Connect with us

Sci/Tech

Kemija protiv kemijske evolucije

Objavljeno

- datum

Svako malo čujete u vijestima: znanstvenici su negdje u svemiru otkrili vodu! Ili su otkrili organske molekule! Ili otkrili mjesto gdje bi moglo biti vode ili organskih molekula, samo što nisu sigurni, ali to je tek nevažan detalj. U svakom slučaju, zaključak je uvijek isti: na tim bi mjestima moglo biti života!

Zašto? Pa zato što tekuća voda i organske tvari neizbježno rezultiraju stvaranjem života, zar ne?

Zapravo – ne. Za svaku osobu koja počne maštarati o nezamislivo složenim samoreplicirajućim nanostrojevima (kao što su stanice od kojih je sazdan život na Zemlji) koji nastaju nasumičnim kemijskim reakcijama morate si postaviti jedno vrlo važno pitanje: zna li ta osoba temeljne zakone fizike i kemije? To je vrlo važno pitanje jer takvo vjerovanje u moć kemijskih reakcija koje nema nikakvog uporišta ni u teoretskoj ni u eksperimentalnoj kemiji nameće nam se kao nešto što je “odavno dokazano” i što se nitko ne smije usuditi propitkivati ako ne želi da ga se proglasi fanatikom, fundamentalistom, neznalicom, protivnikom znanosti i napretka, itd. A najviše se nameće u školskim udžbenicima.

I tako naša djeca uče od malenih nogu da su se prije mnogo milijardi godina jednostavne organske molekule počele udruživati u složenije, pa su tako nastajale aminokiseline, a iz njih bjelančevine; isto tako su se počele same od sebe stvarati nukleinske kiseline koje su se onda “udruživale” s bjelančevinama pa su nastajale prve stanice. Naravno, nema nikakvog objašnjenja kako se to točno događalo, a nema ga jer sva otkrića u posljednjih nekoliko stoljeća znanosti potpuno isključuju da se takvo nešto može dogoditi. Naše nam znanje daje dovoljno pouzdanja reći da neusmjerene kemijske reakcije ne mogu nikada rezultirati stvaranjem stanice. Ni blizu! Evo nekoliko znanstvenih argumenata zašto je to tako. 

Voda – smrtni neprijatelj organskih polimera

Što je bjelančevina? To je polimer sazdan od aminokiselina. Što je DNK (deoksiribonukleinska kiselina)? Polimer sazdan od nukleotida. Da organski polimeri mogu osjećati i govoriti, vjerojatno bi nam rekli da se od svega najviše boje – vode. Zašto? Jer kad se polimer nađe u vodi, a njegova je koncentracija manja od koncetracije vode, dolazi do procesa zvanog hidroliza. Drugim riječima, molekule vode potiču razgradnju organskih polimera.

To vjerojatno zvuči čudno s obzirom da su sva živa bića dobrim dijelom sazdana od vode. No to je tako jer se u stanici nalaze mehanizmi koji to kontroliraju. No ti mehanizmi sami trebaju te organske polimere! Kako je spontani nastanak stanice prebrodio problem hidrolize prije nego je stanica uopće nastala, a nastati nije mogla bez da se taj problem riješi.

Koliko je voda štetna, vidimo u ribosomima prilikom sinteze bjelančevina. Prilikom spajanja dvije aminokiseline nastaje dipeptid i oslobađa se voda.

H2NCHRCOOH +H2NCHR′COOH → H2NCHRCONHCHR′COOH + H2O

Voda koja pritom nastaje dovela bi odmah do obratne reakcije – dakle, razbila bi nastali dipeptid natrag na dvije aminokiseline. Zbog toga stanica aktivno uklanja vodu iz ribosoma, a dodaje energiju u obliku ATP-a (adenozin trifosfat) kako bi se polimerizacija aminokiselina u bjelančevinu odvijala u pravome smjeru. To je nešto što se ne može dogoditi u uvjetima izvan stanice. Drugim riječima, samo sirovi zakoni fizike ne mogu usmjeriti proces polimerizacije u onom smjeru koji je potreban za nastanak stanice.

Šećer ne dolazi na kraju

Vitalna komponenta DNK i RNK su šećeri. Da bi šećer nastao izvan stanice, potrebno je lužnato okružje. Ali za nastanak aminokiselina izvan stanice potrebno je kiselo okružje. Osim toga, abiotička kemijska reakcija za stvaranje šećera zahtijeva ODSUTNOST dušičnih spojeva – kao što su aminokiseline. Dakle, ako su bjelančevine i DNK prethodili hipotetskoj prvoj stanici i onda nju tvorili, morali su nastati u potpuno različitim medijima, a za to su morali biti izolirani jedno od drugog, što narušava sam koncept spontanog nastanka stanice. Bez enzima koji postoje samo u živoj stanici, reakcija formaldehida (HCHO) s vodikovim cijanidom (HCN) je potrebna za stvaranje DNK i RNK baza. Ali formaldehid i cijanid su smrtnonosni otrovi! Oni bi uništili sve aminokiseline s kojima dođu u kontakt. Dakle, s kemijskog gledišta, DNK i bjelančevine su smrtni neprijatelji, a ipak skladno koegzistiraju u stanici. To znači da razlog u toj koegzistenciji ne možemo pronaći u spontanim kemijskim procesima, već u inženjeringu, i to iznimno sofisticiranome.

 Polimerizacija je zahtjevan posao

Da bi polimer bio polimer, njegovi monomeri moraju biti sposobni tvoriti lance. Za nastajanje lanca potrebni su tzv. bifunkcionalni monomeri, odnosno molekule koje imaju dvije funkcionalne grupe (dva kraja za povezivanje) kojima se mogu povezivati s još dvije molekule. Ako bifunkcionalan monomer reagira s monofunkcionalnim (koji ima samo jednu funkcionalnu grupu), polimer na tom kraju više neće moći rasti. Ako su u smjesi monomera nalazi samo djelić monofunkcionalnih monomera, polimeri ne mogu tvoriti duge lance. Ali svi pokusi koji su simulirali hipotetske predbiotičke uvjete na Zemlji davali su uvijek TRI PUTA VIŠE monofunkcionalnih monomera nego bifunkcionalnih. Aminokiseline, primjerice, mogu imati i do nekoliko tisuća aminokiselina u svojoj strukturi, a DNK još više nukleotida.

Dr. Dudley Eirich je molekularni biolog s doktoratom sa sveučilišta u Illinoisu. Ima bogato iskustvo u industrijskom genetskom istraživanju, osvojio je nekoliko nagrada i vlasnik je nekoliko patenata. Evo što on kaže:

“Radim u biotehnološkoj industriji proizvodeći bifunkcionalne monomere za industriju polimera. Mogu posvjedočiti činjenici da konačni pročišćeni materijal mora načelno biti u potpunosti bez monofunkcionalnih monomera. Konačni proizvod mora imati čistoću veću od 99,5%, a za neke namjene mora imati veću od 99,9%. Koristili smo mnogo znanstvenog znanja i skupe opreme kako bismo dostigli te razine čistoće. Realistične ‘prirodne’ polimerizacijske reakcije nikada ne bi mogle proizvesti duge polimerne lance jer bi uvijek bila prisutna prevelika koncentracija monofunkcionalnih monomera koji bi prekidali rast lanaca.”

kiralnostTu je i problem tzv. kiralnosti. Mnoge trodimenzionalne molekule iste strukture (pa tako i aminokiseline i dijelovi DNK) postoje u dva zrcalna oblika pa ih zovemo lijevorukim i desnorukim molekulama. To je zato što ti oblici rotiraju polarizirano svjetlo ili na lijevo ili na desno. Gotovo svi biološki polimeri moraju biti homokiralni, odnosno građeni isključivo od lijevorukih ili isključivo od desnorukih monomera. Sinteza kiralnih molekula iz nekiralnih reagensa uvijek daje racemičnu mješavinu, odnosno mješavinu lijevorukih i desnorukih molekula u odnosu 50:50. To je zato što su to molekule jednakoga sastava i time imaju identičnu slobodnu energiju. To proizlazi iz drugog zakona termodinamike i potvrđeno je eksperimentalno. Racimični polipeptidi ne mogu tvoriti oblik potreban za funkcionalan enzim jer bi bočni lanci stršali van nasumce.

Također, aminokiseline krive kiralnosti ometaju stabilizaciju tzv. α-heliksa u bjelančevinama. DNK se ne bi mogla stabilizirati čak i kad bi bio prisutan samo jedan monomer krive kiralnosti jer tada ne bi mogla tvoriti dugačke lance, a time niti pohranjivati mnogo informacija. Život kakvog ga poznajemo građen je od lijevorukih aminokiselina (bjelančevine) i od desnorukih šećera (DNK). To znači da je potrebna 100%-tna čistoća. Ne 99%- tna, ne 99,999%-tna, već 100%-tna. Svaka, ali baš svaka aminokiselina mora biti iste kiralnosti, i svaki šećer u DNK također mora biti iste kiralnosti. Stoga se postavlja pitanje: ako kemijskim procesima nastaje 50:50 mješavina, kako su prve aminokiseline i šećeri (u hipotetskom spontanom procesu nastanka prve stanice) pročistili sami sebe do 100%-tne čistoće koja je potrebna da bi tvorili išta korisno za živu stanicu kakvu poznajemo?

Stanična membrana – mnogo više od mjehurića

Teorija evolucije je došla u pravom trenutku u povijesti – tehnologija je bila dovoljno razvijena da možemo gledati stanice izbliza, ali ne dovoljno razvijena da joj detaljno proučimo strukturu. Kad se u 19. stoljeću kroz mikroskop gledala stanica, izgledala je kao mjehurić. Nije čudo da su takvo nešto mogli prikazati kao rezultat nasumičnih kemijskih procesa. Da se tada moglo vidjeti u unutrašnjost stanice, da su ljudi mogli promatrati nevjerojatno kompleksne strukture, nanostrojeve, informatički sustav od kojeg vam pamet stane, energetska učinkovitost koju ne može dostići ni najskuplji stroj kojeg je čovjek proizveo – Darwinovim sljedbenicima bi narod mogao uputiti samo poruge i smijeh. Nikoga ne biste mogli uvjeriti da je to inženjersko remek-djelo nastalo nevođenim procesima. Ali paradigma se kroz stoljeće i pol ustalila i zato svi dokaze gledaju kroz naočale te paradigme. Evolucionisti već odavno ne koriste dokaze kako bi provjeravali evolucijsku teoriju, već koriste teoriju kako bi provjeravali dokaze.

Lipidi su vitalan dio stanične membrane. U membrani je “upakiran” sav sadržaj kako se on ne bi “razlio” na sve strane. Membrana se sastoji od 7 različitih složenih lipida i nezaobilazan je dio svake stanice koja se može razmnožavati.

transportMasne kiseline (dio molekule lipida) koje čine staničnu membranu jako je teško proizvesti umjetno. Čak i kad bi mogle nastati u prirodnim uvjetima u hipotetskoj “prajuhi”, ioni magnezija i kalcija (koji bi također morali biti u toj “prajuhi” jer su vrlo važni za funkcioniranje stanice) bi spremno reagirali s njima i učinili ih neupotrebljivima za izgradnju membrane. Neki evolucionisti vole demonstrirati šuplju sferu od lipida koja može nastati pod određenim uvjetima u epruveti kao dokaz spontatnog nastanka membrane, ali takva sfera ne bi nikada mogla dovesti do nastanka stanične membrane jer ona služi i transportu tvari u i iz stanice. Za takav su transport potrebni vrlo složeni bjelančevina-lipid kompleksi koji funkcioniraju kao elektromehaničke crpke, a zovemo ih transportni kanali. Postoje različiti kanali za različite vrste tvari. Mnogi od tih kanala koriste spojeve poput ATP-a (nositelja energije) kako bi gurali tvari protiv njihovog prirodnog gradijenta (tvari se prirodno kreću s mjesta veće koncentracije na mjesto manje). Čak i kad se tvari kreću s gradijentom, za to su također potrebne bjelančevine nosači.

Stanična membrana također održava stabilan pH u stanici kako bi bila omogućena enzimatska aktivnost, ali i povoljna koncentracija raznih minerala. Za to su potrebni transportni kanali koji ciljano premještaju ione vodika (protone). Te su crpke vrlo selektivne.

Koliko su transportni kanali važni vidimo po tome što 20-30% gena u većini genoma kodira membranske bjelančevine. Najmanji poznati genom – parazitaMycoplasma genitalium – ima 26 gena za kodiranje transportera od 482 gena za kodiranje bjelančevina.

Membrana izgrađena od čistih lipida ne bi dopuštala pasivno kretanje pozitivno nabijenih iona poput kalcija, kalija, magnezija, mangana i željeza, ili negativno nabijenih iona kao što su fosfati i sulfati, a oni su nepohodni za život stanice. Membrana od čistih lipida bi odbijala takve ione koji se otapaju u vodi, a ne u lipidima. Zapravo, membrana samo od lipida onemogućavala bi kretanje same vode!

Koji su izgledi da život nastane sam od sebe?

Matematičar Sir Fred Hoyle naglašavao je ekstremnu nevjerojatnost spontanog nastanka ne samo stanice, nego makar jednog jedinog funkcionalnog biopolimera, kao što je bjelančevina. Možemo izračunati vjerojatnost nastanka jedne malene bjelančevine od 150 aminokiselina, uz pretpostavku da su prisutne isključivo potrebne aminokiseline i uz pretpostavku da će one polimerizirati na pravi način (prvo je malo vjerojatno, a drugo je posve isključeno). Broj mogućih konfiguracija 150 aminokiselina, uz 20 različitih, je 20ˆ150. Ili vjerojatnost da će to dobro ispasti iz prvoga pokušaja je 1:10ˆ195 (to je brojka koja se sastoji od 1 sa 195 nula). Netko će reći kako ne moraju sve aminokiseline biti u pravome slijedu, no to bi bila samo jedna malena bjelančevina od stotine drugih koje su potrebne za minimum funkcioniranja stanice, a neke bjelančevine imaju tisuće aminokiselina. Neke od njih neće funkcionirati ako postoji samo maleni otklon u slijedu aminokiselina.

Zbog te računice Hoyle je isprva zaključio kako je život morao doći iz svemira. Kasnije je shvatio da čak ako i uzme svemir kao laboratorij, u njemu se nigdje neće moći stvoriti život neusmjerenim procesima fizike i kemije.

“Vjerojatnost nastanka života iz nežive materije je jedan naprama broj s 40 000 nula iza sebe… Dovoljno je velik da pokopa Darwina i čitavu teoriju evolucije. Nikad nije bilo prajuhe, ni na ovom ni na kojem drugom planetu, a ako počeci života nisu nasumični, morali su stoga biti rezultat svrhovite inteligencije.”
Evolucionisti se, dakako, na takve argumente pravdaju velikom količinom vremena. U njihovim glavama vrijeme ima konstruktivnu moć i ako ga dodaš dovoljno, pobjeđuješ svaku nevjerojatnost. Pomaže li dakle vrijeme izgledima od 1:10ˆ40 000? Odgovor je – ne!

Ukupan broj događaja (elementarnih logičkih operacija) koje su se mogli dogoditi u čitavom svemiru od trenutka hipotetskog i ničim dokazivog Velikog praska (14 milijardi godina) iznosi ne više od 10ˆ120 – izračunao je znanstvenik Seth Lloyd sa sveučilišta MIT (Massachusetts Institute of Technology). To postavlja gornju granicu broju pokusa koji su teoretski mogući. To znači da se događaj s vjerojatnošću od 1:10ˆ40 000 nikada ne bi mogao dogoditi. Dakle, čak ni jedna malena bjelančevina od 150 aminokiselina.

No biofizičar Harold Morowitz došao je do još manje vjerojatnosti od 1:10ˆ10 000 000 000. To se odnosi na vjerojatnost nastanke minimalističke bakterije iz juhe koja sadrži sve potrebne sastojke. Kao ateist, Morowitz je zaključio kako život ne može biti rezultat slučaja te zato mora postojati neko svojstvo dostupne energije u svemiru koja potiče nastanak entiteta koji ju onda mogu koristiti. Problem je u tome što ono što znamo o slobodnoj energiji u svemiru ne govori ni najmanje u prilog ove hipoteze. Baš suprotno!

Slobodna energija – još jedan neprijatelj života

1953. g. američki znanstvenik na sveučilištu u Chicagu Harold Urey i njegov student Stanley Miller proveli su pokus kojeg do dana današnjeg evolucionisti citiraju kao dokaz da život može nastati sam od sebe – iako dokazuje upravo suprotno!

millerMiller-Urey pokus sastoji se od zapečaćene staklene aparature koja sadrži plinove za koje se vjerovalo da su postojali na davnoj Zemlji – metan, amonijak, vodik i vodena para. Dok se to zagrijavalo, pogodili su mješavinu plinova iskrom od 60 000 volti koja je trebala simulirati munju. Ispod se nalazio kondenzator koji je hladio i kondenzirao produkte koji su onda padali u vodenu zamku niže. Plinoviti produkti reakcije bili su bili su ugljikov monoksid (CO) i dušik (N2). Dominantni kruti produkt bila je netopiva otrovna kancerogena mješavina zvana katran (nastaje i pri izgaranju duhana). Uspjeli su proizvesti i nešto aminokiselina, ali tek u tragovima.

Ono na što treba obratiti pozornost pri ovome pokusu je spomenuta zamka koja je trebala uhvatiti nastale produkte reakcije. Bez nje čak i ta minimalna količina aminokiselina bila bi uništena – a uništila bi ju iskra zbog koje su nastale! Dakle, energija koja ih je stvorila odmah bi ih uništila. Kao prvo, to je nedopustiva intervencija s istraživačeve strane jer su time narušeni prirodni uvjeti koji su se navodno simulirali, a kao drugo, to je dokaz da ne možete stvoriti život jednostavnim dodavanjem energije. Zapravo, slobodna energija, odnosno bilo kakvo elektromagnetsko zračenje uništava organske polimere potrebne za nastanak života. UV zračenje bi u hipotetskim predbiotičkim uvjetima na Zemlji također uništilo bilo kakve peptide koji bi eventualno nastali. Čak i ako bi pali u vodu, UV zračenje prodire i do nekoliko metara duboko. Čak i vidljiva svjetlost uništava organske polimere. Isto čini i toplina. Čak i jednostavno kretanje oštećuje polimerni lanac. Taj se efekt vidi kod tučenja jaja ili vrhnja jer se denaturiraju bjelančevine (mehaničko kretanje isteže polipeptide dok lanci ne puknu).

Život na Zemlji ne može koristiti nijedan oblik zračenja za svoje metaboličke procese. Ni svjetlost, ni toplina, ni ultraljubičaste (UV) zrake, ni izgaranje. Sav život na Zemlji koristi samo jedan izvor energije, a to je ATP. Točnije, koristi energiju kemijske veze u tome spoju.

Naravno, sad će netko reći: “Zar vi niste čuli za fotosintezu? Čitav život na Zemlji ovisi o njoj! Ona koristi svjetlost!” Zaista, fotosinteza je temelj života na Zemlji i upravo je zato teško povjerovati da je taj proces nastao slučajno. Fotosinteza je nevjerojatno složen proces. Bilo bi potrebno mnogo teksta da se opiše što se sve točno događa tijekom fotosinteze, ali dovoljno je istaknuti tek nekoliko bitnih stvari. Kao prvo, stvaranje klorofila zahtijeva 17 enzima, i nijedan ne smije nedostajati ako želimo da proces bude uspješan. Evolucionisti to zamute tvrdeći kako je u mitskoj prajuhi bilo mnogo od organskih tvari koje su potrebne za fotosintezu, a tek kad su potrošene, enzimi koji su nedostajali su “evoluirali”. Kako su evoluirali? I zašto? Jer su bili potrebni? Evolucionističko objašnjenje možda zvuči nekome znanstveno, ali zapravo je puko nagađanje bez ikakve osnove. Nema dokaza da je prajuha ikada postojala ili mogla postojati, a ima i više nego dovoljno dokaza da enzimi (bjelančevine) ne nastaju sami od sebe, koliko god potrebni bili!

Ali najvažnije je to da je fotosinteza iznimno opasan proces upravo jer pušta smrtonosnu svjetlost u stanicu kako bi se proizvela korisna energija za metaboličke procese. Većina enzima uključena u biosintezu klorofila bavi se upravo zbrinjavanjem fototoksičnih tvari koje nastaju apsorpcijom fotona. Te tvari (među kojima je i slobodni kisik) uništile bi stanicu da se svaki enzim ne nalazi na svome mjestu u pravo vrijeme.

 “Neoborivi” argument evolucionista – to nije evolucija!

Ako su vam svi ovi argumenti bili previše za čitati, znajte da su to tek sažeci iznimno opsežnih znanstvenih istraživanja i da je to TEK DJELIĆ argumenata protiv kemijske evolucije. No sve to ne bi uvjerilo gorljive evolucioniste da napuste svoju vjeru u čudotvorno djelovanje neusmjerenih zakona fizike. Jer čak i kad im prezentirate sve ovo, oni će vam uzvratiti svojim ultimativnim protuargumentom. Ako ste vodili ovakve rasprave, vjerojatno ste ga čuli i zvuči otprilike ovako: “Kad ćete vi vjerski fanatici shvatiti da se evolucija bavi razvojem života od prve stanice, a ne porijeklom života?” Drugim riječima, evolucija se bavi tek onim procesima koji su počeli u trenutku kad je nastala prva stanica sposobna za mitozu (proces kojim iz jedne stanice nastaju dvije). Što se događalo prije toga – njih se ne tiče! Zvuči apsurdno, ali takvo držanje je zapravo vrlo razumljivo s obzirom da je većina evolucionista svjesna ogromnih problema koje kemijska evolucija ima sa zakonima fizike i kemije. I upravo kako bi taj problem pomeli pod tepih, evolucionisti su kemijsku evoluciju preimenovali. Zato taj izraz više nećete čuti. Prije ćete čuti izraz ABIOGENEZA. Kao što vidite, abiogeneza nema u sebi riječ “evolucija” što ima za cilj postići psihološki efekt: da ju se ne povezuje s teorijom evolucije. Naravno, nameće se onda pitanje – ako abiogeneza ne spada pod domenu evolucijske teorije, u koju disciplinu onda spada? Ornitologiju? Etnologiju? Frenologiju?

Treba li podsjetiti da Darwinovo revolucionarno djelo započinje riječima “Porijeklo vrsta”?

Naravno, ne morate si razbijati glavu takvim pitanjima. Jer u evolucijskoj teoriji malo toga ima logike, ali svejedno se uspijeva nametati kao znanost bez koje nijedna druga ne može funkcionirati. I zato i dalje mrtvo hladno uvjeravaju djecu u školama da stanice mogu nastati nasumičnim kemijskim procesima i da same sebi mogu ispisati informaciju potrebnu za vlastito funkcioniranje i repliciranje. Tu nije na djelu snaga argumenata, već snaga ideologije i političke i financijske infrastrukture koja tu ideologiju podupire.

Ali ni moć ponavljanja laži ne traje vječno pa treba izmišljati stalno nove laži. Pa tako ste možda primjetili rastući broj “znanstvenih” dokumentaraca koji nesuptilno sugeriraju da je život nastao negdje drugdje u svemiru ili da su ga aktivno donijeli izvanzemaljci. To bi zaista riješilo lokalni problem nastanka života – problem je jedino što se time uopće ništa ne rješava. Naime, ako život i jest nastao negdje drugdje, kako je nastao tamo? Evolucijom? Ma nego što! Evolucionistima ne smeta ideja da je život nastao inženjeringom, smeta im samo pomisao da bi inženjer mogao biti Onaj čije se ime ne smije spominjati ako želite zadržati status uglednog znanstvenika.

U svakom slučaju, kršćani se ne smiju bojati evolucionističkih tvrdnji, odnosno floskula, a kamoli ih prihvaćati da bi ih onda pravdali nekakvih pseudoteološkim muljanjem. Činjenice su na našoj strani. Nisu lako dostupne, to je istina, ali na našoj su strani. Stoga, informirajte se kako biste mogli braniti svoju vjeru, između ostalog, i znanošću!

Drago Retić

Komentari

Oglasi
Komentari

Sci/Tech

Fantastične vijesti iz SAD-a: svijet je na korak od jednog od najvećih otkrića u medicini, univerzalnom testu za rak

Objavljeno

- datum

Znanstvenici su napravili veliki iskorak u medicini – na pragu su otkrića univerzalnog krvnog testa za rano otkrivanje raka. Članovi tima sa Sveučilišta “Johns Hopkins” otkrili su metodu koja detektira osam zajedničkih oblika raka. Namjera im je da se ovim testom rak otkrije u ranoj fazi i da se tako spasi što više života.

Britanski stručnjaci rekli su da je to “nevjerojatno uzbudljivo”, ali su istaknuli da je potrebno više rada i istraživanja kako bi se procijenila učinkovitost testa u otkrivanju raka u ranom stadiju. Ovaj test, nazvan CancerSEEK, traži mutacije u 16 gena koji redovito nastaju kod raka i osam proteina koji se često otpuštaju. Testiran je na 1005 bolesnika s karcinomom jajnika, jetre, želuca, gušterače, jednjaka, debelog crijeva, pluća ili dojke koji se još nije proširio na druga tkiva. Ukupno, test je utvrdio 70 posto slučajeva raka. Brzina je presudna

Dr. Cristian Tomasetti s Medicinskog fakulteta Sveučilišta “John Hopkins” dao je izjavu BBC-ju.

– Područje ranog otkrivanja raka je presudno i mislim da ovo može imati ogroman utjecaj na smanjenje smrtnosti od te bolesti. Što je rak ranije otkriven, to je veća šansa da ga se može liječiti. Pet od osam istraženih karcinoma nema programe za rano otkrivanje. Rak gušterače ima toliko malo simptoma i otkriva se toliko kasno da četiri od pet bolesnika umiru u godini otkada im je rak dijagnosticiran – rekao je dr. Tomasetti. Vjeruje se da CancerSEEK može nadopuniti druge načine otkrivanja raka, kao što je mamografija za rak dojke ili kolonoskopija za rak debelog crijeva.

– Predviđamo da će se test krvi moći obavljati jednom godišnje – rekao je dr. Tomasetti za BBC. Dr. Gert Attard, voditelj tima u Centru za evoluciju i rak u Institutu za istraživanje raka u Londonu i konzultant medicinskog onkologa u Royal Marsden NHS Foundation Trust, također je dao izjavu BBC-ju o ovom velikom otkriću.

– Radi se o ogromnom potencijalu i jako sam uzbuđen. Ovo je sveti gral – krvni test za dijagnosticiranje raka bez svih ostalih postupaka poput skeniranja ili kolonoskopije. Vrlo smo blizu tome da koristimo krvne testove za otkrivanje raka – istaknuo je dr. Attard. 

Neveliki troškovi

No ipak, upozorio je da još uvijek postoji neizvjesnost u pogledu toga što treba učiniti kad je rak dijagnosticiran. Po njegovu mišljenju, u nekim slučajevima liječenje može biti gore od života s rakom koji nije odmah ugrožavajući za život. Poznato je da muškarci mogu imati spororastući karcinom prostate koji se pomno prati, a ne liječi se. – Kad otkrijemo rak na drugačiji način, ne možemo uzeti zdravo za gotovo da će svima trebati liječenje – rekao je dr. Attard.

Paul Pharoah, profesor epidemiologije raka na Sveučilištu u Cambridgeu, izjavio je da je potrebno više rada kako bi se procijenilo kako se test izvodi kad je ta vrsta bolesti manje napredna.

– Dokazivanje da test može otkriti napredni rak ne znači da će test biti koristan u otkrivanju raka simptomatskog stanja u ranoj fazi, mnogo manje presimptomatskog karcinoma. Osjetljivost za rak u prvoj fazi istraživanja bila je samo 40 posto – istaknuo je Phaorah. Troškovi CancerSEEK-a iznose manje od 500 dolara (oko 360 engleskih funti) po pacijentu, što je približno ista cijena kao i kolonoskopija.

‘To su renomirani znanstvenici’

O mogućem velikom otkriću zatražili smo i mišljenje od prof. dr. Eduarda Vrdoljaka, predstojnika Onkologije splitskog KBC-a.
– Nisam u cijelosti upoznat s radom kolega na tom otkriću. No, budući da je riječ o znanstvenicima s jednog tako renomiranog sveučilišta, ne sumnjam da je u pitanju vrlo ozbiljan znanstveni rad. Moram istaknuti da se svakodnevno u medicini publiciraju mnoga nova otkrića, i da bi čovjek to sve “pohvatao”, morao bi se svakog dana baviti samo čitanjem novopubliciranih radova, što je nemoguće…

izvor: Ivica Marković/Slobodna Dalmacija

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Sci/Tech

Otkriven novi materijal koji će zauvijek promijeniti ratovanje

Objavljeno

- datum

Istraživači su koristili grafen za stvaranje materijala koji su izuzetno lagani, ali i nepropusni.

Novi materijal koji su stvorili znanstvenici na Sveučilištu Siti iz New York Advanced Research Centra je tanka kao aluminijska folija, ali je utvrđena pod utjecajem sile.

Materijal zvan diamin sastoji se od dva lišća grafena – nedavno razvijenog “čudesnog materijala” koji je do 200 puta jači od najjača čelika.

“Zamislite materijal koji je fleksibilan i lagan kao film, ali postaje čvrsta i dovoljno tvrda da zaustavi metak prilikom udarca”, izjavio je istraživački centar.

“U novoobjavljenom radu u Prirodnoj nanotehnologiji, istraživači sa City sveučilišta u New Yorku opisuju proces stvaranja diamina- fleksibilni, slojeviti podacima grafena koji privremeno postaju tvrđi od dijamanta i neprobojni prilikom udarca.”

Ako je proizvodnja dijamanata dovoljno dostatna, nije teško zamisliti kako bi to moglo pomoći u spašavanju tisuća života – osobito onih koji pripadaju vojnicima i policajcima.

Materijal je također mogao postati neprocjenjiv u zrakoplovnoj industriji i borbenoj industriji zrakoplova.

Webtribune.rs

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Sci/Tech

ISTO I S LAŽNIM PRIJAVAMA? Zuckerbergov osobni izazov: Ispraviti nepravdu i štetu uzrokovane lažnim vijestima

Objavljeno

- datum

Glavni čovjek jedne od najpoznatijih društvenih mreža na svijetu ove je godine sam sebi zadao ‘osobni izazov’ ispraviti nepravdu i štetu uzrokovane lažnim vijestima.

Usred sve većeg broja kritika veznih uz Facebookov negativni utjecaj na društvo, predsjednik kompanije, Mark Zuckerberg, najavio je da je njegov ‘osobni izazov’ za 2018. ‘usredotočiti se na ispravljanje svih tih važnih problema’, prenosi tportal.

Zuckerbergova novogodišnja odluka koju odlučno slijedi već nekoliko godina samo je potvrda koliko je užasna 2017. godina bila za Facebook i njegove korisnike.

“Pred Facebookom je jako puno posla – radilo se o zaštiti zajednice od zlostavljanja i mržnje, obrane od uplitanja stranih država ili osiguravanja da vrijeme provedeno uz Facebook bude kvalitetno”, Zuckerberg je napisao u objavi. “Nećemo moći zaustaviti sve greške i zlorabljenja sustava, no činjenica je da u ovom trenu radimo previše štete pri provođenju naših pravila kao i pri spriječavanju zlorabljenja dostupnih alata.”

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno