Connect with us

Društvo

Katalonski referendum ili nametanje oktroirane povijesti

Objavljeno

- datum

Mnogi će analitičari za ono što se u ranu jesen 2017. dogodilo u Kataloniji reći “to je čisti državni terorizam”. Terorizam je u zapadnoj civilizaciji postao svakodnevnica, ali terorizam nije jednoznačan. Terorizam nije samo fizičko nasilje koje se moglo vidjeti na katalonskim biralištima, i koji je upriličen represivnim državnim aparatom.

Danas smo svjedoci terorizma u asimetričnom obliku nastupanja. On se ne može odmah repoznati kao onaj fizički. Naime, ovakav oblik terorizma je preobrazba fizičkih učinaka nasilja u psihološke učinke, koji pak preoblikuju mentalni prostor i politiku suparničke strane – piše admiral Domazet-Lošo u Nacionalno.hr.

Primjena različitih sredstava i stilova kao i nametanje svjetonazora i dvojbenih vrjednota je neizostavna sastavnica asimetričnog nastupanja ili mutiranog terorizma, a to bez nasilja i nasilništa ne ide. Zapadna civilizacija živi vremena destrukcionizma i relativizma. Sprega ovo dvoje “izama” izrodila je treći – terorizam. On je njihovo zakonito dijete. Terorizam je zapravo tragično susretište nadmoćnog i nemoćnog. Bahatost nadmoćnog i bijes slabog jednadžba je terorizma. Netko je tu jednadžbu morao osmisliti i ona nečemu mora služiti. Nije li zapravo njezina svrha da legitimira vođenje asimetričnog ili iregularnog rata, odnosno ostvarivanje vidljivih i njevidljivih interesa “drugim sredstvima”, kao što napisa umni Clausewitz. To je razlog da se terorizam, na prvi pogled, iščitava kao nasilje bez jednoznačne zadaće, bez zadanog vremena i bez jasno definiranog ‘neprijatelja’. Ali nije tako.

Da bi se lakše rušile nacionalne države centri moći, bruxelleški naprimjer, u doslovnom smislu riječi primjenjuju doktrinu iz knjige i danas intrigantnog naslova “Proljeća i jeseni” autora Ly Bu Wea koja je u Kini napisana prije više od dvije i pol tisuće godina. U toj mudroj knjizi o psihologiji masa i politici opisani su mehanizmi vladanja vladara i ponašanja naroda, s istaknutim načelom po kojem je pokvaren onaj narod koji ima pokvarene vladare. Ti pokvareni vladari loš su uzor narodu te narod i državu vode u propast jer oni kroje običaje i ponašanje naroda.

U svojem planskom boju protiv čovjeka i države gospodari bruxelleške “Kule babilonske”, uspjeli su čak probosti i Hegelove uzvišene riječi: “Država je hram ljudske slobode!”

Kad nema svrhovite države, nema ni slobode!

Za razumjeti zašto se tijekom referenduma na biralištima Katalonije dogodilo nesvakodašnjo nasilje represivnog policijskog aparata prijeko je potrebno vratiti se u vremena takozvanog “Španjolskog građanskog rata”. Taj je ‘rat’ po svojim obilježjima, a prije svega po “rezultatima” bio crvena krvava revolucija. Cilj je tog rata raskomadati Španjolsku, a Katalonija je bila jedno od uporišta “revolucije”. Španjolska iz tog ‘rata’, pod vodstvom generala Francisca Franca, izlazi cjelovita. U vremenima Francove vladavine (1939. do 1975.) Katalonija gubi autonomiju. Ponovno je stiče nakon njegove smrti, a u novom španjolskom Ustavu koji je stvorio decentraliziranu, ali ne i saveznu državu, katalonski jezik dobiva status drugog službenog jezika.

U tom ratu, koji nije građanski rat nego revolucija, nepobitno se očituje antikršćansko i antikristovo djelovanje. On je plod ideološke borbe začete izvan granica Španjolske. To potvrđuje činjenica da u tome tobožnjem ratu sudjeluju dragovoljci iz 40 zemalja(!!!), mnogi ispranih mozgova. Reducirati tu krvavu revoluciju samo na ‘građanski španjolski rat’besramna je laž.

Ta će matrica iz Španjolske biti ponovljena na kraju 20. stoljeća, kada se, očevidna agresija Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu ustrajno pokušava reducirati i svesti na građanske okršaje Srba i Hrvata. Pri tome se namjerno zaboravlja na postojanje srpskog Memoranduma i plana “Velike Srbije” i presudne uloge takozvane međunarodne zajednice. Kao što će to učiniti ovijeh dana srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin govoreći o ‘građanskom ratu’ i o više istina.

Španjolska revolucija protiv Krista i njegove Crkve počinje previranjima  početkom 20. stoljeća, odnosno kada je krajem srpnja 1909. u Barceloni(!!??) zapaljeno osamnaest crkava, četrdeset katoličkih škola, s više od stotinu mrtvih i četiri puta više ranjenih. Nije ništa nova ako se ustvrdi da su radikalisti bili upravljani i iza sebe imali slobodne zidare iz loža i sljedbe “Velikog Orijenta”.

Prevratničko djelovanje ima za cilj posvema uništiti Katoličku Crkvu u Španjolskoj. I ovom se prigodom rabi inverzija, ta omiljena metoda gospodara kaosa. Ističe se da se revolucionari bore protiv klerikalizma, a ne protiv religije. Ovo nije ništa drugo nego puka imbecilna izlika. Takav će se teror u raznim inačicama, i do dana današnjeg, nastaviti diljem Europe.

U Hrvatskoj ta će inverzija poprimiti stravičan oblik u izričaju klerofašizma. Svi sljedbenici Tita s predumišljajem zaboravljaju da je tvorac tog pojma nitko drugi nego Staljin. Tu će prikrivku protiv Boga, vjere i Crkve, preuzeti svi boljševički bojovnici diljem svijeta.

U inverziji da se Španjolska revolucija pretvori u ‘građanski rat’ svoj obol dalo je i ono što se zove propaganda, ili suvremenim izričajem “informacijski rat”. Zato u znanoj matrici o ‘španjolskom građanskom ratu’ postoji mnogobrojna literatura koja, već prema ideološkom opredjeljenju autora, ističe i promiče ovo ili ono motrište i prosudište. Crvena, antiklerikalna i masonska propaganda stvorila je “junački, trijumfalni prikaz španjolskih boraca”. O tom gotovo mističnom tipu junaka Hrvati u komunističkoj Jugoslaviji dosta su se naslušali. ‘Španjolski borci’ koji su s područja bivše Jugoslavije sudjelovali u tom strašnom krvoproliću i rušilaštvu prikazivani su kao “najveći i najzaslužniji sinovi naših naroda i narodnosti”. Od njih se stvarao inverzni Cied el Campeador, poznatiji kao El Cid.

Inverzija o ‘španjolskom građanskom ratu’ mnogo godina kasnije bit će klonirana u onome što Hrvati, s ponosom, zovu Domovinski rat. Posve nalik tom jednostranom pristupu španjolskim povijesnim događajima i osobama doživjet će Hrvati u krivotvorbama ne samo o operaciji “Oluja” nego i sa sveukupnim Domovinskim ratom. I ovdje su mnogi pokušaji, od medija, literature, filmova, dokumentarnih i igranih, nastupa i izjava neodgovornih i zločestih političara, da se taj obrambeni rat svede na “zločinački pothvat” kako bi se žrtva i agresor proglasi “podjednakim krivcima”, odnosno da se što više ocrni uloga i zasluge “generala i predsjednika Tuđmana”.

Sve se to radi po istoj metodi, rabe se iste političke i ideološke matrice i s istim nakanama. Inverzijom događaja, onoga što mora ostati – a to je memorija etičke čiste pobjede, a time i opstanka hrvatskog naroda – daje se posve drugo značenje. Stvara se “zamagljena stvarnost” koja se iskazuje u reviziji “nametnute oktroirane povijesti”. U tome u Hrvatskoj prednjače i predsjednici države i predsjednici vlade i ministri ovi i oni, zaluđeni povjesničari, filmski dvojbeni uradci, netočni i krajnje iskrivljeni dokumentarci, kazališni i ini performansi.

I u španjolskom i u hrvatskom slučaju političkoideološka ljevica, iza koje nedvojbeno stoji masonerija, nametnula je kršćanskoj Europi, i ne samo njoj, svoja mjerila, svoje brojke, svoje diobe, svoja tumačenja, i to vrlo pristrano pa čak isključivo. A u Hrvatskoj, i danas desetke i desetke godina nakon krvavih događaja Drugog svjetskog rata i dalje se enormno preuveličavaju žrtve samo jedne strane, ali se zato uporno i smišljeno prešućuju žrtve koje su stradale od partizanske i komunističke ruke. Poglavito se to odnosi na poslijeratne žrtve.

“Katalonijski referendum” o samostalnosti samo je potvrda na je na djelu plan razbijanja nekada suverenih država. Zar nije Bruxelles javno obznanio da se državama Europe postupno mora oduzeti suverenost. I katalonski protuustavni referendum i represija madridske vlade dio su istog scenarija, da povratka teško može biti. Nakon programiranog nasilja činjenica je da neovisnost podupiru i brojni Katalonci koji do jučer nisu. Više nije bitno je li na referendum izišlo manje od pedeset posto birača ili nije, kao ni to da se ljude zastrašivalo i sprječavalo u glasanju. Bitno je to da se otvorila “Pandorina kutija” za izvaninstitucionalno i nasilničko rušenje ne samo Španjolske, nego Italije, Francuske, Belgije, Poljske, Makedonije, Velike Britanjije, Bosne i Hercegovine, Srbije, pa i Hrvatske, da bi se ostvarilo ono što je u planu gospodara kaosa li gospodara terora zacrtano “Europa regija”, a ne “Europa savez suverenih država”.

Ako ovaj val razbijanja suverenih država krene dalje u svoj rušilački pohod ostati neće pošteđena ni Hrvatska.

Zar sramotni događaji u Istri krajem rujna 2017., u izvedbi povampirenih Jugoslavena i titoista, prilikom posjeta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović na to ne ukazuju.

Zar sustavno na to ne ukazuje ustrajavanje na takozvanoj posebnosti Istre. Zar na to ne ukazuje prikazivanje Istre kao bastiona borbe protiv izmišljenog fašizma u ‘ostatku’ Hrvatske.

Zato nije nimalo slučajno da je protuhrvatski portal Index inspiriran katalonskim događanjima prizvao neovisnost Istre. A tom se portalu destrukcije pridružio i dežurni mrzitelj svega hrvatskog esdepeovski saborski zastupnik Nenad Stazić. Sama činjenica da se o samostalnosti Istre počelo i pisati i u Saboru zboriti, i bez obzira na bedaste argumente, Zagreb bi trebao biti oprezan i zabrinut, a on nije ni jedno ni drugo. Službeni se Zagreb već podavno odlučio za sluganstvo, pa ne razumjeva što znači sustavna zabrana koncerta Marka Perkovića Thompsona u pulskoj areni, a još manje razumjeva što znači ustrajna i drska slovenska ucjena i onaj savudrijski “dimljak” s koje je arbitražni sud skinuo hrvatsku suvernost.

Poruka je i predsjednici Republike i predsjedniku Vlade: U novom, sa stajališta strategije, posve ispravnom rasporedu Hrvatskih oružanih snaga u Varaždinu, Vukovaru, Sinju i Pločama nastavite taj niz i donesite odluku oi raspoređivanju snaga u hrvatsku Istru koju je u sastav Hrvatske vratilo hrvatsko katoličko svećenstvo Istre, a ne Tito.

Piše: admiral Davor Domazet-Lošo/Nacionalno.hr

Komentari

Komentari

Društvo

(VIDEO) Kršćanska dužnost kralja Poljske i Velikoga Vojvode Litve Jana III. Sobieskog – obrana katoličke Europe od Antikristova islama

Objavljeno

- datum

Jan III. Sobieski (17. kolovoza 1629. – 17. lipnja 1696.) je jedan od najznačajnijih katoličkih vladara Poljsko – Litavske Unije, od 1674. do svoje smrti kralj Poljske i Veliki Vojvoda Litve.

Njegova 22-godišnja vladavina obilježena je stabilizacijom prilika u Poljsko – Litavskoj Uniji, kojoj je to bilo prijeko potrebno nakon teških razaranja iza švedske agresije i Ustanka Bogdana Hmeljnickog. 

Katolički kralj Jan III. Sobieski je bio omiljen među svojim podanicima, jer se dokazao kao veliki vojskovođa, najpoznatiji je po svojoj pobjedi nad Turcima (14. srpnja – 12. rujna) 1683. u bitci kod Beča. Opsada je okončana bitkom kojom je prekinuto napredovanje Osmanskoga carstva u Europi.

Hrvati i drugi bivši katolički narodi, probudite se iz opijenosti okova vjerskoga sinkretizma i anarhije liberalizma! Obratite se na pravu katoličku vjeru! Idite na Misu svih vremena i tradicionalne sakramente, molite Krunicu i uzmite mač slavnih kršćanskih predaka u ruke i stijeg Krista Kralja, te stupite na bojno polje svoje porobljene domovine nasuprot slugama raskršćanjene Europe i pred njihove kukavičke vazale koji naseljavaju stari kontinent islamistima i izborite se za Katoličku državu.

Više vrijedi jedan Božji lav od stotine tisuća bezbožnih jaraca. Vrijedniji je jedan katolički orao od mnoštva modernističkih vrana.

Bog ne ostavlja nijedan narod koji mu se skrušeno i u pokajanju za svoje grijehe obrati za pomoć pristupajući Katoličkoj Crkvi izvan koje nema vremenitoga i vječnoga spasenja.

Presveta Bogorodice, moli za nas! Živio Krist Kralj!

Tradikatolik.blogspot.com

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Don Josip Mužić: Hrvatski mediji su okupatorski, psihološki razaraju narod!

Objavljeno

- datum

 IMPRESIVNO!    Upoznajte svećenika koji je hrabro istupio u obranu Isusa Krista!

 SPLIT, utorak, 18.09. – 19:30, predstavljanje knjige ‘Božicno cudo na Okitu’ – neobjašnjiv fenomen, čudesan znak 

Don Josip Mužić koji je izazvao reakcije u Hrvatskoj jer se zamislite usudio reći da hrvatski svećenici trebaju po svojoj savjesti zabraniti Pričest (dakle Tijelo i Krv Kristovu) političarima koji javno zagovaraju i promiču ubojstvo čovjeka u svakom smislu, nije bilo tko, odnosno nije svećenik kojeg mediji mogu diskreditirati kao neukog. To je svećenik impresivne biografije, nevjerojatno obrazovani svećenik, profesor i doktor, docent koji je zaređen za svećenika od strane svetog Pape Ivana Pavla II.

>> Splitski svecenik i profesor dr. Josip Mužic: “Tko je glasovao za ratifikaciju IK, ne smije pristupati pricesti”

Nedavno je dao intervju za radiopostaju Mir Međugorje gdje je prilično snažno raskrinkao – Rat protiv čovjeka, govorio je o izdajnicima hrvatske, medijima, eugenici koja se trenutno odvija, Antikristu i antikristima, masoneriji, te mnogim gnjusobama koje Zli i njegovi podanici čine u svijetu, ali i Hrvatima, te upozorio da bi svećenici kao i laici trebali biti principijelni, čuvati nauk crkve te se ne dodvoravati se svijetu (grijehu).

>> ODGOVOR prof. dr. don JOSIPA MUŽICA biskupu UZINICU? Pojašnjenje pojašnjenja

Političare koji promoviraju pobačaj usporedio je sa sotonistima.

Voditelj ga je upitao: Što ako vam predstavnici vlasti dođu s vama razgovarati o problemu pobačaja.

Nemam ja što razgovarati. To je kao da mi dođe sotonist i traži ekumenizam. Kakav ekumenizam sa sotonističkom crkvom? – izravan je bio don Mužić.

>> DR. MUŽIĆ U ZADRU: U svijetu se godišnje izvrši oko 53 milijuna pobacaja

Otkad sam se vratio u Hrvatsku bojkotiram sve hrvatske medije jer smatram da su to okupatorski mediji, rekao je također don Mužić i nastavio: U smislu da ne žele dobro svom narodu i da uništavaju taj narod psihološki. Da bi očuvao svoju psihološku ravnotežu postim od dnevnika, od radija, gledam samo portale i ako mi dođe novina, prolistam je, ali ne želim potrošiti ni centu i podržavati neprijatelje Hrvatske.

Složio se da je izvještavanje masovnih medija s prosvjeda protiv Istanbulske konvencije u Zagrebi bilo – bolesno, te objasnio: Mi smo za vrijeme komunizma znali da smo pod tuđinskim jarmom bezbožne komunističke ideologije, a danas dopuštamo da nas mantaju i vuku za nos u ime hrvatstva i demokršćanstva. To su sve floskule, nikakvog sadržaja ni pokrića, to su uglavnom prodani ljudi, prodane duše i izdajice. Ako dopuštamo da nas oni truju i našu djecu nemamo šanse opstati, oni će nas ubit psihički – rekao je don Mužić.

>> NA HTV-u: ‘Rat protiv covjeka’ – razgovor s don Jozom Mužićem

Također osvrnuo se na evangelizaciju naših političara te rekao da još uvijek vrijedi ona da kao kršćani moramo ljubiti i ateiste ali također moramo osuđivati izdaju i boriti se protiv izdaje jer to uništava naš narod. Upozorio je da nije sad važno pitanje evangelizacije prema takvim ljudima nego je urgentnije pitanje kako sačuvati one zdrave snage koje mi imamo. Tko se njima bavi? Zašto bi se mi bavili onima koji su svojevoljno izašli iz Crkve i rade sustavno protiv Crkve? Moramo mi moliti za njihovo obraćenje ali ako ne pozabavimo sa zdravim ljudima koji su još tu izgubit ćemo i to i neće nas više biti’, rekao je i dodao: moramo se posvetiti zdravim ljudima kojima je vjera na srcu i njima dat prve redove a ne drugima, aludirajući na političare koji promiču grijeh i uredno dobivaju prve redove u hrvatskim crkvama.

Poslušajte izvrstan intervju s don Josipom Mužićem i saznajte kako ovaj hrabri svećenik razmišlja:

 SPLIT, utorak, 18.09. – 19:30, predstavljanje knjige dr. Mužića ‘Božicno cudo na Okitu’ – neobjašnjiv fenomen, cudesan znak 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Profesor Gjidara na tribini Hrvatske udruge Benedikt: “Francuska nikad neće pristati na federalnu Europu!”

Objavljeno

- datum

U petak, 14. rujna pred gotovo punom dvoranom Dominikanskog samostana u Splitu održana je tribina pod nazivom “O državi i o izbornom i političkom pravu Hrvata” u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt.

Na tribini su, neposredno nakon završetka znanstvenog simpozija na splitskom sveučilištu Hrvatsko-francuski upravno-pravni dani, sudjelovali profesor emeritus s francuskog sveučilišta Paris II, Marc Gjidara i dr. sc. Neven Šimac, koji su zajedno inicirali i utemeljili ovaj stručno-znanstveni simpozij. Razgovor je moderirao politički komentator i publicist Marko Ljubić.

U ime organizatora tribinu je otvorio prigodnim pozdravnim riječima predsjednik Hrvatske udruge Benedikt Vide Popović, koji je predstavio sudionike tribine, profesora Gjidaru i dr. Šimca te Marka Ljubića.

Nekoliko je iznimno važnih naglasaka publika mogla čuti u tome nadasve zanimljivom i sadržajnom razgovoru s dvojicom vrhunskih intelektualaca međunarodnog ugleda, koje na žalost izvan najužih stručnih, znanstvenih i intelektualnih krugova hrvatska najšira javnost rijetko ili gotovo nikada nema prigodu čuti. Nakon uvodnih pitanja Marka Ljubića o upravo završenim francusko-hrvatskim upravno-pravnim danima, koje su i profesor Gjidara i dr. Šimac komentirali od samoga razvoja prvotne ideje, iznoseći čitav niz nerazumijevanja, ignoriranja, zatim razvojnih nesporazuma, prvenstveno u okviru zagrebačkog sveučilišta, pa do mišljenja o aktualnoj znanstveno-stručnoj razini simpozija u Splitu, tijek razgovora usmjeren je u raspravu o samoj biti pojma država, izbornom i političkom sustavu, suverenitetu država u okvirima međunarodnih asocijacija, do identiteta naroda i same Europe.

I profesor Gjidara i dr. Šimac su, na pitanje o smislu države i smislu povijesnih žrtava za vlastitu državu, jasno istakli, da su usprkos vrhunskim društvenim i akademskim, time i egzistencijalnim pozicijama u Francuskoj, naglašavajući da je sveučilište Paris II na kojemu uživaju vrhunski status, apsolutno najbolje pravno sveučilište u Francuskoj i među najboljima u Europi, snažno podupirali, često i uz rizike nerazumijevanja okoline, proces stvaranja hrvatske države. Na pitanje voditelja zašto, oba su istakli da je to temeljno pitanje identiteta, da je stoga to i temeljno moralno pitanje svakoga Hrvata, da im je potreba afirmacije osobnog identiteta bila važnija od statusnih privilegija, da identitet nije moguće sačuvati i afirmirati bez nacionalne države, te da je pravo na upravljanje vlastitom slobodom u punini, temeljni smisao i svrha postojanja države. Time su i jasno odgovorili da se država ne smije identificirati samo s materijalnim vrijednostima, što se u Hrvatskoj često s anacionalnih političkih pozicija pokušava nametnuti. Jasno su naglasili i profesor Gjidara i dr. Šimac nužan racionalan respekt prema materijalnim resursima naroda i društva, bez kojih se ne može ostvariti uspješna afirmacija nacionalnog identiteta, ali s kategoričkih polazišta da u temeljima postojanja države mora biti pitanje identifikacije naroda i prirodnog prava na upravljanje svim narodnim potencijalima, nematerijalnim i onim materijalnim. Iz razgovora o tom temeljnom polazištu postojanja samostalne nacionalne države, profesor Gjidara je posebno apostrofirao ostvarivanje političkih prava svakoga državljanina, ističući da je vrhunski demokratski uzor što veća politička participacija državljana bez obzira na mjesto prebivališta ili življenja, u odlučivanju o nacionalnim politikama u Saboru, pa mu je stoga nevjerojatno da aktualna hrvatska Vlada ne namjerava omogućiti dopisno i elektronsko glasovanje državljanima izvan Hrvatske, čak i usprkos zakonodavne rezolucije Europskog parlamenta.

I profesor Gjidara i dr. Šimac su istaknuli da bi to država morala uvesti radi jačanja državne legitimnosti i razvoja demokratskih standarda, bez obzira na stavove i zahtjeve bilo koga u međunarodnoj zajednici, jer se, kako su istaknuli, radi o temeljnom interesu svake dobre države.

Dr Šimac je naglasio u kontekstu razgovora o biti države, osvrćući se na postavljeno pitanje o smislu osobnog zalaganja za samostalnu državu hrvatskog naroda, te umjetnu dvojbu između identitetskih i tzv. materijalnih ciljeva, da je upravo zbog toga,  zbog ostvarivanja vrhunskih materijalnih ciljeva radi afirmacije identitetskih ciljeva, što čini po njegovim riječima neraskidivu ciljanu cjelinu, iznimno bitno kako se upravlja državom. Naglasio je da se u Hrvatskoj već kronično zanemaruju znanje i uvažavanje struke i znanosti u upravljanju državom te da s toga imamo sve više problema u svim sferama društva. “Primjena vrhunskih znanja je ključno pitanje u današnjoj Hrvatskoj, jer iz upravljanja državom zapravo se razvijaju i očituju sve slabosti hrvatskoga društva.”, naglasio je dr. Šimac, a profesor Gjidara je apostrofirao upravno pravo kao temeljnu znanost bez koje je nezamislivo uspješno i dobro upravljati državom i društvom.

U tom kontekstu razgovor je išao prema dva nužna pitanja – o ostvarivanju političkih prava hrvatskog naroda u cjelini i gledajući pojedinačno, s pozicija državljana, te o korištenju znanja u upravljanju državom, s konačnim osvrtom na ulogu hrvatskih sveučilišta i akademske zajednice u donošenju i kreiranju nacionalnih politika. Voditelj je upravo ta pitanja potencirao naglašavajući nepostojanje jednoga elitnog nacionalnog strateškog instituta s najumnijim Hrvatima iz cijeloga svijeta, ali i s najboljim umovima uopće, koji bi bio izvorište potrebnih i konkurentnih znanja nacionalnim politikama. Potencirajući pitanja ostvarivanja izbornog i političkog prava državljana voditelj se referirao na znanstvene radove profesora Gjidare o izbornom i političkom pravu te znanstvene i stručne radove dr. Šimca o pitanjima tzv. političkog predstavništva.

I jedan i drugi su istakli vrlo ozbiljne nedostatke hrvatskog izbornog i političkog sustava, potpuno neodrživu situaciju da milijuni Hrvata izvan Hrvatske ne mogu ostvariti svoja temeljna politička prava te da je neodrživa činjenica da im je ustavno čak ograničena politička ravnopravnost s državljanima koji žive u Hrvatskoj. Dr. Šimac se vrlo oštro osvrnuo na neznanstvenu, necivilizacijsku i karikaturalnu formu tzv. poreznog obveznika u raspravama o izbornom i političkom pravu, s upozorenjem da takva kategorija ne postoji u politološkoj znanosti o političkim pravima, te da je to vrlo opasan pokušaj slabljenja samih temelja državne legitimnosti. Istaknuo je da je neodrživo da se u zakonodavnom domu hrvatskog naroda zastupnici ponašaju kao zastupnici regija, nekakvih interesnih grupa, manjina, predstavnici svojih, kako je rekao, lokalnih sredina, općina i gradova, s naglaskom da u Saboru svaki zastupnik mora predstavljati ukupan hrvatski narod, sve državljane bez obzira gdje živi i da je to temeljna zadaća zakonodavnog doma i svakoga njegovog člana.

S tim u svezi, voditelj je potencirao pitanje modela izbornoga sustava i načina izbora zastupnika, naglasivši da je pri ovakvom izbornom modelu s deset plus dvije izborne jedinice, zastupnik temeljem izborne odgovornosti prema onima koji ga biraju zapravo nužno usmjeren na zastupanje separatnih interesa nasuprot svenacionalnih, ističući čak i one antagonizirane kao u slučaju Pupovca i politike manjine, koja njega bira u Sabor. I dr. Šimac i profesor Gjidara su izričito zastupali s uvjerljivom znanstvenom, pravnom i politološkom argumentacijom, nužnost kreiranja izbornog modela koji će osigurati nacionalnu odgovornost zastupnika i stvaranje pretpostavki za kreiranja nacionalnih politika u interesu svih državljana Republike Hrvatske.

S tim u svezi profesor Gjidara je jasno naglasio svoju već publiciranu tvrdnju u znanstvenim radovima, iznesenu kroz pitanje jesu li Hrvati izvan Hrvatske ranjiva skupina prema praksi suda za ljudska prava u Strasbourgu, stavljajući to u kontekst pitanja o presudi suda u Muenchenu Perkoviću i Mustaću i prirodi osuđenog režima, da Republika Hrvatska mora sve učiniti kako bi se institucionaliziralo političko pravo hrvatskih državljana izvan Hrvatske i omogućilo im se prije svega kroz izborni sustav pravo potpune participacije u državnim politikama. Dr. Šimac je naglasio da njega ne zanima jedan ili tri preferencijalna prava, da je to kozmetika, te da on kao državljanin sa sviješću o svojim političkim pravima želi odlučivati o svakom zastupniku u Hrvatskom saboru. To je smisao pune demokracije u jednoj nacionalnoj državi, zaključio je dr. Šimac.

Profesor Gjidara je s tim u vezi, a u okviru pitanja o načinu donošenja najviših državnih odluka i kreiranju nacionalnih politika, snažno naglasio, navodeći nevjerojatne primjere iz osobnoga iskustva s hrvatskim sveučilišnim profesorima, pojam lojalnosti prema državi i narodu, kao civilizacijsku paradigmu, ali i standard obveznosti. Nazočnima je ispričao prispodobu s jednim zagrebačkim kolegom, kome je isticao lojalnost kao nužnu formu obveznosti i u konačnici pitanje osobnog morala, a koji mu je obveznost pokušavao tumačiti kao odnos znanstvenika i fakulteta na kojemu radi. “Taj čovjek uopće ne shvaća da njemu plaću samo prosljeđuje fakultet, on ne shvaća da ga plaća hrvatska država i da je njegova lojalnost prvenstveno određena obvezom prema hrvatskom narodu i državi, a ne prema fakultetu.”, rekao je profesor Gjidara. S tom prispodobom zapravo je uz dodatna objašnjenja i navodeći primjere iz osobnog iskustva iz Francuske, snažno upozorio na nevjerojatne činjenice da profesori s hrvatskih sveučilišta izravno sudjeluju u međunarodnim destrukcijama i klevetanju hrvatskoga naroda. I Gjidara i Šimac su istakli da je to činjenica koju ne bi tolerirala ni jedna moderna demokratska država.

U razgovoru, pitanjima koja je potencirao voditelj razgovora, a kasnije i kroz čitav niz pitanja sudionika tribine iz publike, valja istaknuti kategoričan, pomalo iznenađujući stav, profesora Gjidare da Francuska nikada neće pristati na federalni koncept Europske unije koji zastupa Njemačka. Iznenađujući zbog javne percepcije u Hrvatskoj, da su Macron i Merkel zapravo nositelji te ideje. I Gjidara i Šimac su jasno istakli da Europska unija ne može opstati bez uvažavanja suvereniteta nacionalnih država, a na eksplicitno pitanje voditelja može li Europa, a u okviru nje i Hrvatska kao država opstati bez kršćanske kralježnice, i dr. Šimac i profesor Gjidara su jasno naznačili da nitko i ništa ne može opstati bez uvažavanja svoga istinskog identiteta, pri čemu je dr. Šimac istaknuo snažnu kršćansku poziciju Roberta Schumanna, kao utemeljitelja suvremene Europske unije. Bilo je tu čitav niz zanimljivih detalja i informacija koje sudionici nisu imali prigode nikada čuti niti pročitati u hrvatskim medijima, primjerice da Sud Europske unije u Luksemburgu rješenja i sve procese vodi isključivo na francuskom jeziku, pa da je imperativ svih studija europskog prava, koje je upravo Gjidara bio ustanovio na zagrebačkom Pravnom fakultetu, a koji su prestali postojati na žalost, frankoponska upravna i pravna tradicija, vrhunsko poznavanje francuskog jezika, pri čemu je istaknuo još jedan paradoks suvremene Hrvatske da je dr. Siniša Rodin, hrvatski predstavnik u tom sudu europsko pravo završio u SAD-u na engleskom jeziku!? Gjidara je tu činjenicu iznio kako bi ilustrirao model upravljanja hrvatskom državom, improvizaciju i nužne loše rezultate u svim oblastima, gdje se u samome sustavu zanemaruju temeljna znanja i racionalna i znanstvena polazišta. Valja svakako naglasiti, prvenstveno zbog potencijalnog interesa javnosti sklone osobnu znatiželju usmjeravati prema imenima ljudi, da je profesor Gjidara na voditeljevo pitanje o očitoj podcjenjenosti upravnog prava u Hrvatskoj, koje se gotovo ni ne spominje u javnom i akademskom diskursu, naglasio da je to pravo apsolutno najvažnije za upravljanje državom te da je u Hrvatskoj otac Vesne Pusić, pokojni akademik Eugen Pusić „grobar“ upravno-pravne znanosti i struke.

Tijekom jedno i pol satnog razgovora, s voditeljem i publikom, profesor Gjidara i dr. Šimac istaknuli su čitav niz iznimno zanimljivih činjenica, stavova i iskustava te usvojenih znanstvenih uporišta o najbitnijim aspektima hrvatske državne realnosti, koje je publika rijetko kad i gdje imala prilike čuti pa su i pitanjima, a pogotovo nakon tribine sudionici s neskrivenim zadovoljstvom zahvaljivali organizatoru, a pogotovo gostima na, kako su isticali svi od reda, rijetko kvalitetnom i sadržajnom razgovoru i događaju.

Hrvatska udruga Benedikt

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno