Connect with us

Društvo

Konačno: Aleksandar Stanković u potpunosti raskrinkan!

Objavljeno

- datum

 Voditelj emisije “Nedjeljom u dva” prvoga programa HRT-a – Aleksandar Stanković konačno je javno raskrinkan!    Lokalni srbijanski portal Jugmedija.rs iz grada Leskovca na krajnjem jugu Srbije objavio je kraći razgovor sa kontroverznim voditeljem političke emisije, koja je godinama intonirana antihrvatskim porukama usred Hrvatske – piše dopisnik hop.hr iz Beograda.

Dugo godina se u hrvatskoj javnosti nagađalo i pretpostavljalo koji su razlozi Stankovićeve otvorene mržnje prema svemu što ima hrvatski predznak i što je vezano za Domovinski rat, katoličku crkvu i osnutak hrvatske države. Sad je, napokon, odgovor stigao nakon čitanja Stankovićevog intervjua koji je dao srbijanskome portalu.

On je početkom jeseni gostovao u Leskovcu u povodu održavanja tamošnjega festivala Think thank town. Tom je prigodom upriličio i prezentaciju dviju svojih knjiga: “Aca i sto faca” i zbirke poezije “Igor Mandić na mjesecu”. Domaćini skupa su posebno istaknuli da imaju osobitu čast pozdraviti svoga zemljaka Srbijanca Acu, kako vele, najboljeg promotera Srbije usred Zagreba i Hrvatske, jer njegov pokojni otac, bivši časnik JNA Dobrosav potječe iz okolice Leskovca, točnije iz sela Stubla u općini Bojnik. U Leskovcu i danas živi Stankovićeva rođena sestra Slađana Simonović, s kojom je Aco, naravno, u stalnom kontaktu i često se posjećuju. Kao vojno lice, Stankovićev se otac zatekao na službi u vojvođanskom mjestu Bačka Topola, gdje se Stanković i rodio 1970. godine. Kako je zarana ostao bez oca koji je preminuo kad je Aleksandru bilo sedam godina, 1977. s majkom Hrvaticom, podrijetlom iz Zagorja, seli najprije u Karlovac, gdje okončava osnovnu školu 1985, kada seli u Zagreb i od tad je priča poznata. Posve slučajni žitelj Zagreba, koji nikad ne bi postao stanovnikom Hrvatske, da nije bilo iznenadne i prerane smrti njegova oca, jugosrbijanskog časnika tadašnje JNA, danas ispred kamera državne televizije u Hrvatskoj sije opaki otrov jugoslavenstva, u suštini nevješto prikrivene srbofilije.

Da je tako, stalno i sam svojim djelovanjem potvrđuje. U Leskovcu je posebno naglasio da mu je draga zbirka poezije njegovoga idola Igora Mandića, esejiste i kritičara općih društvenih tema od čijih se komentara svakom normalnom Hrvatu diže kosa na glavi. Stankovićev životni uzor Igor Mandić još u godinama prije izbijanja rata, tijekom sedamdesetih i osamdesetih, bio je čest gost beogradske i novosadske televizije. U tim javnim nastupima je najprostijim i najvulgarnijim riječima vrijeđao hrvatski narod, niječući čak i postojanje hrvatskoga naroda koji je Mandić nazivao imaginarnim i izmišljenim!? To je izazivalo buru oduševljenja kod pomahnitalie Srbadije koja ga je zbog takvih otvorenih antihrvatskih istupa redovito zvala u goste, ponajviše potkraj osamdesetih da bi Mandić kao formalni Hrvat takvim skandaloznim izjavama dodatno raspirivao antihrvatsko raspoloženje u Srbiji i opću histeriju prema cijeloj Hrvatskoj. Jer, Srbalji su Igora Mandića, idola Stankovićevog djetinjstva i mladosti i pozivali kao svoga mangupa ubačenog u hrvatske redove da kao etablirana i pozicionirana osoba u Hrvatskoj “vjerodostojno” objasni kako su Hrvati “oduvijek zlonamjerni prema Srbima.” Dodatni izljev obostrane ljubavi Igora Mandića i Srbijanaca nastajao je prilikom njegovog velikosrpskog terciranja za oko i uho Srbalja o “srpskoj Sparti Crnoj Gori koja se nikad ne smije kao “kolijevka srpstva odvojiti od Srbije, baš kao ni Kosovo, koje je, kako to umišlja Stankovićev ideološki otac Igor Mandić “srce i duša Srbije i ne smije nikad biti albansko.”

Eto, na kakvim je drogama još od malena Aleksandar Stanković. Sad se netko još čudi kada je i zašto obolio, a to datira od vremena kad još nije nosio frizuru Kodžaka i ispijao sa svojim Srbendama u Leskovcu litru konjaka. Nije zgoreg istaknuti i detalj da jugonostalgičar Stanković koji u jednom drugom intervjuu za beogradske medije napadno napominje “kako ga živciraju podjednako i Srbi i Hrvati”, ni tu izjavu kojom oba naroda trpa u isti koš, opet ništa slučajno ne poručuje. On se do kraja ne identificira ni sa Hrvatima, niti sa Srbima i to je jedan od rijetkih trenutaka iskrenosti tog ortodoksnog lažljivca. Zašto je to tako? Kraj Srbije iz koga je korijenom Stankovićev pokojni otac Dobrosav tek je 1878. godine priključen ostatku Srbije, dotadašnjem Beogradskom pašaluku. Poslije rusko – turskog rata 1876. u kome je Srbija stala na stranu Rusije, uspjela je zaposjesti i mjesta poput Niša, Leskovca, Vranja, Pirota, Prokuplja i Kuršumlije koji su do tada, kroz gotovo cijelu povijest bili bugarski i nastanjeni isključivo Bugarima.

Zbog toga San Stefanskim mirovnim ugovorom, znajući za ovu povijesnu istinu, srpska saveznica Rusija najprije prisiljava Srbiju da odstupi sa osvojenoga područja i vrati Bugarima ono što je njihovo stoljećima. Srbija to nije učinila, već je uz potporu europskih velikih sila isposlovala Berlinski kongres sljedeće 1878. gdje je legalizirala svoju otimačinu bugarskoga teritorija, što im Bugari do danas nisu zaboravili i oprostili. Srbijanska vlada i kralj Milan Obrenović, po zauzeću bugarskoga teritorija, koji danas čini otprilike petinu teritorija cijele uže Srbije, počeli su sustavnu srbizaciju okupiranog područja. Bugarsko pučanstvo koje je nosilo posvuda bugarska prezimena koja su završavala na ov ili na ev su preko noći državnim dekretom prisiljavali da dodaju nastavke ić, kako bi postali Srbi. Karakterističan je primjer Pirota, stoljećima bugarske karaule na sredokraći puta Sofija – Niš. Tamo su sve stanovnike tom metodom iz Bugara umjetno preveli u Srbe. Ipak, govor običnoga naroda ni danas 137 godina nakon tih događaja, nisu Srbijanci uspjeli izmijenti. Tamo se po selima oko svih spomenutih prijašnjih bugarskih mjesta govori mješavinom bugarskog i makedonskog jezika i ostatku Srbijanaca u slivu između Morave i Drine taj je ogvor posve nerazumljiv i stran, baš kao i vlaški, bolje reći rumunjski govori Timočke krajine na istoku Srbije. Taj teritorij su, također u devetnaestom stoljeću Srbi nasilno preoteli od rumunjske države i onda ga nasilno posrbili. I tamo i dan danas po selima, unatoč stoljetnom valu asimilacije, seljaci govore vlaškim jezikom, Srbijancima iz ostatka Šumadije i Pomoravlja, skroz nejasnim govorom.

Tako su eto, Srbijanci otimali kroz povijest područja ne samo od hrvatske države i hrvastkog naroda zapadno od Drine i zapadno od Dunava, nego i od svojih istočnih susjeda, a svakako i od Mađara na sjeveru kojima su krali Vojvodinu, oduvijek zvanu Južna Ugarska. Jedino su ih na jugu zaustavili Albanci na Kosovu i to je ono što Srbijancima bode oči, a odjek povijesnog i vječnog gubitka Kosova im još para uši. Prema tome, narečeni srbofil Aleksandar Aco Stanković, čija je postojbina u Stubli kod Bojnika, a u blizini Leskovca, je starinom posrbljeni Bugarin, jer je iz gore iznijetog i obrazloženog zorno kako su još njegov djed ili najdalje pradjed bili u tim čisto bugarskim krajevima, čistokrvni Bugari, koji su govorili bugarski jezik kojim se i danas priča u Sofiji, Plovdivu, ili na Crnome moru u Varni i Burgasu. Nekad Stanković u Stubli kraj Bojnika bijaše Stankov.

Ako mu već srbijanska B92 nije ponudila 2007. tako unosnu ponudu da svoj politički šund serijal “Nedjeljom U-DBA” preseli iz Zagreba u Beograd, mogli bi se u međuvremenu zainteresirati njegova prava braća Bugari da mu ponude emitiranje političkog “šou” prigrama na televiziji u Sofiji. Tamo bi Aco Stankov pronašao sebe i najzad bi se počeo do kraja nacionalno identificirati sa sredinom kojoj po djedovini i pripada. Ovako, ima krizu identiteta. Hrvatsku ne voli, ni sa Srbijom se nije do kraja srodio, premda svim silama to pokušava, a možda bi mogao probati sa Bugarima. Krv nije voda, a geni se prenose i do tisuću godina. Genetikom je Aleksandar Stanković, dokazano Bugarin.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda

Izvor: hop.hr

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

Hasanbegović: Salonski kvaziljevičari 24 sata na dan sjede na zagrebačkoj špici i ispijaju kave i troše novac od te “fašističke države” u kojoj žive

Objavljeno

- datum

Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture, inače novi član Kazališnog vijeća HNK, nakon što je bio na premijeri predstave redatelja Olivera Frljića “Šest likova traži autora”, kaže: “Ja sam došao, pogledao i nisam bio šokiran”.

“Ima tu možda elemenata i mazohizma, a ima i veze s mojom urođenom znatiželjom. Morao sam doći pogledati”, rekao je Hasanbegović, koji je u kontekstu predstave i onih koji su se tamo našli, spominjao “wannabe zvijezde i novu socijaldemokratsku haljinu s Burberry uzorkom Milanke Opačić”.

“Bilo mi je zanimljivo vidjeti me kako izgledam sa svinjskom glavom, kako me pričešćuje s kokainom biskup Mile Bogović …”, rekao je u razgovoru za RTL i dodao: “Ja sam došao, pogledao i nisam bio šokiran”.

Osvrnuo se i na to da sada sjedi u počasnoj loži HNK-a Zagreba, rekao je: “Spletom okolnosti moram biti u loži. U ložama nisam bio nikad u životu. Zanimljivo je gledati to ozračje uvijek istih lica te naše celebrity scene. Očigledno su preplaćeni na lože i na domjenak”.

O pojmu “kvaziljevičari” koje on sam stalno spominje, objasnio je, kako on smatra: “To su klišeji koji su izgubili bilo kakvo značenje. Kad sam govorio o tome, govorio sam o salonskim kvaziljevičarima koji 24 sata na dan sjede na zagrebačkoj špici i ispijaju kave i troše novac od te “fašističke države” u kojoj žive”.

Za sebe kaže da se ne prepoznaje kao desničar i poručuje: “Ja sam čovjek širokih shvaćanja. Riječ sloboda obilježava moje političko djelovanje”.

Što se tiče zagrebačkog HNK-a, kaže: “Sve što je dobro će se pozdraviti. HNK Zagreb je stožerna kulturna ustanova i kao takva mora imati podršku od države”, istaknuo je, a komentirao je i neprofitne medije: “Ono što se naziva neprofitni mediji i što su parapolitičke i paraideološke platforme i one se ne mogu financirati iz državnog proračuna. Nema više toga da se novac dijeli političkim dekretom”.

Na opasku da je fokusiran na ideološko – kulturno – medijski prostor, ali to nije najvažnija stvar, Hasanbegović je upozorio: “Taj prostor je jako važna stvar, naša stranka je utemeljena na jasno orijentiranim vrijednostima i načelima iza kojih stojimo, ali to nisu jedina pitanja. Medije najviše zanima ovo, ali ja vas pitam zašto onda postoje toliki otpori stanovitim promjenama?”

Što se pak tiče europarlamentarnih izbora, do njih je, kaže, još mnogo vremena, ali svaka ozbiljna stranka mora sudjelovati na svim parlamentarnim izborima, a što se tiče predsjedničkih – “o tome ću pričati kad to dođe na dnevni red. Mi ćemo iznijeti svoje stajalište i naši birači će znati što činiti” – donosi Hrvatska-danas.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

TKO JE ZAUSTAVIO ULAGANJE BOEINGA U HRVATSKU? I kako je zbog Kotromanovića i Vrdoljaka država izgubila milijarde eura

Objavljeno

- datum

 NEVJEROJATNO, SULUDO …    U Hrvatskoj se ponovno vodi besmislena i banalna rasprava oko nabave vojnih zrakoplova. Jedni smatraju da su zrakoplovi bespotrebni i skupi, dok drugi vjeruju kako pod hitno trebamo obnoviti i modernizirati vojno zrakoplovstvo. Naravno, nitko ne postavlja pitanje kako smo se doveli u situaciju da nemamo borbenu sposobnost braniti hrvatsko nebo, jer se avioni koji ispravno lete, mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Naša redakcija u posjedu je e-mailova o tajnim pregovorima Vlade s utjecajnim lobistom Matthewom Milletom.

Ovom prilikom, objavljujemo tek manji dio dostupnog materijala. Ti pregovori vođeni su tijekom 2013. i 2014. godine, dakle za vrijeme Vlade Zorana Milanovića. U jednom od mailova, Matthew Millet hrvatske partnere podsjeća na dogovor s tadašnjim ministrom obrane Antom Kotromanovićem. Millet tvrdi kako je Kotromanović obećao prodaju pet helikoptera češkoj CZE kompaniji iz Praga – donosi dnevno.hr.

Ovaj posao trebao je biti preduvjet dolaska Boeinga u Hrvatsku. U propali Zrakoplovno-tehnički centar, Boeing je imao namjere uložiti veliki kapital. Zadržali bi sve zaposlenike, ali ih i dodatno školovali te otvorili veliki broj novih radnim mjesta. Također, Hrvatska bi imala najmoderniji servisni centar zrakoplovstva u ovom dijelu Europe. Na žalost, ni ovaj projekt nikada nije realiziran. Iz nekog razloga, ministar Kotromanović ignorirao je navodni dogovor s Matthewom Milletom.

Gospodin Millet zastupao je i Cantor Fitzgerald, jednu od najmoćnijih američkih financijskih agencija koja je bila zainteresirana i za osiguranje kreditnih linija prema Agrokoru. Za hrvatsku Vladu, Millet je tada imao nekoliko ponuda velikih multinacionalih kompanija i o svemu je razgovarao s ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom. U načelu, Vrdoljak je oduševljeno pozvao Milleta da njegovi klijenti ulože u Hrvatsku, ali u praktičnom smislu, do realizacije posla nikada nije došlo. Čim bi trebalo dogovoriti konkretne detalje, Vrdoljak bi se ogradio i prebacio operativnu odgovornost na svoju zamjenicu Sabinu Škrtić. Škrtić nije imala ovlasti donijeti važne odluke, loše je vladala engleskim jezikom i vremenom je Millet potpuno izgubio strpljenje te bijesan napustio Hrvatsku.

Ne znam mogu li čitatelji dočarati kako ove situacije izgledaju u normalnom svijetu. U svakoj uređenoj državi, kada se pojave ozbiljni potencijalni ulagači u velike strateške projekte od nacionalnog interesa, odmah se osnivaju radne skupine koje svakodnevno surađuju s menadžmentom koji predstavlja investitora. Sabina Škrtić kasnije je završila u Prvom plinarskom društvu Pave Vujnovca. Zapravo, osim nevjerojatnog razvoja PPD-a, ništa bitno nije se dogodilo za vrijeme Vrdoljakovog vođenja Ministarstva gospodarstva.

Znalo se za slom Agrokora

Isto tako vrijedi napomenuti da je Franz Bucher, glavni direktor Cantor Fitzgeralda za Europu, pokazao izniman interes za posao kreditiranja i restrukturiranja Agrokora. Znači, već 2014. godine u svjetskim financijskim krugovima znalo se za budući kolaps koncerna Agrokor. Neke od tih ponuda išle su i preko nadležnih ministarstva Vlade Republike Hrvatske i opet, ne samo da nisu postignuti nikakvi konkretni dogovori, nego su potencijalni partneri i ulagači bijesni napustili Hrvatsku. Naši političari igraju neku čudnu igru. Na deklarativnoj razini zovu investitore da ulože u Hrvatsku, ali kada se ovi pojave, odjednom nastanu problemi. Pristojno ih prime, saslušaju i onda stvari stanu i ne miču se ni centimetra. Nema nikakvih pomaka.

I sada taj isti Ivan Vrdoljak, zbog kojeg je Hrvatska vjerojatno izgubila milijarde eura stranih investicija i tisuće novi radnih mjesta glavni je politički partner premijera Andreja Plenkovića. Brojne afere, od famoznih razdjelnika do bliskih veza s vlasnikom PPD-a Pavo Vujnovcem, ne treba valjda više ni spominjati. Vrdoljak je hodajuća metafora politike bez stvarnog sadržaja, s vrlo stvarnim poslovnim interesima u pozadini.

Ali vratimo se na priču o nabavi novih borbenih zrakoplova. Po svemu sudeći, Hrvatska, da je ne vode ovakvi političari, uz pomoć stranih stručnjaka, investitora i kompanija, mogla je praktički sama proizvoditi borbene zrakoplove i helikoptere te ih održavati i servisirati, oslanjajući se na svoju infrastrukturu. U jednom tekstu, nemoguće je sažeti sve grijehe pojedinog ministra, a kamoli čitavih Vlada. Poanta je u tome da se ništa bitno ne mijenja. Uhljebe i kriminalni oligarsi u političkim odijelima i dalje s ispruženom dlanom traže svoj postotak, reket ili proviziju. Pristali bi investitori i na takve ucjene kada red ne bi bio toliko dugačak. Od načelnika općina koji diže mještane na pobunu pa sve do samih ministara, svatko hoće svoj dio. Na kraju, tako su bezobrazni i oholi da ne dobiju ništa. Kako oni, tako ni Hrvatska u koju nitko donekle pošten i normalan više ne želi uložiti ni jedan cent svog kapitala.

Autor: Marin Vlahović/ izvor: ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ŠTERC: Hrabre odluke, poput islandskih…

Objavljeno

- datum

Negdje tamo u vremenima nakon oslobađanja Hrvatske i brzinskog, rezolutnog i munjevitog slamanja agresorske vojske različitog sastava i teških pregovora s predstavnicima brojnih europskih i svjetskih institucija, organizacija, udruga, zadruga i slično, jedan nam je njihov uvaženi i visoki predstavnik (inače Šveđanin u OESS-u) vrlo jednostavno odgovorio na još jednostavnije pitanje. Po kojem ste kriteriju birani u diplomaciju?

Primarni je kriterij ulaska u diplomaciju u našoj zemlji lojalnost prema njoj, a tek nakon toga slijede obrazovanje (znanje plus sposobnosti), poznavanje svjetskih jezika, stručnost, komunikacijske vještine, otvorenost, elementarna hrabrost, timski rad i slična atribucijska obilježja. Ostali su sudionici razgovora samo potvrdili kako je i u njihovim zemljama isto. Lojalnost prema zemlji koju predstavljaš bila nam je tada u postolujnim pobjedničkim vremenima standardan i neupitan dio dostojanstva prema sebi i drugima, podizan i dosegnut prvenstveno velikim ratnim žrtvama i oslobađanjem zemlje. Nisu današnji pritisci na Hrvatsku izvana i iznutra ništa bitno drukčiji nego postolujni, a pogotovo haaški, samo su sudionici svih razgovora s naše strane različiti.

Zapravo, pobjednička postolujna vremena bila su po snazi posebno vanjskih pritisaka, istina postavljanih uglavnom na temelju unutrašnjih gubitničkih formacija, i formalnih čak optužaba u Haagu puno teža. Hrvatskoj se tada izravno i neizravno iz diplomatskih krugova prijetilo uvođenjem sankcija ne prihvati li, zamislite, uvjete populacije koja je izravno činila ili pomagala postupcima i razumijevanjem agresiju na Hrvatsku. Ponekad smo imali osjećaj kako smo ponovno sami kao i na početku agresije, ali nismo bili nikad, pogotovo u „oftherecord” varijanti. Zato je tada trebalo znati, ili barem procijeniti i bez visokih formalnih političkih razina, koji su i kakvi interesi zemlje koju predstavljaš i imati hrabrosti podvući crtu ispod koje Hrvatska ne može ići. Kao uostalom i u ratu kad crtu nisu smjeli probiti.

Nemojte misliti kako i tada nije bilo pritisaka s naše diplomatske razine vezanih za ustupke suprotnoj strani, od ljudi koji su još uvijek tzv. karijerni hrvatski diplomati i bez imalo neugode čuvaju isključivo vlastite financijski i statusno unosne pozicije. Na žalost. Jasan, utemeljen, razložno obrazlagan i branjen, svaki je rezolutni stav uvijek u pravilu uvažavan i nitko ga nije dodatnim pritiscima imao potrebe prelaziti od predstavnika međunarodnih institucija, organizacija i slično. Poneki nam se put činilo kako veliko dio hrvatskih karijernih (zapravo karijerističkih) diplomata, ne posjeduje niti elementarnu lojalnost prema Hrvatskoj, a nismo bili sigurni niti koju zemlju predstavljaju. Ništa nas zato danas niti ne čudi svima vidljiva sterilnost hrvatske tzv. karijerne diplomacije spram ključnih pritisaka izvana prema Hrvatskoj, kad se susjedi zažele malo našeg mora, dijela kopna ili pak strateških točaka unutar nacionalnog ili državnog prostora.

Ponavljamo, lojalnost zemlji koju predstavljaš, obrazovanost, pismenost, intelektualne pretpostavke i elementarna hrabrost, osnova su razumijevanja hrvatskih interesa za koje   ne trebaš usmenu ili pismenu potvrdu političkog, koalicijskog, nedefiniranog osrednjeg ili pak nekog drugog nadređenog miljea, kako bi pokrio vlastite slabosti i očuvao poziciju isključivim partijskim, političkim ili osobnim bezkriterijskim biranjem. Pogotovo ako si ministar ili ministarka. Hijerarhijsko traženje stavova, odluka, misli i postupaka do samog vrha, odlika je upravo neuređenog, nestabilnog i strogo centriranog sustava, kojom se po osnovnoj logici djelovanja sužava prostor, gubi širina i brzina odlučivanja i u konačnici pokazuje velika slabost, nespremnost i nepripremljenost prema pritiscima. Dostojanstvo prema zemlji i puku kojeg predstavljaš u takvom modelu funkcioniranja i odlučivanja, ponajmanja je briga uglađenih pregovaračkih salona, kao uostalom i reakcije  istog tog puka u kojima se jasno vidi nezadovoljstvo, apatija, sumnja i razočaranje. Zato im se i odlazak u novo i nepoznato, čini većim izazovom, nego ostanak, protest i čekanje promjena. Terminalna faza dostojanstva ili samo novi oblik hrvatskog podaništva?

  • Standardne hrvatske božićne slike nisu zaobišle niti Hrvatsku naših dana. Prepuna Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava i zgusnuti protokolarni prvi redovi uvijek su služili kao potvrda pripadnosti i uvažavanja tradicijskih hrvatskih katoličkih vrijednosti. Makar samo formalno. Najveći hrvatski sveti blagdan niti ovaj put nisu imali hrabrosti, volje niti želje javno uvažiti koalicijski partneri recentne hrvatske stabilnosti, pokazujući time kako im do prevladavajućeg puka u Hrvatskoj – uopće nije stalo. Nasuprot tome razdraganost različitosti u ‘Westinu’, pa i prozivke upitnih po puno toga, prema onima kojih tamo nije bilo, ponovno su Hrvatskoj poslali sliku i poruku manjinske bahatosti, koja uvijek svjesno podiže tenzije nerazumijevanja hrvatskih identitetskih realnosti. Priznavanje samog sebe i podanički odnos hrvatskih vlasti prema tome, svaki je put novi iskorak prema – terminalnoj fazi.
  • Božićne pak slike uređenih zemalja izgledaju sasvim drukčije i mogle bi nam biti uzor. Kao uostalom i zemlja iz koje dolaze. Zemlja naše zahvale i velikog uvažavanja. „Nezaposlene osobe na Islandu primaju ‘božićne bonuse’ kao i svi drugi građani. Islandsko Ministarstvo za socijalni rad priopćilo je da će nezaposlene osobe, koje su registrirane na zavodima za zapošljavanje, dobiti božićne bonuse u prosincu u iznosu od 65.162 kruna, odnosno 530 eura. Osobe s više djece će dobiti 4 posto veće bonuse u odnosu na ostale nezaposlene“. (N1, 16.12. 2017.).

Tako to rade oni koji razumiju ljude oko sebe i njihove potrebe. A Hrvatska? Otuđena po puno toga, slavi proračunski suficit: „U petak smo zaključili riznicu i platili sve uneseno u sustav. Godina 2017. je bila povijesno uspješna… možemo reći da smo u odnosu na originalni plan 5 milijardi ostvarili bolji rezultat… Posebno treba spomenuti, kada se sve zbroji u državni proračun, proračun opće države u 2017. je bio u suficitu” (Direktno, 01.01.2018.). I…?

Jeste li se uopće u suficitu sjetili istih kao i Island, ili možda svih blokiranih i ovršenih kojima ste istodobno uskratili isplatu božićnice potpisanim i odaslanim dekretom kako ne bi pritom oštetili banke, fondove i slično? Mogli ste, barem, za Božić osjetiti druge izvan postojećeg „sistemskog” svijeta kojem pripadate. Mogli ste najaviti i formiranje posebnog fonda za otkup dugova hrvatskih građana i postupno ga pretvoriti u investicijski fond kako bi zaštitili i ljude i njihove domove… Mogli ste…, ali niste! Uostalom, prava je porezna  reforma uvijek vezana za smanjivanje poreza za koje svi u Hrvatskoj znaju kako opterećuju i gospodarstvo i ulagače i stanovništvo. Usput, dostojanstvo se populacije koju vodite brani hrabrim odlukama, poput islandskih.

  • Znanstvenici, kao najamna i apologetska radna snaga političkog sustava, otužna je slika hrvatske stvarnosti, kojom se mladima koji pokušavaju ostati jasno poručuje kako i oni koji bi trebali imati jasan i znanstveno utemeljen stav, saginju glavu pred političkim diktatom stranačke hijerarhije i poslušnosti. Tko će ostati ako i mi koji postavljamo zakonitosti i logiku djelovanja u svojim predmetnim djelatnostima, nismo u stanju iza njih stati, već samo pionirski stajati dok su usmjerene kamere iza nedodirljivosti stranačkih čelnika? Još su nam uvijek pred očima slike ministra i državnog tajnika pridošlih u politički sustav s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kada svom snagom i silinom brane postupke istog tog sustava, niti sami ne vjerujući u ono što izgovaraju… Dostojanstvo znanstvenika prenijeti na studente dok istodobno poslušno stojite iza osoba kojima su znanost i znanstvena logika daleka obala (ne mislim pritom na pravu i neponovljivu ‘Daleku obalu’ i Bana), postaje problem koji odlazeći ne žele više gledati. Zato evo malo i Njih:

„Ja bih ugledao sunce kad bih ugledao nju

ja bih imao ljepotu da je pored mene tu

ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj

mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”. 

  • Saginjanje glave pod pritiscima izvana bez rezolutnih odgovora formalnog političkog sustava, ostavlja trag nemoći u hrvatskoj javnosti i pomalo osjećaj povlačenja i nebrige za mišljenja, osjećaje i stavove. Posljedice su vidljive u odgovorima prilikom anketiranja i intervjuiranja na pitanje: Zašto želite otići iz Hrvatske? Nisu to više prevladavajući odgovori vezani za ekonomska pitanja – zaposlenost, visinu primanja i slično, nego za način upravljanja Hrvatskom, povjerenje u politički sustav, neizvjesnu budućnost u Hrvatskoj, itd. Odgovor je dužnosnika s druge strane na sve to isti. Nemojte naše postupke gledati tamnim pogledom, nego pokušajte razumjeti. Inače će vam sve objasniti momak koji „konta”.

Zapravo nam je svima lijepo. Svima koji slijede i gledaju u Sunce.
Nasuprot s osmijehom prihvaćanih vanjskih pritisaka, prema unutra treba biti čvrst prema svima, a posebno onima koji nas ne razumiju i žele nekakve promjene na bolje. Kakve promjene, kad je dobro s nama. Spremnost na unutrašnju kontrolu i rezolutnost postupanja unutar stranaka ili Hrvatske, samo je odraz formiranja stranačkih kasti i vojski za koje važi vojna hijerarhija, lako prenosiva i na ukupnu populaciju. Sve suprotno u odnosu na vanjsko djelovanje, kao potvrda isključivog čuvanja Hrvatske za sebe.

  • Vodeće stranke u svom nazivu imaju i nominalno demokratsku atribuciju, koja bi trebala podrazumijevati širinu okvirnih političkih stavova, javnu ili barem unutarstranačku raspravu o ključnim problemima suvremene Hrvatske, uvažavanje mišljenja stranačkih intelektualaca i uopće akademske zajednice, naviknutost na misaone različitosti i puno još toga. Ne, nema toga, već se stranački problem svodi na to, kontrolira li predsjednik cijelu stranku ili ne. Kakva apsolutna kontrola stranke i slični postupci u demokratskim strankama i navika sukladno tome kontrole cijelog društva? Zato i imamo razinu podaništva koja je sustavno razorila gotovo sve vrijednosti u društvu i usmjerila mlade prema van.
  • Dostojanstvo i briga prema drugima izvan stranačja? Nepoznata kategorija!
    Kontrola stranke i pojedinaca u njima, ostavljanje dojma u javnosti, vlastiti izbor kadrova, usmjeravanje energije prema političkom suparniku, negiranje logičkih zakonitosti i cijeli još spektar nepotrebnog djelovanja i gubljenja snage i vremena, ne ostavljaju baš puno mogućnosti sagledavanja i razumijevanja najvažnije problematike danas u Hrvatskoj. Još manje odlučivanja. Sasvim je sporedno što Hrvatska demografski nestaje, dok smo mi stabilni sa svojima.
  • Hrvatski interesi? Izgubljeni negdje „na putu prema dole”, kako nam pjevaju veliki ‘Pipsi’ iz Utrine i Zapruđa:

Na putu prema dole

Mornari ti mašu

Žene te vole

Na putu prema dole

Jedino što trebaš više nemaš…

Autor: Stjepan Šterc/izvor: ovdje

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno