Connect with us

Kultura i vjera

KARDINAL BURKE UZVRAĆA UDARAC PAPI FRANJI? Je li dobro odmjerio korake?

Objavljeno

- datum

Izgleda da se Kardinal Burke ne miri sa sudbinom. Služiće nečemu rasplet događaja? Ne fali još puno do godine dana od kada je Kardinal Burke navijestio predstavljanje dubia (sumnji; nejasnoća; pitanja). I malo više od godine od kad je rekao da će uputiti formalnu korekciju Franji ukoliko ne primi odgovor.

Počinjemo govoriti da se nešto takvo nikad nije desilo u povijesti Crkve.

Ne, prijatelju, nikad! Nikad, ponavljam, se je uputila formalna korekcija jednom Papi, nekom prihvaćenom kao Papa od onih koji ga ispravljaju, s obzirom na neki čin njegovog Magisterija.

Ovdje se, doista, vara Burke s obzirom na “čine korekcija” napravljenih u prošlosti. Ponavljam opet: nikad se nije ispravio neki Papa zbog neke pouke svog Magisterija! Jer bi to bio apsurd. U katoličkoj vjeri to je nemoguće! Odgovara s toga da pažljivo promotrimo nekoliko značajnih slučajeva iz prošlosti i koji su bili instrumentalizirani preko svake mjere u postkoncilskoj krizi. Razlog je slijedeći: saziva se koncil od Ivana XXIII, dokončava se u vrijeme Pavla VI, na koji se stalno poziva od njihovih nasljeditelja. Koncil ima potpis Pavla VI, zapovijedajući njegovo provođenje u djelo.

Ali koncil sadrži tvrdnje koje raskidaju sa vjekovitim učenjem Crkve. Tako to barem vidi (otvoreno) manji broj biskupa čije je najpoznatiji predstavnik mons. Lefebvre. Ova grupa počinje sa sve življim prosvjedima, što im donosi crkvene kazne i sankcije (kažnjava se malo ili nimalo “naprednjake”, dok tradicionaliste ili “staromodne” čim pisnu). Također postoji i druga grupa vjernika, brojniji negoli ona okupljena oko Lefebvre, da tako kažemo, i koje bismo mogli nazvati “konzervativcima” kako ih se općenito zove. Konzervativci se naklinju interpretaciji koncila u smislu “kontinuiteta”. To jest, tvrdnje Drugog Vatikanskog Sabora treba ih shvatiti u skladu i ne u proturječnosti sa stalnim naukom Crkve. Mogli bismo reći također da je najizraženiji predstavnik ove struje Benedikt XVI.

Stvar se komplicira još više “radikalizacijom” pozicija vezanih sa struju Lefebvrea, prouzročujući prve grupe sedevakantista. Makar ova grupa bila vrlo malena i njeni argumenti ili se ne uzimaju u obzir, ili se ušutkavaju bilo od “konzervativaca” bilo od “tradicionalista”. Također je istina da između sedevakantista ima svega, i sa velikim stupnjem neujedinjenosti. Ipak, ima ih sa visokom stupnjem elaboracije svojih argumenata, svi bazirani na Crkvenom nauku od prije sabora. Ima također i “sedeprivacionista”, sa doktrinalnim korpusom dosta dobro izgrađenim, koji tvrde da su postkoncilske pape to samo “materijalno”, uglavnom zbog spasavanja koncepta potrebiti vidljivosti Crkve. Definitivno, oni smatraju da koncilske pape u biti to nisu, jer naučavaju heretične doktrine, ali ako bi se koji od njih obratio, onda bi automatski postao pravim papom.

Teološka pozicija sedevakantista, sedeprivacionista i konzervativaca s obzirom na papinstvo u biti je vrlo slično Nitko od njih ne smatra da Papa može naučavati kakvu herezu, pa niti promicati kakvu nekatoličku doktrinu preko svog redovitog učiteljstva. Razlika se pokazuje u praktičnoj primjeni: pred izvjesnim poukama koje ili protivrječuju ili barem izgleda da protivrječuju nepromjenjivi nauk, prvi kažu da je to zbog toga što osoba na papinskoj stolici u suštini nije Papa, dok drugi (konzervativci) kažu da ono što je rečeno se “treba shvatiti” bez proturječja sa vjekovnim naukom.

Ipak, u praksi postoji totalni rascijep između ove dvije pozicije. Sedevakantisti i privacionisti absolutno odbacuju Novus Ordo Missae (nova misa čiiji je ritual donešen nakon koncila i koji sadrži mnoge protestantske i anglikanske elemente a da je vrlo malo katolika pa čak i svećenika koji su uopće upućeni u to; drugim riječima to je misa na koju ide ogromna većina katolika danas), pa čak i tradicionalnu misu (ona koja se slavila do 1969 kad je bio nametnut Novus Ordo Missae; misa čiji su glavni elementi bili poznati u vrijeme Sv. Agustina – IV stoljeće – i čiji Kanon se gubi u Apostolskom vremenu. Misa koja se malo pogrešno zove “Trentska” jer je konačno bila kodificirana na Trentskom Saboru od Pija V, ali njen oblik i sadržaj je u bitnom od početka; Apostolski, Tradicionalan u pravom smislu riječi.) ali slavljenu od svećenika zaređenih novim ritualom (kojeg je također donio Pavao VI). Svakako da ne prihvaćaju koncilsku doktrinu ni vatikanske dokumente potpisane od Ivana XXIII pa nadalje. Jednako ne dopuštaju ići na misu u kojoj bi se spominjalo bilo Franju, bilo Benedikta XVI.

Ali, pravom smislu riječi, s obzirom na papinstvo njihova pozicija moglo bi se reći da je ista kao i kod konzervativaca: ne dopuštaju da Papa može naučavati pogrešan nauk.

Međutim, stvar se komplicirala – opet ako to možemo dopustiti -, s pozicijama iz Lefebvreove orbite. Ovdje također spadaju barem mentaliteti svećeničkih bratovština koje su u svom korijenu bile sa Lefebvreom, ali poslije su formalizirali svoj odnos sa Rimom. Npr., Bratovština Svetog Petra, i druge udruge uključene u Ecclesia Dei.

Ono bitno kod njih jest da neki Papa može naučavati ovako kako naučava Franjo na primjer, i idalje biti Papa. Jednako u slučaju koncilskih papa. Ovdje je ključ svega: da bi se mogla održati takvo stajalište, potrebno je tražiti i pretražiti prošlost ne bi li se mogao naći kakav slučaj u povijesti Crkve “Pape heretika”, ili papa koji bi naučavali nešto drugačije od crkvenog nauka, i idalje ostali pape. Drugim riječima, ovo hoće reći: mirni budite momci, ovo što se događa sa Franjom, pa to je se već događalo u prošlosti. I pokazuju jedan te drugi slučaj (usput, vrlo malo njih jer ih je i tako teško naći). Jedan živi primjer ove pozicije jest italijanski katolički povijesničar, Roberto di Mattei.

Ja smatram da ovo stanovište čini ogromnu štetu papinstvu kao instituciji. Zašto, jer ne “odgovara”, jer ne “leži”, jer nije “zgodno”, ili: “e pa nemoj tako, nije red”, “e jesi i ti neki”, “daj brate, popusti malo, nije o glavu”, uglavnom: jer treba “zataškati” te stvari radi očuvanja “jedinstva”? Ne, već jednostavno jer ne odgovara povijesnoj istini ni činjenicama, ni katoličkom nauku. Točno i skromno tako. Pa ko voli, nek izvoli. A ipak, unatoč svemu, vidimo da i Kardinal Burke je jedan eksponent zaraze ovim načinom mišljenja. Citiramo Burkeovu tvrdnju:
“Pape moraju proglasiti i biti poslušni jedninoj istini Katoličke Vjere. U slučaju kad to nisu bili, bili su smjenjeni, kao u slučaju Pape Honorija.”

Ovo je prosto nevjerojatno za čuti od jednog kardinala, osim toga što je totalno neistinito. Papa Honorio nije bio smjenjen! Cijela tematika vezana za Papu Honorija vezana je za jedno jedino pismo koje je poslao Carigradskom Patrijarhu Sergusu.U istom, nije se precizno s obzirom na neprotivnost ljudske i Božje volje Isusa Krista. Ali ne može se reći da je naučavao bilo koju grešku. Prvo, on je bio poslao obično pismo jednom biskupu bez nakane utvrđivanja Magisterija. Rekli bismo danas: neslužbeno pismo.Ovo je središnja točka u cijeloj problematici vezanoj za Honorija. Drugo, pretpostavljajući – i to bi bilo mnogo za pretpostaviti – da je Honorio mislio pogrešno i u zabludi s obzirom na ovu temu, možda bi mogao biti “skriveni heretik”, što ga neomogućava biti papom (jer ne naučava). Ali strogo govoreći ne možemo čak ni postaviti ovu pretpostavku.

Tamo gdje se vara Honorio jest u nametanju šutnje u naknadnoj raspravi koja se razvila povodom hereze monotelizma (Jedne volje u Isusu Kristu. To na neki način poništava Kristovo pravo čovještvo. Tko bi nas onda spasio, ako ne Bog koji je uzeto pravo tijelo i narav čovječju? U Isusu postoje dvije volje, čovječja i Božja, ali čovječja je potpuno predana Božjoj. Postoje dvije volje, ali bez opreke.). Zato, dakle, što se nije jasno i energično izrazio u smislu osude monotelizma, to je razlog zašto ga naredna tri koncila osuđuju. Njegova greške jest zbog propusta u činu upravljanja Crkvom; u propustu davanja pravog nauka, ne u tome što bi naučavao nešto pogrešno. Svakako i potpuno: loše urađeno, ali ga nitko ne smjenjuje, niti ga je skinuo sa spiska svih papa. Niti je izgovorio ili naučavao herezu. I sve to zbog jednog jedinog pitanja! A koliko ih ima već Franjo? Smješno je dakle upoređivati Franju sa Honorijem. Štoviše, toliko Sv. Bellarmino koliko Sv. Alfonso Marija de Ligorio, obadvojica crkveni naučitelji, studirali su Honorijev slučaj ne označujući ga antipapom. Dovoljno je vidjeti argumentaciju Sv. Ligorija navedenu u njegovoj knjizi “Povijest hereza i njihovo pobijanje”:

“Ne samo heretici, već i neki katolički pisci, sudili su, povodom ovih izričaja Pape Honorija, da je pao u monotelističku herezu; ali su potpuno u zabludi. Jer kad kaže da ima samo jedna volja u Isusu Kristu, misli na Krista samo kao čovjeka, i u tom smislu, kao katolik, niječe na odgovarajući način da postoje dvije oprečne volje u Isusu Kristu, kao što se kod nas tijelo odupire duhu. I ako promatramo iste riječi njegovog pisma, vidjećemo da je takav njihov smisao. “Ispovijedamo samo jednu volju u Isusu Kristu, jer Božanstvo nije preuzelo naš grijeh, već našu narav, tako kako je bila stvorena prije nego što je bila iskvarena grijehom.” Ovo je što Papa Ivan IV piše Caru Konstantinu II u svojoj apologetici Honorija: “Neki”, piše, “prihvatili su dvije opriječne volje u Isusu Kristu, i Honorio im je odgovorio govoreći da je Krist kao savršen Bog i savršen čovjek, došao izliječiti ljude u svojoj naravi, da je bio začet i rođen bez grijeha, i prema tome, nikad nije imao dvije protivne volje, niti se u njemu volja tijela ikad borila protiv volje Duha, kako to biva kod nas, zbog grijeha naslijeđenog od Adama.” Prema tome, zaključuje da oni koji su zamišljali da je Honorio naučavao da je u Kristu postojala samo jedna Božanska i ljudska volja, u zabludi su. Sv. Maksim, u svom dijalogu sa Pirom, i Sv. Anastazije Bibliotekar autori su slične odbrane Honorija. Graveson, u skladu s tim, opaža vrlo dobro kao i Sv. Ćiril u svojoj raspravi sa Nestorom, rekao je u katoličkom smislu, da je narav Utjelovljene Riječi bila jedna, i eutikijci iskoristiše tu nepreciznost kao njima na ruku (opaska: jer kad je npr. Ćirilo spominjao “narav” neprecizno se izražavao o “osobi”); jednako tako, govoreći Honorio da je Krist imao samo jednu volju (to jest, da nije imao kao mi dvije opriječne volje, jednu oštećenu, ljudsku volju i drugu ispravnu, volju Duha), bilo je kako su monoteliti iskoristili taj izričaj za odbranu svojih grešaka.

Uopće ne niječemo da se Honorio prevario nametajući šutnju onima koji su imali diskusiju o jednoj ili dvije volje u Kristu, jer kad je stvar u diskusiji pogrešan, nametajući šutnju samo se pospješuje greška. Gdje god ima koja greška treba biti izložena i pobijena, i tu je gdje je Honorio pogriješio. Ali je van svake sumnje da Honorio nikad nije pao u herezu monotelita, unatoč što to tako tvrde heretični pisci, posebno William Cave, koji kaže da je uzalud truditi se i braniti ga na njegovom položaju (Papu Honorija). Izučeni Noa Aleksandar jasno dokazuje da (optužba za herezu) ne može se predstaviti, i u odgovor na argumente predstavljen od naših protivnika, tj, da je Trinaesti Akt Šestog Sabora izjavio da je (Honorio) bio anatemiziran (post mortem), odgovara da je Sabor (kao i Papa Lav II) osudio Honorija, ne jer je formalno prigrlio herezu, već zbog usluge koju je načinio hereticima. (Optimo Concilii Interprete kako ga zove N. Aleksandar) piše Konstantinu Pogonatusu u svojoj poslanici, moleći potvrdu Sinode. U ovom pismu, Papa Lav nabraja osuđene heretike, oce hereze, Teodora iz Parana, Kira iz Aleksandrije, Sergija, Pira, Pavla i Petra, nasljednike Carigradske stolice; on je također anatemizirao Honorija, ne jer bi prigrlio grešku, već jer je dopustio da traje bez smetnje.

…Također piše španjolskim biskupima, i kaže im da su Teodor, Kir i ostali osuđeni, zajedno sa Honorijem, koji nije običavao, već prema svom apostolskom autoritetu, ugasiti na početku požar heretične doktrine, zbog svoje neodgovornosti. Iz ovih i ostalih izvora, Noa Aleksandar dokazuje da Honorije nije bio osuđen od Šestog Sabora kao heretik, već kao podržavatelj heretika, i zbog svoje nebrige za kazniti ih. Te da je bio ispravno osuđen, jer podržavatelji heretika i autori istih su jednako krivi. Nadodaje da je opće mišljenje na Sorboni bilo da je Honorio u svojim pismima, mogao napisati neke neispravne stavove, ali da su ta mišljenja bila napisana kao od pojedinačnog teologa, ne mrljajući ni na koji način čistoću vjere Apostolske Stolice; i (s obzirom na) njegova pisma Sergusu, koje smo prije naveli, dokazuju kako su njegova mišljanja bila drugačija od monotelita.”

Prema tome, slučaj Honorija bio je ponovno stavljan na stol od galikanaca XIX stoljeća radi opravdanja njihove pozicije, priznajući oni sami da je bilo bez koristi. Drugi poznati slučaj je sa Papom Liberiom. Pogledati ćemo samo ono suštonski ovog jako važnog slučaja, jer zadnjih desetljeća, upravo se iz Lefebvreovskih krugova najčešće ističe ovaj predmet kao jednog “pape koji je upao u herezu.”

Liberio je proglašen Papom 352. Odmah se morao suočiti sa arijevskom herezom, odbijajući svom čvrstinom potpisati svoj pristanak na istu (ništa manje do negiranje Božanstva Isusa Krista, kojeg priznaju samo kao čovjeka koji ne bi bio utjelovljenje Druge Božanske Osobe). To nitko ne diskutira, kao i činjenicu da je upravo zbog toga protjeran iz Rima od cara Konstantina 355., ostajući primoran u izgnanstvu dvije godine. U međuvremenu, Konstantin stavlja na Svetu Stolicu rimskog đakona, po imenu Feliks. To jest kao antipapu. Čin koji nije prihvaćen od rimljana, koji nisu čak htjeli ući u bilo koju crkvu u kojoj bi bio Feliks, prema navođenju povijesničara Crkve iz V stoljeća i biskupa Teoderota u njegovom djelu “Povijest Latinske Crkve”. Sve se ovo ne dovodi u pitanje. Prema izloženom, Konstantin je bio u nezgodnoj situaciji i nastojao je vratiti Liberija. Ovdje je gdje neki počinju špekulirati govoreći da je Konstantin dopustio Liberiju povratak, ali pod uvjetom da potpiše semiarijevsku formulu i osudi “neposlušnog Atanazija” (sveti biskup koji je bio jedan od najodlučnijih boraca protiv arijevske hereze). Ali takvo gledište nije podijeljenjo od ni od kojeg pisca ili crkvenog povijesničara onog doba, niti od bilo kojeg docnijeg pape ili autoriteta poput Sv, Jeronima, Sv. Ambrozija, Sv. Hilarija, Svetih Papa Atanazija i Siricija (koji je vodio Crkvu u Liberiju vrlo bliskom periodu, od 384 do 398), itd. I sad reci mi: tko zna više o Napoleonu, Pape Pio VI ili Pio VII, njegovi istovremenici, ili ti koji o tome nešto znaš jer si čitao u knjigama? I kojim knjigama, pod kojim kriterijem su napisane te knjige, koji su izvori kojima su se služili autori i prema tome utjecali na njih? Da li su ti autori imali neke druge interese koji su mogli uvjetovati neovisnost prikaza? Nešto od toga ćemo moći naslutiti iz onoga što ćemo ubrzo obrazložit i dati na uvid.

Na koncu, sami Sv. Atanazije ne odnosi se niti u jednom trenutku na nikakav dekret izopćenja izdan od Liberija. Postoje ipak, dva pisma koja se navodno pripisuju Liberiju, u kojima se spominje izopćenje Atanazija. Pisma tvore naknadnu povijest, vezanu za istočne biskupe, koji su u vrijeme Liberija i Atanazija mahom bili zahvaćeni arijanizmom. Sveti Bellarmin upozoriti će o lakoći s kojom su se “falsificirala pisma među grcima”. Prvo pismo je nazvano Studens paci i drugo Pro defico timore. Obadva pisma upućena su biskupima Istočnog Rimskog Carstva i u njima se navodi da Atanazije nije u zajedništvu sa Liberijem (dok u međuvremenu istočni biskupi jesu), i u drugom se tvrdi da je on sam, Liberio, potpisao formulu semarijevske vjere napisana na Sirmium.

O autentičnosti pisama dovoljno je citirati stručnost Kanoniga Bernarda Jungmanna koji u svojim Dissertationes Selectae in Historiam Ecclesistiam, Vol. II, str. 69-70, piše u vezi prvog pisa:

“Svi kritičari od vremena Barroniusa drže da pismo nije bilo napisano od Liberija, čak i oni koji prihvaćaju druga kao autentična… Očigledno je da je pismo bilo napisano od jednog falsifikatora.”

Gledi drugog pisma (dio argumentacije uzet je od John Daly, “Michael Davies – An Evaluation”, gl. 10), potcrtava da je njihova povijesnost bila branjena od povijesničara poznatih po nasrtajima na Svetu Stolicu. Citiara čuvene von Hefele i Dom Hohn Chapman koji su iscrpili svaku mogućnost prema kojoj Liberio bi mogao biti autor. Ukazuje da ostaje “de facto vrlo jasno bilo kojem poštenom istraživaču da i ovo drugo pismo također mora biti djelo jednog lošeg falsifikatora. Na primjer, očigledna je prozirna proturječnost koja se sastoji u tome da (pretpostaljeno) Liberio otvoreno i stidno priznaje da je prihvatio arijanizam i osudio Atanazija, i to ostajući još uvijek u izgnanstvu – prelazeći preko činjenice da se cijelo pitanje izgnanstva sastojalo upravo u tome što Liberio nije htio potpisati pristanak na herezu. Jer svi autori, čak i oni koji su optuživali Liberija za prihvaćanje hereze, brane činjenicu prema kojoj je upravo na osnovu toga i odmah zbog toga bilo kako je Liberije oslobođen i pušten iz izbjeglištva.

Sve je to praćeno, kako smo rekli, povijesnom potvrdom potvrđenom iz višeraznih izvora da nitko od svetaca i Liberiju suvremenih autora nije optužio Liberija za herezu, naprotiv! Ovaj slučaj naime doveden je do polemike upravo od protestantskih pisaca, ili katolika koji su se opirali proglašenju dogme papinske nepogriješivosti Prvog Vatikanskog Sabora, ili galikanaca. To jest, tvrditi da je Liberio pao u herezu odgovaralo je potrebi deriviranoj iz vlastite teološke pozicije. Zadnjih desetljeća ova pozicija prvenstveno je branjena iz orbite FSSPX.

Konačno, kad je Sveti Petar u Antiohiji djelovao prijetvorno prema kršćanima židovskog porijekla, nije davao nikakav Magisterij. Njegova nakana nije bila pokazivati nikom; bio je rastrešen, i da tako kažemo opustio se; svakako da nije pravilno postupio i kao mnogo imao bi laki grijeh – prema Sv. Augustinu – zbog svog ponašanja.

Ali kako je bio Papa, i njegov postupak mogao je zbuniti druge kako se i dogodilo sa Barnabom na prmjer, Sv. Pavao morao je nastupiti.

Dragi moji, ovo kako smo upravo razgodili, nema ničeg zajedničkog sa nekom apostolskom pobudnicom. I ako misliš tako, potraži neku grešku u poslanicama Sv. Petra (koje su u svom korijenu apostolska pisma; normalno nije isti slučaj sa nekom apostolskom pobudnicom pa čak i najsvetijeg i najučenijeg pape nakon apostolske ere, jer pisma Sv. Petra pripadaju Objavi; ipak, apostolska pobudnica jest jedan formalni čin jednog pape. Tako se shvaća i prima. U tome i jest važnost ovog pitanja.).

Onda, ovo s Burkeom nije dakle isto.

Ali s obzirom na ono što nas interesira, izgleda da će na koncu ipak definitivno prikazati korekciju.

Prema čemu lopta opet pada na Franjino polje.

Sada ćemo sagledati Franjinu poziciju.

Ako hoće govoriti ima samo dvije opcije: reći da AL proturječuje prijašnji Magisterij, ili ne. U bilo kojem od tih slučajeva, gubi. Jer ako kaže da proturječuje, otvoreno bi priznao da je van stalnog i nepromjenjivog Magisterija. To je kao dati sam sebi autogol, i to neće učiniti. S druge strane, kad bi rekao da nauk AL ne proturječuje stalni Magisterij, koji je i dalje važeći, završila bi opravdanja za novatorske primjene biskupa te argentinskih, te malteških, sicilijanskih, itd. Barem ne bi se mogli pozvati na AL. Ali Franjo otvoreno i bezočno dopušta ove izjave i postupke određenih biskupa. Odatle isto tako ne može reći da ne proturječuje, jer bi opet igra bila završena.

To je razlog njegove šutnje. To je zašto ne želi dati jasno niti jednu od dva odgovora. Susljedno tome odabira šutnju, kao jedini mogući izlaz koji mu ostaje. To vuče sa sobom pojavu čak i patetičnih situacija. Jer, gonjen u bijeg, ne usuđuje se ni vidjeti lice Kardinala Burke (došao je dotle da je suspendirao uobičajeni prekonzistorij kardinala; što bi narod rekao: “daleko od očiju, daleko od srca”), da mu ne bi tkogod otvoreno uputio kakvo nezgodno pitanje. To jest, njegova pozicija nije tako jaka, i on to zna. Prisiljen je boriti se odstupajući unazad. Ovo je jedna okolnost kojoj se ne uobičava posvetiti previše pažnje, ali Franjina pozicija je vrlo, vrlo slaba. Plaši se sukoba sa Burkeom, i da ne bi ovaj, ovako ili onako, predstavio svoju čuvenu formalnu korekciju.

Onda, to je zbog čega mora da nastavi da bježi. Potrebne su mu podrške i saveznici. Zanimljivo je i iznenađujuće da ih je našao upravo u FSSPX, kojoj obećava režim osobne prelature u zamjenu da mu poljube ruku. Kako za FSSPX skoro bilo tko može biti Papa, ne ostaje tu pun toga da se kaže: “Je li može, onako rođački? E pa može, nego šta, evo ruke.” Preko ove doktrinalne pukotine zadobio je Franjo podršku nekad nakadašnjih paradigmatičnih “integrista”.

Iz modernističkog sektora, s druge strane, tu je Fernandez koji je nedavno dao dvije brutalne izjave u korist Franje, u smislu da nije problem da ako sada Franjo mijenja disciplinu sakramenata, itd.

Svi “neslužbeno” znaju da je Fernandez Franjin glas. To jest, onaj kamen koji baca Franjo, a onda sakrije ruku. I igra se sa tim. I nezadrživo napreduje. Dok Burke idalje šuti, Franjo gazi otvarajući nove frontove.
Do te mjere je tako, da su se iz konzervativnih sektora počeli dizati glasovi puni panike. Na primjer, filozofa Josef Seiferta, koji je ukazao na suštinsko pitanje vezano za AL: ako se ne održi princip neproturječnosti u samo jednoj zapovijedi, srušiti će se cijela zgrada moralnog nauka Crkve. (Ovaj princip je vrlo jednostavan: ako postoji jedan princip koji vrijedi za sve elemente nekog skupa, i ako poslije kažem da postoji barem jedan element koji to ne ispunjava, onda je princip ustvari nevažeći. Ako preskočim ogradu na samo jednom mjestu, preskočio sam cijelu ogradu. Sv. Jakov će reći u svojoj poslanici (cf): “Tko ne ispunjava samo jednu zapovijed, ne ispunjava cijeli Zakon”). Bolje reći, jer ovo u biti ne može se dogoditi jer je Crkva neuništiva, ono što će se srušiti biti će moralna doktrina Drugog Vatikanskog Sabora i njegovih branitelja. Jer ovo nije samo Franjino pitanje, i on to dobro zna i iskorištava. To je što je Fernandez potcrtao u drugom intervjuu: koncilski nauk o vjerskoj slobodi, itd., jest ni više ni manje nego presedan. To jest, “ne gledajte Franju, gledajte njegove koncilske prethodnike, tu je stvar.”

[Misa “lutki” za djecu, Buenos Aires, 15/10/2011. U jednom svijetu sa tako teškim problemima kako smo toga danas svjedoci, ono što nam je najmanje potrebno, štoviše trebalo bi biti odbačeno, jest jeftina vizija, banalna i površna vizija stvarnosti. Ako nešto treba svijetu onda je to snaga vjere i liturgija njoj u skladu, drugim riječima, vjera i misa od uvijek.]

I na taj način Franjo stavlja prst u ranu, i pritišće Burkea. Dok Burke proslijeđuje sa svojom šutnjom čekajući tko zna što, Franjo ne miruje. Čak i otvara novi front, liturgijske reforme.Da budemo jasni, treba reći da Rimski Pontifeks ima pravo za napraviti promjene u liturgiji, ali ne bilo kakve promjene. Ne može napraviti promjene koje bi ostavile misu nevažećom. Poznavajući Franjinu naklonost prema “ekumenizmu”, i imajući u vidu već nekoliko momenata koji su se dogodili vezani za predmet (dokument kurije “Od konflikta do jedinstva”, komentari Kardinala Coccopalmeiro u vezi valjanosti anglikanskog “svećenstva” ili “ministra”, Franjine riječi gledi prisustva katolika na anglikanskoj “misi” i obratno, i sl.), jasno je da se priprema nešto veliko. Vidjeti ćemo dokle će htjeti doći. Osobno vjerujem da će provesti neki ritual koji bi bio minimalno dvoznačan, i koji će ponovo dovesti do polemika, sumnji i “konfuzija”. Jer sjetimo se što smo rekli: ako može prekršiti jednu zapovijed, može ih sve.

Por todo ello, koliko god više bude čekao Burke na (njegovu osobnu!) reakciju, biće gore. Franjo će više napredovati u pravcu svog bijega.

To da: napredovati će po krhkom mostu od stakla koji će puknuti u bilo kojem trenutku. Njegova pozicja ima konzistenciju jednaku nuli. Tek ako se nađe makar jedan spreman na borbu, Franjo je gotov. Ovaj “samo jedan” je dovoljan da ga dovede u evidenciju ako se jednog dana konačno odluči za formalnu akciju. Govori Sv. Bellarmino u De Romano Pontifice:

“Peti stav je prema tomu istinit. Papa koji je očito heretičan automatski (per se) prestaje biti Papom i glavom, kao što prestaje bit kršćaninom i članom Crkve. Otud, može biti suđen i kažnjen od Crkve. Ovo je nauka svih Crkvenih Otaca koji su tumačili da očigledni heretik istovremeno gubi svaku svoju jurisdikciju.”

Imamo ovdje, prema tome, dvije stvari: jedna, da manifestni heretik nije Papa, i druga, da taj heretik može biti suđen od Crkve.

Ali da li jedan laik može suditi u Crkvi? To nikad nije bilo, niti može biti. Bog može proizvesti nekog proroka ili sveca među laicima, kao na primjer Sv. Ivanu Orleansku za voditi određene akcije u korist Crkve, ali takve osobe nikad nisu suci u Crkvi. Bog im može dati riječitost ili akciju, ali ne autoritet, jer takav pripada posvećenima za tu službu. Zbog toga i “O dosta toga…” može samo razmišljati, moliti se i najviše poticati odgovorne, ali nema nikakav autoritet u Crkvi. Može, i shvaćam da i treba, ne slijediti Franju jer naučava ono što nije ni dobro ni katoličko, ali ga ne može smijeniti, makar ga smatrao antipapom. Sv. Bellarmino kaže da “može biti suđen i kažnjen od Crkve”, i ovdje razumijem da treba biti da netko od kardinala ili barem biskupa (mislim da proslijeđuje više da budu kardinali) podignu formalno glas i skinu ga sa mjesta koje mu ne pripada. Ovdje dolazi do izražaja Tesis Cassisiacum (pozicija sedeprivacionista), prema kojoj kardinali nekog materijalnog ali ne formalnog pape (to jest, neki koji je to samo “materijalno” na osnovu što je izabran od kardinalskog zbora, ali u biti, to jest “formalno”, nije Papa), zadržavaju karakteristiku vidljivosti Crkve. Drugim riječima, ovi kardinali mogu izvršiti korektivnu funkciju. S time imali bi jednu mogućnost za početi potpunu Restauraciju doktrine i liturgije Crkve.

***
Ova teza formulirana je osamdesetih godina prošlog stoljeća, među teolozima koji zajedno sa Lefebvreom započeli otpor prema koncilskim promjenama. Zbunjeni nevjerojatnim promjenama u Crkvi, promjenama koje su dolazile direktno iz Rima, počeli su tražiti odgovore na tu situaciju. Još za vrijeme Pavla VI, došli su do zaključka da on u biti nije Papa, i zbog toga Lefebvre ih je otpustio sa svoje bogoslovije i nije imao više veze sa njima. Ovi su se ustalili u USA, zaređujući se jedan od njih za biskupa preko ređenja vijetnamskog biskupa Thuca. Nakon toga imaju sedevakantsku (bolje reći da su sedeprivacionisti) bogosloviju u USA gdje formiraju nove svećenike. Jedan od njihovih najznačajnijih teologa jest O. Cekada, učenik dominikanca Guérarda des Lauriers, koji je prvi formirao Tesis Cassiciacum (razlika “materijalnog” i “formalnog” pape). Vode web stranicu Novus Ordo Watch, puna dosta dobrog teološkog predkoncilskog sadržaja, pozicija sa kojih komentiraju iz svoje perspektive današnje aktualnosti u Crkvi.

Njihov stav među sedevakanstkom strujom nije jedinstveno prihvaćen, i usput budi rečeno da među sedevakantistima ima ogromnih razlika u mišljenju Logična posljedica s druge strane odsustva autoriteta u Crkvi. S jedne strane kod modernista ima svega i svačega, kao što to obilno možemo provjeriti do kojeg rasula je došlo prvenstveno u nekim mjestima na Zapadu, ali i na Istoku i Središnjoj Evropi (uključujući Sloveniju, Hrvatsku i BiH; ne mora se puno trčati ni za naći ih Poljskoj, nažalost) ima dosta takvih plodova. Kod lefebrevoca običaj je da se rugaju ili napadaju koncilske pape kao onima koji – blago rečeno – ne naučavaju katolički nauk, dok s druge strane ih smatraju papama. Kod sedevakantista se događa ono što bismo mogli nazvati kao “svaki učitelj ima svoju školu”, uz ne malu napast da proglase nekog od njih papom, jer prema njima, samo su oni u biti čista Katolička Crkva, pa prema tome mogu izabrati Papu.

*
Napraviti ću kratki prikaz glavnih raznih vrsta sedevakantista.

“Opinionisti”: To su oni koji smatraju da je pitanje prazne Sv. Stolice predmet oprijedjeljenja i da nije obavezna kao vjerska dogma. Po njima katolici nisu obvezni tvrditi da je Franjo na pr. (ili Benedikt XVI) Papa ili nije, ono što je bitno to je otpor “koncilskoj Crkvi”. Opinionisti polaze od premise da je nemoguće proglasiti formalno i kanonski herezu nekog Pape i njegovih nasljednika u slučaju da ovi nasljeđuju njegova učenja.

“Totalisti”: oni koji tvrde da koncilske (II Vat.) Pape nisu prave Pape i da su lišeni bilo kakve moći ili jurisdikcije. Baziraju se na Buli Cum ex Apostolatus Officio Pavla IV (Papa u vrijeme Tridentskog Sabora, XVI st. Pavao IV plašio se da ne bi koji protestant tajno došao na Sv. Stolicu, te proglasio da je izbor (na mjesto pape) bilo kojeg heretika ništavan. Prema njima, oni koji su na Svetoj Stolici nakon Ivana XXIII/(neki od Pavla VI; prvi sazvao II Vat. Koncil, drugi dovršio) nemaju nikakav autoritet ili jurisdikciju. Sveta Stolica je apsolutno vakantna (prazna).

“Home Alone” (samo kući): ova grupa je prisutna uglavnom u USA. Smatraju da trenutno ne postoji bilo koji biskup ili svećenik koji može administrirati sakramente s dopuštenjem, jer je Sv. Stolica prazna nakon Pija XII, koji je zadnji Papa sa jurisdikcijom. Ova pozicija je vrlo ekstremna i vrlo je blizu hereze donotista protiv koje je propovijedao Sv. Augustin. Nasuprot ovima, drugi sedevakantisti koji imaju sakramente tvrde da ih je dopušteno dijeliti u slučaju potrebe, kao u ovim vremenima zatajenja.

[Kardinal Siri]

“Sirianisti”: Smatraju da je ustvari, po nekim informacijama, na konklavi 1958, kao i 1962, bio izabran kao Papa Kardinal Giuseppe Siri i da je on uzeo ime Grgur XVII. Radilo se o tome, prema ovima, da je SSSR izvršio pritisak da Siri odmah dadne ostavku i da se proslijedi sa novim izborom, odakle je proizišao Ivan XXIII. Za njih je Siri bio istinski Papa i vladao do svoje smrti, unatoč tome što je priznao ostale kao pape. Ova pozicija se zasniva na velikoj špekulaciji. Neki čak kažu da je tajno zaredio neke druge biskupe, itd. Uglavnom, proturječne informacije.

“Mističari”: tvrde da im je neko viđenje bilo Isusa Krista ili Gospe tvrdilo da je Sv. Stolica prazna ili uzurpirana. Vrlo ekstravaganta pozicija, i bez teološke osnove. U Crkvi privatna ukazanja ne mogu imati ulogu Učiteljstva. Možda najekstremniji slučaj je španjolske zajednice u El Palmar de Troya. Izvjesnom električaru, Clemente Dominguez, navodno se ukazao “Isus”, mislim i “Gospa” i rekao mu da se zaredi za svećenika, a kasnije i za biskupa preko drugog biskupa (vijetnamac Thuc). Nakon toga bio je “mistično” imenovan kao Papa.

[Clemente je imao i stigme, kako pokazuje i slika ispod. Priprostom i fanatičnom svijetu ne treba više. “Sam Bog govori preko njega”, i vjeruju čovjeku koji više nema kontrolu nad samim sobom. Ljudi ako vide kakvo “čudo” ili “stigmu”, prekinu svako racionalno razglabanje, a da ne kažem da zaborave na osnovne postavke vjere. Ovo je jako dobar primjer za ukazati na opasnost praznovjerja i dati se povesti osjećajima i dojmovima van svake pameti i kriterija, pa makar kako “uvjerljivo” izgledalo. Đavao je uvijek pametniji. Jedino ga vjerom možeš pobijediti. A u ovome nema vjere.]


Imao je i “nasljednike”, jedan od posljednih – Gines Jesus Hernandez y Martinez ostavio je svoje “papinstvo” i otižao s nekom ženom (u BMW-u od 70.000). Cura mu kaže da je izgubio vjeru, ali da je sladak ko šećer.

[Nema tu šta više da se pita. Čovjek je “svet” pa ti pričaj što hoćeš. Dogođeno sa vlč. Zlatko Sudac pokazuje ogromnu štetu koju je hrvatskom narodu nanio “karizmatski” stil. Izgleda da je samo bitan osjećaj i neki “zanos”. Vrlo snično fanatičnom pentakostalizmu. A ako netko “ozdravi”, onda ne možeš svijetu stati na kraj, nesposoban da izvrši najjednostavniju kritiku.]

“Restauracionisti”: Prisutniji su posebno u Francuskoj i Njemačkoj nego drugdje. Moglo bi se reći da su ogranak “mističara”, jer usmjeravaju svoju nadu u momentu najveće opasnosti za Crkvu (zadnji progon), u vrijeme otpada. Sam Bog će izabrati nekog Papu dostojnog izabranja, koji će zajedno sa Velikim Monarhom Kršćanstva pobijediti i zadati smrt Antikristu. Obnoviti će se tada Katolička Crkva, pripremajući teren za Kraljevstvo Isusa i Marije. Tako interpetiraju mnoga proročanstva i poruke u privatnim objavama. Uglavnom loše interpretacije koje idu protiv Svetog Pisma. Odgovaraju također nostalgičnom čitanju povijesti.
Glavna greška ove struje jest da odgovara na neki način židovskom mesijanstvu i materijalnom milenarizmu toliko puta osuđenom od Crkve, jer pretpostavljaju zemaljski trijumf duhovnom Trijumfu u Drugom Kristovom Dolasku.

“Milenaristi paruzisti”: Vrlo ih je malo, poneki totalirasta, mističar ili “Home Alone” prihvaćaju ovu opciju. Ali iz izvjesne perspektive može imati nekog smisla. Stoje iza toga daje Veliki Otpad kojem smo svjedoci ustvari etapa koja nas vodi do Zadnjeg Suda. Nakon ovoga, Isus Krist će sve obnoviti, i Crkva će primiti svoju krunu pobjede nad zlom. U jednoj riječi, Božja intervencija dati će kraj otpadu i Krist će kraljevati nad svojim vjernicima (kao što i jest Glava i Gospodin Crkve). Pitanje je kao i kod Restauracionista da li se radi o ovozemaljskom kraljevanju Krista nad Crkvom još uvijek na zemlji, ili već u vječnosti. Prema tome, ova pozicija također, makar sada sa izvjesnom neizvjesnošću, se dotiče teme milenarizma.

Ostaje svakako neriješeno pitanje: “i kako trebamo djelovati u međuvremenu?”

“Konklavisti”: budući da nema Pape, a mi smo jedini pravi katolici, e pa onda mi ćemo izabrati novog Papu Katoličke Crkve. Taj će voditi otpor protiv “koncilske Crkve”. Ali zaboravljaju da je jurisdikcija koju bi imali tradicionalni biskupi, suplementarna i ne redovita, zbog tragično po vjeru stanja stvari. Očajni zbog prazne Sv. Stolice, posežu smješnim i žalosnim situacijama izbora novog pape.

Već ih je bilo nekoliko.

“Material/Formalisti”/Tesis Cassiciacum ili od Mons. Guerard des Lauries (sedeprivacionisti): Možda se radi o najrazrađenijoj teološkoj tezi među sedevakantistima. Zasniva se na razlikovanju “materije” i “forme”. Polaze od stanovišta da koncilska Crkva i njena hijerarhija nisu bili legalno proglašeni kao ne katolici.
Pape Drugog Vatikanskog Sabora nisu istinske Pape, već samo “materijalno”, to jest, izabrani kao Pape ali koji ne mogu biti nasljednici Svetog Petra jer su prigrlili modernizam. Kao materijalne Pape posjeduju samo materijalno naslijeđe (da pojednostavimo, zauzimaju ono mjesto na kojem su bili prave Pape), nešto slično orijentalnim šizmaticima Bizantije, koji su sačuvali moć za imenovati biskupe i župnike na svom teritoriju, ali to čine bez dopuštenja. Međutim, ukoliko bi se obratili na Katoličku vjeru, mogli bi vršiti svoj autoritet sa potpunim dopuštenjem. Radi se o kanonskom načelu zvanom “materijalno naslijeđe”, to jest naslijeđe jednog položaja moći a da se ta moć ne primi. Slično je bilo sa koptima u prvom tisućljeću.

Analogno, oni koji zastupaju Tesis Cassiciacum postuliraju da hijerarhija “koncilske Crkve” imaju dopušteno izabranje, ali budući da se radi o hereticima, ne mogu se prihvatiti svojih dužnosti ili položaja. U slučaju da se odreknu svojih grešaka i hereza, primili bi pravo naslijeđe, ne samo materijalno već i formalno.
Drugu analogiju koju koriste jest na primjer primanje sakramenta krizme u smrtnom grijehu. Sakramenat je dan, ali nema efekta jer ga priječi osoba koja ga prima.

Sedeprivacionsti su lišeni ove napasti jer oni smatraju da je koncilska Crkva uzurpirala mjesta koja im ne pripadaju, i duhovna i materijalna. To jest, uzurpirali su hijerarhiju a i građevine (ckrve, katedrale i druge institucije). Ukratko, oni smatraju da to pripada pravoj Katoličkoj Crkvi, ali to se može desiti samo obraćenjem ovih kardinala, ili čak “Pape” kojeg su ovi izabrali (Tesis Cassiciacum). U biti, očekuju obraćenje jednog izabranog za Papu, koji će konačno napraviti red u Crkvi. Do tada oni smatraju da mogu udijeljivati sakramente, uključujući biskupsko ređenje, i posebno služiti misu, jer to im je dopušteno “stanjem potrebe” u Crkvi zbog otpada hijerarhije u vjeri. Jer po njima “Božje pravo” je iznad vlasti jurisdikcije kad su oni koji je vrše očigledno otpali od vjere.

***

Ovdje nas još čeka jedan problem. Burke očekuje da se da jedan jedini izlaz za njegovu korekciju. Kaže: “Pape trebaju naučavati i biti poslušni jedinoj Katoličkoj Vjeri. Ukoliko nisu takvi, trebaju biti smjenjeni,…” …Ali, i što ako Franjo ne posluša, ako ne prihvati korekciju? Nakon pedeset godina kontrolirajući i poplavljujući bogoslovije modernizmom, s tolikim ljudima koji i dok dišu i ispod kože misle kao Franjo, Franjo će popustiti i poviti šiju pred korekcijom? Ta on ima čitavu vojsku ispod sebe! Pogledajte samo Hercegovinu. Navodno važi za tradicionalnu pokrajinu i oblast u kojoj “ljudi dobro vjeruju”, ali kler je strahovito za Franju. Moraš dobro i lukavo sastrugati kakvo pitanje, i biti na samo sa nekim da bi ti priznao i skoro očajan uhvatio se za glavu. Nije daleko od toga ni Hrvatska. Na Zapadu, valjda su navikli na otvorenije razgovore tokom decenija, moći ćeš naići naići na mali dio klera koji će – uvijek u četiri oka i bez mobitela i snimanja – nešto reći. A u ispovijedima, sigurno mora biti svega.

Ovdje je gdje mi izgleda Burke previše optimista i naivan. Mislim da će ostati u manjini. Onda, ili ide dalje i imati će šizmu – ali prema Franji, ne prema Crkvi -, ili će se preplašiti i odustati.

Ali pobuna – ili šizma, kako se htjedne nazvati – protiv Franje, neće biti džaba. Biti će kvalificirana kao pobuna “ultrakonzerativnih” kardinala i Franjini prijatelji, bilo otvoreni i prividni unutar Crkve, koliko oni izvana koji ga toliko vole, oprijedijeliti će se za Franju. To će povući sa sobom da će materijalna dobra Crkve ostati u Franjinim rukama. Ckrvene bolnice, župe, samostani.. tolike i tolike zgrade koje pripadaju Crkvi već stoljećima, kontrolirati će ih Franjo. Buntovnici će ostati bez dobara, i kardinali moguće je i bez plaća. Osim možda, da pobuna protiv Franje bude nešto veća. U bilo kojem slučaju, jedna vrlo teška situacija.

To je dakle također jedna situacija koja se može desiti. Jedina opcija biti će onda Crkva “katakumba”. Je li spreman Kardinal Burke na to? Izgleda mi da čak niti razmatra takvu opciju kao moguću, a ipak, događaji se upravo mogu razviti baš u tom pravcu. Dopustiti ću sebi sugerirati Kardinalu Burke, bolje reći moliti ću da to uzme u obzir sa ozbiljnošću i otvorenošću koju predmet zahtijeva, da se podsjeti svih pouka Starog i Novog Zavjeta s obzirom na borbu protiv nedostatka vjere i grešaka. Što im kaže sam Gospodin svojim Apostolima nakon što su se mnogi skandalizirali na njegove riječi, prema kojima će dati svoje Tijelo i Krve za istinsko jelo i piće? Nije počeo da im obrazlaže, već: Hoćete li i vi otići? Istina ne dozvoljava kompromise. Ali samo ako se sa vjerom prihvatimo Gospodnjih riječi, pobijediti ćemo jer pobijeda uvijek može doći samo po njegovoj milosti i pomoći, ne preko naše snage. Kako su pobijedili izraelićani divlje narode koji su ih htjeli istrijebiti? Po vjeri. Kako je David pobijedio Golijata? Po vjeri. Što kaže Gospodin Gedeonu (Knjiga Sudaca) kad je trebao osloboditi Izrael? Pođi sa tri stotine vojnika, jer se tako treba vidjeti da je pobjeda moja. Nema drugog puta, niti druge opcije.

Ostaje evidentno da ako Burke počne voditi ljudske račune, stati će prije nego počne. Ali ovo neizostavno mora biti jedina moguća opcija, pod bilo koju cijenu: ne pristati na laž. Nakon toga, Bog će providjeti. Gospodin je umro na križ bez ičega. I tako pobijedio.

Blog O dosta toga još i dublje

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

17. studenoga sveta Elizabeta Ugarska – slijedila je put svog Gospodina od princeze do siromaštva i prezrenosti

Objavljeno

- datum

Današnja slavljenica, sveta Elizabeta Ugarska, slijedila je put svog Gospodina od princeze i kraljeve kćeri do siromašne i prezrene žene koja služi Boga i ljude, sve do same smrti.

Sveta Elizabeta je bila kćerka ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II. Rodila se god. 1207. u Ugarskoj. Kad su joj bile tek 4 godine, već su je zaručili za turingijskog grofa Ludovika. Vjenčanje s njim obavljeno je kad joj je bilo 14 godina, a njemu 20. Unatoč tome što su bili tako mladi, pa bi čovjek mogao reći i nespremni za brak, njihov je brak bio ipak sretan – piše Petar Horvatić u narod.hr.

Sama je Elizabeta priznala svojoj vjernoj sluškinji Isentrudi: »Ako ja toliko ljubim jedno smrtno stvorenje, koliko više moram ljubiti Gospodina, koji je besmrtan i gospodar sviju!«

I vjerna Isentruda pripovijeda o međusobnoj bračnoj ljubavi Ludovika i Elizabete ovako: »Ljubili su se divnom ljubavlju te su jedno drugo blago poticali na hvalu i službu Bogu.«

Elizabeta je nježno ljubila svoga muža, a i on nju zbog njezine ljepote, plemenitosti i dražesnosti. Iako je bila veoma lijepa, nipošto nije bila zavodljiva. Među plemićkim damama Turingije grofica Elizabeta bijaše zbog svoje jednostavnosti u odijevanju te čednosti i skromnosti u životu gotovo prezirana. Ona se na dvorcu Wartburgu nije razlikovala mnogo od sluškinja jer je i sama neprestano radila, a malo ili ništa se zabavljala. Uostalom, ona je za zabave imala malo vremena jer je već s 15 godina postala majka, rodivši prvoga sina, u 17. godini rodila je kćerku, a u 20. godini još jednu kćerku.

Slatki i pun ljubavi Elizabetin bračni život trajao je kratko. U ljetu god. 1227 g. Ludovik je pošao u križarsku vojnu. Elizabeta je tada pod srcem nosila i očekivala porod svoga trećeg djeteta. Tri mjeseca kasnije jedan joj je glasnik donio vijest da je grof Ludovik u Italiji umro.

Elizabeta je tada rekla: »Umro! A s njim je umrlo i sve moje dobro na ovome svijetu.« Postavši udovica i nezaštićena, oboriše se na nju pohlepa i zavist. Bila je potjerana s dvorca Wartburga; oduzeli su joj i djecu, a ona se njima u prilog odrekla baštine. Kao franjevačka trećoredica prihvatila je u potpunosti evanđeosko siromaštvo.

 
U jednom pismu duhovni vođa svete Elizabete Konrad Marburški, koji ju je jako dobro poznavao, ovako opisuje njezin život: “Elizabeta je smjesta započela obilovati krepostima. Tijekom svega života tješila je siromahe. A onda je započela sasvim ishranjivati gladne jer je zapovjedila da se sagradi svratište u koje je prihvatila veći broj bolesnika i nemoćnih. Svima koji bi ondje potražili milostinju, darežljivo je dijelila dobročinstvo ljubavi. To nije činila samo tu, već po svim krajevima i dokle god dopiraše vlast njezina muža. Sve je svoje zalihe iz četiri kneževine svoga muža do te mjere potrošila da je naredila da se za potrebe siromaha proda svaki ukras i sva skupocjena odjeća. Imala je običaj da dva puta na dan, jutrom i navečer, osobno obiđe sve svoje bolesnike. Osobno se brinula za one koji bijahu među njima najodvratniji. Neke je hranila, drugima prostirala, neke na svojim ramenima prenosila i obavljala mnoge druge čovječne usluge. U svemu tome volja njenog muža blage uspomene nije zatečena nezahvalnom. Potom je, nakon smrti svoga muža, krenula k najvišem savršenstvu i od mene molila uz mnoge suze da joj dopustim da prosi od vrata do vrata. Na sam Sveti petak, kad su oltari bili razotkriveni, stavila je ruke na oltar u jednoj crkvici svoga grada kamo je dovela malu braću. U prisutnosti nekih odrekla se svoje volje, svih odličja svijeta i onog što je Spasitelj savjetovao u Evanđelju da treba ostaviti. Kad je to obavila i videći da je može progutati buka svijeta i svjetska slava one zemlje u kojoj je za muževog života slavno živjela, iako sam bio protivan, otišla je u Marburg. Tu je u gradu sagradila jedno ubožište. Okupljala je bolesne i slabe, a bijedne i najprezrenije postavljala za svoj stol. Osim tih djelotvornih djela, pred Bogom svjedočim, rijetko sam kad sreo ženu koja bi više razmatrala. Neke su žene i neki redovnici u nekoliko navrata vidjeli: kad je dolazila iz osame na molitvu kako njeno lice čudesno sjaji, dok joj iz očiju prosijavaju kao sunčane zrake. Ispovjedio sam je prije smrti. Pitah je što treba učiniti s njenim imanjem i pokućstvom. Rekla je da sve, za što se već odavno tek pričinjalo da posjeduje, pripadaše siromasima. Zamolila me da im sve porazdijelim, osim jeftine tunike koju je sama nosila i u kojoj želi biti ukopana. Kad je to bilo gotovo, primila je Gospodinovo tijelo. Poslije toga, sve do večernjeg časa često je govorila o najboljem što je čula u propovijedi.

Potom je, najpobožnije, preporučivši Bogu sve koji su sjedili uza nju, izdahnula kao da je blago usnula”.

Napustila je svoje tijelo, u prve pijetlove, 17. studenoga 1231. kao u veoma smirenu snu. Malo prije toga je u svojoj maloj sobi čula preblagi pjev i nakon toga je rekla: ‘Gledajte, to je čas u koji je Djevica rodila Isusa!’ Nakon što je živjela potpuno lišena svega, kao i Krist kad je umro na križu, umrla je u istom siromaštvu u kojem se On htio roditi.

Sahranjena je u Marburgu. Samo četiri godine kasnije, Grgur Ix. priznao je njezinu svetost, uzdigavši je na čast oltara. Na njezinu se grobu nastavljanju čudesa i ozdravljaju mnogi bolesnici. Zaštitnica je franjevaca.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Znate li kako je izgledalo lice Krista u trenutku Uskrsnuća? Znanost još nema odgovor, zašto upravo ovako…

Objavljeno

- datum

Istraživanja su dovela do zapanjujućeg otkrića da je lice mrtvog čovjeka sa Torinskog platna i ono živo lice sa rupca u Monoppellu – predstavljaju istu osobu

Fr. M. Piotrowski, u časopisu Ljubite jedni druge opisuje čudo slike Svetog lica u Manoppellu za koju kaže da je među najvećim trajnim Božanskim znakovima na zemlji.

Naime, i ova je slika baš kao i Torinsko platno, slika Gospe od Guadalupske, bacila znanost na koljena pred Božjim znakom.

Zaključak svih studija bio je: Ne znamo o čemu je riječ, ovo kao da nije naslikano na Zemlji, ljudskom rukom.

Iako je velik broj katolika koji nikad nisu čuli za ovu čudesnu sliku, Padre Pio, veliki mističar i svetac, za čudo Svetog Lica iz Manoppella rekao je da je riječ ‘o najvećem čudu koje imamo na svijetu’.

– Na komadu tkanine, veličine 17 x 24 centimetara, a koji stoji na glavnom oltaru crkve u Manoppellu, nalazi se slika lica Uskrsloga Krista. Istraživanja provedena na njemu ne mogu objasniti kako je slika nastala. Digitalno skeniranje najveće rezolucije potvrđuje odsutnost ikakve boje između tkivnih vlakana. Tkivo ne pokazuje ni najmanji trag boje ili pigmenta. Njegova najupečatljivija značajka je njegova transparentnost i činjenica da se slika može vidjeti savršeno dobro s obje strane-kao fotografski slajd. Ako netko mijenja svjetlo, događaju se promjene lica kao da je živo. Ako se gleda pod jakim svjetlom, ne može se vidjeti, jer postaje prozirno. Ona ima kvalitete slike, fotografije i holograma; a ipak nije ništa od toga. Osjenjenost je tako profinjena da nadilazi sposobnosti čak i najvećih majstora. Zaključak je vrlo jednostavan: radi se o djelu koje – nije nastalo ljudskom rukom – ‘‘acheiropoietos“.

Slika je utisnuta na vrijednom komadu drevne tkanine koje je satkano od svilenih niti predenih od jedne vrste morskih dagnji. Materijal je vatrostalan kao azbest i posve neprikladan za slikanje na; to fino tkivo ne podržava ulje niti akvarel.

Istraživanja su dovela do zapanjujućeg otkrića da je lice mrtvog čovjeka sa Torinskog platna i ono živo lice sa rupca u Monoppellu – predstavljaju istu osobu! Kada se jedno platno stavi na drugo, lica savršeno-grafički odgovaraju, što je dokaz da te dvije slike predstavljaju jednu te istu osobu. Nema sumnje da se struktura i dimenzije lica utisnutog na velu i na Torinskom platnu 100% podudaraju. Tu se s pravom može govoriti o matematičkom dokazu.

Torinsko platno i rubac iz Manoppella su najveća trajna čuda na svijetu. Sa znanstvenog stajališta, niti jedan niti drugi ne bi smjeli postojati. Neobjašnjivi su! Samo je slika Gospe Guadalupske je usporediva s ovim dvama platnima.

Sve ukazuje na činjenicu da je sa rupcem koje se nalazi u Manoppellu pokriveno Isusovo lice u grobu. Stoga je to poseban “svjedok” uskrsnuća, tim više što ono nosi “snimku” Isusova lica uhvaćenu u samom trenutku kad je prešao iz smrti u život.

Pravi Bog, koji je iz ljubavi prema nama postao pravi čovjek, tako da u svojoj muci, smrti i uskrsnuću mogao otvoriti za nas put prema nebu, ostavio nam dvije izvanredne slike: jednu otisnut na pokrovu u Torinu, a druga na rupcu iz Manoppella.

Oni predstavljaju zapis o najvažnijem trenutku u ljudskoj povijesti – o onom trenutku koji je vidio konačni poraz sotone, grijeha i smrti. Postavši pravi čovjek, Božji Sin je mogao uzeti na sebe grijehe i patnje svih ljudi koji su živjeli ili će ikada živjeti. (On to može jer u Bogu nema vremena, samo  vječno: “Sada”), “Naše je boli na se uzeo…” (Iz 53, 4). Budući da je bez grijeha, On je u svojoj muci i smrti na križu uzeo na se učinke grijeha i patnje svih ljudi. Dok doživljava najveću napuštenost i patnju u trenutku smrti, on prikazuje sve nas svom Ocu nebeskom. Na taj način On je pobijedio grijeh i smrt te je dobio od Oca dar uskrslog života.

Slika Svetog Lica na rupcu u Manoppellu i otisak tijela na platnu u Torinu nastaju kao rezultat Božje intervencije u trenutku uskrsnuća. U njima imamo čudesno svjedočanstvo onog trenutka kad je Isusovo čovještvo bilo proslavljeno.

Na Torinskom platnu imamo snimak njegova mrtvog tijela na samom početku njegove proslave. Tijelo je već počelo zračiti tu tajanstvenu energiju koja je uzrokovala da se projicira na platno u obliku fotografskog negativa, s tako preciznim detaljima.

Rubac Manoppella, s druge strane, je (pozitiv) otisak Kristovog živog lica. Proces proslavljenja nije potpun, jer je lice još uvijek obilježno modricama i oteklinama. Sjaj Uskrsloga beskrajno nadilazi naše poimanje. Tek u nebu ćemo biti u stanju gledati to lice u najvećem mogućem zadovoljstvu. Lice rupca Manoppella je lice Uskrsavajućeg Krista, u trenutku Njegove prijelaza iz smrti u život, u trenutku obilježavanja transformacije osakaćena tijela  “od kog svatko lice  otklanja… (Iz 53,3).Slika na rupcu u Manoppellu je snimak lica u trenutku prije nego se “ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost” (1 Kor 15,53).

Bog nam je ostavio vidljivu sliku o istinitosti njegova utjelovljenja, smrti i uskrsnuća. Po ovom znaku je jasno nam je da je uistinu postao pravi čovjek, koji je preuzeo na sebe sve naše patnje i grijeha, i da je On doista umrijeti i uskrsnuti od mrtvih kako bi nas oslobodio od grijeha i smrti i doveo nas do pune sreće u raju, piše fra M. Piotrowski, SChr.

Sv Faustina Kowalska, Dnevnik, 1784.:

Božansko lice Manoppella je bitan dokaz Isusova uskrsnuća. Ona poziva svakog od nas da se obratimo i da zauzmemo osobni odnos ljubavi s Uskrslim u svakodnevnoj molitvi, a posebno u sakramentima pokore i euharistije. Raspeti Isus doista je ustao od mrtvih i živi ​te u svom milosrđu grli svakog grešnika. On nas moli da redovito primamo sakramente ispovijedi i svete pričesti. “Kako želim spas duša! (…) Želim izliti božanski život u ljudske duše i posvetiti ih, samo ako bi bile spremne prihvatiti moje milosrđe. Najveći griješnici će postići veliku svetost, samo ako se se pouzdaju u moje milosrđe. Najveće dubine moga bića se prelijevaju od milosrđa na sve što sam stvorio. Moje je zadovoljstvo da djelujem u ljudskoj duši, da je ispunim svojom milosrđem i da je opravdam. ” (Sv Faustina, Dnevnik, 1784).

Izvor: dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(VIDEO) BRAVO! Poljaci sloganom ŽELIMO BOGA rasturili europsku oligarhiju!

Objavljeno

- datum

 EUROPSKA OLIGARHIJA NA SEDATIVIMA, DOK SIPA MRŽNJU NA ISUSA …   Poljaci su stali na trn vladarima Europe zbog jasne poruke: Isus Krist je naš jedini vladar!

Ljevičarski mediji Europe raspisali su se o desničarenju, ekstremizmu, radikalizmu, konzervatizmu i svim mogućim negativnim zvukovima bjesnila zato što je jedna slobodna zemlja na svoj Dan neovisnosti, na svoj dan slobode izašla na ulice pod sloganom: Želimo Boga!

Sama činjenica da oni žele Boga i da su u stanju okupiti se u broju 60 tisuća za Gospodina, zlatnu oligarhiju Europe dovela je do stanja bunila.

ODJEDNOM DEMOKRATI POSTAŠE OLIGARSI…

Odjednom demokrati postadoše oligarsi. Odjednom tolerantni postanu bijesni te riječima mržnje bacaju zgražanje nad slobodom. Odjednom, oni koji pričaju o slobodi zabranjuju onima koji izabiru. Boga.

Da je svaki izbor Europi poželjan osim izbora – Bog, razotkriva se upravo u ovakvim događajima, kad jedna europska zemlja jasno pokaže Europi da nije zaboravila na sebe, na svoje korijene, tradiciju, temelje društva, na svoje vjerovanje,  kako se to zahtjeva od zemalja članica.

Pravo lice totalitarne Europe koja drhti pred Gospodinom zbog svojih opačina, otkriva se upravo na primjeru Poljske, države koja koristi svaku priliku da oligarsima pokažu da ne žele novi svjetski poredak s globalnim upravljačima na čelu, već da je Isus Krist jedini kralj njihove Zemlje kojem oni odgovaraju.

Poljska je uistinu odana Isusu Kristu i nije riječ o nikakvim opasnim konzervativnim strankama koje Poljsku vode radikalizmu. Već je riječ o čistoj politici pravde po Isusu koja je milosrđe i ljubav prije svega.

Posvećenost malenima, a ne velikima, što Poljaci pokazuju kako kroz vlasti i politiku tako i kroz narod   koji jasno šalje poruku da je  protiv europske oligarhije, banaka i tlačitelja, protiv ideologije smrti i protiv lažne demokracije koja hrani i udiže laž  i ropstvo a zabranjuje slobodu – izbora.

Poljska je ove godine uspjela milijune Poljaka dovesti na granice Poljske te okružiti Poljsku molitvom Gospine krunice kako bi zaštitili zemlju od islamizacije i ostalih dijaboličnih EU projekata kojima je cilj razvodniti vjeru, stupove, i volju poljskog naroda. (U Hrvatskoj im je to uspjelo). Zato se Poljake zbog slavlja Dana Neovisnosti proziva ekstremistima, teroristima i radikalima, jer se namjerava manipulacijom dovesti ljude Europe u stanje da povjeruju da su svi oni koji vjeruju u Boga, zapravo – teroristi.

U stanje straha koje te priječi svjedočiti o svojoj vjeri, na jednak način kako se to priječilo u totalitarnim režimima. Zato je demokracija koju Europa danas plasira kao najveće političko dostignuće povijesti ništa drugo nego čisti sotonizam u kojem vukovi svijeta proždiru jaganjce. Nevine.

Zato se osuđuju i teroristima proglašavaju oni koji brane život. Oni koji provode politiku života, a ne agendu smrti. Oni koji su slobodni od svijeta i slobodni svjedočiti svoju vjeru u Isusa Krista, u milosrđe koje on predstavlja. Zato su ekstremistima prikazani oni koji ljube milosrđem, a uzdižu se vukovi koji same sebe postavljaju za idole čovječanstva.

Poljska je prošle godine pred nevjerojatnih 100 tisuća ljudi ustoličila Isusa Krista za kralja Poljske. Ove godine svijetu su poslali žestoku poruku: Mi želimo Boga, čime su se opet otvoreno suprotstavili sotonizmu Europe i pokazali se kao njezino svijetlo.

Od marša 60 tisuća ljudi pod zastavama Isusa Krista, europska oligarhija opat je zadrhtala, a to je vidljivo po izljevima bijesa u medijima njihovih struktura koji se tresu od njihova svjedočanstva pripadanja – samo Isusu Kristu.

Pogledajte i razmislite zašto Hrvati nisu ovako hrabri već dopuštamo da nas gaze i otimaju vjeru i narod, Boga i našu baštinu?!

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.