Connect with us

Društvo

Kompromis s antifa – bez kompromisa s braniteljima

Objavljeno

- datum

Plenkovićeva izjava o prosvjedima ide u trenutku dok njegova vlada hapsi hrvatske ratne veterane.

„Postići ćemo kompromis, reforma obrazovanja ide dalje i učinit ću sve da ta tema više ne iznosi prosvjed na ulice. Mislim da je to krajnje nepotrebno i nelogično jer se oko toga svi slažemo” izjavio je predsjednik vlade Plenković u Dnevniku HRT-a.

Malo koja rečenica u dosadašnjoj političkoj karijeri Andreja Plenkovića tako zorno, jasno i precizno odslikava supstancu njegovoga političkog pojma „stabilnost“, njegovoga pojma „mainstream“, njegove kadrovske politike, njegovoga odguravanja iz fokusa javnosti tzv. identitetskih politika, prvenstveno u ministarstvu kulture i obrazovanja i znanosti, zbog kojih pod svaku cijenu i želi izbjeći opstanak tih sporenja u javnome fokusu.

Vrlo upozoravajuća Plenkovićeva izjava?

Malo što tako točno odslikava njegovo kadroviranje na HRT-u i u HINA-i, ali i baca posebno, vrlo,vrlo upozoravajuće svijetlo na stvarne namjere njegovih politika prema braniteljima.

To ćemo detaljno elaborirati u razradi takve politike – stabilnosti i nekonfliktnosti.

Svi prosvjedi antifa udruga su žestoko antagonizirani protiv gotovo svakoga elementa hrvatskog nacionalnog identiteta, hrvatske tradicije, baštine, hrvatskih simbola, svi su izrazito neskloni simbolici i baštini oslobodilačkog domovinskog rata, njegovim protagonistima, junacima ali i žrtvama, svi su izrazito skloni simbolici i ostavštini bivšega jugoslavenskoga komunističkoga režima, te danas svim mogućim zahtjevima globalističkih lijevo-liberalnih organizacija s dubokim udarima na samu antropološku i civilizacijsku esenciju čovjeka.

Naime, prilično je dugo poznato da su prosvjedni potencijali antifa nevladinog sektora na lakom okidaču zbog majčinskog odnosa državnih politika, da je to dobro organizirana struktura, sa stotinama skupo plaćenih profesionalaca koji raspolažu vrtoglavim iznosima i izvrsnom međunarodnom strukturiranošću, prvenstveno u okviru tzv. europskog mainstreama, koji je odavno premrežio ne samo europske nevladine federacije, nego i prema objavljenim provaljenim podatcima iz Sorošovoga Otvorenoga društva, na posredan ili neposredan način drži na uzici i oko tristo zastupnika Europskoga parlamenta među kojima sve navodne liberale i ljevičare iz Hrvatske, te nebrojene, neidentificirane administrativne skupine u samim vijećima i administrativno- paradržavnim tijelima Europske unije.

Na taj način se multiplicira antifa prosvjedni potencijal, pogotovo za nekoga tko silno i egzistencijalno drži do politika europskoga mainstreama, kao Plenković.

HRT kao stožerna točka te parastrukture

Te skupine su do sada više puta dokazale da u Hrvatskoj raspolažu vrhunskom infrastrukturom, umreženošću s medijima, a iako je dolaskom Zlatka Hasanbegovića na čelo ministarstva kulture i ukidanjem povjerenstva za financiranje tzv. neprofitnih, a sve redom antifa i lijevo-liberalnih globalističkih paramedija i oglasnika, pozornost usmjerena na skupinu od pedesetak takvih navodnih medija, činjenica je da je već godinama ključni instrument u rukama te strukture – HRT.

Tu leži prosvjedni okidač i garancija lakoga propagandnoga aktiviranja prosvjednoga potencijala, a najbolji pokazatelj takvoga ponašanja je bilo propagandno najavljivanja prosvjednog skupa GOOD inicijative uz pedesetak antifa udruga nazad dva mjeseca na Tomislavcu u Zagrebu, koji je HRT uredno tri-četiri dana najavljivao s preciznim uputama o svemu što se planira raditi.

Koga zanima, ili tko je zaboravio neka pogleda informativne emisije, „Hrvatsku u živo“, a pogotovo javljanje reportera iz dopisništava tijekom događanja.

Banalnije propagande je teško moguće zamisliti.

Ono što naime svatko tko hoće organizirati bilo kakvu akciju, bilo kakav prosvjed, inicijativu, peticiju, bilo što, mora platiti, angažirati velike ljudske i svake druge resurse, pri čemu je nedostatak svih tih resursa golemoj većini nezadovoljnika u Hrvatskoj realna zaprjeka u iskazivanju svojih civilnih prosvjeda i nezadovoljstava, profesionalnim antifama je osigurala – država. Skupine od stotinjak profesionalaca u više od stotinu i pedeset udruga, koje su kadrovski potpuno isprepletene pri čemu se isti ljudi nalaze na svim popisima utemeljitelja, članova izvršnih i nadzornih organa i tijela, samo u različitim ulogama, imaju na dlanu. Tako ćete recimo opskurnu pojavu koja se odaziva na Bojana Genov, naći u emisiji HRT o ženskim pravima gdje promiče pobačaj kao ženstvenost i hvali se prijateljicom koja je uradila šest abortusa uz nijemoga voditelja emisije, Genov ćete sresti na prosvjednom skupu za otoke zbog državnih koncesija, ali ćete na nju nabasati i u Srbu gdje u ime prava žena i ženske mreže – veliča pokolj nad hrvatskim narodom.

Državni resursi za parapolitičko usmjeravanje državne politike prosvjedima

Besplatno i moćno reklamiranje ali i informacijsko varanje, pri čemu se naročito manipulativno koristi tako emitirana i prikazana moć i navodna važnost tih struktura, s obzirom na to da HRT služi kao manje više jedini službeni izbor informacija stotinama tisuća mahom starijih ljudi koji se ne koriste internetom i alternativnim izvorima informacija; silan je alat u rukama te strukture.

HRT ističem prvenstveno i u ovome kontekstu, jer je ovih dana bilo podosta javne prašine zbog teških novinarskih, uredničkih i koncepcijskih propusta, zbog kojih bi se kad se već Plenković boji prosvjeda konačno trebao zamisliti jer je u ovakvoj atmosferi potrebna šibica za nekontrolirani požar upravo pred tom medijskom institucijom; jer upravo ta televizija služi kao razglasni propagandni zvučnik putem svojih mnogobrojnih emisija s višestruko kompromitiranim urednicima i novinarima koji se i ne trude više skrivati svoju propagandističku i aktivističku ulogu, tim prosvjednim potencijalima i skupinama.

Ne pada im na pamet da bi se to moglo vratiti kao bumerang!

Sve razlike nestaju pred jedinstvenim ciljem – slabljenjem Hrvatske

Bitno je naglasiti ovdje da su baš svi njihovi prosvjedi, a tu govorim da ne bi bilo zabune o grupaciji tzv. antifa udruga, vrlo uniformni, svi su žestoko antagonizirani protiv gotovo svakoga elementa hrvatskog nacionalnog identiteta, hrvatske tradicije, baštine, hrvatskih simbola, svi su izrazito neskloni simbolici i baštini oslobodilačkog domovinskog rata, njegovim protagonistima, junacima ali i žrtvama, svi su izrazito skloni simbolici i ostavštini bivšega jugoslavenskoga komunističkoga režima, te danas svim mogućim zahtjevima globalističkih lijevo-liberalnih organizacija s dubokim udarima na samu antropološku i civilizacijsku esenciju čovjeka.

Ukratko, opredijeljeni su svemu što na bilo koji način može oslabiti temeljni identitetski karakter hrvatskoga naroda i njegove državnosti, makar se pojedinačne aktivnosti tih grupacija u nekim elementima programski i sadržajno izravno suprotstavljale jedan drugoj!

Sve ih, i jedino, ujedinjuje slabljenje Hrvatske.

Tu izuzetka nema.

Takva koordiniranost i usklađenost ciljeva, te medijska uniformnost u pretežitim medijima, pogotovo na HRT-u bi svakoga normalnoga u zemlji moralo odavno jako zabrinjavati.

Ali, gledajući aktualne politike, stječe se sasvim suprotan dojam.

Uznemirujući kontekst Plenkovićeve poruke

Plenković je rečenicu iz uvoda izgovorio u tijeku dubinskih rasprava o samim esencijalnim pitanjima hrvatske budućnosti, pri čemu se očito vidi da je odlučan sa svojim stranačkim apologetima prevariti još jednom, i to strateški, hrvatski narod i usprkos glupastim i utoliko uvredljivim i bezobraznim objašnjenjima Dubravke Šuica, nametnuti neprirodan, nakazan i neznanstven genderizam u Hrvatskoj; izgovorio je svoju riješenost spriječiti prosvjede kompromisima usprkos dubinskim neslaganjima oko strategije obrazovanja i znanosti, te pogotvo oko izrade novoga obrazovnoga uputnika, koga su antife nazvale – kurikulumom, iako je i u toj formi ispravnije reći – kurikul.

Ni Plenkoviću, ni medijima pod državnom kontrolom sakrivenim pod idiotsku platformu navodnih javnih servisa, ne pada na pamet ni pomisliti postaviti pitanje – o kakvim to vi crnim strategijama obrazovanja govorite kad nemamo kao država i zemlja nikakve sveukupne strategije razvoja, usklađene, jasne, precizno definirane i vrednovane, nemamo pojma kakav to primjerice proizvod hoćemo ponuditi svijetu, a stvaramo navodno znanje za njegovu proizvodnju!?

Zaboga zar je to pitanje toliko složeno postaviti?

Zašto je Plenković istakao strah od, očito, antifa prosvjeda i u kojemu kontekstu?

Nužnost lomljenja kralježnice narodu

Prije svega, jer pod svaku cijenu želi javno zatvoriti svaku raspravu i polemiku oko dubinskih identitetskih politika. Tako se može nesmetano nastaviti esencijalno preusmjeravanje Hrvatske, modifikacija nacionalnoga identiteta, stvaranja idealne podloge za vječnost oligarhijskog i virtualnog mainstreama i zadržavanja postojećega poretka pozicija moći u zemlji, koji se najsnažnije ciljano usmjerava na kulturu i obrazovanje radi generiranja stalne reprodukcije invalidnoga društvenoga duha i strateškoga opstanka aktualnih struktura moći.

Zbog toga Plenković i njegovi apologeti toliko inzistiraju na gospodarskim pitanjima i statistikama, ističući ih, kao zapravo jedini smisao postojanja hrvatske države.

Traumatiziranom narodu je to uz medijsku potporu gore spomenutoga HRT-a i ostatka kontroliranih medija relativno lako prodati.

A totalno je pogrješno.

Plenkovićeva izjava o prosvjedima ide u trenutku dok njegova vlada hapsi hrvatske ratne veterane koji se ne mogu, a i kako bi zaboga, odreći svojih ratnih obilježja pod kojima su umirali i obranili ovu zemlju i narod od srpske agresije, u trenutku dok se protiv Marka Perkovića Thompsona pokreće istraga zbog, kako su to nazvali u izjavi za HINA-u iz policije – isticanja neprimjerenih simbola, tekstova, slika ili crteža, kao i izvođenja ili reproduciranje pjesama, skladbi ili tekstova koji remete javni red i mir.

Svakoga koga je Marko Perković Thompson uznemirio svojim koncertom u Slunju jednostavno – Hrvatska mora strateški držati uznemirenim!

Baš svakoga.

Marko Ljubić/Projekt Velebit

Komentari

Komentari

Društvo

GUŽVA OKO KNJIGE Višnje Starešine: Kako je KOS upravljao procesima pred Haaškim sudom?

Objavljeno

- datum

Knjiga “Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškoga suda”, autorice novinarke i publicistkinje Višnje Starešine, predstavljana je u ponedjeljak u Zagrebu, u izdanju AvidMedie i Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Autorica u knjizi nastoji, kako i sam naslov kaže, dati završni račun i prikazati rezultate rada Haaškog suda te je knjiga svojevrsni vodič kroz politički motivirane optužnice, montirane procese i nepravedne presude Haaškog suda, istaknuto je na predstavljanju knjige u prepunoj dvorani Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Također, kroz analizu suđenja s kojih je kao novinarka izvještavala, te presuda kao i sjećanja sudionika, publicistkinja Starešina prikazuje Haaški sud kao arenu za djelovanje obavještajnih službi koje su preko njega vodile ‘rat poslije rata’, ocijenjeno je.

“To je knjiga o Haaškom sudu i rezultatima toga suda za hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali ona istodobno otvara i dublju dimenziju vezanu za način funkcioniranja bivše Jugoslavije i struktura koje su nastavile djelovati i nakon raspada SFRJ, koje su bile vrlo aktivne i na haaškim procesima i koje očito i dalje imaju jasne političke ciljeve”, rekao je govoreći o knjizi HDZ-ov saborski zastupnik Davor Ivo Stier.

Zagreb, 12.12.2017. – Predstavljanje knjige Višnje Starešine “Hrvatski pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda”.Na fotografiji Davor Ivo Stier,povjesničar Robin Harris, Višnja Starešina,rektor HKS-a Željko Tanjić.
foto HINA/ Admir BULJUBAŠIĆ/ abu

“Svjedoci smo kako i 2017. godine postoje pokušaji da se Hrvatsku denuncira kao fašističku, a Domovinski rat prikaže kao građanski rat. To redovito čine čelnici Republike Srbije, ali su ti glasovi postali javni i vrlo glasni i u Hrvatskoj, pogotovo nakon posljednje presude Haaškog suda. Štoviše, bilo kakvo javno protivljenje takvim kvalifikacijama o fašizaciji Hrvatske i građanskog rata snažno se medijski osuđuje kao retrogradno, nacionalističko, a u tim se optužbama sve češće koristi i optužba za klerofašizam, omiljena sintagma iz prošlog sustava koja je očito ponovno u trendu”, istaknuo je Stier.

Dodaje kako, gledajući formalno, KOS (Kontraobavještajna služba bivše JNA) više ne postoji, no zato je njegov posljednji šef general Aleksandar Vasiljević, jedan od ključnih protagonista ove knjige koji je, među ostalim, 1991. potpisao odluku o osnivanju logora u Srbiji za ratne zarobljenike te imao jednu od ključnih uloga tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću.

U prikazu rada Haaškog suda Starešina ide u srž stvari, izbjegavajući klišee koji su prisutni kako kod onih koji opravdavaju rad suda tako i kod onih koji ga osporavaju. Ako bih u jednoj rečenici morao sažeti smisao ove knjige rekao bih da ona rasvjetljuje što ti klišei zamagljuju. Autorica tako demantira kliše o učinkovitom sudu koji je podigao optužnice protiv 161 osobe s različitih strana, jer dokazuje kako nisu suđeni, a čak ni procesuirani oni najodgovorniji za rat i ratne zločine u Hrvatskoj i BiH”, zaključio je Stier.

Ocijenio je također da nakon posljednje presude šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata “ponovno na vidjelo dolazi i pitanje djelovanja ili nedjelovanja Hrvatske kao države”.

Knjiga, ističe Stier, “pokazuje nedostatak sustava u odnosu Republike Hrvatske prema Haaškom sudu, nedostatak državne politike nakon predsjednika Franje Tuđmana i na razne blokade na koje su naišli oni koji su pokušali vratiti takvu politiku, barem u nekoj formi”.

Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić naglasio je kako je knjiga napisana iz pera novinarke, publicistkinje te scenaristice i redateljice dokumentarnih filmova, koja je puno više od toga i koja već godinama traga za istinom o događanjima u novijoj hrvatskoj povijesti, posebice u Domovinskom ratu.

“U tome je hrabra, neumorna, jasna, argumentirana i rekao bih iznimno oštroumna”, ocijenio je.

“Višnji Starešini, koja nije povjesničar po zvanju, ne mogu promaknuti bitni elementi koji omogućavaju pronalazak ključa koji otvara prava vrata razumijevanja naše stvarnosti… Sve podatke koje znamo i koji su nam dostupni, autorica slaže u mozaik. Ne radi se tu o nikakvoj teoriji zavjere i jeftinom publicističkom triku, nego o ozbiljnom istraživanju koje pred nas stavlja mnoge očite činjenice koje mnogi nisu htjeli, a i danas ne žele vidjeti ili još gore, koje mnogi žele zataškati i učiniti da ih prekrije prašina”, rekao je Tanjić.

Autorica Višnja Starešina kazala je na predstavljanju kako joj se prilikom pisanja knjige stalno “ukazivala ‘ptica KOS’ koju nikako nije mogla izbjeći”- kada je, među ostalim, pokušavala pronaći odgovore na pitanja “kako je ‘ptica KOS’ upravljala procesima pred Haaškim sudom i koliko je bila presudna, zašto su optužnice pisane kao da ih je pisao vojni tužitelj JNA, ili zašto je posljednja presuda suda izgledala kao da ju je donio vojni sud bivše JNA po boljševičkom pravu kolektivizirane krivnje”.

Naglasila je kako je posljednjih 3000 znakova uvršteno u knjigu nakon posljednje presude Haaškog suda, 29. studenoga, koja je obilježila rad tog suda kao i samoubojstvo generala Praljka prilikom izricanja osuđujuće presude u haškoj sudnici.

“Sve se to ne bi moglo dogoditi da su hrvatske institucije funkcionirale kao institucije jedne suvremene države, da ova ‘ptica’ u njih nije ugrađivana od početka i da u njima ne blokira procese do današnjeg dana, te tim procesima gura Hrvatsku u jugoslavenske okvire ili dopušta drugima da je ondje odvuku, pa i preko suđenja za ratne zločine. Ne ukloni li se ta ‘ptica’ iz sustava i ne počne li hrvatsko državno vodstvo pitanje suđenja za ratne zločine – čija se arena sada seli u BiH – tretirati kao prvorazredno političko i sigurnosno pitanje, neugodna će iznenađenja tek uslijediti”, zaključno je istaknula Višnja Starešina.

O knjizi je govorio i britanski povjesničar Robin Harris, a na predstavljanju je, uz veliko broj predstavnika hrvatskoga javnog života, bio i potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević, dr. Željka Markić, Davorka Budimir i brojni drugi.

 
Izvor: Hina/hk

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

DONOSIMO DOKUMENTE: Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine

Objavljeno

- datum

Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine.

DOKUMENTI!

Izvor: Službena stranica Romana Leljaka

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Praljak je isprao presumpciju grijeha naroda koju mu je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac…”

Objavljeno

- datum

Svim tim crvenim, zelenim i žutim, pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete nas zaustaviti, niste ni prije. 

Urednica mi je dala zadatak. “Napiši osvrt na komemoraciju u Lisinskom. Ti si Hercegovac, ti nisi bio tamo samo na radnom zadatku”, rekla je. Nisam siguran da ću pronaći riječi kojima bi mogao opisati ono što sam osjećao tada jer Slobodan Praljak nije samo veliki general. On je prije svega ljudina, simbol slobodnog Hrvata u BiH. On je ono što bi mnogi od nas htjeli biti. Rekao je jedan prijatelj: “Praljak je posljednji aristokrat, renesansni ratnik. Pjesnik, filozof. Čovjek koji danas ratuje jer mora, sutra neprijatelju daje ruku pomirenja i pomoći jer želi”.

No, ono što me iznenadilo na komemoraciji bili su pogledi generala. Iz djetinjstva ostala mi je slika hrvatskih generala kao mrkih, namrgođenih osoba. Ne znam, takav bi general trebao biti.

Na komemoraciji generali su sjedili jedan uz drugog. Svi s osmjehom i suzama u očima. I nije to bio osmijeh, kako je zlobno primijetio jedan kolega, jer su u središtu pozornosti opet.

Kao da generali ne bi u središte medijske pozornosti mogli s puno manje troška i truda doći. Sjetimo se samo admirala Loše i njegove nespretne izjave u našem portalu  i kakvu je medijsku pozornost dobila. Ma kako nepotrebno po mom mišljenju bila.

Ne. bio je to osmijeh zbog pobjede. Još jedne nevjerojatne i velike pobjede koju su ponovno ostvarili ti sada, neka se ne naljute, starci, umirovljenici.  Njihove su pobjede razlog zbog kojih danas živimo svoj na svome, a koje takvi zlobnici vole ponižavati i ponižavaju jer liječe svoje sitne frustracije i jed koji nose sa sobom.

Kao i neki političari koji su jedva dočekali moment da mogu po televizijama i medijima oduzimati odličja osobama zbog kojih danas imaju priliku sjediti u Hrvatskom saboru. Ponizuju jer sami nisu htjeli izvršiti građansku i domoljubnu dužnost kad su mogli. Ali kao što Anto Kovačević voli često kazati: “puno više političara i novinara je izgubilo Jugoslaviju, nego dobilo Hrvatsku”.

U jednom trenutku, sad uopće ni ne znam kojem, počeo sam plakat na komemoraciji. Je li govorio Sopta ili Vitez, ne znam. Nije to bio toliko plač koliko par suza. Nisam odgojen da plačem u javnosti. I nije to bilo iz tuge, te suze su istekle onaj dan kad je Praljak uzeo sebi život. Bilo je to iz, kako je general Šiljeg rekao, a u nedostatku mojih riječi koristim njegove, zbog osjećaja uzvišenosti.

Da, komemoracija je bila uzvišena jer je simbol pobjede čina jednog čovjeka koji je žrtvovao svoj život kako bi nevinost jednog naroda živjela.

Svojom žrtvom Praljak je isprao presumpciju grijeha jednog naroda koju nam je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac.Taj klatež, što o pravdi blebeće koji za korist tuđu laže, kleveće.”

Kojeg nam je nametnuo i još pokušava nametnuti nekakav madrac koji bi htio postati mudrac i njima slični sitni ljudi koji poradi osjećaja superiornosti kojeg bezrazložno imaju, žele nametati istine i pravde za nešto što su jedino na televiziji gledali.

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu” je rečenica koju treba ponavljati svim tim pogancima, madracima, zlobnicima, koji ne znaju koji i koliki prkos je narodu Herceg Bosne, iz kojeg je potekao i Praljak, omogućio preživljavanje stoljećima u neprijateljskom okruženju.

Zahvaljujući tom prkosu izrasli smo na kamenu i prehranili se korovom. I onda kad smo tisućljetni san, kojeg su nam babe i majke mlijekom prenijele dosanjali, da živimo slobodni u svojoj domovini, na svom kamenu, napokon i doživjeli, našle su se sitne duše, još sitniji ljudi, frustrirani, nesposobni osjetiti pripadnost i sreću zbog te pripadnosti, taj san nam pokušavaju sada oduzet.

Njima je ta rečenica oduzela sve. Jer tom rečenicom i tim činom njima je oduzeta ta njihova lažna superiornost, a nama koji ostajemo, upalila je zaspalu vatru da se borimo jače. Da stanemo jedan uz drugog više. Praljak je napravio čin kojeg su stari Rimljani ‘devotio’. Kad je vojska bila umorna i kada je posustajala na bojnom polju zapovjednik bi se oprostio od vojnika i prijatelja i naoružan bi se bacio u najveću bitku pokušavši vratiti vojnicima hrabrost i samopouzdanje. 

E pa s tim osjećajima, isprepletenim, ponosno i nepokolebljivo izašao je jedan Hercegovac iz te dvorane. Sa suzom u oku i nadom na srcu kako će jednog dana doći slobodan na svoje.

A onima koji su pokušali i pokušavaju, tim crvenim, zelenim i žutim modernim pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete, niste ni prije. 

Autor  Marijan Opačak/direktno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.