, valjda, uslijed „proživljene traume“ ne može izreći), „igrali se …i tako…“

Poslije uvoda, prelazi se na glavnu temu večeri:

„Voditelj: ‘Ti kad si došao, šta si tamo video ?’

– Goran Mikić: ‘Pa jednostavno, videli smo najlonske vreće pune malih leševa. Ja sam uspeo da se dopuzam na jedno dvadeset metara do njih. To se veoma lako može videti da su to deca od pet-šest godina, preklana, puna krvi oko glave . To je tako mučan prizor da i onim vojnicima su suze tekle, zaista, i po cenu života smo hteli to da…’

– Voditelj: ‘Imaš li neku procenu koliko je tih leševa koji bi se mogli nazvati dečjima?’

– Goran Mikić: ‘Pa, oni su povadili to iz podruma, to je bilo na gomile. Spajali su glave, tela, to je sve stravično izgledalo, bilo je sigurno oko četrdeset, verujem njihovom broju, preciznije nisam mogao da brojim, ali… .’

– Voditelj: ‘Dobro, imao si foto-aparat, jesi li probao da snimiš?’

– Goran Mikić: ‘Probao sam da snimim, ustao sam, međutim, prštali su meci oko mene, jedan vojnik repetirao je pušku u mene i naredio mi da se spustim, jer bi uostalom i ja poginuo…’

– Voditelj: ‘Tebi je izričito zabranjeno bilo da to snimiš? Imaš li neku predstavu da li je neko snimio?’

– Goran Mikić: ‘Pa, ne znam, pretpostavljam da je vojska to uradila, to bi bilo realno i trebalo je da se to uradi.’

(Tijekom razgovora, pokazane su i neke fotografije što ih je navodno donio gost, a na kojima se nalaze tijela odraslih ljudi, bez ijednog leša djeteta.)

– Goran Mikić: ‘Međutim, ovo sve što vidimo, to su prizori i ne najekstremniji koje sam video.’

– Voditelj:  ‘Mi kada smo zajedno pregledali, iako je sve ovo drastično i potresno i to je jedna morbidija  jedna neopisiva, ipak ima i onih fotografija koje bi bilo stidno i mučno prikazivati.

Gorane hvala ti lepo na ovom ubedljivom i jako potresnom svedočenju.’

– Goran Mikić: ‘Hvala i vama.’“

(Za dijelove pod navodnicima, vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 212-214.; https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.; istaknuo: Z.P.)

Ove prljave konstrukcije i njihovu pozadinu ubrzo su razotkrili novinari beogradskog lista Vreme Jovan Dulović i Dejan Anastasijević. Dulović je to nazvao lešinarenjem i najgorom vrste propagande koja je sramota za novinarsku profesiju, ali i za srpski narod. Potanko je objasnio kako je slučaj konstruiran i na koji način i preko kojih je sve kanala to teklo. U Vukovaru nije bilo nikakve „pobijene srpske dece“, nego samo žrtava velikosrpske agresije koje se zbog stalnog granatiranja najčešće nisu mogle ni pokapati.

Goran Mikić, fotograf iz Beograda, bio je samo oruđe u rukama onih koji su povezani sa stranim novinarima-plaćenicima i propagandistima tu vijest proturili i „I TV“, pa je onda tobože „preuzeli“ i dalje nadograđivali. Laž je izašla na vidjelo, ali propagandni učinak je postignut. Uskoro je Mikić napustio Beograd i otišao u inozemstvo. On je svoje odradio.

Beogradska tvornica propagande je dva dana nakon ove unaprijed i planski lansirane laži objavila demanti, pravdajući se „pogrešnim informacijama koje su dobili od stranih medija“.

Tipična bizantska podvala u kakvima im nitko živ doskočiti ne može.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/croative.net

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

BIJELI KRIŽEVI

Objavljeno

- datum

Bijeli križevi traže istinu. I čekaju…

Njihova duboka šutnja govori o patnji. O patnji Vukovaraca. O hrvatskoj patnji. Svaki Križ jedan život, jedna sudbina, jedna patnja, jedna duša…I trobojnica koja lagano leluja na vjetru u dnu Križa. Kao znak da pripadaju svima nama. Oni kojima ne znamo počivališta. Niti kako su okončali svoj ovozemaljski put. Samo znamo da nisu među nama. Osjećamo prazninu i sjećamo se njihovih rođendana, navika, osmjeha, riječi, pogleda, likova…

Mnogi između njih imali bi sad već odraslu djecu, unuke…

Njima palimo svijeće kod zajedničkog Križa. Tamo nisu sami jer stotine je takvih sudbina, svaka različita, a opet iste ili barem sasvim nalik jedna drugoj. Nema ih, to im je zajedničko.

Jesu li jako patili? Jesu li trpjeli studen? Što su im bile zadnje riječi? Na kojem su to strašnom mjestu usmrćeni i kud su njihova beživotna tijela bacili oni kojima ništa nije sveto? Oni koji nemaju Boga. Jer, da ga imaju rekli bi istinu. Koliko tvrda moraju biti srca koja kriju ove tajne pred crnim maramama, usahlim očima i molećivim pogledima očajnika čiji se život pretvorio u traganje, traganje za kostima…?

Nema veće boli i teže sudbine od one što je u sebi i sa sobom nose naši mučenici koji traže svoje drage kojima se ne zna za grobišta. Ni za sudbine. Pamte posljednje susrete, slike koje ostaju jedini fragmenti njihovih prekinutih života i ta zrnca sjećanja su sve što imaju. Obilaze mjesta masovnih grobnica, okupljaju se i raspituju, mole, traže, traže…i žive u nadi da će jednom doznati istinu i zapaliti svijeću na mjestu posljednjeg počivališta. I tako pronaći mir. I jedni i drugi. I oni koji traže i oni koji su traženi.

Ne može čovjek nestati tek tako, bez traga i glasa. Netko mora znati. Uvijek netko vidi i zna. Ali zašto taj netko šuti? Imaju li duše i savjesti? Znaju li što znači tragati iz dana u dan, očekivati, osluškivati, ne imati mira, ne moći usnuti, buditi se u tmini i gledati u prazninu noći, trpjeti bol koja kida grudi i para dušu?

Agonija je to koja crpi tijelo i slama srce. Suze su već odavno presahle, snage je sve manje, ali tinja nada, nada koju daje vjera u Boga Svemogućeg.

On jedini zna odgovor na pitanje: ZAŠTO?

Bože, zašto si im dodijelio taj teški i preteški Križ? Do kada će to iskušenje trajati? Znaš li Bože da su mnogi preslabi i da ga na svojim plećima sve teže nose? I da gube nadu? Umiru a nisu priveli kraju svoje traganje. Znaš li to? I znaš li Bože kako je bolno uvijek se iznova vraćati na onaj trenutak koji se tako živ, stvaran i urezan u sjećanje opire zaboravu? Na tren rastanka kratak kao treptaj oka, za koji se ni slutilo nije da je zadnji i konačan? Posljednji osmijeh, riječ ili dvije, zadnje mahanje rukom ili nijemi pogled prožet očajom i nadom. U sjećanjima koja se ne daju izbrisati i za koja ne postoje tjedni, mjeseci, godine ima mjesta samo za uspomene. Tu vrijeme staje poput prekinute niti u trenutku rastanka. I život koji se nastavlja – ako se to uopće može zvati životom, sastoji se od traganja, čekanja, patnje, neizvjesnosti sjećanja i nade.

Kad nas jednom više ne bude, nastavljamo živjeti u sjećanjima svojih bližnjih. Sjećanje je jedino što nam ostaje. Nakon svega. I svijeća, molitva, cvijeće na grobu…

Ali, oni Bože nemaju grobova. Ne zna se gdje im je počivalište. Jesu li se njihove duše smirile u Kraljevstvu Tvome ili još uvijek lutaju i traže smiraj?

Bože, Ti znaš što je patnja. Dao si svoga Sina jedinca. Za nas ljude. Za naše spasenje. Mučili su ga i razapeli. Zbog naših grijeha i opačina.

U vrtu Getsemanskom, posljednje večeri uoči svoje muke i On se pokolebao i molio Te: „Oče moj, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali neka ne bude moja, nego Tvoja volja.“

I mi kažemo isto.

Oprosti nam na slabostima našim.

I neka bude volja Tvoja.

Ti jedini znaš zašto je to tako.

Zlatko Pinter

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

MERČEP JE ČASTAN ČOVJEK, LAŽNO OPTUŽEN I NEPRAVEDNO OSUĐEN!

Objavljeno

- datum

Pišem ove redove u ime istine o našem časnom branitelju i čovjeku koji je za obranu Vukovara učinio više od mnogih drugih, ali je upravo zbog toga od strane hrvatske pete kolone oklevetan, lažno optužen i na kraju i osuđen bez ijednoga jedinog dokaza o krivnji.

Ako je on kriv i ja sam, ako je on zločinac i ja sam. Govorim istine radi i drugih motiva osim toga nemam.

Svjestan sam da ovim tekstom neću pomoći ni Tomislavu ni njegovoj obitelji, ali mi savjest ne dopušta u ovim danima kad napaćeni grad heroj Vukovar, njegov i naš Vukovar obilježava 26. obljetnicu svoje  golgote, prešutim ono što znam.

Tomislava Merčepa upoznao sam u rujnu 1990. godine, u vrijeme kad je bio predsjednik Mjesnog odbora HDZ-a i „sekretar za narodnu obranu“ općine Vukovar (izabran na prvim višestranačkim izborima za gradskog vijećnika općine Vukovar).

Došao je s nekoliko svojih suradnika (na poziv Inicijativnog odbora za osnivanje ogranka DSHV u kojemu sam bio i ja), u naše selo na lijevoj obali Dunava, udaljeno desetak kilometara od Vukovara (Plavna, općina Bač), gdje smo mi Hrvati iz općine Bač 14. rujna (te 1990. godine) održavali osnivačku skupštinu prve podružnice Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Pored vukovarskog HDZ-a, gosti su nam bili i predstavnici HSS-a iz Đakova, Hrvatske demokratske stranke Marka Veselice i još nekih hrvatskih stranaka.

Na samoj osnivačkoj skupštini Tomislav Merčep je održao govor u kojemu je pozvao na mir i apelirao na to da Hrvati (koji su bili većina u Plavni, ali manjina na razini općine), njeguju suživot sa svim drugim narodima i da ne dopuste da bilo tko među njih unosi pomutnju, te naglasio:

„Mi iz HDZ–a Vukovar nismo došli kod vas da stvaramo nemir i da vas nagovaramo na bilo što, pogotovu ne na to da budete nelojalni državi u kojoj živite, nego naprotiv, došli smo vam poručiti da je i nama i Hrvatskoj stalo da sa svojim susjedima i svim narodima na ovom području živite u miru i slozi i razvijate demokraciju. Što se vaše matice Hrvatske i HDZ-a tiče, mi ćemo u tom smislu uvijek biti uz vas i podržat ćemo vas u takvim nastojanjima.“ (Citat prema zabilješkama autora ovog teksta s osnivačke skupštine DSHV – Podružnica Plavna, održane 14.09.1990. u 18,00 sati).

Podsjećanja radi, događa se to u vrijeme kad je u Hrvatskoj u tijeku „balvan revolucija“, uz desetke održanih četničkih mitinga (od onoga na Petrovoj Gori u veljači 1989. nadalje).

Atmosfera u vrijeme održavanja skupa (u kino dvorani sela Plavna) bila je vrlo napeta, jer su nama Hrvatima već danima prije stizale prijetnje od naših ekstremnih suseljana i Srba iz okolnih mjesta (Vajska, Bođani, Bačko Novo Selo, Mali Bač) da će ako se okupimo „biti krvi“. Stoga smo se obratili tadašnjem zapovjedniku policijske postaje Branku Malbaši, koji nam je obećao zaštitu i jamčio da se ne smije dogoditi nikakvo nasilje, a što je potvrdio i njegov zamjenik Živko Rajković. Uostalom, stranka DSHV bila je uredno registrirana u Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Srbije, te stoga nikakvih zakonskih zaprjeka za njezinu promociju nije bilo.

Budući da je skup bio javan, po proceduri predviđenoj zakonom njegovo je održavanje uredno i na vrijeme prijavljeno nadležnoj policijskoj postaji u Baču, koja je u svemu postupila korektno.

Policija SUP-a Bač osigurala je ulaz, tako da oni najekstremniji četnici (jer dolazili su s četničkim obilježjima i pjevali četničke pjesme) nisu pušteni u dvoranu, ali se skup pokušao prekinuti uz niz incidenata pred zgradom pa i u samoj dvorani. Posebno je na meti bio Merčep i HDZ, jer su se na njihov račun najčešće izvikivale uvrede i psovke, uz obvezno: „Jebo vas Pavelić!“, „Ustaše jebat ćemo vam majku!“, „Vi ste nas u Jasenovac, a mi ćemo vas u gasne komore!“ i slično.

Unatoč takvoj atmosferi, ni Tomislav Merčep, ni gosti iz Đakova niti bilo tko drugi s naše strane nije podlegao strastima i mržnji. Na skupu, prije i nakon njega, nismo izgovorili ni jednu jedinu riječ mržnje i mi Hrvati iz općine Bač  bili smo ponosni na to.

Četnici su nas poslije završenog okupljanja pokušali napasti i oteti stranački stijeg (na zastavi je bio povijesni hrvatski grb s upisanim slovima D-S-H-V). Zastavu sam uzeo ja i spasili smo je zahvaljujući policiji koja nas je čuvala. Odnijeli smo je kod svećenika Stipana Bošnjaka, kod kojega su se iz razloga sigurnosti sklonili predsjednik stranke mr Bela Tonković, tajnik Julije Skenderović i drugi iz vrha DSHV-a).

Poslije održane osnivačke skupštine, svi smo skupa otišli u Bač, u poznatu kavanu „Kod Bujaka“, gdje smo imali večeru. S nama u društvu, uz goste iz Hrvatske (Tomislav Merčep, predstavnici HDS-a, HSS-a i drugi), na večeri je bio i zapovjednik policijske postaje Bač Branko Malbaša (kasnije smijenjen s te dužnosti kao nepodoban), a lokalni četnički ekstremisti nisu smjeli ući u dvoranu, nego su se ograničili na provokacije ispred kavane i u holu na ulazu u dvoranu u kojoj smo mi sjedili.

Već tada (dakle, rujan 1990. godine!), za Tomislava Merčepa se među Srbima u našem selu i okolici pričalo svašta. Između ostaloga, tvrdili su kako on „Srbe priključuje na elektro-šokove“, da ih „ubija i baca u Dunav“, da „organizuje crne ustaške trojke koje idu po srpskim kućama i odvode ljude“ itd., itd.

Bila je javna tajna da se tamošnji Srbi naoružavaju, što počinje već u vrijeme onih masovnih mitinga po Vojvodini i naročito nakon proslave 600-obljetnice „Kosovskog boja“ na Gazimestanu (28. lipnja 1989. godine). Najaktivniji četnički suradnici s područja općine Bač u to vrijeme su Lukijan Vladulov – arhimandrid manastira Bođani (odmah poslije okupacije Dalja ustoličen za episkopa osječko-poljskog i baranjskog) koji je od početka bio povezan s Vojislavom Šešeljem i Vukašinom Šoškoćaninom, i Mileta Jergić koji je već od jeseni 1988. godine na svome salašu br 29. (Bođani) okupljao četnike i koji je sebe s ponosom zvao „četničkim vojvodom“. Kod njega su se na salašu skupljali i četnici koji su se ubacivali u Borovo Selo od veljače-ožujka 1991. (kasnije dolaze Vojislav Šešelj i Milan Paroški i drže mitinge u Borovu Selu, Jagodnjaku itd.).

Merčep je dakle, već od jeseni 1990, godine bio najomraženija osoba među Srbima u našem kraju. Svi smo znali – i oni i mi – da su to što pričaju o njemu bile laži, ali prljava kampanja se nastavljala još bezobzirnije. On je bio izjednačen s Tuđmanom i nazivan „koljačem“, „ustašom“ i sl., a od HDZ-a i dr Franje Tuđmana tada nije bilo omraženije stranke i osobe među Srbima širom Juge.

Sjećam se jednog događaja koji rječito govori o tomu kakva je ta kampanja bila i što su sve bolesni mozgovi bili u stanju smisliti.

U vrijeme pravoslavnog Uskrsa (dok se u srpskim crkvama čita „Uskrsna poslanica“ patrijarha Pavla koja je prepuna govora mržnje i huška na rat), kroz selo i okolicu pronosi se glas, kako su jednoga lokalnog ribara Savu (beskućnika i boema koji nije imao stalno mjesto prebivališta) „Merčep i njegove ustaše razapele na krst, zaklali ga i pustili Dunavom prema Beogradu“. Tog nesretnika stvarno nije bilo nekoliko dana u našem kraju i za to vrijeme priča se razvila do neslućenih dimenzija što je unosilo nemir među nas. „Eto, to je Tuđmanova politika“ – otvoreno su nam govorili naši susjedi Srbi; „Je l’ vidite šta taj Merčep radi?“ itd.

Sava se pojavio nedugo nakon toga i priče su prestale, ali nitko od onih koji su širili te ogavne laži nije rekao niti riječ o tomu. Kao da se nikad nije ni dogodilo.

Za Tomislava Merčepa znam također, da je kao „sekretar za narodnu obranu“ općine Vukovar od početka činio sve da bude mir i da se izbjegnu sukobi i mogu mirne duše reći da ga je i najveći broj Srba simpatizirao, znajući tko je i iz kakve obitelji potječe (na sebi nije imao hipoteku „ustaše“, jer njegovi nisu bili na toj strani), a njegovo cjelokupno ponašanje bilo je usmjereno na srprječavanje sukoba i dogovore. Međutim, kolo su vodili ratoborni srpski ekstremisti koji su dobivali instrukcije iz Srbije, preko četničkog štaba u Borovu Selu i čija je zadaća bila započeti rat. Zato je Merčep bio smetnja.

To jako dobro znaju svi njegovi Vukovarci, oni koji su se borili i žrtvovali za Hrvatsku.

Poslije pokolja nad našim redarstvenicima u Borovu Selu (2. svibnja 1991. godine), prljava kampanja protiv HDZ-a, Tuđmana i Merčepa dobiva na zamahu i ispredaju se fantastične priče o „tajnim likvidacijama“ koje u Vukovaru „provode Merčepove ‘crne trojke’“. Blasfemija koja prelazi granice zdravog razuma. Svi smo znali da su to laži, a znali su i oni koji su te nebuloze smišljeno širili. Od njega se pravilo monstruma samo s jednim ciljem – da se Hrvati ustraše i četnici preuzmu Vukovar koji je tada bio njihov glavni cilj. Govorili su kako Ilok ionako „nema šanse“ i da će kad padne Vukovar lako „odseći“ taj dio Srijema (od Iloka do Vukovara), nakon čega su na redu Vinkovci i Osijek.

Četnička „pobuna“ u Borovu Selu bila je i organizirana u tom mjestu zato što ju nije bilo moguće izvesti u Vukovaru, jer većina vukovarskih Srba nije bila za tu opciju. To je činjenica. Za takvo raspoloženje Srba u Vukovaru najzaslužniji su upravo vukovarski HDZ i Tomislav Merčep. TO I DANAS ZNAJU SVI U VUKOVARU, PA I TAMOŠNJI SRBI, A ZNAJU I GRAĐANI U MOJOJ PLAVNI – NA LIJEVOJ OBALI DUNAVA, samo što o tomu ne smiju govoriti.

Sve događaje vezano za jugozapadnu Bačku u fazi pripreme za agresiju na Hrvatsku (od mitinga u Vojvodini preko pokolja u Borovu Selu i kasnijih napada četnika i „JNA“ na istočnu Slavoniju) opisao sam u feljtonu koji je u Večernjem listu objavljen u rujnu 1992. godine (u 6 nastavaka).

Tomislava sam sreo na jednom skupu Hrvata iz Vojvodine, u Zagrebu, sredinom 90-ih i tada sam s njime razgovarao o nekim događajima koji su se prije i u vrijeme rata zbivali u našem kraju.

Pitao sam ga vezano za Vukašina Šoškoćanina (kako je poginuo i što se događalo s njime poslije 2. svibnja 1991., jer već 15. svibnja se navodno „udavio u Dunavu“) i on mi je (pred desetak ljudi) rekao, kako mu se Vukašin Šoškoćanin osobno javio telefonom dva dana poslije pokolja i tražio s njime razgovor, ali „u četiri oka“, na što mu je Merčep odgovorio – citiram njegove riječi: „Čuj, vi ste napravili veliko zlo i ti znaš da ćete za to morati odgovarati. Možeš doći ovamo, ali samo tako da se predaš našoj policiji, drugačije nikako. Neće vam dlaka s glave faliti, ali morate se predati našoj policiji, svi vi koji ste sudjelovali u tomu“.

Dva dana nakon ovog razgovora, umjesto da se preda Hrvatskoj policiji, Šoškoćanin pod pritiskom svojih suradnika iz štaba u Borovu Selu i po naputku SDB-a Srbije odlazi na TV emisiju („Srbi u Hrvatskoj – proleće ’91.“ – koju uživo prenose TV Beograd i TV Novi Sad) i tamo nastavlja sa svojim esktremizmom, govoreći kako su „Merčep i njegovi HDZ-ovci došli u nekoliko autobusa i izazvali nerede u Beogradu“ (9. 3. iste godine, u vrijeme kad se odigravao veliki miting Vuka Draškovića), tamo „po zlatarama podrpisali zlato i pobegli nazad u Vukovar“, te da je u Borovu Selu (2. svibnja) ubio „6 ustaša“, a „nada se da će ih ubiti još barem 606“.

Jesu li i te izgovorene gluposti bile jedan od razloga njegova nestanka ne zna se, ali po svemu sudeći, netko od njegovih (iz štaba u Borovu Selu) doznao je za kontakt s Merčepom i to dojavio SDB-u, pa su ga na kraju oni sami ubili (Jovica Vučenović i njegove pristaše po nalogu SDB-a i Jovice Stanišića), jer nisu smjeli dopustiti da bilo tko zaustavi „pobunu“ i komunicira s drugom stranom. Tijelo krvnika Šoškoćanina odmah je odneseno u Vojvodinu i poslije privremeno pokopano u kompleksu manastira Bođani uz asistenciju njegovog prijatelja arhimandrida manastira Lukijana Vladulova. Našim se patolozima nije dopuštao pristup, kako se ne bi otkrio uzrok smrti.

Pitao sam tada Tomislava i kako je i zašto uhićen i odveden iz Vukovara, i on mi je rekao sljedeće:

1.      Nije znao razloge uhićenja, niti mu je to itko ikad objasnio

2.      Nekoliko je „specijalaca“ iznenada upalo u njegov stožer u Vukovaru, vezali su ga žicom (kao razbojnika), strpali u helikopter i odveli u jedan podrum u Zagrebu (nije ni znao gdje)

3.      Bio je uvjeren da će ga ubiti, ali je uporno tražio razgovor s predsjednikom Tuđmanom, što mu je na kraju omogućeno

4.      Poslije razgovora s predsjednikom, s njega je skinuta svaka krivnja i odgovornost za bilo što

5.      Za sve to krivio je Josipa Manolića i bio je uvjeren da „on stoji iza svega“ i da je tu akciju vodio BEZ ZNANJA PREDSJEDNIKA TUĐMANA

Tko god je imalo poznavao predsjednika Tuđmana, jako dobro zna da on čovjeku na kojemu je bilo ikakve krivnje ili opravdane sumnje, ne bi povjerio zapovijedanje nikakvom postrojbom, pa ni pričuvom policije, niti bi dopustio da isti kasnije postane savjetnik ministra MUP-a.

Ovdje ću prekinuti svoj zapis, jer javnosti je uglavnom poznato što se kasnije događalo.

Tomislav Merčep je optužen i osuđen na temelju iskaza dvojice protuha kojima ni jedan normalan sud ne bi povjerovao.

Njemu su presudili peta kolona i lešinari iz medija koji su godinama vodili bezobzirnu, gebelsovsku kampanju, ne samo protiv Merčepa, nego i protiv Mirka Norca, Branimira Glavaša, Đure Brodarca, Ante Gotovine i drugih istaknutih generala i junaka Domovinskog rata. Sve je to odradila ista BAGRA.

U nadi da će istina izaći na vidjelo kad-tad i s osjećajem duboke zahvale Tomislavu Merčepu za sve što je učinio u obrani Vukovara i tijekom Domovinskog rata, pozivam sve Vukovarce koji znaju istinu, neka pišu, neka govore, neka svjedoče!

Netko će jednoga dana možda pročitati. Naša djeca i unuci, ako nitko drugi.

U ime istine i pravde, jer u konačnici ćemo svi (mi kršćani u to čvrsto vjerujemo) pred jedinog pravednog Suca gdje ćemo položiti račune za sve što smo činili (ili nismo, a trebali smo) tijekom svoga ovozemaljskog života, moramo govoriti i pisati što i kako je bilo.

Da se ne zaboravi i da se istina ne izgubi pod naslagama gliba i mulja koji se nabacuje na sve nas i naš Domovinski rat!

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ  – 2. dio

Objavljeno

- datum

Donosimo nastavak priče o tragičnoj sudbini obitelji Markobašić… 

>> KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ  – 1. dio

Kalvarija Ružice Markobašić

  Upravo u vrijeme emitiranja ovog opskurnog  „Dnevnika“ srbijanske televizije u kojemu se iznose neviđene, monstruozne konstrukcije o „stradanju Srba i srpske djece“ u Vukovaru (20. studenoga 1991. u večernjim satima), a sve kako bi se prikrio masovni zločin genocida i satiranje ovog hrvatskog grada kakvo nije viđeno u poratnoj Europi, u hangaru na Ovčari (stočna farma u blizini Vukovara), 260 ranjenika i civila iz vukovarske bolnice, odbrojava svoje posljednje sate. Među njima su i dvije žene. Jedna od njih je  trudnica Ružica koju su srpski „teritorijalci“ i četnici istoga dana uvukli u autobus s muškarcima određenim za strijeljanje tukući je i nazivajući „ustaškom kurvom“, jer su nakon identifikacije znali kako se radi o supruzi Davora Markobašića.

Egzekucija, taj završni krvavi čin, prepušten je četnicima i srpskim „teritorijalcima“. Njima je žrtve isporučio tadašnji gospodar života i smrti u ovom gradu, major „JNA“, komandant Operativne grupe Jug i najodgovornija osoba za sve što se tamo događalo, krvnik i ratni zločinac Veselin Šljivančanin.

Zadnji sati Ružice Markobašić protekli su u nezamislivim patnjama i agoniji. Tukli su je kao i većinu drugih, a prema nekim svjedočenjima i silovali iako je bilo očito da nosi dijete (bila je u šestom mjesecu trudnoće). Prema svjedočenju njezine tetke Ljubice Došen (na suđenju Slavku Dokmanoviću, 6. veljače  1998. godine), ona je nakon identifikacije zadržana i smještena u autobus s muškarcima:

“Vojnici su je vukli za kaput i ručnu torbu i psovali je: ‘Kurvo, ustaška kurvo, gdje su ti slike, gdje su slike tvog muža kako reže dječje prste i od njih pravi ogrlice?“ (Vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević i dr.;str. 192-205..; izvor: pešćanik.; istaknuo: Z.P.)

Prema iskazima svjedoka na suđenju zločincima koji su izvršili masovno ubojstvo na Ovčari, pred vijećem Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu (tijekom 2005. godine), Ružica Markobašić i njezino nerođeno dijete pogubljeni su na naročito okrutan način.

Potvrđeno je da ju je usmrtio srpski „teritorijalac“.

Izjavio je to na sudskoj raspravi pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu 1.rujna 2005. godine, Božo Latinović, koji je priznao da je i sam ubijao zarobljenike.

Prema njegovom iskazu, ubojica je Zoran Dašić. Ružica je bila u zadnjoj skupini za strijeljanje. Sjeća se da je molila da je ne ubiju, ali joj je on ispucao rafal u trbuh.

Nakon što je krvavi posao obavljen, žrtve su zakopane bagerom.

Detaljni opisi bestijalnog mučenja i ubojstva Ružice Markobašić sadržani su i u izjavama drugih svjedoka sa suđenja, dostupni su na Internet stranicama ‘Fonda za humanitarno pravo’ iz Beograda, i obiluju groznim opisima sadističkog iživljavanja. U ovoj knjizi (kako sami autori kažu), nisu objavljeni iz obzira prema članovima obitelji pokojnice i iz pijeteta prema njoj samoj i nerođenom djetetu koje je nosila i zbog čijeg života je molila krvnike da je poštede.

U jednom drugom sudskom predmetu, pred istim sudom, govoreći o Ružici Markobašić, jedan od svjedoka rekao je: „Nisam je do tad znao, a čuo sam da je njen muž pravio od prstiju dece ogrlice“.

Ove bezočne, perfidne, patološke laži koje su u stanju smisliti samo teško poremećeni umovi i bolesni mozgovi, trajno su obilježile život obitelji Markobašić.

Kataklizma kakvu je Vukovar doživio 1991., nezabilježena je u povijesti ovoga grada

(Izvor za fotografiju: telegram.hr/)

 

Sudbina Davora Markobašića i sina Srđana

  Davor Markobašić (Ružičin muž) rođen je 1953. godine u Zagrebu, ali je 60-ih godina njegova obitelj preselila u Vukovar. Tamo se školovao, zaposlio i oženio.

Pod dojmom Hrvatskoga proljeća i svega što se tada događalo u Hrvatskoj, 1972. godine bježi s odsluženja vojnog roka u „JNA“ (iz Strumice, Makedonija) i dolazi u Vukovar gdje se skriva tri mjeseca, sve dok ga nije pronašla policija. Osuđen je na robiju i poslan u Staru Gradišku gdje pored mnogih drugih zatvorenika upoznaje i dr Franju Tuđmana koji ga se sjetio i srdačno se pozdravio s njim 1990. godine, kad ga je ugledao kao djelatnika specijalne policije u svome osobnom osiguranju. Anegdota je to koja se dugo prepričavala među Davorovim prijateljima.

-Znamo li se mi otkuda? –  upitao je predsjednik Davora već pri prvom susretu.

-Da, gospodine predsjedniče. Iz zatvora – odgovorio je ovaj.

Nakon toga, predsjednik Tuđman ga je sradačno zagrlio i poljubio.

Bio je prvi Vukovarac koji je kao pripadnik hrvatske specijalne policije obukao odoru u Rakitju 5. kolovoza 1990. godine (dakle, na dan formiranja prve takve postrojbe) i u njoj je iste godine došao na božićnu ponoćnu misu u svome gradu. Kao i svi drugi koji su se od početka stavili u obranu Domovine, praćen je od agenture KOS-a koja je o njemu znala sve.

Sudionik je svih akcija u obrani Hrvatske, počevši od Plitvica, Gospića, Ličkog Osika, Lovinca, do Pakraca, Petrinje, Gline, Dvora na Uni. U vrijeme „krvavog Uskrsa“ na Plitvicama (31. ožujka 1991.) nalazi se među redarstvenicima koji prvi pružaju otpor srpskim teroristima, a već u svibnju iste godine odlazi na slavonsko bojište, gdje je u srpnju ranjen od granate na području Vukovara. Tri mjeseca poslije, u jeku najžešćih napada na Vukovar, iz grada uspijeva izvući svoga četverogodišnjeg sina Srđana – koji je uslijed zadobivenih ratnih trauma oslijepio i izgubio sluh. U gradu mu ostaje supruga, ranjena braća i brojna šira obitelj. Pored supruge i nerođenog djeteta, u ratu je izgubio 14 članova šire obitelji.

Budući da je od neprijateljske strane evidentiran kao poznati „zenga“ i „ustaša“, već u ljeto 1991. godine, beogradske Večernje novosti objavljuju prvi pamflet u kojemu ga lažno optužuju da „srpskoj deci reže prstiće i od toga pravi ogrlice“. Ova gnjusna izmišljotina uzela je toliko maha, da je Davor postao sinonim „ustaškog koljača i monstruma“. Pripisivana su mu najgora zlodjela: od sječenja dječjih prstića i vađenja očiju, do klanja, silovanja, pa čak i nekrofilije. Propagandni pamfleti takvoga sadržaja kopirani su u tisuće primjeraka i dijeljeni četnicima koji su napadali Vukovar, tako da su se te gnjusne laži proširile i izvan granica Hrvatske, poglavito po Srbiji i Vojvodini.

Iako protiv njega nikad nije bilo nikakvih prijava za ratni zločin, niti od strane srpskog tužiteljstva, niti od DORH-a, sa Davora Markobašića još uvijek nije skinuta nepravedno nametnuta stigma.

Da ima pravde i da naša država vodi brigu o svojim građanima koji su za nju dali sve, Davor bi odavno bio oslobođen monstruoznih optužbi, a on i njegova obitelj dobili bi barem moralnu zadovoljštinu za golemu žrtvu koju su podnijeli za Domovinu.

Prljava kampanja koju agenti KOS-a započinju u Večernjim novostima, nastavlja se potom putem drugih tiskovina i srbijanske televizije. Trebalo je opravdati agresiju, krvave zločine, pljačke, razaranja, progone i silovanja što su ih skupa po Hrvatskoj činili „JNA“, četnici, srpski „teritorijalci“ i „dobrovoljci“, pa se u nedostatku činjenica o „zločinima nad Srbima“ pristupilo bezočnim konstrukcijama.

Materijal koji slijedi dokazuje kakav je monstrum srpska propaganda i dokazuje da joj nema takmaca nadaleko. Takvi primjeri prljave kampanje koja prelazi granice zdravog razuma i završava u blasfemiji i patološkoj mržnji, nezabilježeni su u povijesti ratova i oni podsjećaju i opominju. DA NE ZABORAVIMO!

Ovdje ćemo se samo kratko podsjetiti na neke od tih pamfleta koji rječito govore o tomu kako je funkcionirala srpska ratna propaganda. Upravo je slučaj Davora Markobašića najbolji primjer za to.

Dana 21. rujna 1991. godine, u Dnevnikovom dodatku (u okviru udarne informativne emisije TV Beograd, Prvi program, 19.30), iz Vukovara, u kojemu se vode teške borbe, javlja se reporter Dragan Ilić koji kaže:

 „Svaka nova oslobođena kuća u Vukovaru je istovremeno i priča o zverstvima branioca hrvatske demokracije. U jednoj od oslobođenih kuća pronađena je pobijena petočlana srpska porodica, a u stanu Darka Markobašića, Hrvata koji je dobar deo života proveo po hrvatskim zatvorima, a sada je u uniformi Tuđmanovog vojnika, pronađena je ogrlica sastavljena od dečjih prstića, koja je verovatno trebala da svedoči o hrabrosti ovog hrvatskog bojovnika.“

(Kako se vidi, srbijanski mediji navode „Darko“ umjesto „Davor“, no to je u svemu ovome najmanji problem.)

Priču o „ogrlici od dečjih prstiju“, preuzima uskoro Politika Ekspres (od 29. rujna 1991., str 9.). Autor teksta Miroslav Marković tvrdi da je ovu „ogrlicu zla“, pred TV kamerama pokazao „hrabri kaluđer“ (ovdje je potpuno prepoznatljiva aluzija na monaha SPC Filareta Mićevića – kasnije episkopa mileševskog – koji se cijelo vrijeme rata bavio najprizemnijom i najprljavijom propagandom koja se može zamisliti, donoseći pred kamere „lobanje srpske dece“, „sekire kojima su srpskoj deci odsecane glave“, i slične „rekvizite“, a sve u cilju raspirivanja mržnje prema hrvatskom narodu).

 „Slučaj Markobašić“ razvija se dalje.

 

  O njemu povremeno izvješćuju Radio Beograd, podgorički list Pobjeda, Politika Ekspres, nadograđujući priču.

 

  Politika ekspres dana 5. listopada 1991. godine, na str. 5, objavljuje tekst pod naslovom: „Dolijao koljač“ – potpisan inicijalima P.B. U njemu se kaže:

 „Iako informacija nije  potvrđena,  nezvanično se saznaje da je prilikom pokušaja bekstva sa vukovarskog ratišta uhvaćen zloglasni hrvatski oružnik Darko Markobašić koji se ‘proslavio’ pravljenjem niski od dečijih prstiju.“

Istoga dana, usplahireni srpski propagandist Mirko Stanković javlja se iz Vukovara putem valova Radio Beograda:

„Inače, u Vukovaru i okolini sa radošću je primljena još nepotvrđena informacija da je prilikom bekstva uhvaćen jedan od najvećih zlikovaca sa ovog područja, Darko Markobašić,  za kojeg se tvrdi da je sačinio ogrlicu od dečijih prstića.“

 Priču proširuje s mnogo novih „detalja“, Politika Ekspres, koja već sutradan (6.10.), na str.10., donosi nepotpisani tekst pod naslovom: „Streljan Markobašić“, u kojemu se kaže:

Poznatog ustaškog koljača,  Davor Markobašić, onog kome je u kući nađena ogrlica od dečijih prstića, uhvatili su borci – teritorijalci sa Petrove gore i streljali ga.  Reč  je o meštaninu Vukovara,  poznatom kriminalcu, nekrofilu, čoveku-zveri, koji je proveo po zatvorima 13,5 godina i iza sebe ima 36  teških krivičnih dela, o čemu smo pisali prošle godine. Markobašić  je inače bio miljenik dr Vladimira Šeksa. On ga je i doveo prvo u MUP, a onda kao elitnog koljača u gardu.“

 U novom izvještaju o situaciji u Vukovaru, Mirko Stanković za Radio Beograd (istoga dana), kaže:

 „Na kraju da kažemo i to, da je poznati ustaški koljač Davor Markobašić, kome je u kući nađena ogrlica od dečijih prstiju, i za koga smo onomad javili da su ga borci teritorijalne odbrane sa Petrove Gore uhvatili, streljan. Reč je o Vukovarčaninu, poznatom kriminalcu i nekrofi lu, koji je po zatvorima proveo 13 i po godina.“

 Crnogorski dnevni list Pobjeda (koji izlazi u Podgorici), i pored angažmana na praćenju „oslobađanja“ Dubrovnika – kojega upravo tih dana četnici i „JNA“ s područja Crne Gore napadaju iz svih oruđa – nalazi vremena i za odrađivanje dijela srpske propagande. Svoju vijest o Markobašiću ovaj je list naslovio: „Kad je ubijanje u krvi – Zulu vežba smrt“. Evo citata:

“Opisati sve zločine na kojima počiva ustaška vlast u Hrvatskoj bilo bi pretenciozno,  jer mašta i zločinačka perfidnost klero-fašista u ovom ratu prevazilazi sve do sada znano. Ustaša Davor Markobašić uhapšen je ovih dana i strijeljan. To je onaj monstrum, koji se dičio ogrlicom koju je napravio od dječjih prstića. Ovaj zlikovac je bio osuđen kao nekrofil na trinaest i po godina robije. U najšarenijoj vojsci na svijetu koja sada ubija i pljačka po Hrvatskoj, sličnih pojedinaca ima mnogo. Samo vlast u čijim je metodama i praksi ljudski život sveden na mržnju i koja privileguje i razvija fašistički mentalitet može da stvori vojsku od svjetske ološi, kriminalaca i umobolnika. Poznat je ‘recept’ koji je Markobašiću i sličnima dao maha. Na jednom sastanku u Vukovaru Vladimir Šeks  je objasnio plan za rasno čistu Hrvatsku. Patološki  tipovi  i umobolni kriminalci, kazao je ovaj advokat, čine prve redove hrvatske vojske. Sa njima takođe u prvim redovima, ljudi iz mješovitih brakova Jugoslovena. Tako bi u Hrvatskoj ostali čisti Hrvati da uživaju u plodovima ‘suverene i nezavisne’.“

  Ove „vijesti“ nastojale su se potkrijepiti kakvim-takvim „dokazima“, pa su u međuvremenu poduzimane i mjere kako bi se oni pribavili. Tako je već 10. listopada 1991. godine, nastala video snimka emitirana u „dokumentarnom“ filmu „Zločini hrvatske ustaške države“, gdje se (pod naslovom: „Neki od vukovarskih ubica i koljača“), pravi „intervju“ sa (navodno) zarobljenim „ustašom“ iz Vukovara, koji je neprepoznatljiv, jer mu je lice sakriveno maramom. Na pitanje, zna li „još koga od zlikovaca“, ovaj odgovara: „Znam onog Davora što je napravio ogrlicu od dječijih prstića.“

 Večernje novosti, iz pera novinarke Milene Marković (10. listopada, na str.16.), objavljuju vijest, prema kojoj se dopušta mogućnost da je „Markobašić možda ipak živ“. O  jezovitoj „ogrlici“ u istom broju (str.2), piše urednik Rade Brajović, koji ovo „otkriće“ pripisuje poginulom srpskom novinaru Milanu Žegarcu (iz mjesta Odžaci u Bačkoj, koji je poginuo u Vukovaru 3 dana prije – 7 listopada – pa nije moga niti potvrditi niti demantirati to što je pisao urednik Brajović).

 Isti list, 25.10. objavljuje opširan prilog kao „odlomak iz vukovarskog Dnevnika“  dopisnice Milene Marković (str.24.), naslovljen: „Oči u oči s koljačem“. Pod naslovom: „Ne verujem svojim očima“, teče jezovita „ispovijest“ (spomenute Milene), autorica tog navodnog „Dnevnika“ tvrdi kako su joj srpski „teritorijalci“ Siniša Fot i izvjesni Zdravko pokazivali famoznu „ogrlicu“ od dječjih prstiju:

 „Izvadio je iz maramice nisku. Prvi put nešto takvo vidim. Na crnoj koži – dečiji prstići. Učinilo mi se da je to dobra imitacija, od plastike. ‘Evo to smo naši pretresajući kuću Davora Markobašića, Tuđmanovog zaštitnika i kriminalca. Sekao je dečije prstiće i nizao na ogrlicu.’ Ne verujem sopstvenim očima. Prstići uveli, bez krvi. Detešce bi moglo imati otprilike tri-četiri godine Ponestaje mi daha. Da li je moguće? Čije je to delo? Može li čovek to učiniti? Jesu li se na ovoj traci mogli naći prstići moje dece? … Imam utisak da ću izgubiti svest. ‘I Markobašić ima dete. Nije bilo u kući. Ni ono ni Markobašićeva supruga Ružica. Ko zna, da smo ih zatekli, a ovo našli, šta bi se desilo’, kaže Siniša.“

 Dana 15.11.1991. godine (na str. 12), Večernje novosti izlaze s „novim saznanjima“ o „slučaju Markobašić“, gdje se „usput“ spominje Davorovu suprugu Ružicu i navodi adresa stanovanja obitelji Markobašić. Članak potpisuju M. Petrović i D. Stojić. Kroz tekst se provlači „ispovijest“ navodne „podstanarke“ Markobašićevih (pod naslovom: „Prstići na regalu“):

„Poznavala sam i Davora Markobašića, ustašu koji se hvalisao ogrlicom od dečijih prstića. Čak sam neko vreme, dok je on bio u zatvoru stanovala kod njegove supruge Ružice u ulici Ive Lole Ribara broj 1, kod muzeja u Vukovaru.  Bio je i ranije kockar, varalica, besposličar i nije me iznenadio kad sam kasnije čula šta je uradio. Jedna njegova komšinica, neka Pavica, prijavila ga je zbog toga, rekavši da je na regalu u njegovoj sobi visila ta ogrlica od dečjih prstića – svedoči o ovom nečuvenom zločinu Davora Markobašića,  koji je u međuvremenu netragom nestao, njegova bivša podstanarka Pavica Petković.“

  Dan poslije masakra na Ovčari, gdje je nakon mučenja, na bestijalan način usmrćena i Ružica Markobašić, žena u šestom mjesecu trudnoće, Večernje novosti (od 21.11.1991., na str. 17.), pod naslovom „Uhapšen i Markobašić“, i podnaslovom: „Prilikom čišćenja Vukovara pohvatani najokoreliji zlikovci koji su činili zverstva nad Srbima“, pišu:

 „Većina najokorelijih ustaša koji su proteklih meseci činili zverstva nad Srbima uhapšeni su, a među njima je i Davor Markobašić,  zlikovac koji je pravio ogrlicu od dečijih prstića. Ogorčeni građani traže da im sudi narod i zato nisu dozvolili da zlikovci budu pod vojnom kontrolom. Zajedno sa Markobašićem, uhapšena su i braća Luter i Martin Došen koji su Srbe klali priborom koji su koristile ustaše u Drugom svetskom ratu. Ubijali su maljem i vadili oči specijalno konstruisanim burgijama. Sasvim slučajno je otkrivena žena-zlikovac Manda Matić iz Borova naselja koja je pokušala da zajedno sa ostalim ustašama pobegne dublje u Hrvatsku. Ona je priznala da je zaklala devojčicu od 14 godina iz  Borova naselja, ulica Kozaračka 41, a kao razlog navodi da je to bio njen zadatak dobijen od mesnog fronta kako bi dokazala da je prava Hrvatica. I pored toga što je Vukovar dosta očišćen od ustaša, ipak se pretpostavlja da je još najmanje 500 skrivenih i prerušenih. Mnogi su čak obukli uniforme lekara i sada ‘pružaju pomoć bolesnicima.’“

U vrlo kratkom vremenskom razdoblju od dva mjesec (od 21. rujna do 21. studenoga),  srpski mediji su svojom bezočnom kampanjom, od običnog čovjeka koji je samo branio svoju kuću i svoj grad – Davora Markobašića –  napravili „nekrofila“, „silovatelja“, „zver u ljudskom obliku“, jednom riječju „monstruma“ koji ne preže niti od najgorih zlodjela. I ne samo to. Mržnju su usmjerili i prema njegovoj obitelji: trudnoj supruzi i sinu. Davora i Srđana obilježili su za cijeli život i nanijeli im teške duševne boli, a za suprugu pripremili grobnicu ostavljajući svojim „teritorijalcima“ da obave posljednji čin: smaknuće.

 Kampanja protiv ove obitelji nastavljena je i u godinama nakon rata, s ciljem da se prikriju tragovi zločina, i potkrijepi nepostojeća „krivnja“ koja je nametnuta ne samo obitelji Markobašić, nego svim Hrvatima kojima su zlikovci i barbari s istoka htjeli oduzeti zemlju i izbrisati svaki trag postojanja.

-nastavlja se

Zlatko Pinter

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.