Connect with us

Zoran Čapalija-Čaplja

KOVČEVSKI ROG – STRATIŠTE PREKO 40.000 HRVATA

Objavljeno

- datum

U Kovčevski Rog su krajem svibnja I početkom lipnja 1945. godine dovedene žrtve iz Bleiburga. Iste se godine ondje odvio najveći genocid nad hrvatskim narodom. Likvidacije nisu bile nužno zlo, greška ili likvidacije suradnika okupatora. To je bio planirani genocid protiv čovječanstva u ime ideologije, u ime komunističke revolucije.

13. svibnja Tito je britanskom ambasadoru izrazio žaljenje, što od saveznika, osim Sovjetskog Saveza, do tada nije dobio odgovor za uspostavljanje Jugoslavenske okupacijske zone u Austriji prema noti Jugoslavije od 2. travnja 1945. godine. Britanska je vlada ostala pri svojem zahtjevu od 12. svibnja 1945. godine i od Tita tražila da izda naređenje partizanima da se smjesta povuku s teritorija Austrije na Jugoslavensku stranu, podrazumijevajući granicu sa Austrijom od 1937. godine.

17. svibnja 1945. godine Tito i predsjednik Slovenske vlade Boris Kidrič, dobivaju telegram iz Klagenfurta o održanoj antifašističkoj konferenciji koja je izabrala Pokrajinski narodnooslobodilački odbor za Korušku. U izboru je sudjelovalo 280 delegata. Za predsjednika je izabran dr. France Petek. Konferencija je izglasala deklaraciju kojom odbacuje Landesregierung – vladu koju su smatrali pronacističkom (vlada Koruške) i pozvali narod na borbu protiv ostataka nacizma i priključivanje Koruške Titovoj Jugoslaviji.

Tito tu deklaraciju nije komentirao, još manje uvažio. Svoju je odluku donio 19.svibnja 1945. godine. Tog dana je odgovorio na telegram britanske vlade od 17. svibnja 1945. godine, navodeći da je Vlada Demokratske Federativne Jugoslavije izdala naredbu jedinicama Jugoslavenske armije, da se povuku iz Koruške na predratnu graničnu liniju. Nadalje Tito u tom odgovoru navodi, kako je na taj način udovoljeno savezničkim željama. Posebno naglašava kako povlačenje Jugoslavenske vojske ovisi o prebacivanju ratnog plijena.

Toga dana u 08:00 h, kada je Titov telegram predan Britancima iz stožera 26. partizanske divizije, u stožer odreda na Koruškoj stigao je vojni telegram u kojemu je pisalo: »Naša vlada odlučila je, da iz Koruške povuče naše trupe na staru granicu, s tim, da se izvuče ratni materijal i zarobljenike.«

Engleska vojska pristaje na predaju zarobljenika i ratnog materijala. Započeo je križni put hrvatskog naroda.

Likvidatorski dragovoljci

Prema svjedočenjima u Kočevskom Rogu, likvidirano je oko 40.000 Hrvata, oko 5.000 slovenskih domobrana i nekoliko tisuća Srba i pripadnika drugih narodnosti. Dovodili su ih iz Bleiburga preko Jesenica u logor Šentvid kod Ljubljane. U tom logoru razvrstavali su ih po narodnostima i u tri posebne kategorije u A, B i C. Svrstavanje u B. i C. kategoriju značilo bi smrt. Poslije toga su ih vlakovima odvozili u Kočevje. Prema nekim saznanjima prevozili su oko 8 tisuća osoba dnevno. Sa željezničke stanice odvodili su ih na područje Kočevskog Roga gdje su noću obavljali likvidacije sve do sredine lipnja 1945. godine.

Kočevski Rog su izabrali zbog poznavanja terena. Na tom području u ratu je bilo sjedište Glavnog stožera NOV Slovenije, rukovodstvo Oslobodilačke fronte i vrh CK komunističke partije Slovenije. Sjedište je bilo u Bazi 20.

Simo Dubajić, uz Milku Planinc jedan od najvećih krvoloka…

Likvidacije su vršili dragovoljci 11. Dalmatinske brigade, 26. Dalmatinske divizije Jugoslavenske armije. U drugoj polovini svibnja 1945. godine u tu jedinicu došla je povjerenica Milja (Milka Planinc) i tražila je dragovoljce za likvidacije »bandita«. Obećala je velike nagrade, odlikovanja a potom dragovoljce odvela u Kočevski Rog. Danas znamo, da joj je desna ruka bio Simo Dubaić. U Kočevju su pripadnike dragovoljaca 11. dalmatinske brigade dočekali slovenski partizani koji su ih razvozili u teško dostupna područja puna prirodnih jama. O tome je mnogo u hrvatskom slovu pisao istraživač Zoran Božić. Posebno o Milki Planinc, kao sotonskoj povjerenici.

Sotonska povjerenica

»„Ona je bila obdarena maštom sotonskog stručnjaka za mučenje i ubijanje ljudi. Ona je masovne likvidacije pretvorila u sotonsko ubijanje. „ piše Zoran Božić.

Povjerenica Milja, napisao je Zoran Božić prema izjavi dragovoljca 11. dalmatinske brigade, partizana Jure, je živim žrtvama zabijala čavao u glavu i pri tome govorila: »Da li sam ti konačno izbila iz glave Nezavisnu Hrvatsku državu?«

Drugi njen specijalitet se zvao slano hrvatsko srce. Nakon četiri jaka udaraca sjekirom u području prsa u obliku četverokuta, izvukla bi srce i vukla ga po podu.

Odlikovanja za likvidatore u Kočevskom Rogu

Rekorder likvidator u Kočevskom Rogu bio je Ante Čepić, Hrvat iz Makarske, likvidirao je 3.800 Hrvata. Drugi na listi likvidatora sa 3.000 žrtava bio je Ljubo Periša iz Šibenika. Treće mjesto zauzeo je Ado Dragić, likvidirao je 2200 nesretnika. Nikola Marić iz Boke Kotorske i povjerenica Milja (Milka Planinc), našli su se na četvrtom i petom mjestu.

Neke su drugarice “likvidacije” vršile tako da su ženama i muškarcima puščane cijevi zabijale u rodnicu ili analni otvor i zatim pucale u njih.

Ljubo Periša svoj životni put je završio u Novom Sadu, ubio je svoju djecu, ženu i sebe.

Svi likvidatori 11. Dalmatinske brigade su poslije likvidacija nagradno dva tjedna boravili na Bledu.

Slovensko Društvo za obilježavanje stratišta, koje je tada vodio g. Janez Perme, je 1992. godine u Kočevskom Rogu postavilo 14. skulptura kao spomenik stradalim žrtvama na Kočevskom Rogu.

Društvo za obilježavanje stratišta je 2015. imenu dodala i ime Huda Jama koja je kao samostalna pravna osoba registrirana i u Hrvatskoj. Predsjednik Društva Huda Jama u Zagrebu je gospodin Roman Leljak.

Danas su spomenici na Kovčevskom Rogu u slabom stanju. Društvo Huda Jama Zagreb je svojim posjetom Kočevskom Rogu 09.04.2017. započelo s realizacijom svog programa o obnovi svih 14 skulptura do kraja 2017. godine. Početak radova predviđa se za drugi tjedan u svibnju.

Svi koji mogu i žele financijski pomoći udruzi, to mogu učini uplatom sredstava na račun Društva Huda Jama:

Privredna banka Zagreb, Društvo Huda Jama, OIB:80147344409, IBAN: HR4623400091170014856, SWIFT code: PBZGHR2X, sa napomenom: za Kočevski Rog.

Sve  vas pozivamo  Sv. Misu za žrtve u Kočevskom Rogu koja će se održati 03.06.2017. u 11.00 sati kod najvećeg stratišta, jama pod Krenom. Misa će se služiti na slovenskom jeziku. Pronađimo malo vremena, otiđimo u Kočevski Rog i uveličajmo ovo misno slavlje. To je najmanje što možemo učiniti za sve nevine žrtve ovog stratišta, a  posebice za

40 0000 stradalih Hrvata.

Informacije za dolazak na misu možete dobiti na slijedeći broj telefona: 099 6880366 – Roman Leljak i Društvo Huda Jama

Zoran Čapalija – Čaplja

Komentari

Oglasi
Komentari

Zoran Čapalija-Čaplja

MI ŽELIMO SAMO ISTINU PA KAKVA GOD ONA BILA!

Objavljeno

- datum

Predugo čekana odluka Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima došla nam je u korizmeno vrijeme. Koje li znakovitosti.

Svake godine pa tako i u ovo korizmeno vrijeme prisjećamo se muka koje je za nas podnio Gospodin Isus Krist. Pilat, poslušnik moćnih gospodara, prepušta odluku razjarenoj rulji zaslijepljenoj mržnjom do beskrajnih granica, on opra ruke od te osude no ipak svojim vojnicima dade odriješene ruke. Iako je činio samo dobro, živio i propovijedao samo ljubav, Isusa nepravedno osudiše i razapeše kako kakvog lopova.

Podsjeća li vas to na riječi našeg dragog A.G. Matoša koji u posljednjoj strofi njegove dobro poznate pjesme „1909.“ kaže:

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,

Ko lopova, dok njeno ime briše,

Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

U MUTNOM SE RIBA LOVI!

Odavno poznata teza: „Ako nešto želiš zamagliti, jednostavno osnuj povjerenstvo“ ponovno je doživjela svoje priznanje na slučaju rasvjetljavanja „nedemokratskih“ režima. Potpuno svjestan kako je pitanje HOS-ovog pozdrava „Za Dom spremni“ izuzetno vruć krumpir koji mu u trenutnom omjeru snaga može ugroziti položaj, premijer poput Pilata pere ruke i formira Vijeće koje bi trebalo umjesto njega donijeti odluku. Je li to Vijeće radilo prema njegovim naputcima pa ako odluka prouzroči burne reakcije s bilo koje strane, on se uvijek može uplesti  i adekvatnom reakcijom gurati sve u pravcu koji bi ga zadržao na vlasti jer je on tobože „istinski pravednik“.  S današnje točke gledišta vrijeme dano za donošenje odluke nije bilo toliko dugačko kako bi se sveobuhvatnije sagledale činjenice već je imalo zadatak razvodnjavanja cjelokupnog problema.

U međuvremenu donesena je katastrofalna (čitaj protu-zakonska) odluka o premještanju HOS-ove ploče. Donesena je samo zato kako bi se zadovoljio koalicijski partner bez čije potpore daljnje vladanje ne bi bilo moguće.  Nakon toga bili ste svjedoci obilježavanja jasenovačke tragedije na kojoj ipak nisu sudjelovali oni radi kojih je ploča premještena. Nije li to vrlo znakovito. Kako je ova komemoracija bila održavana pod pokroviteljstvom vlade RH toj „gospodi“ nije odgovaralo prisustvovati jer u tom slučaju oni nisu mogli biti glavni i još jednom osramotiti Hrvate po višegodišnjem partijskom i  velikosrpskom obrascu.

 TKO SU BILI ČLANOVI VIJEĆA?

 Članovi Vijeća bili su Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koji je i predsjednik Vijeća, Stjepan Damjanović, predsjednik Matice hrvatske, Antun Vujić, glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, Ivica Lučić, viši znanstveni suradnik u Hrvatskom institutu za povijest, Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno – dokumentacijskog centra Domovinskog rata, Nataša Jovičić, bivša ravnateljica Javne ustanove Spomen područje Jasenovac, Ivo Goldstein, redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Aleksandar Jakir, dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Budislav Vukas, izvanredni profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, Mario Vinković, izvanredni profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku, Nevio Šetić, redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, Mladen Ančić, redoviti profesor na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru, Jasna Omejec, redovita profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Marta Dragičević Prtenjača, docentica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Vanja-Ivan Savić, docent na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Nenad Zakošek, redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Tihomir Cipek, redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Upitajte bilo kojeg neovisnog političkog analitičara o sastavu Vijeća s obzirom na članstvo i dobit će te jednostavan odgovor kako to Vijeće nije u stanju donijeti meritornu odluku. A kako bi to i bilo moguće kad su u njemu osobe dijametralnih ideoloških stavova te oni kojima sudjelovanje u politici osigurava jedino sukob ljevice i desnice. Sjetite se izreke oca domovine dr. Ante Starčevića „Dva Hrvata – tri stranke“. U ovom Vijeću bilo je  cca 18 članova od kojih neki čitav niz godina pokušavaju satrti hrvatski nacionalni identitet.

MOŽE LI BILO KOJE POVJERENSTVO RIJEŠTI OVAJ PROBLEM?

Ni ovo, a ni bilo koje drugo povjerenstvo, vijeće ili komisija ne mogu donijeti meritornu odluku sve dok se u potpunosti ne razjasne historiografske činjenice vezane uz naš narod. Svakodnevna nova saznanja o do sada skrivanim masovnim zločinima koje je počinio totalitarni komunistički režim u potpunosti mijenjaju nama prezentiranu sliku hrvatske povijesti. Ono što je bila povijest ex Jugoslavije pa tako i danas službena povijest Hrvata nije ništa drugo do smišljena ideološka paradigma komunističkog totalitarnog režima utemeljena na lažima.  Koristiti za totalitarni režim  izraz „nedemokratski sustav“ predstavlja pokušaj ublaživanja okrutne stvarnosti koju je proživio hrvatski narod. Pogubljenje preko 500.000 ljudi netko, tko je povjesničar ili znanstvenik nekog drugog profila, pokušava nazvati nedemokratskim. S obzirom na brojku, planiranje i način pogubljenja potpuno je jasno da se radi o najvećem mogućem ratnom i poratnom zločinu koji ima i  drugo pravo ime: GENOCID.  Da se Vijeće rukovodilo Rezolucijom Vijeća Europe 1481/2006., što je naša obveza jer smo potpisnici iste,  govorilo bi se o komunističkom totalitarnom režimu i  njegovoj osudi, a ne o nekakvoj ne demokraciji.  

ZAŠTO JE ODLUKA VIJEĆA KVAZI-ZNANSTVENI URADAK

Odluku Vijeća utemeljenu na lažnim povijesnim činjenicama ne mogu a ne nazvati kvazi-znanstvenim uratkom čija će bilo kakva primjena učiniti nesagledive štete i ostaviti dalekosežne posljedice. Donošenjem zaključaka i odluka na temelju neistina multiplicirat će se sijaset novih neistina koje će još dublje i pogubnije polarizirati društvo. Drugim riječima, svaki pokušaj rješavanja ovog problema bez prethodnog utvrđivanja povijesne istine ne samo da je nemoguć već je i u potpuno sulud.

KOJU ZVIJEZDU SE MOŽE SLAVITI?

Kroz povijest zadnjih sto godina Hrvati su dobro upamtili  tri zvijezde: komunističku, socijalističku i agresorsku. Ona komunistička počinila ratni i poratni zločin i genocid nad Hrvatima, socijalistička ih je 40 godina likvidirala po Domovini i u emigraciji, a agresorska je ponovno natopila naše tlo hrvatskom krvlju rušeći sve što joj se našlo na putu. Sve tri još i opljačkaše Hrvatsku. Koju od ove tri trebamo i dalje  gledati te tko su oni koji će se njome okititi.

U borbi protiv sve tri zvijezde zajedno s kokardom Hrvati su koristili stari hrvatski pozdrav „ZA Dom spremni, koji se bitno razlikuje od  pozdrava „Za Dom i poglavnika spremni“,  kompromitiranog u NDH. Iako su oba bila odgovor na velikosrpsku hegemonističku politiku, hrvatski bojovnici nikada nisu  koristili onaj s poglavnikom. Svi su oni rođeni davno poslije NDH i o njoj ne znaju gotovo ništa, a ono što im je kroz obrazovni proces servirano kao službena povijest, zasnovano je na komunističkoj  neistini.  Gospodo farizeji, pod tim znakom bojovnici HOS-a ugradili su svoje živote u temelje moderne Hrvatske države. Sjetite se, pozdrav „Za Dom spremni“ je legitimni pozdrav dijela naših oružanih snaga upisan u obilježje njihove postrojbe, prihvaćen i zakonski reguliran upravo za vrijeme vaše vladavine, koji ga sada želite ukloniti. Jeste li radi njega dobili packu od vaših ideoloških mentora te zapovijed kako ga morate maknuti pod svaku cijenu jer se ne uklapa u „Memorandum 2“.

TKO JE ZAKAZAO?

Ne mogu a ne upitati se kakve su to institucije Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatski institut za povijest, koji kroz proteklih 27 godina, a s obzirom na cijeli niz otkrivenih povijesnih neistina, nisu osjećale potrebu za rasvjetljavanjem povijesne istine te time zaštitile hrvatski nacionalni identitet i državni suverenitet. Upravo te institucije trebale su biti organizatori znanstvenog projekta u koji bi se uključile i druge relevantne institucije i znanstvene katedre te strani neovisni znanstvenici i timovi. Jedino kroz multidisciplinarni pristup moguće je doći do povijesne istine na temelju koje bi se omogućila revizija lažne povijesti.

KOJI VREMENSKI PERIOD TREBA ISTRAŽITI?

Znanstvena analiza ovih timova trebala bi  obuhvatiti vremenski period od 1918. do 1995. jer će se jedino tako moći relevantno utvrditi uzroci i posljedice društveno političkih kretanja. Svaki pravi Hrvat prihvatit će povijest utvrđenu na stvarnim povijesnim činjenicama pa kakva god ona bila.  Kao istinski katolički vjernici mi imamo duboko usađene moralne norme, spremni smo priznati svoje grijehe, zatražiti oprost a isto tako spremni smo i opraštati.  Naš vjernički moto su istina i ljubav, a ne laž, mržnja i osveta.

BUDUĆNOST SE MOŽE GRADITI SAMO NA ISTINI !

Nakon utvrđenja povijesne istine pasti će smokvin list pod kojim se Titov lažni antifašistički pokret želio svrstati u pošteni i pravedni svjetski antifašistički pokret. Istina će također raskrinkati zločinački komunistički totalitarni režim i omogućiti njegovu osudu u skladu s Rezolucijom Vijeća Europe 1481/2006. Istina će ukloniti lažne stigme koje se bacaju na hrvatski narod po političkoj potrebi tuđinskih interesnih skupina i mrzitelja Hrvata i omogućiti lustraciju toliko potrebnu ovom napaćeno narodu. Hrvatski protagonisti lažnog antifašizma vjerojatno ni tada neće shvatit kako nisu ništa drugo do korisne budale i pomoćnici veliko-srpske memorandumske politike?

To će dakako omogućiti i donošenje određenih ustavnih promjena kojima se treba jednom za uvijek jasno definirati te isto tako i zaštiti hrvatski nacionalni identitet i državni suverenitet. Upravo kroz takvu analizu potvrdit će se činjenica kako je moderna Hrvatska  država nastala voljom hrvatskog naroda izraženom na višestranačkim izborima 1990. godine i pravednom obrambenom Domovinskom ratu, a ne na lažnoj antifašističkoj borbi i drugim povijesnim neistinama. Činjenica da se u Ustavu RH o Hrvatima govori kao građanima neke „svemirske republike“ jednom zauvijek mora prestati.  Izmišljene nacionalne manjine treba nazvati pravim imenom, etničkim skupinama pa bile one veće ili manje. Konačno treba shvatiti da su svi koji žive u Hrvatskoj politički Hrvati i potpuno su jednaki pred zakonom.  

OKO ČEGA SE OKUPITI?

Još jednom se pokazalo kako je naša katolička vjera jedini preostali stup koji nas je kroz povijest držao uspravno i zaštitio od svih zala i ponora pakla u koji bi nas neki rado srušili. Odvojeno mišljenje gospodina prof. dr. sc. Željka Tanjića, rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta, napisano odmah nakon odluke Vijeća moralni je čin vrijedan divljenja. Jedini on nije dopustio kriminalizaciju pravednog i oslobodilačkog Domovinskog rata, jedini nije želio stati uz one koji besramno pljuju po hrvatskim braniteljima, osobito onima koji su svoje živote ugradili u temelje moderne Hrvatske države. Budimo i mi tako moralni i čvrsti i ne dopustimo blaćenje naše Hrvatske. Okupimo se poput njega oko vjere i istine i zaštitimo znak pod kojim smo pobijedili („In hoc signo vicit“).

Zoran Čapalija – Čaplja

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zoran Čapalija-Čaplja

PISMO BIVŠEM „BRATU“

Objavljeno

- datum

UŽAS – Uža Srbija… ali, komšije bi se malo protegle na tuđe…

Brakjo Vlajko!

Evo prođe stotinu godina otkad ste ti i tvoji preci doselili u moj dom, a od tada se baš ništa nije promijenilo. Jednako tako kako se tvoj i moj  pradjed nisu slagali, pa onda tvoj i moj djed, a isto i naši očevi, tako se ni ti i ja danas ne možemo složiti.

Tvoji roditelji su me uporno uvjeravali kako smo mi braća no ja sam znao kako je to nemoguće jer smo svaki imali svoje roditelje. Kad bi se ja tome usprotivio otac me molio da šutim kako ne bi došlo do svađe. Uvijek ste bili protivni svemu što kažemo ili učinimo. Moji su mislili kako će se s vremenom kultivirati taj vaš  šumski gen i kako ćete nas početi poštivati jer živite u kod nas.  Na sreću ja sam već kao mali shvatio kako je to nemoguće. Učinili smo sve kako bi vi bili zadovoljni u našem domu, a vi ste uvijek htjeli nešto novo, niste znali što, ali ste to htjeli odmah. Čak smo i svoj dom počeli uređivati po vašim željama no ni to nije bilo dovoljno.

Sjeti se naših igara kad smo bili mali. Najdraže igre bile su ti one u kojima se puca i ubija.. To je vjerojatno bilo zato što ti je otac uvijek kupovao samo pištolje i puške. Za razliku od tebe ja sam dobio violinu i mnogo knjiga. Dok sam ja svirao ili čitao ti si jurio po našem domu i igrao se rata. Ako bi se slučajno i  ja igrao rata, jer moji roditelji to nisu odobravali, onda sam ja po nekoj tvojoj logici uvijek morao biti ustaša a ti partizan. Pucao bi po meni kao mahnit i vikao mi kojekakve vrlo ružne uvrede. 

Uvijek si imitirao svog oca, oblačio njegov kožni kaput i čizme , a za pojas i stavljao njegov pištolj. Ako se dobro sjećam bio je to Makarov. Kao što je tvoj tata vezao mog tatu i  nekuda ga odvodio, tako si i ti vezao mene, uguravao me u mračnu smočnicu i glumio kako me nešto ispituješ opalivši mi pritom pokoji šamar. To bi mi toliko rasrdilo  da bih te istukao, a ti si odmah trčao tužiti me svom i mom ocu. Radi mira u kući otac me kažnjavao no potajice mi je govorio:  „Hajde sine šuti, znaš kakvi su. To će kratko trajati.“ Kad smo se igrali kaoboja i indijanaca, ja sam uvijek morao biti indijanac i po sto puta padati mrtav kako bi ti bio sretan i zadovoljan.  

Što je vrijeme sve više odmicalo sve više smo se udaljavali makar meni to nije bila namjera. Ja bi nedjeljom s roditeljima odlazio na svetu misu, a ti bi za nama  vikao kako Boga nema, ponavljajući to u beskraj. Iako su nas naši svećenici poučavali ljubavi prema svim živim bićima i opraštanju vi ste ih uvijek vrijeđali i nazivali zločincima. Najviše vas je smetalo to što nas oni uče ljubavi prema našem domu i čuvanju naše kulture i tradicijskih vrijednosti. Mi to nismo smjeli, a vi ni za sto godina ni u snu ne bi rekli kaj ili mama. Rastezali bi onu vašu čuvenu rečenicu: “Šta je bre, a majku bi zvali keva“. Uvijek sam se stidio slušajući silne psovke kojima ste okaljali moj dom. Pitao sam se kakav je to mozak koji može smisliti takve gadosti.  Još više me čudilo to što ste ti i tvoj otac ovdje rođeni i školovani, a tako se primitivno ponašate. Da ne spominjem stravičnu glazbu koju ste slušali, poput one „Igrajte deco Žikino kolo, ljubi vas Žika u dupe golo“.  A tek ta vaša kola.  Plesali bi od jutra do sutra vrteći se tamo amo i jurišali u krug kao da vam je dio mozga oduzet.

Dan za danom bili ste sve bahatiji. Oteo si mi daljinski upravljač i više nisam mogao gledati ni slušati ono što želim. No to i nije bilo tako važno jer su vaši zaposjeli TV tako da više i nije bilo naših emisija. Toliko ste se razbahatili da ste počeli upravljati našim domom. Mi smo morali samo slušati i raditi kako bi mogli sve to platili. Kad smo odlučili reći vam dosta, oni iz vašeg doma su vas poticali na pobunu. Ti si ih brajko Vlajko poslušao i zabarikadirao se u sobu. Dok sam te pokušavao odgovoriti od te gluposti pucao si na mene. Lako ti je bilo pucati po meni dok sam ja bio goloruk, a kad sam došao do puške pokazao si koliko si hrabar. Iako sam bio puno slabije naoružan uspio sam te pobijediti i prisiliti na predaju. Kako su samo zveckali opančići dok ste bili u bežaniji. Koliko ste bili naoružani pobijedili bi nas da ste samo pročitali knjigu „Družina sinjeg galeba“.

Opet, po ne znam koji put, ja sam ti oprostio, upravo onako kako mi je nalagala moja vjera koju si ti mrzio do krajnjih granica. Obnovio sam tvoju sobu i primio te natrag kao da ništa nije bilo. Nažalost nije bilo dovoljno novca  kako bi obnovio i sobe svoje djece. Iako sam ti oprostio ti me optužuješ za naš sukob, a ja sam samo branio svoj dom. Kao što si uvijek bio sklon laži tako i sada imaš svoju „istinu“ o našem sukobu.  Da si kojim slučajem pobijedio ti bi odmah moj dom pretvorio u „otađbinu“ i ostvario svoj „vekovni“ san. Kad te malo bolje pogledam u oči vidim kako u tebi i dalje živi taj tvoj suludi san.

Od kako si se vratio stalno ideš kod susjeda i ogovaraš me. Ja ti plaćam put i dajem novac koji koristiš kako bi me što gorje oblatio.  Najviše trčiš k onima koji su te nagovorili da me napadneš. Oni ti i dalje pune glavu s glupostima. Prije par dana došao si mi sa suludom idejom kako bi ti ja morao dopustiti da  iz mog doma izdvojiš sobu koju sam ti dao da u njoj živiš. Želiš mi nametnuti svoj jezik i pismo iako znaš da to neće ići. Dao sam ti slobode kakve ti meni ni u bunilu ne bi dao da živim u tvom domu. Ni to ti nije dosta. Opet bi htio upravljati svakim kutkom moga doma. A što ako ti ja to ne dopustim? Hoćeš li me opet napasti?

E pa brajko Vlajko to nebu išlo. U našoj hiži gazde možemo biti samo mi, u noj će se govoriti kako mi govorimo i pisati onako kako mi pišemo. Oni kojima to ne odgovara mogu iskoristiti slobodu kretanja i otići tamo gdje će im biti bolje. Znaš kako kaže ona poslovica: „Uzmi ili ostavi“. Mislim kako bi ti bilo pametnije da me prestaneš izazivati i počneš živjeti normalno. Zar si zaboravio kakav sam kad me se naljuti?  No znaj, unatoč tvom ponašanju ja te ni najmanje ne mrzim. To mi brani moja vjera i etika. I dalje tebi i tvojima želim sve najbolje. Ako ipak odeš neka te čuva dragi Bog i pokuša ti prosvijetliti pamet. Znam i sam da je to i za Njega gotovo nemoguća misija.

I molim te, ne govori drugima kako smo mi u stvari braća i kako imamo zajednički jezik. Znaš i sam kao je to laž. Moj materinji jezik nikada nije bio i neće biti isti kao i jezik tvoje keve, Jednako tako braća nikada nismo bili i nećemo biti.

Tvoj bivši pobratim Ante.

Zoran Čapalija  – Čaplja

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zoran Čapalija-Čaplja

SRBOVANJE U LISINSKOM: UCJENA U TRINAEST TOČAKA

Objavljeno

- datum

Gledajući treću Veliku skupštinu Srpskog narodnog vijeća održanu 13. veljače 2018. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog nisam se mogao oteti dojmu kako se radi o već dobro poznatom provokativno huškačkom obrascu već mnogo puta viđenom na ovim prostorima. S obzirom na govornike i cjelokupni izričaj skup mogao bi se nazvati klasično srbovanje u Hrvata.  

Supruga me u čudu upitala: „Ne podsjeća li te to na stvaranje srpske državu unutar Hrvatske“.  Nakon tog skandaloznog skupa režiseri su pohitali u Beograd na slavlje i preuzimanje daljnjih zadataka.

Iznoseći svoje zahtjeve  sažete u 13. točaka pokazali su koliko vole Hrvatsku te što joj to „dobroga“ žele.  Portal indeks.hr donosi u cijelosti tih 13. (nesretnih) točaka. Po svemu viđenom moglo bi se reći kako se skup savršeno uklapa u tezu o stogodišnjem prokletstvu Hrvata (1918. – 2018.) , koje vrijeme na našu sreću ističe upravo ove godine. Kroz cijeli taj period potpuno je razvidno tko je inicijator svih hrvatskih nevolja. U želji da se nametnu kao gospodari i vladaju našim prostorima, bez ikakve milosti gazili su sve što je hrvatsko. I ovaj njihov popis želja samo je jedna od do sada bezbroj puta viđenih provokacija na koje ne treba nasjedati. Sada ste debelo prešli granicu čak i dobrog ukusa pa ću vam odgovoriti na svih vaših 13. točaka.

 

1.       Upravo radi hrvatske tolerancije i opraštanja vi gospodo postajete sve ne tolerantniji prema Hrvatima. Krv cvijeta hrvatske mladosti još se nije ohladila od agresije vašeg naroda, a vi kao da se ponovno vračate u 1991. Ono je bila agresija oružjem, a ovo je agresija za pisaćim stolom. Ponovno u svojoj etničkoj skupini sijete isti strah koji ste sijali i 1991. Hrvatsku državu niste nikada htjeli pa je tako jasno kako se u njoj ne osjećate dobro. Upravo vaše manifestacije netolerancije i govori mržnje poput onih u Jasenovcu, na Jadovnom, u Brezovici, a posebno u Kumrovcu (bolje rečeno diljem Hrvatske), izvor su nemira, nestabilnosti na ovom području.  Iracionalni strah koji se u vama rađa nastaje kao posljedica  vašeg djelovanja, vrijeđanja i laži koje širite o Hrvatima. U jednom trenutku govorite kako je u Hrvatskoj na djelu ustašizacija, a potom kako ti nekakvi „ustaše“ navodno žele asimilirati Srbe. Jaka vam je logika.  Ma nemojte molim vas. 

 

2.       Povratak vaših izbjeglica u Hrvatsku ne koči nitko drugi do strah od procesuiranja za sva zlodjela koje su pojedinci učinili prilikom agresije Srbije na Hrvatsku.  Tražite obnovu razorenih domova i povrat imovine ne spominjući razaranje Vukovara, Iloka, Osijeka, Karlovca, Gospića, Šibenika, Zadra, Splita, Dubrovnika i mnogih drugih manjih mjesta u Hrvatskoj.  Kuće Hrvata koje ste protupravno zaposjeli (čitaj oteli) razorene su i u potpunosti opljačkane no to vas ni malo ne zanima. Znate li činjenicu kako čak ni hrvatski branitelji koji u svom domu nisu imali prijavljen stalni boravak u trajanju od  6 mjeseci prije agresije na Hrvatsku, ne mogu dobiti. Za razliku od njih oni koji su dezertirali iz Hrvatske i nisu boravili u Hrvatskoj više godina imaju pravo ja obnovu. Pitam se koliko je među njima onih  koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku a dobili su obnovi. 

 

3.       Svaku žrtvu tog suludog rata koju je vaš narod započeo treba pronaći, identificirati i dostojanstveno pokopati i to bez obzira na etničku pripadnost.  Potpuno svjesni kako se izraz  ubijanje koristi u slučajevima protupravnog oduzimanja života, formulacijom „Utvrđivanje sudbine nestalih i ubijenih Srba“ vi želite što strašnije okriviti  hrvatske branitelje, a time i Hrvatsku. Takvim izričajem sugerirate kako nitko nije eliminiran  tijekom borbi.

Treba li baš na svakom mjestu obilježavati i nesmetano se sjećati svih stradalnika.  Sjetite se grobova poginulim agresorima i zločincima, Šoškovčaninu i njemu sličnima, na kojima su ispisane  provokativni epitafi kojima se te osobe slave. Okupljanje i govori na takvim mjestima potpuno su neprimjereni i destabiliziraju hrvatsko srpske odnose.   Ne mogu a ne postaviti vam pitanje, a što je s otkrivanjem, iskopavanjem hrvatskih žrtava ubijenih u i nakon II. svjetskog rata? Kada Hrvati to traže onda je to „kopanje po grobovima“ , ustašizacija i tome slično. Vi tražite bolje rezultate ovih postupaka u naredne četiri godine, a Hrvati u svojoj državi i nakon 72 godine  to pravo ne mogu ostvariti.  Srbija, a i mnogi Srbi koji danas žive u Hrvatskoj sasvim sigurno znaju gdje se nalaze tijela hrvatskih žrtava, bilo iz II. Svjetskog ili Domovinskog rata, ali to ne žele otkriti. Pridonosi li to poboljšanju naših odnosa?

 

4.       Bilo bi dobro razlikovati zločin u ratu od ratnog zločina.  Za zločine počinjene u ratu pokrenut je u Hrvatskoj čitav niz procesa i izrečene su kazne pa tako počinitelji odslužuju ili su odslužili izrečene kazne. Za razliku od toga Hrvatska je u cilju pomirenja velikom broju agresora abolirala njihove zločine. Po Vukovaru i mnogim drugim mjestima slobodno šeću ubojice i silovatelji  i susreću se sa svojim žrtvama i obiteljima pobijenih. To vas ne smeta. Za vas su i dalje Bljesak i Oluja zločinački pothvati iako su to časno i briljantno provedene vojno-redarstvene akcije. A što ako hrvatski branitelji zatraže ukidanje abolicije i procesiranje zločina koje su počinili vaši sunarodnjaci?  

 

5.       Prilikom bijega iz Hrvatske određeni broj kuća srušili su sami vlasnici govoreći kako ih tako neće koristiti „ustaše“. Iz hrvatskih kuća koje su vaši sunarodnjaci oteli prije odlaska poskidali su sve vrijedno te su  čak i  strujno ožičenje izvukli iz zidova. Tko će platiti i restaurirati te i druge u agresiji razrušene kuće u vlasništvu Hrvata. Prisjetite se izgleda Vukovara, Osijeka, Gospića i drugih gradova i mjesta bezobzirno razrušenih od strane takozvane JNA i srbočetničkog agresora.

 

6.       Kao prvo treba dobro razlikovati pojmove nacije, naroda i etničkih skupina. Pod pojmom nacionalnih manjina u Ustavu Republike Hrvatske potpuno neutemeljeno se misli na Srbe, Mađari, Rusine, Slovaci  Čehe i druge etničke skupine. Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda pa tako u njoj nacionalna manjina mogu biti samo Hrvati. Drugim riječima Srbi, Mađari, Rusini, Slovaci, Česi i druge etničke skupine koje žive u Hrvatskoj dio su naroda koji imaju svoje nacionalne države. Htjeli to ili ne, svi pripadnici etničkih skupina koji žive u Hrvatskoj formalno pravno su politički Hrvati.

 

Ničija etnička pripadnost ne može i ne smije biti uvjet za školovanje, zapošljavanje ili društveno politički status. Ustav RH jamči svima jednakost. Samo stručnost, čast, poštenje i ljubav prema domovini trebaju biti kriteriji za  zapošljavanje u državnim i javnim službama.

 

7.       U  Hrvatskoj službeni jezik može biti samo Hrvatski jezik. Nitko ne sprječava Srbe i druge etničke skupine da govore svojim jezikom i pišu svojim pismom no kada se obraćaju državnim i javnim institucijama onda to mogu činiti samo na hrvatskom jeziku služeći se latiničnim pismom. Vjerujte mi Hrvati sasvim sigurno pod obvezno neće učiti ćirilicu pa makar to sugerirao i sam rektor zagrebačkog sveučilišta.  U Londonu živi vrlo veliki broj Srba pa ipak nema niti jednog naziva trga, ulice ili institucije napisanog ćiriličnim pismom. Ma vidi ti te Engleze kako u netolerantni.

 

8.       Ako imate i razvijate srpske medijske institucije u Hrvatskoj onda to činite tako da ih usmjerite na pošteno i istinito izvještavanje a ne za blaćenje  Hrvatske kao što neki to uporno čine. Takvim medijima nema mjesta u Hrvatskoj. Hrvatska radio televizija nije srpska medijska institucija (barem legitimno) pa ju vi ni ne bi trebali usmjeravati u bilo kojem pravcu,  Na HRT-u postoji čitav niz manjinskih emisija pa tako nije potrebno osnivati neka nova vijeća u tako i već previše glomaznom i skupom sustavu. Za sve što bilo tko osniva, on treba imati i novac. Nije to više kao nekad prije: „ Ja imam ideju a ti mi plati realizaciju“.

 

9.       Svaki narod čuva svoju baštinu pa tako nastavite i vi. To što mislim o asimilaciji, a naročito „prisilnoj“, rekao sam već ranije i neću ponavljati.  Bilo bi vrijeme da već jednom prekinete s lažnim mitom o NDH i  napuhanim brojem žrtava jer već i vrapci na grani znaju istinu. Jednako tako bilo bi dobro da se prestanete služiti pravim antifašizmom kao smokvinim listom za počinjeni genocid nad Hrvatima i drugim narodima. Preko 1700  jama  diljem bivše države pune su pobijenih žrtava koje su ti vaši antifašisti brutalno likvidirali bez prava na pravično suđenje.  

 

10.   Biračko pravo manjinskih etničkih skupina i činjenica kako oni mogu odabrati listu na  kojoj će glasovati u suprotnosti je s Ustavnim određenjem o jednakosti svih pred zakonom.  Ako usporedite činjenicu da etničke skupine imaju zagarantiranih 8 mjesta u Saboru RH i to samo s nekoliko glasova, a hrvatska dijaspora ima dva mjesta i za ulazak u Sabor treba tisuće glasova, onda vam postaje jasno tko je tu privilegiran. Taj nakaradni Izborni zakon treba što prije mijenjati. U krajnjem slučaju svi smo mi politički Hrvati i trebali bi imati ista prava pa tako i glasovati na istim listama. Svojim djelovanjem pokažite svoje sposobnosti, poštenje, čast i ljubav prema svojoj domovini i narod će vas rado izabrati. Dosta je hvatanja ribe u mutnom.

 

11.   Početkom devedesetih hrvatski je narod odlučio prekinuti život u nedemokratskom totalitarnom partijskom sustavu koji ga je kroz desetljeća gotovo potpuno uništio.  Sva ključna mjesta u tom sustavu bila su predodređena za partijske moćnike i njihove potomke, a to su upravo oni koji su se kroz rat i poraće dokazali rukama prekrivnim krvlju Hrvata,. Evropa i svijet osudili su totalitarni komunistički režim za sve zločine koje su počinili i jedino na ovim prostorima postoje oni koji su te zločine spremni braniti i slaviti. Zaista sramotno. Nacionalno jedinstvo i emancipacija Hrvatske u svakom smislu  bit će moguća samo onda kada zajednice Srba u Hrvatskoj prestanu voditi osobe čije je stolovanje moguće jedino na stvaranju sukoba između naša dva naroda.

 

12.    Nitko, a naročito institucije srpske zajednice kao što su Srpsko narodno vijeće i Zajedničko vijeće općina ne moraju i ne mogu dobiti autonomiju u Hrvatskoj.  Imajući u vidu ono što su Srbi učinili Hrvatima tijekom agresije na Hrvatsku ovakav zahtjev potpuno je sulud, sramotan i stravična je provokacija koja sasvim sigurno ne vodi poboljšanju odnosa između Srba i Hrvata.

 

13.   Na kraju, mislim kako bi SNV i sve druge organizacije Srba u Hrvatskoj trebale konačno prihvatiti Hrvatsku kao svoju istinsku domovinu jer je jedino na taj način moguće trajno unapređivanje odnosa između Hrvatske i Srbije. Već je vrijeme da odbacite sve one lidere koji Hrvatsku pokušavaju pretvoriti u svoju otadžbinu. Protiv europske integracija Republike Srbije nemam ništa no samo kroz njezin samostalni put.  Bilo kakve reintegracije republika ex Jugoslavije za Hrvatsku nisu prihvatljive!

Zoran Čapalija –  Čaplja

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno