Connect with us

Ivica Ursić

Mi jesmo u svijetu i što je najgore – mi jesmo od ovoga svijeta

Objavljeno

- datum

REZANJE NITI    Isus moli. Nije ovo njegova posljednja molitva, ali je posljednja koju apostoli čuju.

Kada je molio u agoniji: »Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.« – oni su pozaspali, a kada je zavapio na križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ – oni su ga napustili, strahujući za svoju osobnu sigurnost.

To njihovo tužno ponašanje Isusovu molitvu, u ovonedjeljnom čitanju, čini još značajnijom.

Apostoli su uvijek željeli sudjelovati u Isusovim molitvenim trenucima i više nego jednom znali su reći: „Gospodine, nauči nas moliti.“

Ali te posljednje večeri, nakon večere, Isus ih nije učio kako moliti. Isus je molio za njih. Upravo tu pred njima.

Svjestan da su to njegovi posljednji sati Isus priznaje svome Ocu: „Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu.“

Ove riječi su morale zbuniti apostole. Da su bili u stanju u cijelosti ih razumjeti sigurno bi ih te riječi, ti mračni nagovještaji budućih događanja, još više uznemirile. Isusove riječi podcrtavaju jedan ogroman problem, problem koji se tiče i nas koji danas živimo.

Da, nas, dan danas.

Isus više nije u ovome svijetu, ali mi jesmo.

Jedna strahovita tuga se nadvila nad apostole, ali se je nadvila i nad nama, nad nama koji osjećamo da Isusa nema u ovome našem današnjem svijetu. On nije u njemu svojim tijelom, ali uprkos svim pokušajima da ga se odstrani i u duhovnom smislu on je ipak tu, ali ovisan o nama.

Jer mi smo – TIJELO KRISTOVO!

Tereza od Avile kaže: „Krist nema tijela na zemlji do li naših tijela. Nema ruku do li naših ruku. Nema nogu do li naših nogu. Vaše su oči kroz koje milosrđe Kristovo gleda na ovaj ranjeni svijet. Vaše su noge na kojima Krist ide unaokolo čineći dobro. Vaše su ruke kojima Krist sada blagoslivlja.“

Ali u kakvim je rukama Krist ostavio stvari ovdje na zemlji? 
Pa i nismo mi baš nešto posebni, zar ne?

Nema neke čudotvorne snage koja bi tekla našim venama, nama se tako često zamagli pred očima, lako se umorimo, razočaramo, stres nas savlada, tako smo slabi, tako smo smrtni, tako smo … ljudi.

Ali nama je to tako teško priznati. 
Ne želimo vidjeti kakve stvari uistinu jesu.

Da je netko od nas te večeri bio s Isusom u sobi vjerojatno bi prekinuo njegovu molitvu i zamolio bi ga za malo više razumijevanja prema nama, jer nama se čini da stvari i nisu baš takve kakvima ih je Isus predočio svome Ocu.

Isus kaže, nešto kasnije: „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.“ (Ivan 17,15)

Što bismo mi rekli?

Mi bismo se vjerojatno bunili, mi bismo vikali, prosvjedovali, jer mi pripadamo ovome svijetu. Mi ne želimo biti izvan ovoga svijeta. Pa mi smo do guše u njemu.

I mi koji redovito idemo na svetu misu, mi smo strastveni pobornici ovoga svijeta. Ne razlikujemo se mi ni malo od ostalih ljudi koji u crkvu možda privire jednom ili ni jednom na godinu.

Mi jesmo u svijetu i što je najgore – mi jesmo od ovoga svijeta.

Isus ne zapovijeda: „Budite u svijetu, ali ne od svijeta!“. 
On čak niti ne razgovara sa svojim učenicima. 
Isus razgovara s Bogom. Isus moli. 
Moli za sve nas. 
Moli za Crkvu.

I nama je pasti na koljena i moliti se Bogu da ne budemo „od ovoga svijeta“.

Nismo mi baš neki sveci, ali moliti možemo.

Ali što nam je činiti u međuvremenu?

Isus je molio: „Posveti ih u istini.“ (Ivan 17,17)

A kakava je istina? Kakva je istina danas? Istina ovoga svijeta?

Varava.

I onda još ta riječ – posvetiti?

Ta riječ danas zvuči pomalo staromodno, kićeno, neobično. 
Kao nekakav relikt iz daleke vjerske prošlosti.

Puno nas kršćana drži da bi vjera trebala biti u sukobu sa stvarnim svijetom i da bi nas trebala mijenjati. Međutim mi se fokusiramo isključivo na ono izvanjsko.

Mi dajemo čašu vode žednome. 
Mi dajemo višak hrane gladnome.
Mi dajemo demodiranu robu u Karitas. 
Mi ponekad negdje i volontiramo. 
I neki novčić udjelimo, od svojega viška, sirotinji.

I sve je to dobro.

Ali i ateisti rade sve te stvari.

Možda je Isus molio svoga Oca da učenici uistinu budu sveti, a ne da budu dobri. Ali da budu sveti u svojim dušama, u svojim glavama, u svojim navikama.

A biti svet znači biti biti u ovome svijetu ali ne osuđivati ovaj svijet – nego ga ljubiti.

Ali kako? Kako to činiti? 
Kako ćemo mi, koji jesmo u ovome svijetu i koji težimo ne biti od ovoga svijeta, kako ćemo onda mi – voljeti ovaj svijet?

Reče netko: „Za voljeti nekoga nije ponajprije potrebno za njega nešto učiniti, nego je potrebno otkriti mu njegovu lijepotu i vrijednost. I reći mu – „Ti si lijep. Ti si važan. Ja ti vjerujem. I ti sebi možeš vjerovati.“

Svi mi jako dobro znamo da možemo činiti stvari za druge i dok to činimo slomiti te ljude, satrati ih, učiniti da se osjećaju nesposobni za bilo što sami učiniti. Voljeti nekog znači otkriti mu njegove sposobnosti za život, otkriti mu svjetlo koje sija u njemu.
Isus je molio. Isus je otkrio ljepotu koja je bila u apostolima. 
I otkriva ljepotu koja je u nama.

Ne njihovu i našu sposobnost ili snagu ili savršenstvo – nego ljepotu.

I Isus traži od Boga da nas zaštiti od Zloga ali ne od loših stvari koje bi nam se mogle dogoditi.

Budimo na čistu – Bog ne sije stanice raka po ljudskim tijelima. 
Bog ne ruši zrakoplove. Bog ne podmeće eksplozivne naprave. 
Bog ne propisuje da jedno dijete umire od gladi, a drugo da se prežderava.

Bog ne želi kontrolirati, jer je Bog – LJUBAV – a ljubav ne može i ne želi kontrolirati.

Sveti Pavao kaže: „Ljubav ne traži svoje.“

Bog nas je mogao učiniti lutkama na koncu, kako bi mogao s nama manipulirati i da sve bude po njegovu. Ali Bog čezne za našom ljubavi i Bog reže naše niti i Bog riskira biti ranjen u Isusu koji moli za nas.

Razumljivo je da mi želimo da nam sve ide glatko. I mi povezujemo Boga sa svime što je dobro. Ali Bog je Gospodar svega i u sjeni te tamne sobe u kojoj je Isus molio mi shvaćamo da je pred njim patnja, i da će oni za koje on moli također patiti, baš kao što ćemo se i svi mi suočiti s teškoćama, od kojih će neke biti podnošljive, a neke nepodnošljive.

Ali Isus nam nije obećao, niti je molio za našu komodnu sigurnost.

Karl Barth kaže:

„Svjetlo postoji kao i sjena. Stvaranje nema samo pozitivnu nego i negativnu stranu. U stvaranju ne postoji samo DA nego i NE. Ne samo visina nego i ponor. Ne samo jasnoća nego i tama. Ne samo rast nego i propadanje. Ne samo blagostanje nego i bijeda. Ne samo ljepota nego i pepeo. Ne samo početak nego i kraj. U postojanju čovjeka postoje sati, dani i godine i svjetle i mračne, postoji uspjeh i neuspjeh, smijeh i suze, mladost i starost, dobitak i gubitak, rađanje i prije ili kasnije smrt. 

U svemu ovome stvaranje slavi svojeg Stvoritelja i Gospodina čak i na svojoj tamnoj strani. I sve što mi možemo reći jest – neka ga njegova stvorenja slave i to snažnije u poniznosti nego u uzvišenju, više u potrebi nego u obilju, više u strahu nego u radosti. Slavimo ga više u lošim danima nego u dobrim danima, više u tuzi nego u radosti, više u nepogodi nego u napretku. 
Slavimo ga, ne od svijeta, nego u Istini. U Istini svemira u kojem je tijelo, razum i srce Kristovo.”

Mi nismo sveti, ali mi možemo voljeti i ma gdje god se mi našli kao pojedinci i kao Crkva mi možemo reći: „Na ovom mjestu Krist se voli i mi smo voljeni.“

Mi nemoćno posižemo prema tuđim ranama, jer smo i sami ranjeni.

I mi dodirujemo tuđe rane. 
I mi se molimo, iako naše molitve slabe jesu mi znamo da je Isus molio kao bi apostoli vidjeli kako on moli.

I Isus i dalje moli za nas. 
Moli upravo sada.
Moli se na nebu.

I to je Istina koja nas posvećuje. 
I to je naš poziv na ovome svijetu.

Svijetu u kojem jesmo, ali od kojeg nismo.

Cijelu emisiju poslušajte ovdje…

Ivica Ursić/croative.net

 

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

ZNAKOVI UPOZORENJA

Objavljeno

- datum

Čim se rodimo odmah nas opominju: „Nemoj ovo! Nemoj ono! Pazi! Ne diraj!“ Opomena do opomene. Neke vrijedne i potrebne, a neke suvišne i nepotrebne.

U toj svoj silnoj buci i galami čovjeku se je teško snaći. Teško je razlučiti opomenu od opomene. U nastaloj zbrci, u situaciji kada vlada prava hiperinflacija opomena i upozorenja lako je pogriješiti i lako se dogodi da čovjek prečuje za život važnu opomenu, a posluša nevažnu.

Čitav svoj zemaljski život slušamo razno razna upozorenja koja stižu sa svih strana. Opominju nas svi od reda.

Roditelji, odgajatelji, učitelji, profesori, prijatelji, neprijatelji, znanci, stranci, znanost, medicina, država, poreznici, ekolozi, futurolozi, astrolozi … upozorenja i opomene mogu biti blage … oštre … mlake, ali u svakom slučaju su neprestane.

Potrošače se upozorava na štetnost nekih proizvoda, pješake na opasnosti koje vrebaju na ulicama, vozače na vožnju u alkoholiziranom stanju, korisnike interneta na e-mail prevare, đake i studente na potrebu ozbiljnijeg pristupa učenju. Političare opominje Bruxelles i Beograd, MMF i Haag. Kome god padne na pamet taj nas opominje kao narod i kao pojedince.

Ima čovjek osjećaj kao da je u nekom popravnom domu ili da je nesposoban sam svojom glavom razmišljati, pa ga zato stalno netko opominje.

A možda nas osjećaj i ne vara?

Možda Big Brother uistinu vodi računa da svakog dana uredno dobijemo svoju dozu opomena, jer možda nismo ovog tjedna još ništa kupili, možda ovih dana nismo okrenuli neki broj koji počinje s 060, možda nismo hodočastili tako revno u neki od trgovačkih hramova, a trebali smo.

Sve su to upozorenja koja nas zabrinjavaju, jer nije dobro zamjeriti se svijetu.

A Bogu?

Je li dobro zamjeriti se Bogu, ne poslušati njegove opomene i upozorenja?

Pa Bog je dobar kažemo mi, Bog oprašta, jer Bog je ljubav, a ljubav uvijek progleda kroz prste. Uostalom Bog je svoje odavna rekao, podijelio je svoje zapovijedi i nešto ga slabije čujemo u posljednje vrijeme.

Bojim se da griješimo ako tako mislimo.

A mislimo, zar ne?!

Evo nam ove nedjelje, druge nedjelje Došašća, evo nam Ivana Krstitelja. Pa što će on ovdje, pred Božić?

Gdje su anđeli, pastiri, ovčice, Josip i Marija?

Što to Ivan Krstitelj ima za reći? 

Što mislite koliko bi danas slušatelja okupio Ivan Krstitelj?

Na tisuće? Na stotine? Na desetke?

Malo, vjerujte mi malo. Zašto?

Nekoliko je razloga za to.

Ivan ne govori u modernim hramovima, a to su polivalentne dvorane („arene“), ne govori u klimatiziranim prostorima, nego Ivan govori u divljini. U pustinji. A nama se u pustinju baš nešto i ne ide. Ne da nam se.

Ivan ne izgleda baš nešto atraktivno. Ne oblači se po posljednjim modnim trendovima i ne hrani se sukladno preporukama različitih dijetologa i nutricionista. Rijetko će vam danas netko preporučiti med i skakavce.

I ono najbitnije, Ivan ne govori ono što bi mi današnji ljudi željeli čuti. On ne govori kako bi se nekome svidio. Ivan ne govori jezikom modernih političara, ne govori „meta jezikom“, jezikom koji puno govori, a malo toga kaže.

Ivan Krstitelj bi danas zasigurno imao velikih problema kako približiti modernom čovjeku svoju opomenu, svoja upozorenja. Na televiziju ga ne bi pozvali, dakle mediji bi ga slabo pratili, jedino ukoliko bi učinio nekakav ekces ili ukoliko ne bi govorio ono što medijima odgovara.

Tako bi to bilo danas.

A što će biti sutra?

Sutra se situacija možda i promijeni, jer kada se mi jednoga dana konačno probudimo, svjesni da su nam godinama davana lažna upozorenja i da su nas opominjali, ne za naše dobro nego za naše zlo, i kada shvatimo da je došlo vrijeme čuti ono što je uistinu za naše dobro i za naš spas, onda mi možda konačno i pohrlimo u divljinu. U pustinju.

Pitanje je – hoće li Ivan tada tamo biti?

Hoće li biti prekasno?

Ako danas dođete u Izrael i poželite posjetiti Betlehem, vi ćete savjet potražiti u nekoj putničkoj agenciji. Tamo će vam ljubazno reći da kupite kartu za let El Al Airlines-om za Tel Aviv, a onda kupite putnu kartu za autobus koji će vas preko brda i dolina (najvjerojatnije  kroz Jeruzalem) konačno dovesti u Betlehem.

Ali ako biste bilo koga iz Novog Zavjeta zapitali kako doći do Betlehema rekli bi vam: „Otiđite u pustinju i nastavite hodati sve dok ne dođete do rijeke Jordan. Ne možete pogriješiti. Tamo ćete zateći čovjeka koji do koljena stoji u rijeci i koji krsti ljude. Krsti ljude i poziva ih na pokajanje i na obraćenje. Poziva ih neka se pripreme za onoga koji ima doći. Za Krista. To je Ivan Krstitelj. Pitajte njega. Ako želite doći u Betlehem to je mjesto od kojega morate krenuti. Nema drugog puta do Betlehema.“

Sva četiri Evanđelja isto govore.

CIJELU EMISIJU POGLEDAJTE OVDJE!

Govore da ako želimo do Krista, da na taj put moramo krenuti s Ivanom Krstiteljem.

Obraćeni i raskajani.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

SVATKO SAMO ČEKA

Objavljeno

- datum

„Čekajući ribu da zagrize ili vjetar da ponese zmaja,

ili čekajući petak večer ili čekajući možda strica Ivana,

ili vodu da uzavre ili bolje vrijeme ili nisku bisera,

ili par hlača ili periku s loknama ili novu šansu,

svatko samo čeka.“

(Theodor Geisel)

Mi smo ljudi nestrpljiva čeljad. Teško nam je čekati na odgovore, na solucije, na vrijeme da se promijeni, vjetar da okrene, kiša da stane, standard da poraste, želje da nam se ispune.

Svi smo mi upoznali žudnju nadanja – da će nas najdraži zaprositi, da će najdraža pristati. Svi znamo koliko žudimo čekajući dan vjenčanja, završetak školovanja, svoje prvo zaposlenje, okončanje mučnog razvoda, zasluženu mirovinu. Svi znamo kako žarko čekamo tuga neka da nas mine, zdravlje da nam se vrati.

Čekanje je poput dvosjeklog mača. Ili smo opsjednuti čekajući druge neka odluče o sudbini našeg života ili nestrpljivo čekamo sami sebe ne bi li donijeli neku za život bitnu odluku. I u jednom i u drugom slučaju mi se osjećamo kao zarobljeni. Kao u klopku ulovljeni.

Advent je, a mi smo ljudi zarobljeni razno-raznim stvarima. I čekamo. Čeznemo za Bogo-čovjekom da se porodi i to nije ni malo lako čekanje. Čitav naš život troši se, ovako ili onako, na čekanju. Na ono bitno ali nažalost najčešće na ono manje bitno ili uopće nebitno.

Okrećemo broj telefona i glas kaže … „vi ste na čekanju“ … i onda naše uši ispuni iritirajuća glazba … naša narudžba još nije stigla na red … izgleda da se je lift zaglavio … naš partner opet kasni … kasni nam plaća … kasni zima … kasni sreća … sve kasni … i mi … uredno čekamo.

Život je niz nadanja i čekanja i polu-ostvarenja. S milošću i oboružani strpljenjem, i naravno kolikim-tolikim razumijevanjem ovog ljudskog stanja, u kojem se neostvarene želje samo gomilaju, mi čekamo i čekamo.

Čekanje je tajna. Čekanje je misterij. U svim vremenima kada moramo čekati postoji smisao. To mora biti izuzetno važan misterij, jer toliko u našem životu čekamo. Naša svakodnevica je ispunjena tim malenim trenutcima čekanja koji na kušnju stavljaju naše strpljenje, naše živce i koji nas uče samokontroli.

Mi čekamo na obroke da nam se posluže, na pismo da nam ga dostave, na prijatelja da nas nazove. Mi čekamo u redu pred blagajnom u supermarketu. Naši aerodromski terminali, željezničke postaje i autobusni kolodvori veliki su moderni hramovi čekanja. Ispunjeni su ljudima koji radosno čekaju dolazak svojih milih i dragih ili u tuzi stoje i čekaju kako bi se od njih rastali.

Mi čekamo sami na sebe kako bi odrasli iz djetinjstva u zrele godine. Mi čekamo na one unutarnje glasove koji nam govore kada smo pripravni za naredni korak. Mi čekamo na uspjeh i na priznanje. Čekamo da nas ovaj svijet pohvali, pomiluje po glavi i oda nam zasluženo priznaje za sve naše napore i trude.

Mi nismo u stanju isključiti ili odbaciti čekanje iz svojih života. Ono je dio našeg životnog tkiva, tkiva koje je protkano pričama našeg života.

Današnja kultura, filozofija življenja željela bi da mi zaboravimo na potrebu čekanja, nudi nam se isključivo instant zadovoljstvo. Ne čekaj ni na koga i ni na što. Život je kratak. Jedi, pij i veseli se, jer ćeš sutra ionako umrijeti.

I tako, malo po malo, iz dana u dan, utuvljuju nam u glavu kako nam je najbolje prihvatiti neodgovornu slobodu življenja. Upozoravaju nas kako se nikako ne bismo smjeli vezivati ni uz koga i ni uz bilo što, poglavito ne uz Boga, obitelj i domovinu. Govore nam kako ne smijemo očekivati ništa ni od koga, a niti ti drugi smiju bilo što očekivati od nas.

Naš životni brod ne smijemo sidriti dobrim starim sidrima, nego neka slobodno plovi, luta, pluta, jer ako bismo se sidrili značilo bi da – čekamo.

Ali ako mi uistinu želimo biti stvarna ljudska bića, duhovna kao i tjelesna, s dušom i sa srcem, mi onda moramo naučiti kako čekati. Jer ako nikada ne naučimo kako čekati onda nikada ne ćemo naučiti voljeti nekog drugog nego ćemo isključivo voljeti sami sebe. A i to će biti kratkog vijeka. Bez mjesta čekanja naša srca ne mogu biti dovoljno osjetljiva i mi ne možemo promijeniti se. Mjesto čekanja mijenja i naš pogled. Naš vid.

Mjesto čekanja mijenja naše srce i potvrđuje da mi ne možemo učiniti ništa nego pripremiti se. Inicijativa je u Božjim rukama. Mjesto čekanja potvrđuje da nas negdje netko dovoljno snažno voli i da je spreman za nas sve učiniti novim, počevši od nas samih.

Advent je mjesto čekanja. Čekaonica. Svi smo mi pozvani provesti više vremena, nego što bismo to željeli, u čekaonici. Ali naša kultura nije kultura koja želi čekati. Neprestano nas se tjera na što veću žurbu i to prije svega sve naprednijom tehnologijom. Međutim, što god je tehnologija učinila za našu kulturu putevi Božji se nisu promijenili. On nam još uvijek govori: „Prestanite i znajte da sam ja Bog.“ (Psalam 46, 11)

I Advent nam govori da se umirimo, da prestanemo, da čekamo, da se rastrijeznimo i budemo tihi kako bismo mogli primiti istinu. Istinu za koju nas ova naša kultura želi učiniti nespremnima, jer na sve moguće načine želi da je mi ne čujemo i ne primimo, jer spoznavši istinu mi bismo bili slobodni.

Advent je mjesto i vrijeme čekanja. Advent nas priprema za veliki Božji događaj. Ništa vrijednog ne dolazi bez pripreme. Ništa vrijednog se ne može roditi izvan mjesta čekanja. Nama Advent treba kako bi se pripremili za drugi Kristov dolazak. Nama treba vrijeme trijezno u ovom vremenu „božićnog pijanstva“. Nama treba Advent, vrijeme čekanja, u ovome svijetu koji nam neprestano ponavlja – zgrabi i – požuri.

Kaže Kahlil Gibran da mi živimo samo kako bi otkrili ljepotu i da je sve ostalo jedan oblik čekanja. Ako je on u pravu onda smo mi uistinu osuđeni na čekanje.

Međutim nitko od nas ne voli čekati. Teško je čekati. Ni ja ne volim čekati. Ja odgovor želim – sada. Odgode me zbunjuju. Nerviraju. Frustriraju. Ljute. Obeshrabruju.

Vjernik čekanje uvijek povezuje s Bogom i tumači kao Božje kašnjenje. Čudi se čovjek. I pita: „Koliko dugo, o Bože moj?“ U Starom zavjetu prorok Habakuk također želi dobiti odgovore, ali Bog je odlučio pričekati. „Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi (Bog) reći.“ govori Habakuk (2,1). Bog mu odgovara: „Ovo je viđenje samo za svoje vrijeme; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i ne će zakasniti!“ (Habakuk 2,3)

Vjera, odistinska vjera, nikada ne odustaje. Ona zna da usprkos nekim pojavama, da je sve dobro. Vjera može čekati bez nekih znakova ili značajnih indikacija da Bog djeluje, zato jer je vjera sigurna u Boga.

Madame Jeanne Marie Bouvier de la Mothe Guyon, mistik iz 17. stoljeća, kaže: „Svako je kašnjenje savršeno dobro, jer smo u sigurnim Božjim rukama.“

I mi bismo trebali svako kašnjenje držati savršeno dobrim, jer su odgode dobra prigoda i razlog za molitvu, a ne za tjeskobu, nestrpljivost i ljutnju. Kašnjenja i odgode prave su prigode da Bog učvrsti u nama neuništive, ali nama tako teško ostvarive, kvalitete poniznosti, strpljenja, mirnoće i snage. Bog nama nikada ne kaže: „Pričekaj za trenutak.“ ako ne planira učiniti nešto s nama i s našom situacijom. Bog želi biti milostiv. Zato, ako nam se čini da Božji odgovor kasni – čekajmo ga, jer on će sigurno doći.

Čekanje na Božje obećanje tj. na Njegovo ispunjenje obećanog, dio je našeg povjerenja u Boga. Bez obzira koliko je kašnjenje mi na Boga moramo čekati. U poslanici Hebrejima jasno stoji: „Čuvajmo nepokolebljivo vjeru nade, jer je vjeran Onaj koji dade obećanje.“ (Hebrejima 10,23)

Utemeljitelj Opusa Dei, Sv. Josemaria Escriva de Balaguer, kaže: „Kada ne bi bilo drugoga života doli ovoga, bilo bi to okrutno ruganje: licemjerje, zloća, sebičnost, izdaja.“ Uistinu snažne, teške, proročke riječi. Udaraju snažno poput čekića u kovačnici. Jer kada ne bi bilo Boga ljubavi, milosti i mudrosti onda bi naš ljudski život uistinu bio uzaludno čekanje da nam isprazno vrijeme – prođe.

Kako je od toga samo različita kršćanska nada. Mi čekamo. Mi iščekujemo „blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.“ (Titu 2,13)

Ta nas nada drži. Nada da onkraj ovog svijeta postoji život neopisivog blagoslova.

Kaže priča da je jedan svećenik čekao u redu na benzinskoj crpki kako bi napunio rezervoar svog automobila prije vikenda. Poslužitelj je radio brzo, ali bilo je jako puno automobila pred njim. Konačno, poslužitelj ga uputi prema slobodnoj crpki. „Velečasni“, reče mu mladić, „žao mi je što ste čekali. Čini se kao da svatko čeka zadnji čas prije nego što će krenuti na dugo putovanje.“ Svećenik se nasmiješi: „Znam što mislite mladiću. I u mom poslu vam je isto.“

Čekamo li mi uvijek zadnji čas kako bi spoznali neke bitne stvari?

Hoćemo li uopće imati vremena?

Jesmo li možda već okasnili? ***

 

„Moja duša više iščekuje Gospoda

nego noćna straža zoru.“

(Psalam 130, 6)

OVDJE PREUZMITE CIJELI TEKST…

*** U kolumni su korišteni prilagođeni dijelovi knjige autora kolumne „Sva moja sidra“ (osobna naklada 2011.)

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

ANTIČKA DRAMA

Objavljeno

- datum

Netko ga je nazvao „posljednjim hrvatskim samurajem“. Izabrao je smrt kao što je bira svaki samuraj. Kad god je izbor između života i smrti bušido kodeks od samuraja zahtjeva smrt.

Netko je napisao „Praljak Slobodan“. Konačno slobodan.

Više je volio časno ime nego što se je bojao smrti. Nije želio lažnu slobodu ovoga svijeta nego je izabrao slobodu koja ubija ali koja ne dopušta da te vezuju lancima ropskog posluha i da manipuliraju istinom.

A ja ga nazivam „antičkim junakom“.

Junakom koji je kao redatelj publici poslao dramatičnu poruku, a kao protagonist je praizvedbom završio svoj nastup. Ili nije?

Curi ovaj stravični „29. novembar“ s moga kalendara, a meni se ne da pisati. Ni misliti. Previše je emocija koje mi ne daju mira.

Ali moram. Srce me tjera staviti na papir osjećaje koje u sebi nosim za svakog našeg domoljuba.

Pucanj iz Rovanjske još mi odzvanja u srcu. Danas general. Praljak. Sudska farsa skončala je u antičkoj tragediji.

Jednom sam napisao „Ja ga ne želim zaboraviti, jer on nije zaboravio mene.“

Prokletstvo je ljudski zaborav.

A zaboravljamo u pravilu sve ono što su neki drugi učinili za naše dobro. I danas je zbog mene jedan čovjek popio otrov i stavio na kocku svoju vječnost za moje bolje sutra.

Smrt Zvonka Bušića zazivala je Platona i njegovu pećinu. Gospodare sjena. Lutkare koji odlučuju o našim životima. Smrt generala Praljka zaziva Sokrata. I on je govorio o svjetlu i tami. „Lako nam je oprostiti djetetu koje se boji mraka; istinska životna tragedija je kada se odrasli čovjek boji svjetla.“

Da, u tome je bit. Previše je gust ovaj mrak u kojemu živimo, u kojemu se krijemo i iz kojeg ne želimo izići. I što je najgore ako netko i pokuša doći do slobode mi ga zaustavljamo i priječimo mu izlazak iz ovog mraka. Okružili smo se zidovima kako bismo sinove svjetla zadržali među sobom u mraku i kada oni odluče, i pod cijenu svojega života, srušiti ih, mi ostajemo začuđeni.

Nekada smo poput lavova rikali boreći se za slobodu, a danas usaljenih srdaca ravnodušno promatramo „političku menažeriju“ kako rastače i kocku baca za ostatke ostataka naše domovine.

Normalan čovjek ne želi ništa govoriti kada vidi tko sve ne komentira, tko sve ne prosuđuje i tko sve ne odlučuje u ovoj državi. Mišljenja cinkaroša i izdajica postala su mjerilo naše časti. I je li onda čudo što najbolji među nama ne žele s takvima ići na korito pa radije biraju smrt nego život utovljenih lakeja?

Hoće li nam čin generala Praljka otvoriti oči ili ćemo po običaju već sutra imati neku novu temu za neobavezno naklapanje u lokalnom kafiću?

Ja sam pesimist. Pesimist kada je u pitanju ova generacija koja se je dočepala svojih „15 minuta slave“ i svojih sitnih sinekura. Tu više pomoći nema. Gola sebičnost nije u stanju prepoznati svu složenost jedne antičke drame, jer joj je isključivi domet „frljićevska dramaturgija“.

Ali ja sam i optimist. Optimist jer postoji jedna Barbara Turk. Jer postoje generacije hrvatskih Barbara. Zbog takvih ima smisla i pucanj u Rovanjskoj i otrov u Haagu.

U biti i mi imamo svoju prigodu.

Podržati sve naše Barbare.

Izabrati umrijeti ovome svijetu kako bi Hrvatska živjela.

„Trenutak odlaska je došao i mi se razilazimo, ja da umrem, a ti da živiš. Koji put od ova dva je bolji samo Bog zna.“ (Sokrat)

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.