Connect with us

Društvo

Komisijski otpis NDH je sramotna budalaština pete kolone

Objavljeno

- datum

 ZA DOM I DOMOVINU    Kada u nekoj zemlji vlakovi ne kasne, znate da vladaju fašisti. U tom smislu podnošljiv je i antifašizam. Civilizacijski gledano, prihvatljivo je jedino ne biti fašist. Sve drugo je zadrtost i prikriveni oblik fašizma.

U pristupnim pregovorima Srbije za ulazak u EU blokirali smo poglavlje o kulturi, koje je na svoj način besmisleno. Jer, ipak je ovo Region. Srbija je svjetski fenomen. Vlakovi kasne, a fašizam je srpska i srbijanska nacionalna tradicija. U Srbiji je fašizacija zapravo nemoguća, jer je Srbija uvijek bila fašistička. Aco Vučić drsko je nazvao Joe Bidena i upozorio ga da Srbiju svi moraju uvažavati, jer je teorijski i praktično u Ruskoj Federaciji. E onda, dragi moj Aco, ne možete u Uniju i NATO. Zašto ne, bre bedni Bidni? Slovenija je i u Ruskoj Federaciji i u Europskoj Uniji. Biden je nakon toga kratko nazvao Andreja Plenkovića, koji je u tom razgovoru prvi put čuo da je Hrvatska blokirala pristupne pregovore Srbije. Nije lako.

>> PREKINUTI PREGOVORI EU I SRBIJE zbog srbske kupovine MIG-ova i ustupanja baze u Nišu Rusima 

Mislite da je Plenković slabije informiran jer ne odlučuje o bilo čemu? Ne, naš premijer je zauzet, zapravo više obuzet osnivanjem srednjevjekovnog povjerenstva za preocjenu antičkog pozdrava “Za dom spremni”. To je direktan dokaz da ovu zemlju već 25 godina vode poremećene osobe. Umišljaju da su iznad NDH. A iznad NDH je samo glavni Kreator, dragi Bog. Infekcija kolektivne krivnje zahvatila je i neke novinare na glasu po objektivnosti, pa je morbidni Marinko Jurasić izjavio kako HOS-ov natpis “Za dom spremni” u Jasenovcu ima morbidno značenje, da asocira na masovne užase, ne baš njega osobno, ali tu neke.  Kost u grlu je HOS-ovo bezobrazno suprotstavljanje agresiji na RH i BiH, za spas doma i Domovine. Kao novinar, Jurasić bi morao prepoznati da je problem prvenstveno lingvistički. Tek nakon toga pozdrav “Za dom” možemo promatrati na simboličkoj razini, odnosno kao konkretnu značajku hrvatskog identiteta. Protiv pozdrava “Za dom spremni” oglasili su se i “kriminalci iz Ustavnog suda”. Kada bilo koga u ovoj zemlji prepoznate kao kriminalca, drugi dan postaje nedodirljivi antifašist. Možemo reći da je Vlaho Orepić preko noći pretvorio ustavne suce u gorljive antifašiste. Tako su neki dan Ivan Vrdoljak i Vesna Pusić u Hrvatskom saboru prozvani da su krimainalci, da su u državu i javna poduzeća nagurali članove HNS-a, pa su šefovi HNS-a naglo pojačali svoju antifašističku supstancu. Pusić je davno izjavila da je stranačko zapošljavanje u redu, jer ne želi glumatati sa “javnim” natječajima, a evo je neki dan antifašistički dohvatila šarafciger i skida HOS-ovu spomen ploču niže Spomen područja područja Jasenovac. Moj tata je Židov! Dobro, bio je Židov, ali Pavelićev. Vrdoljak je žestoko istupio u Hrvatskom saboru protiv prebrojavanja Srba, što može poslužiti kao direktan dokaz da HNS instalira Srbe na rukovodeće položaje. Navodno je Vrdoljak skinuo svoju smrdljivu cipelu i njome mlatio po govornici uzvikujući da Kuba nije američka i da HNS svoje instalacije neće povući. 

Drvo zaklanja šumu 

Kako god okrenete, hrvatski koncept doma i Domovine ostaje nasuprot srpskoj i srbijanskoj agresiji i Otadžbini. Mnogi su Hrvati postali beskućnici, jer je dom bio utočište i u NDH. Jasenovac je na svoj način ostao okupiran i pretvoren u srbijansko veleposlanstvo, pa Srbija ima pravo tamo nametati četnička pravila. I još je fašistička paradržava Republika Srpska poklopila susjednu Gradinu, gdje su srbijanski geolozi pronašli dodatno masovno stratište za Srbe. Nema ostataka ubijenih žrtava, jer su ih ustaše bacali u Savu. Tako su stotine tisuća srpskih tjelesa završavala u rijeci, čineći famozni jasenovački Most patnje. Naravno da je izbila poplava i da su tjelesa srpskih staraca plivala okolo, po Gradini i sve do Banja Luke. Prirodna posljedica svega bio je tifus, koji je opet doveo do toga da tifusari slično premoste Neretvu, pa je tako drug Tito pobegao mrskim Nemcima. Duše mrtvih uznemiravaju Hrvate u okolici Jasenovca, kojima je Bog kao kaznu poslao industrijsko zagađenje iz okruženja Gradine. Da je Hitler bio mudriji, u susjedstvu svojih logora gradio bi ruske rafinerije nafte. Znamo da je paradržavna Republika Srpska uspostavljena na konkretno provedenoj osveti, koju zli jezici zovu etničkim čišćenjem. Problem je tih nesretnih državnopravnih temelja, ali i nije, jer je i Republika Srpska već prilikom svog osnivanja ušla u Rusku Federaciju. Lijepa naša i njihova tako je ostala topli otok i toplo more u ledenoj sibirskoj Rusiji. 

Milorad Pupovac, profesionalni Srbin u Hrvatskoj i navodno profesor neke lingvističke discipline, bolje rečeno lingvističke razularenosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zabrinut je da se u RH “prijeti nekome tko brani antifašizam”. Od kada su se antifašisti tako branili. Ako je zaista antifašist, neka Pupovac dohvati tandžaru i postavi zasjedu za nekog hrvatskog vojnika. Vidite, pletenice djevojčica koje su antifašisti ugušili u Hudoj jami zapravo su pokazatelj kako daleko ide žrtva iskrenih antifašista, koji za višu ideju spremno žrtvuju hrvatsku mladost. Naravno da su svi Srbi umrli u razdoblju 1941-45. bili ubijeni, a samo je Hrvatima “antifašistička” pometnja donijela i drugačije umiranje, ono zbog gladi, bolesti i nedostatka lijekova. Moje dvije sestrice otišle su u temparaturi. Lokalni partijski predator spremno je ušetao u naš dom i u tom vremenu gladi hladno oduzeo preostale točkice. Nekoliko partijskih tečajeva, i kreten je dogurao do suca. Tako smo pravosuđe 90-tih preuzeli. Moja pokojna majka pokopala je petero svoje djece. Ubijen je samo Damir, u Njemačkoj. Usprkos svemu tome i gorim sudbinama od takve, danas premijer SRH/RH ima potrebu komisijski provjeriti i karakter komunističke represije, kao i velikosrpske komunističke diktature.

>> Simbole na razini identiteta moramo zadržati

Posebno me smeta antifašistički cirkus u svezi mučki smaknute Aleksandre Zec, koja je stradala kao svjedok mafijaškog ubojstva, sve u svezi mafijaške kontrole zagrebačkih tržnica. Za potrebe obmanjivanja policije, zvjerski je usmrćena i bačena u grabu, u kvarnom pokušaju da se zločin iz koristoljublja prikaže kao seksualno i nacionalističko nasilje. Labrador je reagirao pod svojom poznatom krilaticom “Za Otadžbinu spremni” i sve propagandno podigao na razinu napada na srpsku manjinu u Hrvatskoj, što je bila velika usluga naručiteljima ubojstva. Protuhrvatska propaganda to pojedinačno ubojstvo diže na razinu etničkog čišćenja Srba, jer u protivnom ispada da su Hrvati tijekom Domovinskog rata ubijali samo srpske starice. Jeste li se ikada zapitali zašto Hrvati ubijaju samo najstarije Srbe? Javlja se dojam da Hrvati nisu ubijali Srbe, nego su svoje starce i starice ubijali baš Srbi, oni labradorovci koji su Hrvatima podvaljivali ratne zločine, ali nisu imali srca ubijati srpske curice, pa su fašistički ubijali i pacijente psihijatrijskih ustanova svih uzrasta. Nije to bilo etničko čišćenje, nego fašističko čišćenje vlastite rase.   

Naravno da nije prihvatljivo niti mafijaško ubojstvo, posebno kada je kolateralna žrtva dijete, ali se ipak ne može usporediti sa čak 400 zlostavljane i ubijene djece tijekom agresije na RH i BiH, na razini etničkog čišćenja usmjerenog protiv katolika i muslimana. Ovo je prilično poremećen Region. Kao, ubijanje hrvatske djece posve je normalna pojava. Isti orjunaši i otadžbinski predatori traže da se preimenuje Domovinski rat, iako se tako nije zvao rat u NDH. Kako preimenovati NDH? Moje je mišljenje da trebamo koristiti prihvatljiv naziv Hrvatska do Drine. Eto, svakih 50 godina orjunaši i četnici ubijaju i siluju na stotine hrvatskih djevojčica, ali o tome trebamo šutjeti, jer je u protivnom  teško podignuti jedan mafijaški obračun na razinu masovnog zločina od strane Hrvata, pa je onda teško prezentirati koliko Hrvati mrze Srbe. A to je jako potrebno da Hrvati zaista ne počnu mrziti Srbe. A Hrvati najviše mrze Srbe baš zbog toga. Moja je poruka Ustavnom sudu da su ubojstvo Mihajla Zeca naručili oni isti kriminalci koji su uveli mogućnost oslobađanja najgorih ubojica i kriminalaca kroz prepoznavanje nekakve proceduralne pogreške u pravosudnom postupku.

Istra je ključ obmane 

Naravno da Hrvatska ekonomski tone i zato što je okružena Ruskom Federacijom. Kada pogledate geografsku kartu ruske Slovenije pod svjetlom višestoljetne povezanosti Rusije i Slovenije, posebno strši neprirodan slovenski prolaz do jadranske obale, na razini Neuma i bezumlja. Razvidni su sovjetski ciljevi “partizanskog” pohoda na Trst, koji je omogućio Slovencima, sovjetima i Rusima da otmu dio jadranske obale između Italije i Hrvatske. Avnojskoj SRH priključena je Istra jer je to bio jedini način da se Slovenija, time i majka Rusija, dokopaju toplog mora. Vodite računa da se sve to dogodilo prije Titovog razilaženja sa Staljinom. “Juncktion point” Savudrijske vale zapravo je ruski. Ameri su to prepoznali, cinkali “arbitražne” nepodopštine, ali su “pametni” Hrvati na čelu svoje tajne službe smijenili Amera i instalirali Francuza, pa su Ameri digli ruke od hrvatskih budala. I još je snajka Slovenka, a slovenski zet već najavljuje zaokret u američkoj politici prema Rusiji. Hrvatska slamka spasa zapravo su nedisciplinirani slovenski tabloidi.  

Ovdje ću zamoliti Andreja Plenkovića da izvuče pouku iz pada Zorana Milanovića, koji nije odstranjen kao komunjara, nego kao svojeglava osoba. Danas je Milanović posve nepoznata osoba i sutra će to biti Plenković. Dakle, u usporedbi sa NDH, svi premijeri i predsjednici SRH/RH nisu nikakva neminovnost, niti sudbina, niti strašni suci, nego obični glupi punoglavci u glupim oplodnjama. Nasuprot njima, Hrvatska i hrvatstvo najprije su se oblikovali kroz cijeli milenij, da bi konkretno i jasno specificirana državnost trajala već treći milenij, kao fenomen na razini svjetske povijesti. Ako je Andrej Plenković zaista samosvjesni hrvatski punoglavac s jasnim hrvatskim identitetom, kako se priča, kako mu pada na pamet osnovati nekakvu drugarsku komisiju za NDH i HOS-ov pozdrav “Za dom spremni”? Pojavila se teza kako Plenković zaobilazno ide protiv Tita. Možda se to čini mudro, ali ipak to nije to. Plenković treba izravno odstraniti Tita kao najgoreg zločinca. U nedostatku streljiva za specijalni rat protiv Hrvata i Hrvatske, peta kolona je preko jugoslavenskih portala kreirala nekakav slučaj hrvatskih “čokoladica srama” proizvedenih u Srbiji od strane hrvatskog radništva. Kada će konačno Hrvati u Srbiji početi uživati tu famoznu obrnutu diskrimanciju, koja je kod nas obveza. Ovo je tlo toliko konfliktno da kao povod za Treći svjetski rat može poslužiti obična čokoladica srpske nacionalnosti.

Umišljenost 

Bili kriminalci u Ustavnom sudu i Vrhovnom sudu ili samo na položajima, više sam puta upozoravao da u jednoj duboko korumpiranoj zemlji izborni sustav mora biti inficiran. Zar nismo dugo ostali u čekaonici EU uglavnom zbog korumpiranog pravosuđa? Eto je SOA sukladno našoj demokraciji upoznala domaću Javnost sa snimkom koja kompromitira Branka Hrvatina, šefa Vrhovnog suda i pretplaćenog šefa Izbornog povjerenstva. Znate, korupcija je nužno izlazila iz strukture Jugoslavije. A takvo zlo u pravilu preživljava raspad carstva ili nekog saveza država. NDH je bila preopterećena negativnim naslijeđem prve Jugoslavije, uz to podvrgnuta rasnim zakonima Trećeg Reicha, i još vojno okupirana od strane čak četiri oružane formacije: nacisti, fašisti, sovjeti i četnici. Nisu žrtvovani Židovi i Srbi, nego ustaše, što se na kraju rata potvrdilo.

Jako je važno sagledati sveukupni tragičan trenutak NDH. Zamislite da smo 90-tih u sjevernim dijelovima RH imali prisutne nedodirljive nacističke postrojbe, da talijanski fašisti kontroliraju našu Dalmaciju i tamo štite sovjetsku agenturu, orjunaše i četnike, i da diljem Lijepe naše britanski obavještajci koordiniraju protuhrvatsko djelovanje četnika i “partizana”. U odnosu na svu nesreću i sve to zlo s kojom se suočio Ante Pavelić, možemo reći da se svi kasniji premijeri i predsjednici SRH/RH vodili delikventski dječji vrtić, uključujući i posljednju surovu i zločinačku agresiju Srba i Srbije na RH i BiH. Suprotno nametnutim predrasudama o hrvatskom autonomnom fašizmu, snažnu civilizacijsku crtu hrvatske nacionalne ideje potvrdila je i dugo skrivana činjenica da su unutar Trećeg Reicha samo Ustaški pokret i NDH proglasili ublažavajuće anekse na Hitlerove rasne zakone, i da su se Židovi Trećeg Reicha najradije sklanjali upravo u NDH, što profesionalni Židovi i profesionalni Srbi u Hrvatskoj uporno skrivaju.

Ne može se komisijski poništiti činjenica da nacistički kamp Jasenovac nije bio hrvatski proizvod, nego je geografski determiniran na polovici pruge od Zagreba do Beograda, gdje je bio predviđen i za pakta Njemačke i prve Jugoslavije, gdje bi bio podignut i da je prva Jugoslavija opstala. Naprotiv, hrvatsko nacionalno određenje supstancijalno je marijansko i bez ikakvih fašističkih primjesa, dok jugoslavenstvo i velikosrpsko svetosavlje imaju tu svoju autonomnu fašističku sadržinu. Kada danas bilo tko proziva NDH, riječ je o protuhrvatskom interesu upakiranom u antifašizam. A antifašizam je nešto poput drvenog željeza. Sve što možete u tome smislu je “ne biti fašist”, jer antifašizam nužno evoluira u veće zlo od fašizma. Apsolutizam talijanskog fašizma nije trpio konkurenciju talijanske mafije, njemački nacizam postavio se slično, dok je takozvani antifašizam usisao sve zlo ovoga svijeta, nacionalno i internacionalno.

Tvrtko Dolić

 

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

ŠTERC: Hrabre odluke, poput islandskih…

Objavljeno

- datum

Negdje tamo u vremenima nakon oslobađanja Hrvatske i brzinskog, rezolutnog i munjevitog slamanja agresorske vojske različitog sastava i teških pregovora s predstavnicima brojnih europskih i svjetskih institucija, organizacija, udruga, zadruga i slično, jedan nam je njihov uvaženi i visoki predstavnik (inače Šveđanin u OESS-u) vrlo jednostavno odgovorio na još jednostavnije pitanje. Po kojem ste kriteriju birani u diplomaciju?

Primarni je kriterij ulaska u diplomaciju u našoj zemlji lojalnost prema njoj, a tek nakon toga slijede obrazovanje (znanje plus sposobnosti), poznavanje svjetskih jezika, stručnost, komunikacijske vještine, otvorenost, elementarna hrabrost, timski rad i slična atribucijska obilježja. Ostali su sudionici razgovora samo potvrdili kako je i u njihovim zemljama isto. Lojalnost prema zemlji koju predstavljaš bila nam je tada u postolujnim pobjedničkim vremenima standardan i neupitan dio dostojanstva prema sebi i drugima, podizan i dosegnut prvenstveno velikim ratnim žrtvama i oslobađanjem zemlje. Nisu današnji pritisci na Hrvatsku izvana i iznutra ništa bitno drukčiji nego postolujni, a pogotovo haaški, samo su sudionici svih razgovora s naše strane različiti.

Zapravo, pobjednička postolujna vremena bila su po snazi posebno vanjskih pritisaka, istina postavljanih uglavnom na temelju unutrašnjih gubitničkih formacija, i formalnih čak optužaba u Haagu puno teža. Hrvatskoj se tada izravno i neizravno iz diplomatskih krugova prijetilo uvođenjem sankcija ne prihvati li, zamislite, uvjete populacije koja je izravno činila ili pomagala postupcima i razumijevanjem agresiju na Hrvatsku. Ponekad smo imali osjećaj kako smo ponovno sami kao i na početku agresije, ali nismo bili nikad, pogotovo u „oftherecord” varijanti. Zato je tada trebalo znati, ili barem procijeniti i bez visokih formalnih političkih razina, koji su i kakvi interesi zemlje koju predstavljaš i imati hrabrosti podvući crtu ispod koje Hrvatska ne može ići. Kao uostalom i u ratu kad crtu nisu smjeli probiti.

Nemojte misliti kako i tada nije bilo pritisaka s naše diplomatske razine vezanih za ustupke suprotnoj strani, od ljudi koji su još uvijek tzv. karijerni hrvatski diplomati i bez imalo neugode čuvaju isključivo vlastite financijski i statusno unosne pozicije. Na žalost. Jasan, utemeljen, razložno obrazlagan i branjen, svaki je rezolutni stav uvijek u pravilu uvažavan i nitko ga nije dodatnim pritiscima imao potrebe prelaziti od predstavnika međunarodnih institucija, organizacija i slično. Poneki nam se put činilo kako veliko dio hrvatskih karijernih (zapravo karijerističkih) diplomata, ne posjeduje niti elementarnu lojalnost prema Hrvatskoj, a nismo bili sigurni niti koju zemlju predstavljaju. Ništa nas zato danas niti ne čudi svima vidljiva sterilnost hrvatske tzv. karijerne diplomacije spram ključnih pritisaka izvana prema Hrvatskoj, kad se susjedi zažele malo našeg mora, dijela kopna ili pak strateških točaka unutar nacionalnog ili državnog prostora.

Ponavljamo, lojalnost zemlji koju predstavljaš, obrazovanost, pismenost, intelektualne pretpostavke i elementarna hrabrost, osnova su razumijevanja hrvatskih interesa za koje   ne trebaš usmenu ili pismenu potvrdu političkog, koalicijskog, nedefiniranog osrednjeg ili pak nekog drugog nadređenog miljea, kako bi pokrio vlastite slabosti i očuvao poziciju isključivim partijskim, političkim ili osobnim bezkriterijskim biranjem. Pogotovo ako si ministar ili ministarka. Hijerarhijsko traženje stavova, odluka, misli i postupaka do samog vrha, odlika je upravo neuređenog, nestabilnog i strogo centriranog sustava, kojom se po osnovnoj logici djelovanja sužava prostor, gubi širina i brzina odlučivanja i u konačnici pokazuje velika slabost, nespremnost i nepripremljenost prema pritiscima. Dostojanstvo prema zemlji i puku kojeg predstavljaš u takvom modelu funkcioniranja i odlučivanja, ponajmanja je briga uglađenih pregovaračkih salona, kao uostalom i reakcije  istog tog puka u kojima se jasno vidi nezadovoljstvo, apatija, sumnja i razočaranje. Zato im se i odlazak u novo i nepoznato, čini većim izazovom, nego ostanak, protest i čekanje promjena. Terminalna faza dostojanstva ili samo novi oblik hrvatskog podaništva?

  • Standardne hrvatske božićne slike nisu zaobišle niti Hrvatsku naših dana. Prepuna Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava i zgusnuti protokolarni prvi redovi uvijek su služili kao potvrda pripadnosti i uvažavanja tradicijskih hrvatskih katoličkih vrijednosti. Makar samo formalno. Najveći hrvatski sveti blagdan niti ovaj put nisu imali hrabrosti, volje niti želje javno uvažiti koalicijski partneri recentne hrvatske stabilnosti, pokazujući time kako im do prevladavajućeg puka u Hrvatskoj – uopće nije stalo. Nasuprot tome razdraganost različitosti u ‘Westinu’, pa i prozivke upitnih po puno toga, prema onima kojih tamo nije bilo, ponovno su Hrvatskoj poslali sliku i poruku manjinske bahatosti, koja uvijek svjesno podiže tenzije nerazumijevanja hrvatskih identitetskih realnosti. Priznavanje samog sebe i podanički odnos hrvatskih vlasti prema tome, svaki je put novi iskorak prema – terminalnoj fazi.
  • Božićne pak slike uređenih zemalja izgledaju sasvim drukčije i mogle bi nam biti uzor. Kao uostalom i zemlja iz koje dolaze. Zemlja naše zahvale i velikog uvažavanja. „Nezaposlene osobe na Islandu primaju ‘božićne bonuse’ kao i svi drugi građani. Islandsko Ministarstvo za socijalni rad priopćilo je da će nezaposlene osobe, koje su registrirane na zavodima za zapošljavanje, dobiti božićne bonuse u prosincu u iznosu od 65.162 kruna, odnosno 530 eura. Osobe s više djece će dobiti 4 posto veće bonuse u odnosu na ostale nezaposlene“. (N1, 16.12. 2017.).

Tako to rade oni koji razumiju ljude oko sebe i njihove potrebe. A Hrvatska? Otuđena po puno toga, slavi proračunski suficit: „U petak smo zaključili riznicu i platili sve uneseno u sustav. Godina 2017. je bila povijesno uspješna… možemo reći da smo u odnosu na originalni plan 5 milijardi ostvarili bolji rezultat… Posebno treba spomenuti, kada se sve zbroji u državni proračun, proračun opće države u 2017. je bio u suficitu” (Direktno, 01.01.2018.). I…?

Jeste li se uopće u suficitu sjetili istih kao i Island, ili možda svih blokiranih i ovršenih kojima ste istodobno uskratili isplatu božićnice potpisanim i odaslanim dekretom kako ne bi pritom oštetili banke, fondove i slično? Mogli ste, barem, za Božić osjetiti druge izvan postojećeg „sistemskog” svijeta kojem pripadate. Mogli ste najaviti i formiranje posebnog fonda za otkup dugova hrvatskih građana i postupno ga pretvoriti u investicijski fond kako bi zaštitili i ljude i njihove domove… Mogli ste…, ali niste! Uostalom, prava je porezna  reforma uvijek vezana za smanjivanje poreza za koje svi u Hrvatskoj znaju kako opterećuju i gospodarstvo i ulagače i stanovništvo. Usput, dostojanstvo se populacije koju vodite brani hrabrim odlukama, poput islandskih.

  • Znanstvenici, kao najamna i apologetska radna snaga političkog sustava, otužna je slika hrvatske stvarnosti, kojom se mladima koji pokušavaju ostati jasno poručuje kako i oni koji bi trebali imati jasan i znanstveno utemeljen stav, saginju glavu pred političkim diktatom stranačke hijerarhije i poslušnosti. Tko će ostati ako i mi koji postavljamo zakonitosti i logiku djelovanja u svojim predmetnim djelatnostima, nismo u stanju iza njih stati, već samo pionirski stajati dok su usmjerene kamere iza nedodirljivosti stranačkih čelnika? Još su nam uvijek pred očima slike ministra i državnog tajnika pridošlih u politički sustav s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kada svom snagom i silinom brane postupke istog tog sustava, niti sami ne vjerujući u ono što izgovaraju… Dostojanstvo znanstvenika prenijeti na studente dok istodobno poslušno stojite iza osoba kojima su znanost i znanstvena logika daleka obala (ne mislim pritom na pravu i neponovljivu ‘Daleku obalu’ i Bana), postaje problem koji odlazeći ne žele više gledati. Zato evo malo i Njih:

„Ja bih ugledao sunce kad bih ugledao nju

ja bih imao ljepotu da je pored mene tu

ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj

mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”. 

  • Saginjanje glave pod pritiscima izvana bez rezolutnih odgovora formalnog političkog sustava, ostavlja trag nemoći u hrvatskoj javnosti i pomalo osjećaj povlačenja i nebrige za mišljenja, osjećaje i stavove. Posljedice su vidljive u odgovorima prilikom anketiranja i intervjuiranja na pitanje: Zašto želite otići iz Hrvatske? Nisu to više prevladavajući odgovori vezani za ekonomska pitanja – zaposlenost, visinu primanja i slično, nego za način upravljanja Hrvatskom, povjerenje u politički sustav, neizvjesnu budućnost u Hrvatskoj, itd. Odgovor je dužnosnika s druge strane na sve to isti. Nemojte naše postupke gledati tamnim pogledom, nego pokušajte razumjeti. Inače će vam sve objasniti momak koji „konta”.

Zapravo nam je svima lijepo. Svima koji slijede i gledaju u Sunce.
Nasuprot s osmijehom prihvaćanih vanjskih pritisaka, prema unutra treba biti čvrst prema svima, a posebno onima koji nas ne razumiju i žele nekakve promjene na bolje. Kakve promjene, kad je dobro s nama. Spremnost na unutrašnju kontrolu i rezolutnost postupanja unutar stranaka ili Hrvatske, samo je odraz formiranja stranačkih kasti i vojski za koje važi vojna hijerarhija, lako prenosiva i na ukupnu populaciju. Sve suprotno u odnosu na vanjsko djelovanje, kao potvrda isključivog čuvanja Hrvatske za sebe.

  • Vodeće stranke u svom nazivu imaju i nominalno demokratsku atribuciju, koja bi trebala podrazumijevati širinu okvirnih političkih stavova, javnu ili barem unutarstranačku raspravu o ključnim problemima suvremene Hrvatske, uvažavanje mišljenja stranačkih intelektualaca i uopće akademske zajednice, naviknutost na misaone različitosti i puno još toga. Ne, nema toga, već se stranački problem svodi na to, kontrolira li predsjednik cijelu stranku ili ne. Kakva apsolutna kontrola stranke i slični postupci u demokratskim strankama i navika sukladno tome kontrole cijelog društva? Zato i imamo razinu podaništva koja je sustavno razorila gotovo sve vrijednosti u društvu i usmjerila mlade prema van.
  • Dostojanstvo i briga prema drugima izvan stranačja? Nepoznata kategorija!
    Kontrola stranke i pojedinaca u njima, ostavljanje dojma u javnosti, vlastiti izbor kadrova, usmjeravanje energije prema političkom suparniku, negiranje logičkih zakonitosti i cijeli još spektar nepotrebnog djelovanja i gubljenja snage i vremena, ne ostavljaju baš puno mogućnosti sagledavanja i razumijevanja najvažnije problematike danas u Hrvatskoj. Još manje odlučivanja. Sasvim je sporedno što Hrvatska demografski nestaje, dok smo mi stabilni sa svojima.
  • Hrvatski interesi? Izgubljeni negdje „na putu prema dole”, kako nam pjevaju veliki ‘Pipsi’ iz Utrine i Zapruđa:

Na putu prema dole

Mornari ti mašu

Žene te vole

Na putu prema dole

Jedino što trebaš više nemaš…

Autor: Stjepan Šterc/izvor: ovdje

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Sjećanje na Gvozdansko – hrvatsku Masadu

Objavljeno

- datum

 UZ SVEČANO OBILJEŽAVANJE 440. OBLJETNICE VELEJUNAŠTVA…  Pišem ovaj tekst jer sam duboko, po neznam koji puta, razočarana u hrvatske vodeće medije, uključujući i Hrvatsku televiziju HTV, koja ni jednom riječju i slikom u petak 12. siječnja kao i u nedjelju 14. siječnja 2018. nije izvjestila o obilježavanju 440. obljetnice velejunačke obrane Gvozdanskog od osmanlijskih i vlaških osvajača.

U petak, 12. siječnja 2018. u Zagrebačkoj katedrali nakon uobičajene večernje Svete mise održan je svečani, sada već tradicionalni koncert pod nazivom „Sjećanje na Gvozdansko – 440. godina od velejunačke bitke 1578. – 2018.“ 

Tadašnji hrvatski branitelji štitili su i branili ne samo utvrdu Gvozdansko nego i ostatke ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Potrebno je također istaknuti da je papa Lav X. (Leon X.) u pismu banu i biskupu Petru Berislaviću 1519. Hrvatskom Kraljevstvu podario naslov „Antemurale Christianitatis“ – Predziđe kršćanstva. Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske pod ravnanjem maestra Miroslava Vukovojca-Dugana podsjetio je sve prisutne u punoj Katedrali na junački čin branitelja Gvozdanskog i izveo program „Sjećanje Gvozdansko“ pomno izabranih skladbi prigodom 440. obljetnice slavne i junačke obrane Gvozna danskog. Producent koncerta bio je poznati orguljaš Edmund Andler Borić, a organizator obilježavanja 440. obljetnice bio je Hrvatski pokret za život i obitelj na čelu s predsjednicom Katarinom Kovačević te Damir Borovčak, koji je ujedno idejni začetnik i pokretač hodočašća u spomen žrtvama u Gvozdanskom – donosi hrvatski-fokus.hr

Uz orkestar nastupila je mlada i talentirana sopranistica Barbara Suhodolčan koja je otpjevala tri poznate pjesme: Cesar Franck – „Panis Angelicus,“ Gabriel Fauré: ‘Pie Jesu’ iz Rekvijema u D-molu, te Giuseppe Verdi: Ave Maria. Kroz program svečanog koncerta nadahnuto je vodila iskusna Ledi Oreb, koja je nakon svake izvedene skladbe tumačila potresne događaje iz hrvatske povijesti u 16. stoljeću uz ‘žive’ opise, značenja i junaštvo branitelja utvrde Gvozdansko.
 
U nedjelju 14. siječnja 2018. u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom održano je misno slavlje u spomen 440. obljetnice junačke obrane hrvatskog kaštela Gvozdansko i pogibije hrabrih branitelja utvrde u noći s 12. na 13. siječnja 1578.  Misnom slavlju nazočilo je više od 1000 hodočasnika iz cijele Hrvatske – sjevera i juga, istoka i zapada. Osim hodočasnika, misnom slavlju nazočili su i Ivica Krupić – izaslanik predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, Tomo Medved – ministar branitelja, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, predsjednica Županijske skupštine Ivanka Roksandić i drugi, zatim dvanaest hrvatskih generala-članova Hrvatskog generalskog zbora koje je predvodio general zbora Pavo Miljavac, predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog osloboditeljskog rata, predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i drugi. Na sreću, iako je siječanj, mi hodočasnici nismo morali drhtati na velikoj hladnoći, a dobri ljudi, hrvatski branitelji / braniteljske udruge pobrinuli su se za toplu okrjepu i kuhano vino.
 
Na početku misnog slavlja sve okupljene pozdravio je biskup Košić zahvalivši svima na dolasku. Svetu Misu u sklopu 9. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, biskupima u miru Antom Ivasom i Milom Bogovićem, generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem i domaćim župnikom Stjepanom Filipcem.
 
U homiliji je biskup Rogić rekao kako je sveti zadatak nas živih pamtiti velike dane i velike ljude iz naše povijesti: „ Pobjede i porazi dio su svakog ljudskog i narodnog života, sastavni dio življenja. Kako smo se kada ponijeli predstavlja povijest, učiteljicu života. Ono što padne u zaborav prestaje biti škola života, izvor nadahnuća, opomena ili poticaj za uzlete novih generacija. Ako zaboravimo velikane i herojstva kako ćemo danas odgojiti velikane i heroje? Kako se nositi s novim opsadama i zahtjevnostima vremena? Čime ćemo danas biti zadivljeni i što će nas nositi naprijed?“ Biskup Rogić svoju homiliju završio je riječima:
 
„Zato, s vjerom u Božju providnost i milosrđe, ne žaleći truda oko dobra svega naroda i zajedništva, ohrabreni iskustvom prevladanih nevolja, čuvajmo što nam je najsvetije. Najveća ljubav je u Bogu. On je ljubav sama koja Sina daruje za spasenje svakog čovjeka. Dati život, dati sebe za ljubav, za prijateljstvo, za istinu i vjeru, za obitelj i Domovinu ne može biti zaboravljeno. I nije život koji nestaje nego donosi svoje plodove i kad ga više ne bude. Tome nas i danas uče heroji Gvozdanskog i nakon 440 godina.“ Cijelu homiliju biskupa Rogića možete pročitati na internetskoj stranici Sisačke biskupije (www.biskupija-sisak.hr).    
 
Nakon mise slijedio je u tišini mimohod „U čast hrvatskim junacima Gvozdanskog“ do spomen-križa u središtu Gvozdanskog gdje se nalaze i spomen ploče s imenima hrvatskih žrtava pokolja 1941. i 1991. Na početku komemoracije molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio je biskup Košić, a komemoraciju je nadahnuto vodila Ledi Oreb. Vijence i svijeće kod spomen-križa položili su nazočni predstavnici vlasti, hrvatski generali Generalskog zbora, zatim braniteljskih udruga iz Domovinskog rata te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i hodočasnici. Na kraju komemoracije ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je „Plamen slobode.“
 
Gvozdansko je dugi niz desetljeća bilo osuđeno na memoricid. No, zahvaljujući neumornom istraživaču prešućivane hrvatske povijesti Damiru Borovčaku, inače inženjeru strojarstva, koji je napisao knjigu pod naslovom: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“ danas s ponosom hodočastimo u Gvozdansko i obilježavamo slavnu obranu kojoj nema premca u svijetu jer „smrznuta obrana nigdje u svijetu nije zabilježena.“ Gvozdansko je bio grad-utvrda u istoimenom selu između Gline i Dvora (na Uni), a zemljopisno pripada Pounju.
 
Gvozdansko je izgradio Nikola Šubić Zrinski III., otac Nikole Šubića Zrinskog IV., koji je 1566. obranio Siget, a time i Beč i Hrvatsku. Slavna obitelj Šubić-Zrinski osnovala je Gvozdansko zbog obrane od osmanlijskih napada na Hrvatsko Kraljevstvo i Europu koja u to vrijeme prema svim povijesnim izvorima nije previše marila za vapaje u pomoć koje su upućivali tadašnji hrvatski velikaši. Knezovi Zrinski bavili su se i rudarstvom: u okolnim šumama nalazili su se bogati izvori olova i srebra – znamenit je bio upravo njihov rudnik srebra u Gvozdanskom gdje su osnovali i kovnicu novaca, a dozvolu im je izdao kralj Ferdinand I. 18. studenog 1529. Zrinski su tako kovali čuveni srebrni novac, talire, u utvrdi Gvozdansko, a za taj su novac kupovali naoružanje i sve potrebno za obranu ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Stoga ne čudi da se velike količine prekrasnih talira mogu naći u muzejima Budimpešte, Beča i drugdje u Europi. Naime, taliri iz Gvozdanskog privlačili su pozornost svojom ljepotom zbog iznimne kakvoće umjetničkog likovnog rješenja. 
 
Utvrda Gvozdansko u 16. stoljeću zauzimala je važno mjesto u sustavu hrvatskih pograničnih utvrda i bila je brana pred najezdom osmanlijskih osvajača i vlaških pomagača. Osmanlijska vojska je od 1571. do 1577. poduzela četiri neuspješna pohoda na ovu velebnu i čvrstu utvrdu. Nažalost, Zrin je pao 20.12.1577.čime je bila riješena i sudbina Gvozdanskog, jer je Gvozdansko sa svih strana sada bilo okruženo turskim gradovima i njemu se niodkuda nije moglo pomoći. Neke turske čete stajale su pod utvrdom Gvozdansko još od 3. listopada 1577., a uoči Božića pred Gvozdansko dolazi Ferhat-paša Sokolović s velikom vojskom. Iz turskih povijesnih izvora saznajemo da je oko 10.000 osmanlijskih osvajača opkolilo i opsjedalo Gvozdansko, a samu utvrdu branilo je svega 300 hrvatskih momaka pod zapovjedništvom četvorice ‘kapitana’ čija imena jesu: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. Posljednja opskrba Gvozdanskog bila je u mjesecu kolovozu 1577. kada je Ignjat Moskon opskrbio grad-utvrdu na tri mjeseca. Stoga se u gradu pojavila velika bijeda, glad i žeđ: posada je redom jela svoje pse čuvare, a posljednja dva psa otrovali su im Turci.
 
Prema podatcima zima 1577./1578. bila je jako hladna – noću su od hladnoće pucala drveća, a i turski konji ugibali su od strašne zime.

Na Božić 1577. Ferhat-paša je po treći puta ponudio braniteljima Gvozdanskog predaju, ali su hrabri branitelji predaju odbili rekavši da će radije izginuti nego se osramotiti. Nakon toga, 10. siječnja 1578. uslijedio je prvi snažan juriš osmanlijskih osvajača koji su hrabri branitelji odbili. Isto tako uspješno su odbili osmanlijske juriše 11. i 12. siječnja, a nakon posljednjeg juriša u gradu je ostalo samo 25 do 30 živih branitelja koji bijahu izmučeni i glađu i žeđi, a vjerojatno bijahu mnogi i ranjeni. Ferhat-paša odredio je posljednji juriš za noć od 12. na 13. siječnja. „No, oko ponoći utrnuše u gradu svjetla i stražarske vatre, pa je Ferhat-paša stoga slutio varku i juriš odredio za jutro.“ I svanulo je jutro, ponedjeljak 13. siječnja 1578.: „Turci se spremiše na juriš te se polako približavahu gradu. No, u gradu bilo je sve tiho: niti je puška planula niti se koji branitelj pokazao na gradskom zidu. Sad su Turci razbili vrata i provalili u grad. Po dvorištu, trijemovima i odajama ležala su mrtva tjelesa hrabrih branitelja, ogrezla u krvi od zadobivenih rana. Neka opet bila su čitava, ali blijeda i suha bez daha života – smrznuli su se u studenoj noći od umora, gladi i žeđi.“
 
Turci u gradu nisu našli ni mrvicu hrane niti kap vode, nije bilo streljiva kao ni ogrjeva. Strašan prizor koji je zatekao snažno je ganuo Ferhat-pašu koji je odmah naredio da se pronađe i dovede kršćanski svećenik koji će „blagosloviti hrabre branitelje i pokopati ih po kršćanskom obredu.“ Također je naredio da se poginule ne smije pljačkati već se moraju pokopati kako su nađeni. To je bila najveća počast koju je osmanlijski osvajač odao poginulim braniteljima Gvozdanskog. I tako je nakon tromjesečne opsade Gvozdanskog pod vodstvom Ferhat-paše osmanlijska vojska ušla u grad-utvrdu, ali bitku koju su vodili nisu dobili: hrabri branitelji Gvozdanskog bili su pobjednici i u časnoj smrti.
 
Mnogi uspoređuju obranu Gvozdanskog sa židovskom utvrdom Masada i teksaškim Alamom čije se junačke obrane  i te kako pamte i ponosno obilježavaju u Izraelu odnosno SAD-u. No, Gvozdansko je primjer bez presedana u svjetskoj povijesti te nitko, nikada i nigdje nije učinio ono što je u Gvozdanskom učinio hrvatski čovjek, pobjednik i u smrti. Gvozdansko je ponos naše domovine Hrvatske! Ali nitko još nije snimio film o junačkoj obrani Gvozdanskog do posljednjeg čovjeka, dok su povijesni događaji Masade i Alama poznati diljem svijeta zahvaljujući njihovoj ekranizaciji. I samo još zapamtite riječi velikog Solženjicina:
 
„Da bi uništio jedan narod, moraš prvo sasjeći njegove korijene.“ Nažalost, stradanja Hrvata u Gvozdanskom ponovila su se 1941. i 1991. Naime, na sam Božić 1941. četnici su ubili, točnije zaklali 55 Hrvata katolika nakon Svete mise, najveću žrtvu podnijela je hrvatska katolička obitelj Grabarević jer je čak 13 članova obitelji bilo ubijeno; crkvu Sv. Filipa i Jakova tada su četnici spalili, a crkva je bila obnovljena tek 1965. Hrvatski civili u Gvozdanskom opet su bili žrtve srbočetničkog divljanja 1991. o čemu se danas malo znade jer se istina o stradanjima hrvatskog naroda u vrijeme Domovinskog osloboditeljskog rata namjerno prešućuje. A crkvu Sv. Filipa i Jakova opet su srušili četnici te krvave 1991. (crkva je obnovljena 1997.). Godine 1991. na Banovini je bilo gotovo sve isto kao i ne tako davnih 1940-ih, osobito 1945., kada su Banovinom tekli potoci krvi ubijenih Hrvata.
 
U čast svih žrtava kako Gvozdanskog, tako i Pounja, Banovine i brojnih drugih hrvatskih područja i mjesta patnje i stradanja hrvatskog naroda i naročito hrvatskih branitelja završit ću stihovima iz XXIV. pjevanja „Rat sunca sa mjesecom“ iz prešućivanog najduljeg hrvatskog epa ikada napisanog – „Gvozdansko“ čiji autor je jednako tako prešućivani hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić (1867.- 1949.):
 
„Mi smo jedin narod na tom svietu,
Koj vojuje samo da se brani;
Od Boga smo za to odabrani,
Da štitimo njegvu Pravdu svetu.
Vječnog mira mi smo temelj-kamen,
I namjera božjih ljudstvu znamen.
……..
Tu smo i mi pravde zatočnici,
Ko što uviek bjehu naši pređi;
Budmo i mi njeni mučenici
Zla i dobra na užasnoj međi.
Sva krv naša neka ovdje stine;
A za pravdu nek se Gospod brine.“
 
Napomena:
 
Za potrebe teksta korišteni su i citirani podatci iz slijedećih izvora:
Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata, knjiga peta;
Damir Borovčak: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“  
Ep „Gvozdansko“ sastavljen je od 21.406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja. Nažalost, ep je objavljen tek nakon šest desetljeća, 2000. godine, ali je ovo književno djelo ostalo nepoznato široj hrvatskoj javnosti zbog političkih okolnosti koje su nastupile te iste 2000. godine.  
 
Rodjena Marija Kuhar

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Predsjednik Trump: Svako dijete je dragocjeni dar od Boga.

Objavljeno

- datum

Hod za život je pokret rođen iz ljubavi: volite svoje obitelji; volite svoje susjede; volite našu naciju; i volite svako dijete rođeno i nerođeno jer vjerujete da je svaki život svet, da je svako dijete dragocjeni dar od Boga.

Znamo da je život najveće čudo od svih. Vidimo ga u očima svake nove majke koja u svojim rukama punim ljubavi njiše čudesno, nevino i predivno novorođeno dijete. Želim zahvaliti svakoj osobi ovdje danas i svima diljem naše zemlje koji rade s tako velikim srcem i neumornim predanjem kako bi se osiguralo da roditelji imaju svu nježnu podršku kako bi izabrali život.

Ovim riječima se američki predsjednik obratio sudionicima jučerašnjeg Hoda za život u Washingtonu.

Svaki čitatelj može misliti što hoće o Donaldu Trumpu, ali sama činjenica da je na ovakav način govorio o pro-life pokretu je ne samo za svaku pohvalu, već i ulijeva nadu da bi i mi jednog dana u Hrvatskoj, a možda i u ostatku Europe, mogli uživo slušati slične riječi od predstavnika ‘demokratski’ izabrane vlasti (izvorQuovadisCroatia).

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno