Connect with us

Društvo

Komisijski otpis NDH je sramotna budalaština pete kolone

Objavljeno

- datum

 ZA DOM I DOMOVINU    Kada u nekoj zemlji vlakovi ne kasne, znate da vladaju fašisti. U tom smislu podnošljiv je i antifašizam. Civilizacijski gledano, prihvatljivo je jedino ne biti fašist. Sve drugo je zadrtost i prikriveni oblik fašizma.

U pristupnim pregovorima Srbije za ulazak u EU blokirali smo poglavlje o kulturi, koje je na svoj način besmisleno. Jer, ipak je ovo Region. Srbija je svjetski fenomen. Vlakovi kasne, a fašizam je srpska i srbijanska nacionalna tradicija. U Srbiji je fašizacija zapravo nemoguća, jer je Srbija uvijek bila fašistička. Aco Vučić drsko je nazvao Joe Bidena i upozorio ga da Srbiju svi moraju uvažavati, jer je teorijski i praktično u Ruskoj Federaciji. E onda, dragi moj Aco, ne možete u Uniju i NATO. Zašto ne, bre bedni Bidni? Slovenija je i u Ruskoj Federaciji i u Europskoj Uniji. Biden je nakon toga kratko nazvao Andreja Plenkovića, koji je u tom razgovoru prvi put čuo da je Hrvatska blokirala pristupne pregovore Srbije. Nije lako.

>> PREKINUTI PREGOVORI EU I SRBIJE zbog srbske kupovine MIG-ova i ustupanja baze u Nišu Rusima 

Mislite da je Plenković slabije informiran jer ne odlučuje o bilo čemu? Ne, naš premijer je zauzet, zapravo više obuzet osnivanjem srednjevjekovnog povjerenstva za preocjenu antičkog pozdrava “Za dom spremni”. To je direktan dokaz da ovu zemlju već 25 godina vode poremećene osobe. Umišljaju da su iznad NDH. A iznad NDH je samo glavni Kreator, dragi Bog. Infekcija kolektivne krivnje zahvatila je i neke novinare na glasu po objektivnosti, pa je morbidni Marinko Jurasić izjavio kako HOS-ov natpis “Za dom spremni” u Jasenovcu ima morbidno značenje, da asocira na masovne užase, ne baš njega osobno, ali tu neke.  Kost u grlu je HOS-ovo bezobrazno suprotstavljanje agresiji na RH i BiH, za spas doma i Domovine. Kao novinar, Jurasić bi morao prepoznati da je problem prvenstveno lingvistički. Tek nakon toga pozdrav “Za dom” možemo promatrati na simboličkoj razini, odnosno kao konkretnu značajku hrvatskog identiteta. Protiv pozdrava “Za dom spremni” oglasili su se i “kriminalci iz Ustavnog suda”. Kada bilo koga u ovoj zemlji prepoznate kao kriminalca, drugi dan postaje nedodirljivi antifašist. Možemo reći da je Vlaho Orepić preko noći pretvorio ustavne suce u gorljive antifašiste. Tako su neki dan Ivan Vrdoljak i Vesna Pusić u Hrvatskom saboru prozvani da su krimainalci, da su u državu i javna poduzeća nagurali članove HNS-a, pa su šefovi HNS-a naglo pojačali svoju antifašističku supstancu. Pusić je davno izjavila da je stranačko zapošljavanje u redu, jer ne želi glumatati sa “javnim” natječajima, a evo je neki dan antifašistički dohvatila šarafciger i skida HOS-ovu spomen ploču niže Spomen područja područja Jasenovac. Moj tata je Židov! Dobro, bio je Židov, ali Pavelićev. Vrdoljak je žestoko istupio u Hrvatskom saboru protiv prebrojavanja Srba, što može poslužiti kao direktan dokaz da HNS instalira Srbe na rukovodeće položaje. Navodno je Vrdoljak skinuo svoju smrdljivu cipelu i njome mlatio po govornici uzvikujući da Kuba nije američka i da HNS svoje instalacije neće povući. 

Drvo zaklanja šumu 

Kako god okrenete, hrvatski koncept doma i Domovine ostaje nasuprot srpskoj i srbijanskoj agresiji i Otadžbini. Mnogi su Hrvati postali beskućnici, jer je dom bio utočište i u NDH. Jasenovac je na svoj način ostao okupiran i pretvoren u srbijansko veleposlanstvo, pa Srbija ima pravo tamo nametati četnička pravila. I još je fašistička paradržava Republika Srpska poklopila susjednu Gradinu, gdje su srbijanski geolozi pronašli dodatno masovno stratište za Srbe. Nema ostataka ubijenih žrtava, jer su ih ustaše bacali u Savu. Tako su stotine tisuća srpskih tjelesa završavala u rijeci, čineći famozni jasenovački Most patnje. Naravno da je izbila poplava i da su tjelesa srpskih staraca plivala okolo, po Gradini i sve do Banja Luke. Prirodna posljedica svega bio je tifus, koji je opet doveo do toga da tifusari slično premoste Neretvu, pa je tako drug Tito pobegao mrskim Nemcima. Duše mrtvih uznemiravaju Hrvate u okolici Jasenovca, kojima je Bog kao kaznu poslao industrijsko zagađenje iz okruženja Gradine. Da je Hitler bio mudriji, u susjedstvu svojih logora gradio bi ruske rafinerije nafte. Znamo da je paradržavna Republika Srpska uspostavljena na konkretno provedenoj osveti, koju zli jezici zovu etničkim čišćenjem. Problem je tih nesretnih državnopravnih temelja, ali i nije, jer je i Republika Srpska već prilikom svog osnivanja ušla u Rusku Federaciju. Lijepa naša i njihova tako je ostala topli otok i toplo more u ledenoj sibirskoj Rusiji. 

Milorad Pupovac, profesionalni Srbin u Hrvatskoj i navodno profesor neke lingvističke discipline, bolje rečeno lingvističke razularenosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zabrinut je da se u RH “prijeti nekome tko brani antifašizam”. Od kada su se antifašisti tako branili. Ako je zaista antifašist, neka Pupovac dohvati tandžaru i postavi zasjedu za nekog hrvatskog vojnika. Vidite, pletenice djevojčica koje su antifašisti ugušili u Hudoj jami zapravo su pokazatelj kako daleko ide žrtva iskrenih antifašista, koji za višu ideju spremno žrtvuju hrvatsku mladost. Naravno da su svi Srbi umrli u razdoblju 1941-45. bili ubijeni, a samo je Hrvatima “antifašistička” pometnja donijela i drugačije umiranje, ono zbog gladi, bolesti i nedostatka lijekova. Moje dvije sestrice otišle su u temparaturi. Lokalni partijski predator spremno je ušetao u naš dom i u tom vremenu gladi hladno oduzeo preostale točkice. Nekoliko partijskih tečajeva, i kreten je dogurao do suca. Tako smo pravosuđe 90-tih preuzeli. Moja pokojna majka pokopala je petero svoje djece. Ubijen je samo Damir, u Njemačkoj. Usprkos svemu tome i gorim sudbinama od takve, danas premijer SRH/RH ima potrebu komisijski provjeriti i karakter komunističke represije, kao i velikosrpske komunističke diktature.

>> Simbole na razini identiteta moramo zadržati

Posebno me smeta antifašistički cirkus u svezi mučki smaknute Aleksandre Zec, koja je stradala kao svjedok mafijaškog ubojstva, sve u svezi mafijaške kontrole zagrebačkih tržnica. Za potrebe obmanjivanja policije, zvjerski je usmrćena i bačena u grabu, u kvarnom pokušaju da se zločin iz koristoljublja prikaže kao seksualno i nacionalističko nasilje. Labrador je reagirao pod svojom poznatom krilaticom “Za Otadžbinu spremni” i sve propagandno podigao na razinu napada na srpsku manjinu u Hrvatskoj, što je bila velika usluga naručiteljima ubojstva. Protuhrvatska propaganda to pojedinačno ubojstvo diže na razinu etničkog čišćenja Srba, jer u protivnom ispada da su Hrvati tijekom Domovinskog rata ubijali samo srpske starice. Jeste li se ikada zapitali zašto Hrvati ubijaju samo najstarije Srbe? Javlja se dojam da Hrvati nisu ubijali Srbe, nego su svoje starce i starice ubijali baš Srbi, oni labradorovci koji su Hrvatima podvaljivali ratne zločine, ali nisu imali srca ubijati srpske curice, pa su fašistički ubijali i pacijente psihijatrijskih ustanova svih uzrasta. Nije to bilo etničko čišćenje, nego fašističko čišćenje vlastite rase.   

Naravno da nije prihvatljivo niti mafijaško ubojstvo, posebno kada je kolateralna žrtva dijete, ali se ipak ne može usporediti sa čak 400 zlostavljane i ubijene djece tijekom agresije na RH i BiH, na razini etničkog čišćenja usmjerenog protiv katolika i muslimana. Ovo je prilično poremećen Region. Kao, ubijanje hrvatske djece posve je normalna pojava. Isti orjunaši i otadžbinski predatori traže da se preimenuje Domovinski rat, iako se tako nije zvao rat u NDH. Kako preimenovati NDH? Moje je mišljenje da trebamo koristiti prihvatljiv naziv Hrvatska do Drine. Eto, svakih 50 godina orjunaši i četnici ubijaju i siluju na stotine hrvatskih djevojčica, ali o tome trebamo šutjeti, jer je u protivnom  teško podignuti jedan mafijaški obračun na razinu masovnog zločina od strane Hrvata, pa je onda teško prezentirati koliko Hrvati mrze Srbe. A to je jako potrebno da Hrvati zaista ne počnu mrziti Srbe. A Hrvati najviše mrze Srbe baš zbog toga. Moja je poruka Ustavnom sudu da su ubojstvo Mihajla Zeca naručili oni isti kriminalci koji su uveli mogućnost oslobađanja najgorih ubojica i kriminalaca kroz prepoznavanje nekakve proceduralne pogreške u pravosudnom postupku.

Istra je ključ obmane 

Naravno da Hrvatska ekonomski tone i zato što je okružena Ruskom Federacijom. Kada pogledate geografsku kartu ruske Slovenije pod svjetlom višestoljetne povezanosti Rusije i Slovenije, posebno strši neprirodan slovenski prolaz do jadranske obale, na razini Neuma i bezumlja. Razvidni su sovjetski ciljevi “partizanskog” pohoda na Trst, koji je omogućio Slovencima, sovjetima i Rusima da otmu dio jadranske obale između Italije i Hrvatske. Avnojskoj SRH priključena je Istra jer je to bio jedini način da se Slovenija, time i majka Rusija, dokopaju toplog mora. Vodite računa da se sve to dogodilo prije Titovog razilaženja sa Staljinom. “Juncktion point” Savudrijske vale zapravo je ruski. Ameri su to prepoznali, cinkali “arbitražne” nepodopštine, ali su “pametni” Hrvati na čelu svoje tajne službe smijenili Amera i instalirali Francuza, pa su Ameri digli ruke od hrvatskih budala. I još je snajka Slovenka, a slovenski zet već najavljuje zaokret u američkoj politici prema Rusiji. Hrvatska slamka spasa zapravo su nedisciplinirani slovenski tabloidi.  

Ovdje ću zamoliti Andreja Plenkovića da izvuče pouku iz pada Zorana Milanovića, koji nije odstranjen kao komunjara, nego kao svojeglava osoba. Danas je Milanović posve nepoznata osoba i sutra će to biti Plenković. Dakle, u usporedbi sa NDH, svi premijeri i predsjednici SRH/RH nisu nikakva neminovnost, niti sudbina, niti strašni suci, nego obični glupi punoglavci u glupim oplodnjama. Nasuprot njima, Hrvatska i hrvatstvo najprije su se oblikovali kroz cijeli milenij, da bi konkretno i jasno specificirana državnost trajala već treći milenij, kao fenomen na razini svjetske povijesti. Ako je Andrej Plenković zaista samosvjesni hrvatski punoglavac s jasnim hrvatskim identitetom, kako se priča, kako mu pada na pamet osnovati nekakvu drugarsku komisiju za NDH i HOS-ov pozdrav “Za dom spremni”? Pojavila se teza kako Plenković zaobilazno ide protiv Tita. Možda se to čini mudro, ali ipak to nije to. Plenković treba izravno odstraniti Tita kao najgoreg zločinca. U nedostatku streljiva za specijalni rat protiv Hrvata i Hrvatske, peta kolona je preko jugoslavenskih portala kreirala nekakav slučaj hrvatskih “čokoladica srama” proizvedenih u Srbiji od strane hrvatskog radništva. Kada će konačno Hrvati u Srbiji početi uživati tu famoznu obrnutu diskrimanciju, koja je kod nas obveza. Ovo je tlo toliko konfliktno da kao povod za Treći svjetski rat može poslužiti obična čokoladica srpske nacionalnosti.

Umišljenost 

Bili kriminalci u Ustavnom sudu i Vrhovnom sudu ili samo na položajima, više sam puta upozoravao da u jednoj duboko korumpiranoj zemlji izborni sustav mora biti inficiran. Zar nismo dugo ostali u čekaonici EU uglavnom zbog korumpiranog pravosuđa? Eto je SOA sukladno našoj demokraciji upoznala domaću Javnost sa snimkom koja kompromitira Branka Hrvatina, šefa Vrhovnog suda i pretplaćenog šefa Izbornog povjerenstva. Znate, korupcija je nužno izlazila iz strukture Jugoslavije. A takvo zlo u pravilu preživljava raspad carstva ili nekog saveza država. NDH je bila preopterećena negativnim naslijeđem prve Jugoslavije, uz to podvrgnuta rasnim zakonima Trećeg Reicha, i još vojno okupirana od strane čak četiri oružane formacije: nacisti, fašisti, sovjeti i četnici. Nisu žrtvovani Židovi i Srbi, nego ustaše, što se na kraju rata potvrdilo.

Jako je važno sagledati sveukupni tragičan trenutak NDH. Zamislite da smo 90-tih u sjevernim dijelovima RH imali prisutne nedodirljive nacističke postrojbe, da talijanski fašisti kontroliraju našu Dalmaciju i tamo štite sovjetsku agenturu, orjunaše i četnike, i da diljem Lijepe naše britanski obavještajci koordiniraju protuhrvatsko djelovanje četnika i “partizana”. U odnosu na svu nesreću i sve to zlo s kojom se suočio Ante Pavelić, možemo reći da se svi kasniji premijeri i predsjednici SRH/RH vodili delikventski dječji vrtić, uključujući i posljednju surovu i zločinačku agresiju Srba i Srbije na RH i BiH. Suprotno nametnutim predrasudama o hrvatskom autonomnom fašizmu, snažnu civilizacijsku crtu hrvatske nacionalne ideje potvrdila je i dugo skrivana činjenica da su unutar Trećeg Reicha samo Ustaški pokret i NDH proglasili ublažavajuće anekse na Hitlerove rasne zakone, i da su se Židovi Trećeg Reicha najradije sklanjali upravo u NDH, što profesionalni Židovi i profesionalni Srbi u Hrvatskoj uporno skrivaju.

Ne može se komisijski poništiti činjenica da nacistički kamp Jasenovac nije bio hrvatski proizvod, nego je geografski determiniran na polovici pruge od Zagreba do Beograda, gdje je bio predviđen i za pakta Njemačke i prve Jugoslavije, gdje bi bio podignut i da je prva Jugoslavija opstala. Naprotiv, hrvatsko nacionalno određenje supstancijalno je marijansko i bez ikakvih fašističkih primjesa, dok jugoslavenstvo i velikosrpsko svetosavlje imaju tu svoju autonomnu fašističku sadržinu. Kada danas bilo tko proziva NDH, riječ je o protuhrvatskom interesu upakiranom u antifašizam. A antifašizam je nešto poput drvenog željeza. Sve što možete u tome smislu je “ne biti fašist”, jer antifašizam nužno evoluira u veće zlo od fašizma. Apsolutizam talijanskog fašizma nije trpio konkurenciju talijanske mafije, njemački nacizam postavio se slično, dok je takozvani antifašizam usisao sve zlo ovoga svijeta, nacionalno i internacionalno.

Tvrtko Dolić

 

Komentari

Komentari

Društvo

Marko Ljubić zahtjeva od rukovodstva HRT-a stegovni postupak protiv Aleksandra Stankovića zbog teških profesionalnih pogrešaka

Objavljeno

- datum

“Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome terminu te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, dio je zahtjeva koji upućuje kolumnist Marko Ljubić HRT-u povodom današnje emitirane emisije ‘Nedjeljom u 2’ urednika Aleksandra Stankovića. Pismo Marka Ljubića prenosimo u cijelosti:

“Poštovani,

u emisiji „Nedjeljom u 2“, urednik i voditelj, vaš novinar Aleksandar Stanković više je puta opetovano izrazio duboko elementarno neznanje ili namjerne pogreške s kojima je dezinformirao hrvatsku javnost. Ističem kako je neprostiva pogreška i neznanje i namjera, jer to urednik na HRT- u ne smije raditi ni u jednom slučaju.

1. Postavljajući pitanje gostu Predragu Mišiću Peđi, uspoređujući pojmove nacionalne manjine i tzv. dijaspore s očitom namjerom segregacije političkih prava hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, iako mu je Predrag Mišić Peđa jasno odgovorio da svaki hrvatski državljanin mora imati potpuno isti status u ostvarivanju svojih političkih prava, Stanković je tom pravu eksplicitno suprotstavljao stav da bi dijaspora morala imati isti status kao i srpska nacionalna manjina na segregacijski način. Stanković je krivo naveo kolokvijalni naziv dijaspora za preko petsto tisuća punopravnih hrvatskih državljana i prema državnim statistikama još više od dva i pol milijuna onih koji imaju sve uvjete na državljanstvo, ali zbog proceduralnih razloga još nisu ostvarili svoja pripadajuća politička prava. Podsjećam da novinari informativnoga programa HRT-a ne smiju u službenoj komunikaciji koristiti kolokvijalne i netočne političke termine, pogotovo kad se radi o tako osjetljivim političkim pitanjima, jer se na taj način umjesto informiranja dezinformira javnost.

To je višekratnim ponavljanjem značilo jasnu poruku da hrvatski državljani koji ne žive u Republici Hrvatskoj ne trebaju imati svoja ustavom zajamčena politička prava koja proizlaze iz prava na državljanstvo, a temeljno političko pravo koje proizlazi iz prava na državljstavo je – izborno pravo.

Usporedbom temeljnog političkog prava dijela hrvatskoga naroda s realno povlaštenim političkim pravom nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Stanković prikriva realnu diskriminaciju oko petsto tisuća hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, uspoređujući, s jedne strane, pogodovanje koje ne postoji nigdje u tom obimu u Europi, s oduzimanjem prava, koje također ne postoji nigdje u Europi. To je težak profesionalni propust koji HRT ne bi smio tolerirati u svojim programima.

Stanković je pitanjima i usporedbama namjerno ili iz neznanja, na što ni u prvom ni u drugom slučaju nema ni on ni HRT pravo, osporio to pravo dijelu hrvatskoga naroda. Takav postupak zavrjeđuje pokretanje hitne odgovornosti protiv Aleksandra Stankovića.

2. S druge strane, inzistirajući na usporedbi broja glasova koje je na izborima dobila lista srpske nacionalne manine, s brojem glasova u XI. izbornoj jedinici, Stanković je dezinformirao javnost ne ističući da hrvatski državljani koji imaju pravo sudjelovati u izborima u XI. izbornoj jedinici jednostavno nemaju ni blizu jednake usporedive tehničke mogućnosti ostvarivanja svoga prava, s pripadnicima nacionalnih manjina, koje to pravo mogu ostvariti na svakome izbornome mjestu u Republici Hrvatskoj, dok glasači u XI. izbornoj jedinici često moraju za ostvarivanje svojih prava putovati i po tisuću kilometara.

3. Stanković je zatim ili iz neznanja ili namjerno, ponavljam da je nedopustivo i prvo i drugo, falsificirao prirodu Domovinskog oslobodilačkog rata inzistirajući na tome da je to djelomično bio građanski rat, na temelju netočne teze da su se dio građana Hrvatske pobunili protiv Republike Hrvatske. Činjenica je da zbog prirode državnoga uređenja SFRJ nitko u tadašnjoj Republici Hrvatskoj nije izravno ostvarivao politički status hrvatskoga građanina, nego građanina – SFRJ. Od trenutka proglašenja političke i državne samostalnosti Republike Hrvatske, koju su odbili priznati Srbi na hrvatskom teritoriju, odbijajući građanski i politički status državljana i građana u Republici Hrvatskoj, nemoguće je u bilo kojoj formi teorijski i praktično te Srbe proglašavati građanima Republike Hrvatske, a prije proglašenja samostalnosti države, nije uopće bilo moguće biti hrvatski državljanin, pa ni građanin. Proglašavati tadašnje Srbe u Hrvatskoj hrvatskim građanima uz ostalo bi bilo nasilje nad njihovim pravom opredjeljivati i izjašnjavati se o svojim građanskim i političkim identitetima.

Da su Srbi koji su su usprotivili progašenju samostalne Republike Hrvatske bili hrvatski građani, ili htjeli pod bilo kakvim uvjetima postati hrvatski građani – rata ne bi bilo.

To je još jedna opasna manipulacija Aleksandra Stankovića kojom se pokušava relativizirati prirodu rata i odgovornost za rat u Hrvatskoj, usprkos tome što je dio nasrtaja na Republiku Hrvatsku –proglasio agresijom. Utoliko je to opasnije i podmuklije u kontekstu obilježavanja Dana sjećanja na tragediju Vukovara i Škabrnje, te hrvatskog naroda u cjelini iz 1991. godine tijekom srpske agresije. To je nedopustivo i očekujem javno očitovanje HRT-a s tim u vezi, nadajući se da ravnateljstvo HRT-a, te urednička hijerarhija ne dijele to netočno i politički izopačeno stajalište.

S obzirom na sve izneseno, ovdje se očito radi o manipulaciji s ciljem dezinformiranja hrvatske javnosti s opasnim implikacijama.

Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome treminu, te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, napisao je u pismu Marko Ljubić.

Izvor: narod.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Zašto je Bakir Izetbegović započeo politički džihad

Objavljeno

- datum

 SULUDE PORUKE     U svom političkom džihadu kojeg je otpočeo u za BiH predizbornoj godini bez vlasti, Bakir Izetbegović svakim danom šalje sve više huškačkih poruka, a sve u svrhu udaljavanja BiH od euroatlantske politike i integracija prema euroazijskoj politici turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.

I dok je otac Izetbegović rat pokušao izbjeći nadajući se kako će ostati neokrznut ratnim vihorom u BiH, sin Izetbegović rat zaziva. Bakir Izetbegović zna da bez poziva na nacionalne sukobe u politički najkompliciranijoj zemlji Europe i jednoj od najsiromašnijih, on ne može ostati na vlasti.

Tako je među ostalim Izetbegović na obilježavanju obljetnice 4. Korpusa Armije BiH u Mostaru rekao: ““Ako prijete ustavnom poretku, teritorijalnom integritetu zemlje, ako misle da mogu dijeliti Mostar i druga mjesta, onda ću ponoviti da će dobiti rat! Neka ne prijete i mi nećemo prijetiti. Nećemo dopustiti da se revidira povijest”, rekao je Izetbegović.

Takve izjave i poruke koje šalje prema svojim susjedima Hrvatskoj i Srbiji, potpisnicama Daytonskog sporazuma, pokazatelj je sve veće Izetbegovićeve nervoze, političke nemoći i nesposobnosti da vodi državničku politikum, kako za svoj narod i druge konstitutivne narode BiH tako i prema susjedima s kojima sve češće vodi političke ratove. 

Svojom huškačkom politikom Izetbegović pokušava sebe prikazati kao jedinog zaštitnika Bošnjaka u BiH te konsolidirati biračko tijelo. Osoba koja rata nije vidjela i koja ga je uspješno izbjegla sada na njega poziva. Nije ni čudo što ga je njegov konkurent za mjesto bošnjačkog vođe Fahrudin Radončić nazvao kukavicom i lažovom. Tako je Radončić u Mostaru podsjetio na ulogu Izetbegovićeve obitelji tijekom rata u BiH te je rekao kako je Izetbegović kukavica i kako je tijekom rata bio u trezoru centralne banke gdje mu atomska bomba ništa nije mogla. Dodao je kako je sva Izetbegovićeva obitelj bila u inozemstvu gdje su se bavili tzv. logistikom.

Bakir je prvo zaoštrio retoriku prema Hrvatskoj oko Pelješkog mosta gdje je izgubio prije nego je uopće krenuo u bitku. Zbog svog političkog tržišta i sitnih političkih bodova zaratio je i s EU, a sada je krenuo i u politički rat sa Srbijom zbog priznanja Kosova.

Sve ovo pokazuje kako je Izetbegović postao nervozan pred izbore jer stranka koju je osnovao njegov otac i koji je ostao zapamćen po rečenici kako rat u BiH nije njegov rat, polako, ali sigurno gubi biračku bazu zbog optužbi o korumpiranosti stranačkih vođa i njihove nesposobnosti da provedu ili nametnu bilo kakve reforme u toj politički kaotičnoj zemlji ili bar povede dijalog o suradnji s drugim konstitutivnim narodima. 

Uloga Hrvatskog narodnog sabora  u hrvatskom narodu sve više jača, a Izetbegovićevo djelovanje dodatno radikalizira već napetu političku scenu koju ionako radi svojih političkih probitaka dodatno opterećuje Milorad Dodik. Huškanje i pozivanje na Tursku Izetbegoviću će na kraće vrijeme možda i donijeti određeni broj glasova više, međutim politički smjer u kojem vodi vlastiti narod odvest će ga u političku izolaciju i staviti ga u istu liniju s Miloradom Dodikom kojeg nitko u Europi ne želi za sugovornika. 

Put prema nekim euroazijskim savezništvima Izetbegovića će koštati više nego što je toga sam svjestan. U globalnom svijetu ideologije jesu bitne, ali samo ako su potpomognute tržištem. I tu Izetbegović gubi korak jer Hrvatska, pa čak i Srbija, već dugo vremena imaju jako dobre trgovačke i gospodarske odnose s Turskom. Turska je uložila više novca u Hrvatsku nego u BiH, a Erdogan već duže vrijeme pokušava razvijati dobre gospodarske odnose i sa Srbijom.

Bakir Izetbegović svjestan svega toga odlučio je od uloge žrtve preuzeti ulogu mangupa, jer smatra da jedino tako može postati relevantan sugovornik, a čini to samo radi sebe i svoje fotelje. Hrvati u BiH kao najstariji konstitutivni narod ne trebaju reagirati na ovakve provokacije već odmjerenim izjavama trebaju još jednom pokazati europskoj zajednici da su u ovoj shizofrenoj situaciji jedini partner EU i zapada te nositelj stabilnosti u BiH. 
Autor Marijan Opačak/ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

FAUST VRANČIĆ: Hrvatski genij znanosti i jezikoslovlja

Objavljeno

- datum

 ‘RENESANSNI FAUSTUS VERANTIUS’    U predvorju knjižnice izložene su preslike naslovnica najvrjednijih Vrančićevih djela koja u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae,” Venecija, 1595. i “Machinae novae”

 
Polihistor, kozmopolit, izumitelj, jezikoslovac i biskup Faust Vrančić među onim je renesansnim duhovima koji su zlatnim slovima upisali hrvatski jezik, kulturu i znanost u svjetsku povijest.

U povodu 400. obljetnice Vrančićeve smrti, a u želji da hrvatsku i svjetsku javnost podsjeti na velika ostvarenja tog genijalnog znanstvenika i poliglota u rangu najvećih izumitelja svih vremena koji je i u mehanici i u leksiografiji bio stoljećima ispred svog vremena poput Leonarda da Vincija ili Michelangela – Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, u sklopu Mjeseca hrvatske knjige organizirala je prigodnu izložbu koja dočarava Vrančićeva postignuća kojima se taj senzibilni Šibenčanin, tajnik najvećeg europskog cara Rudolfa II., upisao među besmrtnike, učinivši zauvijek poznatima jednu malu kulturu i jezik, uvijek na rubovima velikih carstava, uvijek pred ratnim opasnostima i mogućnošću ičeznuća. Vrančić je proslavio sebe, istovremeno upisavši Šibenik i Hrvatsku u temelje europske kulture.

U predvorju knjižnice izložene su preslike naslovnica najvrjednijih Vrančićevih djela koja u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae,” Venecija, 1595. i “Machinae novae”, Venecija, 1615./1616., a mogu se digitalizirana u cijelosti pogledati u središnjem dijelu izložbe u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Predstavljen je i prikaz odabranih digitalnih preslika rukopisne ostavštine Vrančićeve obitelji koju u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga, dok su s razdobljima u životu i radu Fausta Vrančića povezane preslike stare građe iz fonda ostalih zbirki građe posebne vrste NSK, odnosno Grafičke zbirke i Zbirke zemljovida i atlasa. Za ostvarenje ove izvanredne izložbe Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu dobila je pokroviteljsku potporu UNESCO-a prilikom prijave na njihov natječaj značajnih svjetskih obljetnica 2016. – 2017..

Stručna recenzentica izložbe je dr. Marijana Borić, znanstvena suradnica na Odsjeku za povijest prirodnih i matematičkih znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a suradnici u pripremi izložbe su Sandi Antonac, Tamara Ilić-Olujić, Maja Karić, dr. Ivan Kosić dr. Sofija Klarin-Zadravec, Mara Marijanović, dr. Tatjana Mihalić, dr. Mira Miletić-Drder, Ana-MarijaTkalčić, Vesna Vlašić i Jasenka Zajec.

Izložene preslike bogate građe popraćene su detaljima iz Vrančićeva životopisa – pa je izložba ujedno i opsežan prikaz jedne od najvažnijih renesansnih europskih biografija.

Carski tajnik Rudolfa II.

Vrančić je rođen 1. siječnja 1551. godine u Šibeniku, u uglednoj plemićkoj obitelji, rodbinskim vezama povezanoj s hrvatskim banom Petrom Berislavićem i biskupom Ivanom Statilićem, diplomatom i uglednim pravnim stručnjakom, uključenim u brakorazvodnu parnicu Henrika VIII. i Katarine Aragonske. Dio obiteljske tradicije bila je i briga za školovanje nadarenih članova.

O Faustovu obrazovanju brinuo se njegov stric Antun Vrančić, ugledni diplomat, crkveni velikodostojnik, primas Ugarske i kraljev namjesnik. Obrazovanje je započeo u rodnome Šibeniku, zatim se sedam godina školovao u Ugarskoj.

Nakon Ugarske je otišao u Padovu, gdje je od 1568. do 1572. godine studirao pravo i filozofiju. Nakon smrti Antuna Vrančića 1573. godine nekoliko sljedećih godina Faustova života slabo su poznate. Pretpostavlja se da je boravio u Italiji i dopunjavao svoja znanja. Vjerojatno se kretao u društvu hrvatskih intelektualaca i uglednika jer je 1. siječnja 1575. godine primljen u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Šibenčanin Božo Bonifačić, ugledni bakrorezac i kartograf koji je 1583./84. bio kamerlengo bratovštine, izradio je bakrorez sv. Jeronima, na čijim se uglovima nalaze četiri grba hrvatskih pokrajina iz kojih su Hrvati imali pravo na članstvo u bratovštini, i to hrvatski, dalmatinski, slavonski i bosanski, te ga posvetio Faustu Vrančiću. Godine 1579. postao je vojni zapovjednik grada Veszpréma i upravitelj tamošnjih biskupskih imanja, a tamo je stekao i prva tehnička znanja.

Nakon dvije godine službe u Veszprému postao je tajnik rimsko-njemačkoga cara i ugarsko-hrvatskoga kralja Rudolfa II.Habsburgovca koji je od Praga stvorio intelektualni centar Europe. Na carskome dvoru kretao se u krugu europske intelektualne elite, među kojom su bili uključeni istaknuti astronomi Tyho Brache i Johan Kepler, ugledni inženjer i graditelj Adrian de Vries, konstruktor Jacopo de Strada, filozof i alkemičar John Dee, slikar Giuseppe Arcimboldi i Giordano Bruno. Vrančić se u Pragu bavio i različitim intelektualnim interesima. Prikupljao je jezičnu građu za svoj petojezični rječnik te je dovršio u rukopisu djelo “Život nikoliko izabranih divic” – posvećeno opatici i redovnicama samostana sv. Spasa u Šibeniku.

Osim toga, dok je bio tajnik Rudolfa II., bavio se i tehničkim projektima o čemu svjedoče dokumenti o patentima koje je u to vrijeme tražio ili dobio za pojedine izume, te potvrđuju kako je tehnika bila područje kojim se neprekidno bavio najveći dio života. Nakon smrti supruge Marije 1594. godine napustio je Prag, posjetio je Dalmaciju i vratio se u Italiju, gdje je u Veneciji 1595. dovršio i objavio kapitalni “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae – Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga/hrvatskoga i mađarskoga”, prvi cjeloviti rječnik hrvatskoga jezika i prvi veći rječnik mađarskoga, koji je temelj hrvatske leksikografije. Mnogi su se leksikografi koristili Vrančićevim rječnikom ne samo kao modelom za vlastite nove rječnike nego su sastavljali i svoja djela, preuzimajući njegovu jezičnu građu.

U njem je Vrančić uvrstio dalmatinski (hrvatski) jezik u društvo pet najuglednijih jezika Europe. Premda je u svojem rječniku koristio pridjev Dalmati[c]ae, u rječničkome materijalu njegova drugog izdanja kojega je uz Vrančićevo odobrenje priredio Peter Loderecker u Pragu 1605. godine, proširivši ga stupcima češkoga i poljskoga jezika, riječi Dalmata, Dalmatia, Dalmatice doslovno su se prevele kao Harvat, Harvatska zemlja, harvatski, što potvrđuje da je Vrančićevo djelo rječnik hrvatskoga jezika. Vrančićev Dictionarium neprijeporno je pridonio ugledu i potvrdi hrvatskoga jezika, koji je 1599. godine izabran kao najprikladniji od slavenskih jezika za poučavanje u isusovačkim kolegijima, te se tada utemeljila Akademija hrvatskoga jezika u Rimu, na kojoj se, u sklopu Rimskoga kolegija, predavao hrvatski jezik.

Borac za katoličku obnovu

Godine 1598. vratio se u službu Rudolfa II., kada ga je car imenovao naslovnim biskupom Csanáda te kancelarom za Ugarsku i Transilvaniju. Stekavši novi položaj, pisao je poslanice o tamošnjim društvenim i vjerskim prilikama.

Bio je dosljedan borac za katoličku obnovu i protivnik reformacije, kao i religijske podjele u sklopu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, svjestan, između ostaloga, i podatka kako je prevlast protestantizma tijekom 16. stoljeća znatno umanjila potporu katoličkih zemalja u borbi protiv Turaka. O radu Fausta Vrančića u tome razdoblju svjedoče riječi Vrančićeva štićenika, književnika i povjesničara te naslovnoga biskupa bosanskoga Ivana Tomka Mrnavića koji je zapisao: „Doveo je pastire duša i učitelje među narod koji je do tada bio pritisnut vječnom tiranijom osvajača krivovjernika. Sam je svojom pastirskom riječju zbog nedovoljnog broja katoličkih svećenika obilazio narod, gradove i sela svoga svećeništva i neprestano govorio prema svojoj dužnosti.“

Svjetovni je život napustio 1605. godine, kada se preselio u Rim. Živio je u kući španjolskoga plemića Ivana Krstitelja Vivesa, u blizini trga Piazza del Popolo. Sklopio je prijateljstva s uglednim barnabitima, među kojima je i Giovanni Ambrogio Mazenta, priređivač zbirke tehničkih crteža Leonarda da Vincija. To je prijateljstvo imalo odlučujućega utjecaja na Vrančićev daljnji život i rad. Vrančić se, uz preporuke Mazente, odlučio pridružiti redu sv. Pavla, tzv. barnabita, te je, odrekavši se biskupske časti, u novicijat stupio 1608. godine u mjestu Zagarolo, u okolici Rima, i u njem boravio do 1609. godine. Posljednjih desetak godina Vrančićeva života bilo je vrlo plodonosno razdoblje, u kojem je napisao ili dovršio najveći broj svojih djela. U Rimu je 1606. godine tiskao djelo “Život nikoliko izabranih divic”, koje je dovršeno dvadesetak godina prije. U njegovu opusu ističe se kao jedino djelo koje je napisao hrvatskim jezikom. Pišući štivo na hrvatskome jeziku, jedinome na kojem su redovnice znale čitati, Vrančić se pokazao s religiozne i duhovne strane kao osoba koja doprinosi obnovi vjerskoga života. Knjiga govori o životima dvanaest ranokršćanskih mučenica te se može smatrati svojevrsnom antologijom svetačkih životopisa.

U Rimu je Vrančić pripremio i tehnički priručnik “Machinae novae” (Venecija, 1615./1616.), jedno od najistaknutijih djela iz područja europske tehničke literature na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. U njem je pojedinim projektima vizionarski predviđao daljnji razvoj tehnike. Djelo sadrži 49 različitih slika velikoga formata. Potom slijede komentari na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku, kojima je opisao 56 različitih uređaja i tehničkih konstrukcija. Svi ti projekti nisu bili novi, ali su mnogi bili izvorno Vrančićevi, te su predstavljali veliko obogaćenje dotada poznatih tehničkih oblika i konstrukcija. Među brojnim vrijednim projektima mlinova, mostova te različitim napravama, ističu se kao prve u povijesti tehnike njegove ideje žičare, amortizera, mosta od metala, kao i mosta ovješenoga o lance, dok je projektom Homo volans (Leteći čovjek), prvom konstrukcijom modernoga padobrana, postigao i svjetsku slavu.

Premda su se prije Vrančića i drugi autori kao Leonardo da Vinci bavili idejom takve naprave, on je prvi dao konstrukciju koja sadrži sve elemente suvremenoga padobrana te omogućuje sigurno spuštanje s velikih visina. Vrančić, kao ni drugi tadašnji autori, nije mogao riješiti sve probleme kojima se bavio, već ih je tumačio i opisivao fenomenološki. Kao rješenje tih problema bila su potrebna matematička, fizikalna i tehnička znanja koja su upoznata tek u 18. stoljeću i poslije. Međutim, dalekovidni projekti koje je Vrančić osmislio, premda su nadmašivali mogućnosti koje su mu bile na raspolaganju, pokazali su koliko je bio daleko ispred svojega vremena. Mnoge Vrančićeve zamisli zaživjele su u praksi stoljeće i više nakon što su otisnute u djelu “Machinae novae”, a neke od njegovih izvanrednih ideja koriste se širom svijeta i danas, puna četiri stoljeća od njihova objavljivanja.

Oboljevši 1615. godine, Vrančić se odlučio iz Rima vratiti u rodni zavičaj. Na putu se zaustavio u Veneciji, gdje se zadržao kako bi priredio i tiskao svoja filozofska djela i “Machinae novae”. Nakon što je objavio prvo izdanje djela “Logica suis ipsius instrumentis formata” (Justus Verax Sicenus, Rim, 1608.), molio je logičare da ocijene njegovo djelo u kojem je odstupio od dotadašnje aristotelovske logike. Mišljenje o Vrančićevoj logici dao je filozof, fizičar i matematičar, splitski nadbiskup Marko Antun de Dominis, zastupajući tradicionalno, aristotelovsko poimanje logike. Vrančić je potom djelomično izmijenio i proširio tekst svoje Logike iz 1608. godine te ga objavio 1616. u Veneciji pod naslovom “Logica nova suis ipsius instrumentis formata et recognita (Nova logika oblikovana i objašnjena vlastitim oruđima)”, u istome svesku zajedno s neizmijenjenim tekstom djela “Ethicae christianae”, koje je tada potpisao pravim imenom. Vrančićeva Etika, premda je opsegom kratko djelo, sadržajem je vrlo bogato. U njem je promišljao o načinu i smislu ljudskoga života na putu konačnoga ostvarenja. Vrančić se u Veneciji zadržao više od planiranoga. Nakon što su djela objavljena, iscrpljen bolešću, više nije imao snage za povratak. U Veneciji ga je zatekla smrt. Preminuo je 20. siječnja 1617. godine, u kući Jeronima Jubetea, svećenika župne crkve S. Provolo, u predjelu Castello. Prema vlastitoj želji, izraženoj u dodatku oporuke načinjenome neposredno prije smrti, njegovo je mrtvo tijelo zajedno s djelima prevezeno brodom te pokopano u župnoj crkvi sv. Marije u Luci na otoku Prviću. Posmrtni govor za njega održao je 22. veljače 1617. godine u šibenskoj katedrali Ivan Tomko Mrnavić.

Autor: Marina Tenžera/ izvor: ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.