Connect with us

Kultura i vjera

KARDINAL BURKE UZVRAĆA UDARAC PAPI FRANJI? Je li dobro odmjerio korake?

Objavljeno

- datum

Izgleda da se Kardinal Burke ne miri sa sudbinom. Služiće nečemu rasplet događaja? Ne fali još puno do godine dana od kada je Kardinal Burke navijestio predstavljanje dubia (sumnji; nejasnoća; pitanja). I malo više od godine od kad je rekao da će uputiti formalnu korekciju Franji ukoliko ne primi odgovor.

Počinjemo govoriti da se nešto takvo nikad nije desilo u povijesti Crkve.

Ne, prijatelju, nikad! Nikad, ponavljam, se je uputila formalna korekcija jednom Papi, nekom prihvaćenom kao Papa od onih koji ga ispravljaju, s obzirom na neki čin njegovog Magisterija.

Ovdje se, doista, vara Burke s obzirom na “čine korekcija” napravljenih u prošlosti. Ponavljam opet: nikad se nije ispravio neki Papa zbog neke pouke svog Magisterija! Jer bi to bio apsurd. U katoličkoj vjeri to je nemoguće! Odgovara s toga da pažljivo promotrimo nekoliko značajnih slučajeva iz prošlosti i koji su bili instrumentalizirani preko svake mjere u postkoncilskoj krizi. Razlog je slijedeći: saziva se koncil od Ivana XXIII, dokončava se u vrijeme Pavla VI, na koji se stalno poziva od njihovih nasljeditelja. Koncil ima potpis Pavla VI, zapovijedajući njegovo provođenje u djelo.

Ali koncil sadrži tvrdnje koje raskidaju sa vjekovitim učenjem Crkve. Tako to barem vidi (otvoreno) manji broj biskupa čije je najpoznatiji predstavnik mons. Lefebvre. Ova grupa počinje sa sve življim prosvjedima, što im donosi crkvene kazne i sankcije (kažnjava se malo ili nimalo “naprednjake”, dok tradicionaliste ili “staromodne” čim pisnu). Također postoji i druga grupa vjernika, brojniji negoli ona okupljena oko Lefebvre, da tako kažemo, i koje bismo mogli nazvati “konzervativcima” kako ih se općenito zove. Konzervativci se naklinju interpretaciji koncila u smislu “kontinuiteta”. To jest, tvrdnje Drugog Vatikanskog Sabora treba ih shvatiti u skladu i ne u proturječnosti sa stalnim naukom Crkve. Mogli bismo reći također da je najizraženiji predstavnik ove struje Benedikt XVI.

Stvar se komplicira još više “radikalizacijom” pozicija vezanih sa struju Lefebvrea, prouzročujući prve grupe sedevakantista. Makar ova grupa bila vrlo malena i njeni argumenti ili se ne uzimaju u obzir, ili se ušutkavaju bilo od “konzervativaca” bilo od “tradicionalista”. Također je istina da između sedevakantista ima svega, i sa velikim stupnjem neujedinjenosti. Ipak, ima ih sa visokom stupnjem elaboracije svojih argumenata, svi bazirani na Crkvenom nauku od prije sabora. Ima također i “sedeprivacionista”, sa doktrinalnim korpusom dosta dobro izgrađenim, koji tvrde da su postkoncilske pape to samo “materijalno”, uglavnom zbog spasavanja koncepta potrebiti vidljivosti Crkve. Definitivno, oni smatraju da koncilske pape u biti to nisu, jer naučavaju heretične doktrine, ali ako bi se koji od njih obratio, onda bi automatski postao pravim papom.

Teološka pozicija sedevakantista, sedeprivacionista i konzervativaca s obzirom na papinstvo u biti je vrlo slično Nitko od njih ne smatra da Papa može naučavati kakvu herezu, pa niti promicati kakvu nekatoličku doktrinu preko svog redovitog učiteljstva. Razlika se pokazuje u praktičnoj primjeni: pred izvjesnim poukama koje ili protivrječuju ili barem izgleda da protivrječuju nepromjenjivi nauk, prvi kažu da je to zbog toga što osoba na papinskoj stolici u suštini nije Papa, dok drugi (konzervativci) kažu da ono što je rečeno se “treba shvatiti” bez proturječja sa vjekovnim naukom.

Ipak, u praksi postoji totalni rascijep između ove dvije pozicije. Sedevakantisti i privacionisti absolutno odbacuju Novus Ordo Missae (nova misa čiiji je ritual donešen nakon koncila i koji sadrži mnoge protestantske i anglikanske elemente a da je vrlo malo katolika pa čak i svećenika koji su uopće upućeni u to; drugim riječima to je misa na koju ide ogromna većina katolika danas), pa čak i tradicionalnu misu (ona koja se slavila do 1969 kad je bio nametnut Novus Ordo Missae; misa čiji su glavni elementi bili poznati u vrijeme Sv. Agustina – IV stoljeće – i čiji Kanon se gubi u Apostolskom vremenu. Misa koja se malo pogrešno zove “Trentska” jer je konačno bila kodificirana na Trentskom Saboru od Pija V, ali njen oblik i sadržaj je u bitnom od početka; Apostolski, Tradicionalan u pravom smislu riječi.) ali slavljenu od svećenika zaređenih novim ritualom (kojeg je također donio Pavao VI). Svakako da ne prihvaćaju koncilsku doktrinu ni vatikanske dokumente potpisane od Ivana XXIII pa nadalje. Jednako ne dopuštaju ići na misu u kojoj bi se spominjalo bilo Franju, bilo Benedikta XVI.

Ali, pravom smislu riječi, s obzirom na papinstvo njihova pozicija moglo bi se reći da je ista kao i kod konzervativaca: ne dopuštaju da Papa može naučavati pogrešan nauk.

Međutim, stvar se komplicirala – opet ako to možemo dopustiti -, s pozicijama iz Lefebvreove orbite. Ovdje također spadaju barem mentaliteti svećeničkih bratovština koje su u svom korijenu bile sa Lefebvreom, ali poslije su formalizirali svoj odnos sa Rimom. Npr., Bratovština Svetog Petra, i druge udruge uključene u Ecclesia Dei.

Ono bitno kod njih jest da neki Papa može naučavati ovako kako naučava Franjo na primjer, i idalje biti Papa. Jednako u slučaju koncilskih papa. Ovdje je ključ svega: da bi se mogla održati takvo stajalište, potrebno je tražiti i pretražiti prošlost ne bi li se mogao naći kakav slučaj u povijesti Crkve “Pape heretika”, ili papa koji bi naučavali nešto drugačije od crkvenog nauka, i idalje ostali pape. Drugim riječima, ovo hoće reći: mirni budite momci, ovo što se događa sa Franjom, pa to je se već događalo u prošlosti. I pokazuju jedan te drugi slučaj (usput, vrlo malo njih jer ih je i tako teško naći). Jedan živi primjer ove pozicije jest italijanski katolički povijesničar, Roberto di Mattei.

Ja smatram da ovo stanovište čini ogromnu štetu papinstvu kao instituciji. Zašto, jer ne “odgovara”, jer ne “leži”, jer nije “zgodno”, ili: “e pa nemoj tako, nije red”, “e jesi i ti neki”, “daj brate, popusti malo, nije o glavu”, uglavnom: jer treba “zataškati” te stvari radi očuvanja “jedinstva”? Ne, već jednostavno jer ne odgovara povijesnoj istini ni činjenicama, ni katoličkom nauku. Točno i skromno tako. Pa ko voli, nek izvoli. A ipak, unatoč svemu, vidimo da i Kardinal Burke je jedan eksponent zaraze ovim načinom mišljenja. Citiramo Burkeovu tvrdnju:
“Pape moraju proglasiti i biti poslušni jedninoj istini Katoličke Vjere. U slučaju kad to nisu bili, bili su smjenjeni, kao u slučaju Pape Honorija.”

Ovo je prosto nevjerojatno za čuti od jednog kardinala, osim toga što je totalno neistinito. Papa Honorio nije bio smjenjen! Cijela tematika vezana za Papu Honorija vezana je za jedno jedino pismo koje je poslao Carigradskom Patrijarhu Sergusu.U istom, nije se precizno s obzirom na neprotivnost ljudske i Božje volje Isusa Krista. Ali ne može se reći da je naučavao bilo koju grešku. Prvo, on je bio poslao obično pismo jednom biskupu bez nakane utvrđivanja Magisterija. Rekli bismo danas: neslužbeno pismo.Ovo je središnja točka u cijeloj problematici vezanoj za Honorija. Drugo, pretpostavljajući – i to bi bilo mnogo za pretpostaviti – da je Honorio mislio pogrešno i u zabludi s obzirom na ovu temu, možda bi mogao biti “skriveni heretik”, što ga neomogućava biti papom (jer ne naučava). Ali strogo govoreći ne možemo čak ni postaviti ovu pretpostavku.

Tamo gdje se vara Honorio jest u nametanju šutnje u naknadnoj raspravi koja se razvila povodom hereze monotelizma (Jedne volje u Isusu Kristu. To na neki način poništava Kristovo pravo čovještvo. Tko bi nas onda spasio, ako ne Bog koji je uzeto pravo tijelo i narav čovječju? U Isusu postoje dvije volje, čovječja i Božja, ali čovječja je potpuno predana Božjoj. Postoje dvije volje, ali bez opreke.). Zato, dakle, što se nije jasno i energično izrazio u smislu osude monotelizma, to je razlog zašto ga naredna tri koncila osuđuju. Njegova greške jest zbog propusta u činu upravljanja Crkvom; u propustu davanja pravog nauka, ne u tome što bi naučavao nešto pogrešno. Svakako i potpuno: loše urađeno, ali ga nitko ne smjenjuje, niti ga je skinuo sa spiska svih papa. Niti je izgovorio ili naučavao herezu. I sve to zbog jednog jedinog pitanja! A koliko ih ima već Franjo? Smješno je dakle upoređivati Franju sa Honorijem. Štoviše, toliko Sv. Bellarmino koliko Sv. Alfonso Marija de Ligorio, obadvojica crkveni naučitelji, studirali su Honorijev slučaj ne označujući ga antipapom. Dovoljno je vidjeti argumentaciju Sv. Ligorija navedenu u njegovoj knjizi “Povijest hereza i njihovo pobijanje”:

“Ne samo heretici, već i neki katolički pisci, sudili su, povodom ovih izričaja Pape Honorija, da je pao u monotelističku herezu; ali su potpuno u zabludi. Jer kad kaže da ima samo jedna volja u Isusu Kristu, misli na Krista samo kao čovjeka, i u tom smislu, kao katolik, niječe na odgovarajući način da postoje dvije oprečne volje u Isusu Kristu, kao što se kod nas tijelo odupire duhu. I ako promatramo iste riječi njegovog pisma, vidjećemo da je takav njihov smisao. “Ispovijedamo samo jednu volju u Isusu Kristu, jer Božanstvo nije preuzelo naš grijeh, već našu narav, tako kako je bila stvorena prije nego što je bila iskvarena grijehom.” Ovo je što Papa Ivan IV piše Caru Konstantinu II u svojoj apologetici Honorija: “Neki”, piše, “prihvatili su dvije opriječne volje u Isusu Kristu, i Honorio im je odgovorio govoreći da je Krist kao savršen Bog i savršen čovjek, došao izliječiti ljude u svojoj naravi, da je bio začet i rođen bez grijeha, i prema tome, nikad nije imao dvije protivne volje, niti se u njemu volja tijela ikad borila protiv volje Duha, kako to biva kod nas, zbog grijeha naslijeđenog od Adama.” Prema tome, zaključuje da oni koji su zamišljali da je Honorio naučavao da je u Kristu postojala samo jedna Božanska i ljudska volja, u zabludi su. Sv. Maksim, u svom dijalogu sa Pirom, i Sv. Anastazije Bibliotekar autori su slične odbrane Honorija. Graveson, u skladu s tim, opaža vrlo dobro kao i Sv. Ćiril u svojoj raspravi sa Nestorom, rekao je u katoličkom smislu, da je narav Utjelovljene Riječi bila jedna, i eutikijci iskoristiše tu nepreciznost kao njima na ruku (opaska: jer kad je npr. Ćirilo spominjao “narav” neprecizno se izražavao o “osobi”); jednako tako, govoreći Honorio da je Krist imao samo jednu volju (to jest, da nije imao kao mi dvije opriječne volje, jednu oštećenu, ljudsku volju i drugu ispravnu, volju Duha), bilo je kako su monoteliti iskoristili taj izričaj za odbranu svojih grešaka.

Uopće ne niječemo da se Honorio prevario nametajući šutnju onima koji su imali diskusiju o jednoj ili dvije volje u Kristu, jer kad je stvar u diskusiji pogrešan, nametajući šutnju samo se pospješuje greška. Gdje god ima koja greška treba biti izložena i pobijena, i tu je gdje je Honorio pogriješio. Ali je van svake sumnje da Honorio nikad nije pao u herezu monotelita, unatoč što to tako tvrde heretični pisci, posebno William Cave, koji kaže da je uzalud truditi se i braniti ga na njegovom položaju (Papu Honorija). Izučeni Noa Aleksandar jasno dokazuje da (optužba za herezu) ne može se predstaviti, i u odgovor na argumente predstavljen od naših protivnika, tj, da je Trinaesti Akt Šestog Sabora izjavio da je (Honorio) bio anatemiziran (post mortem), odgovara da je Sabor (kao i Papa Lav II) osudio Honorija, ne jer je formalno prigrlio herezu, već zbog usluge koju je načinio hereticima. (Optimo Concilii Interprete kako ga zove N. Aleksandar) piše Konstantinu Pogonatusu u svojoj poslanici, moleći potvrdu Sinode. U ovom pismu, Papa Lav nabraja osuđene heretike, oce hereze, Teodora iz Parana, Kira iz Aleksandrije, Sergija, Pira, Pavla i Petra, nasljednike Carigradske stolice; on je također anatemizirao Honorija, ne jer bi prigrlio grešku, već jer je dopustio da traje bez smetnje.

…Također piše španjolskim biskupima, i kaže im da su Teodor, Kir i ostali osuđeni, zajedno sa Honorijem, koji nije običavao, već prema svom apostolskom autoritetu, ugasiti na početku požar heretične doktrine, zbog svoje neodgovornosti. Iz ovih i ostalih izvora, Noa Aleksandar dokazuje da Honorije nije bio osuđen od Šestog Sabora kao heretik, već kao podržavatelj heretika, i zbog svoje nebrige za kazniti ih. Te da je bio ispravno osuđen, jer podržavatelji heretika i autori istih su jednako krivi. Nadodaje da je opće mišljenje na Sorboni bilo da je Honorio u svojim pismima, mogao napisati neke neispravne stavove, ali da su ta mišljenja bila napisana kao od pojedinačnog teologa, ne mrljajući ni na koji način čistoću vjere Apostolske Stolice; i (s obzirom na) njegova pisma Sergusu, koje smo prije naveli, dokazuju kako su njegova mišljanja bila drugačija od monotelita.”

Prema tome, slučaj Honorija bio je ponovno stavljan na stol od galikanaca XIX stoljeća radi opravdanja njihove pozicije, priznajući oni sami da je bilo bez koristi. Drugi poznati slučaj je sa Papom Liberiom. Pogledati ćemo samo ono suštonski ovog jako važnog slučaja, jer zadnjih desetljeća, upravo se iz Lefebvreovskih krugova najčešće ističe ovaj predmet kao jednog “pape koji je upao u herezu.”

Liberio je proglašen Papom 352. Odmah se morao suočiti sa arijevskom herezom, odbijajući svom čvrstinom potpisati svoj pristanak na istu (ništa manje do negiranje Božanstva Isusa Krista, kojeg priznaju samo kao čovjeka koji ne bi bio utjelovljenje Druge Božanske Osobe). To nitko ne diskutira, kao i činjenicu da je upravo zbog toga protjeran iz Rima od cara Konstantina 355., ostajući primoran u izgnanstvu dvije godine. U međuvremenu, Konstantin stavlja na Svetu Stolicu rimskog đakona, po imenu Feliks. To jest kao antipapu. Čin koji nije prihvaćen od rimljana, koji nisu čak htjeli ući u bilo koju crkvu u kojoj bi bio Feliks, prema navođenju povijesničara Crkve iz V stoljeća i biskupa Teoderota u njegovom djelu “Povijest Latinske Crkve”. Sve se ovo ne dovodi u pitanje. Prema izloženom, Konstantin je bio u nezgodnoj situaciji i nastojao je vratiti Liberija. Ovdje je gdje neki počinju špekulirati govoreći da je Konstantin dopustio Liberiju povratak, ali pod uvjetom da potpiše semiarijevsku formulu i osudi “neposlušnog Atanazija” (sveti biskup koji je bio jedan od najodlučnijih boraca protiv arijevske hereze). Ali takvo gledište nije podijeljenjo od ni od kojeg pisca ili crkvenog povijesničara onog doba, niti od bilo kojeg docnijeg pape ili autoriteta poput Sv, Jeronima, Sv. Ambrozija, Sv. Hilarija, Svetih Papa Atanazija i Siricija (koji je vodio Crkvu u Liberiju vrlo bliskom periodu, od 384 do 398), itd. I sad reci mi: tko zna više o Napoleonu, Pape Pio VI ili Pio VII, njegovi istovremenici, ili ti koji o tome nešto znaš jer si čitao u knjigama? I kojim knjigama, pod kojim kriterijem su napisane te knjige, koji su izvori kojima su se služili autori i prema tome utjecali na njih? Da li su ti autori imali neke druge interese koji su mogli uvjetovati neovisnost prikaza? Nešto od toga ćemo moći naslutiti iz onoga što ćemo ubrzo obrazložit i dati na uvid.

Na koncu, sami Sv. Atanazije ne odnosi se niti u jednom trenutku na nikakav dekret izopćenja izdan od Liberija. Postoje ipak, dva pisma koja se navodno pripisuju Liberiju, u kojima se spominje izopćenje Atanazija. Pisma tvore naknadnu povijest, vezanu za istočne biskupe, koji su u vrijeme Liberija i Atanazija mahom bili zahvaćeni arijanizmom. Sveti Bellarmin upozoriti će o lakoći s kojom su se “falsificirala pisma među grcima”. Prvo pismo je nazvano Studens paci i drugo Pro defico timore. Obadva pisma upućena su biskupima Istočnog Rimskog Carstva i u njima se navodi da Atanazije nije u zajedništvu sa Liberijem (dok u međuvremenu istočni biskupi jesu), i u drugom se tvrdi da je on sam, Liberio, potpisao formulu semarijevske vjere napisana na Sirmium.

O autentičnosti pisama dovoljno je citirati stručnost Kanoniga Bernarda Jungmanna koji u svojim Dissertationes Selectae in Historiam Ecclesistiam, Vol. II, str. 69-70, piše u vezi prvog pisa:

“Svi kritičari od vremena Barroniusa drže da pismo nije bilo napisano od Liberija, čak i oni koji prihvaćaju druga kao autentična… Očigledno je da je pismo bilo napisano od jednog falsifikatora.”

Gledi drugog pisma (dio argumentacije uzet je od John Daly, “Michael Davies – An Evaluation”, gl. 10), potcrtava da je njihova povijesnost bila branjena od povijesničara poznatih po nasrtajima na Svetu Stolicu. Citiara čuvene von Hefele i Dom Hohn Chapman koji su iscrpili svaku mogućnost prema kojoj Liberio bi mogao biti autor. Ukazuje da ostaje “de facto vrlo jasno bilo kojem poštenom istraživaču da i ovo drugo pismo također mora biti djelo jednog lošeg falsifikatora. Na primjer, očigledna je prozirna proturječnost koja se sastoji u tome da (pretpostaljeno) Liberio otvoreno i stidno priznaje da je prihvatio arijanizam i osudio Atanazija, i to ostajući još uvijek u izgnanstvu – prelazeći preko činjenice da se cijelo pitanje izgnanstva sastojalo upravo u tome što Liberio nije htio potpisati pristanak na herezu. Jer svi autori, čak i oni koji su optuživali Liberija za prihvaćanje hereze, brane činjenicu prema kojoj je upravo na osnovu toga i odmah zbog toga bilo kako je Liberije oslobođen i pušten iz izbjeglištva.

Sve je to praćeno, kako smo rekli, povijesnom potvrdom potvrđenom iz višeraznih izvora da nitko od svetaca i Liberiju suvremenih autora nije optužio Liberija za herezu, naprotiv! Ovaj slučaj naime doveden je do polemike upravo od protestantskih pisaca, ili katolika koji su se opirali proglašenju dogme papinske nepogriješivosti Prvog Vatikanskog Sabora, ili galikanaca. To jest, tvrditi da je Liberio pao u herezu odgovaralo je potrebi deriviranoj iz vlastite teološke pozicije. Zadnjih desetljeća ova pozicija prvenstveno je branjena iz orbite FSSPX.

Konačno, kad je Sveti Petar u Antiohiji djelovao prijetvorno prema kršćanima židovskog porijekla, nije davao nikakav Magisterij. Njegova nakana nije bila pokazivati nikom; bio je rastrešen, i da tako kažemo opustio se; svakako da nije pravilno postupio i kao mnogo imao bi laki grijeh – prema Sv. Augustinu – zbog svog ponašanja.

Ali kako je bio Papa, i njegov postupak mogao je zbuniti druge kako se i dogodilo sa Barnabom na prmjer, Sv. Pavao morao je nastupiti.

Dragi moji, ovo kako smo upravo razgodili, nema ničeg zajedničkog sa nekom apostolskom pobudnicom. I ako misliš tako, potraži neku grešku u poslanicama Sv. Petra (koje su u svom korijenu apostolska pisma; normalno nije isti slučaj sa nekom apostolskom pobudnicom pa čak i najsvetijeg i najučenijeg pape nakon apostolske ere, jer pisma Sv. Petra pripadaju Objavi; ipak, apostolska pobudnica jest jedan formalni čin jednog pape. Tako se shvaća i prima. U tome i jest važnost ovog pitanja.).

Onda, ovo s Burkeom nije dakle isto.

Ali s obzirom na ono što nas interesira, izgleda da će na koncu ipak definitivno prikazati korekciju.

Prema čemu lopta opet pada na Franjino polje.

Sada ćemo sagledati Franjinu poziciju.

Ako hoće govoriti ima samo dvije opcije: reći da AL proturječuje prijašnji Magisterij, ili ne. U bilo kojem od tih slučajeva, gubi. Jer ako kaže da proturječuje, otvoreno bi priznao da je van stalnog i nepromjenjivog Magisterija. To je kao dati sam sebi autogol, i to neće učiniti. S druge strane, kad bi rekao da nauk AL ne proturječuje stalni Magisterij, koji je i dalje važeći, završila bi opravdanja za novatorske primjene biskupa te argentinskih, te malteških, sicilijanskih, itd. Barem ne bi se mogli pozvati na AL. Ali Franjo otvoreno i bezočno dopušta ove izjave i postupke određenih biskupa. Odatle isto tako ne može reći da ne proturječuje, jer bi opet igra bila završena.

To je razlog njegove šutnje. To je zašto ne želi dati jasno niti jednu od dva odgovora. Susljedno tome odabira šutnju, kao jedini mogući izlaz koji mu ostaje. To vuče sa sobom pojavu čak i patetičnih situacija. Jer, gonjen u bijeg, ne usuđuje se ni vidjeti lice Kardinala Burke (došao je dotle da je suspendirao uobičajeni prekonzistorij kardinala; što bi narod rekao: “daleko od očiju, daleko od srca”), da mu ne bi tkogod otvoreno uputio kakvo nezgodno pitanje. To jest, njegova pozicija nije tako jaka, i on to zna. Prisiljen je boriti se odstupajući unazad. Ovo je jedna okolnost kojoj se ne uobičava posvetiti previše pažnje, ali Franjina pozicija je vrlo, vrlo slaba. Plaši se sukoba sa Burkeom, i da ne bi ovaj, ovako ili onako, predstavio svoju čuvenu formalnu korekciju.

Onda, to je zbog čega mora da nastavi da bježi. Potrebne su mu podrške i saveznici. Zanimljivo je i iznenađujuće da ih je našao upravo u FSSPX, kojoj obećava režim osobne prelature u zamjenu da mu poljube ruku. Kako za FSSPX skoro bilo tko može biti Papa, ne ostaje tu pun toga da se kaže: “Je li može, onako rođački? E pa može, nego šta, evo ruke.” Preko ove doktrinalne pukotine zadobio je Franjo podršku nekad nakadašnjih paradigmatičnih “integrista”.

Iz modernističkog sektora, s druge strane, tu je Fernandez koji je nedavno dao dvije brutalne izjave u korist Franje, u smislu da nije problem da ako sada Franjo mijenja disciplinu sakramenata, itd.

Svi “neslužbeno” znaju da je Fernandez Franjin glas. To jest, onaj kamen koji baca Franjo, a onda sakrije ruku. I igra se sa tim. I nezadrživo napreduje. Dok Burke idalje šuti, Franjo gazi otvarajući nove frontove.
Do te mjere je tako, da su se iz konzervativnih sektora počeli dizati glasovi puni panike. Na primjer, filozofa Josef Seiferta, koji je ukazao na suštinsko pitanje vezano za AL: ako se ne održi princip neproturječnosti u samo jednoj zapovijedi, srušiti će se cijela zgrada moralnog nauka Crkve. (Ovaj princip je vrlo jednostavan: ako postoji jedan princip koji vrijedi za sve elemente nekog skupa, i ako poslije kažem da postoji barem jedan element koji to ne ispunjava, onda je princip ustvari nevažeći. Ako preskočim ogradu na samo jednom mjestu, preskočio sam cijelu ogradu. Sv. Jakov će reći u svojoj poslanici (cf): “Tko ne ispunjava samo jednu zapovijed, ne ispunjava cijeli Zakon”). Bolje reći, jer ovo u biti ne može se dogoditi jer je Crkva neuništiva, ono što će se srušiti biti će moralna doktrina Drugog Vatikanskog Sabora i njegovih branitelja. Jer ovo nije samo Franjino pitanje, i on to dobro zna i iskorištava. To je što je Fernandez potcrtao u drugom intervjuu: koncilski nauk o vjerskoj slobodi, itd., jest ni više ni manje nego presedan. To jest, “ne gledajte Franju, gledajte njegove koncilske prethodnike, tu je stvar.”

[Misa “lutki” za djecu, Buenos Aires, 15/10/2011. U jednom svijetu sa tako teškim problemima kako smo toga danas svjedoci, ono što nam je najmanje potrebno, štoviše trebalo bi biti odbačeno, jest jeftina vizija, banalna i površna vizija stvarnosti. Ako nešto treba svijetu onda je to snaga vjere i liturgija njoj u skladu, drugim riječima, vjera i misa od uvijek.]

I na taj način Franjo stavlja prst u ranu, i pritišće Burkea. Dok Burke proslijeđuje sa svojom šutnjom čekajući tko zna što, Franjo ne miruje. Čak i otvara novi front, liturgijske reforme.Da budemo jasni, treba reći da Rimski Pontifeks ima pravo za napraviti promjene u liturgiji, ali ne bilo kakve promjene. Ne može napraviti promjene koje bi ostavile misu nevažećom. Poznavajući Franjinu naklonost prema “ekumenizmu”, i imajući u vidu već nekoliko momenata koji su se dogodili vezani za predmet (dokument kurije “Od konflikta do jedinstva”, komentari Kardinala Coccopalmeiro u vezi valjanosti anglikanskog “svećenstva” ili “ministra”, Franjine riječi gledi prisustva katolika na anglikanskoj “misi” i obratno, i sl.), jasno je da se priprema nešto veliko. Vidjeti ćemo dokle će htjeti doći. Osobno vjerujem da će provesti neki ritual koji bi bio minimalno dvoznačan, i koji će ponovo dovesti do polemika, sumnji i “konfuzija”. Jer sjetimo se što smo rekli: ako može prekršiti jednu zapovijed, može ih sve.

Por todo ello, koliko god više bude čekao Burke na (njegovu osobnu!) reakciju, biće gore. Franjo će više napredovati u pravcu svog bijega.

To da: napredovati će po krhkom mostu od stakla koji će puknuti u bilo kojem trenutku. Njegova pozicja ima konzistenciju jednaku nuli. Tek ako se nađe makar jedan spreman na borbu, Franjo je gotov. Ovaj “samo jedan” je dovoljan da ga dovede u evidenciju ako se jednog dana konačno odluči za formalnu akciju. Govori Sv. Bellarmino u De Romano Pontifice:

“Peti stav je prema tomu istinit. Papa koji je očito heretičan automatski (per se) prestaje biti Papom i glavom, kao što prestaje bit kršćaninom i članom Crkve. Otud, može biti suđen i kažnjen od Crkve. Ovo je nauka svih Crkvenih Otaca koji su tumačili da očigledni heretik istovremeno gubi svaku svoju jurisdikciju.”

Imamo ovdje, prema tome, dvije stvari: jedna, da manifestni heretik nije Papa, i druga, da taj heretik može biti suđen od Crkve.

Ali da li jedan laik može suditi u Crkvi? To nikad nije bilo, niti može biti. Bog može proizvesti nekog proroka ili sveca među laicima, kao na primjer Sv. Ivanu Orleansku za voditi određene akcije u korist Crkve, ali takve osobe nikad nisu suci u Crkvi. Bog im može dati riječitost ili akciju, ali ne autoritet, jer takav pripada posvećenima za tu službu. Zbog toga i “O dosta toga…” može samo razmišljati, moliti se i najviše poticati odgovorne, ali nema nikakav autoritet u Crkvi. Može, i shvaćam da i treba, ne slijediti Franju jer naučava ono što nije ni dobro ni katoličko, ali ga ne može smijeniti, makar ga smatrao antipapom. Sv. Bellarmino kaže da “može biti suđen i kažnjen od Crkve”, i ovdje razumijem da treba biti da netko od kardinala ili barem biskupa (mislim da proslijeđuje više da budu kardinali) podignu formalno glas i skinu ga sa mjesta koje mu ne pripada. Ovdje dolazi do izražaja Tesis Cassisiacum (pozicija sedeprivacionista), prema kojoj kardinali nekog materijalnog ali ne formalnog pape (to jest, neki koji je to samo “materijalno” na osnovu što je izabran od kardinalskog zbora, ali u biti, to jest “formalno”, nije Papa), zadržavaju karakteristiku vidljivosti Crkve. Drugim riječima, ovi kardinali mogu izvršiti korektivnu funkciju. S time imali bi jednu mogućnost za početi potpunu Restauraciju doktrine i liturgije Crkve.

***
Ova teza formulirana je osamdesetih godina prošlog stoljeća, među teolozima koji zajedno sa Lefebvreom započeli otpor prema koncilskim promjenama. Zbunjeni nevjerojatnim promjenama u Crkvi, promjenama koje su dolazile direktno iz Rima, počeli su tražiti odgovore na tu situaciju. Još za vrijeme Pavla VI, došli su do zaključka da on u biti nije Papa, i zbog toga Lefebvre ih je otpustio sa svoje bogoslovije i nije imao više veze sa njima. Ovi su se ustalili u USA, zaređujući se jedan od njih za biskupa preko ređenja vijetnamskog biskupa Thuca. Nakon toga imaju sedevakantsku (bolje reći da su sedeprivacionisti) bogosloviju u USA gdje formiraju nove svećenike. Jedan od njihovih najznačajnijih teologa jest O. Cekada, učenik dominikanca Guérarda des Lauriers, koji je prvi formirao Tesis Cassiciacum (razlika “materijalnog” i “formalnog” pape). Vode web stranicu Novus Ordo Watch, puna dosta dobrog teološkog predkoncilskog sadržaja, pozicija sa kojih komentiraju iz svoje perspektive današnje aktualnosti u Crkvi.

Njihov stav među sedevakanstkom strujom nije jedinstveno prihvaćen, i usput budi rečeno da među sedevakantistima ima ogromnih razlika u mišljenju Logična posljedica s druge strane odsustva autoriteta u Crkvi. S jedne strane kod modernista ima svega i svačega, kao što to obilno možemo provjeriti do kojeg rasula je došlo prvenstveno u nekim mjestima na Zapadu, ali i na Istoku i Središnjoj Evropi (uključujući Sloveniju, Hrvatsku i BiH; ne mora se puno trčati ni za naći ih Poljskoj, nažalost) ima dosta takvih plodova. Kod lefebrevoca običaj je da se rugaju ili napadaju koncilske pape kao onima koji – blago rečeno – ne naučavaju katolički nauk, dok s druge strane ih smatraju papama. Kod sedevakantista se događa ono što bismo mogli nazvati kao “svaki učitelj ima svoju školu”, uz ne malu napast da proglase nekog od njih papom, jer prema njima, samo su oni u biti čista Katolička Crkva, pa prema tome mogu izabrati Papu.

*
Napraviti ću kratki prikaz glavnih raznih vrsta sedevakantista.

“Opinionisti”: To su oni koji smatraju da je pitanje prazne Sv. Stolice predmet oprijedjeljenja i da nije obavezna kao vjerska dogma. Po njima katolici nisu obvezni tvrditi da je Franjo na pr. (ili Benedikt XVI) Papa ili nije, ono što je bitno to je otpor “koncilskoj Crkvi”. Opinionisti polaze od premise da je nemoguće proglasiti formalno i kanonski herezu nekog Pape i njegovih nasljednika u slučaju da ovi nasljeđuju njegova učenja.

“Totalisti”: oni koji tvrde da koncilske (II Vat.) Pape nisu prave Pape i da su lišeni bilo kakve moći ili jurisdikcije. Baziraju se na Buli Cum ex Apostolatus Officio Pavla IV (Papa u vrijeme Tridentskog Sabora, XVI st. Pavao IV plašio se da ne bi koji protestant tajno došao na Sv. Stolicu, te proglasio da je izbor (na mjesto pape) bilo kojeg heretika ništavan. Prema njima, oni koji su na Svetoj Stolici nakon Ivana XXIII/(neki od Pavla VI; prvi sazvao II Vat. Koncil, drugi dovršio) nemaju nikakav autoritet ili jurisdikciju. Sveta Stolica je apsolutno vakantna (prazna).

“Home Alone” (samo kući): ova grupa je prisutna uglavnom u USA. Smatraju da trenutno ne postoji bilo koji biskup ili svećenik koji može administrirati sakramente s dopuštenjem, jer je Sv. Stolica prazna nakon Pija XII, koji je zadnji Papa sa jurisdikcijom. Ova pozicija je vrlo ekstremna i vrlo je blizu hereze donotista protiv koje je propovijedao Sv. Augustin. Nasuprot ovima, drugi sedevakantisti koji imaju sakramente tvrde da ih je dopušteno dijeliti u slučaju potrebe, kao u ovim vremenima zatajenja.

[Kardinal Siri]

“Sirianisti”: Smatraju da je ustvari, po nekim informacijama, na konklavi 1958, kao i 1962, bio izabran kao Papa Kardinal Giuseppe Siri i da je on uzeo ime Grgur XVII. Radilo se o tome, prema ovima, da je SSSR izvršio pritisak da Siri odmah dadne ostavku i da se proslijedi sa novim izborom, odakle je proizišao Ivan XXIII. Za njih je Siri bio istinski Papa i vladao do svoje smrti, unatoč tome što je priznao ostale kao pape. Ova pozicija se zasniva na velikoj špekulaciji. Neki čak kažu da je tajno zaredio neke druge biskupe, itd. Uglavnom, proturječne informacije.

“Mističari”: tvrde da im je neko viđenje bilo Isusa Krista ili Gospe tvrdilo da je Sv. Stolica prazna ili uzurpirana. Vrlo ekstravaganta pozicija, i bez teološke osnove. U Crkvi privatna ukazanja ne mogu imati ulogu Učiteljstva. Možda najekstremniji slučaj je španjolske zajednice u El Palmar de Troya. Izvjesnom električaru, Clemente Dominguez, navodno se ukazao “Isus”, mislim i “Gospa” i rekao mu da se zaredi za svećenika, a kasnije i za biskupa preko drugog biskupa (vijetnamac Thuc). Nakon toga bio je “mistično” imenovan kao Papa.

[Clemente je imao i stigme, kako pokazuje i slika ispod. Priprostom i fanatičnom svijetu ne treba više. “Sam Bog govori preko njega”, i vjeruju čovjeku koji više nema kontrolu nad samim sobom. Ljudi ako vide kakvo “čudo” ili “stigmu”, prekinu svako racionalno razglabanje, a da ne kažem da zaborave na osnovne postavke vjere. Ovo je jako dobar primjer za ukazati na opasnost praznovjerja i dati se povesti osjećajima i dojmovima van svake pameti i kriterija, pa makar kako “uvjerljivo” izgledalo. Đavao je uvijek pametniji. Jedino ga vjerom možeš pobijediti. A u ovome nema vjere.]


Imao je i “nasljednike”, jedan od posljednih – Gines Jesus Hernandez y Martinez ostavio je svoje “papinstvo” i otižao s nekom ženom (u BMW-u od 70.000). Cura mu kaže da je izgubio vjeru, ali da je sladak ko šećer.

[Nema tu šta više da se pita. Čovjek je “svet” pa ti pričaj što hoćeš. Dogođeno sa vlč. Zlatko Sudac pokazuje ogromnu štetu koju je hrvatskom narodu nanio “karizmatski” stil. Izgleda da je samo bitan osjećaj i neki “zanos”. Vrlo snično fanatičnom pentakostalizmu. A ako netko “ozdravi”, onda ne možeš svijetu stati na kraj, nesposoban da izvrši najjednostavniju kritiku.]

“Restauracionisti”: Prisutniji su posebno u Francuskoj i Njemačkoj nego drugdje. Moglo bi se reći da su ogranak “mističara”, jer usmjeravaju svoju nadu u momentu najveće opasnosti za Crkvu (zadnji progon), u vrijeme otpada. Sam Bog će izabrati nekog Papu dostojnog izabranja, koji će zajedno sa Velikim Monarhom Kršćanstva pobijediti i zadati smrt Antikristu. Obnoviti će se tada Katolička Crkva, pripremajući teren za Kraljevstvo Isusa i Marije. Tako interpetiraju mnoga proročanstva i poruke u privatnim objavama. Uglavnom loše interpretacije koje idu protiv Svetog Pisma. Odgovaraju također nostalgičnom čitanju povijesti.
Glavna greška ove struje jest da odgovara na neki način židovskom mesijanstvu i materijalnom milenarizmu toliko puta osuđenom od Crkve, jer pretpostavljaju zemaljski trijumf duhovnom Trijumfu u Drugom Kristovom Dolasku.

“Milenaristi paruzisti”: Vrlo ih je malo, poneki totalirasta, mističar ili “Home Alone” prihvaćaju ovu opciju. Ali iz izvjesne perspektive može imati nekog smisla. Stoje iza toga daje Veliki Otpad kojem smo svjedoci ustvari etapa koja nas vodi do Zadnjeg Suda. Nakon ovoga, Isus Krist će sve obnoviti, i Crkva će primiti svoju krunu pobjede nad zlom. U jednoj riječi, Božja intervencija dati će kraj otpadu i Krist će kraljevati nad svojim vjernicima (kao što i jest Glava i Gospodin Crkve). Pitanje je kao i kod Restauracionista da li se radi o ovozemaljskom kraljevanju Krista nad Crkvom još uvijek na zemlji, ili već u vječnosti. Prema tome, ova pozicija također, makar sada sa izvjesnom neizvjesnošću, se dotiče teme milenarizma.

Ostaje svakako neriješeno pitanje: “i kako trebamo djelovati u međuvremenu?”

“Konklavisti”: budući da nema Pape, a mi smo jedini pravi katolici, e pa onda mi ćemo izabrati novog Papu Katoličke Crkve. Taj će voditi otpor protiv “koncilske Crkve”. Ali zaboravljaju da je jurisdikcija koju bi imali tradicionalni biskupi, suplementarna i ne redovita, zbog tragično po vjeru stanja stvari. Očajni zbog prazne Sv. Stolice, posežu smješnim i žalosnim situacijama izbora novog pape.

Već ih je bilo nekoliko.

“Material/Formalisti”/Tesis Cassiciacum ili od Mons. Guerard des Lauries (sedeprivacionisti): Možda se radi o najrazrađenijoj teološkoj tezi među sedevakantistima. Zasniva se na razlikovanju “materije” i “forme”. Polaze od stanovišta da koncilska Crkva i njena hijerarhija nisu bili legalno proglašeni kao ne katolici.
Pape Drugog Vatikanskog Sabora nisu istinske Pape, već samo “materijalno”, to jest, izabrani kao Pape ali koji ne mogu biti nasljednici Svetog Petra jer su prigrlili modernizam. Kao materijalne Pape posjeduju samo materijalno naslijeđe (da pojednostavimo, zauzimaju ono mjesto na kojem su bili prave Pape), nešto slično orijentalnim šizmaticima Bizantije, koji su sačuvali moć za imenovati biskupe i župnike na svom teritoriju, ali to čine bez dopuštenja. Međutim, ukoliko bi se obratili na Katoličku vjeru, mogli bi vršiti svoj autoritet sa potpunim dopuštenjem. Radi se o kanonskom načelu zvanom “materijalno naslijeđe”, to jest naslijeđe jednog položaja moći a da se ta moć ne primi. Slično je bilo sa koptima u prvom tisućljeću.

Analogno, oni koji zastupaju Tesis Cassiciacum postuliraju da hijerarhija “koncilske Crkve” imaju dopušteno izabranje, ali budući da se radi o hereticima, ne mogu se prihvatiti svojih dužnosti ili položaja. U slučaju da se odreknu svojih grešaka i hereza, primili bi pravo naslijeđe, ne samo materijalno već i formalno.
Drugu analogiju koju koriste jest na primjer primanje sakramenta krizme u smrtnom grijehu. Sakramenat je dan, ali nema efekta jer ga priječi osoba koja ga prima.

Sedeprivacionsti su lišeni ove napasti jer oni smatraju da je koncilska Crkva uzurpirala mjesta koja im ne pripadaju, i duhovna i materijalna. To jest, uzurpirali su hijerarhiju a i građevine (ckrve, katedrale i druge institucije). Ukratko, oni smatraju da to pripada pravoj Katoličkoj Crkvi, ali to se može desiti samo obraćenjem ovih kardinala, ili čak “Pape” kojeg su ovi izabrali (Tesis Cassiciacum). U biti, očekuju obraćenje jednog izabranog za Papu, koji će konačno napraviti red u Crkvi. Do tada oni smatraju da mogu udijeljivati sakramente, uključujući biskupsko ređenje, i posebno služiti misu, jer to im je dopušteno “stanjem potrebe” u Crkvi zbog otpada hijerarhije u vjeri. Jer po njima “Božje pravo” je iznad vlasti jurisdikcije kad su oni koji je vrše očigledno otpali od vjere.

***

Ovdje nas još čeka jedan problem. Burke očekuje da se da jedan jedini izlaz za njegovu korekciju. Kaže: “Pape trebaju naučavati i biti poslušni jedinoj Katoličkoj Vjeri. Ukoliko nisu takvi, trebaju biti smjenjeni,…” …Ali, i što ako Franjo ne posluša, ako ne prihvati korekciju? Nakon pedeset godina kontrolirajući i poplavljujući bogoslovije modernizmom, s tolikim ljudima koji i dok dišu i ispod kože misle kao Franjo, Franjo će popustiti i poviti šiju pred korekcijom? Ta on ima čitavu vojsku ispod sebe! Pogledajte samo Hercegovinu. Navodno važi za tradicionalnu pokrajinu i oblast u kojoj “ljudi dobro vjeruju”, ali kler je strahovito za Franju. Moraš dobro i lukavo sastrugati kakvo pitanje, i biti na samo sa nekim da bi ti priznao i skoro očajan uhvatio se za glavu. Nije daleko od toga ni Hrvatska. Na Zapadu, valjda su navikli na otvorenije razgovore tokom decenija, moći ćeš naići naići na mali dio klera koji će – uvijek u četiri oka i bez mobitela i snimanja – nešto reći. A u ispovijedima, sigurno mora biti svega.

Ovdje je gdje mi izgleda Burke previše optimista i naivan. Mislim da će ostati u manjini. Onda, ili ide dalje i imati će šizmu – ali prema Franji, ne prema Crkvi -, ili će se preplašiti i odustati.

Ali pobuna – ili šizma, kako se htjedne nazvati – protiv Franje, neće biti džaba. Biti će kvalificirana kao pobuna “ultrakonzerativnih” kardinala i Franjini prijatelji, bilo otvoreni i prividni unutar Crkve, koliko oni izvana koji ga toliko vole, oprijedijeliti će se za Franju. To će povući sa sobom da će materijalna dobra Crkve ostati u Franjinim rukama. Ckrvene bolnice, župe, samostani.. tolike i tolike zgrade koje pripadaju Crkvi već stoljećima, kontrolirati će ih Franjo. Buntovnici će ostati bez dobara, i kardinali moguće je i bez plaća. Osim možda, da pobuna protiv Franje bude nešto veća. U bilo kojem slučaju, jedna vrlo teška situacija.

To je dakle također jedna situacija koja se može desiti. Jedina opcija biti će onda Crkva “katakumba”. Je li spreman Kardinal Burke na to? Izgleda mi da čak niti razmatra takvu opciju kao moguću, a ipak, događaji se upravo mogu razviti baš u tom pravcu. Dopustiti ću sebi sugerirati Kardinalu Burke, bolje reći moliti ću da to uzme u obzir sa ozbiljnošću i otvorenošću koju predmet zahtijeva, da se podsjeti svih pouka Starog i Novog Zavjeta s obzirom na borbu protiv nedostatka vjere i grešaka. Što im kaže sam Gospodin svojim Apostolima nakon što su se mnogi skandalizirali na njegove riječi, prema kojima će dati svoje Tijelo i Krve za istinsko jelo i piće? Nije počeo da im obrazlaže, već: Hoćete li i vi otići? Istina ne dozvoljava kompromise. Ali samo ako se sa vjerom prihvatimo Gospodnjih riječi, pobijediti ćemo jer pobijeda uvijek može doći samo po njegovoj milosti i pomoći, ne preko naše snage. Kako su pobijedili izraelićani divlje narode koji su ih htjeli istrijebiti? Po vjeri. Kako je David pobijedio Golijata? Po vjeri. Što kaže Gospodin Gedeonu (Knjiga Sudaca) kad je trebao osloboditi Izrael? Pođi sa tri stotine vojnika, jer se tako treba vidjeti da je pobjeda moja. Nema drugog puta, niti druge opcije.

Ostaje evidentno da ako Burke počne voditi ljudske račune, stati će prije nego počne. Ali ovo neizostavno mora biti jedina moguća opcija, pod bilo koju cijenu: ne pristati na laž. Nakon toga, Bog će providjeti. Gospodin je umro na križ bez ičega. I tako pobijedio.

Blog O dosta toga još i dublje

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

IN MEMORIAM Razgovor s fra Josipom Marcelićem, jednim od inicijatora osnivanja Hrvatske udruge Benedikt

Objavljeno

- datum

Donosimo razgovor koji je vođen početkom 2016. godine s jučer preminulim fra Josipom Marcelićem, a koji je objavljen u monografiji povodom 5. godišnjice postojanja i djelovanja Hrvatske udruge Benedikt.

Fra Josip Marcelić, danas umirovljeni profesor dogmatike na splitskom KBF-u, jedan od utemeljitelja, duhovnik i član Savjetodavnog vijeća Hrvatske udruge Benedikt. Tijekom prošlih desetljeća je uz duhovne aktivnosti, publicist, prevoditelj, pisac i izdavač knjiga, kao i različitih gradiva na ‘novim’ medijima.

Zadnjih nekoliko godina, intenzivno je proučavao Aheropite, to jest ‘nerukotvorenu’ sliku Isusa na Turinskom platnu i sliku Gospe Guadalupske, o kojima je napisao knjigu i scenarij, na temelju čega su snimljeni i filmovi, zajedno s Petrom Jurčevićem. Također je aktivno sudjelovao u mnogim karizmatskim obnovama u Duhu s istaknutim predstavnicima iz Katoličke crkve širom svijeta. U tom smislu je sudjelovao i u nizu knjiga Obnove u Duhu, zajedno s don Božidarom Medvidom. Vodio je mnoga hodočašća u brojna katolička svetišta u Europi, u Svetu zemlju, Meksiko, i priredio je sa suradnicima razne reportaže tih seminara i hodočašća.

U proteklim godinama,, dok mu zdravlje nije narušeno, svako jutro u crkvi sv. Josipa na Sukoišanu, nakon mise primao je vjernike, potrebne duhovne utjehe i okrijepe. S fra Josipom smo kratko razgovarali o njegovim dojmovima o postignućima naše i njegove Hrvatske udruge Benedikt (HUB), kojoj je on sam dao ime.

Kako je sve započelo s HUB-om?

Veoma jednostavno. Koncem godine 2010. i početkom godine 2011., u siječnju, sastalo se nekoliko osoba i razmišljalo o teškoćama u kojima se nalazi naša hrvatska domovina: bile su to teškoće političke, vjerničke, socijalne, demografske, moralne… Osjetila se težnja vjernika laika za utemeljenjem jedne udruge vjernika/kršćana u području kulture, društva i politike.

S jedne strane pritisak pesimizma (osjećaj nepravde i nepovjerljivosti u institucije i EU te povrijeđenosti zbog tada, neizvjesne sudbine hrvatskih generala), ali i snažan naboj i želja da se nešto promijeni …?
Postavilo se pitanje jesmo li tu samo da jadikujemo i kritiziramo? Da možda ne želimo davati lekcije drugima? Ispitivati tuđu savjest? Koliko su odgovorni ovi i koliko oni?

Postavili smo pitanje: Koliko smo mi suodgovorni u tim nevoljama koje tište naš narod i domovinu? Iskreno se postavilo izazovno pitanje: Što bismo i mi mogli i trebali učiniti?
Čulo se također razmišljanje: Pa što mi možemo učiniti? Možda otvoriti još jedno mjesto raspravljanja i kritiziranja? Tugovanja i produbljenja naših žalosti? Poniranja u beznađe?

Ipak se na tome nismo zaustavili. Odlučilo se krenuti dalje, pokušati učiniti nešto konkretno pa ćemo vidjeti što će biti. Možda ipak nešto isklija. Odlučili smo se sastati i na slijedeći susret na koji bismo pozvali neke naše znance i prijatelje, koji također osjećaju potrebu da nešto pokrenu i učine za dobro naroda i domovine, pojedinaca i obitelji, za Crkvu i domovinu.

Što je slijedilo?

Na slijedećem susretu je bilo više članova, među njima profesora, liječnika, odvjetnika, radnika, medicinskog osoblja. Sabrala se prilično šarena, raznolika skupina muškaraca i žena, intelektualaca i praktičnih radnika, poduzetnika i nezaposlenih, onih koji su u radnom odnosu i koji nisu. Oznaka je prisutnih bila: učiniti nešto dobro za narod i domovinu, za život vjere i za domovinu. U smirenoj izmjeni misli i prijedloga – odlučilo se nastaviti i s daljnjim susretima.

Koji su bili prvi konkretni potezi?

Upoznati i ostale prijatelje i ljude dobre volje koji slično misle i osjećaju, koji su spremni založiti svoje sile, vrijeme, pokušaje u tom cilju: domoljublja i bogoljublja.
Pristupilo se postepeno i razradi Statuta HUB-a.
Razmišljalo se o mogućim sekcijama djelovanja, prema našim malim mogućnostima. Jasno se istaknulo da ne možemo planirati nešto iznad naših sila i mogućnosti, iznad konkretnih prilika u kojima živimo.
U tom smislu trebalo bi: a) posvijestiti kod sudionika stanje u kojem se nalazimo, b) potaknuti volju da se zalažemo, c) proširiti mrežu na širu zajednicu, makar malenu, ali djelotvornu, uvijek prema našim mogućnostima.

Tko je uz Vas bio u ovoj „poticajnoj“ fazi? Zašto ime HUB? Ciljevi?

Izabrano je malo vodstvo koje bi predvodilo slijedeće susrete. 
Blagopokojni prof.dr. Branimir Lukšić preuzeo je na sebe da će pozvati bliske i poznate intelektualce za koje zna da su spremni surađivati i dati svoj doprinos našem razmišljanju i zalaganju.
Dr. don Mladen Parlov je, kao ravnatelj sjemeništa, ponudio da se u tim počecima možemo sastajati u prostorijama Nadbiskupskog sjemeništa. Bilo je to veoma važno, budući da nismo imali ni nekog posebnog prostora, ni novca, da bismo unajmili neki prostor za susrete.

Složili smo se da bi ime udruge glasilo Hrvatska udruga Benedikt (HUB). Izabrano je ime Sv. Benedikta, koji je veliki obnovitelj Europe te ujedno i njezin nebeski zaštitnik.

Tu su ujedno veoma konkretno istaknuti ciljevi Udruge: Moliti i djelovati/raditi po uzoru na Sv. Benedikta, koji je sa svojim redovnicima obnovio Europu i ugradio temelje daljnjega razvoja i obnove te rasta Europe kroz njezinu povijest.
Tu su dvije temeljne smjernice: vertikala: povezanost s Bogom – Stvoriteljem i Otkupiteljem – po molitvi, kao i horizontala – povezanost s ljudima i s prirodom; sa zajednicom u kojoj živimo i s prirodom koja je naš zajednički dom i koja nas hrani, štiti i omogućava nam zemaljski život, te je trebamo čuvati, obrađivati, razvijati i gajiti, te rasti u njoj.
Sve je to utkano u Obiteljsko zajedništvo s Gospodinom , kao i s ljudima: zajedništvo obiteljsko, vjerničko, narodno, međunarodno. Povezano s Tijelom Kristovim koje je Crkva.

Kako se u Udruzi aktualiziralo geslo „Moli i radi“?

Počelo se tako s prvim susretima. S tribinama: moralnim, socijalnom, domoljubnim, vjerničkim… Nastojalo se posvijestiti u članovima i svima koji su u sve većem broju dolazili na tribine, koje su se održavale najprije u prostorijama knjižnice Nadbiskupskog sjemeništa, a kasnije u velikoj dvorani istog Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu. Bio je to radni dio naših susreta. Uz taj radni dio naših susreta bio je povezan i molitveni dio. Naime, prije početka tribine u kapeli Sjemeništa, određeni broj sudionika redovito je provodio pola sata klanjanja Presvetom ili u molitvi krunice, moleći da Gospodin blagoslovi i Gospa zagovara taj pothvat, taj pokušaj i nastojanje, da zalijeva to malo gorušičino sjeme zasijano u Splitu, u srcima ljudi. Povezalo se tako molitvu i rad, a Bog je širio to polje, time što se širio krug zainteresiranih, sudionika u molitvi i na tribinama, javljali su se volonteri s raznih područja, razne dobi, muškaraca i žena, teme su se množile, razmatralo se konkretna pitanja.
Sudionici skupa su slobodno iznosili svoje prijedloge i pružali svoju suradnju. Bilo je to zanimljivo gledati, kao neko proljeće, koje se budi.

Koje je prvi snažniji izlazak Udruge u javnost?

Jedan od prvih javnih nastupa i organizacija HUB-a jest gostovanje poznatog prof.dr. Davora Pavune u prepunoj dvorani franjevačkog klerikata na Trsteniku u Splitu, gdje je govorio o izazovnoj temi Odnosa znanosti i vjere.
Njegovo živo izlaganje i veoma konkretno, uz osobno svjedočenje njegova dugog i bolnog traženja vjere i konačnog obraćenja, duboko je dirnulo sudionike. On je pozvao i ostale neka nastoje tražiti rješenja i Bog će blagosloviti. Poslije tribine mnogi su pitali kada će ponovno doći u Split i držati predavanje, tribinu.

Kako su se promicala nastojanja Udruge?

Na našim tribinama prešlo se je i na veoma praktična pitanja, kao što je npr. pitanje rješavanja otpada u Splitu i okolici. U tome su sudjelovali stručnjaci i razvila se živa rasprava i uputilo se također molbe na odgovarajuće instancije u Splitu i u Zagrebu. Mreža konkretnih angažmana se sama po sebi plela, a molitva je sve to pratila.
S vremenom komunikacija među članovima HUB-a se pojačala otvaranjem dvaju internetskih portala: hu-benedikt.hr i croative.net, time se je ujedno vijest o događajima i akcijama u HUB-u moglo širiti širom Hrvatske i svijetom. Odjek djelovanja Udruge je postajao sve veći. Bilo je mnogo odobravanja, kao i prijedloga. Javljale su se osobe koje su željele sudjelovati u HUB-u.

Što se pokazalo kroz ove angažmane ?

Uočilo se da je u pitanju domoljublje kod mnogih. Stoga se nastojalo obraditi određene teme iz najnovije hrvatske povijesti, iz Domovinskog rata i raznih političkih zbivanja. Stručnjaci su u tome sudjelovali i privlačili sve veći broj sudionika.

Možete se prisjetiti tog vremena, kojeg je obilježavao snažan pesimizam, osjećaj nepravde i nepovjerenja u institucije, posebno zbog neizvjesne sudbine hrvatskih generala…
U tim vremenima se pojavilo i pitanje suđenja hrvatskim generalima u Den Haagu. Uz teoretsko razmišljanje o tome, i uz odgovarajuću molitvu u kapeli sjemeništa, prije predavanja, uvedeno je i klanjanje u crkvi sv. Josipa za Domovinu i za generale u Den Haagu. Po oslobođenju generala Gotovine i Markača, razmišljalo se i na odgovarajućoj tribini, a zahvalilo se ujedno i sa svetom misom u kapeli Sjemeništa koju je predvodio don Mladen Parlov. Kasnije se posebno nastavila i molitva za ostalu šestoricu hrvatskih generala iz BiH, koji su još u Den Haagu. Pokrenula se molitvena akcija klanjanja u crkvi, povezano ujedno i s molitvenim grupama izvan Hrvatske (u Berlinu, u Europi i izvan nje). Ta nakana još i dalje traje u molitvama članova HUB-a, očekujući konačnu presudu Haaškog tribunala.

Više puta ste spomenuli molitvu, njenu uspravnicu, uspinjanje k Bogu, ali i ‘pobočnicu’, naš odnos prema ljudima. Kako bi danas opisali ulogu molitve u kršćanskom životu? 

Da bismo što dublje posvijestili ulogu i snagu molitve u svojem kršćanskom životu, kao i u HUB-u održane su tri tribine, u raznim razdobljima, i to: o svetom Turinskom platnu, o Gospi Guadalupskoj i o Sv. Ivani Arškoj.

>> a) Tribina o svetom Turinskom platnu

Pri razmišljanju o Turinskom platnu imali smo pred očima knjigu i film: Marcelić-Jurčević: „Turinsko platno – izazov modernom čovjeku, znanost i vjera.
Znanstvena istraživanja u posljednjih sto godina otkrila su na Svetom platnu mnogo znanstveno neprotumačivih činjenica: Slika na Turinskom platnu je fotografski negativ što je znanstveno neprotumačivo. Medicinski je također neprotumačiva anatomija lika Raspetoga čovjeka koja je bez pogreške. Nadalje, čavlima probijene ruke u zapešću, otkrivaju nedostatak palca na objema rukaMa Raspetoga. Brojna poklapanja Slike Raspetoga s evanđeoskim izvještajima o Isusovu mučenju i raspeću (tragovi bičevanja, trnove krune, kao i proboden bok). Veoma je značajno otkriće peludi na Turinskom platnu, peludi biljki koje rastu i cvjetaju izvan Francuske i Italije, u okolici Edesse i oko Jeruzalema. Analiza platna otkriva posebno bogato tkanje, s tragovima pomasti na platnu. Posebno je značajno otkriće trodimenzionalnosti slike, koju su otkrili svemirski istraživači slika iz svemira (iz NASA-e u SAD-u).  Prema tim otkrićima otkrilo se također daljnjim istraživanjem tragove Pilatovih novčića na desnom i lijevom oku Raspetoga. Također se otkrilo i neke napise oko glave Raspetoga. Boja slike također je problematična, ne potječe od bilo kakve poznate slikarske boje, ujedno je neizbrisiva bilo kojim kemijskim sredstvom. Slika lica Raspetoga s Turinskog platna nalazi se na brojnim Mandylionima i Veronikama tijekom crkvene povijesti, od 4. st. pa sve bliže nama. Dapače i kovani novčići iz 6-8. st. upućuju na sliku Lica Raspetoga na Turinskom platnu. Slika se, ukratko, ne može znanstveno protumačiti, a nije se uspjelo brojnim pokusima napraviti odgovarajući predložak najmodernijim sredstvima. Sve to je dovelo do naziva Slike – da je Nerukotvorena – Aheropita. Ako se to poveže s izvještajima evanđelja, onda otkrivamo u slici poruku Kristova otkupljenja, kako je On mučen i umro, kako je naše grijehe na sebe uzeo. Sva ta teška neprotumačiva pitanje rješava nam izvještaj da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Tako je onda nastao taj fotografski negativ, koji nije napravljen ljudskom rukom, niti naslikan običnim bojama. Tada se otvara i znakovita poruka svetoga Platna: Isus je za nas trpio i za nas je uskrsnuo! Ta poruka je upućena posebno našim najmodernijim stoljećima, koja su u mogućnosti otkriti te tajne Turinskog platna. Isus nam je ostavio svoj znak muke i uskrsnuća. Kroz teškoće i patnje idemo prema svojem konačnom cilju, prema vječnosti i uskrsnuću.

>> b) Tribina o slici Gospe Guadalupske

Kao što na slici Raspetoga s Turinskog platna, slično i na slici Gospe Guadalupske očitavamo brojne znakove koje znanost ne može protumačiti. Boja slike ne spada u poznate prirodne boje. Slika je umjetnički savršena, makar se nalazio na platnu veoma poroznom i neprikladnom za slikanje. Lik Gospe i brojni simboli na Gospinoj haljini i oko nje očituju njezino nadzemaljsko podrijetlo. Na plaštu se nalaze zviježđa nebeskog svoda iznad Guadalupe, u očima se nalaze veoma malene sličice, koje se običnim okom niti ne zapažaju, a predstavljaju neke osobe (najvjerojatnije sam događaj nastanka same slike).

Slika pokazuje Gospu koja u svom krilu nosi Dijete, koje je obilježeno na haljini oznakom božanstva i koje bi trebala uskoro roditi. To se zbilo pred Božić godine 1531.

Gospa se na plaštu pokazuje kao trudna s Djetetom koje ima božansko obilježje. To se ujedno slaže i s njezinim očitovanjem Juanu Diegu, kojemu kaže da je ona Majka Božja i da donosi Indiosima Sina Božjega. Ona je dakle Gospa koja donosi Indiosima i Novom svijetu Sina Božjega. Gospa se pri ukazanju na brdašcu Tepeyac predstavlja Juanu Diegu kao Majka, Tješiteljica, Pomiriteljica, Glasnica evanđelja. I doista, po njezinu ukazanju 1531. Indiosi i Španjolci se međusobno pomiruju. Mnoštvo Indiosa se obraća na kršćanstvo. Gospa je uzor nove evangelizacije u Meksiku u Americi. U Gospi Guadalupskoj vidimo kako ona donosi Spasitelja, ne samo u Betlehemu, nego također i u Meksiku. Ona je Gospa Božićnica koja za Božić 1531. donosi Isusa u Meksiko, u Treći svijet. Umjesto pjesme anđela Slava Bogu na visini, a mir ljudima na zemlji Ona na svome plaštu nosi nebeska zviježđa, a na haljini ima geografiju Meksika s njezinim vulkanima te s Meksičkim zaljevom i Pacifikom. Ona je kraljica neba i zemlje. Ona tješi i pomaže kao Majka. Juanu Diegu dolazi ususret i tješi ga u teškoj bolesti njegova ujca Bernardina, govoreći mu: „Zašto si tužan, zašto zabrinut? Nisam li ja majka tvoja?“ I ozdravlja ga, makar je on daleko od toga mjesta ukazanja. I ovdje vidimo kako Gospodin bira neznatne i siromašne, Juana Diega. Po čudesnoj slici i drugim znakovima biskup Zumarraga prihvaća Gospin znak i sliku. Gospa postaje evangelizatorka Meksika i obiju Amerika, Trećeg svijeta. Sveti papa Ivan Pavao II. ističe kako je Gospa Guadalupske uzor evangelizacije u Meksiku i Americi. To je i nama poticaj da, po našoj molitvi i zalaganju, prenosimo evanđelje i njegovu snagu i našoj Crkvi i domovini u ovim našim teškim vremenima.

>> c) Ivana Arška/ Orléanska

Na jednoj tribini, pred predsjedničke izbore u Hrvatskoj osvrnuli smo se također i na povijest Francuske, kada je Gospodin na poseban način zahvatio u njezinu povijest po nepismenoj seljančici, s ruba Francuske, po djevojci Ivani Arškoj i kako je oslobodio Francusku u tim teškim vremenima u borbi između Francuske i Engleske glede prijestolonasljednika. Čudnovato je kako je Gospodin vodio tu djevojku preko nebeskih glasova svetaca koja je primala, i kako je ona doživjela poziv Božji da oslobodi Francusku od napada Engleza i da okruni kralja Karla VII. u Reimsu. Ono što francuska vojska nije mogla postići mjesecima, to je Bog ostvario po djevojci Ivani, i oslobodio Orléans od više mjesečne opsade i veliki dio okupiranog teritorija Francuske. Ujedno je učinila da se prijestolonasljednik Karlo okruni u Reimsu za kralja Francuske, kao Karlo VII. Mi smo se posebno na tome zaustavili na tribini predstavljanja knjige „Ivana Arška: Francuski Orléans i Hrvatska Oluja“ autora fra Josipa Marcelića. Dakako, posebno smo pri tome istaknuli paralelu između osvajanja Orléansa i hrvatske Oluje iz godine 1995. Brojna su podudaranja u tom uspoređivanju.
U njoj nam je dana velika pouka: Bog bira malene i nepoznate da ostvari svoja velika djela. Na nama je da po molitvi i obdržavanju Božjih zapovijedi vršimo volju Božu, a Gospodin će naći i u našoj domovini jednu Ivanu Aršku, po kojoj će nas osloboditi i štititi. Na nama je da se, poput Ivane Arške/Orléanske, izložimo, ne štedeći sebe, nego žrtvujući sebe i tražeći Božju volju i služeći narodu i domovini – služeći općem dobru.
Velika je ta pouka za naše vrijeme. Posebno smo to mogli vidjeti i u domovinskoj oslobodilačkoj akciji Oluja, kada se dogodilo tako čudnovato i neshvatljivo oslobađanje teritorija Hrvatske od okupatora. Gospodin je zacijelo pratio to žrtvovanje za domovinu i Gospa je zagovarala i na sam dan Marijina blagdana, Gospe Snježne, ostvarena je ta pobjeda. Divna pouka. Snažan poticaj. Veliki dar Božji! Dan Domovinske zahvalnosti!

Svjedoci smo nametanja novih ideologija čiji eksponenti, uzurpirajući političku moć, nasilno guraju ideološke obrasce, strane našem svjetonazoru i kulturi. Kakav odgovor biste poslali zastupnicima takvih nastojanja?

Pojavilo se pitanje seksualnog odgoja u školama, kao i pitanje definiranja obitelji. Na jedno i drugo pitanje se odgovorilo i tribinama i molitvom, uz brojno sudjelovanje naroda. Uključilo se i umjetničke tribine, pjesničke i neke male drame.
Uveden je i Hrvatski aktivistički festival VIDIK fest koji se održava već nekoliko godina kroz čitav tjedan u mjesecu travnju, a kroz koji se, kao i kroz Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju u studenom, očituju mnogi naši stavovi i u njima su neki odgovori na ovo pitanje. 
Uz navedena bdijenja, imali smo i uspješne molitvene kampanje i unutar Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju, posebno za naše generale. Čini se da se značajno mijenja društvena paradigma u Hrvatskoj, ali i u Europi, posebno u tzv. Novoj Europi.
U posljednje vrijeme, vidim, HUB stavlja naglasak na aktualne društvene probleme tako da je kroz javne reakcije, tribine, predavanja i okrugle stolove, progovorio o nezaposlenosti, demografskoj situaciji i perspektivi mladih, identitetu i percepciji povijesti, zaštiti okoliša, legalizaciji nelegalne gradnje i i to sve u skoro nevjerojatnih 250 raznih događanja u ovih par godina.

Vratimo se molitvi. Imali smo i nedavno nekoliko pobožnosti… Kakvi su Vaši utisci?

Pred predsjedničke izbore 2014., kao i pred parlamentarne izbore 2015. Opet se pokrenulo i razmišljanje o tim dvama područjima, o njihovoj važnosti. Tako su održane brojne tribine istaknutih profesora, stručnjaka, kao i političara i novinara.

Na molitvenom području održano je i sedmodnevno danonoćno Jerihonsko bdijenje u starohrvatskoj crkvici Sv. Trojice. Veoma dojmljivo, koja je vrijedna umjetnička hrvatska baština, pod zaštitom UNESCO-a. Uz velikodušno i požrtvovno sudjelovanje vjernika, mlađih i starijih, žena i muškaraca, pojedinaca i molitvenih zajednica, održano je sedmodnevno danonoćno klanjanje Presvetom – u zahvalu Gospodinu za domovinu i u molitvi za domovinu. Bilo je to veoma dirljivo. Posebno večernja molitva sa svetom misom, u tami, uz svijeće, pjesme i molitve. Bile su to katakombe u Hrvatskoj. Molitve su se uzdizale Gospodinu, anđeli su ih prenosili Gospodinu i donosili nama nove milosti.
Bila je to bitka u tami protiv tame. S portala vidimo da su najave pobudile veliku znatiželju (preko 2 tisuće očitovanih odobravanja na portalu). Vidimo kako i danas ljudi osjećaju sve više potrebu da se okrenu Bogu, unutarnjem svojem svijetu, savjesti? Molitva i slavljenje Boga otvara nas vječnosti i zaziva Božju pomoć na nas i na naše obitelji i domovinu! Jerihon se i danas ostvaruje u nama i po nama!

Snaga molitve i žrtve u povijesti spasenja? Kad biste ih usporedili od prvih do ovih naših vremena koji su to znakovi, poruke iz kojih bi mogli danas crpiti snagu za život?

Gledajući našu stvarnost vjernički i teološki naglasio bih posebno snagu molitve, ne smanjujući snagu konkretnog zauzimanja. Dapače, pojačavajući ga po molitvi i klanjanju. Sjetimo se snage molitve i žrtve u povijesti spasenja.
Posebno bih spomenuo neke primjere iz povijesti spasenja:

– Molitva i žrtva Abrahama postaje blagoslov za njegovo potomstvo i za sve narode.
– Molitva Mojsija također izvodi Izraela iz Egipatskog ropstva, provodi kroz Crveno more, vodi kroz pustinj.
– Molitva Jošue kroz sedam dana čini da se sruše zidine Jerihona i osvoji Jerihon – kroz ustrajnu molitvu, po odredbi i želji Božjoj (usp. Jošua 5, 1-21).
– Slično se dogodilo i u vrijeme kralja Jošafata kada je on pobijedio neprijatelja po molitvi i slavljenju Boga (usp. 2 Ljet 20, 20-30).
– Sjetimo se molitava i pokore Estere (usp. Estera 4-9) i Judite (usp. Judita 12-13), kako je Bog po njima, uz njihovo sudjelovanje i izlaganje vlastitog života, spasio Izraelce.
– Isus moli na Posljednjoj večeri svoga nebeskog Oca za jedinstvo Crkve (usp. Ivan 17), a apotole potiče u molitvi Očenaša da mole za dolazak Božjeg kraljevstva, kao i za druge prošnje (usp. 6,7-14). 
– Posebno se trebamo sjetiti Isusove opomene: „Molite i dobit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se (usp. Matej 7, 7-8).
– Sjetimo se kako prvotna Crkva moli za oslobođenje Petra iz zatvora i to se ostvaruje (usp. Djela 12,1-11).
– Sjetimo se također kako Bog u vrijeme Šaulovo, u teškoj nevolji Izraela, izbavlja ga preko dječaka Davida (usp. 1 Sam 17,40-54).

U naše vrijeme, kako već spomenusmo, živi nam je primjer iz povijesti Crkve i Francuske, kako Gospodin po Sv. Ivani Arškoj oslobađa Francusku. Smatram da među te znakove spada i akcija oslobađanja okupiranih teritorija Hrvatske po Domovinskoj Oluji, kao i brojne zgode iz Domovinskog rata i poraća.
Kada bismo molili više i spremnije, tražeći Božje kraljevstvo, Bog bi našao i danas maloga Davida i nepismenu Ivanu Aršku da spasi nas i Hrvatsku nam domovinu! To bi ujedno bio blagoslov za sve koji žive s nama i oko nas! Jer Spasitelj je Spasitelj sviju! On želi život svakome koji ga hoće primiti i s njim sudjelovati!

Što biste poručili za kraj?

Još nešto, događalo se je svojevrsno čudo zajedništva i solidarnosti, otajstvo Tijela Kristova. Naime, sve je raslo bez nekoga unaprijed postavljenog plana, prijedlozi su dolazili sa svih strana, volonteri su se javljali i pružali svoju pomoć. Tako je bez brojnih sredstava, u siromaštvu i oskudici – raslo djelo Božje. Dogodilo se, na svoj način, ono što reče Sv. Pavao Korinćanima, govoreći o darovima Duha Svetoga: „Bog obilno dijeli svoje darove, raznim osobama, s raznim sposobnostima i učincima, ali sve za izgradnju Kristova tijela – sve na korist cjelini“ (usp. 1 Kor 12, 4-11.27-30). Tako se događalo svojevrsno čudo umnažanja kruha, svatko je doprinio svoj mali dar, i Tijelo Kristovo je raslo i plodove donosilo.

Vječna je ljubav njegova! Vječno je milosrđe njegovo!
Ona nam donosi život! Donosi nam puninu života!
Idite i vi u moj vinograd!

Razgovor vodio: Petar Rubić/HUB

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Louis Pasteur i krunica

Objavljeno

- datum

U malome sveučilišnom francuskom gradu, mladić je ušao u vlak. Tinta na njegovoj diplomi se još nije niti osušila.

Dok je vlak pojurio prema Parizu, zauzeo je mjesto blizu starijeg gospodina za kojeg se činilo kako drijema. Kada je vlak naglo zateturao, ispala je krunica iz njegovih ruku na pod. Mladić je podigao krunicu i vratio je gospodinu uz pitanje, “Gospodine, pretpostavljam da se molite?”

“U pravu ste, molio sam se.”

“Iznenađen sam”, odgovori mladić, “da u ovo današnje vrijeme postoji netko tko je još uvijek toliko zaostao i praznovjeran. Naši profesori na sveučilištu ne vjeruju u takve stvari.” Zatim je nastavio sa “prosvijetljivanjem” svojeg postarijeg suputnika.

Starac je izrazio svoje iznenađenje i čuđenje.

“Da,” nastavio je mladić, “danas prosvijetljeni ljudi ne vjeruju u takve gluposti.”

“Ma nemojte reći!” odgovori starac.

“Da, gospodine, i ako želite, mogu vam poslati neke poučne knjige.”

“Pa može,” odgovori starac, pripremajući se da napusti vlak na stanici. “Pošaljite ih na ovu adresu.” Pružio je mladiću posjetnicu na kojoj je pisalo: Louis Pasteur, Ravnatelj Instituta Znanstvenih Istraživanja – Pariz

Dodajem: Kad su ga jednom pitali kako može tako čvrsto vjerovati, odgovorio je: Budući da sam mnogo proučavao, imam vjeru kao Bretonac, a da sam još više mogao proučavati, imao bih vjeru poput Bretonke.

Bretonci su, naime, poznati u Francuskoj po svojoj vjeri.

Pripremio: sr. Klaudija Duran

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(TRAILER) Libera Nos – novi dokumentarni film o egzorcizmu

Objavljeno

- datum

Postoji mnogo filmova o egzorcizmu, na primjer The Exorcist (1973) i The Exorcism of Emily Rose (2005); ali pomalo iznenađujuće, malo je dokumentaraca snimljeno o toj temi. Ipak, nedavno je na festivalskoj sceni prikazan novi film Libera Nostalijanskog redatelja Federica Di Giacoma.

Libera Nos prati svakodnevnu službu sicilijanskog egzorcista vlč. Catalda Migliazze. Naravno, egzorcizam je dio crkvenog poslanja i službe. Zbog činjenica da je donekle bio zaboravljen i potiskivan, uz to i besramno korišten u Hollywoodu za kojekakve scenarije horor filmova, ostao je misterij za većinu vjernika. Vidjeti ga, dakle, u “stvarnom vremenu” na velikome platnu u kinima, ne predstavlja samo šok već i neočekivano otkrivenje.

Kroz cijeli film ton je korektan: trijezan, umjeren, otvoren. Redatelj snima protagoniste filma – i egzorciste i one koji traže oslobođenje – na način koji je sasvim prikladan.

Film jednostavno i vjerno bilježi što se događa. To dopušta vlč. Migliazzou da objasni stvari onako kako ih on vidi. Omogućuje onima koji traže pomoć da sami govore o sebi. U nekim je slučajevima to bolno pokazivanje dna na koji su ti ljudi pali. Njihovo traženje pomoći od lokalnog egzorciste očito je posljednja nada, a filmska ekipa nam dopušta da vidimo i pozadinu njihove priče. Na isti način, film omogućuje egzorcistu da vrši obrede bez ikakve uredničke intervencije. Promatrajući postupak, dobivamo jasan osjećaj što egzorcizam podrazumijeva, kako u ljudskom tako i u nadnaravnom aspektu.

Odlomak iz recenzije objavljene u Catholic World Report | quovadiscroatia

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno