Connect with us

Zlatko Pinter

KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ – DIO 1.

Objavljeno

- datum

Hrvatica Ružica Markobašić, stara 32 godine, žena u poodmakloj trudnoći, okrutno je ubijena na farmi Ovčara nedaleko od Vukovara dva dana poslije okupacije grada. Bila je među posljednjim žrtvama koje su nakon dugih sati okrutnih mučenja iz hangara odvođene na stratište i na lokalitetu Grabovo, dovlačene na rub iskopane jame, a potom zaklane ili strijeljane. Ovaj masovni zločin skupa su počinili pripadnici „JNA“, četnici i srpski „teritorijalci“.

Ružicu i njezino nerođeno dijete bezdušno je lišio života srpski „dobrovoljac“ Zoran Dašić iz Beograda (koji je poslije navodno poginuo i nikad mu nije suđeno).

Bio je to jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata.

Dva desetljeća poslije, Ružičin suprug Davor, hrvatski dragovoljac i junak Domovinskog rata smogao je snage opisati njezino stradanje:

„Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer.” (hkv.hr)

Naš odnos prema žrtvama i povijesnoj istini je sraman

Mnogima je od ovakvih opisa „zlo“ i najradije bi da se ne spominje ništa što je vezano za Domovinski rat. Poneki čak tvrde kako se sjećanjem na žrtve „širi mržnja“. Ne, naprotiv. Tako se govori i zastupa istina. Istina o prošlosti. Istina koja je trajno i traumatično obilježila nekoliko hrvatskih naraštaja i odredila sudbinu mnogih obitelji u Hrvatskoj. Istina koja će nam pomoći da pamtimo i sjećamo se. I nikad ne zaboravimo. Nemamo pravo zaboraviti.

Oni kojih nema i dalje žive i ostaju dio nas upravo zato što ih se sjećamo, jer nakon svega ostaje nam samo sjećanje. Ali isto tako žrtve nas žive podsjećaju na kalvariju koju je naš narod morao proći kako bi se izborio za opstanak i svoje mjesto pod suncem. U ono vrijeme kad su barbari i krvoloci s istoka krenuli zatrti mu svaki trag na ovim prostorima.

Nama Hrvatima trebalo bi svakoga dana ispričati barem po jednu ovakvu priču. I dobro bi bilo da nam se svima smuči, ali ne od istine i sjećanja na stradanja onih koji su u ratu izgubili živote da bi mi slobodno živjeli, nego od naše bešćutnosti, od toga što žrtve nisu dobile svoje dostojanstvo i mjesto koje po svemu zaslužuju, zato što dopuštamo da ih se zaboravlja, omalovažava, prešućuje. Svatko tko ima imalo ljudske savjesti i osjećaja prema bližnjima i njihovoj patnji osjeća sram zbog toga. Zločinci nisu kažnjeni, mnoge majke, očevi, braća, sestre i djeca još uvijek traže kosti svojih najmilijih, a istina se potiskuje. U ime oprosta? A tko to traži oprost i priznaje krivnju!? Ima li takvih možda!? KOLIKO  JA ZNAM, NE! Eto, to bi trebao biti razlog za mučninu, a ne podsjećanje na ono što je bilo.

„Ja sam put, istina i život“, rekao je naš Krist Spasitelj. Tko god je na putu istine, Bog je s njime i nema se čega bojati.

No, nije li vrijeme da mi kao kršćani i Hrvati počnemo cijeniti one koji su za nas dali najviše što su mogli i imali? Ne samo tako što ćemo u prigodnim trenucima, za obljetnice stradanja Vukovara, Borova Naselja, Dalja, Tovarnika, Škabrnje, Voćina, Lovasa, Četekovaca, Balinaca, Čojluga, Kostrića, Baćina, Struge Banske, Široke Kule i brojnih drugih mučilišta i stratišta našega naroda za njihove duše izmoliti molitvu i zapaliti svijeću, nego time što ćemo ih trajno zadržati u sjećanju i osigurati im mjesto u našoj povijesti koje zaslužuju.

Slučaj vukovarske obitelji Markobašić, tragična je, sudbinska poveznica sa stradanjem našega naroda u posljednjem ratu i znakoviti primjer što je sve u stanju uzrokovati  medijska propaganda i kakve to razorne posljedice može imati po živote običnih ljudi.

Kako su srpski krvnici htjeli prikriti zločin i optužiti žrtvu

Samo ako počinjene zločine stavimo u kontekst monstruozne propagande koja je vođena iz Beograda, možemo donekle sagledati  razmjere tog zla. Nikako drugačije. Jedino u tom svijetlu svo ono što u nam krvoloci učinili dobiva prave dimenzije.

Nakon više od tri mjeseca opsade, i nesmiljenih ataka jugovojske i četnika, Vukovar je slomljen i u njega ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe. Svijet su obišle apokaliptične slike do temelja razorenog grada i izmučene kolone civila koja odlazi napuštajući svoje razrušene domove i ostavljajući mrtve. Okupatorska soldateska u kojoj stupaju rame uz rame, četnici, srpski „teritorijalci i pripadnici „JNA“, noseći crnu zastavu s mrtvačkom glavom i pjevajući: „Slobodane, pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate“ slavodobitno ulazi i središte Vukovara i slavi pirovu pobjedu. Nastavljaju ubijati i pljačkati, uz pjesmu i rafale iz strojnica kojima se slavi „oslobađanje“ grada.

U cilju neutraliziranja negativnih reakcija na pokolj i razaranje, jer svijet je bio šokiran slikama iz Vukovara, istoga dana (18. studenoga 1991. godine), Radio Beograd prenosi kako ugledni londonski list The Guardian u svom „dugačkom tekstu“ piše da je „Tuđman Hitlerov apologeta“, upozoravajući da se u „današnjoj Hrvatskoj povampiruje fašizam“. Naročito se ističe njegov „antisemitizam“ – jer se, tobože, analiziraju knjige koje je napisao, njegovi govori i izjave, pa su i „američki Židovi konačno postali svjesni da je Tuđman okorjeli antisemit“, a optužuje ga se i za minimiziranje žrtava ustaškog logora Jasenovac. Iznosi se i stav da bi zapadne zemlje i svjetsku javnost trebalo upozoriti na nastajanje jedne ovakve države. O ovome je izvijestio novinar TANJUG-a, Nebojša Magdeski.

Na kraju, Radio Beograd ističe da je ovo već četvrti tekst koji su u posljednja četiri dana objavili najugledniji europski listovi (The Times, Daily Telegraph, The Independent, The Guardian), ali je ovaj danas – objavljen na naslovnici Guardijana do sada najoštrija kritika hrvatskog predsjednika.

Upravo ovaj slučaj kao jedan od najeklatantnijih primjera prljave ratne propagande, u svojoj knjizi REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992., navode intelektualci iz Srbije: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević -Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 193-194.; (pescanik.net)

No, neovisno o svemu, ovaj  prljavi pamflet postaje okosnicom teških optužbi, čiji je prvenstveni cilj da se za „srpsku stvar“ pridobiju simpatije židovskog naroda i njegove intelektualne i političke elite, kako u Izraelu u SAD-u, tako i širom svijeta. Ta konstruirana teza o Tuđmanovom „antisemitizmu“, provlači se do dana današnjeg, iako za nju nema niti jednog jedinog racionalnog razloga.

 

U Srbiji vlada euforija. Vukovar je konačno „slobodan“ i sad je „srpski“!

Srbijanska državna televizija potiče slavljeničko raspoloženje koje je protkano „najnovijim saznanjima o tome što se događalo u Vukovaru“ dok su ga „JNA“ i „srpski teritorijalci oslobađali“. Nastavljaju se pokušaji pranja krvavih ruku, izvrtanja istine i optuživanja žrtava. Propagandna kampanja koja je trebala zataškati stvarnost i prikriti veliki zločin što su ga počinili oni koji su građane Vukovara „oslobađali“ tako što su ih masovno ubijali i razarali im domove, bila je pripremana mjesecima. Srbijanski ratni reporteri rastrčali su se po ruševinama tražeći „dokaze“ o „genocidu nad Srbima“. Svaki „svjedok“ koji će pred kamerama izreći bilo što na tu temu, dobro je došao. Među domaćim Srbima (koji su skupa s Hrvatima proveli u podrumima posljednja 3 mjeseca), traže se suradnici koji mogu potvrditi priče o hrvatskim „monstruoznim“ zločinima, i prepoznati „zločince“. Dok se iz kolone preživjelih nesretnika, koji jedva stoje na nogama izmučeni danonoćnim tromjesečnim topničkim udarima izdvajaju oni koje se odvodi na egzekuciju, u beogradskim redakcijama i studijima ubrzano se montiraju materijali, razvijaju fotografije, slažu tekstovi…

Središnja (i najgledanija) informativna emisija TVB (Prvi program), Dnevnik, 20.11. 1991. u 19:30 započinje uvodom  Milorada Komrakova:

„Dobro veče, poštovani gledaoci. Vest o masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju u centru je pažnje domaće i inostrane javnosti, domaćih i svetskih agencija i sredstava informisanja. Nezavisna britanska televizijska mreža ‘Aj ti vi’, javlja o masakru četrdeset i jednog deteta u osnovnoj školi u Borovo Naselju. Stanica prenosi izveštaj fotoreportera Gorana Mikića, prema kome su pripadnici hrvatske garde, povlačeći se iz Vukovara, u Borovo Naselju izvršili pravi pokolj čitavih srpskih porodica. Prenosi se da je celo Borovo Naselje puno leševa ljudi koji su ubijeni noževima ili sekirama. ITV javlja da ovaj fotoreporter prenosi izjave vojnika Jugoslovenske narodne armije koji kažu da je četrdeset i jedno srpsko dete zaklano. Ova vest na teletekstu ITV-a daje se kao hitna. To je prvi put da se javlja o masakrima koje vrše hrvatski gardisti. Rojters javlja da su hrvatski vojnici optuženi za masakr četrdeset i jednog deteta prilikom povlačenja ispred snaga Jugoslovenske narodne armije. Reporteri Televizije Beograd, a koliko smo danas obavešteni, i televizijskih stanica iz gotovo čitavog sveta, čine sve da o ovom stravičnom masakru javnosti što pre dostave i dokumentarne snimke. U Vukovaru je prepodne počela evakuacija bolesnika iz tamošnje bolnice, a u njoj se kako se procenjuje nalazi 420 bolesnika i 400 civila. Civile iz bolnice vojska proverava, kako bi utvrdila da li među njima ima onih koji su pripadali hrvatskim oružanim formacijama.“

U nastavku Ratko Dmitrović komentariše: ‘Stravične slike viđene sinoć i večeras, svjedočanstva koja će nas pomjerati iz nervnih središta narednih dana, slike masakriranih Srba, nisu obišle niti će obići svijet. U Vukovaru su hrvatski neofašisti zaklali do sada neutvrđen broj Srba. Strahuje se da je u pitanju više od hiljadu ljudi. Dosada je poznato da je od ustaškog noža stradalo nekoliko desetina djece. Bukvalno na kućnom pragu, pripadnici Jugoslavenske narodne armije i srpski teritorijalci nalazili su i još uvek nalaze ubijene čitave srpske porodice. Ovo je grad velikog srpskog stradanja, grad na čijoj se periferiji mesecima završavala teritorija ogromnog koncetnracionog logora.’“ (Prijepis tonskog zapisa s originalne audio-vizualne snimke emisije – iz osobnog arhiva autora ovog teksta)

Tridesetak minuta poslije, u Dnevnikovom dodatku Miloš Marković ponovno čita cijelu vijest što ju je gledateljima već priopćio Komrakov, a zatim pristupa razgovoru s gostom Goranom Mikićem, kojega predstavlja kao „nezavisnog fotografa“, koji upravo stiže iz Vukovara, i očevidac je ovog  „masakra dece“.

Na samom početku, voditelj gosta pita što je sve vidio i kako je doživio Vukovar, na što ovaj, pomalo uzrujano (odajući dojam čovjeka pod šokom), počinje uz mucanje pričati o strahotama – punim ulicama leševa, masakrima što su ih počinile „ustaše“ koji su ljude ne samo ubijali, nego su ih i komadali, otkidali ima glave, „vadili mozak kašikama…“ (ovdje je Mikić napravio značajnu pauzu, dajući do znanja da je riječ o kanibalima, što on, valjda, uslijed „proživljene traume“ ne može izreći), „igrali se …i tako…“

Poslije uvoda, prelazi se na glavnu temu večeri:

„Voditelj: ‘Ti kad si došao, šta si tamo video ?’

– Goran Mikić: ‘Pa jednostavno, videli smo najlonske vreće pune malih leševa. Ja sam uspeo da se dopuzam na jedno dvadeset metara do njih. To se veoma lako može videti da su to deca od pet-šest godina, preklana, puna krvi oko glave . To je tako mučan prizor da i onim vojnicima su suze tekle, zaista, i po cenu života smo hteli to da…’

– Voditelj: ‘Imaš li neku procenu koliko je tih leševa koji bi se mogli nazvati dečjima?’

– Goran Mikić: ‘Pa, oni su povadili to iz podruma, to je bilo na gomile. Spajali su glave, tela, to je sve stravično izgledalo, bilo je sigurno oko četrdeset, verujem njihovom broju, preciznije nisam mogao da brojim, ali… .’

– Voditelj: ‘Dobro, imao si foto-aparat, jesi li probao da snimiš?’

– Goran Mikić: ‘Probao sam da snimim, ustao sam, međutim, prštali su meci oko mene, jedan vojnik repetirao je pušku u mene i naredio mi da se spustim, jer bi uostalom i ja poginuo…’

– Voditelj: ‘Tebi je izričito zabranjeno bilo da to snimiš? Imaš li neku predstavu da li je neko snimio?’

– Goran Mikić: ‘Pa, ne znam, pretpostavljam da je vojska to uradila, to bi bilo realno i trebalo je da se to uradi.’

(Tijekom razgovora, pokazane su i neke fotografije što ih je navodno donio gost, a na kojima se nalaze tijela odraslih ljudi, bez ijednog leša djeteta.)

– Goran Mikić: ‘Međutim, ovo sve što vidimo, to su prizori i ne najekstremniji koje sam video.’

– Voditelj:  ‘Mi kada smo zajedno pregledali, iako je sve ovo drastično i potresno i to je jedna morbidija  jedna neopisiva, ipak ima i onih fotografija koje bi bilo stidno i mučno prikazivati.

Gorane hvala ti lepo na ovom ubedljivom i jako potresnom svedočenju.’

– Goran Mikić: ‘Hvala i vama.’“

(Za dijelove pod navodnicima, vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; str. 212-214.; https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; stranica posjećena 27.02.2013.; istaknuo: Z.P.)

Ove prljave konstrukcije i njihovu pozadinu ubrzo su razotkrili novinari beogradskog lista Vreme Jovan Dulović i Dejan Anastasijević. Dulović je to nazvao lešinarenjem i najgorom vrste propagande koja je sramota za novinarsku profesiju, ali i za srpski narod. Potanko je objasnio kako je slučaj konstruiran i na koji način i preko kojih je sve kanala to teklo. U Vukovaru nije bilo nikakve „pobijene srpske dece“, nego samo žrtava velikosrpske agresije koje se zbog stalnog granatiranja najčešće nisu mogle ni pokapati.

Goran Mikić, fotograf iz Beograda, bio je samo oruđe u rukama onih koji su povezani sa stranim novinarima-plaćenicima i propagandistima tu vijest proturili i „I TV“, pa je onda tobože „preuzeli“ i dalje nadograđivali. Laž je izašla na vidjelo, ali propagandni učinak je postignut. Uskoro je Mikić napustio Beograd i otišao u inozemstvo. On je svoje odradio.

Beogradska tvornica propagande je dva dana nakon ove unaprijed i planski lansirane laži objavila demanti, pravdajući se „pogrešnim informacijama koje su dobili od stranih medija“.

Tipična bizantska podvala u kakvima im nitko živ doskočiti ne može.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/croative.net

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

“SRBI NE POŠTUJU ISTINU, NE POŠTUJUĆI ISTINU, NE POŠTUJU NI SEBE”

Objavljeno

- datum

(Izvor za foto: Krokodil)

“Srbi ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine. Zašto se mučiti oko istine i obazirati se na istinu, kad može kroz prste i niz dlaku, kad postoje talovi, prečice, zaobilaznice, linije manjeg otpora… Ali, kao što znate, sa istinom ne možete biti u srodstvu, niti u talu. Istina nije ni srpska ni antisrpska. Do istine se ne može prečicom, ne može tek tako. Istina ne gleda kroz prste. I pošto tako stoje stvari, Srbi su uvređeni činjenicama i argumentima ovoga sveta – u stvari, uvređeni su posledicama svog ponašanja u takvom svetu, a ne nekakvim nepravdama koje trpe od drugih, zlonamernih i opakih, kako vole sebi da predstave stanje stvari. Srbi su jako uvređeni što nije po njihovom, što su posledice njihovog stava i ponašanja tako bolne. Srbima svašta pada na pamet – sve, samo ne da bi možda bilo bolje da ipak promene svoj odnos prema istini. Srbi ne shvataju da ne poštujući istinu ne poštuju sebe.”

(Vidi: Pešćanik; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 2.8.2018.)

Da gornji tekst nije pisan ekavicom i na čistom srpskom jeziku, mnogi čitatelji bi zacijelo pomislili kako je u pitanju govor mržnje kakvog Hrvata, Albanca, Crnogorca ili nekog drugog pripadnika iz redova “neprijateljskih naroda” koji “vekovima rade Srbima o glavi” (kako to obično govore srpski popovi i intelektualci-nacionalisti).

No, riječ je o Srbinu, intelektualcu, filozofu, književniku i bivšem ravnatelju Narodne biblioteke Srbije ( nacionalne knjižnice) Sretenu Ugričiću iz Beograda, koji je s tog mjesta smijenjen dekretom “demokratskog” predsjednika Srbije Borisa Tadića (početkom 2012. godine), samo zbog toga što je stavio svoj potpis na peticiju kojom daje potporu Andreju Nikolaidisu (a vezano za osude i progone koje je ovaj doživljavao zbog jednog objavljenog teksta).
Ugričić, naravno, nije stao iza bilo kojeg stava Nikolaidisa, nego iza njegovog prava na slobodu javnog iznošenja vlastitog mišljenja. Tadić i njegovi savjetnici to su očito shvatili drugačije, odnosno, kao potporu tekstopiscu koji u članku zagovara “terorizam i nasilje” (riječ je o komentaru Nikolaidisa vezano za obilježavanja “Dana ‘Republike Srpske'” u Banja Luci, u kojemu autor žali što čovjek koji je navodno unio eksploziv u dvoranu “Borik” isti nije i aktivirao, prosuđujući kako bi to bio “civilizacijski iskorak”).

To je, dakle, taj Ugričić kojega se u Srbiji i “Republici Srpskoj” poistovjetilo s “teroristom” Nikolaidisom (utoliko prije i lakše što je dotični – Nikolaidis – u to vrijeme obnašao dužnost savjetnika predsjednika Skupštine Crne Gore) i kojega se i danas od strane srpskih nacionalista proziva i blati kao “izdajnika”.
No, možda bi najprije trebalo raščistiti jednu od ključnih dilema vezano za citirani ulomak, a nju izaziva već prva rečenica.

Kad se kaže kako “Srbi ne poštuju istinu”, misli li se pritom na sve Srbe? Je li to generalizacija i etiketiranje cijelog jednog naroda s nakanom njegova stigmatiziranja, omalovažavanja i vrijeđanja? Naravno da ne, jer posve je jasno da bi generalizacije takve vrste bile posve promašene, u koliziji sa stvarnošću, pa i zlonamjerne, a da ne govorimo o činjeničnoj utemeljenosti i istinitosti takvih iskaza.

Rečenicom “Srbi ne poštuju istinu”, autor želi izraziti svoje uvjerenje kako u srpskom narodu i javnom mnijenju postoji jedna većinska, vodeća struja čije je stanje duha i svijesti takvo da ne prihvaća realnost i suočavanje s istinom – kad su u pitanju stanovite pojave, procesi ili povijesni događaji koji se u bilo kojem smislu ne uklapaju u uvriježenu romantičarsku i mitsku matricu.

I to je sve. Nema tu nikakvoga misterija. Ili ga ja barem ne vidim.

Sadrži li gornji citat elemente govora mržnje (otvorenog ili prikrivenog – sasvim svejedno), pitanje je koje bismo također mogli postaviti.

I tu već postoje barem dva moguća tumačenja: kad to kaže ili napiše Srbin, u načelu se ne tretira kao govor mržnje, ali učini li isto pripadnik nekog drugog naroda, onda se vrlo često shvaća upravo tako.
Ne možemo negirati da mi kao nesavršena ljudska bića svijetu oko sebe (pa i ljudima s kojima se srećemo) pristupamo opterećeni svojim predrasudama, unaprijed usvojenim i prihvaćenim mišljenjima, stavovima i stereotipima i da smo s te točke gledišta u stanovitom smislu (manje-više) isključivi, odnosno skloni odbacivanju ili čak osudi svega onoga što se ne uklapa u naš svjetonazor, vidokrug i poimanje istine.

Otuda najčešće i potječu nesporazumi, budući da na iste pojave, procese i događaje gledamo posve različitim očima. Apsolutne objektivnosti dakako, nema, ali postoji nešto što se zove “činjenica” i ne priznajemo li postojanje očitih činjenica, onda smo već u ozbiljnom problemu.
Ja spadam među Hrvate koji su u stanju priznati vlastite slabosti, ali i slabosti i mane naroda kojemu pripadam (ili sam barem uvjeren da je tako).

Mislim da smo prilično lakovjerni, naivni, da imamo kratko pamćenje, prvaci smo svijeta u podjelama i međusobnim sukobljavanjima, među nama ima podosta farizeja (koji se formalno drže katoličke vjere, a u suštini se ponašaju protivno njezinim temeljnim vrijednostima), lako podliježemo propagandi (medijskoj ili onoj koju šire političari), posljednjih desetljeća smo materijalizam pretpostavili duhovnom razvoju, zapostavljamo vlastitu kulturu, jezik itd., itd.

I znači li to da sam “manji” Hrvat nego oni koji u svojoj isključivosti radikalno odbacuju svaku pomisao na to da i mi Hrvati imamo mana i skloni su idealizirati naroda kojemu pripadaju, ne rijetko do razine groteske?
Otac Domovine (na kojega se vrlo često pozivaju upravo takvi “domoljubi” – onda kad im to paše) dr. Ante Starčević rekao je kako moramo biti svjesni svojih mana, kako bi ih ispravljali i izbjegavali pogrješke koje činimo. I, naravno, na tim zdravim temeljima gradili svoju budućnost.

Uvjeren sam da jako dobro razumijem što je Ugričić htio reći.
Citirani dio teksta s početka ovog članka, po mome osobnom uvjerenju nije pisao čovjek željan publiciteta ili vlastite promocije, hipohondar niti ekshibicionist, još manje netko tko mrzi vlastiti narod ili prema njemu ima kakvih negativnih emocija.

Naprotiv, to je čovjek koji želi svojoj naciji dobro i jedini izlaz iz začaranog kruga u kojemu se ona nalazi vidi u potrebi prihvaćanja istine i realnosti kao nužnog preduvjeta za ispravljanje pogrješki iz prošlosti. I postavljanje zdravih temelja za buduće naraštaje.

Ne može se na velikosrpskoj ideologiji mržnje, agresije i osvajanja tuđih zemalja graditi budućnost. Mir se ne postiže usvajanjem starih ideoloških obrazaca (Ilije Garašanina ili Nikole Pašića, primjerice, kojemu su oslonac politike bili “država i artilerija”). Skladni odnosi s okruženjem ne grade se na mržnji, isključivosti i ustrajnom stvaranju kriznih žarišta. Ne može mitska matrica “izabranog naroda”, “srpskog mučeništva” i “kosovskog boja” biti temelj razvoja suvremene Srbije. Ne može se za Srbe tražiti ono što ne pripada ni jednom drugom narodu, odnosno, nisu Srbi nikakva “posebna” i “ekskluzivna” kategorija u zajednici svjetskih naroda za koju ne vrijede pravila i uzusi prihvaćeni od cijelog civiliziranog svijeta. Jer, ako se tako žele ponašati, oni ne mogu biti i nisu dijelom tog civilizirano svijeta.

Na ćosićevsko-nikolajevskom “svetosavskom” učenju (kojemu su laž, mržnja, isključivost i izolacija srpskog naroda kamen zaglavni), nije moguće graditi ništa, to je destruktivna ideološko-teološka potka čije ishodište je u zločinu, razaranju i sukobima.

Na kraju, najbolju potvrdu kako je Ugričić u pravu, dobivamo slušajući što govore Vučić, Vulin, Dačić, patrijarh Irinej, vodeći srpski intelektualci i crkveni velikodostojnici i tomu što objavljuju najutjecajniji srpski mediji.
U Srbiji, nažalost, zdravih snaga nema na vidiku i to je realnost s kojom se moramo suočiti ne želimo li ostati u magli poput onih gusaka što ih je Stjepan Radić spominjao prije punih stotinu godina.

Zabijanjem glave u pijesak samo odlažemo neminovni susret sa stvarnošću i što takvo naše stanje bude dulje trajalo, buđenje će biti bolnije.

Ugričić i mnogi drugi srpski intelektualci istog ili sličnog profila su toga zacijelo svjesni.

A mi? Koliko mi znamo o mentalitetu istočnih susjeda i imamo li odgovarajući odnos prema njima?

Ili točnije, koliko to znaju i uzimaju u obzir oni koji danas vode Hrvatsku?

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

ŽIVOT I DJELO HRVATSKOGA VITEZA, REVOLUCIONARA, DOMOLJUBA, KNJIŽEVNIKA I MUČENIKA ANTE BRUNE BUŠIĆA (1939-1978.) – Dio III.

Objavljeno

- datum

Izvor za foto: projektvelebit

U povodu 40-e obljetnice mučeničke smrti

Naslijeđe

Idealist, sanjar, revolucionar, političar, lider hrvatske emigracije, nepopravljivi zaljubljenik u ideale slobode, naš vitez, mučenik i učitelj Ante Bruno Bušić bio je i ostao simbol revolucionarne borbe i hrvatske državotvorne misli, a njegovo djelo nadahnuće novim naraštajima domoljuba koji su slijedili isti put.

Hrvatska je 12 godina poslije njegove smrti započela tešku bitku za svoju samostalnost, a nešto kasnije i Hrvati iz Bosne i Hercegovine su krenuli istim putem – u obranu svojih domova, sela i gradova. Barbari s istoka krenuli su ponovno nakon 50 godina uništiti sve što je hrvatsko na ovim prostorima i tu Hrvati nisu imali nikakvoga izbora. Bilo je pitanje: opstati ili nestati, ali kao i uvijek u povijesti, hrvatski je narod osvajaču odgovorio na primjeren način, ne štedeći krvi ni žrtava.

Točno 13 godina poslije razbojničkog ubojstva Brune Bušića, na isti dan 16.10. (1991. godine) u Borovu Naselju ja u obrani svoga doma i Hrvatske od velikosrpskog agresora poginuo junak Domovinskog rata Blago Zadro, hrabri Hercegovac (rodom iz Ledinca – općina Grude), jedan iz plejade naših heroja koji su za svoj narod i njegovu slobodu dali najviše što čovjek može dati.

Golgota Tovarnika,Vukovara, Borova Naselja, cijele Slavonije i herojski otpor diljem hrvatskih prostora, od Dubrovnika, do Jajca, Lašvanske doline, Konjica, Mostara, Kupresa, Livna, Splita, Šibenika, Gospića, Škabrnje, Karlovca, Siska, Pakraca, Lipika, svjedočili su o tomu da se Hrvat slomiti i pokoriti ne da i da ne misli pred ikim klečati.

Među postrojbama koje su sudjelovale u hrvatskom Domovinskom ratu, svakako posebno, počasno mjesto zauzima ona koja je nosila Brunino ime.

Pukovnija HVO ‘Ante Bruno Bušić’, utemeljena je 13. lipnja 1992. godine, a 1994. preustrojena u prvu profesionalnu postrojbu HVO – 1. gardijsku brigadu ‘Ante Bruno Bušić’.

Preko stotinu poginulih bojovnika i višestruki broj onih koji su ranjeni u borbama, nosilo je na svojim odorama znamen s Bušićevim likom. Časno i s ponosom isticali su ime domoljuba i revolucionara – jednoga od najvećih koje je ovaj narod imao u novijoj povijesti – onoga koji je svoj život za Hrvatsku položio u Parizu te jesenje večeri 16. listopada 1978. godine.

I nisu se borili samo za opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini i za  svoje prostore i domove, nego i za Hrvatsku. Njihova obrana i udari koje su nanosili srpskom agresoru, omogućili su Oluju i konačno oslobađanje trećine okupiranog teritorija Republike Hrvatske i deblokadu Bihaća, a ogroman su doprinos dali i u obrani hrvatskoga juga, te u potpunosti opravdali ime što su ga nosili.

Što se Brunine ostavštine tiče, tu su od najvećeg značaja njegovi spisi koji obuhvaćaju desetke radova, stotine članaka i nekoliko knjiga u kojima je sabrano ono najvažnije što je napisao za svoga kratkog života, pa i ono što su o njemu pisali njegovi bliski prijatelji.

Njegova metodologija znanstveno-istraživačkog rada temeljila se na minucioznom proučavanju raspoložive građe i strogom dokumentarističkom pristupu, pri čemu je uvijek davao prednost činjenicama, svjestan toga da bi svaki pogrešan podatak bio itekako zlorabljen od one druge strane koja mu je radila o glavi i nastojala sakriti istinu. On im jednostavno nije ostavljao prostora za manipulaciju. Zato je i bio opasan. Imao je sve odlike vrhunski izobraženog intelektualca izraženih organizacijskih sposobnosti, a uz sve to iz njega je zračila energija koja ga je činila posebnim i jedinstvenim. Plijenio je svojom neposrednošću, otvorenošću, idealizmom, poštenjem i skromnošću, te rijetkom i izuzetnom inteligencijom. Stoga nije čudno da je za kratko vrijeme boravka u emigraciji stekao karizmu o kakvoj su mnogi drugi, mnogo stariji emigranti mogli samo sanjati.

Neki smatraju da se nije dovoljno čuvao, da je previše vjerovao ljudima, ali možda je najbliže istini kako je i sam bio svjestan da teško može umaknuti Udbi i izbjeći ono najgore. Zato je vjerojatno i žurio, radeći preko svih granica fizičkih mogućnosti, u grču, fanatično, ne štedeći se i ne vodeći računa o zdravlju niti rizicima kojima se izlaže.

U samo 3 godine, za njegova života, objavljeno je:

  1. A report on the prison situation in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1975. (Izvješće o stanju zatvora u Hrvatskoj, Hrvatska informacijska služba, Arcadia, 1975.)
  2. UDBA Archipelago: Prison Terror in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1976. (UDBA arhipelag: Zatvorski teror u Hrvatskoj, Hrvatska informacijska služba, Arcadia, 1976.)
  3. Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977. (Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977. (prir.)

 

Nakon smrti:

  1. Pjesma Bruni Bušiću, Liber, Mainz, 1979.
  2. Hrvatski ustaše i komunisti, Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada, (ur. Rudolf Arapović), Washington, D.C. 1979.
  3. Jedino Hrvatska: sabrani spisi, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., (2. proš. izd. Bruno Bušić. Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, 1-3, prir. Anđelko Mijatović, Fram-Ziral, Mostar-Zagreb, 2005.)
  4. Svjedok pomirbe. Ante Bruno Bušić, (prir. i ur. Mladen Pavković), Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca domovinskog rata, Zagreb, 1995.

Ono što nam ostaje kao trajna vrijednost i poruka koju nam naš mučenik Bruno ostavlja kao ideju vodilju, jeste nužnost nacionalne sloge i zajedništva, prijeka potreba ujedinjenja oko nacionalnog cilja i to svih: od Hrvata u dijaspori, preko onih u Bosni i Hercegovini do pripadnika našeg naroda koji danas žive i slobodnoj, demokratskoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj.

Samo to može jamčiti opstojnost Hrvata na ovoj vjetrometini kojoj smo stoljećima izloženi. To je istina koju je hrvatski narod itekako iskusio u svojoj dugoj i krvavoj povijesti.

Nažalost i u domovini Hrvatskoj nakon rata koji smo dobili, pojavile su se mnoge naznake defetizma i destrukcije, što je teško shvatljivo, ali se mora priznati kao realnost. I to se među ostalim očitovalo u sramotnom odnosu prema našim emigrantima, idealistima i borcima za slobodu koji su za Hrvatsku sve dali, a od nje nisu tražili ništa. Poslije oluje, kad je dobiven Domovinski rat, iz svojih su jazbina počeli ponovno promaljati svoje štakorske njuške oni koji Hrvatsku nikad nisu htjeli. Za njih je svaka borba za slobodu hrvatskog naroda bila “terorizam” i “ekstremizam”, a da je tomu tako, najbolje svjedoči tragična sudbina Bruninog bliskog prijatelja i suborca, Zvonka Bučića Taika.

Zvonko se poslije 32 godine robije vratio u Republiku Hrvatsku (srpnja 2008.), ali je u vlastitoj je Domovini od početka bio progonjen (medijskom kampanjom koja je bila ravna pozivima na linč), izrugivan, vrijeđan i omalovažavan od onih koji se nikad nisu pomirili s postojanjem hrvatske države. Izdržao je u tom bolesnom okruženju nešto više od 5 godina i kad dalje više nije mogao oduzeo je sebi život (1. rujna 2013. godine u Rovanjskoj), ostavivši svomu narodu poruku kako više ne može živjeti u ‘Platonovoj špilji’. Njegova vjerna životna suputnica Julienne, u knjigama Tvoja krv i moja (Zagreb, 2008.) i Ljubavnici i luđaci (Zagreb, 2008.), ostavila je svjedočanstvo o jednoj borbi i izgaranju za Hrvatsku, ali i o tragičnoj sudbini onih koji su dali sve, a Hrvatska im nije uzvratila – barem toliko da im omogući normalan i dostojanstven život, bez progona, etiketiranja, ponižavanja i omalovažavanja.

Danas svaki Hrvat treba postaviti samome sebi pitanje: Jesam li izašao iz Platonove špilje?

Dok god u nama postoji strah od slobode, od toga da bez kompleksa progovaramo o svemu, pa i o onim temama koje su u vrijeme komunizma bile tabu (kao što su mit o ustaškom Jasenovcu, krivotvorenje broja žrtava rata, konstrukcije vezano za povijesne događaje koje su komunisti “prilagođavali” svojim potrebama), nalazit ćemo se u ‘Platonovoj špilji’ i nećemo biti slobodni ljudi.

A duhovno i mentalno ropstvo najgori su oblici ropstva.

Bruno, Zvonko, Blago i brojni drugi heroji, svojim su nam životima i žrtvom koju su podnijeli za nas i Hrvatsku poručili: ne smijemo povijati glave i moramo se skupa izboriti za vlastitu slobodu – onu stvarnu slobodu koja čovjeka čini ljudskim bićem, a ne zatočenikom špilje u kojoj mu igra sjena zamjenjuje stvarnost, a “slobodu” određuje duljina lanca prikačenog uz okove.

Povratak u Domovinu

Ante Bruno Bušić pokopan je na pariškom groblju Père-Lachaise u nazočnosti oko 1.200 prijatelja, suboraca i poštovatelja. Oni su se okupili na posljednjem ispraćaju svoga prijatelja i brata, usprkos uhodama i žbirima koji su sve budno pratili i unatoč svim rizicima.

Dirljiv oproštaj s jednim od najvećih boraca za hrvatsku slobodu u novijoj povijesti prošao je u tišini i dostojanstveno. U lijes su pored tijela položeni kamen iz Hrvatske, torbica s narodnim vezom i izvezenim motivom hrvatskog grba, te cvijet majčine suzice, a na nadgrobnoj ploči je na francuskom i hrvatskom jeziku uklesan stih iz pjesme Dobriše Cesarića, Trubač sa Seine (posvećene velikom A.G.Matošu, ali i svima koji su podnosili žrtvu za svoj narod):

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,

Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,

Ja neću, neću, neću da se smirim.

Ko svježi vjetar u sparinu pirim,

A kada umor svlada duše lijene,

Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!

Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Domovinu i pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju na 21 obljetnicu smrti (1999. godine) u nazočnosti nekoliko tisuća ljudi i uz vrlo emotivna prisjećanja najbližih prijatelja na kratak ali plodan i ispunjen život.

Pokop hrvatskog junaka i mučenika A. B. Bušića na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja 16.10.1999. godine

(Izvor za foto: Croatiarediviva)

Za iznimne zasluge u stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske i u znak zahvale za podnesenu žrtvu, u svibnju 1995. godine, ukazima predsjednika dr Franje Tuđmana posmrtno je odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom Stjepana Radića.

Slučaj Brune Bušića potvrdio je kako zločinački jugoslavenski režim nije imao rješenje za ljude poput njega.

Oni u svojim skučenim staljinističkim mozgovima nisu mogli shvatiti kako se istinu ne može ubiti, jer ona kad-tad izađe na svjetlo dana. Bruno je bio vjesnik  slobode koji se svjesno žrtvovao u borbi za ideal istine i pravde i njegova žrtva nije bila uzaludna.

Žižak slobode što su ga s ponosom i ustrajno njegovali, ljubomorno čuvali i održavali na životu S.S. Kranjčević, A.G. Matoš, A.B. Bušić i brojni drugi znani i neznani hrvatski idealisti i mučenici, razgorio se u vatru koja nas je dovela do ostvarenja onoga o čemu smo stoljećima sanjali.

Hrvatska će živjeti sve dok budemo njegovali uspomenu na njih i dokle budemo imali snage težiti onim idealima za koje su oni živjeli.

No, jesmo li se odužili Bruni i svim onim tisućama junaka i mučenika koji su nas svojom mukom i žrtvom obvezali da nastavimo san što su ga oni sanjali?

Oni nisu tražili lovorike, slavu, priznanja i hvalospjeve, mauzoleje, spomenike i monografije. Sve čemu su težili i za što su podnosili žrtvu može se sažeti u jednu jedinu riječ: SLOBODA.

“Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju” – rekao je ne bez razloga, davne 1961. godine John F. Kennedy u svome inauguracijskom govoru, nakon što je izabran za 35-og po redu predsjednika SAD-a.

Ova krilatica prihvaćena je od mnogih naših veteranskih udruga hrvatskog obrambenog rata kao geslo koje ga se trebamo držati.

Oni koji su se za našu slobodu žrtvovali, svojim su životima, mukom i prolivenom krvlju potvrdili taj zavjet.

A mi? Kako se mi ponašamo? I koliko nam je stalo do zajedničkih ciljeva, vlastite budućnosti, istine, pravde, morala, časti i dostojanstva?

O svojoj povijesti, stvarnosti koja nas okružuje, svojim vrlinama i slabostima, moramo govoriti istinu. Tek ako smo svjesni vlastitih mana i nedostataka znat ćemo kako ih ispraviti. I ne smijemo nikad dopustiti da nas obuzme malodušnost i da bilo što činimo na štetu svoga ljudskog i nacionalnog dostojanstva.

Čovjek bez Domovine je kao ljuska oraha na uzburkanom oceanu. Čovjek bez Boga i morala, ljuštura je bez sadržaja. Čovjek bez ideala i viših ciljeva već je umro, on samo misli da živi.

“Onaj tko je svačiji, taj nije ničiji, jer nije do njega čiji će biti” rekao je Otac Domovine.

No, da bi učinili svoju Domovinu istinski slobodnom, najprije moramo osloboditi sebe: straha, predrasuda i kompleksa koje nam drugi nameću.

Čovjek je slobodan u mjeri u kojoj je sposoban izboriti se za svoju slobodu. Isto vrijedi i za narode. Oni koji od sebe naprave robove nemaju pravo očajavati nad vlastitom sudbinom.

Jesmo li danas doista slobodni, samostalni i suvereni ako nismo u stanju stvoriti neovisno pravosuđe i izvesti pred lice pravde notorne ubojice i zločince; ili makar otkriti istinu  o svemu što se događalo? Zar ni poslije 40 godina nismo u stanju izboriti se za konačno i potpuno otvaranje arhiva bivše Jugoslavije?

Ne dugujemo li to onima koji su se žrtvovali za nas i našu budućnost? Njima i naraštajima koji dolaze…pa na koncu i sebi samima? Kakva nam je sadašnjost ako u njoj ne gradimo zdrave temelje budućnosti?

S čvrstom vjerom u Boga svemogućega i s pouzdanjem u hrvatski narod, sjetimo se zavjeta što ga je naš Bruno položio sam pred sobom i svojom savješću u godini svoje mučeničke smrti:

 

“Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se

da neću nikada uzalud napisati njeno ime.

Ako vidite da sam se iznevjerio

Hrvatskoj i njenom narodu,

odsijecite mi ruku.

Stavljam ruku na Hrvatsku:

 ona gori.

Stavljam ruku na Hrvatsku:

ona drhti.

Hrvatska drhti od groznice i nade.”

Ante Bruno Bušić, 1978.

Trubač sa Seine, Ibrica Jusić

https://www.youtube.com/watch?v=SMmLHBrpOhY

Zlatko Pinter

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

Organizacije koje su pripremale ubojstvo hrvatskog revolucionara, domoljuba, književnika i mučenika ANTE BRUNE BUŠIĆA (1939-1978.) Dio II.

Objavljeno

- datum

(Izvor za foto: kamenjar)

 U povodu 40-e obljetnice mučeničke smrti      Bruno je dobro znao da je odavno potpisao vlastitu smrtnu presudu i on je tom stazom koračao hrabro i nepopustljivo. U više navrata povjeravao je bliskim prijateljima kako zna da će kad-tad biti ubijen, a u bezbroj prigoda od bliskih je osoba primao upozorenja o mogućnosti atentata. No, znao je i osjećao da je put kojim je krenuo još u svojim gimnazijskim danima za njega jedini mogući izbor i nije očajavao niti posustajao.

Posljednji mjeseci njegova života prolaze u stalnom i napornom radu i neprekidnim putovanjima, uz neumjereno fizičko i psihičko iscrpljivanje do krajnjih granica, što je krhko tijelo sve teže podnosilo.

Materijalna oskudica, stalno mijenjanje boravišta i neizvjesnost koju je donosio svaki novi dan, morali su ostaviti traga. U svojim pismima koja je krajem 1977. i početkom 1978. godine uputio omiljenoj „nevistici“ (Julienne Bušić) prema kojoj je gajio bratsku ljubav i posebnu naklonost, žali se kako je bolestan ali unatoč svemu ne ide doktoru, a budući da ima neodložnih obveza trudi se raditi koliko može. Spominje i emisiju švedske televizije („Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“) i na jednom mjestu kaže:

„Zbog te emisije na švedskoj TV na mene su digli veliku viku u Jugi. Prijete mi da će mi glavu skinuti. Imaju pravo što se ljute. Ta emi­sija je početak novoga hrvatskoga političkog pre­­poroda u do­mo­vi­ni.“

(Vidi: hrvati-amac; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 13.10.2016.

S prijateljima Zlatkom Markusom, Mladenom Schwartzom i Tomom Matašićem, početkom kolovoza 1978. pokreće u Mainzu mjesečnik „Hrvatski list“, a neposredno prije smrti dovršava nacrt studije „Ustaše i komunisti“ koja je iste godine objavljena u „Hrvatskom listu“ i „Hrvatskoj borbi“.

U ovoj studiji Bušić obrađuje još jednu, za jugoslavenske komuniste traumatičnu temu – suradnju ustaša i komunista u robijašnicama Kraljevine Jugoslavije, njihovim planovima o uspostavi mješovitih tijela (“komiteta”) za političku i praktičnu suradnju i izradu zajedničke političke platforme za revolucionarno rušenje jugoslavenske „tamnice naroda“. Dakako, takve stvari su komunisti krili kao zmija noge. Njihova suradnja s četnicima (u pojedinim područjima BiH tijekom cijelog rata – o čemu su čak i pisali Milovan Đilas, Rodoljub Čolaković, Adil Zulfikarpašić i mnogi drugi ), pregovori s Nijemcima i kontakti s ustašama imali su status najstrože državne tajne i zbog otkrivanja tih podataka letjele su glave, ali naročito im je bilo stalo da prikriju svoju predratnu suradnju s ustašama koje su nakon 1945. godine oblatili preko svake mjere prokazujući ih kao najveće zločince i glavne krivce za sve što se događalo tijekom svjetskog sukoba.

Iako već dugo osjeća opasnost, Bruno ne zna da je njegova egzekucija već pripremljena. Odluka o njoj donesena još u siječnju 1977. godine.

Slijedi završni čin. Dželati su već pripremili zamku.

Tko su bili egzekutori?

Mnogi su nastojali rekonstruirati zadnji dan života karizmatičnog revolucionara i otkriti sve detalje vezano za njegovo kretanje i kontakte koje je imao, uključujući i osobe u čijem društvu je proveo posljednje sate, a što bi bio korak ka odgovoru na ključno pitanje: Tko je izvršitelj gnjusnog zlodjela?

Kako je već ranije rečeno, nalogodavci i organizatori zločina ispleli su gustu mrežu laži i dezinformacija kako bi se skrili pravi tragovi i onemogućilo otkrivanje istine. Neki od detalja koji bi mogli služiti kao putokaz za utvrđivanje istine ugledali su svjetlo dana u vrijeme suđenja bivšim jugoslavenskim udbašima Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću u Njemačkoj (u studenome 2015. godine), ali oni se odnose na odluke političke vrhuške i SDB-a Jugoslavije i Hrvatske, gotovo pune dvije godine prije same egzekucije, a ne na samu pripremu i provedbu zločina.

Ostaje još uvijek nepoznato tko je posljednja osoba s kojom je Bruno razgovarao neposredno prije same likvidacije, odnosno, tko je tog 16. listopada 1978. godine bio s njime na večeri, odnosno, koja ga je to „važna osoba“ (očito od njegova posebnog povjerenja) pozvala na sastanak. I, je li ga uopće tko zvao, ili se prema ranijem dogovoru sastao s nekim koga su ubojice držale pod prismotrom kao i njega?

Ne treba izgubiti iz vida da je SDB svoje akcije planirala tako što je najčešće angažirala osobe od povjerenja iz okruženja žrtve za dostavu podataka o njezinu kretanju i boravku u određenom vremenu i na određenom prostoru, dok je ostalo obavljao čitav tim operativaca i profesionalnih ubojica koji su radili prema već utvrđenoj shemi primjenjivanoj pri „neutraliziranju“ cilja, pri čemu se ništa nije prepuštalo slučaju.

Nitko od izravnih sudionika zasigurno nije znao kompletnu mrežu koja je sudjelovala u akciji, a većina njih niti konkretnog nalogodavca – svaki je obavljao dio posla za koji je bio zadužen i točno znao kada, koga, po kojem pitanju kontaktirati i u kojoj situaciji. Oni koji su vukli konce sjedili su u Beogradu ili Zagrebu, dok su sve ostalo bili  samo kraci te hobotnice na čijem su se kraju nalazili besprizorni plaćenici, kriminalci iz podzemlja i patološki zločinci najgore vrste, individue bez skrupula, osjećaja, časti, dostojanstva i morala zadužene za krvnički posao ubijanja i masakriranja žrtava.

Budući da je Bruno bio „meta“ od posebne važnosti i da je njegovo ubojstvo ne bez razloga pripremano gotovo pune dvije godine, zločinci su imali više nego dovoljno vremena da razrade sve potrebne detalje i prikriju tragove.

Bliski suradnik i prijatelj Brune Bušića, Mladen Schwartz pisao je kako su za vrijeme njegova ubojstva u Parizu boravili: Blagoje Zelić, Jerko Dragin, Maks Manfreda, Paško Repušić, Neven Baričević, Slavko Buljat, Petar Gudelj, Ante Paparela, Miljenko Šimičević Slave…dok se od braće Butković spominje samo Tvrtko, koji je (navodno) bio s Brunom na toj posljednjoj večeri. Adresu gdje je stanovao (navodno) je braći Butković već ranije otkrio Neven Baričević. U nekim izvorima se kao ubojica navodi Ante Butković, u drugim Vinko Sindičić, pa Petar GudeljVice Vukojević itd., itd.

Francuska policija i pravosuđe još 1982.godine službeno su prekinuli svaku istragu, a sudski proces vođen u Republici Hrvatskoj koji je završio oslobađajućom presudom Vinka Sindičića (2000. godine) dodatno je zamaglio cijeli slučaj. Iz samoga vrha SDB-a izašao je i podatak da je Tvrtko Butković uistinu bio te večeri s Brunom i da ga je upravo on „namjestio“ bratu Anti koji je izvršio zločin. Ante Butković tada je bio jedan od vođa hrvatske emigrantske organizacije HRB (Hrvatsko revolucionarno bratstvo) Australije koju je (navodno) ustrojila i od početka vodila jugoslavenska SDB s ciljem unošenja razdora među hrvatske iseljenike.

No, to je samo jedna od mogućih verzija.

Mnogi ubojice traže među najbližim prijateljima žrtve (Vicom Vukojevićem, Nevenom Baričevićem i drugima). Izjave koje su o ovome, kao i o drugim slučajevima ubojstava naših emigranata davali Stanko Čolak, Ivan Lasić, Blagoje Zelić, Mićo Marčeta, Jerko Dragin i brojni drugi operativci i doušnici SDB-a, moraju se uzeti s posebnim oprezom, jer oni su najmanje zainteresirani za istinu i ti iskazi su ne rijetko posve oprečni i u koliziji jedni s drugima.

Riječki udbaš Jerko Dragin (koji je na vezi držao jednoga od najgorih plaćenih zločinaca u povijesti jugoslavenskog SDB-a Vinka Sindičića), svojedobno je izjavio kako je osobno Josip Broz Tito odobrio Bušićevu likvidaciju. Vezano za taj slučaj, on dalje navodi i sljedeće:

„Kasnije sam nakon duljeg vremena od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutar­njih poslova tadašnje Jugoslavije, prethodno ishodio suglasnost vjerojatno od ‘Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka’ Pred­sjedništva tadašnje SFRJ – predsjednika Tita – i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva.“ (http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2016.)

Oni koji su svakako odlučivali o svim egzekucijama emigranata u to vrijeme pa i ovoj Brune Bušića, bili su: član Predsjedništva SFRJ i predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka Vladimir Bakarić, članovi istog Savjeta Lazar Koliševski i Vidoje Žarković (također iz Predsjedništva SFRJ), Stane Dolanc kao predstavnik Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ, Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV), kao i ministri unutarnjih, vanjskih poslova i obrane – Franjo Herljević, Miloš Minić i Niko­la Ljubičić. Tajnik Savjeta bio je Milislav Đurić, rukovoditelj Službe za pita­nja državne bezbednosti Predsjedništva SFR, dok je tajnik Saveznog savjeta za međunarodne odnose u čijoj je nadležnosti bilo analiziranje posljedica Bušićeve likvidacije na odnose SFRJ s inozemstvom bio Lazar Udovički, stari i provjereni NKVD-ov kadar. (http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; stranica posjećena 8.10.2016.)

Upravo je na primjerima brojnih brutalnih likvidacija hrvatskih emigranata najvidljivija sva monstruoznost  i zločinačka narav jugoslavenske vladajuće klike koja se nije libila ni najokrutnijih zločina (ubojstava iz zasjede – vatrenim oružjem, sjekirama, željeznim šipkama – i to na području drugih zemalja, čime su se grubo kršili međunarodni ugovori i konvencije, odredbe međunarodnog prava, pa i sama Povelja UN-a) kako bi ušutkala političke oponente.

I nikad ne treba smetnuti s uma kako se sve to događalo pod okriljem Josipa Broza Tita i njegovih najbližih suradnika koji su stajali na vrhu zločinačke piramide i bez čije se odluke ni jedan od tih zločina nije mogao planirati niti provesti.

Vrijeme nakon smrti doživotnog jugoslavenskog diktatora i zločinca Broza, karakterizira ujedinjenje velikosrpskih naci-fašista i komunističkih dogmata koji se skupa pripremaju za „restauraciju“ Jugoslavije, odnosno njezino pretvaranje u “Veliku Srbiju”.

Taj prešutni pakt  jasno je vidljiv već od polovice 80-ih godina, kad se sve savezne institucije, pa i SDB i KOS „JNA“ sve više okreću Srbiji. Po svijetu se i dalje šalju srbijanski kriminalci međunarodnog kalibra koji kao egzekutori režima i SDB-a ubijaju istaknute emigrante – uglavnom Hrvate i Albance. U zamjenu za te usluge, vlasti ih ne izručuju državama u kojima su počinili zločine (pljačke, otmice, bombaške napade, šverc drogom, ubojstva i druga kriminalna djela), a uz to im osiguravaju lažni identitet i život na visokoj nozi.

U slučajevima kad su provaljeni, ovi plaćenici prepušteni su sami sebi, a kad zasmetaju državi, ona ih jednostavno likvidira ili potakne sukobe u kriminalnim klanovima pri čemu se ubijaju međusobno.

Svoje pravo lice zločinački komunistički režim pokazao je u ratu 90-ih godina, kad je sa svojim dojučerašnjim “ljutim” ideološkim neprijateljima (četnicima, monarhistima, nacionalsocijalistima) okrenuo oružje i oruđa “JNA” protiv naroda koji je tu vojsku 45 godina krvavo plaćao.

Jugoslavija se raspala u krvi nevinih, jednako kao što je i nastala 1945. godine na krvi nevinih koji su pobijeni na Križnom putu, zazidani u Hudu i ostale jame i u masama ubijani nakon svršetka rata, bez obilježenih grobova i prava na spomen.

Hrvatska je svoju samostalnost krvavo platila, a mnogi od njezinih najboljih sinova nisu dočekali dan slobode.

Prema do sada dostupnim podacima, operativci SDB/SDS koji su imali značajnu ulogu u pripremi i provedbi ubojstva Brune Bušića bili su: Stanko Čolak, Jovo Miloš, Mićo Marčeta i Jozo Petričević iz SSUP-a; Srećko Šimurina, Đuro Lukić, Max Manfreda i Mate Kuvačić iz SDS-a RSUP-a SRH; Jerko Dragin iz Centra SDS Rijeka; Blagoje Zelić, Jozo Duplančić i Čedo Matutinović iz Centra SDS Split; i Josip Perković iz Centra SDS Osijek.

-nastavlja se

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno