Connect with us

Zlatko Pinter

KONZULAT NDH U BEOGRADU – ISTINA KOJA JEDNAKO PEČE I SRPSKE FAŠISTE I HRVATSKE „ANTIFAŠISTE“

Objavljeno

- datum

Živimo u vremenu laži, obmana i svakovrsnih manipulacija, pa nije nikakvo čudo da ne rijetko nasjedamo i na lažnu, iskonstruiranu povijest koja ima malo ili nimalo zajedničkog s onim što se uistinu događalo u prošlosti.

Revidiranje te i takve povijesti naša je nasušna potreba i ne znači „život u prošlosti“ i otklon od budućnosti, nego naprotiv: ulog u budućnost. Razlog je posve razumljiv i logičan: bez utvrđivanja prave istine o prošlosti nema govora o međusobnom povjerenju između antagoniziranih društvenih skupina, a time niti preduvjeta za bilo kakav društveni konsenzus o vitalnim nacionalnim ciljevima. To je posve jasno, posebice u društvu koje je visoko polarizirano, ideološki podijeljeno i gotovo „raspolućeno“ kao naše.

Zato, naši tutori koji najčešće ni sami ne znaju o čemu govore, trebaju znati da je revizija nužan i prirodan proces, kako u medicini, biologiji, fizici, antropologiji i drugim granama znanosti, tako i u povijesti. Dakako, revizija koja podrazumijeva revidiranje postojećih teorija, teza i zaključaka na temelju novih znanstvenih spoznaja, odnosno, argumenata i činjenica. Bez takve revizije, sve ono što je u bilo kojoj oblasti ljudskog stvaralaštva i znanja do sada postignuto i sadržajno, teorijski i praktično prihvaćeno kao meritum, ostalo bi nepromjenljivo za sva vremena i dobilo status neupitne dogme.

Možemo li zamisliti kako bi svijet izgledao da se nisu pojavili jedan Galileo Galilei, Giordano Bruno, Nikola Kopernik ili bilo koji drugi iz plejade znanstvenika koji su ponekad i po cijenu vlastitog života pomicali granice slobode istraživanja i tragali za istinom rušeći stare dogme i predrasude? Mi ljudi bi i danas vjerovali da je Zemlja ravna ploča i da je taj naš treći kamenčić od Sunca središte Univerzuma.

U dvadesetprvom stoljeću, nekomu tko traga za istinom i propitkuje prošlost nalijepiti etiketu „revizionista“ smiješno je, bedasto, diletantski i infantilno.

Sumnja pokreće svijet. Nema zauvijek datih i neupitnih istina (osim onih Božjih – što vrijedi samo za vjernike) niti je moguće ograničiti i zarobiti ljudski um u toj mjeri da se on prestane baviti preispitivanjem postavljenih teza i njihovom revalorizacijom u bilo kojoj oblasti ljudske djelatnosti, posebice onoj intelektualnoj.

Demagozi i dogmati imaju itekako dobre razloge boriti se da njihovi lažni konstrukti ostanu netaknuti, ali postoje i oni drugi koji se s takvim stanjem ne mire. Iskustvo naše civilizacije svjedoči da ni jedna društvena skupina, ni jedan režim i nikakva sila – ma koliko jaka bila – nisu u stanju staviti pod nadzor, obuzdati i zarobiti misao i riječ. I sve dok je tako bit će slobode istraživanja i sumnja će nas nagoniti na traganje za novim spoznajama.

Do koje mjere je kod nas zaživjela lažna povijest, najbolje pokazuju primjeri vezano za Drugi svjetski rat.

Zašto tako posesivno i svim silama naši crveni fašisti (koji se kriju iza „antifašizma“) izvrću i prekrajaju upravo taj dio prošlosti? Odgovor i nije tako kompliciran. Čine to iz razloga očuvanja neokomunističke ideologije koja predstavlja temelj njihovih privilegija i statusa nedodirljive društvene kaste.

Pogledamo li komunističke i velikosrpske izvore (koji su najčešće, barem kad je i pitanju odnos prema hrvatskom narodu na istoj liniji), u njima samima nalazimo toliko kontradikcija, šupljina, nelogičnosti, suprotnih i sasvim oprečnih prikaza jednih te istih događaja i procesa, da svatko tko se ozbiljnije pozabavi time, prije ili kasnije dolazi do neminovnog i jedino mogućeg zaključka: takvu „povijest“ nije moguće ispraviti niti korigirati, kao što se nova kuća ne može podići na trulim temeljima. Jedino rješenje je njezina sveobuhvatna i korjenita revalorizacija, odnosno rušenje postojećih dogmi i mitova, kako bi se nakon toga uz pomoć znanstveno utvrđenih činjenica i dokaza ispisala nova.

Iz mnoštva tema koje bi mogle poslužiti kao primjer lažne i nametnute historiografije, ovoga puta spomenut ću jednu o kojoj se kod nas ne govori, nego ju se nastoji prešućivati, naširoko zaobilaziti i ignorirati, unatoč činjenici da je vrlo zanimljiva, intrigantna i u najmanju ruku ruši neke od uvriježenih stereotipa koji postoje o NDH, Srbiji i njihovim međusobnim odnosima u razdoblju od 1941-1945. godine.

Prije svega mora se progovoriti koja riječ o režimu Milana Nedića (predsjednika srbijanske kvislinške vlade), čiji je proces rehabilitacije pred beogradskim Višim sudom u tijeku upravo sada, a kojega većina srpskih nacionalista pro-fašističke orijentacije veliča i smatra „srpskom Majkom“. Dvoličnost Nedićevog režima nije se ogledala samo u odnosu prema vlastitom narodu kojega je obmanjivao i bez grižnje savjesti isporučivao okupatorskim vlastima (progoneći i ubijajući civile, trpajući ih u logore i dovodeći na desetine tisuća „nelojalnih“ građana pred njemačke streljačke vodove), nego i u činjenici da je u isto vrijeme dok je tajnim kanalima prikupljao lažne podatke o „genocidu nad Srbima na području NDH“, s Pavelićevom vladom imao pismeni sporazum o preseljenju dijela srpskog stanovništva s područja NDH, odnosno međusobnoj „razmjeni“ Srba i Hrvata u cilju etničke „prilagodbe“ pojedinih prostora (koji je sklopljen ubrzo nakon početka rata).

U tu svrhu, armijski đeneral Milutin Đ. Nedić izradio je za potrebe svoga brata Milana Nedića i njegove kvislinške vlade detaljan elaborat (Memorandum), pod nazivom „Razgraničenje srpsko-hrvatsko“, u kojemu se daje pregled etničke strukture „spornih područja“ na prostoru NDH (s točnim brojčanim podacima Srba i Hrvata), uz detaljno navođenje koja bi od njih trebala biti obuhvaćena „razmjenom“ stanovništva, i koliki bi broj tih „preseljenika“ (na jednoj i drugoj strani) morao biti, kako po regijama i oblastima, tako i u ukupnoj masi (podroban prikaz bitnih dijelova ovog elaborata, odn. Memoranduma donosi dr Ferdo Čulinović u svojoj knjizi Okupatorska podjela Jugoslavije, Vojno-izdavački zavod – Beograd, 1970.; str.455-457.; bilješka 168.; autor citira dio građe Stanislava Krakova iz njegove knjige Srbi i Srpske zemlje – Etnografski problem srpskog naroda).

Tadašnji režim u Srbiji nije imao ništa protiv uspostave samostalne hrvatske države, pod uvjetom da se u isto vrijeme formira i etnički čista „SveSrbija“ (odn. „Velika Srbija“) koja je (prema zamislima Nedića i njegovih stratega) trebala obuhvatiti veliki dio Bosne i Hercegovine (osim krajnjeg sjeverozapadnog dijela – uz hrvatsku granicu) i dio Srijema (od Zemuna do Sr. Mitrovice), dok bi se na jug protezala do Splita (u njezin sastav ušli bi: Kotor, Dubrovnik, Metković, Makarska i cijeli otok Korčula). U već spomenutom dokumentu koji u svojoj knjizi (str. 456., bilješka br. 168.) citira dr Ferdo Čulinović, stoji kako s prostora „Hercegovine, Bosne, Srema i Dalmacije“ (koji bi trebali ući u sastav buduće „Velike Srbije“) treba iseliti 771.168 katolika, dok se u isto vrijeme (s područja koja će ostati u sastavu hrvatske države) ima izmjestiti na drugu stranu granične linije 750.263 pravoslavca. Što se „viška“ od 20.905 katolika (jer toliko će ih biti preseljeno više nego pravoslavaca) tiče, autor elaborata  „Razgraničenje srpsko-hrvatsko“ to pokušava anulirati tvrdnjom da „ionako nisu svi katolici Hrvati“ (pri čemu potpuno zanemaruje činjenica da niti većina pravoslavaca nisu Srbi).

Ovi planovi dijelom su pretočeni u pisani sporazum koji se donekle i ostvarivao tijekom nekoliko prvih mjeseci rata.

Suradnje između Srbije i NDH bilo je i na službenoj, diplomatskoj razini, što se inače vrlo rijetko spominje i o čemu pojedini autori iz Srbije pišu tek posljednjih nekoliko godina.

U tom smislu, nezaobilazna je povijesna činjenica da su gotovo kroz cijelo vrijeme rata (od travnja 1941. do sredine listopada 1944. godine) postojali diplomatsko-konzularni odnosi između Srbije i NDH (a u Beogradu nesmetano djelovalo „Konzularno predstavničtvo Nezavisne Države Hrvatske“).

U prilog ovoj tvrdnji evo citata iz jednog srpskog izvora: „U Beogradu je već od prvih dana okupacije bio uspostavljen konzulat NDH, koji je praktično bio obaveštajni biro vlade NDH. Više se bavio prikupljanjem podataka o snazi NOP-a i četničkog pokreta u Srbiji, nego što je zastupao interese hrvatskog stanovništva u Srbiji.“. (dr Milan Borković, Milan Nedić, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985). Faksimil dokumenta o uspostavi „Konzularnog predstavništva NDH u Beogradu“, iz fundusa  HDA (HR-HDA/S-1485); Vidi: : ARHiNET – arhivki informacijski sustav; arhinet.arhiv.hr; stranica posjećena 12.10.2014.; Također: članak Vladimira Dimitrijevića od 7. veljače 2013. („Ustaše u Beogradu. O čemu je reč?“); Izvor: http://srb.fondsk.ru/news/2013/02/07/vladimir-dimitriievic-ustase-u-beogradu.-o-cemu-ie-rec.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.10.2014.; napomena: Navedenu stranicu (s tekstom Vladimira Dimitrijevića) danas je nemoguće pronaći, budući da je uklonjena s interneta, ali do njezina sadržaja možemo doći posrednim putem preko:                                              http://www.pogledi.rs/forum/Thread-nediceva-srbija-imala-diplomatske-odnose-sa-ndh?page=2; http://forum.srpskinacionalisti.com/viewtopic.php?t=27508&p=561045; pored Dimitrijevićevog teksta, ovdje se nalaze i osvrti (na istu temu) srpskih nacionalista koji, naravno, po običaju okreću pilu naopako i sve pokušavaju obrnuti u svoju korist, što na trenutke djeluje ne samo tragikomično, nego i groteskno).

Naročitu zanimljivost, međutim, predstavlja činjenica da se na srpskim portalima (ipak) još uvijek mogu pronaći podaci o ovdje spomenutoj i sličnim povijesnim kontroverzama, dok je to kod nas, u „slobodnoj“ Hrvatskoj nemoguće, jer su se „antife“ i njihovi čuvari komunističkih i velikosrpskih mitova jako dobro pobrinuli da sve to uredno pobrišu s internet mreže.

Da je o ovoj i svim drugim spornim temama iz prošlosti nužno govoriti, dokazuje srpska propaganda koja je u stanju sve, pa i one činjenice koje Srbima nikako ne idu u prilog, okrenuti u svoju korist. Na tipični bizantski, perfidni i podmukao način. Evo kako:

„Šta sve vidimo iz ustaških izveštaja (sabrao ih je i objavio hrvatski istraživač Aleksandar Vojinović u knjizi ‘NDH u Beogradu’)? Vidimo postojanost hrvatske politike prema Bosni, prema Vojvodini, prema Srbiji. (Onda se išlo oružjem, uz pomoć Nemaca, a danas uz pomoć SAD i EU treba Srbiju, a naročito Vojvodinu, držati pod hrvatskim uticajem, naročito privrednim). ‘Osetljivost’ hrvatskih diplomata iz NDH u Beogradu bila je zapanjujuća: iako su baš od 1941. ustaše činile sve da pokolju što više Srba, njima je u srcu Srbije smetala čak i pesma rugalica na račun Pavelića (tražili su da Nemci hapse decu koja pevaju rugalice!), a pokušavali su baš u Beogradu, da uklanjaju jugoslovenske grbove i nazive ulica i kafana koji im nisu odgovarali, zbog navodnih srbijanskih pretenzija na teritoriju NDH. Kako su bili bučni kad je Nedić posetio drvoseče na ‘njihovoj’ Adi Ciganliji – do neba se čulo! (radi se o rječnom otoku na Savi u blizini ušća ove rijeke u Dunav – op. Z.P.). Trudili su se da zataškaju sve činjenice o ustaškom masakru Srba i tvrdili da su ustaški zločini, u stvari, zločini ‘komunističko-četničkih bandi’“ (http://forum.srpskinacionalisti.com/viewtopic.php?t=27508&p=561045; stranica posjećena 06.08.2017.; istaknuo: Z.P.)

Eto, dragi Hrvati, ako niste znali, ustaški pokret je bio toliko moćan da je čak i u samome Beogradu provodio svoju samovolju, a njihovo „zataškavanje“ vlastitih „zločina nad Srbima“ i tvrdnje kako iste čine ustvari komunističko-četničke bande, očito je imalo mnogo veći upliv na javno mnijenje u Srbiji nego cjelokupna nedićevska, ljotićevska i četnička propaganda. Nemojte propustiti obratiti pozornost i na ove opservacije autora navedenog citata vezano za današnju „tihu okupaciju“ Vojvodine, Bosne i Srbije koju Hrvatska (ako niste znali) provodi uz pomoć SAD-a i EU!?

No, da se ostavimo nebuloza poremećenih srpskih fašista i kratko pređemo preko nekih nespornih činjenica vezano za ustaško-srbijanske diplomatske odnose tijekom Drugoga svjetskog rata.

Konzul NDH na komemoraciji bugarskom caru Borisu, 5. rujna 1943. (održana u bugarskom veleposlanstvu u Beogradu, Birčaninova ulica)

Prvi konzul NDH u Beogradu bio je domobranski satnik Josip Lončarević koji je tamo stigao već koncem travnja 1941. godine, dok je ustaški vicekonzul Tihomir Vincetić (izravno odgovoran ministru vanjskih poslova NDH dr Mladenu Lorkoviću), na dužnost stupio 25. 7. 1941. U travnju 1942., Lončarevića je zamijenio dr Ante Nikšić, čovjek od posebnog Pavelićevog povjerenja. Osoblje Konzulata su sačinjavali uniformirani ustaški dočasnici i časnici, za redovite aktivnosti korišten je službeni automobil s diplomatskim (ustaškim) tablicama NDH  kojemu su na vjetrobranima vijorile zastavice s istim (ustaškim) znamenjem, a grb NDH bio je vidno istaknut i na pročelju zgrade Konzulata (čije je sjedište najprije bilo u središtu grada – na adresi Prestolonaslednikov trg br. 12, a potom u ulici Dobračina 22).

Kroz cijelo vrijeme djelovanja ovog diplomatskog tijela NDH u Beogradu, konzuli i njihovi suradnici nisu zabilježili ni  jedan jedini ozbiljniji incident  (izuzev povremenih pjevanja pogrdnih pjesama na račun Pavelića), a zanimljivo je da je većina Beograđana (prema izvješćima samoga Konzulata) Josipa Broza Tita također zvala „ustašom“ i imala vrlo negativan stav prema njemu.

Konzulat NDH prekinuo je svoj rad uoči „bitke za Beograd“, polovicom listopada 1944. godine. Sve ove i druge bitne podatke o Konzulatu kao zakonitoj i legalno uspostavljenoj pravnoj osobi, kako je već navedeno, nalazimo na stranici Nacionalnog arhivskog infromacijskog sustava (http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_1485)

Dakle, predsjednik srbijanske kvislinške vlade, Milan Nedić od samoga je početka rata s ustaškim vlastima imao potpisani sporazum o „razmjeni“ stanovništva i priznavao pravo na postojanje NDH (dokaz u prilog tomu je i prihvaćanje konzularnog predstavništva u Beogradu), ali je isto tako zaplotnjački, perfidno i podmuklo radio iza leđa Paveliću šurujući s Nijemcima i prikupljajući podatke o „istrebljenju što ga je nad srpskim narodom u NDH provodi Pavelićev režim“!?

U svrhu vođenja propagande protiv NDH i Pavelića – a s ciljem izazivanja reakcije Nijemaca – Nedićeva „vlada“ je na poticaj Srpske pravoslavne crkve i u suradnji s njome, formirala „Komesarijat za preseljenike i izbeglice“ (sam naziv sugerira da je bila riječ o onima koji su IZBJEGLI ili PRESELILI, a nigdje se ne spominje riječ „PROTERANI“, „DEPORTOVANI“ ili slično, što bi ukazivalo na organizirano i nasilno uklanjanje srpskog življa s prostora NDH.

U svojoj knjizi NDH u Beogradu (Zagreb, 1995.), hrvatski publicist, novinar i prevoditelj Aleksandar Vojinović (autor desetak knjiga i dobitnik Godišnje nagrade HND-a za 1991.), donosi iscrpnu analizu vezano za temu obrađenu u ovom tekstu i predstavlja dragocjen izvor podataka za svakog istraživača kojemu je stalo do istine o Drugom svjetskom ratu.

Dokaze o metodama prljave propagande koju su udruženim snagama vodili Nedićev režim i Srpska pravoslavna crkva s ciljem dokazivanja „progona i genocida nad srpskim narodom od strane NDH“, nalazimo u mnogim komunističkim izvorima, pa i u pamfletu Vladimira Dedijera i Antuna Miletića, pozamašnoj (935 stranica) luksuzno opremljenoj knjižurini (s tvrdim uvezom), prilično „zvučnog“ naslova: „Proterivanje Srba sa ognjišta 1941-1944.“ (Beograd – Prosveta, 1989.).

U Četvrtom poglavlju, od str. 801 nadalje (na pune 132 stranice), detaljno se govori o formiranju vladinog „Komesarijata za preseljenike i izbeglice“, njegovom sastavu, ovlastima, načinu i tehnologiji rada, financiranju, strategiji itd. Pristupi li se (barem i površno) analizi ovog materijala, postaje bjelodano kako se radilo i najobičnijoj perfidnoj kampanji, pri čemu su podaci i ukupne aktivnosti provođeni i podešavani prema potrebama trenutka i u skladu s ciljem ovog projekta, ali se isto tako u svemu jasno odražava njezina površnost, plitkost i diletantizam. Najkraće rečeno, supstrat građe u cijelosti više razotkriva laži i konstrukcije aktera kampanje, nego što služi kao dokaz za ono što se pokušava nametnuti čitatelju kao istina. Nije nevažno napomenuti i to da je ovaj pamflet rađen smišljeno, uoči rata (kao i većina drugih) i da je sasvim nalik onima što su ih klepali Milan Bulajić, Vasilije Krestić, Veselin Đuretić i drugi velikosrpski propagandisti, te da je u datim okolnostima to bio očit doprinos Dedijera i Miletića općoj naci-fašističkoj euforiji koja je u to vrijeme zahvatila srpsku naciju.

Knjižurina je odmah po tiskanju postala dijelom fundusa javnih knjižnica, školskih biblioteka, garnizonskih (vojnih) čitaonica „JNA“ na području cijele SFRJ  i (među mnogim istaknutim srpskim intelektualcima i povjesničarima) smatrana je velikim doprinosom „istorijskoj istini“ o Drugom svjetskom ratu.

Uzimajući u obzir sve što je naprijed rečeno, nije suvišno osvrnuti se kratko i na demografske pokazatelje koji govore u prilog tezi da su Srbi uvelike predimenzionirali i prenaglasili svoje stradanje  u razdoblju  Drugoga svjetskog rata, napuhujući brojke do fantastičnih razmjera.

Umjesto širenja ove teme koja bi zahtijevala opsežnu elaboraciju, evo samo nekih podataka. Oni nedvojbeno opovrgavaju sve teorije o masovnom uništavanju Srba i strašnim razmjerima „genocida koji je nad njima počinjen u XX veku“. Službeni statistički podaci Kraljevine Jugoslavije i njezine nasljednice, SFRJ, neumoljivi su, a govore sljedeće:

1. U razdoblju od 1921. do 1991. godine, broj Srba u „užoj Srbiji“ (odnosno, Srbiji bez pokrajina) povećan je za preko 100%  (sa 2.531.321, na 5.081.766);

2. U isto vrijeme, u ovom za demografiju vrlo kratkom razdoblju od 70 godina, broj Srba u Jugoslaviji, porastao je za  fantastičnih 86,17% (u apsolutnom broju, sa 4.580.775 na 8.528.047);

3. Broj Srba u promatranom razdoblju, u gotovo svim  ostalim  republikama i pokrajinama  također je uglavnom drastično porastao (u Bosni i Hercegovini za 65%, u Crnoj Gori za čak 963%, u Vojvodini za 122%, u Makedoniji za 251%, u Sloveniji za 715%, na Kosovu za 235%), a smanjen je samo u Hrvatskoj, i to za 1,5% – što u apsolutnom broju iznosi samo 9.218, (unatoč ratu i masovnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske u vrijeme kolonizacije u Vojvodinu i sl.)

(Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.).

Pri svemu tomu, treba imati u vidu, da je prosječna stopa (demografskog) rasta srpskog stanovništva kroz cijelo razdoblje promatranih 70 godina stalno opadala (kao i kod svih drugih naroda u Jugoslaviji – osim Albanaca i Roma) i da je ona kod Srba ispod prosjeka Jugoslavije za promatrano razdoblje, pa stoga sve priče vezane za naprijed spomenute tvrdnje srpske historiografije o enormnim ratnim gubicima srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu postaju uistinu bespredmetne.

Uzmemo li u obzir kolonizirane Srbe (koji su u uglavnom u Vojvodinu organizirano preseljavani mahom iz Hrvatske, Bosne Hercegovine, Crne Gore i „uže“ Srbije), a bilo ih je u razdoblju 1945-1948. godine najmanje 260.000 (ne računajući neregularne koloniste koji su dolazili izvan organiziranih skupina) stvari postaju još očiglednije, i ove povijesne laži u cijelosti se razobličuju.

Među najviše eksploatiranim lažima koje se već desetljećima provlače u javnosti s isključivim ciljem da se Hrvate kolektivno optuži za genocidnost, nalaze se i one koje su po svojoj konstrukciji izvan sfere zdravog razuma, ali su, na žalost, upornošću velikosrpskih i komunističkih propagandista već poodavno zaživjele ne samo na ovim prostorima, nego i  u velikom dijelu svjetskog javnog mnijenja, kao stereotipi kojima se danas malo tko bavi – a trebalo bi, jer upravo obaranje tih lažnih i neutemeljenih teza – i to na osnovu njihove (srpske i komunističke) službene statistike – na najbolji i najslikovitiji način razotkriva svu monstruoznost rasističkih teorija kojima se hrvatskome narodu nastoji nametnuti kolektivna krivnja i obilježiti ga „zločinačkim“ i „genocidnim“, tako da svaki od nas već prije rođenja dobije tu sramotnu stigmu; i sve kako bismo izgubili pravo na samobitnost, slobodu i svoju državu, što je prirodna, legitimna i opravdana težnja svakog naroda pod Suncem i kapom nebeskom.

Nije li vrijeme da se naše institucije zadužene za ova pitanja i vrhunski intelektualci i povjesničari (državotvornog usmjerenja – jer na druge ne možemo računati) konačno malo ozbiljnije pozabave problematikom koja nas tako teško opterećuje već više od sedam desetljeća i da s našeg naroda jednom zauvijek skinu nepravedno nametnutu stigmu kojom su nas zajedničkim snagama obilježili velikosrpski nacisti i naši (domaći) crveni fašisti?

Zlatko Pinter/croative.net

Komentari

Oglasi
Komentari

Zlatko Pinter

LJUBICA ŠTEFAN – PRAVEDNIK MEĐU NARODIMA I HRABRI BORAC ZA ISTINU O HRVATSKOJ

Objavljeno

- datum

(http://www.croatia.org/crown/articles/10241/1/Ljubica-Stefan-1921-2002-Croatian-Righteous-courageous-historian-and-publicist.html)

Na mramornoj ploči Zida časti u Vrtu pravednika u memorijalnom centru Yad Vashem u Jeruzalemu, prvi je put 1992. godine uklesano „CROATIA“ – unatoč protivljenju mnogih koji nisu bili skloni Hrvatskoj i njezinom predsjedniku.

Naime, Hrvatica Ljubica Štefan, jedino je pod tim uvjetom pristala prihvatiti priznanje Pravednika među narodima koji je te godine dodijeljen njoj i njezinu stricu Luji.

Ova hrabra i časna žena, profesorica slavistike, novinarka i publicistkinja prva je u javnost iznijela mnoge istine vezano za srpski antisemitizam, djelovanje Srpske pravoslavne crkve i holokaust u Srbiji, poratni (komunistički) Jasenovac, neumorno se borila za povijesne činjenice o blaženom Alojziju Stepincu i Katoličkoj crkvi u razdoblju Drugoga svjetskog rata i stala u obranu onoga što je pisao prvi hrvatski predsjednik dr Franjo Tuđman.

Bez kompromisa se zalažući za povijesnu istinu argumentirano je pobijala laži i krivotvorina koje su velikosrpska i komunistička promidžba i njezini centri u svijetu desetljećima širili i ubrzo je postala meta ne samo radikalnih srpskih krugova nego i naših domaćih neokomunista i „boraca za ljudska prava“ koji su se iz petnih žila upinjali očuvati te laži i mit o „ustaškom Jasenovcu“ kao stožernu odrednicu prema kojoj su cijeli hrvatski narod žigosali kao „zločinački“ i „genocidan“ (što uostalom i danas na razne načine čine).

U Hrvatskoj je, na žalost, živjela u oskudici, od mizerne mirovine koja nije bila dostatna za plaćanje troškova smještaja i prehrane u Domu umirovljenika u Klaićevoj ulici br.10. u Zagrebu, gdje je u sobi br.137., ova hrabra, poštena i ponosna žena provela svoje posljednje godine. Umrla je u bolnici Sv. Duh, nakon kratke i teške bolesti, ostavivši iza sebe desetak knjiga i veliki broj radova i tekstova.

Ljubica Štefan rođena je u Prilepu (Makedonija), 1921. godine, umrla 17. ožujka 2002. godine u Zagrebu. U mnogim je mjestima u Vojvodini i Bosni, na Kosovu, te u Beogradu radila kao nastavnica.

Materijale je skupljala po raznim arhivima – najviše u Beogradu, a dobar je dio građe koristila iz institucija vezanih za djelatnost  Srpske pravoslavne crkve. Ovakav pristup povijesnim događajima – pri čemu se građa prikuplja na samom izvorištu njezina nastanka – daje posebnu vrijednost i autentičnost njezinim djelima.

Desetljećima je neumorno tragala, prekapala arhive i različite izvore, kako bi došla do autentične građe za svoje knjige, objavivši ih u razdoblju od 1989. do 1999. godine.

Krajem osamdesetih počinje objavljivati neke od svojih radova, ali pod pseudonimom (iz razloga osobne sigurnosti).

 U razdoblju 1989./1992. iz tiska izlaze njezina djela:

— Srbija i Albanci. Pregled politike Srbije prema Albancima 1878-1989, Ljubljana, 1989.;

— Srpska pravoslavna crkva i Srbija u Drugom svjetskom ratu, 1990., Zagreb, Glas koncila (objavljeno u obliku feljtona);

— Mozaik izdaje, Zagreb, 1991. (na temelju njezinih materijala objavio Tomislav Vuković pod svojim imenom)

— Pregled srpskog antisemitizma, Zagreb, 1992. (potpisana kao Edo Bojović), koautor Tomislav Vuković;

 U Hrvatskoj (u koju dolazi 1992. godine iz Beograda), objavljuje pod svojim imenom:

— Od bajke do holokausta, Zagreb, 1993. – objavljeno na hrvatskom i engleskom jeziku;

— Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb, 1996.;

— Stepinac i Židovi, Zagreb, 1998.;

— Istinom i činjenicama za Hrvatsku, Zagreb, 1999.;

— Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999.

 Svojim je djelima dala uistinu golem doprinos rasvjetljavanju mračnih strana povijesti na ovim prostorima. Njoj se (na sreću), nije mogao  “prišiti” epitet “antisemitkinje” “fašistkinje”  ili “ustaškinje”, kako se to po pravilu uvijek činilo s dr Tuđmanom i drugima koji su na sličan način dirnuli u “zabranjene teme”, jer je zasluženo nosila časno priznanje Pravednika među narodima. No, zato je među neo-komunistima i  pseudo-liberalima  počašćena epitetom  „kontroverzna“ (kao razlozi, navode se uglavnom kako je „branila Tuđmanove teze o Jasenovcu“ – ma što to značilo, i njezine „neistinite tvrdnje kako je Nikola Tesla bio Hrvat“), dok je u Srbiji – i među srpskim nacionalistima diljem „srpskih zemalja“, iz sasvim razumljivih razloga, jedan od najomraženijih likova u publicistici zadnjih desetljeća.

Osjećaj za pravdu i istinu Ljubice Štefan ne iscrpljuje se, međutim, u tomu da se bori samo za svoj (hrvatski) narod. Ona u podjednakoj mjeri protestira i protiv progona svih drugih, neovisno kojoj rasi, naciji, vjeri ili svjetonazoru pripadali.

Tako, primjerice, svojim sjajnim i argumentiranim analizama baca svijetlo na  složene odnose između Srba i Albanaca i zorno otkriva tragičan položaj u kojem se zahvaljujući velikosrpskoj hegemoniji našao albanski narod. Daje zanimljive i uvjerljive prikaze i kada je riječ o progonu humanista i demokrata Srba, i to bez ikakovih ograda i predrasuda.

Isto tako, anatomskom preciznošću secira djelatnost Srpske pravoslavne crkve (posebice u razdobljima velikih političkih kriza i ratova), te bez ostatka i zadrške iznosi punu istinu i dokazuje da je ova institucija (na žalost, zahvaljujući prije svega svojim visoko pozicionirani dužnosnicima (poput Nikolaja Velimirovića, Gavrila Dožića, Josifa Cvijovića i drugih ), isuviše često bila pokretač kotača zla, stavljajući se uglavnom na stranu ekstremnih političkih snaga i pokreta u srpskom narodu, šireći govor mržnje i potičući na sukob sa susjednim narodima.

 U nastojanju ostvarenja svoje “misije” (velikosrpskih ciljeva), Srpska pravoslavna crkva nije prezala niti od suradnje s fašizmom, usvajajući u isto vrijeme i nacističku (rasnu) teoriju, dok je antisemitizam također bio i ostao njezina trajna orijentacija.

Znajući dobro koliko je ovo osjetljiva tematika i sklizak teren, Ljubica Štefan posebnu je pozornost poklanjala vjerodostojnosti izvora na temelju kojih je skupljala građu za svoje knjige. Činjenica da je najveći dio te građe izuzet upravo s izvora otkuda je potekla, sama po sebi je neoborivi argument da je ono što je pisala istina.

Govoreći na jednome od brojnih skupova povjesničara, o komunističkom logoru  Jasenovac, poziva se, među ostalim na prof. dr. Srboljuba Živanovića, s Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, koji je 1963. i 1964. godine bio na iskapanju ostataka žrtava pokopanih na području današnjeg Spomen parka Jasenovac. “Živanović je potvrdio (navodi ona), da je u blizini tijela pronađena velika količina raznih premeta koji ukazuju na to da su žrtve bile dovedene do mjesta pogubljenja i da prethodno nisu bile u logoru, na što posebno ukazuje prisustvo noževa, prstenja, zlatnika itd.” (ovo potvrđuju i nalazi istraživanja što ih je proveo dr Marinko Oluić 1983. godine najsuvremenijim metodama daljinskih snimanja i sumiranjem svih dotadašnjih rezultata iskapanja na području Jasenovca – nalaz objavljen u publikaciji VGI).

Jedna od njezinih najvećih zasluga jeste istraživanje vezano za kardinala Alojzija Stepinca i pobijanje nepravednih i lažnih optužbi koje su desetljećima konstruirane protiv njega i cijele Katoličke crkve u Hrvata. Dobro poznavajući prilike u kojima se sve to odvijalo, a upućena i u odnose u samoj židovskoj zajednici, ona sustavno, na logičan i uvjerljiv način objašnjava brojne zakulisne igre kojima se i danas sprječava iznošenje pune istine.

Interesi pojedinaca i skupina (bilo da je riječ o onima iz Izraela, Beograda, Židovske općine u Zagrebu ili kojeg drugog mjesta) kojima je cilj zadržati postojeće stanje i osigurati daljnji monopol na istinu, još uvijek su nažalost toliko jaki, da istina teško prodire do javnosti.

Razbiti ustaljene predrasude i stereotipe koji su već dobili oblike mitova i dogmi, nije lak posao. Pa ipak ima onih koji se odlučuju na taj trnoviti hod po mukama.

Istina o (sada već blaženiku) kardinalu Alojziju Stepincu, ovih se godina ipak probija, poput tračka svijetla iz tmine. To ne mogu spriječiti više niti oni koji su već nekoliko puta u centru Yad Vashem opstruirali i odbacili prijedlog da ga se proglasi Pravednikom među narodima, (iako za to postoje više nego opravdani razlozi). Njihovo posljednje objašnjenje svodi se na tvrdnju da „nije podastrt dovoljan broj dokaza koji bi govorili u prilog tomu, kako je u vrijeme kada je spašavao Židove nadbiskup Stepinac bio u smrtnoj opasnosti“!?

Hrvatski je narod teško optužen i oklevetan, ali se s time nikako ne smijemo pomiriti. Koliko god put prema istini bio mukotrpan, nema nam druge nego nastaviti njime.

Možda je u tom kontekstu najbolje završiti riječima blagopokojnog kardinala Katoličke crkve u Hrvata, prečasnog Franje Kuharića, koji je i sam prošao tešku golgotu progona od strane komunističkog totalitarnog režima nepopustljivo i neumorno se zalažući za istinu. Evo jednoga navoda iz knjige Ljubice Štefan (Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999., str. 39.):

 „’Radilo se (rekao je 1991. kardinal Kuharić – op. Lj.Š.) o Stepinčevom rodoljublju i suprotstavljanju klevetama o genocidnosti hrvatskog naroda protiv kojega se i danas vodi žestoka borba. Kad vidimo nasrtaje na naš mir i slobodu, kao da nam hoće reći: nemate pravo na svoju povijest, svoj identitet, svoj teritorij, svoju domovinu, ni na svoj jezik i postojanje. Demokracija je otvorila vrata povijesnoj istini (pa zato kardinal ističe potrebu pisati u nas – op. Lj. Š.) knjige o kardinalu Stepincu u istinskoj objektivnosti, tako da sadašnji i budući naraštaji mogu imati istinit uvid u njegovo vrijeme i u njegov život i djelovanje’.“ (istaknuo: Z.P.)

Na budućim istraživačima je da nastave tamo gdje je stala ova hrabra i časna žena koja je u slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj umrla u bijedi i siromaštvu, na sramotu svih nas.

Pokoj joj vječno i nek je Bog nagradi za sva dobra što ih je za života učinila.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

SRBI MANTRAJU O „GENOCIDU“, A U ZADNJIH 100 GODINA DRASTIČNO SU POVEĆALI BROJNOST I PROŠIRILI TERITORIJ

Objavljeno

- datum

(https://sr.wikipedia.org/wiki/Кнежевина_Србија)

Srpski političari i intelektualci su u većini (uz časne izuzetke), skloni izvrtanju istine, odnosno, sposobni gledati čovjeku u oči (ili što je još gore: u kameru) i bezočno lagati. Nije novovjeki „Otac nacije“ Dobrica Ćosić tek onako iz trbuha i napamet izrekao onu poznatu pohvalu laži (kad ju je promovirao u srpsku nacionalnu vrlinu prvoga reda), nalazeći u njoj moćno oružje za ostvarivanje „nacionalnog interesa“.

Glavna osobitost prevladavajućeg mentaliteta srpske „nacionalno svjesne“ javnosti (ili beogradske čaršije kao njezine avangarde) jeste upravo laž kao ubojito sredstvo propagande. I to je u prošlosti donosilo ploda i davalo rezultate. Zato se oni tih laži i propagande ne odriču.

I zato Aleksandar Vučić i njegova garnitura nastavljaju istim putem. Među njima ćete naći rijetko koga a da se neće pohvaliti kaki su mu „ustaše u Jasenovcu pobile rodbinu“ (barem njih 8,9, ako ne i više) i naravno, ta „rodbina ubijena od ustaša“ većinom se nalazi na lažnim popisima „jasenovačkih žrtava“ što ga je skrojila tvornica laži u Beogradu (tzv. Muzej žrtava genocida) predvođena bolesnikom Milanom Bulajićem i drugim krivotvoriteljima – a čije su krivotvorine od njih preuzeli gospoda iz JUSP Jasenovac i putem mrežnog internet popisa poturili ih javnosti kao „istinu“.

Kad Srbi mogu izmišljenog lika iz mašte (koji nikad nije postojao) „Vukašina Mandrapu“ staviti na popis žrtava Jasenovca i proglasiti svecem svoje crkve (kao „Svetog Velikomučenika Jasenovačkog“), onda se doista ničemu više ne treba čuditi.

Nije li to vrhunac izopačenosti ljudskog uma i patologija pred kojom razuman čovjek ostaje u nevjerici? Nepostojeći „Vukašin Mandrapa“ postao je mit „srpskog stradanja u Jasenovcu“, a plod je isključivo bolesne mašte sarajevskog neuropsihijatra i komunističkog aparatčika dr Nede Zeca koji ga je lansirao u javnost 1970. godine (dakle, punih 25 godina nakon svršetka rata i 27 godina poslije njegovog „mučeništva“ u Jasenovcu koje se nikad nije dogodilo – i za što nitko živ ne zna osim njega, dr Nede Zeca). Za tu prljavu umobolnu propagandu iskoristio je Glasilo Spomen-područja Jasenovac, god. I, br.1, od 4.VII. 1970, u kojemu prvi put objavljuje svoju prljavu izmišljotinu. I nitko se ne pita što se s „Mandrapom“ i njegovom „mukom“ čekalo više od 25 godina i otkud da se „ustaški koljač Žile Friganović“ iz čista mira „ispovjedi“ baš Srbinu Zecu, kojega se potom pušta živog i zdravog iz Jasenovca, da bi se ovaj poslije četvrt stoljeća najednom „sjetio“ ove epizode i zavaljao grudu za nastanak još jednog srpskog mita!?

Kod naših istočnih susjeda je, dakle, sve moguće (kao u Harry Potteru), pa i to da ih je sve više što ih se više „istrebljuje“.

Promotrimo li stvarno stanje srpskih teritorija i nacije u zadnjih 100 godina, dobivamo sliku koja je u najmanju ruku u radikalnoj opreci s teorijama o „kontinuiranom genocidu nad Srbima“, „ostatku zaklanog naroda“ i „Jasenovcu kao najvećem srpskom gradu pod zemljom“.

Njihova vlastita statistika jasno dokazuje kako besramno lažu da su bili izvrgnuti istrebljenju – naprotiv, oni su planirali i djelomično provodili to nad drugim narodima, od 1904. godine nadalje (nad Makedoncima, Albancima, Crnogorcima, muslimanima, Hrvatima) za što postoje nepobitni dokazi.

Od kad su međunarodno priznati kao „Kneževina Srbija“ (1878. godine na Berlinskom kongresu), u 117 godina (do 1995. i Daytonskog sporazuma), Srbi su svoj državni teritorij više nego udvostručili jer su ga povećali s 48.303 km2 na 112.908. čkm („uža“ Srbija 55.968  + Vojvodina 21.506 + Kosovo 10.908 + „republika srpska“ 24.526 čkm).

U Kneževini Srbiji 1874. godine bilo je 1.353.890 stanovnika, danas ih u Srbiji s Vojvodinom (bez Kosova) ima ukupno (popis iz 2011. godine)  7.186.862. Dodamo li „republiku srpsku“ (koja ima 1.440.000 stanovnika – po popisu iz 2010. godine), dobivamo brojku od 8.626.862 stanovnika.

Na kraju dolazimo do zaključka da su Srbi od priznanja državnosti 1878.  do danas (ugrubo promatrano) na području Jugoslavije svoj teritorij uvećali za 120%, a stanovništvo za preko 600%!

U samo 70 godina (promatrajući popis iz 1921. godine u odnosu na onaj iz 1991.), broj Srba na području Jugoslavije porastao je za fantastičnih 86,17% (ili s 4.580.775 na 8.528.047! (Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.).

Pratimo li broj Srba po republikama i pokrajinama, taj je trend također uočljiv.

U razdoblju od 1921. do 1991. godine, njihov je broj u „užoj Srbiji“ (odnosno, Srbiji bez pokrajina) povećan je za preko 100%  (s 2.531.321, na 5.081.766).

Broj Srba u promatranom razdoblju, drastično je rastao i u gotovo svim  ostalim  republikama i pokrajinama (u Bosni i Hercegovini za 65%, u Crnoj Gori za čak 963%, u Vojvodini za 122%, u Makedoniji za 251%, u Sloveniji za 715%, na Kosovu za 235%), a smanjen je samo u Hrvatskoj, i to za skromnih 1,5% – što u apsolutnom broju iznosi samo 9.218, unatoč ratu i masovnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske u vrijeme od režima organizirane kolonizacije u Vojvodinu, budući da su Srbi činili 80% od preko 260.000 kolonista a veliki dio njih bio je s područja Like, Banije, Korduna i sjeverne Dalmacije). (Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, isto).

Pri svemu tomu, treba imati u vidu, da je prosječna stopa (demografskog) rasta srpskog stanovništva u tih 70 godina bila minimalna ili negativna (kao i kod svih drugih naroda u Jugoslaviji – osim Albanaca, muslimana i Roma) i da je ona kod Srba ispod prosjeka Jugoslavije za promatrano razdoblje, pa stoga sve priče vezane za naprijed spomenute tvrdnje srpske historiografije o enormnim ratnim gubicima srpskog naroda postaju uistinu bespredmetne.

„Ustaški pogrom i genocid nad Srbima“ je, kako vidimo najobičnija propagandna laž, smišljena kako bi se pod krinkom „žrtve“ lakše ostvarila njihova ekspanzija koja je na djelu od kad su promolili nos iz Beogradskog pašaluka (početkom XIX stoljeća).

Srpske žrtve Prvoga svjetskog rata su udvostručene a što se Drugoga svjetskog rata tiče, tu su bili još radikalniji. Stoga nije čudno da su u stalnom nesporazumu i raskoraku s vlastitom statistikom i da ih poslije svakoga rata ima najmanje milijun „viška“ (u odnosu na prikazane žrtve).

„Ostatak zaklanog naroda“ – kako mnogi srpski radikali vole nazivati svoj narod, u samo 70 godina gotovo je udvostručio svoj korpus, a i dalje tvrdi kako su „ustaše poklale stotine hiljada“, pa čak i „milion, milion i po ili dva milijuna Srba“ (kako im se kad zalomi).

No, da vidimo kako stoji stvar s Hrvatima koji su optuženi da su „počinili genocid nad Srbima“ (1941-45.).

Hrvata je u Kraljevini Jugoslaviji 1921. godine bilo 23,5% od ukupnog stanovništva (ili u apsolutnom broju 2.816.454), a 1991. godine 19,7% (u apsolutnom broju 4.636.700). U tom razdoblju, broj Hrvata se povećao u apsolutnom broju za 1.820.246, ili u postotku za 64,62%.

Dakle, „počinitelji genocida“ (Hrvati) svoj su korpus u tih 70 godina povećali za 64,62%, a „žrtve genocida“ Srbi za 86,17%.

Razlika u korist „žrtava genocida“ je, 21,55%, što nikako nije zanemarivo, jer riječ je o brojci od oko 1.200.000 osoba.

Ovim podacima skoro da i nije potrebno bilo što dodati, jer govore sami za sebe.

Narod koji doživi „pogrom“, „istrebljenje“ ili „genocid“ ne može imati takvu demografsku ekspanziju.

Naši istočni susjedi se, međutim, sreću s jednom drugom pošasti.

Trend napuštanja Srbije uzima u posljednjih 30-ak godina sve više maha. Računa se da je ovu zemlju od predratnog razdoblja do sada napustilo oko 1.500.000 stanovnika, od čega najveći broj Srba (i to vitalne populacije), pa ih u samoj Srbiji (s Vojvodinom, bez Kosova) danas ima ispod 6 milijuna (5.854.855).

Prošle godine (2017.) srbijanski je Republički zavod za statistiku objavio porazne podatke, po kojima se u promatranom razdoblju od 10 godina (2006-20016.) broj stanovnika Republike Srbije smanjio ukupno za 385.000 (ili 38.500 godišnje) i to zbog negativne stope prirodnog priraštaja.

Prije nepunih pet godina dr Latinka Perović izazvala je sablazan u srpskoj javnosti zbog svoje izjave kako će Srbi nestati nastave li voditi ratove za teritorije i uništavati vlastitu biološku supstancu (jer džava koja ima u prosjeku svakih 11 godina rat – kao Srbi u XX stoljeću – nema budućnosti).

Govoreći o perspektivama za europski put Srbije i mogućnostima prevladavanja „istorijske svesti“ koja je izraz anakronizma i velikodržavnih ideja iz prošlosti, ona kaže:

“Mislim da su šanse minimalne, ali mora da postoji napor, pre svega intelektualni napor koji želi da da odgovor na pitanje koje zvuči jednostavno – gde smo to mi. I samo posle toga možemo da postavimo pitanje kako smo stigli dovde i kako možemo da se izbavimo odavde”. (Vidi: http://www.tacno.net/novosti/latinka-perovic-srbi-i-srbija-ce-nestati/; istaknuo: Z.P.)

Čini se da će ipak prije bijela kuga i bijeg mladih iz gospodarski uništene i zaostale Srbije učiniti svoje (vezano za daljnje planove teritorijalne ekspanzije od koje naši susjedi ne odustaju ni po cijenu svjetskog rata), nego će se njihove političke, crkvene i intelektualne elite dozvati pameti.

Na matrici velikosrpske ideologije čija je srž osvajanje tuđih zemalja odgojeni su brojni srpski naraštaji i tu mitomaniju, megalomaniju i bolesnu anakronu svijest nije lako potisnuti.

Dok biračko tijelo bira na vlast vučiće, daćiće, vuline, nikoliće i slične njima, nade nema.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

NEMA DOKAZA DA SU USTAŠE U JASENOVCU VRŠILI MASOVNA SMAKNUĆA

Objavljeno

- datum

Od kraja Drugoga svjetskog rata (1945.) do danas na području ustaškog logora Jasenovac (lokaliteti: Gradina, Jablanac, Uštice, Mlaka, Dubica, Granik, Krapje, Stara Gradiška) NISU PRONAĐENI NIKAKVI DOKAZI o postojanju bilo kakvih „masovnih grobnica ustaških žrtava“.

Tu leži odgovor na pitanje zašto su se sva dosadašnja istraživanja (iskopavanja, snimanja i sondiranja terena) pomno krila od javnosti i svrstavala u strogo čuvane državne tajne, a dobiveni nalazi trpali u sefove i zaključavali.

Budući da se kao amater-istraživač dugi niz godina bavim ovom temom, prije godinu i pol dana (nakon što sam na internetu slučajno pronašao materijala objavljen u Zborniku radova Vojnogeografskog instituta br. 10; Beograd, 2001.; Vidi: OVDJE), a u kojemu je citiran dio izvješća s rezultatima multidisciplinarnog istraživanja „logorskog kompleksa Jasenovac“ od ukupno 206 četvornih kilometara što ga je proveo dr Marinko Oluić sa svojim timom (1983. godine), odlučio sam stupiti u kontakt s njime. Razmijenili smo nekoliko mail poruka. Gospodin Oluić mi je ljubazno zahvalio na tomu što sam mu proslijedio dio citiranog izvješća (koje, kako sam kaže „nikad nije dobio“) i pritom potvrdio autentičnost onoga što je u njemu navedeno, bez ikakvih primjedbi na sadržaj citata.

Pozvao sam ga na kavu, ali, očito nije bio raspoložen razgovarati o Jasenovcu (ne znam iz kojih razloga), pa se na taj poziv oglušio. I tako je naša komunikacija završila.

Budući da je dr Marinko Oluić (koliko znam) jedan od najvećih živućih stručnjaka na području daljinskih snimanja u Hrvatskoj (a možda i šire), da je to njegovo istraživanje (koliko znam) bilo jedino takve vrste (multidisciplinarno) koje je objedinilo sve nalaze i rezultate dotadašnjih istraživanja na prostoru Jasenovca, te da je njegov tim poduzeo i daljnje detaljne pretrage terena i to uz pomoć tada (1983. godine) najsuvremenijih metoda snimanja (uključujući i pankromatsko i snimanje infracrvenim zrakama), te da je kao autor osobno potvrdio autentičnost dijela citiranog izvješća o nalazima, odlučio sam objaviti podatke do kojih sam došao, uvjeren da su vjerodostojni i da mogu doprinijeti konačnom utvrđivanje istine vezano za ovo bolno pitanje koje Hrvatsku teško opterećuje već više od 50 godina.

U pokušaju rasvjetljavanja nekih okolnosti koje barem dijelom objašnjavaju što se sve i kako poduzimalo u istraživanjima vezano za pronalaženje lokacija mogućih grobišta na području jasenovačkog logorskog kompleksa i eventualnog utvrđivanja broja žrtava, nikako se ne može zaobići ono što je poduzimala JNA, odnosno, njezin Vojnogeografski institut, i to (od 1957. godine nadalje) uz korištenje najsuvremenije opreme i metoda za daljinska geološka snimanja (od običnih aerofotogrametrijskih, do pankromatskih, georadarskih i snimanja infracrvenim zrakama).

Zna se kakvu je moć u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji imala JNA (koja je uživala status „sedme republike“) i ona je ta istraživanja (kao i bilo koje druge aktivnosti) mogla provoditi bez ikakvih ograničenja i prethodnih konzultacija s republičkim političkim vodstvima, pa tako i onim u SR Hrvatskoj. K tomu treba imati u vidu da je vojska bila moćan instrument politike koja je stvarala antihrvatske mitove počevši od Jasenovca i Jadovna nadalje i da je logistički provodila sve ono što je nalagao partijski vrh. Uostalom, njezina kompletna kadrovska struktura (od najnižih do najviših razina) bila je u isto vrijeme u članstvu KPJ/SKJ, a JNA je imala i posebnu svoju partijsku organizaciju (Organizacija saveza komunista u JNA) – sasvim nalik režimima u kojima su na vlasti bile vojne hunte.

U već spomenutom Zborniku radova br. 10, Vojnogeografskog instituta (Beograd, 2001.), na str. 77-94. objavljen je specijalistički rad (UDK:355.292.001.5”1941/1945”:571.96) pod nazivom: „Interdisciplinarno istraživanje masovnih stratišta sistema ustaških logora Jasenovac“, autora Jasmina Babića (kapetana „JNA“) u kojemu ovaj nastoji sistematizirati sve do tada poduzete mjere vezano za istraživanje masovnih grobišta na lokacijama Jasenovca, Stare Gradiške i Donje Gradine (odnosno, na lokalitetima koji su spadali u tzv. sistem jasenovačkih ustaških logora).

Na str. 82-83. ovog rada,  kapetan Babić nabraja sva dotadašnja snimanja načinjena od strane „JNA“ i drugih institucija u razdoblju od 1945. do 1983. godine:

  1.  1945. godine izvršeno je prvo panoramsko aero-snimanje;
  2.  1946. godine JRV (Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo) snimalo je tok rijeke Save i područje od Krapja do Stare Gradiške;
  3.  1957. godine izvedeno je prvo fotogrametrijsko pankromatsko snimanje šireg područja logora Jasenovac od strane Zavoda za fotogrametriju iz Beograda;
  4.  1976. godine područje Jasenovca i Donje Gradine snimano je metodom infracrvene tehnike, što je proveo Geodetski zavod Slovenije iz Ljubljane.

U nastavku, kapetan Babić navodi:

„Od 1960. do 1990. VGI (Vojno-geografski institut – op. Z.P.) sukcesivno za potrebe dopune sadržaja topografske karte…u panhromatskoj tehnici snima i područje koje je nekada obuhvatao sistem ustaških logora genocida“,

i zatim dalje kaže:

„1983. godine, u organizaciji Spomen područja Jasenovac i Ina-Projekta iz Zagreba, VGI (Vojnogeografski institut – op. Z.P.) u kolor tehnici fotogrametrijski snima 206 km2 u zahvatu reke Save uzvodno od Krapja do Stare Gradiške. Negativi se danas nalaze u arhivi VGI.

(…) Po izvođenju fotogrametrijskog snimanja 1983. godine, Olujić na okruglom stolu održanom 21. aprila 1984. godine, izlaže rad u kome iznosi rezultate istraživanja do kojih je došao interpretacijom snimaka. Pored kolor snimaka iz 1983. na raspolaganju je imao i panhromatske snimke iz 1957. i infracrvene snimke iz 1976. godine.

Važniji rezultati njegovog rada su doslovno citirani. ‘Rezultat provjere bio je slijedeći: na četiri lokacije pronađene su ljudske kosti i lobanje, te razni predmeti kao što su: žlice, četkice za zube, novčanik, katanac, ženske ogrlice (rasute), ženske cipele i razni drugi predmeti. Sve je nađeno na dubini od 80 do 100 cm. Na jednoj od tih lokacija ustanovljeni su ostaci kreča.

Na lokaciji koja se nalazi u neposrednoj blizini označenog groblja u bivšem koncentracionom logoru pronađene su goveđe kosti. Prema usmenom saopćenju R. Trivunčića u vrijeme egzistiranja logora tu se nalazila kuhinja i mesnica, pa su u tu jamu bacane kosti životinja.

Na dvije lokacije, izvan bivšeg logora, terenskom provjerom nisu ustanovljeni ostaci koji bi ukazivali na postojanje grobnica.’ (Olujić, 1984.).“ (Vidi: http://www.vgi.mod.gov.rs/preuzmi/digitalna_biblioteka/zbornik_radova_2001.pdf; istaknuo: Z.P., stranica posjećena 14.10.2015.; izvršen prijepis s ćirilice na latinicu bez ikakvih izmjena teksta)

Toliko od kapetana Jasmina Babića koji piše „specijalistički rad“ o „ustaškom genocidu“ a od genocida ni traga.

Kad je riječ o prof. dr Marinku Oluiću, najprije treba istaknuti kako je čovjek spomenuto istraživanje odradio pošteno i profesionalno, ne podliježući nikakvim pritiscima i tako sačuvao i svoj znanstveni kredibilitet, ali i moralni i ljudski integritet.

Treba također znati da je u pitanju svjetski priznati stručnjak u oblasti daljinskih istraživanja i snimanja Zemljine kore, koji je diplomirao na studiju geologije PMF-a Sveučilišta u Zagrebu, a doktorsku disertaciju obranio 1973. godine na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu. Osim što je bio dugogodišnji profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (gdje je 25 godina na redovitom i post-diplomskom studiju držao nastavu iz kolegija Daljinska istraživanja u Geologiji), vodio je značajne znanstveno-istraživačke projekte (Institut za naftu, Industroprojket, Ina-Projekt), radio je u eksperimentalnim timovima OUN-a, EU, Japanske svemirske agencije za razvoj i primjenu satelitskih snimanja, jedan je od inicijatora znastvenog  Savjeta za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju u okviru HAZU, autor 6 stručnih knjiga, preko 130 znanstvenih članaka, jedan od najvećih svjetskih autoriteta na polju geologije i seizmologije, posebice vezano za daljinska snimanja i njihovu primjenu.

Ako bi bez previše teoretiziranja trebali izraziti rezultate svih do sada poznatih i spomenutih istraživanja provedenih na lokacijama koje spadaju u tzv. kompleks ustaškog logora Jasenovac (od 1945. do 1983. godine – uključujući i ovo koje je spomenuto posljednje a o čemu je dr Oluić govorio na okruglom stolu u Zagrebu travnja 1984.), mogli bismo mirne duše reći: nije pronađeno NIŠTA, jer, upravo NIČEGA od onoga što se tvrdilo od strane službenih komunističkih vlasti, njihovih instituta, organizacija i čitave vojske režimskih „naučnika“, istraživača, povjesničara, novinara i publicista TAMO NEMA.

Dakle, NEMA ČAK NI INDICIJA DA POSTOJE IKAKVE MASOVNE GROBNICE S USTAŠKIM ŽRTVAMA i pored toga što je (od 1945. nadalje) bilo poduzeto sve što je bilo moguće (od sondiranja terena – s više stotina sondi, frangmentarnih iskapanja – prema uputama navodnih „svjedoka ustaških zločina“, preko aerofotogrametrijskih i pankromatskih, do snimanja infracrvenim zrakama). Provedena georadarska snimanja (dubinsko skeniranje i snimanje tla radio valovima koje precizno utvrđuje što se nalazi u tlu ispod površine) na području Donje Gradine pokazala su da ni tamo masovnih grobnica nema.

To je jedina, prava i nepobitna istina!

Da su komunisti imali bilo što opipljivo što bi potvrđivalo njihove teze, može se zamisliti kakvu bi predstavu napravili od toga i kako bi mahali tim nalazima.

Podsjetimo: primijenjenim tehnikama snimanja (pankromatskim, snimanjem infracrvenim zrakama i georadarom) morala bi se otkriti sva pa i najmanja odstupanja u strukturi tla i postojanje bilo kakvih artificijelnih objekata ili artefakata ispod površine Zemlje, uključujući i ljudske kosti i predmete koji su pokopani uz njih.

Fantastične priče o „masovnim grobnicama ustaških žrtava“ od kojih su neke (čak) široke po 20 i više metara a duge stotinjak (!) najobičnija su laž i izmišljotina, kao i navodi o „stotinama tisuća pobijenih“ i „dečjim grobnicama“ s preko 20.000 žrtava i kad bi takvo što postojalo vrlo lako bi se moglo otkriti i bez ovako složenih postupaka i specijalnih daljinskih snimanja.

Čak i ove ljudske kosti i lubanje koji se spominju u izvješću dr Marinka Oluića (Babić ne navodi koliko ih je bilo – ili ne zna ili je broj premali u odnosu na njegova očekivanja?!), kao i predmeti pronađeni uz njih, ne govore u prilog tomu da je riječ o logorašima – nego prije o osobama koje su dovedene na to mjesto i odmah pobijene – tko su bili egzekutori, također je nepoznanica, jer na tim mjestima su nakon rata ubijali komunisti (i ovo je razlog da su nakon svakoga iskopavanja kosti odmah potom zatrpavane kako se ta istina ne bi otkrila). 

Izostavimo li opća mjesta u radu kapetana Babića koja se bave politizacijom Jasenovca, a ne znanstvenom analizom (jer on ovaj materijal piše vjerojatno zbog promaknuća u službi, pa u skladu s tim riječi „ustaški zločini genocida“, „sistem ustaških logora smrti“ i slične fraze mora koristiti htio ili ne), taj tekst upravo potvrđuje kako su neutemeljene i potpuno promašene bile sve dotadašnje procjene i tlapnje o desecima i stotinama tisuća „ustaških žrtava“.

Babić nigdje ne navodi mogući broj žrtava (pa niti okvirno, u smislu procjene – a piše „specijalistički rad“ na tu temu, što je u najmanju ruku vrlo zanimljiv pristup!?) i jedino što po tom pitanju poduzima jeste obračun s procjenama dr Tuđmana što ih ovaj iznosi u svojoj knjizi ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’.

Za jedan rad koji pretendira biti znanstveni pregled interdisciplinarnih istraživanja i njihovih rezultata na ovom polju kroz razdoblje dulje od 50 godina, to je prilično neozbiljno i neodgovorno.

Riječ „genocid“ se redovito rabi, ali nigdje ni jednoga dokaza!

Kapetan Babić nije imao petlje izreći istinu, a niti snage ponoviti stare laži o broju žrtava iz vojnih i drugih enciklopedija, jer ih sadržaj analize ovih istraživanja čini bespredmetnim – pa onda pronalazi solomonsko riješenje i prešućuje uopće se odrediti u tom smislu. Što se politikantske frazeologije i njezine primjene tiče, ona je prepisana iz vokabulara beogradskog krivotvoritelja Milana Bulajića, čiji radovi Babiću i jesu osnovna literatura.

Osim više puta ponovljenih tvrdnji o „sistematskom istrebljenju čitavih naroda“, „hrvatskim ustaškim logorima genocida“ – dakle, da ne bi bilo zabune, to u njegovoj interpretaciji nisu samo „ustaški“, nego i „hrvatski logori genocida“ – i napada na Tuđmana, kapetan Babić ne može sakriti svoje razočaranje činjenicom da NDH nije bila osuđena nakon rata kao „genocidna“ i „zločinačka tvorevina“ (kako od strane saveznika, i Međunarodnog vojnog suda za ratne zločine u Nurnbergu, tako i od pravosuđa Jugoslavije i njezinih republika, pa i same NR Hrvatske), kao i time što ustaški pokret nije „proglašen zločinačkom organizacijom“ (nego je samo suđeno pojedincima i skupinama za ratne zločine i zločine protiv civilnog stanovništva). Sve u svemu, on se u svome radu više bavi politiziranjem, propagandom i ideologijom nego znanošću, ponavljajući već otrcane fraze i prežvakane floskule, i tako pokušava prikriti i zabašuriti nepostojanje bilo kakvih dokaza o masovnim ustaškim zločinima, dok o „genocidu“ ili sustavnom ubijanju ljudi nema niti govora.

Istini za volju, manipulacije brojem žrtava (pa i one najradikalnije – od strane Srboljuba Živanovića, Radomira Bulatovića, Milana Bulajića, Velimira Terzića, Vladimira Dedijera, Antuna Miletića i drugih prljavih srpskih propagandista bez morala i skrupula), ne bi bile moguće, da ovi i slični nalazi nisu od samoga početka (od 1945. godine nadalje) bili pod embargom, kao najstrože čuvana državna tajna.

Pogledaju li se pažljivije sva dostupna izvješća o brojnim istraživanjima na području Jasenovca, Stare Gradiške i Donje Gradine (provođena od strane JNA i njezinog Vojnogeografskog instituta, angažiranih stručnih institucija, raznih skupina antropologa i SUBNOR-a, te istraživača pojedinaca), ne može se reći da se nije nastojalo istražiti područja za koja se tvrdilo da kriju masovne grobnice – ali ta su istraživanja poduzimana s isključivim ciljem dokazivanja tada već službenih, drastično preuveličanih  podataka o broju žrtava.

Budući da niti jedno od tih istraživanja ni približno nije potvrđivalo ono što su službeni izvori propagirali – dobiveni su rezultati jednostavno proglašeni državnom tajnom, skrivani i prešućivani, čime se samo pothranjivalo i jačalo već  stvoreni mit.

Dakle, dokaza o masovnim grobnicama s ustaškim žrtvama nema, a tko su žrtve u gornjim slojevima ispod površine na pojedinim lokacijama, (od kojih su neke kako je vidljivo i iz izvješća dr Marinka Oluića otkopane) i tko ih je pobio, to tek treba utvrditi.

Istraživač Roman Leljak nedavno je u medijima iznio kako je došao do originalnog dokumenta (iz Vojnog Arhiva u Beogradu) iz 1946. godine, u kojemu stoji kako je ukupan broj osoba koje su smrtno stradale u ustaškom logoru Jasenovac (dakle ne samo ubijeni, nego i oni koji su umrli od bolesti) točno 1.654. Dokument potječe iz fundusa Komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske, sastavnim je dijelom dokumentacije koja se koristila u svrhu naplate ratne reparacije od Njemačke, a jedan primjerak nalazi se i u sudskom spisu ustaškog dužnosnika Ljube Miloša (koji je 1948. godine osuđen od jugoslavenskih vlasti na smrt i pogubljen).

Od 1.654. do 700.000, milijun (ili čak i više) „ustaških žrtava“ u Jasenovcu!? Takvu perverziju može konstruirati samo srpsko-komunistička propaganda i ni jedna druga!

Jedan od besramnih pamfleta koji svojom drskošću prevazilazi čak i ono što je desetljećima smišljao i konstruirao Milan Bulajić sa svojom krivotvoriteljskom ekipom iz beogradskog „Muzeja žrtava genocida“, jeste onaj što ga je u Sarajevu 1990. godine (uoči samoga rata na području SFRJ, u sklopu ratno-huškačke kampanje) objavio sociolog dr Radomir Bulatović.

Njegov rad zvučnog naziva: „Koncentracioni logor Jasenovac, sa  posebnim osvrtom na Donju Gradinu. Istorijsko-sociološka i antropološka studija“ , vjerovali ili ne, sadrži podatak da je u ustaškom logoru Jasenovac ubijeno (ni više ni manje), nego točno 1.110.929 osoba, „pretežito Srba“ (?!), a ono što je u cijeloj priči najzanimljivije, jeste to što autor tvrdi kako je izračun „zasnovan na rezultatima antropoloških istraživanja na području logora Jasenovac“(što je naznačeno i u samom naslovu ovog „naučnog rada“, mada je jako dobro poznato da je do sada antropološki obrađen zanemarivo mali broj posmrtnih ostataka, u svakom slučaju ispod 200!). Bulatovićev izmišljeni broj „jasenovačkih žrtava“ veći je od ukupnog broja izravnih ratnih žrtava na području cijele Jugoslavije za gotovo  90.000 (?!) što je očiti dokaz o kakvom se „znanstveniku“ u ovom slučaju radi.

Kad su u pitanju bolesnici i patološki mrzitelji svega što je hrvatsko, nema onoga što je nemoguće.

Roman Leljak potvrdio je također kako je u istom arhivu u Beogradu došao do dokumenta potpisanog od Josipa Broza Tita osobno, 21. kolovoza 1948. godine, a riječ je o naredbi kojom on nalaže zatvaranje komunističkog logora Jasenovac, što znači da su ga komunisti koristili više od 3 godine nakon svršetka rata. Koliko su oni osoba pobili na tom mjestu i što se sve nalazi u gornjim slojevima (80-100 cm ispod površine Zemlje), ostaje da se vidi. Jedini siguran način utvrđivanja istine bio bi: PREKOPATI Jasenovac, što čuvari lažnog jasenovačkog mita izbjegavaju već više od 72 godine. Zašto, nije ni potrebno pitati, jer da nemaju debele razloge za to, ne bi krili istinu i služili se prozirnim lažima.

U svakom slučaju, danas imaju ozbiljnih razloga za paniku.

Jer, kula od karata se urušava, polako, ali sigurno i nepovratno, a njihove izopačene i zloćudne krivotvorine uz pomoć kojih su optužili čitav hrvatski narod izlaze na svjetlo dana.

Bilo je i vrijeme.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno