Connect with us

Društvo

Katalonski referendum ili nametanje oktroirane povijesti

Objavljeno

- datum

Mnogi će analitičari za ono što se u ranu jesen 2017. dogodilo u Kataloniji reći “to je čisti državni terorizam”. Terorizam je u zapadnoj civilizaciji postao svakodnevnica, ali terorizam nije jednoznačan. Terorizam nije samo fizičko nasilje koje se moglo vidjeti na katalonskim biralištima, i koji je upriličen represivnim državnim aparatom.

Danas smo svjedoci terorizma u asimetričnom obliku nastupanja. On se ne može odmah repoznati kao onaj fizički. Naime, ovakav oblik terorizma je preobrazba fizičkih učinaka nasilja u psihološke učinke, koji pak preoblikuju mentalni prostor i politiku suparničke strane – piše admiral Domazet-Lošo u Nacionalno.hr.

Primjena različitih sredstava i stilova kao i nametanje svjetonazora i dvojbenih vrjednota je neizostavna sastavnica asimetričnog nastupanja ili mutiranog terorizma, a to bez nasilja i nasilništa ne ide. Zapadna civilizacija živi vremena destrukcionizma i relativizma. Sprega ovo dvoje “izama” izrodila je treći – terorizam. On je njihovo zakonito dijete. Terorizam je zapravo tragično susretište nadmoćnog i nemoćnog. Bahatost nadmoćnog i bijes slabog jednadžba je terorizma. Netko je tu jednadžbu morao osmisliti i ona nečemu mora služiti. Nije li zapravo njezina svrha da legitimira vođenje asimetričnog ili iregularnog rata, odnosno ostvarivanje vidljivih i njevidljivih interesa “drugim sredstvima”, kao što napisa umni Clausewitz. To je razlog da se terorizam, na prvi pogled, iščitava kao nasilje bez jednoznačne zadaće, bez zadanog vremena i bez jasno definiranog ‘neprijatelja’. Ali nije tako.

Da bi se lakše rušile nacionalne države centri moći, bruxelleški naprimjer, u doslovnom smislu riječi primjenjuju doktrinu iz knjige i danas intrigantnog naslova “Proljeća i jeseni” autora Ly Bu Wea koja je u Kini napisana prije više od dvije i pol tisuće godina. U toj mudroj knjizi o psihologiji masa i politici opisani su mehanizmi vladanja vladara i ponašanja naroda, s istaknutim načelom po kojem je pokvaren onaj narod koji ima pokvarene vladare. Ti pokvareni vladari loš su uzor narodu te narod i državu vode u propast jer oni kroje običaje i ponašanje naroda.

U svojem planskom boju protiv čovjeka i države gospodari bruxelleške “Kule babilonske”, uspjeli su čak probosti i Hegelove uzvišene riječi: “Država je hram ljudske slobode!”

Kad nema svrhovite države, nema ni slobode!

Za razumjeti zašto se tijekom referenduma na biralištima Katalonije dogodilo nesvakodašnjo nasilje represivnog policijskog aparata prijeko je potrebno vratiti se u vremena takozvanog “Španjolskog građanskog rata”. Taj je ‘rat’ po svojim obilježjima, a prije svega po “rezultatima” bio crvena krvava revolucija. Cilj je tog rata raskomadati Španjolsku, a Katalonija je bila jedno od uporišta “revolucije”. Španjolska iz tog ‘rata’, pod vodstvom generala Francisca Franca, izlazi cjelovita. U vremenima Francove vladavine (1939. do 1975.) Katalonija gubi autonomiju. Ponovno je stiče nakon njegove smrti, a u novom španjolskom Ustavu koji je stvorio decentraliziranu, ali ne i saveznu državu, katalonski jezik dobiva status drugog službenog jezika.

U tom ratu, koji nije građanski rat nego revolucija, nepobitno se očituje antikršćansko i antikristovo djelovanje. On je plod ideološke borbe začete izvan granica Španjolske. To potvrđuje činjenica da u tome tobožnjem ratu sudjeluju dragovoljci iz 40 zemalja(!!!), mnogi ispranih mozgova. Reducirati tu krvavu revoluciju samo na ‘građanski španjolski rat’besramna je laž.

Ta će matrica iz Španjolske biti ponovljena na kraju 20. stoljeća, kada se, očevidna agresija Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu ustrajno pokušava reducirati i svesti na građanske okršaje Srba i Hrvata. Pri tome se namjerno zaboravlja na postojanje srpskog Memoranduma i plana “Velike Srbije” i presudne uloge takozvane međunarodne zajednice. Kao što će to učiniti ovijeh dana srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin govoreći o ‘građanskom ratu’ i o više istina.

Španjolska revolucija protiv Krista i njegove Crkve počinje previranjima  početkom 20. stoljeća, odnosno kada je krajem srpnja 1909. u Barceloni(!!??) zapaljeno osamnaest crkava, četrdeset katoličkih škola, s više od stotinu mrtvih i četiri puta više ranjenih. Nije ništa nova ako se ustvrdi da su radikalisti bili upravljani i iza sebe imali slobodne zidare iz loža i sljedbe “Velikog Orijenta”.

Prevratničko djelovanje ima za cilj posvema uništiti Katoličku Crkvu u Španjolskoj. I ovom se prigodom rabi inverzija, ta omiljena metoda gospodara kaosa. Ističe se da se revolucionari bore protiv klerikalizma, a ne protiv religije. Ovo nije ništa drugo nego puka imbecilna izlika. Takav će se teror u raznim inačicama, i do dana današnjeg, nastaviti diljem Europe.

U Hrvatskoj ta će inverzija poprimiti stravičan oblik u izričaju klerofašizma. Svi sljedbenici Tita s predumišljajem zaboravljaju da je tvorac tog pojma nitko drugi nego Staljin. Tu će prikrivku protiv Boga, vjere i Crkve, preuzeti svi boljševički bojovnici diljem svijeta.

U inverziji da se Španjolska revolucija pretvori u ‘građanski rat’ svoj obol dalo je i ono što se zove propaganda, ili suvremenim izričajem “informacijski rat”. Zato u znanoj matrici o ‘španjolskom građanskom ratu’ postoji mnogobrojna literatura koja, već prema ideološkom opredjeljenju autora, ističe i promiče ovo ili ono motrište i prosudište. Crvena, antiklerikalna i masonska propaganda stvorila je “junački, trijumfalni prikaz španjolskih boraca”. O tom gotovo mističnom tipu junaka Hrvati u komunističkoj Jugoslaviji dosta su se naslušali. ‘Španjolski borci’ koji su s područja bivše Jugoslavije sudjelovali u tom strašnom krvoproliću i rušilaštvu prikazivani su kao “najveći i najzaslužniji sinovi naših naroda i narodnosti”. Od njih se stvarao inverzni Cied el Campeador, poznatiji kao El Cid.

Inverzija o ‘španjolskom građanskom ratu’ mnogo godina kasnije bit će klonirana u onome što Hrvati, s ponosom, zovu Domovinski rat. Posve nalik tom jednostranom pristupu španjolskim povijesnim događajima i osobama doživjet će Hrvati u krivotvorbama ne samo o operaciji “Oluja” nego i sa sveukupnim Domovinskim ratom. I ovdje su mnogi pokušaji, od medija, literature, filmova, dokumentarnih i igranih, nastupa i izjava neodgovornih i zločestih političara, da se taj obrambeni rat svede na “zločinački pothvat” kako bi se žrtva i agresor proglasi “podjednakim krivcima”, odnosno da se što više ocrni uloga i zasluge “generala i predsjednika Tuđmana”.

Sve se to radi po istoj metodi, rabe se iste političke i ideološke matrice i s istim nakanama. Inverzijom događaja, onoga što mora ostati – a to je memorija etičke čiste pobjede, a time i opstanka hrvatskog naroda – daje se posve drugo značenje. Stvara se “zamagljena stvarnost” koja se iskazuje u reviziji “nametnute oktroirane povijesti”. U tome u Hrvatskoj prednjače i predsjednici države i predsjednici vlade i ministri ovi i oni, zaluđeni povjesničari, filmski dvojbeni uradci, netočni i krajnje iskrivljeni dokumentarci, kazališni i ini performansi.

I u španjolskom i u hrvatskom slučaju političkoideološka ljevica, iza koje nedvojbeno stoji masonerija, nametnula je kršćanskoj Europi, i ne samo njoj, svoja mjerila, svoje brojke, svoje diobe, svoja tumačenja, i to vrlo pristrano pa čak isključivo. A u Hrvatskoj, i danas desetke i desetke godina nakon krvavih događaja Drugog svjetskog rata i dalje se enormno preuveličavaju žrtve samo jedne strane, ali se zato uporno i smišljeno prešućuju žrtve koje su stradale od partizanske i komunističke ruke. Poglavito se to odnosi na poslijeratne žrtve.

“Katalonijski referendum” o samostalnosti samo je potvrda na je na djelu plan razbijanja nekada suverenih država. Zar nije Bruxelles javno obznanio da se državama Europe postupno mora oduzeti suverenost. I katalonski protuustavni referendum i represija madridske vlade dio su istog scenarija, da povratka teško može biti. Nakon programiranog nasilja činjenica je da neovisnost podupiru i brojni Katalonci koji do jučer nisu. Više nije bitno je li na referendum izišlo manje od pedeset posto birača ili nije, kao ni to da se ljude zastrašivalo i sprječavalo u glasanju. Bitno je to da se otvorila “Pandorina kutija” za izvaninstitucionalno i nasilničko rušenje ne samo Španjolske, nego Italije, Francuske, Belgije, Poljske, Makedonije, Velike Britanjije, Bosne i Hercegovine, Srbije, pa i Hrvatske, da bi se ostvarilo ono što je u planu gospodara kaosa li gospodara terora zacrtano “Europa regija”, a ne “Europa savez suverenih država”.

Ako ovaj val razbijanja suverenih država krene dalje u svoj rušilački pohod ostati neće pošteđena ni Hrvatska.

Zar sramotni događaji u Istri krajem rujna 2017., u izvedbi povampirenih Jugoslavena i titoista, prilikom posjeta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović na to ne ukazuju.

Zar sustavno na to ne ukazuje ustrajavanje na takozvanoj posebnosti Istre. Zar na to ne ukazuje prikazivanje Istre kao bastiona borbe protiv izmišljenog fašizma u ‘ostatku’ Hrvatske.

Zato nije nimalo slučajno da je protuhrvatski portal Index inspiriran katalonskim događanjima prizvao neovisnost Istre. A tom se portalu destrukcije pridružio i dežurni mrzitelj svega hrvatskog esdepeovski saborski zastupnik Nenad Stazić. Sama činjenica da se o samostalnosti Istre počelo i pisati i u Saboru zboriti, i bez obzira na bedaste argumente, Zagreb bi trebao biti oprezan i zabrinut, a on nije ni jedno ni drugo. Službeni se Zagreb već podavno odlučio za sluganstvo, pa ne razumjeva što znači sustavna zabrana koncerta Marka Perkovića Thompsona u pulskoj areni, a još manje razumjeva što znači ustrajna i drska slovenska ucjena i onaj savudrijski “dimljak” s koje je arbitražni sud skinuo hrvatsku suvernost.

Poruka je i predsjednici Republike i predsjedniku Vlade: U novom, sa stajališta strategije, posve ispravnom rasporedu Hrvatskih oružanih snaga u Varaždinu, Vukovaru, Sinju i Pločama nastavite taj niz i donesite odluku oi raspoređivanju snaga u hrvatsku Istru koju je u sastav Hrvatske vratilo hrvatsko katoličko svećenstvo Istre, a ne Tito.

Piše: admiral Davor Domazet-Lošo/Nacionalno.hr

Komentari

Komentari

Društvo

DONOSIMO DOKUMENTE: Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine

Objavljeno

- datum

Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine.

DOKUMENTI!

Izvor: Službena stranica Romana Leljaka

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Praljak je isprao presumpciju grijeha naroda koju mu je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac…”

Objavljeno

- datum

Svim tim crvenim, zelenim i žutim, pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete nas zaustaviti, niste ni prije. 

Urednica mi je dala zadatak. “Napiši osvrt na komemoraciju u Lisinskom. Ti si Hercegovac, ti nisi bio tamo samo na radnom zadatku”, rekla je. Nisam siguran da ću pronaći riječi kojima bi mogao opisati ono što sam osjećao tada jer Slobodan Praljak nije samo veliki general. On je prije svega ljudina, simbol slobodnog Hrvata u BiH. On je ono što bi mnogi od nas htjeli biti. Rekao je jedan prijatelj: “Praljak je posljednji aristokrat, renesansni ratnik. Pjesnik, filozof. Čovjek koji danas ratuje jer mora, sutra neprijatelju daje ruku pomirenja i pomoći jer želi”.

No, ono što me iznenadilo na komemoraciji bili su pogledi generala. Iz djetinjstva ostala mi je slika hrvatskih generala kao mrkih, namrgođenih osoba. Ne znam, takav bi general trebao biti.

Na komemoraciji generali su sjedili jedan uz drugog. Svi s osmjehom i suzama u očima. I nije to bio osmijeh, kako je zlobno primijetio jedan kolega, jer su u središtu pozornosti opet.

Kao da generali ne bi u središte medijske pozornosti mogli s puno manje troška i truda doći. Sjetimo se samo admirala Loše i njegove nespretne izjave u našem portalu  i kakvu je medijsku pozornost dobila. Ma kako nepotrebno po mom mišljenju bila.

Ne. bio je to osmijeh zbog pobjede. Još jedne nevjerojatne i velike pobjede koju su ponovno ostvarili ti sada, neka se ne naljute, starci, umirovljenici.  Njihove su pobjede razlog zbog kojih danas živimo svoj na svome, a koje takvi zlobnici vole ponižavati i ponižavaju jer liječe svoje sitne frustracije i jed koji nose sa sobom.

Kao i neki političari koji su jedva dočekali moment da mogu po televizijama i medijima oduzimati odličja osobama zbog kojih danas imaju priliku sjediti u Hrvatskom saboru. Ponizuju jer sami nisu htjeli izvršiti građansku i domoljubnu dužnost kad su mogli. Ali kao što Anto Kovačević voli često kazati: “puno više političara i novinara je izgubilo Jugoslaviju, nego dobilo Hrvatsku”.

U jednom trenutku, sad uopće ni ne znam kojem, počeo sam plakat na komemoraciji. Je li govorio Sopta ili Vitez, ne znam. Nije to bio toliko plač koliko par suza. Nisam odgojen da plačem u javnosti. I nije to bilo iz tuge, te suze su istekle onaj dan kad je Praljak uzeo sebi život. Bilo je to iz, kako je general Šiljeg rekao, a u nedostatku mojih riječi koristim njegove, zbog osjećaja uzvišenosti.

Da, komemoracija je bila uzvišena jer je simbol pobjede čina jednog čovjeka koji je žrtvovao svoj život kako bi nevinost jednog naroda živjela.

Svojom žrtvom Praljak je isprao presumpciju grijeha jednog naroda koju nam je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac.Taj klatež, što o pravdi blebeće koji za korist tuđu laže, kleveće.”

Kojeg nam je nametnuo i još pokušava nametnuti nekakav madrac koji bi htio postati mudrac i njima slični sitni ljudi koji poradi osjećaja superiornosti kojeg bezrazložno imaju, žele nametati istine i pravde za nešto što su jedino na televiziji gledali.

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu” je rečenica koju treba ponavljati svim tim pogancima, madracima, zlobnicima, koji ne znaju koji i koliki prkos je narodu Herceg Bosne, iz kojeg je potekao i Praljak, omogućio preživljavanje stoljećima u neprijateljskom okruženju.

Zahvaljujući tom prkosu izrasli smo na kamenu i prehranili se korovom. I onda kad smo tisućljetni san, kojeg su nam babe i majke mlijekom prenijele dosanjali, da živimo slobodni u svojoj domovini, na svom kamenu, napokon i doživjeli, našle su se sitne duše, još sitniji ljudi, frustrirani, nesposobni osjetiti pripadnost i sreću zbog te pripadnosti, taj san nam pokušavaju sada oduzet.

Njima je ta rečenica oduzela sve. Jer tom rečenicom i tim činom njima je oduzeta ta njihova lažna superiornost, a nama koji ostajemo, upalila je zaspalu vatru da se borimo jače. Da stanemo jedan uz drugog više. Praljak je napravio čin kojeg su stari Rimljani ‘devotio’. Kad je vojska bila umorna i kada je posustajala na bojnom polju zapovjednik bi se oprostio od vojnika i prijatelja i naoružan bi se bacio u najveću bitku pokušavši vratiti vojnicima hrabrost i samopouzdanje. 

E pa s tim osjećajima, isprepletenim, ponosno i nepokolebljivo izašao je jedan Hercegovac iz te dvorane. Sa suzom u oku i nadom na srcu kako će jednog dana doći slobodan na svoje.

A onima koji su pokušali i pokušavaju, tim crvenim, zelenim i žutim modernim pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete, niste ni prije. 

Autor  Marijan Opačak/direktno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

NE RATIFIKACIJI SPORAZUMA O GRANICI NA KLEKU!

Objavljeno

- datum

Zadnjih mjeseci svjedoci smo nesmiljenom medijskom udaru bošnjačkih predstavnika u Vladi BiH protiv izgradnje Pelješkog mosta. Budući da je Pelješki most na hrvatskom teritoriju, te je izgradnja već odavno dogovorena bez protivljenja Bošnjaka, jedini razlog ovakom postupanju jest zapravo postavljanje još jedne njihove zamke hrvatskoj Vladi i narodu. Silnim pritiscima u neodobravanju gradnje Pelješkog mosta maliciozno se zapravo želi preveslati hrvatska Vlada mašući joj u jednoj ruci s privolom, a u drugoj ruci Sporazumom o granici iz 1999., a nudeći jedno za drugo: SUGLASNOST ZA GRADNJU UZ POTPIS SPORAZUMA.

Sada je ponovno trenutak kazati NE! Sve ostalo bila bi veleizdaja i prodaja hrvatskog teritorija i nacionalnih interesa. Apetiti za posezanjem hrvatskog morskog teritorija ohrabreni su kompromitiranom arbitražom u Savudrijskoj vali, a možemo očekivati da će i eskalirati zbog recentnih odluka iz Haške sudnice. Privremeni režim granice na moru između Hrvatske i BiH, odnosno dviju općina u tim državama, obiju većinski naseljenih Hrvatima, određen je 1999. godine. Sporazum o privremenoj granici potpisali su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Međutim, do ratifikacije nikada nije došlo. Razlog je što su Bosni i Hercegovini pripisani vrh poluotoka Kleka te Veliki i Mali školj u Malostonskom zaljevu temeljem jedne katastarske krivotvorine iz 1974. godine. Velikim propustom takva granica stajala je u prijedlogu pregovaračkog tima RH. Bošnjačka strana drži se tog neratificiranog dokumenta, koristeći se krivotvorinom kao temeljem za daljnje svojatanje hrvatskog mora i ometanje kopnenog spajanja teritorija RH Pelješkim mostom.

>> Sarajevski geodet je 1974. godine krivotvorio granicu

Autori knjige Hrvatska granica na Kleku iz 1999. Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić, Pero Ljubić i Nenad Vekarić sustavno su obradili činjenice o granici na Kleku. Granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske prema Badinterovoj komisiji utvrđena je na dan 25. lipnja 1991., a ona je identična avnojevskim granicama koja je utvrđena prema stanju u trenutku sloma Austro-Ugarske Monarhije 1918., odnosno na Berlinskom kongresu 1878. Svi hrvatski parlamentarci dobili su knjige o granici na Kleku na saborničke stolove, koja jasno i argumentirano iznosi činjenice izvan obavještajnog okruženja čudnovatih komisija, od one 1974. pa sve do 1999., predvođenih tadašnjim ministrom vanjskih poslova Matom Granićem. Smatramo kako bi se akteri tadašnje komisije (1999.), koji su zapravo podmetnuli dokument pokojnom Predsjedniku Tuđmanu, trebali prozvati i primjereno kazniti radi izdaje nacionalnih interesa. Identična situacija, dogodila se ponovno u vrijeme Vlade Zorana Milanovića, ali se srećom i tada odustalo od ratifikacije. I tad kao i prvi put, velikim dijelom zahvaljujući dubrovačkim intelektualcima (Čosić, Kapetanić, Vekarić) koji objavljuju 2012. drugu knjigu „Prijevara ili zabluda: problem granice na području poluotoka Kleka“, dopunjujući je s dodatnim dokazima koji osporavaju graničnu crtu na području poluotoka Kleka i Malostonskoga zaljeva kako je ona određena Sporazumom Tuđman-Izetbegović iz 1999. Naime, takvim bi rješenjem Hrvatska bila oštećena za oko 10 km² mora te ostala bez dva otočića (Velikog i Malog školja) i vrha poluotoka Kleka. Iz toga je proizašlo i pogubno razgraničenje na moru koje je napravio Hidrografski institut u Splitu, a što bi također mjerodavne institucije trebale ispitati. Nedopustivo je da takva granica uopće stoji ucratana u državnim geodetskim kartama kao status quo. Ovaj slučaj potvrđuje tezu o tome kako je Hrvatska, po uzoru na neke druge države u Europi, trebala provesti lustraciju.

Plan prodora Bošnjaka na Jadran iz 1993. danas se ostvaruje metodom specijalnog rata po pitanju razgraničenja na Kleku i Neumu. Još uvijek je na djelu ponižavanje i poništavanje političke nazočnosti hrvatske komponente u Federaciji, dok bošnjačka politička elita na agresivan način želi ostvariti svoje ciljeve, otimajući hrvatsku baštinu u Bosni i Hercegovini.Nitko se ne pita kako hrvatski starosjedilački narod kao navodni treći konstitutivni narod ne bi trebao jasno izraziti svoj politički stav po pitanju razgraničenja, jer ovdje bošnjačke komponente uopće nema, pa potom svoje stajalište uskladiti na federalnoj razini. Pitamo se kako to da hrvatska država i narod koji su udomili stotine tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, junačkom akcijom Oluja spasili od pokolja stanovništvo Bihaća i šire okolice, i napravili još mnogo dobrih i milosrdnih djela, može biti tretiran kao neprijatelj. Hrvatski narod koji je pomogao naoružati iste i pružati liječenje u splitskoj bolnici tako postaje agresorom. Tadašnji predsjednik Turske Süleyman Demirel došao je odati počast na pogrebu Predsjednika Tuđmana i time izrazio zahvalnost za sve što je Hrvatska u ratu učinila za Bošnjake i BiH. Samo ta činjenica dokaz je protiv iskonstriurane i nakaradne Haške formulacije UZP-a koju već sada obilno koristi bošnjačka politika.

Niti u jednom napisu muslimanskih političara po pitanju Pelješkog mosta nema note razuma, jer očito i dalje Hrvate u Bosni i Hercegovini tretiraju kao „običnu raju“. Kada se sve sabere, valja jasno postaviti pitanje o tužbi Međunarodnom sudu zbog podmetanja krivotvorenih dokumenata 1974., i okrenuti cijelu priču. Gdje je tu politika čistih računa? Treba pitati predstavnike Federacije, gdje ide kanalizacija iz Neuma i koliko Republici Hrvatskoj plaćaju odvođenje otpadnih voda u Mljetski kanal, odnosno poštuju li režim u Malostonskom zaljevu kao posebnom rezervatu prirode. S obzirom da BiH već ima plan otvaranje luke s operativnom obalom u dužini od 250 m u Malostonskom zaljevu, čini se da tomu nije tako. Morski teritorij Bosne i Hercegovine ima status „zatvorenog mora“ (lat. mare clausum) i zapravo pravo slobodne plovidbe samo na za to određenom koridoru. To je povijesna činjenica i tu činjenicu trebaju jednom shvatiti i prihvatiti, jedino ako hrvatskim strukturama ne bude drukčije naređeno, a to je već u domeni veleizdaje nacionalnih interesa.

Nebrojeno smo puta ponovili, a i prvi iznijeli u našoj javnosti: Pelješki most je geostrateški najvažniji infrastrukturni objekt Hrvatske i EU-a u ovom trenutku. Sve dok se Hrvatska teritorijalno ne poveže dotad je Dubrovnik enklava. Paradoksalno je da se ubrzano uređuju granični prijelazi koji su našom (?) odlukom predviđeni duboko u teritorij Hrvatske, a povezuju sa svijetom one (BiH, Trebinje) koji su prvi bacili granate na Dubrovnik i opustošili ga. Pitamo se kome treba granični prijelaz na Brgatu? Odavno je trebao biti zatvoren!

Zbog toga, nemojmo dopustiti da se prijevare iz povijesti ponove. Razgraničenja treba, kako u ovom slučaju tako i na ostalim našim neriješenim graničnim pitanjima, riješiti što prije, ali ne temeljenim na falsificiranim dokumetima i arbitražom gdje su dobitnici bolji lobisti i prijatelji, već na međunarodnim sudovima kvalificiranim za takva pitanja.

Udruga Pelješki most

Glavni odbor

Dr. sc. Mirna Batistić

Dr. sc. Vinicije Lupis

Prof. dr. sc. Nenad Jasprica

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.