Connect with us

Zlatko Pinter

KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ  – 2. dio

Objavljeno

- datum

Donosimo nastavak priče o tragičnoj sudbini obitelji Markobašić… 

>> KRIŽNI PUT OBITELJI MARKOBAŠIĆ  – 1. dio

Kalvarija Ružice Markobašić

  Upravo u vrijeme emitiranja ovog opskurnog  „Dnevnika“ srbijanske televizije u kojemu se iznose neviđene, monstruozne konstrukcije o „stradanju Srba i srpske djece“ u Vukovaru (20. studenoga 1991. u večernjim satima), a sve kako bi se prikrio masovni zločin genocida i satiranje ovog hrvatskog grada kakvo nije viđeno u poratnoj Europi, u hangaru na Ovčari (stočna farma u blizini Vukovara), 260 ranjenika i civila iz vukovarske bolnice, odbrojava svoje posljednje sate. Među njima su i dvije žene. Jedna od njih je  trudnica Ružica koju su srpski „teritorijalci“ i četnici istoga dana uvukli u autobus s muškarcima određenim za strijeljanje tukući je i nazivajući „ustaškom kurvom“, jer su nakon identifikacije znali kako se radi o supruzi Davora Markobašića.

Egzekucija, taj završni krvavi čin, prepušten je četnicima i srpskim „teritorijalcima“. Njima je žrtve isporučio tadašnji gospodar života i smrti u ovom gradu, major „JNA“, komandant Operativne grupe Jug i najodgovornija osoba za sve što se tamo događalo, krvnik i ratni zločinac Veselin Šljivančanin.

Zadnji sati Ružice Markobašić protekli su u nezamislivim patnjama i agoniji. Tukli su je kao i većinu drugih, a prema nekim svjedočenjima i silovali iako je bilo očito da nosi dijete (bila je u šestom mjesecu trudnoće). Prema svjedočenju njezine tetke Ljubice Došen (na suđenju Slavku Dokmanoviću, 6. veljače  1998. godine), ona je nakon identifikacije zadržana i smještena u autobus s muškarcima:

“Vojnici su je vukli za kaput i ručnu torbu i psovali je: ‘Kurvo, ustaška kurvo, gdje su ti slike, gdje su slike tvog muža kako reže dječje prste i od njih pravi ogrlice?“ (Vidi: REČI I NEDELA. Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbiji 1991–1992.; autori: Ivan Boljević i dr.;str. 192-205..; izvor: pešćanik.; istaknuo: Z.P.)

Prema iskazima svjedoka na suđenju zločincima koji su izvršili masovno ubojstvo na Ovčari, pred vijećem Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu (tijekom 2005. godine), Ružica Markobašić i njezino nerođeno dijete pogubljeni su na naročito okrutan način.

Potvrđeno je da ju je usmrtio srpski „teritorijalac“.

Izjavio je to na sudskoj raspravi pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu 1.rujna 2005. godine, Božo Latinović, koji je priznao da je i sam ubijao zarobljenike.

Prema njegovom iskazu, ubojica je Zoran Dašić. Ružica je bila u zadnjoj skupini za strijeljanje. Sjeća se da je molila da je ne ubiju, ali joj je on ispucao rafal u trbuh.

Nakon što je krvavi posao obavljen, žrtve su zakopane bagerom.

Detaljni opisi bestijalnog mučenja i ubojstva Ružice Markobašić sadržani su i u izjavama drugih svjedoka sa suđenja, dostupni su na Internet stranicama ‘Fonda za humanitarno pravo’ iz Beograda, i obiluju groznim opisima sadističkog iživljavanja. U ovoj knjizi (kako sami autori kažu), nisu objavljeni iz obzira prema članovima obitelji pokojnice i iz pijeteta prema njoj samoj i nerođenom djetetu koje je nosila i zbog čijeg života je molila krvnike da je poštede.

U jednom drugom sudskom predmetu, pred istim sudom, govoreći o Ružici Markobašić, jedan od svjedoka rekao je: „Nisam je do tad znao, a čuo sam da je njen muž pravio od prstiju dece ogrlice“.

Ove bezočne, perfidne, patološke laži koje su u stanju smisliti samo teško poremećeni umovi i bolesni mozgovi, trajno su obilježile život obitelji Markobašić.

Kataklizma kakvu je Vukovar doživio 1991., nezabilježena je u povijesti ovoga grada

(Izvor za fotografiju: telegram.hr/)

 

Sudbina Davora Markobašića i sina Srđana

  Davor Markobašić (Ružičin muž) rođen je 1953. godine u Zagrebu, ali je 60-ih godina njegova obitelj preselila u Vukovar. Tamo se školovao, zaposlio i oženio.

Pod dojmom Hrvatskoga proljeća i svega što se tada događalo u Hrvatskoj, 1972. godine bježi s odsluženja vojnog roka u „JNA“ (iz Strumice, Makedonija) i dolazi u Vukovar gdje se skriva tri mjeseca, sve dok ga nije pronašla policija. Osuđen je na robiju i poslan u Staru Gradišku gdje pored mnogih drugih zatvorenika upoznaje i dr Franju Tuđmana koji ga se sjetio i srdačno se pozdravio s njim 1990. godine, kad ga je ugledao kao djelatnika specijalne policije u svome osobnom osiguranju. Anegdota je to koja se dugo prepričavala među Davorovim prijateljima.

-Znamo li se mi otkuda? –  upitao je predsjednik Davora već pri prvom susretu.

-Da, gospodine predsjedniče. Iz zatvora – odgovorio je ovaj.

Nakon toga, predsjednik Tuđman ga je sradačno zagrlio i poljubio.

Bio je prvi Vukovarac koji je kao pripadnik hrvatske specijalne policije obukao odoru u Rakitju 5. kolovoza 1990. godine (dakle, na dan formiranja prve takve postrojbe) i u njoj je iste godine došao na božićnu ponoćnu misu u svome gradu. Kao i svi drugi koji su se od početka stavili u obranu Domovine, praćen je od agenture KOS-a koja je o njemu znala sve.

Sudionik je svih akcija u obrani Hrvatske, počevši od Plitvica, Gospića, Ličkog Osika, Lovinca, do Pakraca, Petrinje, Gline, Dvora na Uni. U vrijeme „krvavog Uskrsa“ na Plitvicama (31. ožujka 1991.) nalazi se među redarstvenicima koji prvi pružaju otpor srpskim teroristima, a već u svibnju iste godine odlazi na slavonsko bojište, gdje je u srpnju ranjen od granate na području Vukovara. Tri mjeseca poslije, u jeku najžešćih napada na Vukovar, iz grada uspijeva izvući svoga četverogodišnjeg sina Srđana – koji je uslijed zadobivenih ratnih trauma oslijepio i izgubio sluh. U gradu mu ostaje supruga, ranjena braća i brojna šira obitelj. Pored supruge i nerođenog djeteta, u ratu je izgubio 14 članova šire obitelji.

Budući da je od neprijateljske strane evidentiran kao poznati „zenga“ i „ustaša“, već u ljeto 1991. godine, beogradske Večernje novosti objavljuju prvi pamflet u kojemu ga lažno optužuju da „srpskoj deci reže prstiće i od toga pravi ogrlice“. Ova gnjusna izmišljotina uzela je toliko maha, da je Davor postao sinonim „ustaškog koljača i monstruma“. Pripisivana su mu najgora zlodjela: od sječenja dječjih prstića i vađenja očiju, do klanja, silovanja, pa čak i nekrofilije. Propagandni pamfleti takvoga sadržaja kopirani su u tisuće primjeraka i dijeljeni četnicima koji su napadali Vukovar, tako da su se te gnjusne laži proširile i izvan granica Hrvatske, poglavito po Srbiji i Vojvodini.

Iako protiv njega nikad nije bilo nikakvih prijava za ratni zločin, niti od strane srpskog tužiteljstva, niti od DORH-a, sa Davora Markobašića još uvijek nije skinuta nepravedno nametnuta stigma.

Da ima pravde i da naša država vodi brigu o svojim građanima koji su za nju dali sve, Davor bi odavno bio oslobođen monstruoznih optužbi, a on i njegova obitelj dobili bi barem moralnu zadovoljštinu za golemu žrtvu koju su podnijeli za Domovinu.

Prljava kampanja koju agenti KOS-a započinju u Večernjim novostima, nastavlja se potom putem drugih tiskovina i srbijanske televizije. Trebalo je opravdati agresiju, krvave zločine, pljačke, razaranja, progone i silovanja što su ih skupa po Hrvatskoj činili „JNA“, četnici, srpski „teritorijalci“ i „dobrovoljci“, pa se u nedostatku činjenica o „zločinima nad Srbima“ pristupilo bezočnim konstrukcijama.

Materijal koji slijedi dokazuje kakav je monstrum srpska propaganda i dokazuje da joj nema takmaca nadaleko. Takvi primjeri prljave kampanje koja prelazi granice zdravog razuma i završava u blasfemiji i patološkoj mržnji, nezabilježeni su u povijesti ratova i oni podsjećaju i opominju. DA NE ZABORAVIMO!

Ovdje ćemo se samo kratko podsjetiti na neke od tih pamfleta koji rječito govore o tomu kako je funkcionirala srpska ratna propaganda. Upravo je slučaj Davora Markobašića najbolji primjer za to.

Dana 21. rujna 1991. godine, u Dnevnikovom dodatku (u okviru udarne informativne emisije TV Beograd, Prvi program, 19.30), iz Vukovara, u kojemu se vode teške borbe, javlja se reporter Dragan Ilić koji kaže:

 „Svaka nova oslobođena kuća u Vukovaru je istovremeno i priča o zverstvima branioca hrvatske demokracije. U jednoj od oslobođenih kuća pronađena je pobijena petočlana srpska porodica, a u stanu Darka Markobašića, Hrvata koji je dobar deo života proveo po hrvatskim zatvorima, a sada je u uniformi Tuđmanovog vojnika, pronađena je ogrlica sastavljena od dečjih prstića, koja je verovatno trebala da svedoči o hrabrosti ovog hrvatskog bojovnika.“

(Kako se vidi, srbijanski mediji navode „Darko“ umjesto „Davor“, no to je u svemu ovome najmanji problem.)

Priču o „ogrlici od dečjih prstiju“, preuzima uskoro Politika Ekspres (od 29. rujna 1991., str 9.). Autor teksta Miroslav Marković tvrdi da je ovu „ogrlicu zla“, pred TV kamerama pokazao „hrabri kaluđer“ (ovdje je potpuno prepoznatljiva aluzija na monaha SPC Filareta Mićevića – kasnije episkopa mileševskog – koji se cijelo vrijeme rata bavio najprizemnijom i najprljavijom propagandom koja se može zamisliti, donoseći pred kamere „lobanje srpske dece“, „sekire kojima su srpskoj deci odsecane glave“, i slične „rekvizite“, a sve u cilju raspirivanja mržnje prema hrvatskom narodu).

 „Slučaj Markobašić“ razvija se dalje.

 

  O njemu povremeno izvješćuju Radio Beograd, podgorički list Pobjeda, Politika Ekspres, nadograđujući priču.

 

  Politika ekspres dana 5. listopada 1991. godine, na str. 5, objavljuje tekst pod naslovom: „Dolijao koljač“ – potpisan inicijalima P.B. U njemu se kaže:

 „Iako informacija nije  potvrđena,  nezvanično se saznaje da je prilikom pokušaja bekstva sa vukovarskog ratišta uhvaćen zloglasni hrvatski oružnik Darko Markobašić koji se ‘proslavio’ pravljenjem niski od dečijih prstiju.“

Istoga dana, usplahireni srpski propagandist Mirko Stanković javlja se iz Vukovara putem valova Radio Beograda:

„Inače, u Vukovaru i okolini sa radošću je primljena još nepotvrđena informacija da je prilikom bekstva uhvaćen jedan od najvećih zlikovaca sa ovog područja, Darko Markobašić,  za kojeg se tvrdi da je sačinio ogrlicu od dečijih prstića.“

 Priču proširuje s mnogo novih „detalja“, Politika Ekspres, koja već sutradan (6.10.), na str.10., donosi nepotpisani tekst pod naslovom: „Streljan Markobašić“, u kojemu se kaže:

Poznatog ustaškog koljača,  Davor Markobašić, onog kome je u kući nađena ogrlica od dečijih prstića, uhvatili su borci – teritorijalci sa Petrove gore i streljali ga.  Reč  je o meštaninu Vukovara,  poznatom kriminalcu, nekrofilu, čoveku-zveri, koji je proveo po zatvorima 13,5 godina i iza sebe ima 36  teških krivičnih dela, o čemu smo pisali prošle godine. Markobašić  je inače bio miljenik dr Vladimira Šeksa. On ga je i doveo prvo u MUP, a onda kao elitnog koljača u gardu.“

 U novom izvještaju o situaciji u Vukovaru, Mirko Stanković za Radio Beograd (istoga dana), kaže:

 „Na kraju da kažemo i to, da je poznati ustaški koljač Davor Markobašić, kome je u kući nađena ogrlica od dečijih prstiju, i za koga smo onomad javili da su ga borci teritorijalne odbrane sa Petrove Gore uhvatili, streljan. Reč je o Vukovarčaninu, poznatom kriminalcu i nekrofi lu, koji je po zatvorima proveo 13 i po godina.“

 Crnogorski dnevni list Pobjeda (koji izlazi u Podgorici), i pored angažmana na praćenju „oslobađanja“ Dubrovnika – kojega upravo tih dana četnici i „JNA“ s područja Crne Gore napadaju iz svih oruđa – nalazi vremena i za odrađivanje dijela srpske propagande. Svoju vijest o Markobašiću ovaj je list naslovio: „Kad je ubijanje u krvi – Zulu vežba smrt“. Evo citata:

“Opisati sve zločine na kojima počiva ustaška vlast u Hrvatskoj bilo bi pretenciozno,  jer mašta i zločinačka perfidnost klero-fašista u ovom ratu prevazilazi sve do sada znano. Ustaša Davor Markobašić uhapšen je ovih dana i strijeljan. To je onaj monstrum, koji se dičio ogrlicom koju je napravio od dječjih prstića. Ovaj zlikovac je bio osuđen kao nekrofil na trinaest i po godina robije. U najšarenijoj vojsci na svijetu koja sada ubija i pljačka po Hrvatskoj, sličnih pojedinaca ima mnogo. Samo vlast u čijim je metodama i praksi ljudski život sveden na mržnju i koja privileguje i razvija fašistički mentalitet može da stvori vojsku od svjetske ološi, kriminalaca i umobolnika. Poznat je ‘recept’ koji je Markobašiću i sličnima dao maha. Na jednom sastanku u Vukovaru Vladimir Šeks  je objasnio plan za rasno čistu Hrvatsku. Patološki  tipovi  i umobolni kriminalci, kazao je ovaj advokat, čine prve redove hrvatske vojske. Sa njima takođe u prvim redovima, ljudi iz mješovitih brakova Jugoslovena. Tako bi u Hrvatskoj ostali čisti Hrvati da uživaju u plodovima ‘suverene i nezavisne’.“

  Ove „vijesti“ nastojale su se potkrijepiti kakvim-takvim „dokazima“, pa su u međuvremenu poduzimane i mjere kako bi se oni pribavili. Tako je već 10. listopada 1991. godine, nastala video snimka emitirana u „dokumentarnom“ filmu „Zločini hrvatske ustaške države“, gdje se (pod naslovom: „Neki od vukovarskih ubica i koljača“), pravi „intervju“ sa (navodno) zarobljenim „ustašom“ iz Vukovara, koji je neprepoznatljiv, jer mu je lice sakriveno maramom. Na pitanje, zna li „još koga od zlikovaca“, ovaj odgovara: „Znam onog Davora što je napravio ogrlicu od dječijih prstića.“

 Večernje novosti, iz pera novinarke Milene Marković (10. listopada, na str.16.), objavljuju vijest, prema kojoj se dopušta mogućnost da je „Markobašić možda ipak živ“. O  jezovitoj „ogrlici“ u istom broju (str.2), piše urednik Rade Brajović, koji ovo „otkriće“ pripisuje poginulom srpskom novinaru Milanu Žegarcu (iz mjesta Odžaci u Bačkoj, koji je poginuo u Vukovaru 3 dana prije – 7 listopada – pa nije moga niti potvrditi niti demantirati to što je pisao urednik Brajović).

 Isti list, 25.10. objavljuje opširan prilog kao „odlomak iz vukovarskog Dnevnika“  dopisnice Milene Marković (str.24.), naslovljen: „Oči u oči s koljačem“. Pod naslovom: „Ne verujem svojim očima“, teče jezovita „ispovijest“ (spomenute Milene), autorica tog navodnog „Dnevnika“ tvrdi kako su joj srpski „teritorijalci“ Siniša Fot i izvjesni Zdravko pokazivali famoznu „ogrlicu“ od dječjih prstiju:

 „Izvadio je iz maramice nisku. Prvi put nešto takvo vidim. Na crnoj koži – dečiji prstići. Učinilo mi se da je to dobra imitacija, od plastike. ‘Evo to smo naši pretresajući kuću Davora Markobašića, Tuđmanovog zaštitnika i kriminalca. Sekao je dečije prstiće i nizao na ogrlicu.’ Ne verujem sopstvenim očima. Prstići uveli, bez krvi. Detešce bi moglo imati otprilike tri-četiri godine Ponestaje mi daha. Da li je moguće? Čije je to delo? Može li čovek to učiniti? Jesu li se na ovoj traci mogli naći prstići moje dece? … Imam utisak da ću izgubiti svest. ‘I Markobašić ima dete. Nije bilo u kući. Ni ono ni Markobašićeva supruga Ružica. Ko zna, da smo ih zatekli, a ovo našli, šta bi se desilo’, kaže Siniša.“

 Dana 15.11.1991. godine (na str. 12), Večernje novosti izlaze s „novim saznanjima“ o „slučaju Markobašić“, gdje se „usput“ spominje Davorovu suprugu Ružicu i navodi adresa stanovanja obitelji Markobašić. Članak potpisuju M. Petrović i D. Stojić. Kroz tekst se provlači „ispovijest“ navodne „podstanarke“ Markobašićevih (pod naslovom: „Prstići na regalu“):

„Poznavala sam i Davora Markobašića, ustašu koji se hvalisao ogrlicom od dečijih prstića. Čak sam neko vreme, dok je on bio u zatvoru stanovala kod njegove supruge Ružice u ulici Ive Lole Ribara broj 1, kod muzeja u Vukovaru.  Bio je i ranije kockar, varalica, besposličar i nije me iznenadio kad sam kasnije čula šta je uradio. Jedna njegova komšinica, neka Pavica, prijavila ga je zbog toga, rekavši da je na regalu u njegovoj sobi visila ta ogrlica od dečjih prstića – svedoči o ovom nečuvenom zločinu Davora Markobašića,  koji je u međuvremenu netragom nestao, njegova bivša podstanarka Pavica Petković.“

  Dan poslije masakra na Ovčari, gdje je nakon mučenja, na bestijalan način usmrćena i Ružica Markobašić, žena u šestom mjesecu trudnoće, Večernje novosti (od 21.11.1991., na str. 17.), pod naslovom „Uhapšen i Markobašić“, i podnaslovom: „Prilikom čišćenja Vukovara pohvatani najokoreliji zlikovci koji su činili zverstva nad Srbima“, pišu:

 „Većina najokorelijih ustaša koji su proteklih meseci činili zverstva nad Srbima uhapšeni su, a među njima je i Davor Markobašić,  zlikovac koji je pravio ogrlicu od dečijih prstića. Ogorčeni građani traže da im sudi narod i zato nisu dozvolili da zlikovci budu pod vojnom kontrolom. Zajedno sa Markobašićem, uhapšena su i braća Luter i Martin Došen koji su Srbe klali priborom koji su koristile ustaše u Drugom svetskom ratu. Ubijali su maljem i vadili oči specijalno konstruisanim burgijama. Sasvim slučajno je otkrivena žena-zlikovac Manda Matić iz Borova naselja koja je pokušala da zajedno sa ostalim ustašama pobegne dublje u Hrvatsku. Ona je priznala da je zaklala devojčicu od 14 godina iz  Borova naselja, ulica Kozaračka 41, a kao razlog navodi da je to bio njen zadatak dobijen od mesnog fronta kako bi dokazala da je prava Hrvatica. I pored toga što je Vukovar dosta očišćen od ustaša, ipak se pretpostavlja da je još najmanje 500 skrivenih i prerušenih. Mnogi su čak obukli uniforme lekara i sada ‘pružaju pomoć bolesnicima.’“

U vrlo kratkom vremenskom razdoblju od dva mjesec (od 21. rujna do 21. studenoga),  srpski mediji su svojom bezočnom kampanjom, od običnog čovjeka koji je samo branio svoju kuću i svoj grad – Davora Markobašića –  napravili „nekrofila“, „silovatelja“, „zver u ljudskom obliku“, jednom riječju „monstruma“ koji ne preže niti od najgorih zlodjela. I ne samo to. Mržnju su usmjerili i prema njegovoj obitelji: trudnoj supruzi i sinu. Davora i Srđana obilježili su za cijeli život i nanijeli im teške duševne boli, a za suprugu pripremili grobnicu ostavljajući svojim „teritorijalcima“ da obave posljednji čin: smaknuće.

 Kampanja protiv ove obitelji nastavljena je i u godinama nakon rata, s ciljem da se prikriju tragovi zločina, i potkrijepi nepostojeća „krivnja“ koja je nametnuta ne samo obitelji Markobašić, nego svim Hrvatima kojima su zlikovci i barbari s istoka htjeli oduzeti zemlju i izbrisati svaki trag postojanja.

-nastavlja se

Zlatko Pinter

 

 

Komentari

Zlatko Pinter

HOĆE LI ZAHTJEVI ZA KAŽNJAVANJEM RATNIH ZLOČINA “POREMETITI MEĐUNACIONALNE ODNOSE” U VUKOVARU?

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: srbi.hr)

Dožupan Vukovarsko-srijemske županije iz redova SDSS-a, Đorđe Ćurčić dao je (18. rujna o.g.) za hrvatske medije vrlo zanimljivu izjavu.

Govoreći o predstojećem mirnom prosvjedu u Vukovaru, izrazio je sumnju da će on “doprinijeti poboljšanju međunacionalnih odnosa” i rekao kako to sad ovom gradu “ne treba”, te nas sve skupa poučio kako je kažnjavanje ratnih zločina posao države i da to moraju “rješavati institucije”.

Na pitanje novinara, je li istina da je u vrijeme ubijanja naših ranjenika, branitelja i civila bio na Ovčari, kratko je odgovorio kako je on o tomu “već dao izjavu” – tako da je javnost ostala uskraćena za tu informaciju. Ja bih doista, jako želio znati je li današnji dožupan Vukovarsko-srijemske županije bio na mjestu masovnog zločina te 1991. godine, ili nije (i ako je bio što je tamo radio), dok me njegovo mišljenje o prosvjedu baš i ne zanima previše, jer stavovi Milorada Pupovca i SDSS-a su prilično jasni, a i predvidljivi. Da sam na njegovom mjestu, a nisam tog 20 studenoga 1991. godine bio na Ovčari, ja bih bez ikakve dvojbe to potvrdio na svakom mjestu, pa i pred novinarima. Ali, da sam bio… ne znam, vjerojatno bih se ponašao slično kao Čurčić (ništa ne prejudiciram, samo glasno razmišljam).

Dakle, stav spomenutog dožupana je da će zahtjevi za kažnjavanjem ratnih zločina dovesti do poremećaja međunacionalnih odnosa, iz čega se analogijom može izvući zaključak kako je po međunacionalne odnose najbolje da sve ostane kako je bilo do sada – odnosno, što više nekažnjenih zločinaca, to bolje za međunacionalne odnose!

Vrlo zanimljivo i reklo bi se, znakovito razmišljanje.

Ne znam zašto njega, Zorana Pusića i njihove istomišljenike “žulja” to što se od institucija hrvatske države traži da konačno poslije gotovo 27 godina započnu s odrađivanjem onoga što su odavno trebale riješiti, pogotovu ako je istina to što je Pusić izjavio jučer (17. rujna 2018.) u emisiji Studio 4 (HTV 4. Program). On je, naime, ustvrdio kako su u Vukovaru Hrvati ubijali Srbe već u lipnju 1991. godine, “dok još nije bilo rata”. Drugim riječima, da nisu Hrvati (iz čistog mira) ubijali Srbe, rata možda ne bi ni bilo – zaključujem ja, opet čistom analogijom.

To je poruka koja se može iščitati iz ovakvih tvrdnji.

Na Internetu se može pročitati (na raznim mjestima), kako je u Vukovaru “do kolovoza 1991. godine ubijeno 50-80 Srba”.

E, pa lijepo, neka istina konačno izađe na sunce! Hrvati to upravo i traže. I zato će se okupiti na mirnom prosvjedu.

Mi smo već navikli na selektivnu memoriju naših “boraca za prava srpske manjine”, pri čemu su “zaboravili” sve što se događalo u vrijeme njihovih velikosrpskih mitinga u Hrvatskoj (već od veljače 1989. godine – kad još nigdje nije bilo HDZ-a!), pa u vrijeme “balvanijade”, uključujući i naoružavanje Srba diljem Slavonije, Banovine, Korduna, Like, sjeverne Dalmacije – već od ljeta 1990. godine (što su u brojnim slučajevima pred sudovima potvrdili sami akteri događanja). “Zaboravili” su i ubacivanje četnika i “dobrovoljaca” iz Srbije i BiH, sva ona ubojstva iz zasjeda i s leđa (hrvatskih redarstvenika, civila, novinara), čak i to da su prisvojili tadašnju “JNA” i pod dirigentskom palicom Miloševića i Beograda krenuli u uništavanje svega što je hrvatsko. “Ne sjećaju” se ni Borova Sela i tamošnjeg pokolja, ni masovnih zločina četnika, “JNA” i njihovih “dobrovoljaca” diljem Hrvatske, naročito na vukovarsko-borovskom području. Da ne spominjemo sve što se događalo nakon pada Vukovara i počinjenja najvećeg zločina genocida i urbicida u poratnoj Europi.

Oni “ne znaju” kako žrtve zločina (pa i silovane žene) na tim područjima i danas sreću svoje mučitelje (Zoran Pusić, primjerice, “ne zna”), iako je ta stvar općepoznata, a neke od žrtava silovanja su podnosile i kaznene prijave vezano za to.

Oni, uostalom ni danas “ne znaju” točno tko je razorio Vukovar i počinio sve te strašne, masovne, neljudske zločine, pa to jednostavno prešućuju, kao da se nikad nije dogodilo! Ali zato znaju da su tamo “Hrvati započeli rat”. Takve perverzije i izvrtanja istine normalan ljudski razum ne može prihvatiti. To je podlo, prljavo, monstruozno.

Naravno, danas je jako teško dokazati mnoge stvari koje su se događale prije 27 i više godina, pa i počinjeni zločini (svjedoka je sve manje, arhivi bivše “JNA” nisu otvoreni, Srbija krije podatke o nestalima i štiti ratne zločince, pitanje je koliko je preživjelim žrtvama ostalo snage za sudske procese i dokazivanje istine), ali tragično je to što je najveći broj zločinaca ostao neoptužen i nekažnjen i s time se Vukovarci pomiriti ne mogu!

Vukovarci se pomiriti ne mogu i s mnogim drugim stvarima. S lažnim popisom stanovništva na temelju kojega se Vukovarcima nasilno nameće ćirilica.

Dragi građani Hrvatske, znate li ijednu zemlju koja dopušta da u državnim službama – čak u policiji i Državnom odvjetništvu rade oni koji radno vrijeme provode u jednoj, a žive u drugoj zemlji? Ako ne znate, dođite u Vukovar. Mirna reintegracija iskorištena je kako bi Srbi u istočnoj Slavoniji zadržali svoj privilegirani položaj. A jedna od fatalnih pogrješki hrvatske države je ta što je srljajući u “mirnu reintegraciju” prihvatila nametnuti Erdutski sporazum – takav kakav jeste.

Dožupanu Ćurčiću treba zahvaliti na njegovoj “mudroj” opasci vezano za rad državnih institucija i podsjetiti ga kako se mirni prosvjed u Vukovaru i organizira upravo zato što institucije ništa ili gotovo ništa nisu poduzele u proteklih 27 godina.

Ja vjerujem i znam da bi njemu, Zoranu Pusiću, Miloradu Pupovcu, Radu Leskovcu, Vojislavu Stanimiroviću, Čedomiru Višnjiću, Ratku Gajici i mnogim drugima itekako odgovaralo da te institucije “rade” kao i do sada, ali eto, žrtvama ratnih zločina to ne odgovara.

Čitam tu i tamo, kako se SDSS javno pita (ljudi su u dilemi – a možda i “uplašeni”, opet “ugroženi”, tko zna!?), hoće li to biti zahtjevi za kažnjavanjem svih zločina ili će se ići po nekom nacionalnom ključu, pa ih treba umiriti i ponoviti po stoti put ono što već jako dobro znaju (ali se kao i obično prave nevješti):

Mirnim prosvjedom u Vukovaru traži se ubrzani rad na procesuiranju svih ratnih zločina, neovisno kojoj naciji, vjeri ili svjetonazoru pripadali počinitelji ili žrtve.

Ako će to izazvati poremećaj nacionalnih odnosa, neka izazove!

I ovako nisu bili bogzna kakvi. Na trulim temeljima se kuća ne gradi. Bez istine i pravde nema skladnog života nigdje, pa ni u Vukovaru, gradu mučeniku i heroju koji je prošao krvavu golgotu  kao ni jedan drugi grad u Europi u posljednje 72 godine.

U SDSS-u bi konačno trebali shvatiti jednu prostu istinu: nije krivnja na onima koji traže kažnjavanje zločina, nego na zločincima koji su ih činili!

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

INVAZIJA SSSR-a NA POLJSKU, 17. RUJNA 1939.

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: wikipedia.org)

Samo 16 dana nakon što je nacistička Njemačka napala Poljsku, invaziju na ovu zemlju započeo je SSSR, pod izlikom “zaštite Bjelorusa i Ukrajinaca”. Bila je to operacija kojom je Staljin ostvarivao svoj dio plana prema dogovoru sa saveznikom Hitlerom a vezano za sporazum potpisan 23. kolovoza te 1939. godine.

Otpor Poljske vojske slomljen je već 6. listopada i tada je uspostavljena crta razgraničenja u odnosu na njemačke snage. Staljin je u ovom kratkotrajnom ratu anektirao Zapadnu Bjelorusiju i Ukrajinu, a sve je prikazano kao “oslobodilački pohod Crvene armije”.

Pakt između Staljina i Hitlera od 23. kolovoza 1939. godine sadržavao je tajne protokole kojima je bilo utanačeno kako će (nakon osvajanja istočne Europe) dvije sile podijeliti svoje interesne zone.

Tjedan dana kasnije, Hitler je (inscenirajući tobožnji “napad Poljske na Njemačku”) napao Poljsku s juga i zapada, a poljske trupe u nemogućnosti pružanja značajnijeg otpora najvećim dijelom su se povukle na jugoistok zemlje, pripremajući se za obranu i u očekivanju francuske i britanske pomoći.

Staljin je tvrdio kako SSSR “mora zaštititi Bjeloruse i Ukrajince” u istočnoj Poljskoj, jer ona u uvjetima raspada države nije u stanju jamčiti njihovu sigurnost. U suštini, koristio je istu propagandnu matricu kao i njegov tadašnji saveznik Hitler.

Očekivane pomoći od zapadnih saveznika nije bilo, a Poljska suočena s otvaranjem druge fronte nije u stanju nastaviti ovaj neravnopravni rat, te započinje evakuacija kompletne vojske u tada još uvijek neutralnu Rumunjsku.

Brojčano nadmoćna, Crvena armija je zarobila 230.000 Poljaka, a nakon okupacije (u studenome 1939.), 13,5 milujna poljskih građana postalo je građanima SSSR-a. Sovjeti su prema poljskim zarobljenicima i civilnom stanovništvu bili veoma surovi. Smaknute su tisuće ljudi, a stotine tisuća potjerane u Sibir u četiri vala deportacija između 1939. i 1941. godine.

Crvenu armiju je iz istočne Poljske potisnula njemačka vojska u ljeto 1941. godine u okviru plana Barbarossa, tijekom invazije na SSSR i to je područje slijedeće 3 godine bilo pod nacističkom okupacijom. Sovjetske trupe ulaze u taj dio Poljske u ljeto 1944.

Dvoličnost zapadnih saveznika prema Poljskoj došla je do izražaja i prigodom konferencije na Jalti, kad je SSSR-u dopušteno pripajanje gotovo cijelog teritorija druge poljske republike (prema sporazumu Molotov-Ribbentrop), dok je Poljska dobila zapadni dio, južnu polovicu istočne Pruske i teritorij istočno od rijeke Odre. SSSR je poljska područja kojih se dočepao dodijelio Ukrajinskoj SSR i Bjeloruskoj SSR.

Iako je Poljska imala najjači i najrazvijeniji antifašistički pokret u Europi, ona od strane zapadnih saveznika nikad nije tretirana ravnopravno. Čak je godinama poslije rata u nekim krugovima bila optužena za “suradnju s nacistima u istrebljenju Židova”, što je povijesna neistina i čista propagandna laž. U pozadini svega krili su se razlozi strateške naravi i egoistični interesi prije svega Velike Britanije i Francuske. Istina je da je sovjetska propaganda već tijekom rata u svijetu predstavljala poljski pokret otpora kao “slab i nespreman za borbu”, pa su tijekom lipnja i srpnja 1944. godine (u vrijeme kad je Crvena armija nadirala prema istoku) sovjetske radio-postaje pozivale poljski narod opći na ustanak, iako je poljska Domovinska vojska pod oružjem tada imala 23.000 od ukupno 50.000 vojnika.

Poljska je, nažalost, dugo bila “moneta za potkusurivanje” između Istoka i Zapada, a Poljaci najveće žrtve jednih i drugih – narod koji je proživio strašnu golgotu tijekom svjetskog sukoba, izložen jednako surovim napadima i s jedne i druge strane.

Povijest bilježi kako su pri samome kraju rata sovjetske trupe čekale na granici s Poljskom i dopustile nacistima masovnu odmazdu nad Poljacima i Židovima, što je samo još jedan od dokaza da su Staljin i njegova klika kalkulirali i taktizirali gledajući u svemu svoje interese. Tako se, uostalom, ponašao i Zapad i tu među njima nije bilo velike razlike.

Dok je Europa još uvijek krvarila uz milijune mrtvih i desetke milijuna ranjenih, gladnih i bolesnih, “vrla” gospoda s Istoka i Zapada dijelila su svijet i pripremala se za buduće obračune.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

DA SU OSVOJILI BEČ 1683. GODINE, “BOŠNJACI” BI POSTALI GOSPODARI EUROPE

Objavljeno

- datum

(Izvor za foto: gorapress.net)

 PORAZ “BOŠNJAKA” POD BEČOM, 12. RUJNA 1683.     Jeste li znali da su “Bošnjaci” (tj. bosansko-hercegovački muslimani) bili na korak do osvajanja Europe i to još daleke 1683. godine?

Niste?

Nisam ni ja, dok nisam pročitao članak o “11 genocida” koji se nad tim istim “Bošnjacima”, vjerovali ili ne “provode u kontinuitetu od 1683. godine do danas” (!?), dakle, ni manje ni više nego punih 335 godina! Mashala!

Do ovog “epohalnog otkrića” došli su djelatnici sarajevskog “Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima” mr. Fatmir Alispahić, dr Selma Rizvić i njihovi suradnici. I da ne bi sve prekrila “plava trava zaborava”, dadoše se oni odmah na posao i snimiše film, pravi pravcati film, nalik na dokumentarac (tko ne vjeruje nek pogleda:

U ovom vrlo zanimljivom video uratku, autori potanko obrazlažu sve vezano za temu, počevši upravo od “prvog genocida” koji je “izvršen nad “Bošnjacima” u vrijeme opsade Beča 1683. godine.

Evo kako to po prilici izgleda u interpretaciji jednog “domoljubnog” (bošnjačko-muslimanskog) portala koji njeguje novokomponiranu “bošnjačku” povijest ili (kako oni kažu) “historiju”:

“Prvi genocid nad Bosnjacima dogadja se tokom i poslije Velikog – bečkog rata izmedju turske i austro – ugarske carevine. 

Posto su Turci u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Madjarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, Boki-kotorskoj, svi Muslimani-Bosnjaci koji se iz ovih krajeva i zemalja nisu pravovremeno uspeli povuci u Bosnu i druge krajeve juzno od Save i Dunava bili su pobijeni, protjerani, asimilirani ili prisilno prevedeni u kriscanstvo. Svi kulturni i sakralni objekti su unisteni a materijalna bogatstva oduzeta i opljackana. O prvom genocidu precizni i jasni dokazi o pokrstavanju postoje u franjevackim arhivama u Dalmaciji, Lici i Slavoniji. Da su Bosnjaci zivjeli na ovim prostorima danas jedino podsjecaju razliciti toponimi i prezimena. 

Za prvi genocid najvaznije je reci da su ratovali Turska i Austro-ugarska a stradali su Bosnjaci.”

(Vidi: bosnjaci.net; istaknuo: Z.P. Napomena: citat prenesen bez ikakvih ispravaka uključujući i pravopisne pogrješke)

I kako današnji “Bošnjaci” ne bi kojim slučajem zanemarili ove “historijske činjenice” i opustili se previše, iznad teksta stoji i kletva: “Ko bude zaboravio da Bog da ga rodjena djeca zaboravila!”

Zanimljivo, zar ne? I humano, civilizacijski prihvatljivo!

No, vratimo se načas Beču i “Bošnjacima”. Oni su pod vodstvom osmanskog vezira Kara Mustafa Paše koji je u ime i za račun sultana Mehmeda IV jurišao na Beč te daleke 1683. godine, navodno, bili u redovima turske vojske i kanili Beč osloboditi od Bečlija.

Istražujući taj fenomen “bošnjaštva” i njihovu (eventualnu) ulogu u posljednjem (i neuspješnom) osvajanju Beča, naiđoh na jedan zanimljiv tekst koji afirmativno govori o sudjelovanju “Bošnjaka” u vojnoj katastrofi i teškom porazu desetak puta brojnije osmanske vojske pod prijestolnicom Austrije.

(Vidi: gorapress).

Izvor, naime, tvrdi kako je u atacima na Beč u redovima Osmanlija bilo 7.000 “Bošnjaka” pod zapovjedništvom Hizir paše (na popisu “bosanskih paša” vodi se kao “Hizr paša”), Turčina, Osmanlije koji je bio sultanov namjesnik u pokorenoj Bosni nekih godinu dana (1682-1683.), a “pašovanje” mu prestalo upravo nakon poraza Osmanlija i “Bošnjaka” pod Bečom. Očito se baš nije proslavio u “oslobađanju” Beča pa ga je sultan razriješio (a možda mu i glavu skinuo).

No, međutim, spomenuti tekst na sva usta hvali sudjelovanje “Bošnjaka” u oslobađanju Beča od Bečlija, koji su (kako se kaže) “bili jedina svijetla točka” u tom srazu Osmanlija s “nevernicima”. Veli autor članka kako je malo falilo (zera) da Osmanlije ne odnesu pobjedu (zahvaljujući “Bošnjacima”, bezbeli), kad… ne lezi vraže, eto ti Poljaka s 50.000 vojnika…

Tako se naši “Bošnjaci” vratiše kući s Osmanlijama podvijena repa…

Ne dopustiše Bečlije da ih se “oslobodi”.

A malo je falilo pa da sve završi potpuno drugačije.

Da su “Bošnjaci” uspjeli osloboditi Beč od Bečlija, danas bi nam Bakir beg Izetbegović II sarajevski bio možda sultan i ne bi njegov rahmetli babo (Alija Izetbegović I) morao dalekom potomku Mehmeda IV (Erdoganu I) “u amanet” ostavljati Bosnu.

Znalo bi se čija je!

Pitam se na kraju (bez trunke zluradosti), kad bi primijenili isti aršin na situaciju vezano za opsadu Sarajeva (1992-96.), jesu li onda “Bošnjaci” i svi drugi koji su branili ovaj grad ustvari izvršili genocid nad Karadžićevim trupama s okolnih brda?

Nisam u stanju dokučiti istinu, pa ovom prilikom javno molim mr Fatmira Alispahić, dr Selmu Rizvić i sve ostale stručnjake za oblast novokomponirane povijesti “Bošnjaka” da mi to obrazlože.

Vjerujem da oko toga neće biti problema, jer mr Alispahić se već jednom javljao vezano za moj tekst u kojemu sam pokušao elaborirati njihovu tezu o “11 genocida nad Bošnjacima” (https://kamenjar.com/hrvati-pogledajte-ovaj-prljavi-velikomuslimanski-pamflet-poucno-je/).

Jest da me je tada nazvao “ustašom”, ali, ne zamjeram. I on ima pravo na slobodno uvjerenje i izražavanje svojih stavova – ma kakvi bili.

Znam da su 1971. godine dekretom CK SK BiH nastali Muslimani koji su odlukom svoga “Prvog bošnjačkog sabora” (u Sarajevu, održan 27/28. rujna 1993. godine) sami sebe preimenovani u “Bošnjake”, ali nikako mi nije jasna metodologija kojom se njihova genealogija proteže na srednji vijek ili čak u daljnju prošlost. Znači, to može i retroaktivno – prvo izmisliš  narod, a poslije stvaraš njegovu povijest.

Povijest je na ovim prostorima prilično “rastezljiva” i “prilagodljiva”, ali, braćo mila i tu bi valjda trebala postojati neka granica!

Ili sam ipak u zabludi. Kod “Bošnjaka” takve sorte, granica očito nema!

 

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno