Connect with us

Društvo

Katalonski referendum ili nametanje oktroirane povijesti

Objavljeno

- datum

Mnogi će analitičari za ono što se u ranu jesen 2017. dogodilo u Kataloniji reći “to je čisti državni terorizam”. Terorizam je u zapadnoj civilizaciji postao svakodnevnica, ali terorizam nije jednoznačan. Terorizam nije samo fizičko nasilje koje se moglo vidjeti na katalonskim biralištima, i koji je upriličen represivnim državnim aparatom.

Danas smo svjedoci terorizma u asimetričnom obliku nastupanja. On se ne može odmah repoznati kao onaj fizički. Naime, ovakav oblik terorizma je preobrazba fizičkih učinaka nasilja u psihološke učinke, koji pak preoblikuju mentalni prostor i politiku suparničke strane – piše admiral Domazet-Lošo u Nacionalno.hr.

Primjena različitih sredstava i stilova kao i nametanje svjetonazora i dvojbenih vrjednota je neizostavna sastavnica asimetričnog nastupanja ili mutiranog terorizma, a to bez nasilja i nasilništa ne ide. Zapadna civilizacija živi vremena destrukcionizma i relativizma. Sprega ovo dvoje “izama” izrodila je treći – terorizam. On je njihovo zakonito dijete. Terorizam je zapravo tragično susretište nadmoćnog i nemoćnog. Bahatost nadmoćnog i bijes slabog jednadžba je terorizma. Netko je tu jednadžbu morao osmisliti i ona nečemu mora služiti. Nije li zapravo njezina svrha da legitimira vođenje asimetričnog ili iregularnog rata, odnosno ostvarivanje vidljivih i njevidljivih interesa “drugim sredstvima”, kao što napisa umni Clausewitz. To je razlog da se terorizam, na prvi pogled, iščitava kao nasilje bez jednoznačne zadaće, bez zadanog vremena i bez jasno definiranog ‘neprijatelja’. Ali nije tako.

Da bi se lakše rušile nacionalne države centri moći, bruxelleški naprimjer, u doslovnom smislu riječi primjenjuju doktrinu iz knjige i danas intrigantnog naslova “Proljeća i jeseni” autora Ly Bu Wea koja je u Kini napisana prije više od dvije i pol tisuće godina. U toj mudroj knjizi o psihologiji masa i politici opisani su mehanizmi vladanja vladara i ponašanja naroda, s istaknutim načelom po kojem je pokvaren onaj narod koji ima pokvarene vladare. Ti pokvareni vladari loš su uzor narodu te narod i državu vode u propast jer oni kroje običaje i ponašanje naroda.

U svojem planskom boju protiv čovjeka i države gospodari bruxelleške “Kule babilonske”, uspjeli su čak probosti i Hegelove uzvišene riječi: “Država je hram ljudske slobode!”

Kad nema svrhovite države, nema ni slobode!

Za razumjeti zašto se tijekom referenduma na biralištima Katalonije dogodilo nesvakodašnjo nasilje represivnog policijskog aparata prijeko je potrebno vratiti se u vremena takozvanog “Španjolskog građanskog rata”. Taj je ‘rat’ po svojim obilježjima, a prije svega po “rezultatima” bio crvena krvava revolucija. Cilj je tog rata raskomadati Španjolsku, a Katalonija je bila jedno od uporišta “revolucije”. Španjolska iz tog ‘rata’, pod vodstvom generala Francisca Franca, izlazi cjelovita. U vremenima Francove vladavine (1939. do 1975.) Katalonija gubi autonomiju. Ponovno je stiče nakon njegove smrti, a u novom španjolskom Ustavu koji je stvorio decentraliziranu, ali ne i saveznu državu, katalonski jezik dobiva status drugog službenog jezika.

U tom ratu, koji nije građanski rat nego revolucija, nepobitno se očituje antikršćansko i antikristovo djelovanje. On je plod ideološke borbe začete izvan granica Španjolske. To potvrđuje činjenica da u tome tobožnjem ratu sudjeluju dragovoljci iz 40 zemalja(!!!), mnogi ispranih mozgova. Reducirati tu krvavu revoluciju samo na ‘građanski španjolski rat’besramna je laž.

Ta će matrica iz Španjolske biti ponovljena na kraju 20. stoljeća, kada se, očevidna agresija Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu ustrajno pokušava reducirati i svesti na građanske okršaje Srba i Hrvata. Pri tome se namjerno zaboravlja na postojanje srpskog Memoranduma i plana “Velike Srbije” i presudne uloge takozvane međunarodne zajednice. Kao što će to učiniti ovijeh dana srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin govoreći o ‘građanskom ratu’ i o više istina.

Španjolska revolucija protiv Krista i njegove Crkve počinje previranjima  početkom 20. stoljeća, odnosno kada je krajem srpnja 1909. u Barceloni(!!??) zapaljeno osamnaest crkava, četrdeset katoličkih škola, s više od stotinu mrtvih i četiri puta više ranjenih. Nije ništa nova ako se ustvrdi da su radikalisti bili upravljani i iza sebe imali slobodne zidare iz loža i sljedbe “Velikog Orijenta”.

Prevratničko djelovanje ima za cilj posvema uništiti Katoličku Crkvu u Španjolskoj. I ovom se prigodom rabi inverzija, ta omiljena metoda gospodara kaosa. Ističe se da se revolucionari bore protiv klerikalizma, a ne protiv religije. Ovo nije ništa drugo nego puka imbecilna izlika. Takav će se teror u raznim inačicama, i do dana današnjeg, nastaviti diljem Europe.

U Hrvatskoj ta će inverzija poprimiti stravičan oblik u izričaju klerofašizma. Svi sljedbenici Tita s predumišljajem zaboravljaju da je tvorac tog pojma nitko drugi nego Staljin. Tu će prikrivku protiv Boga, vjere i Crkve, preuzeti svi boljševički bojovnici diljem svijeta.

U inverziji da se Španjolska revolucija pretvori u ‘građanski rat’ svoj obol dalo je i ono što se zove propaganda, ili suvremenim izričajem “informacijski rat”. Zato u znanoj matrici o ‘španjolskom građanskom ratu’ postoji mnogobrojna literatura koja, već prema ideološkom opredjeljenju autora, ističe i promiče ovo ili ono motrište i prosudište. Crvena, antiklerikalna i masonska propaganda stvorila je “junački, trijumfalni prikaz španjolskih boraca”. O tom gotovo mističnom tipu junaka Hrvati u komunističkoj Jugoslaviji dosta su se naslušali. ‘Španjolski borci’ koji su s područja bivše Jugoslavije sudjelovali u tom strašnom krvoproliću i rušilaštvu prikazivani su kao “najveći i najzaslužniji sinovi naših naroda i narodnosti”. Od njih se stvarao inverzni Cied el Campeador, poznatiji kao El Cid.

Inverzija o ‘španjolskom građanskom ratu’ mnogo godina kasnije bit će klonirana u onome što Hrvati, s ponosom, zovu Domovinski rat. Posve nalik tom jednostranom pristupu španjolskim povijesnim događajima i osobama doživjet će Hrvati u krivotvorbama ne samo o operaciji “Oluja” nego i sa sveukupnim Domovinskim ratom. I ovdje su mnogi pokušaji, od medija, literature, filmova, dokumentarnih i igranih, nastupa i izjava neodgovornih i zločestih političara, da se taj obrambeni rat svede na “zločinački pothvat” kako bi se žrtva i agresor proglasi “podjednakim krivcima”, odnosno da se što više ocrni uloga i zasluge “generala i predsjednika Tuđmana”.

Sve se to radi po istoj metodi, rabe se iste političke i ideološke matrice i s istim nakanama. Inverzijom događaja, onoga što mora ostati – a to je memorija etičke čiste pobjede, a time i opstanka hrvatskog naroda – daje se posve drugo značenje. Stvara se “zamagljena stvarnost” koja se iskazuje u reviziji “nametnute oktroirane povijesti”. U tome u Hrvatskoj prednjače i predsjednici države i predsjednici vlade i ministri ovi i oni, zaluđeni povjesničari, filmski dvojbeni uradci, netočni i krajnje iskrivljeni dokumentarci, kazališni i ini performansi.

I u španjolskom i u hrvatskom slučaju političkoideološka ljevica, iza koje nedvojbeno stoji masonerija, nametnula je kršćanskoj Europi, i ne samo njoj, svoja mjerila, svoje brojke, svoje diobe, svoja tumačenja, i to vrlo pristrano pa čak isključivo. A u Hrvatskoj, i danas desetke i desetke godina nakon krvavih događaja Drugog svjetskog rata i dalje se enormno preuveličavaju žrtve samo jedne strane, ali se zato uporno i smišljeno prešućuju žrtve koje su stradale od partizanske i komunističke ruke. Poglavito se to odnosi na poslijeratne žrtve.

“Katalonijski referendum” o samostalnosti samo je potvrda na je na djelu plan razbijanja nekada suverenih država. Zar nije Bruxelles javno obznanio da se državama Europe postupno mora oduzeti suverenost. I katalonski protuustavni referendum i represija madridske vlade dio su istog scenarija, da povratka teško može biti. Nakon programiranog nasilja činjenica je da neovisnost podupiru i brojni Katalonci koji do jučer nisu. Više nije bitno je li na referendum izišlo manje od pedeset posto birača ili nije, kao ni to da se ljude zastrašivalo i sprječavalo u glasanju. Bitno je to da se otvorila “Pandorina kutija” za izvaninstitucionalno i nasilničko rušenje ne samo Španjolske, nego Italije, Francuske, Belgije, Poljske, Makedonije, Velike Britanjije, Bosne i Hercegovine, Srbije, pa i Hrvatske, da bi se ostvarilo ono što je u planu gospodara kaosa li gospodara terora zacrtano “Europa regija”, a ne “Europa savez suverenih država”.

Ako ovaj val razbijanja suverenih država krene dalje u svoj rušilački pohod ostati neće pošteđena ni Hrvatska.

Zar sramotni događaji u Istri krajem rujna 2017., u izvedbi povampirenih Jugoslavena i titoista, prilikom posjeta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović na to ne ukazuju.

Zar sustavno na to ne ukazuje ustrajavanje na takozvanoj posebnosti Istre. Zar na to ne ukazuje prikazivanje Istre kao bastiona borbe protiv izmišljenog fašizma u ‘ostatku’ Hrvatske.

Zato nije nimalo slučajno da je protuhrvatski portal Index inspiriran katalonskim događanjima prizvao neovisnost Istre. A tom se portalu destrukcije pridružio i dežurni mrzitelj svega hrvatskog esdepeovski saborski zastupnik Nenad Stazić. Sama činjenica da se o samostalnosti Istre počelo i pisati i u Saboru zboriti, i bez obzira na bedaste argumente, Zagreb bi trebao biti oprezan i zabrinut, a on nije ni jedno ni drugo. Službeni se Zagreb već podavno odlučio za sluganstvo, pa ne razumjeva što znači sustavna zabrana koncerta Marka Perkovića Thompsona u pulskoj areni, a još manje razumjeva što znači ustrajna i drska slovenska ucjena i onaj savudrijski “dimljak” s koje je arbitražni sud skinuo hrvatsku suvernost.

Poruka je i predsjednici Republike i predsjedniku Vlade: U novom, sa stajališta strategije, posve ispravnom rasporedu Hrvatskih oružanih snaga u Varaždinu, Vukovaru, Sinju i Pločama nastavite taj niz i donesite odluku oi raspoređivanju snaga u hrvatsku Istru koju je u sastav Hrvatske vratilo hrvatsko katoličko svećenstvo Istre, a ne Tito.

Piše: admiral Davor Domazet-Lošo/Nacionalno.hr

Komentari

Komentari

Društvo

STRAHOVITI ĆE BITI POSLJEDNJI DANI…

Objavljeno

- datum

Leonard Ravenhill:  NEĆE BITI PONOVNOG SASLUŠANJA, A ŠTO JE JOŠ GORE, NEĆE BITI  PONOVLJENOG SUĐENJA

Posljednji dan će biti strahovit. Jeste li razmišljali kako ćete proći dok budete stajali ondje? Vi i ja stajat ćemo ondje sami onoga dana i bit će nam suđeno za svaki vid našega života: za molitvu, za novac, za govor, za rad. Još uvijek vjerujem u veličanstvenost vječnog suda s Kraljem kraljeva, Gospodarom gospodarâ i Sucem sudaca.

Vidite, tamo neće biti mogućnosti za novo saslušanje, a što je još gore, neće biti mogućnosti za ponovljeno suđenje. Jer, kažem ponovno, to je završni sud. Nekima će Bog reći: “Dođite, blagoslovljeni”, a drugima: “Odstupite od mene.” Na kraju krajeva, nije jednostavno biti kršćanin. To je veličanstvena stvar!

Trebali bismo živjeti svoj život svjesni vječnosti i spremni da nam se život bilo kad prekine. Ako biste morali stati pred Gospodina ovog trena, biste li voljeli da vašu životnu priču pročitaju milijuni u vječnosti? Nijedan izgnanik pakla neće biti ondje. Neće li to biti divno? Ili? Ili mislite da ćete se malo postidjeti kad čujete kako je Bog upotrebljavao Davida Brainerda, Johna Wesleya ili neku malu pralju koja je imala život posredovanja?

Ne postoji preteško breme ili preteška situacija za onoga koga ljubite. Ako vas nadzire i motivira ljubav i ako vam snagu daje ljubav, sve će biti u redu kad budete ondje stajali, jer ako išta postoji u vezi s ljubavi, to je poslušnost. Moramo postati ljudi koji su kršteni poslušnošću. Moramo biti potpuno podložni volji Božjoj ne brinući se za ljudsko mišljenje i ne tražeći da više potrošimo na sebe. Moramo biti u stanju reći: “O Bože, želim da ovaj moj život proslavi tebe i da ne budem posramljen o tvome dolasku, kao što kaže Ivan” (1 Iv 2,28), kad stanem u tvoju strahovitu nazočnost.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ANGELA MERKEL PADA u slijedeća 24 sata, zajedno sa Seehoferom!?

Objavljeno

- datum

Horst Seehofer, Angela Merkel i Martin Schulz

Počne li ministar Seehofer odbijati migranate s njemačkih granica, kancelarka Merkel mogla bi biti primorana da ga smijeni

Politička sudbina njemačke kancelarke Angele Merkel ovoga vikenda visi o koncu, a njezina tek tri mjeseca stara vlada mogla bi se urušiti u sljedeća 24 sata ako njezin ministar unutarnjih poslova i predsjednik sestrinske bavarske stranke odluči sutra početi, unatoč protivljenju Angele Merkel, primjenjivati novi plan odbijanja migranata s njemačkih granica, a Merkel ga, kako prognoziraju njemački politički analitičari, bude zbog toga primorana smijeniti.

Dogodi li se to, Merkel bi izgubila većinu u parlamentu i otvorila bi se nužnost novih izbora, na kojima, prognoziraju njemački analitičari, Merkel više ne bi mogla biti kandidatkinja za novi mandat.

Nitko ne popušta

Nijedna strana zasad ne popušta u klinču koji je izbio kada je ministar Seehofer (CSU) odlučio početi provoditi novi plan prema kojemu bi njemačka policija na granicama odbijala tražitelje azila koji su već registrirani u drugim državama članicama EU kroz koje su prošli na putu do Njemačke, a kancelarka Merkel (CDU) odbila podržati taj plan, apelirajući na to da treba pričekati da se na razini EU dogovori zajedničko rješenje, odnosno reforma azilantske politike.

Seehofer pokazuje namjeru da počne s primjenom plana možda već sutra, a svi njemački mediji izvještavaju o dramatičnoj političkoj krizi koja se odvijala tijekom vikenda. Ne pronađe li se kompromis, bavarska stranka CSU mogla bi se razići od sestrinske CDU. Prema istraživanju javnog mnijenja koje je objavio dnevni list Die Welt, većina Nijemaca sklonija je Seehoferovoj politici odbijanja tražitelja azila na granicama (48,7 posto) nego Merkelinoj politici (32,2 %) nastavka otvorenih vrata u iščekivanju europskog rješenja, oko kojeg se države članice EU već dvije godine ne uspijevaju dogovoriti. Daljnjih 17,1 posto ne vjeruje nijednom od njih dvoje kad je riječ o pitanju migrantske politike, a samo 1,6 posto vjeruje oboma.

Gledajući samo među ispitanicima koji su glasači unije CDU-CSU-a, 54,2 posto je uz Seehofera, a 38,6 uz Merkel. Birači zelenih u najvećem postotku vjeruju Merkel na ovom pitanju (75,9), kao i birači socijaldemokratskog SPD-a (57,8), dok su birači oporbene, krajnje desnice AfD (75,6 posto) više uz Seehofera. Može li Merkel ići u konfrontaciju na pitanju na kojem ne uživa natpolovičnu podršku ni među biračima svoje stranke? Ili će se prikloniti brojkama i političkom pritisku CSU-a, pa pristati na Seehoferov plan? I jedno i drugo je moguće. No, upućeni izvori kažu da Seehofer djeluje vrlo smireno i uvjeren je da će pobijediti kancelarku jer su brojke na njegovoj strani.

Ne želimo biti hotspot

Sve se to događa u vikendu u kojem je i austrijski kancelar Sebastian Kurz, koji želi iskoristiti austrijsko predsjedanje Vijećem EU od 1. srpnja do kraja godine za borbu protiv ilegalnih migracija i jačanje vanjskih granica Unije, na konferenciji Europa Forum u austrijskom Wachau ugostio hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, premijera Crne Gore Duška Markovića i premijerku Srbije Anu Brnabić.

Brnabić je rekla da Srbija očekuje da će uskoro imati mješovite granične patrole i s Hrvatskom, kao što ima sa svim drugim susjednim zemljama. Iz hrvatskih izvora može se čuti da RH nema nikakav problem s time da to počne što prije, ali nakon što Srbija počne primjenjivati skraćeni postupak readmisije migranata. Hrvatskoj je u interesu da, kako god završila politička drama u Njemačkoj, ne postane migrantski “hotspot” Europe.(24sata)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Višnja Starešina: Kim Jong-un u zapadnom, Andrej u istočnom zagrljaju

Objavljeno

- datum

Da odmah razjasnim: nije mi niti najskrivenija namjera uspoređivati ekonomski razvoj, model političkog upravljanja ili stanje ljudskih prava u Hrvatskoj i Sjevernoj Koreji. Jer to je ipak neusporedivo. Barem zasada.

Iako, nije isključeno da će se za dvadesetak godina moći uspoređivati gospodarska razvijenost Hrvatske i Sjeverne Koreje.

Uostalom, sjećate li se kako nas je vrijeđalo kad su nas prije trideset godina uspoređivali s Češkom, Poljskom ili Mađarskom? S kojima je danas Hrvatska gospodarski neusporediva. A prije samo deset godina ljutilo nas je kada nas se razvojno uspoređivalo s Rumunjskom ili Bugarskom. S kojima smo danas još uvijek djelomično usporedivi u razvoju, a iznimno usporedivi u modelu upravljanja, kojim dominira politička korupcija i klijentelizam.

Osobito mi nije namjera uspoređivati Hrvatsku sa Sjevernom Korejom kad je riječ o ljudskim pravima. Iako, još i danas će mnogim stvarnim upravljačima Hrvatskom oko zasuziti kada se prisjete kakav je velebni doček prije četrdesetak godina priredio sjevernokorejski Veliki vođa Kim Il-sung, djed današnjeg Vrhovnog vođe Kim Jong-una, “našem” Maršalu Titu.

No osim potvrđivanja ideološko-političkog bratstva, Tito je tada donio sjevernokorejskom Velikom vođi i ponudu za suradnju tadašnjeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera – da postane ” nešto između”, po uzoru na Titovu Jugoslaviju. Veliki vođa nije bio spreman. Ili se, stiješnjen između dviju komunističkih supersila, Kine i Sovjetskog Saveza, nije usudio prihvatiti tu ponudu.

Neproglašeni rat

Ostalo je povijest neprepoznatih procesa i propuštenih prilika. Rezultat: Rusija, kao glavna sljednica Sovjetskog Saveza, i Kina otvorile su se i transformirale, ubiru političke i ekonomske profite od svojeg zapadnog otvaranja. Komunistička Sjeverna Koreja ostala je njihova moneta za potkusurivanje sa Zapadom, prije svega sa SAD-om.

Neovisno o svojim problematičnim osobinama i sklonostima, Kim Jong-un već je po svojoj poziciji Vrhovnog vođe Sjeverne Koreje morao postati antizapadno strašilo, glavni remetilački faktor na Dalekom istoku. Lutak kojim upravljaju kineski i ruski interesi. A Sjeverna Koreja morala je ostati posljednja država-logor, zarobljena u komunističkoj revoluciji, dosljedno bez budućnosti.

A sada dolazimo do usporedivih sličnosti i razlika današnje Hrvatske i današnje Sjeverne Koreje. A to je usporedivost u prepoznavanju svjetskih geopolitičkih procesa i prepoznavanja vlastitih prilika u njima. Kim Jong-un prepoznao je oboje.

Prepoznao je da američki predsjednik Trump u bliskoj suradnji s američkom “dubokom” državom temeljito mijenja međunarodne odnose i načine vođenja svjetske politike i da se kroz te promjene stvara novi svjetski poredak.

Prepoznao je to kao priliku da se izvuče iz pozicije kinesko-ruske marionete, da Sjevernu Koreju izvuče iz pozicije njihova taoca. Prvi veliki simbolični korak napravio je ovih dana na samitu s američkim predsjednikom Trumpom u Singapuru. Ali pripreme su očito bile duge, strukturirane i sveobuhvatne.

U novom neproglašenom ratu Istoka i Zapada, i Hrvatska se ponovno našla u opasnosti da zbog političkih interesa istočnjačkih sila na Balkanu (Rusija, Turska) i političkih interesa istočnih susjeda (Srbi, Bošnjaci) ponovno bude vraćena u beogradski, moskovski, stambolski zagrljaj. Ali našla se i u prilici da se odlijepi od balkanskog zaleđa i ponovno se snažnije integrira u srednju Europu, da zajedno sa srodnim srednjoeuropskim državama sudjeluje u reformi EU-a, da ponovno postane strateški partner SAD-a u ovom dijelu svijeta.

Klijentelističke mreže

Došavši na čelo Vlade, Andrej Plenković imao je otvorena vrata za takav zaokret, ali i prepreku u naslijeđenoj klijentelističkoj mreži ispletenoj iz ostataka komunističke duboke države i novih nadarenih i umreženih dječaka, kojima su istočni modeli djelovanja i poslovanja uvijek bliži i srcu i džepu.

Imao je otvorenu platformu Inicijative triju mora, koju je promovirala predsjednica Grabar-Kitarović, s nizom energetskih i infrastrukturnih projekata, uključujući i LNG na Krku, priliku da rješavanje slučaja Agrokor pretvori u početak restrukturiranja gospodarstva na zdravim osnovama i početak vladavine prava, imao je priliku ukloniti žilet-žicu s hrvatskih zapadnih granica (Slovenija, Mađarska). I imao je priliku pokrenuti optimizam čineći sve to…

Ali Andrej Plenković prepustio se struji klijentelističkih mreža. I danas imamo: potpunu opstrukciju projekata inicijative Triju mora, obmanu da se Vlada trudi oko realizacije plutajućeg LNG terminala, rusko preuzimanje energetskog sektora u Hrvatskoj, Agrokor koji klizi u rusko vlasništvo, još čvršću žilet-žicu na hrvatskim zapadnim granicama od one koju je u naslijeđe ostavio Zoran Milanović, sve prazniju Slavoniju, Dalmatinsku zagoru i Liku, migrantski val pred vratima. I premijera koji vjeruje da je svemu kriva naša indoktrinacija pesimizmom.

Iz gotovo nemoguće pozicije, prijeteći ne tako davno Americi svojim raketama, Kim je odlučio ipak povesti Sjevernu Koreju u zapadni zagrljaj. Iz izazovne, ali i povlaštene pozicije, pjevajući bruxelleske pjesmice, Andrej vraća Hrvatsku u istočni zagrljaj. To je danas ključna razlika između Hrvatske i Sjeverne Koreje.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno